Obiteljski dolazak otvorio pitanja zaboravljene baštine

PUTINCI (TU) - U nedjelju 3. svibnja, u popodnevnim satima u Putincima je održan susret posvećen povijesti podunavskih Nijemaca, obilježen dolaskom obitelji iz Austrije, koja danas živi u Salzburgu.

Osim u potrazi za vlastitim korijenima, bila je to i prigoda da se postave otvorena pitanja očuvanja baštine, stanja mjesnog groblja i odnosa prema povijesnom nasljeđu. 

Dolazak gospodina Adia Tschauta, koji je sa svojom obitelji prvi put od djetinjstva posjetio Putince, kako bi svojoj djeci pokazao mjesto svog porijekla i crkvu u kojoj je kršten i gdje su njegovi roditelji vjenčani, zapravo bio je jedan od najupečatljivijih trenutaka susreta u ovom srijemskom mjestu.

Tom prigodom župnik mu je darovao kopiju knjige o Putincima na njemačkom jeziku, kao i krsne listove te vjenčani list njegovih roditelja, kao i njegov krsni list, izdane u putinačkoj crkvi. Emotivni trenutak jasno je pokazao koliko su veze s ovim prostorom i dalje snažne, unatoč vremenu i udaljenosti. Posebno je bilo dirljivo, kada je gosp. Adi u toj istoj knjizi - koja je za njega bila pripravljena kao iznenađenje- prepoznao na fotografijama svoje roditelje i svoju baku.

No, upravo taj osobni povratak otvorio je i šira pitanja — što je danas ostalo od zajednice koja je ovdje nekada živjela i kakav je odnos prema njezinu nasljeđu. Tom prigodom, zahvaljujući Austrijskoj radio-televiziji, koja priprema TV dokumentarac pod nazivom „U potrazi za domom – djeca etničkih Nijemaca“ a riječ je o djeci raseljenih osoba koje su bile primorane napustiti Srbiju na kraju Drugog svjetskog rata, vlč Aleksandar Kovačević dao je i svoj intervju.

Upravitelj ove župe je naglasio kako je crkva u Putincima, podignuta u 18. stoljeću u vrijeme naseljavanja podunavskih Nijemaca u okviru politike Habsburške Monarhije, te da je ona bila temelj oko kojeg se oblikovala zajednica. U razdoblju nakon osmanske vlasti, kada su ovi krajevi bili gotovo opustjeli, upravo su doseljene obitelji iz srednje Europe i ovdje započele novi život.

Crkva nije bila samo mjesto molitve, nego i znak ostanka, ali i prostor u kojem su se čuvali jezik, običaji i osjećaj pripadnosti. Za njemačku zajednicu u Srijemu to je bilo ključno za opstanak.

Danas, međutim, ta zajednica gotovo da više ne postoji. Crkva i dalje stoji, ali nosi posebnu tišinu — ispunjenu sjećanjima i pitanjima o tome što je sačuvano, a što izgubljeno. Istaknuto je kako je velik dio tog nasljeđa danas zapušten, ne samo fizički nego i u kolektivnoj svijesti.

Posebno zabrinjava stanje mjesnog groblja, koje predstavlja posljednji materijalni trag te zajednice. Brojni nadgrobni spomenici su svjesno oštećeni, srušeni ili su u potpunosti nestali, usprkos apelima lokalnoj vlasti. Nažalost, o takvim i sličnim nemilim događajima nitko nije tražio mišljenje, ili da bi prije kontaktirao ovu župu od strane odgovornih za sve projekte u Putincima, a napose Srijemsku biskupiju. Naglašeno je kako to nije samo pitanje izgleda ili zapuštenosti, nego duboko pitanje odnosa prema ljudima koji su ovdje živjeli i prema svetosti i dostojanstvu posljednjeg počivališta ljudskih tijela. Kada takva mjesta propadaju — ne nestaje samo kamen, nego i sjećanje, što dugoročno ostavlja posljedice za cijelo društvo.

