Papa Lav XIV. posjetio je u četvrtak 14. svibnja sveučilišnu zajednicu rimskog sveučilišta „Sapienza“ koje je osnovano prije sedam stoljeća unutar Crkve, izvijestio je Vatican News.

RIM (IKA) - Papa je u govoru pružio opsežno promišljanje koje je obuhvatilo zabrinutost zbog ponovnog naoružavanja država pod krinkom strategija obrane; poticaj da inteligenciju i hrabrost upotrijebimo u traženju pravednosti, mira i očuvanja Zemlje, kao i u etičnoj uporabi tehnologija; poziv na slušanje mladih.

U sveučilišnom svijetu u kojem znanje oblikuje i obrazuje umove i savjesti, rimski biskup ponovno je snažno rekao „ne“ ratu i smrtonosnoj spirali kojom se on hrani.

„Ono što se događa u Ukrajini, u Gazi i na području Palestine, u Libanonu i Iranu opisuje nehumani razvoj odnosa između rata i novih tehnologija u spirali uništenja. Studij, istraživanje i ulaganja trebaju ići u suprotnom smjeru: neka budu radikalno ‘da’ životu! ‘Da’ nevinom životu, ‘da’ životu mladih, ‘da’ životu naroda koji zazivaju mir i pravednost“, potaknuo je Papa.

Svjestan da novim generacijama ostaje svijet koji je izobličen ratovima i ratnim riječima, Sveti Otac pozvao je odrasle na odgovornost i istaknuo da je riječ o ‘onečišćenju’ razuma koje s geopolitičke razine prodire u svaki društveni odnos. Potaknuo je stoga da ne podlegnu lakim pojednostavljivanjima povijesti, da uzmu u ruke Ustav te ponovno otkriju vrijednosti na kojima se temelje demokracije te sloboda naroda i pojedinaca.

Pritom je dodao: „Trebamo ispraviti pojednostavljivanje koje stvara neprijatelje, osobito na sveučilištima, brigom za složenosti i mudrim njegovanjem sjećanja. Posebno ne smijemo zaboraviti dramu 20. stoljeća. Vapaj ‘nikada više rata!’ mojih prethodnika, tako usklađen s odbacivanjem rata zajamčenim talijanskim Ustavom, potiče nas na duhovni savez s osjećajem za pravednost koji prebiva u srcima mladih, s njihovim pozivom da se ne zatvaraju unutar ideologija i nacionalnih granica.“

Osvrćući se na povećane vojne troškove, osobito u Europi, Papa je ponovno upozorio da je riječ o iznimno opasnom putu te pozvao na oslobađanje jezika od iskrivljavanja i obmana.

„Ne smijemo nazivati obranom ponovno naoružavanje koje povećava napetosti i nesigurnost, osiromašuje ulaganja u obrazovanje i zdravstvo, oslabljuje povjerenje u diplomaciju i obogaćuje elite kojima nije nimalo stalo do općeg dobra“, poručio je.

Rimski biskup dodao je da valja bdjeti nad razvojem i primjenom umjetne inteligencije u vojnom i civilnom području kako ljudske odluke ne bi bile lišene odgovornosti i kako se ne bi povećala tragičnost sukoba. To je upozorenje posebno važno u vremenu dosad nezabilježene brzine u područjima istraživanja koja trebaju smjernice prema ciljevima koji promiču život, a ne onima koji donose smrt i samouništenje.

Osvrnuo se na razloge nezadovoljstva među mnogim mladima ističući da „tu nelagodu trebamo vidjeti, priznati i prihvatiti, a ne stigmatizirati; trebamo pomoći mladima da je nadvladaju kako strašne nepravde svijeta ne bi ugušile talente i energiju te slomile nade.“

Papa je također podsjetio da nitko ne može ukrasti budućnost mladićima i djevojkama, ali i istaknuo da je važno držati pod kontrolom osjećaj tjeskobe da se moramo svidjeti drugima, koji je često u korijenu teškoća i nemira te životne dobi.

„To danas sve više ovisi o pritisku povezanom s očekivanjima i postignućima. To je sveprisutna laž iskrivljenog sustava koji ljude svodi na brojke, pojačavajući međusobno natjecanje i osjećaj tjeskobe. Upravo ta duhovna nelagoda mnogih mladih podsjeća nas da nismo zbroj onoga što posjedujemo, ni slučajno stvorena tvar u nijemom svemiru. Mi smo želja, a ne algoritam!“, pojasnio je.

