SRIJEMCI NA ANTUNOVSKOM HODU U ZAGREBU

Mladi iz Srijema sudjelovali su prvi put na ovom hodočašću

ZAREĐEN NOVI POŽEŠKI BISKUP MSGR. IVO MARTINOVIĆ

Imenovani požeški biskup Ivo Martinović zaređen je za biskupa tijekom euharistijskoga slavlja u subotu 8. lipnja 2024. godine u požeškoj katedrali sv. Terezije Avilske

PROSLAVLJEN NASLOVNIK VRHBOSANSKE NADBISKUPIJE

U nedjelju, 9. lipnja, svečanim euharistijskim slavljem koje je u sarajevskoj katedrali Sarajevu predvodio srijemski biskup mons. Fabijan Svalina proslavljena je svetkovina Presvetoga Srca Isusova pod čijom je zaštitom Vrhbosanska nadbiskupija, ali i sama prvostolnica.

BISKUP SVALINA PREDVODIO MISU TE BLAGOSLOVIO NOVOPOSTAVLJENI OLTAR I KIP SRCA ISUSOVA

Srijemski biskup Fabijan Svalina predvodio je u petak, 7. lipnja svečano večernje misno slavlje o svetkovini Presvetoga Srca Isusova u istoimenom svetištu u Rezidenciji Družbe Isusove u Osijeku te je blagoslovio novopostavljeni oltar i kip Srca Isusova, koji su u osječko svetište dopremljeni iz Zagreba, a rad su pokojnog isusovca p. Marijana Gajšaka, koji je jedno vrijeme djelovao i u Osijeku.

U ŠIDU PROSLAVLJENO PRESVETO SRCE ISUSOVO

Misno slavlje predvodio je kancelar Srijemske biskupije i župnik u Laćarku preč. Tomislav Lasić

Vijesti

SRIJEMCI NA ANTUNOVSKOM HODU U ZAGREBU

10. lipanj 2024.

Mladi iz Srijema sudjelovali su prvi put na ovom hodočašću

ZAGREB (TU) - U ranim jutarnjim časovima 8. lipnja, na blagdan Presvetog Srca Marijina, mladi Srijemske biskupije, u organizaciji Udruženja mladih „Prijatelji nade“, zaputili su se u Zagreb na Antunovski hod mladih. Organizator ove aktivnosti je Centar za promociju duhovnih zvanja OFMConv, na čijem je čelu fra Stjepan Brčina, uz podršku župe sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu, župe sv. Antuna Padovanskog u Sesvetskim Selima te Evangelizacijske zajednice „Sveti Duh”.

Vjernici iz Srijema sudjelovali su na ovome hodočašću kako bi uzvratili posjet fra Brčini, koji je bio gost na susretu mladih Srijemske biskupije.

Program u Sesvetskim Selima započeo je euharistijskim slavljem koje je predvodio fra Stjepan Brčina. On je u homiliji poručio mladima: „Molim vas, živite po primjeru sv. Antuna. Nemojte ljubiti polovično, nemojte davati polovično srce, dajte ga drugome cijelog tamo gdje jeste: u svojoj obitelji, na svome poslu, u svojoj zajednici, gdje god se nalazili. No nikakva polovičnost, nego samo cijelo srce”.

Nakon misnog slavlja, predvođeni križem Antunovskog hoda, u koji su ugrađene moći sv. Antuna, u zajedništvu sa oko 11 tisuća mladih i Srijemci su krenuli u procesiji. Prva stanica je bila župa u Dubravi, gdje je napravljena pauza uz okrjepu. Tijekom procesije slavilo se Boga pjesmom i igrom. Hodočasnike su posebno dojmili stariji vjernici, koji su sa svojih prozora, na koja su bile izvješene zastave Antunovskog hoda, radosno pozdravljali procesiju.

Vrhunac hodočašća bila je druga stanka, koja je napravljena na Trgu bana Jelačić. Trgom se orila pjesma uz ples. A program su animirali članovi Evangelizacijske zajednice „Sveti Duh“ dulje od sat i pol vremena. Tako je glavni zagrebački trg postao mjesto molitve i slavljenja Boga.

 Zadnja dionica, koju su hodočasnici trebali prijeći bila je Ilicom od Trga do bazilike sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu. Tu su ih dočekali franjevci konvetualci i brojni vjernici. Završetak hodočašća bio je u bazilici sv. Antuna, koja trajno čuva svečeve relikvije. Kruna ovogodišnjeg Antunovskog hoda za mlade iz Srijema bile su zaruke dvoje članova udruge „Prijatelji nade“, Vesne i Stefana.

Ovo je bilo prvo hodočašće koje je organiziralo Udruženje mladih „Prijatelji nade“, a planira ih se još. Realizirano je pod pokroviteljstvom Hrvatskog nacionalnog vijeća i predsjednice Jasne Vojnić, na čemu se udruženje i ovim pute zahvaljuje.

 

ZAREĐEN NOVI POŽEŠKI BISKUP MSGR. IVO MARTINOVIĆ

10. lipanj 2024.

Imenovani požeški biskup Ivo Martinović zaređen je za biskupa tijekom euharistijskoga slavlja u subotu 8. lipnja 2024. godine u požeškoj katedrali sv. Terezije Avilske

POŽEGA - Misnom slavlju nazočili su brojni nad/biskupi, među kojima su bili glavni zareditelj, zagrebački nadbiskup metropolit i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Dražen Kutleša, suzareditelji đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić i umirovljeni požeški biskup Antun Škvorčević i apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj Giorgio Lingua. Sudjelovali su i predstavnici drugih kršćanskih Crkava, predstavnici redovničkih zajednica, među kojima i generalni ministar franjevaca trećoredaca fra Amando Trujillo Cano, javni dužnosnici i brojni vjernici iz Požeške biskupije i Đakovačko-osječke nadbiskupije.

Na početku mise, nazočnima se obratio dosadašnji požeški biskup Antun Škvorčević izrazivši posebnu radost, duboko poštovanje i veliku zahvalnost. „Ređenje novog biskupa događaj je od velikog značenja za vjernike Požeške biskupije, što svojim sudjelovanjem na slavlju svjedoče predstavnici svih njezinih redova, službi i poslanja: kanonici stolnog Kaptola sv. Petra, svećenici dijecezanski i redovnički, đakoni, sestre redovnice, vjeroučitelji, bogoslovi i sjemeništarci, djelatnici i učenici katoličkih škola i drugih biskupijskih ustanova, članovi udruga i molitvenih zajednica, predstavnici vjernika svih župa, napose obitelji i mladih.