U razgovoru je upozoreno i da povijest ovog kraja sve manje dopire do ljudi, unatoč postojanju istraživanja i arhiva. Time nastaje praznina koja dodatno ubrzava zaborav.

Spomenuta su i oštećenja crkve tijekom 1990-ih godina, najviše pojedinačnim činima vandalizma, uz ocjenu da nakon toga nije učinjeno dovoljno kako bi se stanje sustavno riješilo, te nekoć ponosna neogotička ljepotica sada sablasno zjapi kao ruglo u centru mjesta, istovremeno plijeneći svojom ljepotom i monumentalnošću kao i žalosnim stanjem u kojem se nalazi, ostavljena na milost i nemilost zubu vremena i vremenskim nepogodama . Slični problemi prisutni su i u drugim dijelovima Vojvodine, zbog čega ovo pitanje nadilazi lokalne okvire i postaje širi društveni izazov.

U širem crkvenom i povijesnom kontekstu istaknuto je kako crkva u Putincima pripada dugoj tradiciji Srijemske biskupije, ali je povezana i s Đakovačko-osječkom nadbiskupijom. Upravo ta povezanost pokazuje da ova priča nadilazi današnje državne i administrativne granice. U intervjuu je pritom upozoreno kako postoje pokušaji da se takve veze zanemare ili „povuku granice“ tamo gdje one povijesno i duhovno nikada nisu postojale, te ne prizna pravni status do dana današnjeg, kao što sve druge župe u R. Srbiji imaju. Naglašeno je kako vjera i povijest ne mogu biti zatvorene unutar takvih ograničenja, bilo da to dolazi od odgovornih unutar društvene zajednice, ili samovolje pojedinca.

Istaknuta je i simbolika svetog Ivana Nepomuka, zaštitnika podunavskih Švaba, kao simbola vjernosti, savjesti i ustrajnosti — vrijednosti koje su oblikovale život ove zajednice.

Susret je, osim povijesne dimenzije, otvorio i osobno pitanje — što ćemo ostaviti iza sebe?! Izražena je želja da se crkva obnovi kao trajni spomen ljudima i vremenu koje je obilježilo ovaj prostor, uz naglasak da je za to potrebna šira podrška.

Za mnoge koji su morali napustiti ovaj kraj, vjera je ostala jedini „dom“ koji su mogli ponijeti sa sobom — jer se kuća i zemlja mogu izgubiti, ali ne i ono što nosi čovjek u sebi.

Susret u Putincima tako je, kroz jednu osobnu priču, otvorio mnogo šire pitanje: hoće li se ono što je preostalo sačuvati — ili će vremenom nestati zajedno s pričama koje ga prate.

U subotu, 25. travnja, rumska župa proslavila je blagdan svetog Marka evanđelista euharistijskim slavljem i obredom blagoslova polja i pšenice u rumskom ataru

RUMA (TU) - Sveti Marko se štuje kao zaštitnik polja, vinograda, maslinika i usjeva. Njemu se utječemo i protiv nevremena, tuče i munja i svih vremenskih nepogoda. Blagoslov polja na blagdan sv. Marka, odnosno ophod, uveo je papa Grgur Veliki 590. godine, zbog velike poplave u Rimu te godine, nakon koje je uslijedila kuga. Papa je stoga zapovjedio sveopću procesiju, a budući da im se Bog smilovao, naredio je i da se ophod održava diljem Zapadne Crkve upravo na blagdan sv. Marka.

Svjedoci Kristovog evanđelja

„Sveti Marko evanđelist prenio je Božju riječ kako bi ona trajala i kako bi došla do nas danas“, započeo je svoju homiliju župnik preč. Josip Ivešić. „I mi smo pozvani biti svjedoci Kristovog evanđelja. Kada sijač sije, ne vidi u tom sjemenu ni lista, ni stabljike, ni cvijeta, a kamoli ploda. Vidi se samo to jedno zrno koje se stavlja u zemlju. U tom trenutku ništa ne vidimo, ali vjerujemo. Kad ne bismo vjerovali da će iz tog zrna niknuti i list i stabljika i plod, zar bismo to sjeme stavljali u zemlju? Zar bismo bdjeli nad tim sjemenom? Zar bismo ga polijevali, išli na njivu i gledali je li što niklo, kada bismo unaprijed znali da od toga nema ništa? Ali mi znamo i vjerujemo da će to malo sjeme donijeti plod i urod i kruh i hranu potrebnu za naš život ovdje na zemlji.“

