Donosimo u cijelosti Poruku pape Lava XIV. za korizmu „Slušati i postiti. Korizma kao vrijeme obraćenja“

PORUKA PAPE LAVA XIV.

ZA KORIZMU 2026.

Slušati i postiti.

Korizma kao vrijeme obraćenja

Draga braćo i sestre!

Korizma je vrijeme u kojem nas Crkva s majčinskom brižnošću poziva ponovno staviti Božje otajstvo u središte svojega života, kako bi naša vjera bila oživljena i kako nam duh ne bi lutao usred svakodnevnih briga i rastresenosti.

Svaki put obraćenja započinje time da dopustimo da Božja riječ dopre do nas i prigrlimo je poučljiva duha. Postoji, dakle, veza između dara Božje riječi, gostoljubivog prostora koji joj dajemo i duboke promjene koju ona donosi. Zato korizmeni hod postaje povlaštena prilika da prignemo uho Gospodinovu glasu i obnovimo svoju odluku da slijedimo Krista, prolazeći s njim put koji vodi do Jeruzalema, gdje se dovršuje otajstvo njegove muke, smrti i uskrsnuća.

Slušati

Ove godine želim, u prvom redu, skrenuti pozornost na važnost davanja prostora Riječi kroz slušanje, zato što je spremnost na slušanje prvi znak kojim se očituje želja za uspostavljanjem odnosa s drugim.

Sâm Bog, objavljujući se Mojsiju u gorućem grmu, pokazuje da je slušanje prepoznatljiva značajka njegova bića: „Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu i čuo mu tužbu“ (Izl 3, 7). Slušanje vapaja potlačenog početak je povijesti oslobođenja, u koju Gospodin uključuje i Mojsija, šaljući ga da utre put spasenja njegovoj djeci bačenoj u ropstvo.

On je Bog koji nas želi uključiti i koji danas dopire također do nas mislima od kojih mu srce uzdrhti. Zato nas slušanje Riječi u liturgiji uči istinitijem slušanju stvarnosti: Sveto pismo nam omogućuje prepoznati – usred mnoštva glasova koji se razliježu u našem osobnom i društvenom životu – glas koji se izdiže iz patnje i nepravde, kako ne bi ostao bez odgovora. Ući u taj unutarnji stav prijemčivosti znači dopustiti Bogu da nas danas pouči slušati kao što On sluša, do te mjere da možemo prepoznati da „teške prilike u kojima grcaju siromasi predstavljaju vapaj koji je u povijesti ljudskog roda stalni izazov i traži odgovor od nas samih u našemu životu, od naših društava, od naših političkih i ekonomskih sustava i – ne manje važno – od Crkve.“ [1]

Postiti

Ako je korizma vrijeme slušanja, post predstavlja konkretnu praksu koja nas priprema za primanje Božje riječi. Uzdržavanje od hrane, naime, je vrlo drevna i nezamjenjiva isposnička praksa na putu obraćenja. Upravo zato što uključuje tijelo, omogućuje nam jasnije prepoznati što je to za čim „gladujemo“ i što držimo bitnim za naš opstanak. Pomaže nam, dakle, prepoznati i dovesti u red naše „apetite“, održavati našu glad i žeđ za pravednošću budnom, izbavljajući je iz ralja rezignacije i usmjeravajući je tako da postane molitva i odgovornost za bližnjega.

Sveti Augustin, s duhovnom tankoćutnošću, daje nazrijeti napetost između sadašnjeg časa i budućeg ispunjenja koja se provlači kroz to čuvanje srca. On primjećuje da „u ovozemaljskom životu ljudima je palo u dio da gladuju i žeđaju za pravednošću, ali utažiti ih to pripada drugom životu. Anđeli se nasićuju tim kruhom, tom hranom. Ljudi pak gladuju za njom, svi smo privučeni njoj kao nešto što silno priželjkujemo. Upravo to priželjkivanje proširuje dušu i čini je većom.“ [2] Post, shvaćen na taj način, omogućuje nam ne samo dovesti u red tu želju, pročišćavajući je i čineći je slobodnijom, već i proširiti je tako da smjera k Bogu i bude usmjerena na činjenje dobra.