Valja pretvoriti nemir u proročanstvo, istaknuo je Sveti Otac osvrćući se na brigu o zajedničkom domu. Više od deset godina nakon enciklike Laudato si’, rimski biskup primijetio je da je paradigma posjedovanja i konzumerizma ugušila dobre namjere i dobre prakse nadahnute enciklikom pape Franje. No došlo je vrijeme za novi zamah, za prijelaz s tumačenja na djelovanje, rekao je te dodao: „Proučavajte, njegujte i čuvajte pravednost! Zajedno sa mnom i s mnogom braćom i sestrama budite graditelji istinskoga mira: razoružanog i razoružavajućeg mira, poniznog i postojanog, radeći na slozi među narodima i na zaštiti Zemlje.“

Znanje ne služi samo postizanju profesionalnih ciljeva, nego i razlučivanju vlastitog identiteta, istaknuo je na kraju papa Lav XIV. obraćajući se osobito nastavnicima i profesorima. Napomenuo je da u tom zvanju postoji odgovornost koja se ne može svesti na pragmatično prenošenje činjenica. „Podučavanje je oblik ljubavi, jednako kao što bi to trebalo biti spašavanje migranata na moru, siromaha na ulici ili očajnih savjesti. Riječ je o tome da uvijek i bezuvjetno volimo ljudski život, da cijenimo njegove mogućnosti, da govorimo srcima mladih, a ne samo njihovom znanju. Podučavanje tada postaje svjedočenje vrijednosti vlastitim životom: to je briga za stvarnost, prihvaćanje onoga što još ne razumijemo i govorenje istine“, zaključio je Lav XIV.

Izvor: www.ika.hr

Na redovnoj općoj audijenciji srijedom na blagdan Blažene Djevice Marije Fatimske 13. svibnja papa Lav XIV. održao je katehezu na temu "Djevica Marija – uzor Crkve". Papinu katehezu donosimo u cijelosti.

LAV XIV.

OPĆA AUDIJENCIJA

Trg sv. Petra

Srijeda, 13. svibnja 2026.

Kateheza. Dokumenti Drugog vatikanskog koncila. II. Dogmatska konstitucija Lumen gentium. 9. Djevica Marija – uzor Crkve

Draga braćo i sestre, dobar dan i dobrodošli!

Drugi vatikanski koncil odlučio je posljednje poglavlje Dogmatske konstitucije o Crkvi posvetiti Djevici Mariji (usp. Lumen gentium, 52-69). Ona se „pozdravlja kao najizvrsniji i posve jedinstven ud Crkve te kao njezin pralik i najizvrsniji uzor u vjeri i ljubavi“ (br. 53). Te riječi pozivaju nas shvatiti kako u Mariji, koja je pod djelovanjem Duha Svetoga primila i rodila Sina Božjega koji je došao u tijelu, možemo prepoznati ujedno i uzor i vrstan ud i majku čitave crkvene zajednice.

Dopustivši da je oblikuje djelo Milosti, koje se u njoj ispunilo, i prihvativši dar Svevišnjega svojom vjerom i djevičanskom ljubavlju, Marija je savršen uzor onoga na što je pozvana čitava Crkva: biti stvorenje Riječi Gospodnje i majka Božje djece rođene u poučljivosti djelovanju Duha Svetoga. Budući da je ona vjernica u punom smislu riječi, u kojoj nam je ponuđen savršen oblik bezuvjetne otvorenosti Božjem otajstvu u zajedništvu svetoga Božjeg naroda, Marija je vrstan ud crkvene zajednice. Konačno, budući da rađa djecu u Sinu, ljubljenu u vječnom Ljubljenome koji je došao među nas, Marija je majka cijele Crkve, koja joj se može obraćati s djetinjim povjerenjem, sigurna da će biti uslišana, zaštićena i ljubljena.

Sve te značajke Djevice Marije mogu se izraziti govoreći o njoj kao ženi – slici Otajstva. Izrazom žena ističe se povijesnu konkretnost te mlade kćeri Izraelove, kojoj je dano izvanredno iskustvo da postane majka Mesije. Izraz slika pak naglašava da se u njoj ostvaruje dvostruko gibanje silaska i uzdizanja: u njoj blista i Božji slobodni izbor i slobodni pristanak vjere u njega. Marija je stoga žena – slika Otajstva, odnosno Božjeg plana spasenja, nekoć skrivenog i potpuno objavljenog u Isusu Kristu.