Župnik je potom priču o sijaču usporedio sa vjerom, koju nam Gospodin stavlja u srce u trenutku krštenja, a koja je poput sjemena koje tek treba da klija i da se razvija. „Sjetimo se da je više puta sam Isus koristio upravo tu sliku sjemena koju sijač baca po njivi, kako bi prikazao potrebu našega rasta u vjeri; kako bi pokazao važnost da se uvijek iznova otvaramo Božjoj milosti koja poput blagotvorne kiše, poput nježnoga proljetnog sunca miluje naše srce, našu dušu, kako bi naša vjera rasla, razvijala se i stasala.“

Govorivši o svetom Marku, župnik je istaknuo činjenicu da ni svetac to nije u jednom trenutku postao, kao ni veliki vjernik, niti velik čovjek, već je i on imao svoj put koji ga je takvim učinio. Stasavao je vremenom, otkrivao vjeru i upoznavao Krista Gospodina. Bio je učenik svetog Petra, koji u svojoj poslanici s ljubavlju govori o njemu i naziva ga ne učenikom, nego sinom. I upravo je od svetog Petra o Isusu slušao sveti Marko, koji sam nije bio apostol Krista Gospodina, nije pratio Isusa na njegovom zemaljskom putu, te je mogao da bude skeptičan prema onome što sveti Petar govori i poput mnogih današnjih ljudi mogao je sumnjati i ne vjerovati. „Sveti Marko je osjetio da govor svetog Petra ima težinu, da je to zaista poruka Kristova, i onoga, ali i ovoga doba.“

Sveti Marko pozabavio se i drugima koji su u to vrijeme o Kristu pisali,  nastavio je župnik u svojoj propovijedi, i Matejevim evanđeljem, i u duhu Kristovih riječi – idite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje – to je činio i životom i govorom i pisanjem, te se svojim evanđeljem ubrojio među četiri evanđelista koje danas čitamo, promišljamo, i iz kojih slušamo o Isusovom životu ovdje na zemlji, kao i o poruci koju je ostavio svima nama.

Blagoslov polja

„I mi ćemo nakon Mise poći izvan naše crkve i na jedan simboličan način uputiti se u svijet da navijestimo evanđelje našom vjerom i zazvati Božji blagoslov na sva naša polja i na naš rad, upravo sa tom vjerom i nadom da svako sjeme dobra i vjere položeno u srca ljudi, uz trud, zalaganje i Božji blagoslov sigurno će donijeti i obilne plodove kao i zemlja koja nas hrani ako je potpomognuta Božjim blagoslovom“, rekao je na koncu misnog slavlja preč. Ivešić.

Godine 2024. prvi put nakon pedesetak godina, vjernici su, predvođeni župnikom preč. Josipom Ivešićem, izašli u polja, u rumske atare, i u procesiji uz molitvu se uputili križu podignutom 1933. godine, gdje je prvi obred blagoslova obavljen prije 90 godina. I ove, 2026. nakon misnog slavlja u crkvi Uzvišenja svetog Križa, pošli su na isto mjesto da izmole Božji blagoslov i zaštitu, bogatstvo plodova njiva, vinograda, i vrtova, čime je obnovljena tradicija nastavila da živi u zajednici okupljenoj oko rumske župne crkve.

