Povodom blagdana svetoga Roka, zaštitnika od zaraznih bolesti i nevolja, u kapeli posvećenoj ovom svecu na katoličkom groblju u Srijemskoj Mitrovici slavljena je sveta misa

SR. MITROVICA (TU) - Misno slavlje predvodio je preč. Tomislav Lasić, koji je vjernike u nadahnutoj propovijedi, osvrćući se na život i primjer svetoga Roka, pozvao na skromnost, poniznost i pouzdanje u Boga.

Moleći zagovor svetoga Roka za zaštitu od bolesti i svake nevolje, preč. Lasić podsjetio je i na bolesti koje ne pogađaju samo tijelo, nego i ljudsko srce. Posebno je upozorio na sebičnost i bolest grijeha, koje čovjeka udaljavaju od Boga i jedne od drugih.

Život svetoga Roka, obilježen brigom za bolesne i potrebite, ostaje snažan podsjetnik da se istinska vjera prepoznaje u ljubavi, služenju i spremnosti da vidimo čovjeka pokraj sebe.

Neka nam zagovor svetoga Roka izmoli milost da budemo sačuvani od bolesti tijela i duše, a naša srca učini skromnijima, milosrdnijima i otvorenijima za Boga i bližnjega.

Sveti Roče, moli za nas!

Anemari Hajdu Žarko

Euharistijsko slavlje predvodio srijemski biskup mons. Fabijan Svalina

ZEMUN (TU) - Na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije — Veliku Gospu, u subotu, 15. kolovoza, zemunska župa je proslavila svoj crkveni god. Svečano euharistijsko slavlje u župnoj crkvi predvodio je srijemski biskup, a uz njega su koncelebrirali: mons. Josip Ivešić, vlč. Zdravko Čabrajac, fra Petar Deže, fra Nenad Meter, vlč. Petar Dutka te domaćin mons. Jozo Duspara. Sudjelovao je i don Luka Sartori, savjetnik  Apostolske Nuncijature u Beogradu.

Crkva je bila ispunjena vjernicima iz Zemuna i okolnih župa,  čuvajući tako lijepu tradiciju hodočašća na Veliku Gospu. Slavlju je, ispred Veleposlanstva Republike Hrvatske u Beogradu, nazočila opunomoćena ministrica Davorka Velecki Čičak. Svečanost je upotpunio župni zbor, izvodeći tradicionalne marijanske pjesme.

Na početku nise srijemski biskup je izrazio radost zbog proslave svetkovine Marijina uznesenja na nebo u drevnoj zemunskoj župi, koja već stoljećima živi pod Marijin majčinskim pogledom te kazao: „Ovdje, na obali Dunava, u župi koja je kroz stoljeća prolazila kroz različita vremena i okolnosti, danas želimo obnoviti svoju vjeru i svoju nadu. Kao što Dunav neprestano teče prema svome cilju, tako i naš život ima svoj cilj – susret s Bogom i puninu života koju nam je Krist pripravio. Neka ova sveta Misa bude naša zahvalnost za sve primljene milosti, ali i naša molitva za budućnost ove župe, za naše obitelji, djecu i mlade, za sve bolesne i potrebite, za naše svećenike i za cijelu Crkvu.“ Biskup je pozdravio tajnika Apostolske nuncijature zajedno sa časnim sestrama, koje su se pridružile na ovom misnom slavlju, čije prisustvo je znak blizine i povezanosti sa Svetom Stolicom, s Petrovim nasljednikom i sveopćom Crkvom.

Srijemski biskup mons. Fabijan Svalina je na početku homilije istaknuo dugu povijest zemunske župe koja se vezuje za Blaženu Djevicu Mariju, jer više od tri stoljeća crkva nosi njezino ime, te je dodao: „I lijepo je da upravo ovdje, u Zemunu, gradu na Dunavu, slavimo Veliku Gospu. Jer Dunav je snažna slika života. On neprestano teče. Prolazi kroz različite krajeve, susreće različite obale, nosi sa sobom tragove svega što je putem susreo. Nekada je miran, nekada snažan, nekada mutan, nekada gotovo blistav na suncu. Ali uvijek ide prema svome cilju. Takav je i ljudski život. Teče. Prolaze godine. Mijenjaju se okolnosti. Dolaze radosti i odlaze ljudi. Neki ostaju uz nas dugo, neki samo kratko. Djeca odrastaju, roditelji stare. Jedni dolaze, drugi odlaze. I čovjek se ponekad pita: Kamo sve ovo vodi? Današnja svetkovina daje nam odgovor. Život vodi prema punini. Ne prema nestanku. Ne prema ništavilu. Ne prema grobu kao posljednjoj riječi. Nego prema Bogu. A Marija je danas pred nama kao prvi veliki znak te nade.“