Kao i u drugim ovakvim prigodama, i danas se u požeškoj Katedrali na svoj način zgusnula povijest svojim duhovnim silnicama kojima nije inicijator i autor čovjek, nego Bog, Gospodar vremenâ i ljudskih sudbinâ, ‘Alfa i Omega’, ‘Početak i Dovršitelj’ svega postojećeg, živi, uskrsli Isus Krist koji svojim Duhom pobjede nad smrću oživljuje požešku mjesnu Crkvu da bude njegov vidljivi organizam, Tijelo, kojem je on Glava. Kao i tijekom 27 godina naše Biskupije i danas mu kličemo: ‘Krist danas i uvijeke, Aleluja!’ (usp. Heb 13,8)“, istaknuo je mons. Škvorčević.

Poželio je biskupu Martinoviću dobrodošlicu u Požešku biskupiju. „Dočekala Vas je u našoj Katedrali i sv. Terezija, koju je bečki slikar Franz Caspar Sambach po narudžbi kraljice i carice Marije Terezije naslikao na glavnom oltaru u zanosu pred Presvetim Trojstvom. Svojim mističnim iskustvom ona danas hrabri i Vas uvjeravajući: ‘Sólo Dios basta! – Samo je Bog dostatan!’ Zahvatio i Vas u biskupskom ređenju sveti zanos snagom Duha Svetoga te u posvemašnjoj predanosti Bogu pod geslom ‘radost i mir’ služite Božjem narodu Požeške mjesne Crkve, napose onima kojima je potrebna Vaša ruka pomoćnica, riječ tješiteljica, a nadasve suosjećajno srce zajedništva u patnjama, siromaštvu, bolesti i osami s nemalim brojem onih koji su povjereni Vašoj pastirskoj brizi“, rekao je biskup Škvorčević svome nasljedniku.

Nakon naviještenih liturgijskih čitanja, uslijedilo je predstavljanje izabranika za biskupsko ređenje te čitanje Apostolskog naloga o biskupskom imenovanju, koje je pročitao nuncij Lingua.

Homilija nadbiskupa Kutleše

Nadbiskup Kutleša je u homiliji podsjetio da je Požeška biskupija utemeljena 5. srpnja 1997. godine kada je imenovan i njezin prvi biskup mons. Antun Škvorčević, te da je relativno mlada biskupija iako je Požega još od 13. stoljeća bila važno crkveno središte. Zahvalio je mons. Škvorčeviću na predanom biskupskom služenju. „Izazova je bilo puno i bili su razni, a biskup Antun im je uspijevao odoljeti i ostaviti stabilne strukture služenja zajednici vjernika koja danas dobiva novog pastira. Biskupe Antune, hvala Vam za sve što ste učinili za ovu Biskupiju kao i za Hrvatsku biskupsku konferenciju“, rekao je.

Poručio je da je pred biskupom Martinovićem jedno posve novo razdoblje njegova života. „Kao član franjevačke redovničke obitelji navikao je slušati i služiti; izbor redovničkoga zvanja je bilo nešto što je htio i za što se pripremao tijekom svoje redovničke formacije. Biskupska služba je nešto posve drugo. Vodi nas kamo i ne želimo i ne planiramo, za što se ne pripremamo, ali čemu se u poslušnosti vjere predajemo“, kazao je mons. Kutleša.

Osvrnuo se na poticajima sv. Pavla koje je uputio Timoteju u njemu posvećenoj prvoj poslanici. „Pavao, nazivajući Timoteja Božjim čovjekom, potiče ga da bježi od svjetovnosti, a teži za pravednošću, pobožnošću, za vjerom, ljubavlju, postojanošću i krotkošću, te da u svemu tome bije dobar boj vjere kako bi postigao vječni život (usp. 1 Tim 6, 11-12)“, rekao je te dodao da bi se ti poticaji mogli svesti pod zajednički nazivnik ustrajnosti.

Često je, znamo to iz svakodnevnog života, lako započeti određeni pothvat. No, teško ga je s jednakom lakoćom i oduševljenjem privesti kraju. To je osobito teško u suvremenoj kulturi u kojoj ustrajnost nije vrlina već je na cijeni sposobnost prilagođavanja trendovima, a stalne promjene slabe osjećaj za nepromjenjive vrijednosti koje zaslužuju naš trud, pozornost i snagu volje. Pavao svoje poticaje Timoteju temelji na perspektivi cilja. Timoteju poručuje da bije dobar boj vjere kako bi postigao cilj: osvajanje vječnoga života na koji je pozvan“, poručio je propovjednik istaknuvši da je vječnost perspektiva svakog kršćanina, a napose biskupa koji je pozvan predvoditi zajednicu vjernika prema tom cilju."

Potom je govorio o bježanju na koje Pavao potiče Timoteja. „Od čega to Timotej treba bježati? Iz redaka prije zaključujemo da je to pohlepa, neuredna sklonost novcu, a zapravo je riječ i o širem kontekstu povođenja za onim što je svjetovno, za požudom tijela, za požudom očiju i ohološću života (usp. 1 Iv 2, 16). Požuda tijela odnosi se na snažne želje da sami sebi udovoljimo živeći prema osjećajima, umjesto po poslušnosti Bogu. Požuda očiju odnosi se na neurednu želju za stjecanjem stvari i vanjskog ugleda, umjesto izgradnje pobožnog karaktera. Oholost života odnosi se na život usredotočen na samoga sebe bez obzira na Boga i vječnost. Dragi brate Ivo, od toga bježi! Lažnim naukama i navikama svjetovnosti nije dovoljno suprotstaviti se samo teorijskim neslaganjem, već odlučnim bijegom u suprotnom smjeru“, istaknuo je nadbiskup Kutleša.

Pojasnio je da bijeg od svjetovnosti znači okretanje u suprotnom smjeru, u smjeru pobožnosti koju Pavao izražava u šest kvaliteta: pravednost, pobožnost, vjera, ljubav, ustrajnost i blagost. „One zahtijevaju veliku odvažnost, neprestanu borbu i rad na sebi. Stoga i tebe, dragi biskupe Ivo, na početku biskupske službe, zajedno s nama koji smo već upoznali njezin teret, pozivam na tu težnju za pravednošću koja nije ništa drugo nego usklađivanje sa standardima Božje riječi. Vjerujem da si kao redovnik na to naviknut i da si svjestan da nas ni krštenje, ni zavjeti, ni ređenje ne mogu očuvati od velikih iskušenja i posrtanja, ali da težiti za pravednošću znači uvijek ustajati u velikom povjerenju u Boga i truditi se da se uklopimo u njegovu mjeru za nas“, poručio je.