Župnik je zahvalio svima koji su došli da na dan sv. Marka zazovu Božji blagoslov na polja, usjeve, voćnjake, vinograde, njive, povrće, na sve ono što činimo za naš svakodnevni rad i život, da nas Gospodin blagoslovi i čuva. Uslijedio je obred blagoslova. Svećenik je prekrižio istok križem uz zazive – „Od munje, leda i groma”, a vjernici su odgovarali – „oslobodi nas, Gospodine”; i „Od kuge, glada i rata” – „oslobodi nas, Gospodine”. Blagoslivljao je sve četiri strane svijeta dok su vjernici pjesmom molili. Na koncu su svi ponijeli domovima blagoslovljenog žita nakon što su se i ove godine, u zajedništvu, vratili drevnim praksama, koje su uvijek vodile sigurnim i pravim Kristovim stazama, unatoč kušnjama koje svako vrijeme neminovno nosi sa sobom.

Milena Mikolaci

Oko pedeset ministranata okupilo se u Moroviću na zajedničkoj molitvi, igri i druženju u subotu, 25. travnja

MOROVIĆ (TU) - Na prvom susretu ministranata Srijemskomitrovačkog dekanata sudjelovali su ministranti iz župa Srijemska Mitrovica, Ruma, Laćarak, Hrtkovci, Nikinci, Šid, Erdevik, Kukujevci i Morović u pratnji svojih župnika. Ministranti obučeni u svoje ministrantsko ruho napunili su morovićku župnu crkvu sv. Roka, hodočasnika, koja ove godine obilježava dvjestotu obljetnicu. Program je započeo zajedničkom molitvom krunice. Svaku deseticu su predvodili ministranti jedne župe sa svojim župnikom.

Uslijedilo je slavlje svete mise, koje je započelo svečanom procesijom u kojoj su sudjelovali svi okupljeni ministranti. Misu je predvodio dekan i domaćin susreta preč. Nikica Bošnjaković. On je u homiliji podsjetio djecu i mlade na posebnost službe koju obavljaju, te kazao da ih haljinica koju oblače čini posebnima, jer je ona znak službe koju obavljaju za Boga. Pozvao ih je da se prisjete kada su prvi put ministrirali, te kazao kako je to dan od kojeg više ništa nije isto, jer su oda tada započeli služiti Bogu na poseban način. Poručio im je kako je Kristu vrlo mila služba ministranta, jer ministriraju radi slave Kristove, a Krist će ih za to nagraditi. Podijelio je s njima i svoje zanimljivo ministrantsko iskustvo, te ih potaknuo da ostani revni u svojoj službi posluživanja kod oltara.

Nakon svete mise organiziran je ručak u velikom ljetnikovcu pored župne crkve, koji su pripremile vrijedne morovićke domaćice. Program je nastavljen druženjem i različitim sportskim aktivnostima. Bila je to prilika za sklapanje novih prijateljstava i produbljivanje starih, te još jedan način povezivanja mladih iz različitih župa Srijemske biskupije.

Nakon druženja i igre ministranti su se ponovno okupili u ljetnikovcu, gdje im je đakon Ivan Malić, koji će uskoro biti zaređen za svećenika, govorio o svom duhovnom pozivu. Na zanimljiv način pojasnio im je što je duhovni poziva te otkrio kako ga je on kod sebe prepoznao i kako ga živi.

Ministranti su se, puni dojmova, u kasnim popodnevnim sati vratili u svoje župe, sa željom da se uskoro ponovno okupe na sličnom susretu.

U župnoj crkvi sv. Jurja mučenika u Petrovaradinu svečano je u četvrtak, 23. travnja 2026., proslavljen blagdan nebeskog zaštitnika župe – sv. Jurja mučenika. Ova proslava, ujedno i crkveni god – patron župe, okupila je velik broj vjernika koji su sudjelovali u svečanom euharistijskom slavlju.

PETROVARADIN (TU) -  U zajedništvu s upraviteljem župe, vlč. Stjepanom Šumanovcem, o. Marijanom Steinerom, DI iz Beograda, te kancelarom Srijemske biskupije, misno slavlje predvodio je srijemski biskup u miru mons. Đuro Gašparović, koji je toga dana ujedno proslavio i svoj imendan. Na svršetku slavlja župni upravitelj mu je uputio iskrene čestitke, a slavlje zajedništva nastavljeno je i nakon mise u klaustru baroknog samostana uz crkvu, gdje su okupljeni pjesmom i prigodnom recitacijom izrazili zahvalnost biskupu i blagdansku radost, uz prigodni domjenak koji je bio pripremljen za sve vjernike.