No, da bi zadržao svoj istinski evanđeoski značaj i izbjegao napast da uzoholi srce, post valja uvijek živjeti u vjeri i poniznosti. To traži od nas da ostanemo ukorijenjeni u zajedništvu s Gospodinom, jer „tko se ne zna hraniti Božjom riječju, ne posti kako treba“. [3] Kao vidljivi znak našeg unutarnjeg napora i zalaganja da se, uz pomoć milosti, odvratimo od zla i grijeha, post mora uključivati također druge oblike odricanja koji nas vode usvajanju skromnijeg načina života, jer „samo askeza čini kršćanski život snažnim i autentičnim“. [4]

Zato vas želim pozvati na veoma konkretan i često podcijenjen oblik suzdržavanja, a to je suzdržavanje od riječi koje bole i povrjeđuju naše bližnje. Započnimo s razoružavanjem svoga jezika: odrecimo se oštrih riječi, brzopletih sudova, toga da loše govorimo o onima koji nisu prisutni i ne mogu se braniti, te klevetanja. Umjesto toga, nastojmo naučiti odvagivati svoje riječi i njegovati ljubaznost: u obitelji, među prijateljima, na radnome mjestu, na društvenim mrežama, u političkim raspravama, u sredstvima komunikacije i u kršćanskim zajednicama. Tada će mnoge riječi mržnje ustupiti mjesto riječima nade i mira.

Zajedno

Na posljetku, korizma ističe dimenziju slušanja Božje riječi i posta u životu zajednice. I sama Biblija na više načina podcrtava taj vid. Tako se, primjerice, u knjizi Nehemijinoj opisuje kako se narod okupio da sluša javno čitanje knjige Zakona i pripravljao se postom za ispovijedanje vjere i klanjanje, kako bi obnovio savez s Bogom (usp. Neh 9, 1-3).

Slično tome, naše župe, obitelji, crkvene skupine i redovničke zajednice pozvane su u korizmi poduzeti zajednički hod, u kojem će slušanje Božje riječi i vapaja siromahâ i Zemlje postati oblik zajedničkog života, a post temelj istinske pokore. U tom svjetlu, obraćenje se ne odnosi samo na savjest pojedinca, već i na stil odnosâ, kvalitetu dijaloga i sposobnost da se uhvatimo u koštac sa izazovima koje stvarnost stavlja pred nas i da prepoznamo što uistinu vodi naše želje, bilo u našim crkvenim zajednicama, bilo u svijetu u cjelini, žednom pravde i pomirenja.

Predragi, molimo za milost korizme koja će naše uho učiniti pozornijim prema Bogu i najmanjima među nama. Molimo za snagu posta koji se proteže i na jezik, kako bi bilo manje riječi koje bole, a više prostora pripalo glasovima drugoga. Nastojmo oko toga da naše zajednice budu mjesta gdje će vapaj onih koji pate biti dobrodošao, a slušanje rađati putove oslobođenja, kako bismo spremnije i revnije pridonosili izgradnji civilizacije ljubavi.

Od srca blagoslivljam vas i vaš korizmeni hod.

Iz Vatikana, 5. veljače 2026., spomen sv. Agate, djevice i mučenice.

PAPA LAV XIV.

_________________

[1] Apost. pob. Dilexi te (4. listopada 2025.), 9.

[2] Sv. Augustin, De utilitate ieiunii tractatus unus, 1, 1.

[3] Benedikt XVI., Kateheza (9. ožujka 2011.).

[4] Sv. Pavao VI., Kateheza (8. veljače 1978.).

Izvor: www.ika.hr 

Uoči čiste srijedu, u utorak, 17 veljače, u Vikarijatu Srijemske biskupije u Petrovaradinu održana je duhovna obnova za svećenike i đakone Srijemske biskupije

PETROVARADIN (TU) – Na obnovi su, uz prezbitere i đakone koji djeluju na području Srijema, sudjelovala i oba biskupa. Duhovnu obnovu je predvodio o. Marijan Stainer, Dl, superior Rezidencije Družbe Isusove u Beogradu.

Središnja misao obnove „Obraćenje i kušnja“  bila je povezana s korizmom koja upravo započinje.

Obraćenje nikada nije samo plod čovjekove odluke. Inicijativa uvijek dolazi odozgor. Duh Sveti prvi zahvaća srce, potiče nemir savjesti, otvara oči i daje milost da čovjek vidi sebe u istini. Često mislimo da smo mi ti koji odlučujemo za Boga. Ali istina je obrnuta, Bog prvi traži čovjeka. Kao što je tražio Adama u vrtu, tako i danas traži svakoga od nas.