Kazao je da je Crkva tijekom cijele svoje povijesti napadana i kušana na području zdravoga nauka, često putem suptilnih pogrešaka i neuravnotežene istine, istaknuvši da ni danas nije drukčije. „Možda je i teže jer se u ime političke korektnosti, da se nekoga ne bi povrijedilo u njegovu uvjerenju, više uopće ne ustaje na glasnu obranu istina vjere. Eto izazova za svakog biskupa! Eto velike arene današnjice u kojoj će biti kušana duhovna snaga svakoga pastira. Borba koju je pastir pozvan voditi je onkraj krutih podjela na prijatelje i neprijatelje; ne sastoji se ni u strogom razlikovanju pobožnih i nepobožnih, kao ni u fundamentalističkom prosuđivanju ispravnog od neispravnog. Njegova je borba u tome da ustrajući u tim napetostima očuva moć zdravog rasuđivanja. Osim što je dar Duha Svetoga, dar rasuđivanja je plod pouzdanja u Boga“, istaknuo je propovjednik.

Dragi Ivo, biskupsko imenovanje i današnje ređenje tvoja su prilika da zaslužiš vječnost. Po biskupskoj službi koja ti je povjerena, tvoj put posvećenja se nastavlja. Blaženi Alojzije Stepinac naglašavao je da nas neće spasiti ni vojna sila ni politička moć, već čista savjest i život po Božjim zapovijedima. Zato, budi uzoran u svom životu jer samo svetost života može spasiti narod. Danas, zajedno s cijelom požeškom Crkvom molimo da te na tom putu prati zagovor ponajprije Blažene Djevice Marije, koja te bez sumnje danas s posebnom majčinskom ljubavlju prima u svoje srce. Također, molimo za zagovor svetog Lovre, zaštitnika ove biskupije, svetog Franje, svih svetaca Franjevačkog reda, kao i blaženog Alojzija Stepinca. Pridruži se i ti, uzornim životom i svetim služenjem, njihovu svijetlom primjeru“, zaključio je nadbiskup Kutleša. Potom je uslijedio obred ređenja novog biskupa.

Čestitke novozaređenom biskupu

Na kraju euharistijskoga slavlja, čestitku mons. Martinoviću u ime biskupâ Hrvatske biskupske konferencije uputio je nadbiskup Hranić. „Evanđelje, otvoreno danas nad Vašom glavom, u trenutku molitve nad Vama, dragi biskupe Ivo, izvor je nadahnuća, pastoralnog zelusa, milosti i ljubavi, te okvir i put, na kojemu ste kao biskup pozvani živjeti u trajnom osluškivanju iste Božje riječi i nadahnjivati se evanđeoskim Duhom u vršenju svoje nove službe. Istodobno, pastirski štap vodstva u ruci i prsten vjernosti objedinjuju snagu molitve crkvene zajednice, koja Vaš život čvrsto veže uz Krista, raspetog i uskrslog Gospodina, kojemu ste po primanju punine svetoga reda suobličeni kao Glavi Crkve, te čiju ste ljubav, dobrotu i milosrđe pozvani uprisutnjivati i svjedočiti unutar ove mjesne Crkve“, rekao je.

Poručio je da je biskup onaj koji svojim sveobuhvatnim pogledom budno bdije nad povjerenom crkvenom zajednicom i svojom budnošću ulijeva mir, radost i nadu u srca njezinih svećenika i vjernika. „No, bdjenje je istodobno i oprez pastira pred prijetećim opasnostima. Za bdjenje je potrebno biti budan, mudar, razborit, a ponekad i dovoljno odlučan te brz, no bez nepromišljenog zalijetanja. Za budnost valja imati i blagosti, strpljivosti te ustrajnosti u ljubavi. Vaš je predšasnik u službi bio mudar i vidovit pastir, koji je uzorno ustrojio mladu Požešku biskupiju i osigurao joj gotovo sve što joj je potrebno za ostvarenje njezina evangelizacijskog poslanja.

Uz osiguranje i uređenje zgrada potrebnih za središnje biskupijske ustanove  i uz ustroj mreže katoličkih škola, zalagao se i za trajnu duhovnu i pastoralno-teološku formaciju svoga klera, povjeravao mu razne zadaće, pratio njegov rad i svećenici su postupno postali jako dobri, savjesni, marljivi i odgovorni pastiri, uvelike uznapredovali u suodgovornosti i pastoralnom žaru. Gospodin je blagoslovio napore i u pastoralu duhovnih zvanja te Požeška biskupija danas ima i lijep broj mladih, dobrih, dobro formiranih i zauzetih svećenika. Na ovom području na kojemu su totalitarni režimi 20. stoljeća ostavili svoje razorne posljedice, biskup Antun je oblikovao sustavan i dobro promišljen pastoralni program Čišćenja povijesnog pamćenja i spomena na mučenike, nadahnut evanđeoskim poticajima svetog Ivana Pavla II. te je postao nositeljem ozbiljnog ekumenskog dijaloga i dijaloškog suočavanja s cjelovitom istinom. Dragi biskupe Antune, hvala Vam na svemu čime ste zadužili ne samo ovu biskupiju, nego i Crkvu u Hrvatskoj“, istaknuo je mons. Hranić.

Biskupu Martinoviću rekao je da dolazi u mladu i poletnu, dobro organiziranu i ustrojenu biskupiju, punu života i evanđeoskog zanosa, u kojoj treba samo mirno i radosno pratiti te u opuštenom crkvenom zajedništvu i ljubavi nastaviti te u skladu sa zahtjevima nadolazećih vremena usklađivati ono što je već zaživjelo. „Vaše imenovanje biskupom je plod Vašega dobroga glasa i ugleda u očima svih onih koji su bili pitani za mišljenje te izraz povjerenja i čast koju Vam je iskazao Sveti Otac. A biskupsko ređenje je čisti Božji dar Vama osobno, no i dar Kristove spasenjske milosti za članove ove biskupijske zajednice, koja Vam je povjerena. Tako su dar i primljena milost, istodobno i Vaša velika odgovornost i obveza, koje uključuju i koje Vam donose radost, ali i križ“, kazao je.

Želimo Vam i molimo, dragi biskupe Ivo, da u skladu s Vašim biskupskim geslom, u radosti i u miru, kao biskup postojano služite i plodno ostvarujete svoje pastirsko biskupsko poslanje u ovoj mjesnoj Crkvi, kako bi Vaši svećenici i vjernici te toliki bogotražitelji s kojima ćete se svakodnevno susretati, mogli u Vama trajno prepoznavati plamen Kristove ljubavi, oslonac, blagost, dobrotu, mir i radost čiji je izvor Krist Gospodin“, zaključio je nadbiskup Hranić.