Koncil nam je ostavio jasno učenje o jedinstvenom mjestu koje je Djevici Mariji namijenjeno u djelu otkupljenja (usp. Lumen gentium, 60-62). Podsjetio je da je jedini Posrednik spasenja Isus Krist (usp. 1 Tim 2, 5-6) i da njegova Presveta Majka „ni na koji način ne zamračuje niti umanjuje to Kristovo jedino posredništvo, nego pokazuje njegovu snagu“ (LG, 60). Istodobno, „Blažena je Djevica – od vječnosti zajedno s utjelovljenjem božanske Riječi predodređena za Majku Božju, […] na sasvim je osobit način, radi obnavljanja nadnaravnoga života duša, poslušnošću, vjerom, nadom i žarkom ljubavlju surađivala u Spasiteljevu djelu. Na temelju toga postala nam je majkom u redu milosti“ (isto, 61).

U Djevici Mariji zrcali se i otajstvo Crkve: u njoj Božji narod nalazi svoj izvor, svoj uzor i svoju domovinu. U Majci Gospodinovoj Crkva promatra vlastito otajstvo ne samo zato što u njoj pronalazi uzor djevičanske vjere, majčinske ljubavi i zaručničkoga saveza na koji je pozvana, nego prije svega zato što u njoj prepoznaje vlastiti prauzor, idealnu sliku onoga što je pozvana biti.

Kao što se vidi, razmišljanja o Djevici Majci sabrana u konstituciji Lumen gentium uče nas ljubiti Crkvu i služiti u njoj ispunjenju Kraljevstva Božjega koje dolazi i koje će se u potpunosti ostvariti u slavi.

Dopustimo da nas dotakne taj uzvišeni uzor koji je Marija, Djevica i Majka, i zamolimo je da nam svojim zagovorom pomogne odgovoriti na ono što se od nas traži po njezinu primjeru: živim li svoju pripadnost Crkvi s poniznom i djelatnom vjerom? Prepoznajem li u njoj zajednicu saveza koji mi je Bog darovao kako bih odgovorio na njegovu beskrajnu ljubav? Osjećam li se živim dijelom Crkve, u poslušnosti pastirima koje je Bog dao? Gledam li na Mariju kao na uzor, vrsni ud i Majku Crkve i molim li je da mi pomogne biti vjernim učenikom njezina Sina?

Braćo i sestre, neka nam Duh Sveti, koji je sišao na Mariju i kojega zazivamo s poniznošću i pouzdanjem, podari da u punini iskusimo te divne stvarnosti. I nakon što smo proučili konstituciju Lumen gentium, zamolimo Djevicu da nam isprosi ovaj dar: da u svima nama raste ljubav prema svetoj Majci Crkvi. Tako neka bude!

____________________________

Pozdrav vjernicima portugalskog govornog područja

Pozdravljam vjernike portugalskog govornog područja. Danas, na liturgijski blagdan Blažene Djevice Marije Fatimske, upravimo svoj pogled prema Svetištu, gdje je Gospa prenijela poruku mira troje malih pastira. Na tom mjestu, tako dragom kršćanima, danas se okupljaju brojni hodočasnici s pet kontinenata: njihova prisutnost znak je potrebe za utjehom, jedinstvom i nadom ljudi našeg vremena. Povjerimo Bezgrešnom Srcu Marijinu vapaj za mirom i slogom koji se izdiže iz svih dijelova svijeta, posebno od narodâ pogođenih ratom. Moj blagoslov svima!

Izvor: www.ika.hr

Misno slavlje predvodio je srijemski biskup mons. Fabijan Svalina

SR. MITROVICA(TU) - Na svetkovinu Uzašašća Gospodinova Crkva se spominje trenutka kada je uskrsli Krist, nakon četrdeset dana ukazivanja svojim učenicima, uzašao Ocu na nebo, ali nije napustio svoj narod. Ova svetkovina podsjeća nas da Krist ostaje trajno prisutan među nama — u svojoj riječi, sakramentima i svakom čovjeku kojega susrećemo. Uzašašće je zato blagdan nade, radosti i poziva da i sami budemo svjedoci Radosne vijesti.