U svojoj homiliji biskup se osvrnuo na izvještaj o mučeništvu sv. Stjepana iz Djela apostolskih, istaknuvši snagu svjedočenja vjere i u teškim okolnostima. Naglasio je kako kršćanski život ne trpi polovičnost: „Ne možemo biti malo Kristovi, a malo se odricati njegove riječi. Ili jesam Isusov ili nisam“, poručio je biskup, pozivajući vjernike na ustrajnost, hrabrost i dosljednost u življenju vjere, bez stida i kompromisa, u svakoj našoj obiteljskoj, poslovnoj i privatnoj situaciji.

Nakon euharistijskog slavlja uslijedilo je čašćenje relikvija sv. Jurja, što je dodatno produbilo duhovni karakter proslave. Druženje je nastavljeno uz zajednički domjenak za sve okupljene vjernike.

Proslava patrona ove barokne ljepotice podno Petrovaradinske tvrđave, u molitvi, pjesmi i zajedništvu bila je prigoda za učvršćenje vjere i bratskog zajedništva petrovaradinskih vjernika.

Poruka pape Lava XIV. za 63. Svjetski dan molitve za zvanja koji se slavi na Četvrtu vazmenu nedjelju - Nedjelju Dobrog Pastira 26. travnja 2026. na temu "„Otkrivanje Božjeg dara u nama“.

Poruka pape Lava XIV.

za LXIII. Svjetski dan molitve za zvanja

[26. travnja 2026.]

„Otkrivanje Božjeg dara u nama“

Draga braćo i sestre, predragi mladi!

Pod vodstvom i zaštitom Uskrslog Isusa, na Četvrtu vazmenu nedjelju, koja je poznata i kao Nedjelja Dobrog Pastira, slavimo LXIII. svjetski dan molitve za zvanja. Milosna je to prigoda da podijelim s vama neka razmišljanja o duhovnoj dimenziji poziva, shvaćenog kao otkrivanje Božjeg besplatnog dara koji cvjeta duboko u srcu svakog od nas. Krenimo, stoga, zajedno putem istinski lijepog života, koji nam pokazuje Pastir!

Put ljepote

U Ivanovu Evanđelju Isus sebe doslovno naziva „lijepim pastirom“ (ὁ ποιμὴν ὁ καλός) (Iv 10, 11). Taj izraz označava savršenog, istinskog i uzornog pastira, budući da je spreman položiti svoj život za svoje ovce, očitujući tako Božju ljubav. Pastir je to koji budi udivljenje: onaj tko ga promatra otkriva da život postaje uistinu lijep kad se ide za njim. Da bi se upoznalo tu ljepotu, tjelesne oči ili estetski kriteriji nisu dovoljni: potrebni su kontemplacija i produhovljenost (interiornost). Samo onaj tko zastane, sluša, moli i prihvaća njegov pogled može s pouzdanjem reći: „Vjerujem u nj, s njim život može biti uistinu lijep; želim ići putem te ljepote“. A najčudesnije je to što, jednom kad postanemo njegovim učenicima, i sami postajemo „lijepi“: njegova ljepota nas preobražava. Kao što piše teolog Paul Florenski, askezom se ne postaje „dobrom“, već „lijepom“ osobom. [1] Prepoznatljivo obilježje svetaca, uz dobrotu, upravo je ta blistava duhovna ljepota koja zrači iz onih koji žive u Kristu. Tako se kršćanski poziv otkriva u svoj svojoj dubini: to je udioništvo u Kristovom životu, dijeljenje njegova poslanja i zračenje istom ljepotom kojom On zrači.