Potom je u ime svećenika Požeške biskupije, čestitku izrekao vlč. Krunoslav Juraković. Podsjećajući na Isusov govor o jarmu, rekao je da je mnogo lakše nositi jaram u zajedništvu s onima koji su povjerovali Kristu i krenuli za njim. „Oče biskupe Ivo, prezbiterij ove mjesne Crkve, svi svećenici i đakoni, od najmlađih do onih najstariji, duboko vjerujem, žele baš u takvom svećeničkom, sinovskom i bratskom zajedništvu, u suradnji s Vama, nastaviti ostvarivati poslanje koje nam je povjerio Isus Krist. Uz tu iskrenu otvorenost, koju prate mnoge vrline, sposobnosti, talenti, duhovnost, pastoralno iskustvo svećenika, treba računati i na moguće nesavršenosti i ljudske slabosti koje u poniznom duhu povjeravamo milosti našega Učitelja koji može, kao i u životu sv. Pavla, od slaboga učiniti jakim“, poručio je.

„Preuzvišeni Oče, u započetom ostvarivanju našega međusobno zajedništva, izražavamo Vam iskrene riječi dobrodošlice sa željom da se u miru i radosti osjećate među nama. To činimo u stavu spremnosti da Vas uvijek, a napose u prvim mjesecima Vašeg biskupskog služenja, prihvatimo otvorenim srcem na našim zajedničkim svećeničkim susretima i druženjima, zatim u našim župama zajedno s okupljenim vjernicama, na biskupijskim hodočašćima i drugim događajima, a posebno ondje gdje su okupljeni mladi i djeca, među njima mnogi koji pohađaju pet biskupijskih katoličkih škola i vrtić“, kazao je vlč. Juraković.

Biskupu Škvorčeviću zahvalio je za sva istaknuta i zauzeta nastojanja oko ,,preslavnog djela evangelizacije“, poslanja koje mu je na dan biskupskog ređenja povjerio utemeljitelj Požeške biskupije sv. Ivan Pavao II. „Spomenuto preslavno djelo u ovih 27 godina postojanja Biskupije, opečaćeno je mnogim plemenitim i dragocjenim djelima koja na svoj način snažno obilježavaju biskupijski život u njezinom evanđeoskom, pastoralnom, karitativnom, odgojno-obrazovnom i kulturnom djelovanju. Razdoblje od 27 godina za neke je kratko, a za neke dugo. Kako god, vrijeme je dovoljno dugo za one koji su spremni iskoristiti ga. Vi ste ga, na svoj način, u mogućnostima koje su Vam se pružale i s onim što Vam je bilo na raspolaganju, nastojali iskoristiti po načelu koje glasi: ‘Ad maiorem Dei gloriam – Sve na veću slavu Božju’. Ono, dakle, što ostaje i što će ostati za Vama, oče biskupe Antune, veliki je polog koji je zadužen povijesti za razmatranje. Hvala Vam na tome i neka Vas po zagovoru svetoga Lovre prati Božji blagoslov“, poručio je vlč. Juraković.

U ime redovnika i redovnica, čestitku novom biskupu uputila je predsjednica Hrvatske redovničke konferencije s. Lidija Bernardica Matijević. Rekla je da redovništvo čestita Požeškoj biskupiji i biskupu Martinoviću. „Najveća hvala ide dobrom Bogu koji je, u svojoj zamisli povezao zlatnu, ali i mirnu i poniznu Zapadnu Slavoniju, duhovnost i iskustvo upravljanja fra Ive na prostorima Zagreba i Dalmacije, s franjevačkom jednostavnosti koja oplemenjuje svaku dušu koju dotakne“, poručila je. Biskupu Martinoviću kazala je da ga redovnice i redovnici ispraćaju kao provincijala koji je vjerodostojno i ponizno potvrdio svoj zavjet poslušnosti.

U ime laika Požeške biskupije, čestitku je uputila voditeljica Biskupijskoga obiteljskog centra Pro vita et familia Ana Matković. „Crkva požeška nastojala je kroz minula desetljeća hoditi u novosti života snagom Isusove smrti i uskrsnuća u zajedništvu našeg prvog biskupa Antuna, svećenika i nas vjernika laika. U otvorenosti toj novosti, koja milosno iznenađuje, izgrađuje i obogaćuje prepoznajemo i Vaš dolazak k nama u Godini molitve“, poručila je biskupu Martinoviću.

U svijetu i društvu u kojem živimo suočeni smo s brojnim izazovima koji nas vode osjećaju izgubljenosti. Svakovrsni problemi, nepravde i siromaštva, ugroženosti i patnje muče današnjeg čovjeka, koji pod utjecajem mentaliteta antropologije bez Boga i Krista polako gubi čvrst oslonac u životu. Stoga nam je potrebna Crkva koja nas razumije i vodi. Potrebno nam je razborito vodstvo, jasnoća pogleda, pravednost, hrabrost, povjerenje, ali i ljudska blizina uz blagi pogled koji podsjeća na pogled Isus Krista. Tu, oče biskupe, mi vjernici laici, prisutni u svim slojevima našeg društva, polažemo u Vas velike nade i iskazujemo Vam svoje povjerenje. Istovremeno imajte na srcu, kako smo molili i kako ćemo Vas i dalje molitvom povjeravati Onome koji pokazuje put i rasvjetljuje hod. Iskazujem Vam i spremnost nas vjernika laika da u životnost poslanja naše požeške Crkve stavimo na raspolaganje svoja znanja, sposobnosti i talente izgrađujući međusobno zajedništvo koje se živi u ljubavi, miru i istini“, rekla je Ana Matković.

U ime mladih Požeške biskupije čestitku je uputio Gabriel Rašić zahvalivši najprije biskupu Škvorčeviću. „Od prvoga dana svoje službe pokazivali ste posebnu osjetljivost za nas mlade. Osnivajući katoličke škole, kolegij, zakladu za pomoć srednjoškolcima i studentima brinuli ste za naš odgoj i rast. Poticali ste održavanje kateheza, klanjanja, edukacija animatora i raznih susreta za mlade. Redovito ste zajedno s nama hodočastili u Marijanska svetišta, a posebno će nam ostati u sjećanju biskupijski križni putovi mladih. Neka dobri Bog nagradi za sve vaše napore žrtve za nas mlade“, rekao je.