Predavač je osobito naglasio potrebu ispitivanja svoje savjesti. Kazao je kako to treba činiti svaku večer. Ispitivanje savjesti nije samo pobožna praksa, nego ozbiljan susret s istinom o sebi.

Čovjek je za Boga najveći misterij. Ne zato što ga Bog ne poznaje, nego zato što ga Bog uzima ozbiljno. Dao mu je slobodu. I upravo ta sloboda čini čovjeka nepredvidivim, dramatičnim, sposobnim za svetost, ali i za pad. Bog nikada ne prisiljava. On čeka.

Predavač je specifičnim slikama prikazao grijehe oholosti i lijenosti. Lijenost je usporedio sa svinjom - čovjek se navikne na duhovnu tromost, na mlakost, na „sutra ću“. Valja se u komforu, bez želje za rastom. Također je kazao da lijenost nije samo nedostatak aktivnosti, nego egzistencijalno povlačenje iz vlastite uzvišenosti.

Oholost je prikazao slikom pauna - širi svoje perje, pokazuje se, uzdiže se iznad drugih, a zaboravlja da je sve primio.

Oholost i lijenost dvije su tihe zapreke obraćenju. Jedna uspava čovjeka, druga ga uzdigne iznad Boga.

Nakon duhovnog nagovora slijedilo je vrijeme za osobnu meditaciju, sakrament pomirenja te euharistijsko klanjanje. Duhovna obnova završila je zajedničkim objedom u ozračju bratskog zajedništva.

Andrija Dort

„Suosjećanje Samarijanca: ljubiti noseći bol drugog“

Draga braćo i sestre!

XXXIV. svjetski dan bolesnika svečano će se proslaviti u Chiclayu u Peruu 11. veljače 2026. godine. U toj prigodi želio sam ponovno predložiti sliku dobrog Samarijanca, uvijek aktualnu i nezamjenjivu za ponovno otkrivanje ljepote ljubavi i društvene dimenzije suosjećanja te za skretanje pozornosti na sve one koji su potrebi i koji pate, kao što su bolesni.

Svi smo čuli i čitali taj dirljivi tekst svetog Luke (usp. Lk 10, 25-37). Kad ga neki zakonoznanac pita koga bismo trebali ljubiti kao bližnjega, Isus odgovara prispodobom: nekog čovjeka koji je putovao iz Jeruzalema u Jerihon napali su razbojnici i ostavili ga polumrtva. Svećenik i levit prođoše dalje, ali neki Samarijanac, vidjevši ga, smilova mu se, previ mu rane, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za njega. Želim ovdje ponuditi razmišljanje o tom biblijskom odlomku, koristeći hermeneutički ključ enciklike Fratelli tutti mog voljenog predšasnika pape Franje, gdje se suosjećanje i milosrđe prema onom koji je u potrebi ne svode samo na individualni napor, već se ostvaruju u odnosu s bratom u potrebi, s onima koji se brinu za njega i, što je najvažnije, s Bogom, koji nas obasipa svojom ljubavlju.

1. Dar susreta: Radost davanja blizine i prisutnosti

Uronjeni smo u kulturu brzine, neposrednosti, žurbe, kao i odbacivanja i ravnodušnosti. Sve nas to sprječava da se približimo ili zaustavimo na putu kako bismo uočili potrebe i patnju koje nas okružuju. U prispodobi se kaže da Samarijanac, vidjevši ranjenog čovjeka, nije ga zaobišao, već ga je pogledao otvorenim i pažljivim pogledom, pogledom Isusa, koji ga je doveo do ljudske blizine i solidarnosti. Samarijanac je „prišao čovjeku i svojim mu rukama vidao rane te se pobrinuo za njega plativši iz vlastitog džepa. Dao mu je prije svega […] svoje vrijeme.“ [1] Isus ne uči tko je bližnji, već kako to postati, odnosno kako da mi sami postanemo bližnji. [2] U vezi s tim možemo reći zajedno sa svetim Augustinom da Gospodin nije htio poučiti tko je bližnji tog čovjeka, već kome on treba postati bližnji. Naime, nitko nije bližnji drugome sve dok mu svojevoljno ne pristupi. Stoga je njegov bližnji onaj koji mu je iskazao milosrđe. [3]