Tu unutarnju komunikaciju života, vjere i smisla iskusio je i sveti Augustin, koji u Knjizi trećoj svojih Ispovijesti – dok izlaže i ispovijeda svoje grijehe i propuste iz mladosti – kaže za Boga: „Ti si bio dublje u meni od moje najdublje nutrine“ [2]. Onkraj samosvijesti, on otkriva ljepotu Božjeg svjetla koje ga vodi u tami. Augustin opaža Božju prisutnost u najdubljim porama svoje duše, a to uključuje njegovo razumijevanje i iskustvo važnosti njegovanja vlastite nutrine kao prostora za odnos s Isusom, kao puta kojim se Božja ljepota i dobrota mogu iskusiti u vlastitom životu.

Taj se odnos gradi u molitvi i tišini i, ako ga se njeguje, otvara nam se mogućnost prihvaćanja i življenja dara poziva, koji nikada nije nešto nametnuto ili pak unaprijed utvrđeni obrazac kojeg se jednostavno valja pridržavati, već je to plan ljubavi i sreće. Briga oko vlastite nutrine: to je točka od koje valja hitno krenuti u pastoralu zvanja i uvijek novoj predanosti evangelizacije!

U tom duhu pozivam sve: obitelji, župe, redovničke zajednice, biskupe, svećenike, đakone, vjeroučitelje, odgojitelje i vjernike laike, da još revnije prionu stvaranju povoljnih uvjeta koji omogućuju prigrliti, ojačati, štititi i prati taj dar, kako bi mogao donositi bogate plodove. Samo ako naša okruženja budu odisala živom vjerom, stalnom molitvom i bratskim zajedništvom, Božji poziv će se moći probuditi i sazrijevati te postati put sreće i spasenja za pojedince i za svijet. Dok kročimo putem koji nam je pokazao Isus, lijepi Pastir, učimo, dakle, bolje upoznati sebe same i izbliza upoznati Boga koji nas je pozvao.

Uzajamno poznavanje

„Gospodar života poznaje nas i obasjava naša srca svojim pogledom ispunjenim ljubavlju.“ [3] Svaki poziv, naime, može proizići samo iz svijesti i iskustva Boga koji je Ljubav (usp. 1 Iv 4, 16): On nas poznaje do dna duše, izbrojao je vlasi na našim glavama (usp. Mt 10, 30) i za svakoga od nas predvidio jedinstveni put svetosti i služenja. No, to poznavanje uvijek mora biti uzajamno: i mi smo pozvani upoznati Boga kroz molitvu, slušanje Božje riječi, sakramente, život Crkve i darivanje samih sebe svojoj braći i sestrama. Valja nam se ugledati u mladog Samuela, koji je noću, možda neočekivano, začuo Gospodinov glas i, uz Elijevu pomoć, naučio ga prepoznati (usp. 1 Sam 3, 1-10). Tako i mi moramo stvarati prostore unutarnje tišine kako bismo shvatili što je Gospodin naumio za nas da nađemo sreću. Nije riječ o apstraktnoj intelektualnoj spoznaji ili znanju koje valja steći, nego o osobnom susretu koji mijenja život. [4] Bog prebiva u našim srcima: poziv je prisni dijalog s onim koji nas poziva – unatoč ponekad zaglušujućoj buci svijeta – pozivajući nas da odgovorimo s istinskom radošću i velikodušnošću.

„Noli foras ire, in te ipsum redi, in interiore homine habitat veritas“ – „Ne idi van, vrati se u sebe sama. Istina prebiva u unutarnjem čovjeku.“ [5] Još jednom, sveti Augustin nas podsjeća koliko je važno naučiti zastati i graditi prostore unutarnje tišine kako bismo mogli čuti glas Isusa Krista.

Dragi mladi, slušajte taj glas! Slušajte glas Gospodina koji vas poziva na puni, ostvaren život, iskorištavajući svoje talente (usp. Mt 25, 14-30) i pribijajući vlastita ograničenja i slabosti na slavni Kristov križ. Zastanite, stoga, u euharistijskom klanjanju, revno razmatrajte Božju riječ da je možete živjeti u svojoj svakodnevici, aktivno i potpuno sudjelujte u sakramentalnom i crkvenom životu. Na taj ćete način upoznati Gospodina i, u prisnosti svojstvenoj istinskom prijateljstvu, otkriti kako učiniti od svoga života dar, bilo u braku, bilo u svećeništvu, trajnom đakonatu ili pak posvećenom životu: svaki poziv je neizmjeran dar za Crkvu i one koji ga radosno prihvaćaju. Poznavati Gospodina znači, prije svega, naučiti vjerovati njemu i njegovoj providnosti, koja se preobilno izlijeva u svakom pozivu.