Biskupu Martinoviću poručio je da ga mladi Požeške biskupije dočekuju otvorenih ruku i srca. „Od trenutka Vašeg imenovanja, preko susreta u Gospiću i sinoćnjeg bdjenja sve do ovog trenutka Vašega ređenja, pratili smo Vas sa simpatijama i molitvom. Obećavamo Vam spremnost i otvorenost za daljnju suradnju i rad na onome što je biskup Antun s nama započeo. Posebno se radujemo susretu Hrvatske katoličke mladeži u našoj biskupiji 2026. godine. Čestitamo Vam i zahvaljujemo što ste prihvatili biti naš pastir. Iako je Vaša služba teška i zahtjevna, znajte da niste sami, Vaši mladi su uz vas“, istaknuo je.

Nakon upućenih čestitki, biskup Martinović prošao je katedralom blagoslivljajući okupljeni narod. Potom je uputio svoj zahvalni govor.

Govor biskupa Martinovića

„Na kraju ovog svetoga slavlja u kojem smo slavili Gospodina i u kojem je mene nedostojnoga i nevrijednoga slugu učinio pastirom Požeške biskupije, najprije svoje zahvale izričem Bogu Stvoritelju koji me je imao u svom promislu i iz ničega stvorio po životima mojih dragih i pokojnih roditelja: oca Martina i majke Marije, kao peto dijete od nas sedmero djece. Posebnu zahvalnost i pozdrave upućujem papi Franji za povjerenje koje mi je iskazao“, rekao je te poručio nunciju Lingui da prenese Papi njegovu sinovsku odanost, pozdrave i molitvenu blizinu.

Zahvalio je nazočnim nad/biskupima, redovnicima i redovnicama, predstavnicima drugih Crkvenih zajednica, predstavnicima civilnih vlasti, medijima, svećenicima, župljanima iz Tolise, vjernicima Požeške biskupije te svima koji su sudjelovali u organizaciji biskupskog ređenja.

Kad promatram svoj život od začeća do današnjeg dana zapažam i zastajem preda tajnom Božje providnosti, pred Bogom koji sve stvara i svime upravlja, nikad mu dovoljno neću moći zahvaliti za milosni dar života jer mogao sam i ne postojati. U ovom čudu života On izvor je moje radosti i mira. Radosti koja nije naivnost, koja i u poteškoćama daje smisao i ljepotu života. Ona se nikada ne može kupiti, ali se uvijek i na različite načine drugome može darovati“, istaknuo je.

Marijino Majčinsko Srce kucalo je za Sina Božjega koji nas na posebna način po otajstvu Presvetoga Tijela i Krvi povezuje sa sobom i sa svojom Majkom. Srce Isusove i njegove Bezgrešne Majke Marije su upoznali, zavoljeli i u vjeri živjeli sv. Lovro, sv. Terezija, bl. Alojzije Stepinac, bl. Jula Ivanišević, sv. Franjo, sv. Ivan Pavo II. i toliki vjernici, sveci i mučenici u povijesti Požeške biskupije.

Dok vam svima iskreno zahvaljujem na svim vašim čestitkama, molitvama, darovima, željama sve vas povjeravam zagovoru i zaštiti Bezgrešnog Srca naše nebeske Marije te obećavam svoje molitve za vas i sve vaše. Još jednom svima srdačno zahvaljujem i neka vas sve prati Božji blagoslov“, zaključio je novi požeški biskup Ivo Martinović.

Ovo je veliko slavlje za cijelu Đakovačko-osječku metropoliju, čiji je dio i Srijemska biskupija.

Izvor: www.pozeska-biskupija.hr

 

PROSLAVLJEN NASLOVNIK VRHBOSANSKE NADBISKUPIJE

10. lipanj 2024.

U nedjelju, 9. lipnja, svečanim euharistijskim slavljem koje je u sarajevskoj katedrali Sarajevu predvodio srijemski biskup mons. Fabijan Svalina proslavljena je svetkovina Presvetoga Srca Isusova pod čijom je zaštitom Vrhbosanska nadbiskupija, ali i sama prvostolnica.

SARAJEVO -  Svečanost je započela procesijom oko katedrale, a misu je slavio srijemski biskup mons. Fabijan Svalina u zajedništvu s vrhbosanskim nadbiskupom metropolitom BiH mons. Tomom Vukšićem, biskupom mostarsko-duvanjskim i apostolskim upraviteljem trebinjsko-mrkanskim mons. Petrom Palićem te pomoćnim biskupom banjolučkim mons. Markom Semrenom. Koncelebriralo je 30-ak svećenika među kojima su bili provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić, tajnik Apostolske nuncijature u Bosni i Hercegovini mons. Javier Camañes-Forés te generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađan Ćosić.

Obljetnica posvete sestara SMI

Prvostolnicu su osim vjernika i hodočasnika ispunile Služavke Maloga Isusa predvođene vrhovnom glavaricom Družbe s. Marijom Banić koje su proslavile 50. obljetnicu posvete Družbe Presvetom Srcu Isusovu.

Prije početka mise mons. Vukšić je posvetio kako „danas Vrhbosanska nadbiskupija proslavlja svetkovinu Presvetoga Srca Isusova kojemu je posvećena, sa svojim biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama te svim ostalim Kristovim vjernicima“. „Zato su nam u goste došli biskupi iz Mostara i Banje Luke te Srijema. Roditelji biskupa Svaline su rođeni na Kupreškoj visoravni u Vrhbosanskoj nadbiskupiji pa nas dragi Fabijane tvoja prisutnost dodatno raduje. Na svetkovinu Presvetog Srca Isusova 1974. Družba SMI u ovoj se katedrali, u kojoj uskrsnuće čekaju zemni ostatci njihova utemeljitela nadbiskupa Josipa Stadlera, posvetila Srcu Isusovu te će danas svečano obnoviti posvetu izgovarajući iste riječi koje su odzvanjale ovom dvoranom prije pola stoljeća“, rekao je nadbiskup Vukšić pozdravivši potom nazočne.

Trostruko slavlje

Na početku euharistije mons. Svalina istaknuo je „kako je lijepo biti u katedrali kada se slavi poseban dan, kako za prvostolnicu, tako i za čitavu nadbiskupiju te Družbu SMI“. „Ova svetkovina nas vraća na izvore u dvoranu Posljednje večere kada je Isus, prije nego li je slavio večeru oproštaja, svojim učenicima učinio gestu ljubavi kroz služenje, pranjem nogu. Potom je uslijedila najveća ljubav, a to je da je svoju prisutnost ostavio u darovima kruha i vina. Započinjući misno slavlje želimo oraspoložiti svoje srce, pripremiti ga da se uskrsna radost nastani u nama i kroz to svjedočanstvo da i mi dajemo svjedočenje živeći onako kako smo to primili u sakramentu u kršenju, a to potvrdili na krizmi i u drugim sakramentima“, rekao je mons. Svalina ističući kako je zapreka istinskom kršćanskom životu zatvorenost i sebičnost te neotvorenost Srcu Isusovu koja zrači ljubav.