Na ovu svetkovinu vjernici župe svetog Dimitrija, đakona i mučenika u Sremskoj Mitrovici, okupili su se na svečanom misnom slavlju koje je predvodio srijemski biskup mons. Fabijan Svalina u zajedništvu  sa župnim upraviteljem vlč. Tomislavom Lasićem i vlč. Ivanom Malićem.

U svojoj nadahnutoj propovijedi vlč. Ivan Malić govorio je o radosti učenika nakon Kristova uzašašća — radosti koja na prvi pogled djeluje neobično jer su ostali bez vidljive Isusove prisutnosti. Upravo tada učenici shvaćaju da Krist nije otišao da bi bio daleko, nego da bi bio prisutan posvuda: u svakom čovjeku, svakoj situaciji i svakom trenutku života.

Podsjetio je kako prava radost ne dolazi iz prolaznih i vidljivih stvari, nego iz otvorenog srca koje prepoznaje Božju prisutnost. Kristovo uzašašće zato nije rastanak, nego poziv da izađemo iz svoje zatvorenosti, među ljude, noseći Radosnu vijest i postajući blagoslov jedni drugima.

Posebno su odjeknule riječi da čovjek može biti blagoslov drugome već svojom prisutnošću, lijepom riječju, pažnjom i dobrotom. Pozvani smo zapitati se jesu li oni koje susrećemo u nama prepoznali mir, radost i Božju blizinu.

Neka nas svetkovina Uzašašća Gospodinova ispuni novom nadom i radošću kako bismo Kristovu ljubav i blagoslov znali nositi i svjedočiti svijetu.

Anemari Hajdu Žarko

Na zavjetni dan župe Uzvišenja svetog Križa u Rumi, 12. svibnja, nakon svete mise, u pastoralnom centru „Leopold Bogdan Mandić“, otvorena je izložba „1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva (925.-2025.); tragom milenijske proslave u Bačkoj i Srijemu“

Svetac iz ispovjedaonice

RUMA (TU) - Rumski župnik preč. Josip Ivešić u homiliji se spomenuo velikog sveca, Leopolda Bogdana Mandića, čiji spomendan rumska župa časti kao svoj zavjetni dan. „Vjerujem da znamo kako su kršćani vjernici kroz povijest u različitim sredinama imali različite dane i svece koje su zazivali u potrebama kao svoj zavjetni dan, dan kada se posebno molilo Gospodina, kada su se ostavljale svakodnevne obveze kako bi se Gospodinu dala hvala i čast upravo i po životu i primjeru pojedinog sveca. Od Svetoga Leopolda i te kako imamo što učiti.“

Sveti Leopold je svoj život živio kao razapet. Poticao je iz „Zaljeva svetaca“, rodom iz Herceg Novog, i uvijek je želio vratiti se u svoju domovinu i tamo nastaviti misiju, ali Bog je s njim imao druge planove. „Iako se njegovi planovi nisu poklapali s Božjim, on je i te kako prihvatio ono što je Bog za njega namijenio. Slijedio je Isusa i onda kada se njegove želje nisu ostvarivale. Slijedio je Isusa i onda kada se osjećao kao tuđin među ljudima koji nisu ni njegove krvi, ni njegovog jezika, ni podrijetla, nego naprotiv - za njega potpuni stranci. Znamo da je stasao u Italiji i da je praktički cijeli svoj život proveo u Padovi. Ali upravo u tome nam je Sveti Leopold veliki primjer i uzor svetačkoga života - da tamo gdje živim, tamo gdje me Bog stavio, trebam unositi evanđelske vrednote, Krista. Ne tražiti da budem negdje drugdje. Ne žaliti za tim što nisam negdje drugdje. Na osobit način život Svetog Leopolda Bogdana Mandića resile su vrline koje je pokazivao prilikom sakramenta pomirenja. Uvijek je imao vremena za ljude“, rekao je župnik.