Ljubav nije pasivna, već ide u susret drugome. Biti bližnji ne ovisi o fizičkoj ili društvenoj blizini, već o odluci da ljubimo. Zato kršćanin postaje bližnji onom koji pati, slijedeći primjer Krista, istinskog Božjeg Samarijanca koji se približio ranjenom čovječanstvu. Nije riječ o pukim djelima čovjekoljublja, već o znakovima u kojima se može prepoznati da osobno sudjelovanje u patnji drugoga uključuje sebedarje, to znači nadići zadovoljavanje potrebâ da bismo mi sami postali dio tog dara. [4] Tu ljubav mora jačati susret s Kristom, koji se iz ljubavi predao za nas. Sveti Franjo je to vrlo dobro objasnio kad je, govoreći o svom susretu s gubavcima, rekao: „sam me Gospodin dovede među njih“ [5], jer je po njima otkrio slatku radost ljubavi.

Dar susreta rađa se iz odnosa s Isusom Kristom, kojeg poistovjećujemo s dobrim Samarijancem, koji nam je donio vječno spasenje i kojeg uprisutnjujemo kad se priginjemo nad ranjenim bratom. Sveti Ambrozije je govorio: „Budući da nam, dakle, nitko nije tako blizak kao onaj koji je izliječio naše rane, ljubimo ga kao Gospodina, a ujedno i kao bližnjega: naime, ništa nije tako blizu jedno drugom kao što je glava udovima. Ljubimo i onoga koji je nasljedovatelj Krista: ljubimo onoga koji, poradi sveze jedinstva s drugima u tijelu, trpi zbog siromaštva drugih.“ [6] Moramo biti jedno u Jednom, u blizini, u prisutnosti, u primljenoj i podijeljenoj ljubavi, i uživati, poput svetog Franje, milinu susreta s njim.

2. Zajedničko poslanje u brizi za bolesne

U nastavku sveti Luka kaže da se Samarijanac „sažalio“. Suosjećanje sa sobom nosi duboke osjećaje koji potiču na djelovanje. To je osjećaj koji izvire iz dubine srca i vodi do zalaganja za onog koji pati. U toj prispodobi, suosjećanje je prepoznatljivo obilježje djelatne ljubavi. Nono nije teorijsko ili sentimentalno, već se pretače u konkretna djela: Samarijanac pristupa, povija rane, skrbi se i preuzima brigu za ranjenog čovjeka. Ali pazite, on to ne čini sam, na individualan način, „Samarijanac [je] tražio gostioničara koji će se pobrinuti za tog čovjeka… i mi [smo] pozvani susresti se u jednom ‘mi’ koji je jači od zbroja malih pojedinaca.“ [7] Osobno sam, kao misionar i biskup u Peruu, osvjedočio u to kako je mnogo onih koji dijele milosrđe i suosjećanje, po uzoru na Samarijanca i gostioničara, bilo da su to članovi obitelji, susjedi, zdravstveni djelatnici, pastoralni djelatnici ili mnogi drugi koji se zaustavljaju, pristupaju, dvore, liječe, podupiru, prate i pružaju koliko mogu. Svi oni daju suosjećanju socijalnu dimenziju. To iskustvo, koje se ostvaruje u mreži odnosâ, nadilazi puko individualno zalaganje. Slično tome, u Apostolskoj pobudnici Dilexi te, osvrnuo sam se na brigu za bolesne ne samo kao na „bitni dio“ poslanja Crkve, već kao na autentično „crkveno djelovanje“ (br. 49). Ondje sam citirao svetog Ciprijana da pokažem kako ta dimenzija služi kao mjerilo i pokazatelj zdravlja našeg društva: „Ova kuga i ova epidemija, naoko strašna i pogubna, iskušava pravednost svakog pojedinca i ispituje ljudska srca! Ta kuga pokazuju služe li zdravi bolesnima, vole li rođaci vole svoje krvne srodnike kako pristaje, imaju li gospodari samilosti prema svojim oboljelim robovima, zanemaruju li liječnici bolesne kojima je potrebna pomoć.“ [8]

Biti jedno u Jednom znači zaista se osjećati udovima jednog tijela u kojem, u skladu sa svojim pozivom, nosimo Gospodinovo smilovanje prema patnji svih ljudi. [9] Usto, bol koja u nama budi samilost nije bol stranca, već patnja jednog uda našeg vlastitog tijela za kojeg nam naša Glava zapovijeda da se za nj brinemo za dobrobit svih. U tom se smislu poistovjećuje s Kristovom patnjom i, kad je se prikazuje u kršćanskom duhu, požuruje ispunjenje molitve samog Spasitelja za jedinstvo svih. [10]