U prigodnoj homiliji srijemski biskup je nastavio tu misao propovijedajući o pojmu srca koje je „tako jednostavna, obična riječ, a ipak teška za doreći, jer je bogata i značenjem i znakovitošću“.

Srce, to nije najprije neki mišić, to je 'znak': kao što fizičko srce vlada životom, krvotokom u organizmu, prestanak njegova rada naviješta smrt, tako je 'moralno srce' u čovjeku središte njegova duhovnog života: ono izražava nutrinu razumnog i slobodnog bića, ono najbolje izriče njegovu bit. Blago čovjeku koji ima 'srce', koji je 'dobrog srca'. I za prisno prijateljstvo kaže se 'od srca k srcu'“, kazao je biskup Fabijan napominjući kako „srce izražava i osjećaje i strasti koji izlaze iz naše nutrine, ali i volju kojom ravna razum: srce, dakle, upravlja osjećajima, vlada strastima, suvereno odlučuje slobodom“.

Podcrtao je kako je „u rječniku duhovnih pisaca srce 'središte (završnica) duše', a u Bogu to je sama njegova bit, to jest ljubav“. „To je srce Oca, koje je bolno ucviljeno zbog bune njegove djece, kao što kaže prorok Izaija. To je srce majke: čak, ako tjelesna majka napusti svoje dojenče, on ne napušta svoju djecu. Bog je srce i on ljubi: on je toliko ljubio svijet da je poslao svoga  jedinorođenoga Sina (...) a čovjek-Bog nas je ljubio i ljubi nas sve do poniženja, sve do križa. Sve do toga da je dao da njegovo tjelesno srce probode vojnik. I od tada je otvoreno fizičko srce postalo ljudima znak spasenja. Da, ono je doista izražajni znak vječne Božje ljubavi prema nama, njegove utjelovljene, bolne i patničke ljubavi“, kazao je i posvijestio da bi se u pustinji spasili od ugriza zmija, Izraelci su morali pogledati u mjedenu zmiju što ju je Mojsije dao načiniti.

Da se u pustinji ljudskog života spasimo od ugriza paklene zmije, i mi moramo promatrati na križu probodeno Srce. Uprimo svoj pogled i vjerujmo u Ljubav! To je poruka današnje svetkovine Presvetog Srca Isusova. A naša molitva stapa se s vapajem svetoga kralja Davida: 'Srce čisto stvori mi, Bože! (...) Pred Bogom vrijedi samo ono i onaj koji nasljeduje Srce bez premca, srce Isusovo“, napomenuo je mons. Svalina ističući kako „Isus nije proglasio ni neki opći ni teoretski navještaj: on je zajamčio vrijednost vlastitog evanđelja i mogućnost njegova ostvarenja cijelim svojim životom“.

Obnova posvete Presvetom Srcu

Posvijestio je kako evanđelje donosi cijeli spektar životnih situacija koje svjedoče istinitost Isusove riječi i u isto vrijeme trajni su primjer i za današnjeg čovjeka te potom taksativno nabrojao samo neke točke razmatranja kako bi se mogli uočiti znakove ljubavi Isusa Krista.

Zato liturgijsko slavlje Srca Isusova može postati prilika da razmišljamo o istini povijesti spasenja: Bog je ljubav, i Krist nam ju je očitovao. Bog je vodio brigu o svom narodu, kao brižni pastir o svome stadu. Krist i kao čovjek produžava istu ljubav, štoviše, on kao dobri pastir daje svoj život za svoje stado“, rekao je biskup i na kraju sročio konkretnu poruku svetkovine u Isusovim riječima iz evanđelja: „Učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca (Mt 11,29). Učiti od njega znači 'ići k njemu' i nastaviti njegov stil života i prihvatiti njegova uvjerenja: osobno svjedočiti da je Bog ljubav, kao što je to Krist svjedočio.

Nakon popričesne molitve nazočne sestre Služavke Malog Isusa su kao i prije 50 godina s dubokom vjerom, zahvalnošću i poniznošću ponovno izgovorile molitvu posvete Srcu Isusovu moleći za milost, snagu, ustrajnost u svome poslanju.

Povijesna sličnost među biskupijama

Na kraju je mons. Svalina uputio zahvalu što je imao prigodu svjedočiti zajedništvo jedne Crkve i uvjetno rečeno jednoga naroda, budući da dolazi iz dijeceze koja se nalazi u Republici Srbiji. Progovorio je o sličnostima između biskupije koju vodi s Vrhbosanskom nadbiskupijom te Banjolučkom biskupijom i dijelom Mostarsko-duvanjskom. Progovorio je strašnom progonu Katoličke Crkve 1945. te 1995. koji je dijelove Srijemske biskupije ostavio gotovo puste. Služavkama Maloga Isusa izrazio je čestitke te ih zamolio da u svoje molitve uključe i biskupiju koju on vodi.

Euharistiju je pjevanjem animirao katedralni mješoviti zbor Josip Stadler pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića.

Nakon mise sestre su se okupile na obiteljskom zajedništvu u samostanu Egipat na Bjelavama u Sarajevu čiju 125. obljetnicu njegova osnutka sa zahvalnošću srca slave u 2024.

Inače, istoga dana u Sarajevu se održavao Red Bull Showrun, koji je uključivao vožnju bolida Formule 1 u središtu grada. Uz to je bio upriličen cjelodnevni zabavni program, a glavna prometnica bila je zatvorena te nije radio javni prijevoz što je, vjerojatno, spriječilo vjernike da se masovnije odazovu ovoj trostrukoj proslavi.

Ž.I., KT

Izvor: www.nedjelja.ba

 

BISKUP SVALINA PREDVODIO MISU TE BLAGOSLOVIO NOVOPOSTAVLJENI OLTAR I KIP SRCA ISUSOVA

10. lipanj 2024.