Povjerenje

Iz znanja dolazi povjerenje, stav rođen iz vjere koji je bitan i za prihvaćanje i za ustrajnost u pozivu. Život se, naime, otkriva kao stalno povjerenja u sebe samog i pouzdanje u Gospodina, pa i kad njegovi planovi poremete naše.

Sjetimo se svetog Josipa, koji, unatoč neočekivanom Djevičinu otajstvu majčinstva, vjeruje u Božji san i poslušna srca prihvaća Mariju i Dijete (usp. Mt 1, 18-25; 2, 13-15). Josip iz Nazareta oličenje je potpunog povjerenja u Božji plan: vjeruje čak i kad je sve oko njega naizgled bilo obavijeno tamom i neizvjesnošću, kad se činilo da se stvari odvijaju suprotno od očekivanog. Vjeruje i uzda se, siguran u Gospodinovu dobrotu i vjernost. „U svim okolnostima svog života Josip je znao izgovoriti svoj fiat (Neka mi bude), poput Marije prigodom Anđelova navještenja i Isusa u Getsemanskom vrtu.“ [6]

Kao što nas je naučio Jubilej nade, potrebno je njegovati nepokolebljivo i postojano povjerenje u Božja obećanja, nikada se ne predajući očaju, prevladavajući strahove i nesigurnosti, uvjereni da Uskrsli je Gospodar povijesti – i naše osobne i povijesti svijeta: On nas ne napušta u najtamnijim trenucima, već dolazi raspršiti svojim svjetlom sve naše tmine. I upravo zahvaljujući svjetlu i snazi njegova Duha možemo prepoznati, čak i usred kušnji i kriza, kako naš poziv sazrijeva, odražavajući sve više ljepotu Onoga koji nas je pozvao, ljepotu rođenu iz vjernosti i povjerenja, usprkos ranama i padovima.

Sazrijevanje

Poziv, zapravo, nije statičan cilj, već dinamičan proces sazrijevanja, potpomognut blizinom s Gospodinom: biti s Isusom, dopustiti Duhu Svetomu da djeluje u našim srcima i životnim situacijama kroz koje prolazimo te uvijek iznova sagledavati sve u svjetlu primljenog dara – to znači rasti u svom pozivu.

Poput trsa i loza (usp. Iv 15, 1-8), tako sav naš život mora biti utemeljen na snažnoj i bitnoj vezi s Gospodinom, kako bi, kroz kušnje i potrebne „rezidbe“, postao sve potpuniji odgovor na njegov poziv. „Mjesta“ gdje se Božja volja najjasnije otkriva i gdje se doživljava njegovu beskrajnu ljubav često predstavljaju istinski bratski odnosi koje možemo uspostavljati tijekom cijelog života. Kako je samo dragocjeno imati dobrog duhovnog vođu koji nas prati u otkrivanju i razvijanju našeg poziva! Kako su samo važni razlučivanje i preispitivanje u svjetlu Duha Svetoga, da bi se poziv ostvario u svoj svojoj ljepoti!

Poziv, dakle, nije nešto što se stječe odmah, nešto što je „dano“ jednom zauvijek. To je, radije, putovanje koje traje, nešto slično ljudskom životu, gdje primljeni dar ne samo treba čuvati, već i njegovati kroz svakodnevni odnos s Bogom kako bi rastao i donosio plodove. „To ima veliku vrijednost, jer sav naš život dovodi u suodnos s Bogom koji nas ljubi i omogućuje nam shvatiti da ništa nije plod besmislenog kaosa, nego da, naprotiv, sve u našim životima može postati odgovor Gospodinu, koji ima divan plan za nas.“ [7]

Draga braćo i sestre, predragi mladi, potičem vas da njegujete osobni odnos s Bogom kroz svakodnevnu molitvu i razmatranje nad Božjom riječju. Zastanite, osluškujte, pouzdajte se: na taj će način dar vašeg poziva sazreti, učiniti vas sretnima i donijeti obilne plodove Crkvi i svijetu.