3. Uvijek nošeni ljubavlju prema Bogu, kako bismo se susreli sa samima sobom i svojom braćom i sestrama

U dvostrukoj zapovijedi: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!“ (Lk 10, 27), možemo prepoznati primat Božje ljubavi i njezinu izravnu posljedicu na način na koji čovjek ljubi i ophodi se prema drugima u svim njegovim dimenzijama. „Ljubav prema bližnjemu opipljiv je dokaz autentičnosti ljubavi prema Bogu, kao što svjedoči apostol Ivan: ‘Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena. […] Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu’ (1 Iv 4, 12.16)“. [11] Premda je objekt te ljubavi različit: Bog, bližnji i mi sami, te ih u tom smislu možemo shvatiti kao različite vrste ljubavi, one su uvijek nerazdvojne. [12] Primat Božje ljubavi znači da se djela ne čine radi stjecanja osobne koristi ili neke nagrade, već kao očitovanje ljubavi koja nadilazi obredne propise i pretače se u istinsko klanjanje: služiti bližnjemu znači ljubiti Boga djelotvornom ljubavlju. [13]

Taj pogled nam također omogućuje otkriti što znači ljubiti samoga sebe. To znači odustati od toga da budemo zaokupljeni time da zasnivamo svoje samopoštovanje ili osjećaj vlastitog dostojanstva na stereotipima poput uspjeha, karijere, položaja ili porijekla [14] te, umjesto toga, ponovno otkrijemo svoje mjesto pred Bogom i bližnjima. Benedikt XVI. rekao je da „čovjek se, kao stvorenje duhovne naravi, ostvaruje u interpersonalnim odnosima. Što ih autentičnije živi to više sazrijeva i njegov osobni identitet. On donosi vrijednosni sud o sebi stavljajući se u odnos s drugima i s Bogom, a ne izolirajući se od njih“. [15]

Draga braćo i sestre, „pravi lijek za rane čovječanstva je život utemeljen na bratskoj ljubavi, koja je ukorijenjena u Božjoj ljubavi“ [16]. Žarko želim da u našem kršćanskom načinu života nikada ne dođe do pomanjkanja tog bratskog, „samarijanskog“ duha – uključivog, hrabrog, predanog i solidarnog, koji ima svoje najdublje korijene u našem jedinstvu s Bogom u vjeri u Isusa Krista. Zapaljeni tom božanskom ljubavlju, moći ćemo se istinski posvetiti svima koji pate, posebno našoj bolesnoj, starijoj i napaćenoj braći i sestrama.

Uzdignimo svoju molitvu Blaženoj Djevici Mariji, Zdravlju bolesnih. Molimo je da bude na pomoć svima koji pate, koji trebaju samilost i suosjećanje, da ih netko sasluša i utješi. Utecimo se njezinu zagovoru ovom drevnom molitvom, koja se moli u obiteljima za sve koji su bolesni i pate:

Draga Majko, ne budi mi daleko,

ne odvrati svoj pogled od mene.

Prati me na svim mojim putovima

i nikada me ne ostavljaj samog.

Ti koja me uvijek štitiš,

kao prava majka,

isprosi mi blagoslov Oca,

Sina i Duha Svetoga.

Od srca udjeljujem svoj apostolski blagoslov svim bolesnicima, njihovim obiteljima i svima koji se brinu za njih, zdravstvenim djelatnicima i onima koji su uključeni u pastoral zdravlja, a posebno onima koji će sudjelovati u ovom Svjetskom danu bolesnika.

Iz Vatikana, 13. siječnja 2026.

PAPA LAV XIV.

Vjernici obilježili Svjetski dan bolesnika i molili zagovor Gospe Lurdske

LAĆARAK (TU) – U srijedu, 11. veljače 2026., u župi Svete Ane u Laćarku svečano je obilježen Svjetski dan bolesnika, u duhu marijanske pobožnosti Gospi Lurdskoj i molitve za zdravlje duše i tijela.

Vjernici su u velikom broju pristupali sakramentu pomirenja prije svete mise, a potom je slavljena euharistija s prigodnom homilijom. Nakon mise uslijedile su pobožnosti i litanije Gospi Lurdskoj, te zajednička molitva za bolesnike i sve koji trpe.