Srijemski biskup Fabijan Svalina predvodio je u petak, 7. lipnja svečano večernje misno slavlje o svetkovini Presvetoga Srca Isusova u istoimenom svetištu u Rezidenciji Družbe Isusove u Osijeku te je blagoslovio novopostavljeni oltar i kip Srca Isusova, koji su u osječko svetište dopremljeni iz Zagreba, a rad su pokojnog isusovca p. Marijana Gajšaka, koji je jedno vrijeme djelovao i u Osijeku.

OSIJEK (IKA) -  Uz srijemskog biskupa u koncelebraciji je bio fra Juro Šimić, gvardijan kapucinskog samostana u Osijeku, isusovac p. Boris Jozić te superior Rezidencije Družbe Isusove u Osijeku, p. Ivan Matić, a prisutan je bio i časni brat iz franjevačkog samostana u osječkoj Tvrđi, fra Miroslav Petrac. Pjevanje tijekom misnoga slavlja animirao je SKAC band.

Isusovo srce – simbol ljubavi i žrtve

Započinjući svoju homiliju biskup Svalina istaknuo je da svetkovinom Presvetoga Srca Isusova slavimo iskonsku Isusovu ljubav. „Probodeno Isusovo Srce simbol je Božje ljubavi i žrtve podnesene na križu za spas čovjeka. Taj simbol u današnjem svijetu pomalo gubi svoje značenje“, napomenuo je, a zatim istaknuo višeznačnost pojma srca u Bibliji. „Biblijski pisci, osim što pojmom srca označavaju tjelesni organ, puno veću pozornost poklanjaju značenju riječi i pojma srce u smislu središta čovjekova osjećajnog i misaonog života… Srce je središte ljudskog bića gdje se čovjek susreće sam sa sobom i s Bogom. Susret srdaca najhitniji je susret. Razumijevanje srcem ne može se s ničim usporediti. Susret Boga i čovjeka događa se u srcu, središtu bića čovjekova pa tako i Božjega. Srce je ono čime se čovjek povezuje s drugim ljudima i s Bogom. Ondje nastaju veze koje vežu i privlače užima ljubavi“, uputio je mons. Svalina.

Srce se izražava i tijelom. Na licu se vidi i očituje ono što nekome leži u srcu. No, iz srca proizlaze i zla djela, ono može biti dvolično, uputio je biskup i nastavio: „Boga, pak, čovjek ne može prevariti. Bog gleda što je u srcu, a ne na oči kako gleda čovjek. Bog čovjeka promatra iz njegove nutrine, on istražuje ljudsko srce i bubrege. Pokazivanje lijepog lica i vanjska ljepota za njega nemaju vrijednost ako su proizvod prevrtljivog srca. Zato Bog po prorocima poručuje svome narodu kako valja promijeniti srce“.

Put obraćenja srca

Ističući kako se radi o pozivu na nutarnju promjenu koja vodi prema novom odnosu prema Bogu i braći, biskup Fabijan je naglasio: „Potrebno je shvatiti kako nikakva vanjska pobožnost i dobrota nije dovoljno dobra ako ne proizlazi iz srca. Bog odgaja svoj narod, privlači ga svome srcu, uporno i stalno objašnjavajući i poručujući kako put dvoličnosti i izvanjskosti vodi u propast, a put obraćenja srca vodi prema spasenju. Odreći se starog načina mišljenja i življenja, promijeniti srce, nije moguće čovjeku bez Božje pomoći. Onome tko je dovoljno ponizan moguće je shvatiti i priznati kako mu je srce, nutrina, mišljenje i prosuđivanje krivo te da ga je potrebno zamijeniti novim“.

Napominjući kako je poniznost preduvjet bitnoj promjeni u čovjeku, biskup je uputio: „Ponizan čovjek sluša Božje upute i s puno povjerenja u Boga usklađuje svoj život s njegovom riječju. To usklađivanje trebalo bi ići dotle da sam čovjek postane vidljiva riječ Božja, da se Božja riječ nastani u njemu te postane izvor njegova života, njegovo srce. Tako privržen Bogu i njegovoj riječi čovjek ostvaruje s Bogom savez ljubavi. Bog u njemu živi i on u Bogu. Takvo jedinstvo i povezanost ljudskog srca s Bogom ostvarilo se u Isusu Kristu. Njegovo srce je stalno privrženo Ocu u poniznosti i poslušnosti do smrti na križu“.

Ljubav ne bi bila ljubav kad bi se do nje dolazilo nasiljem, rekao je mons. Svalina te na kraju svoje homilije poručio: „Slaveći danas Presveto Srce Isusovo budimo svjesni činjenice da je i nama Bog po Kristu udijelio mogućnost promijeniti svoje srce i srca drugih ljudi. Djelujmo isto kao i on: blago, bez nasilja i ponizno slušajući njegovu riječ“.

Poziv na hodočašće u Srijem

Uslijedio je blagoslov oltara i kipa Srca Isusova. Poslije popričesne molitve superior Matić zahvalio je svima koji su na bilo koji način bili uključeni u organizaciju proslave svetkovine Srca Isusova u osječkoj Rezidenciji, napose osječkim župama i župnicima koji su predvodili misna slavlja devetnice. Izrekao je i riječi zahvale svim angažiranim vjernicima koji svojom molitvom, prisutnošću, radom i financijskim darom pomažu osječke isusovce kako bi mogli djelovati i obnavljati Rezidenciju.

Na samom kraju misnoga slavlja biskup Svalina predstavio je drevnu Srijemsku biskupiju koja s usponima i padovima postoji od prvih stoljeća Crkve sve do danas. Istaknuo je drastičan pad broja katolika nakon Domovinskog rata, a sve prisutne pozvao je na hodočašće u Srijem, pa da i na taj, ali i bilo koji drugi način, daju potporu i ohrabrenje braći i sestrama u ponosnom Srijemu. Istaknuo je i njihovo utjecanje Gospi Snježnoj koja se časti na Tekijama, a čiju je ikonu Eugen Savojski uvijek nosio sa sobom te se iz bitki vraćao kao pobjednik.

Tijekom dana održano je sedam misnih slavlja, a prije posljednje, svečane mise pjevala se Zlatna krunica, molila posveta Presvetom Srcu Isusovu te su vjernici primili blagoslov s Presvetim oltarskim sakramentom.

Izvor: www.ika.hr

 

U ŠIDU PROSLAVLJENO PRESVETO SRCE ISUSOVO

07. lipanj 2024.