Sv. Leopold je pokazao kako je čovjek, onaj slab i jednostavan čovjek, kojeg je Bog tog trenutka stavio nekome na životni put, baš onaj komu treba posvetiti svo svoje vrijeme, te je satima umeo sedeti u ispovjedaonici i slušati bez truna osude. „Bio je svjedok Božji, Boga koji čuje čovjeka i blago razgovara s njime. I te kako možemo razmišljati koliko mi doista čujemo jedni druge i koliko nastojimo s blagošću prihvatiti čovjeka pored sebe ili smo često nestrpljivi i pokušavamo već unaprijed zaključiti što taj drugi želi ili jednostavno na svoj način reagiramo prema onome koji nam se obratio možda u potrebi, tek toliko da nekome iznese svoju muku, svoju nevolju, svoje teškoće. Leopold Bogdan Mandić nije se sablažnjavao nad grijesima drugih ljudi, niti je kažnjavao druge, nego je naprotiv i sam postao svjestan vlastite grešnosti, ali isto tako i sposobnosti pokajanja. To znači da čovjek jeste onaj koji može pogriješiti, ali isto tako čovjek je biće koje se može kajati i treba se pokajati za vlastite grijehe.“

Na koncu, preč. Ivešić je zaključio: „Leopold Bogdan Mandić je i svijedok Božjega milosrđa, Boga koji nam oprašta sve, i ono što možda nekada ni sami sebi, a ni drugima, ne možemo oprostiti, Boga koji uvijek i sve oprašta i najbolje poznaje svakoga od nas. On nas je za sebe stvorio i on je u svakoga od nas stavio bar zrno dobrote. Leopold Mandić bio je svetac, čovjek koji je vjerovao u ljude, u njihovu dobrotu i kada je netko možda i bio u grijehu, slabostima, zlu, Leopold je uvijek pronašao to zrno dobroga kao vodilju za toga čovjeka, da se od grijeha izbavi i da se prikloni dobru.“

Milenijska proslava obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva

Nakon svete Mise, u pastoralnom centru, koji nosi ime Leopolda Mandića, otvorena je izložba „1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva (925.-2025.); tragom milenijske proslave u Bačkoj i Srijemu“. Godine 1925. milenijska proslava održana je diljem Kraljevine SHS, između ostalog i diljem Srijema (Petrovaradin, Ruma, Sremska Mitrovica, Kukujevci, Golubinci, Šid, Hrtkovci, Morović, Zemun, Sremski Karlovci).

U Srijemu je u rujnu 2025. godine izložba premijerno prikazana kao dio programa proslave 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva održane u Golubincima, koju su organizirali Srijemska biskupija, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i HKPD „Tomislav“ iz Golubinaca, uz potporu Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

Izložba donosi povijesni prikaz, uz odjeke proslave tisućite obljetnice Hrvatskog Kraljevstva. Njena autorica je Katarina Čeliković, za dizajn je bio zadužen mr. sc. Darko Vuković, a suradnici su bili i mr. sc. Zlatko Virc, Marko Kljajić, Vladimir Nimčević i Stevan Mačković. Izložbu je u Rumu donio Branimir Kopilović, stručni suradnik za kulturne programe i projekte ZKVH, koga je na početku najavio i zahvalio mu župnik mons. Josip Ivešić, podsjetivši nazočne da je povijest učiteljica života, te da je vrijedno znati povijest i svog i drugih naroda, kako bi se život bolje mogao sagledati i upoznati.

„U nastojanju da obiđemo cijelu Vojvodinu i Srijem, danas smo u Rumi, gradu koji je bio dio milenijske proslave 1000. godišnjice Hrvatskog Kraljevstva, koja se održavala diljem Kraljevine SHS, a centralna proslava bila je u Zagrebu. Subotica je imala čak tri proslave. O proslavi u Rumi, kada je riječ o ovoj postavci, svjedoče izvori iz Spomenice hrvatskih kulturnih, prosvjetnih i pjevačkih društava u Srijemskoj Mitrovici do 1936. Naravno, ova izložba je proces i inicijalna kapisla za dalja istraživanja. Nadam se da će vam izložba biti zanimljiva, a ostaće neko vrijeme sa vama, i da ćete nešto novo naučiti iz nje. Nadam se i budućoj suradnji, osobito što je dosadašnja suradnja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata sa Srijemskom biskupijom bila izuzetno uspješna“, rekao je Branimir Kopilović. Zatim je predstavio izložbu u kontekstu povijesnih činjenica, iz svijetla vremena i lika Tomislava, vladara koji je prvi koristio titulu kralja (rex).

Rumljani će imati prilike izložbu pogledati i u narednom periodu, a nazočni vjernici su na svoj zavjetni dan, nakon predstavljanja, sa zanimanjem pregledali postavku i imali priliku razgovarati sa predstavnikom ZKVH i saznati više o ovom dijelu povijesti.

