U susret nedelji

 

      Jedne od prošlih nedjelja smo promatrali razliku između mišljenja i razmišljanja. Vidjeli smo koliko je prihvaćanje mišljenja jednostavniji način za stjecanje svog stava prema životu negoli prihvatiti se ozbiljnog razmišljanja

       Koji je danas kriterij uspjeha? Uspio je onaj kome to svi priznaju, onaj liječnik, onaj advokat kod kojeg svi idu... Koji je najbolji učitelj, voditelj duhovnih vježbi? Onaj kojeg svi traže!  Najbolja je ona marka koju svi kupuju jer ne bi inače svi navalili da ne valja. Eto, tako smo naučili razmišljati…tamo gdje mnoštvo, tamo stvari idu kako treba.

      Isus, naprotiv, kao da stalno pomalo zazire od velikih brojeva. Obraća se svojima kao malom stadu (Lc 12,32), njegovi učenici su sol svijeta (5,13), kao malo kvasca (Mt 13,33), majušni kao zrno gorušičino (Mt 13,31)!

 

      U današnjem evanđelju Isus je, čini se, iznenađen što ga prati SILNO MNOŠTVO. Izgleda da se pribojava da ga mnoštvo onih koji krenuli za njim u nakani da postanu njegovi učenici nisu baš najbolje razumjeli. Umjesto da se veseli što ga prati mnoštvo i što mu aplauziraju, on nastupa kao da ih želi prorijediti, smanjiti im broj: 3x govori – tko - …- ne može biti moj učenik!

 

      Kroz povijest Crkve mnogi su ove Isusove riječi primjenjivali samo na stalež savršenstva, no pitanje je s kojim pravom, jer Isus jasno govori da se to tiče svakog njegovog učenika.

 

      Kao i uvijek, Isus i sada postavlja oštre zahtjeve onima koji žele za njim, svakom kršćaninu! Ako ne mrzi oca i majku, ne može biti Isusov učenik. Kako mrziti? Neki tumače da ih treba manje voljeti nego Isusa. Krivo, jer nikad ne može biti ispravno ako se voli manje; ljubav po svojoj naravi traži da se uvijek ljubi više.

      Naravne ljudske veze Bogu nisu zapreka, ta on ih dade na dar čovjeku; zapreka je jedino ono što udaljava, odvlači od Krista. Tko ne želi vidjeti da ga drugi ljudi, pa bili oni i rođeni roditelji, sputavaju na putu prema Kristu, tko ne želi prekinuti te spone, taj nije Isusov učenik. Taj se već odlučio, ali za drugu stranu; čak i da se izjašnjava kao učenik, on to nije jer učenik se ne postaje ustima nego srcem i životom.

 

      Tko ne nosi svoga križa…ne ide za mnom…Onaj tko ne može reći NE ocu i majci i svima ostalima kojima to treba, taj nije učenik, ne ide za Isusom nego za nekim ili nečim drugim. Često se nošenje križa poistovjećivalo sa mrtvljenjem, umiranjem sebi… Do neke granice vježbe mrtvljenja jesu na liniji ove Isusove riječi.

      Što znači nositi križ? Znači živjeti onako kako nas uči Isus u Govoru na gori: živjeti tako da vidim Božju dobrotu, da je svakodnevno dotičem, da joj se radujem i da joj se predajem, da je pustim da mi rasvijetli srce, a onda da je dijelim s drugima. A pošto nijedna od tih stvari ne ide bez teškoća – nekad su one pogibeljne po dobar glas, po karijeru a nekad čak i po život – onda treba hrabro s pouzdanjem nastaviti takav život i kroz teškoće. Ne treba ništa više a ni ništa manje. Ništa lakše, ali ništa teže od toga.

 

      A koliki su se mrtvili, izvodili religiozne egzibicije, postizali rezultate, penjali se u duhovne visine, bili egzaltirani…no, tko je od svih tih vježbača mogao reći da je dorastao nekome od apostola ili velikom sv. Pavlu? A zašto? Zato jer nigdje ne nalazimo da su oni vježbali – oni su živjeli nošeni ljubavlju Božjom i davali je, bez obzira na cijenu, drugima; oni su izgarali, braćo i sestre. Do toga ne može dovesti vježba, može samo ljubav, može samo srce do kraja otvoreno Bogu i pruženo čovjeku. To se ne vježba, nego živi. Nažalost, mnogi su bili daleko otišli u vježbanju a ljudima pokraj sebe ostali nepodnošljivi, nisu na njima mogli osjetiti blagost i dobrotu Božju. Počeli i završili zagledani u sebe i u svoje usavršavanje.

 

      Dok priča ovu sličicu sa graditeljem kule i sa kraljem koji kreće u ratni pohod, Isus kao da hoće reći mnoštvu: de, svi vi koji mislite da ćete za mnom, de još jednom stanite i dobro promislite hoćete li vi to moći? Znate li vi u šta se zapravo upuštate? Znate li vi koliko će vas to koštati, koja je cijena toga? De, još jednom dobro promislite!

 

      Ove, do krajnjih granica ozbiljne Isusove riječi upućene su onima koji misle da žele poći za Isusom. Ali, ne samo njima. One su upućene i onima koji su već prevalili dio puta, onima koji svoju kulu zidaju, ali vide da je ne mogu dovršiti, onima kojima je postalo jasno da započeti rat nikada neće moći dobiti. Onima koji su stali i nemaju kamo dalje! Jedino sam za njih siguran da će ovu Isusovu riječ pravo razumjeti.

      Njima, umornima i blokiranima, beznadnima kao da želi reći: da, baš onda kad ti se čini da više ne možeš nastaviti graditi svoju kulu i voditi svoj rat, baš onda si potpuno u pravu. Ne čini ti se, ne varaš se: istina je da ne možeš!

 

      Pa koji je način onda da se kula sagradi i dobije rat? Ima li načina? Ima. Kad bi progovorio netko od onih koji su sagradili, koji su dobili borbu rekao bi: točno je da ne možeš, nitko ne može sam – bez mene ne možete učiniti ništa! Mi smo samo loze, on je trs. On je temelj, on daje čvrstoću i stabilnost, on daje životni sok. Samo se na njemu može uroditi!

 

      Tako se vraćamo na temeljnu poruku današnjih Isusovih riječi: jesi li siguran da želiš biti učenik, jesi li siguran da želiš da ti On bude važniji od svih i od svega? Da ti on bude važniji od svega što u ovom trenutku misliš da je važno? Da ćeš svoj život tražiti samo u njemu? Da ćeš njemu do kraja otvoriti srce i onda ga, poput njega, do kraja i bez pitanja predati drugima?

 

      Isus ozbiljno pita i to ne bez razloga: milijardu je kršćana a kako izgleda ovaj svijet! Što li sve „kršćani“ ne rade jedni drugima? Koliko je onih koji sami sebe smatraju kršćanima, a koliko onih koji zbilja žive tako da prema današnjoj Gospodinovoj Riječi mogu biti njegovi učenici? Što je s mojom kulom i mojim ratom?

 

Ivica Čatić

ivicat6@gmail.com




 

Ivica Čatić