Misno slavlje predvodio je kancelar Srijemske biskupije i župnik u Laćarku preč. Tomislav Lasić

ŠID (TU) - Crkveni god u Šidu proslavljen je svetom misom u 11 sati. Pored predsjedatelja slavlja Lasića, sudjelovali su i: mons. Josip Ivešić, generalni vikar Srijemske biskupije i župnik u Rumi; vlč. Ivica Živković, župnik u Hrtkovcima; vlč. Aleksandar Kovačević, župniku Beški; vlč. Luka Ivković, župnik u Čereviću; preč. Zdravko Čabrajac, župnik u Golubincima; o. Drako Rac, grkokatolički župnik u Bačnicima; o. Vladimir Edelinski, grkokatolički župnik u Berkasovu, preč. Mihajlo Režak, grkokatolički dekan i župnik u Šidu; o. Petar Dudka, grkokatolički župnik u Inđiji; preč. Marko Kljajić, župnik u Surčinu; te župnik domaćin preč. Nikica Bošnjaković. Slavlje je započelo molitvom Litanija Presvetom Srcu Isusovu, koje je predmolio predsjedatelj slavlja.

U uvodu preč. Laisć je kazao da je jedna od nakana misnog slavlja i molitva Presvetom Srcu Isusovu da ražari ljubav u srcima mladića i djevojaka Srijemske biskupije te se odazovu duhovnom pozivu.

U homiliji predsjedatelj je govorio o simbolu srca kao simbolu ljubavi, te je i presveto Srce Isusovo simbol Kristove ljubavi za nas. Kazao je kako je srce oduvijek simbol darivanja sebe i svojih osjećaja voljenoj osobi, pa kao što se mi brinemo za one koje ljubimo, tako se i Bog brine za svoj narod. No, u opasnosti smo da ljubimo samo one koji nas ljube „a kaže Isus koja ti je plaća ako ljubiš one koji tebe ljube. To isto čine i pogani i grešni. I oni daju da bi primili, i oni ljube zato što su ljubljeni. Gospodina nas poziva na korak više, ne na samo jedan korak više, nego ići više do kraja, ići korak dalje bez granice, jer ljubav ako ima granice, onda nije ljubav. Onda je trgovina, onda je pogodba, onda je interes. Ljubav ne očekuje ništa zauzvrat. Ljubav ljubi ljubljenoga do kraja, bez da išta primi zauzvrat, nema nikakve cijene… Ljubav je ono što je bit i srce samoga Boga… Na sliku te ljubavi smo stvoreni. I dok god nemamo te ljubavi, dok je ne nasljedujemo i ne trudimo se postići je u svome životu, dotle nismo slični Bogu, dotle gazimo tu ikonu Božju koja smo mi. Svatko od nas je slika Boga, naše srce je slika srca Božjega. Srce koje je sposobno ljubiti, trpjeti, krvariti, darivati se za drugoga, gdje mi je drugi važniji od mene samoga, od moje dobrobiti, od moje komocije.

Preč. Lasić je u nastavku homilije govorio o Kristovoj žrtvi iz ljubavi za svakoga od nas, koji je nevin za grešnike prolio svoju krv, te kazao kako mi ljudima možemo donositi Krista jedino ako budemo svjedoci njegove ljubavi. Ljubav i praštanje koje primamo od Boga moramo donositi svijetu, te ne smijemo određivati tko je zaslužio našu ljuba i naše praštanje. U svemu trebamo slijediti Krista koji je krotka i ponizna srca. Tako ćemo graditi Božje kraljevstvo na zemlji i širiti ljubav u onim srcima u kojima je nema. „Svi smo misionari, Bog je svakom dao neku dužnost i poslao nas u svijet da živimo upravo to. To nije opcija, to je zapovijed, jer jedino tako možemo biti kršćani, po ljubavi jedino možemo biti ljudi. Ljubav je ono što nas razlikuje od svih drugih stvorenja. Zato što smo samo mi kao kruna stvorenja stvoreni na sliku Božju, na sliku Boga koji je ljubav sama. Znajmo je nasljedovati, znajmo je živjeti u malim svakodnevnim stvarima. Ne trebamo velika djela, ne trebamo herojstvo, herojstvo je upravo to, trpjeti u svakodnevici, trpjeti nezahvalnost, trpjeti neprepoznavanje vlastite ljubavi, trpjeti neopraštanje drugoga, ali se ne umoriti, poput Krista. Uvijek iznova davati, uvijek iznova ići za onim tko je daleko da bi ga privukao Bogu koji je sama ljubav,“ zaključio je preč. Lasić.

Na koncu slavlja župnik Bošnjakoviće je zahvalio svim svećenicima koji su došli proslaviti sa župom Šid njihov crkveni god, osobito predsjedatelju slavlja. Uputio je zahvale župnom zboru koji je animirao slavlje, te svima koji su sudjelovali u pripravi. Nakon svete mise župljani i gosti ostali su na druženju u župnom dvorištu.

 

DUHOVNE VJEŽBE ZA SVEĆENIKE SRIJEMSKE BISKUPIJE

07. lipanj 2024.

Od 3. do 5. lipnja  u samostanu sv. Jurja u Petrovaradinu održane su duhovne vježbe na kojima je sudjelovala većina klera Srijemske biskupije, zajedno sa dijecezanskim biskupom mons. Fabijanom Svalinom

PETROVARADIN (TU) - Voditelj duhovnih vježbi bio je vlč. dr. Stjepan Matezović, duhovnik u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu. U svojim razmatranjima, voditelj je stavio je naglaska na svećenički život i liturgiju u vremenu kroz godinu. U uvodnom razmatranju naglasio je kako je upravo vrijeme kroz godinu prilika da malo zastanemo i promislimo o svome pozivu i poslanju. Kroz druge dane produbljivao je teme poziva i poslanja koje su direktno vezane uz kreposti: velikodušnosti, vjernosti, pravednosti, te darivanja i žrtve. Pozvao je svećenike da te kreposti žive nasljedujući primjer sv. Josipa i Blažene Djevice Marije. Duhovne vježbe bile su prilika za zajedničku molitvu časoslova, krunice, te euharistijskoga klanjanja, kojim je završavao svaki dan duhovnih vježbi. Svakoga dana euharistijskim slavljem predsjedao je biskup mons. Svalina, a prigodnu homiliju izrekao je voditelje vlč. Matezović. Na koncu duhovnih vježbi biskup je zahvalio voditelju na odvojenom trudu i vremenu, te naglasio kao se i na ovaj način očitovala povezanost Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije. Poseban naglasak stavljen je i na molitvu za duhovna zvanja, budući da se Srijemska biskupija nalazi u godini duhovne obnove i molitva za duhovna zvanja. Duhovne vježbe organizirane su na poticaj povjerenika trajne formacije svećenika Srijemske biskupije, preč. Berislava Petrović, župnika u Novom Slankamenu.