M. Mikolaci

Među kandidaticama je i Monika Barat iz Srijemske Mitrovice

ĐAKOVO (IKA) - Pet kandidatica ušlo je 8. svibnja u postulat Milosrdnih sestara sv. Križa u samostanskoj crkvi Presvetog Srca Isusova u Đakovu.

Kandidatice su uz molitvu Srednjeg časa izrazile svoju želju da još više upoznaju i prodube svoje zvanje urastajući u Družbu Milosrdnih sestara sv. Križa. Kandidatice su Ana Diktić, Anamarija Miličić, Anamaria Reba, Dora Poljarević i Monika Barat.

Sestra Marija Brizar, provincijalna poglavarica, prihvatila je njihovu molbu te im predala medaljice s grbom Družbe. Kroz godinu postulata pratit će ih odgojiteljica s. Doroteja Krešić.

Izvor: www.ika.hr

Nakon što je jučer zaređen za svećenika, vlč. Ivan Malić je danas u 10 sati u katedrali-manjoj bazilici sv. Dimitrija, đakona i mučenika, proslavio svoju mladu misu

SR. MITOVICA (TU) - Prije misnog slavlja, ispred župne kuće roditelji su blagoslovili vlč. Malića, a potom su se okupljeni u procesiji zaputili u katedralu.

Uz mladomisnika koncelebrirali su svećenici Srijemske biskupije, među kojima su bili i generalni vikar mons. Josip Ivešić, te kancelar i katedralni župnik preč. Tomislav Lasić, kao i gosti iz drugih biskupija. Na početku svete mise župnik Lasić se obratio mladomisniku kazavši kako ovo slavlje nije samo veliki događaj u njegovom životu, već znak nade i ohrabrenja za Crkvu u Srijemu. U ime cijele župne zajednice izrazio je iskrenu radost, ponos i zahvalnost te mu uputio riječi ohrabrenja: „Tvoje geslo 'Hrabro samo!' nije tek lijepa riječ. To je Gospodinovo ohrabrenje kojim je onda sokolio Pavla da mu bude svjedokom i navijesti Evanđelje ne više u svom rodnom kraju, nego da pođe daleko, gdje ga On šalje. Isto tako je Gospodin i tebe pozvao i poslao, s kamena na plodnu ravnicu, u možda dalek kraj, ali blizak srcem, toplinom i otvorenošću, u naš Srijem… Dragi Mladomisniče, to je riječ i za tvoj život. Bite će dana svjetla – kada će sve biti jasno, radosno i plodno, kao ovaj dan sada, poput Cvjetnice. Ali bit će i dana kušnji, noći Getsemanija, trenutaka Kalvarije, kada ćeš možda osjetiti umor, neshvaćenost ili teret službe. Kada će radosno klicanje zamijeniti neki drugi povici ili raspoloženje. Upravo tada neka ti odzvanja ova riječ: Hrabro samo!...

Mi kao tvoja župa danas ti obećavamo nešto važno: ne samo pljesak danas, nego molitvu danas, sutra i svaki dan. Jer svećenik ne može živjeti bez naroda, ali ni narod bez svećenika. I nadalje te pratimo, svojom vjerom, molitvom i svojom blizinom.

Dragi Ivane, neka tvoj svećenički život bude jasan, jednostavan i snažan odgovor na Gospodinovu riječ: Hrabro samo! Znaš kome si povjerovao!“

Na misi je propovijedao preč. Ivica Ivanković Radak koji se osvrnuo na mladomisnikovo geslo uzeto iz Djela apostolskih: „Hrabro samo!“ (Dj 23, 11). Te je riječi Bog uputio Pavlu kada ga je slao u Rim. Kazao je kako Biblija, kada govori o hrabrosti u prvom planu misli na pouzdanje u Boga. Ona je oslonjenost na Boga, svijest da je on prisutan i da se na njega može računati. „Hrabrost je iznimno važna u danima u kojima živimo. Bog traži muškarce i žene koji su hrabri, postojani i vjerni, kako bi ostvarili ono na što ih On poziva. Bog zna da u svijetu postoji mnogo toga što nas želi obeshrabriti, paralizirati strahom i udaljiti od Njegove volje. Božja riječ jasno nas uči da hrabrost ne dolazi iz čovjeka, nego iz povjerenja u Boga. Kada se oslanjamo na Njega, strah gubi snagu, a srce se ispunja mirom i odlučnošću. Ustrajna vjera rađa hrabrošću, a hrabrost nas vodi bliže Bogu.“