Neka vas Blažena Djevica Marija, uzor unutarnjeg prihvaćanja Božjeg dara i učiteljica molitvenog slušanja, uvijek prati na ovom putu!

Iz Vatikana, 16. ožujka 2026.

PAPA LAV XIV.

_______________

[1] „Ascetikom se ne postaje ‘dobar’, već lijep čovjek, a odlika svetih asketa nije njihova ‘dobrota’, koju se može naći i kod putenih ljudi i velikih grešnika, već duhovna ljepota, zasljepljujuća ljepota osobe koja zrači nekim unutrašnjim sjajem, ljepota koja je potpuno nedostupna putenoj i čuvstvenoj osobi“ (Paweł Florenski, La colonna e il fondamento della verità, Rim 1974., 140-141).

[2] Sv. Augustin, Ispov., III, 6, 11: CSEL 33, 53.

[3] Apost. pismo Vjernost koja rađa budućnost (8. prosinca 2025.), 5.

[4] Usp. Benedikt XVI., Enc. Deus caritas est (25. prosinca 2005.), 1.

[5] Sv. Augustin, De vera religione, XXXIX, 72: CCSL 32, 234.

[6] Papa Franjo, Apost. pismo Patris corde (8. prosinca 2020.), 3.

[7] Papa Franjo, Postsin. apost. pob. Christus vivit (25. ožujka 2019.), 248.

Izvor: www.ika.hr 

Vjernici iz župe u Požeškoj biksupiji u pratnji svoga župnika vlč. Želimira Žuljevića boravili su u Srijemu 18. i 19. travnja

SR. MITROVICA (TU) - Skupina hodočasnika iz Župe Bezgrešnog začeća BDM u Vetovu, u Požeškoj biskupiji boravila je dva dana u posjetu Srijemu. Nakon što su na svom hodočasničkom putu obišli Subotičku biskupiju, u subotu, 19. travnja u Srijemu su najprije posjetili samostan i crkvu sv. Jurja u Petrovaradinu, gdje su napravili kratki predah od puta. Potom su obišli čuvenu Petrovaradinsku tvrđavu, a svoj posjet Petrovaradinu zaključili su u biskupijskom svetištu Gospe Tekijske.

U popodnevnim časovima hodočasnici su se zaputili prema Srijemskim Karlovcima, gdje su posjetili župnu crkvu Presvetog Trojstva te jednu od najvećih povijesnih znamenitosti ovog dijela Srijemske biskupije – Kapelu Gospe od Mira.

Drugi dan boravka u Srijemskoj biskupiji hodočasnici iz Vetova proveli su u Srijemskoj Mitrovici. Tu ih je dočekao srijemski biskup mons. Fabijan Svalina, koji ih je upoznao s bogatom poviješću biskupije. Gosti su sudjelovali na nedjeljnoj svetoj misi, koju je predvodio biskup u zajedništvu s vlč. Žuljevićem te župnikom u Srijemskoj Mitrovici preč. Tomislavom Lasićem.

Nakon mise župljani su ugostili hodočasnike iz Vetova u župnom dvorištu, te su dio nedjeljnog prijepodneva proveli u ugodnom druženju.

Hodočasnici su potom obišli neke od znamenitosti Srijemske Mitrovice, kao što su ostaci ranokršćanske bazilike i Carske palače, te pravoslavnu crkvu koja je, kao i katolička, posvećena sv. Dimitriju, srijemskom mučeniku, po kome i grad nosi ime.

Obogaćeni mnogim duhovnim iskustvima, novim znanjima i novim prijateljstvima, hodočasnici su se u kasnim popodnevnim satima oprostili s domaćinima i zaputila nazad u svoju župu.