Župnik je ukratko predstavio povijest i značenje lurdske pobožnosti, osobito događaje Gospinih ukazanja u špilji Massabielle, te u homiliji istaknuo važnost sakramenata, osobito sakramenata ozdravljenja – ispovijedi i bolesničkog pomazanja. Naglasio je kako ti sakramenti, zajedno s Euharistijom, vjerniku donose duhovnu snagu u svakodnevici, podižu čovjeka u slabosti te pomažu da patnja dobije smisao u svjetlu Kristova križa i uskrsnuća.

Posebno je istaknuto da je najveća bolest koja razara čovjeka grijeh, jer odvaja od Boga i udaljuje od bližnjih. Blažena Djevica Marija, kao Majka i Zagovornica, pokazuje put života u Božjoj prisutnosti: uronjenost u Božju riječ, molitvu i sakramentalni život, po kojemu se liječi i duša, a često i tijelo.

Nakon propovijedi zajednički je slavljen sakrament bolesničkog pomazanja, kojemu su pristupili svi koji su imali potrebu. U molitvi vjernici su se spomenuli bolesnika u župi i u cijelom svijetu, kao i svih koji se s ljubavlju brinu za bolesne: članova obitelji, zdravstvenih djelatnika, njegovatelja i volontera. Na kraju slavlja vjernici su ohrabreni da, po primjeru i zagovoru Gospe Lurdske, svoju snagu crpe iz živog i osobnog odnosa s Bogom.

Nakon mise vjernici su se zadržali u kratkom druženju i čašćenju.

Učenici iz Srijemske biskupije ove godine su prvi put sudjelovali na natjecanju iz vjeronauka

TOTOVO SELO (TU) - Biskupijska vjeronaučna olimpijada održana je u subotu, 7. veljače. Ekipe iz Srijemske biskupije pridružile su se natjecateljima iz Subotičke u Totovom Selu. Na natjecanju je sudjelovalo 5 ekipa iz Srijema, dvije iz Srijemske Mitrovice u pratnji đakona Ivana Malića, dvije iz Nikinaca i jedna iz Platičeva u pratnji vjeroučiteljice Marije Pavelić.

Djeca su se natjecala u dvije kategorije, prvu čine učenici petog i šestog razreda, a drugu učenici sedmog i osmog. Natjecali su se u ekipama, po dva učenika iste kategorije. U Totovom Selu testirano je znanje i snalaženje u Bibliji. Osvojenom broju bodova dodani su bodovi iz timskog izazova koji su učenici odradili u svojim župama, te plakate i prikaze izazova poslali kako bi se ranije ocijenili.

Nakon zbrajanja bodova obje ekipe iz Srijemske Mitrovice ostvarile su plasman na republički nivo natjecanja, koji će se održati 7. ožujka u Zrenjaninu

Svi sudionici, i učenici i njihovi mentori, uložili su veliki trud kako bi se uključili u ovo natjecanje, te tako omogućili da i Srijemska biskupija postane dio vjeronaučne olimpijade.

Organizator događaja osmislio je zanimljiv duhovni i zabavni sadržaj za sudionike, dok su s nestrpljenjem očekivali rezultate nakon napisanog testa. Svjedočenje vjere, zajedništvo, produbljivanje starih i sklapanje novih prijateljstava obilježilo je okupljanje djece iz Subotičke i Srijemske biskupije na vjeronaučnoj olimpijadi.

Rezultati biskupijske vjeronaučne olimpijade Srijemske Biskupije

Prva kategorija, 5. i 6. razred, nema plasiranih

Druga kategorija, 7. i 8. razred

Klanjanje je održano na blagdan Svijećnice, 2. veljače

N. SLANKAMEN (TU) - Prvi koji su došli na pozdraviti Isusa bili su najmlađi župljani u pratnji svojih obitelji. Zahvalili su Isus što je i voli i čuva. Bili su neobično tihi i pažljivi kada im je župnik čitao o Isusovom čudu umnažanja pet kruhova i dvije ribe. Program klanjanja za njih je trajao desetak minuta, potom je župnik blagoslovio svaku obitelj posebno, te na kraju udijelio zajednički blagoslov. Za strpljivost i ljubav koju su pokazali Isus jer su mu se došli pokloniti, župnik je djeci podijelio slatkiše.

Vjernici iz Starog i Novog Slankamena okupili su se na godišnjem klanjanju i misi, koje je predvodio p. Peter Deszo, župnik u Surčinu. P. Deszo Svojim je svjedočanstvom vjere i dubokim duhovni iskustvom ostavio snažan dojam na vjernike.

B.P.