Preč. Radak je kazao i kako prije Uskrsa ljudi traže Isusa, ali nakon Uskrsa sve se promijenilo, pa Isus traži ljude: „Traži prije svega svoje uplašene, od straha zaključane učenike i hrabri ih: Ne bojte se! Ide za dvojicom razočaranih učenika na putu u Emaus i vraća ih na put radosti i nade. Traži i nalazi sumnjivca Tomu, koga je tragedija toliko ranila, da nije bio sposoban više niti vjerovati. Nalazi svoje učenike u neuspjehu, kad nisu ništa ulovili čitavu noć.

To je najpotresnija i najtrajnija poruka Uskrsa, za svakog vjernika, pa i za nas svećenike. Gospodin ide s nama, za nama, traži nas i uvijek nanovo nalazi. To je realnost svećeničkog života. On je tu i onda, ako smo razočarani, ako smo umorni na životnom putu, usamljeni, kad smo nesposobni vjerovati, nadati se, ljubiti, kad bi najradije pobjegli od života kao ona dvojica učenika na putu za Emaus. Ako ikad, onda nam je danas, braćo i sestre, svima potrebna upravo ova poruka: uvjerenje da nas Gospodin traži i nalazi. Uskrsli je i danas tu, traži nas i nalazi te poručuje isto ono što je rekao svojim prvim učenicima: Ne bojte se!

Mladomisniče, naš Učitelj te je i kroz protekle godine pratio, nalazi, s tobom hodao, možda i samo neprimjetno! No, jučerašnjim danom započela je i druga strana tvoga poslanja! Poslan si i ti tražiti ljude, nalaziti, susretati i hrabriti vjernike ovdje u Srijemu!“

Propovjednik je povezao sv. Pavla, sv. Ivana Kapistrana, koji je zaštitnik mladomisnika i sv. Dimitrija, zaštitnika Srijemske biskupije, te poručio: „Dirljivo je čitati kako je Savao u jednom nepredvidivom momentu zahvaćen Božjom milošću – postao Pavao. Bog ulazi u svačiji život, iako možda ne uvijek tako dramatično kako je to bilo kod Pavla. Valjda nitko nije snažnije doživio moć Božjeg poziva od mladog, ratobornog farizeja Pavla.

Nadalje, sv. Ivana Kapistrana slaviš kao svoj imendan – nebeskog zaštitnika. Evo ga, nedaleko odavde, u Iloku je umro i bio pokopan, a Beograd je branio u ratu. Sad si u starome Sirmiumu, između, na pola puta. Tu je sv. Dimitrije đakon i mučenik, u srednjem vijeku omiljeni zaštitnik vojnika, vitezova i križara.  Sva trojica svetaca neka ti budu nadahnuće, jer su imali hrabrosti za iskorake u životu.

Zato se uvijek u životu vraćaj na događaj svoga svećeničkog ređenja. Jučer si primio sveti red prezbiterata i to je trajni izvor tvog životnog iskoraka. Povjerenje koje ti je Crkva dala podlijevanjem sakramenta svetog reda prezbiterata, povjerenje koje ti je ova zajednica u Srijemskoj biskupiji poklonila, traži od tebe hrabrost. Takvu ludost Križa su imali i sv. Pavao i sv. Ivan Kapistranski i sv. Dimitrije. Život je trajni izazov, vraćaj se na ove izvore, na svoje životne i svećeničke početke,“ poručio je preč. Radak mladomisniku Maliću.

Mladomisnik se na kraju mise zahvalio svima koji su mu pomogli u organizaciji jučerašnjeg i današnjeg slavlja, a osobito onima koji su ga pratili svojim molitvama. Misa je završila mladomisničkim blagoslovom, nakon kojeg je vlč. Ivan Malić blagoslovio ponaosob svećenike i ministrante, članove svoje obitelji te vjernike koji su to željeli.

Misno slavlje uveličao je katedralni zbor „Sveta Cecilija“ pod ravnanjem s. Jelene Damjanović i uz orguljašku pratnju Leona Žarka, a uljepšali su ga mladi u narodnim nošnjama iz više srijemskih župa, te gosti iz Hercegovine.