Biskup je u nastavku posebno istaknuo Elizabetine riječi Mariji: „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!“, te nastavio: „Evo Marijine veličine. Vjerovala je. Nije sve razumjela. Nije znala kako će izgledati njezina budućnost. Nije imala sigurnost da će sve biti lako. Ali je vjerovala Bogu. I možda nam je upravo to danas najpotrebnije. Ne možemo znati što će biti sutra. Ne znamo što će biti s našim obiteljima. Ne znamo što će biti s našim mladima. Ne znamo kakva će biti budućnost naše župe, naše biskupije, naših naroda i ovoga prostora. Ali znamo nešto važnije: Bog neće prestati biti Bog. I zato je pitanje naše vjere uvijek isto: Hoću li vjerovati Bogu i onda kada ne razumijem sve? Marija nam kaže: Da. Vjeruj. I kreni.“

Mons. Svalina je također napomenuo kako treba uočiti Marijin odgovor na Božje djelovanje, ona ne veliča sebe, nego slavi Boga. Ona zna da je sve dar i zato je zahvalna. „Možda je jedna od najvećih bolesti našega vremena upravo nedostatak zahvalnosti. Imamo mnogo, a često vidimo ono što nemamo. Imamo obitelj, a vidimo ono što u obitelji nije dobro. Imamo ljude koji nas vole, a mislimo na one koji nas ne razumiju. Imamo vjeru, ali se žalimo što nam je život težak. Marija nas danas uči drukčijem pogledu: gledaj najprije ono što ti je Bog darovao. I zahvaljuj. Zahvali za život. Za svoju obitelj. Za svoju djecu. Za roditelje. Za ljude koji su te oblikovali. Za vjeru koju si primio. Za ovu crkvu. Za ovu župu. Za sve generacije koje su prije tebe ovdje molile. Zahvali Bogu i za ono što još ne razumiješ. Jer vjera nije samo sposobnost prihvatiti ono što razumijemo. Vjera je sposobnost zahvaliti Bogu i onda kada još ne vidimo cijelu sliku,“ poručio je predsjedatelj slavlja.

Biskup je u nastavku kazao kako nam Marija, po svom životnom putu ne obećava život bez križa: „Ona nam obećava nešto veće: da križ nije kraj. To je velika poruka današnjega dana. Jer svatko od nas ima neki svoj križ. Netko ga nosi u obitelji. Netko zbog bolesti. Netko zbog samoće. Netko zbog neuspjeha. Netko zbog djeteta koje je otišlo daleko. Netko zbog izgubljene osobe. Netko zbog vlastitih pogrešaka. Netko zbog osjećaja da više nema snage. Marija nam danas ne kaže: 'Tvoj križ nije težak.' Ona kaže: 'Nisi sam.' I još više: 'Tvoj križ nema posljednju riječ.' Krist ima posljednju riječ. A njegova je riječ – život.“

U nastavku se osvrnuo na prolaznost ovoga života i svijeta, gdje sve prolazi kao što Dunav protječe pokraj Zemuna. No, u toj prolaznosti čovjekovo srce uvijek ostaje isto: „Čovjek i dalje traži smisao. Traži ljubav. Traži sigurnost. Traži dom. Traži Boga. I zato je Marija važna i danas. Jer ona čovjeku našega vremena govori ono što je govorila i ljudima prije nekoliko stoljeća: Ne traži konačni dom ondje gdje sve prolazi. Traži Boga.

Neka tvoje srce ne bude vezano samo uz ono što će vrijeme odnijeti. Gradi ono što će ostati. Vjeru. Obitelj. Ljubav. Dobrotu. Oproštenje. Molitvu. Služenje. Jer samo ono što je učinjeno iz ljubavi prema Bogu i čovjeku ima vječno značenje.“

Za kraj homilije biskup je vjernicima prenio poruku Velike Gospe: „Ne bojte se života. Ne bojte se budućnosti. Ne bojte se za svoju djecu. Ne bojte se za svoju Crkvu. Ne bojte se za ovu župu. Ne bojte se ni onda kada se čini da je mnogo toga manje nego nekada.

Marija nas ne poziva da živimo od uspomena. Ona nas poziva da budemo vjerni danas. Ova župa ima dugu povijest. Ali njezina najveća povijest nije ono što je bilo. Najvažnije je ono što će ova župa biti sutra. A to ovisi i o nama. Hoćemo li svojoj djeci prenijeti vjeru? Hoćemo li sačuvati nedjeljnu Misu? Hoćemo li se zauzeti za svoje obitelji? Hoćemo li biti ljudi koji se ne stide svoje vjere? Hoćemo li biti zajednica koja će otvoriti vrata čovjeku koji traži Boga? Hoćemo li imati hrabrosti reći mladome čovjeku: 'Ovdje ima mjesta za tebe'? To je naše poslanje. Marija je rekla svoje 'da'. Sada je red na nama.“

Na kraju misnoga slavlja izrečene su riječi zahvale biskupu, svećenicima, zboru te svima koji su svojim trudom pripremili ovogodišnju proslavu. Biskup je vjernicima podijelio svečani blagoslov.

Slavlje se nastavilo druženjem u župnome dvorištu, gdje su domaćini za sve okupljene pripremili agape. U opuštenome ozračju vjernici, svećenici i gosti nastavili su razgovor koji je proslavu Velike Gospe učinio ne samo liturgijskim, nego i istinskim zajedničarskim slavljem zemunske župe.

Blagdanski dan je zaključen večernjom svetom misom u 18 sati, koju je predvodio fra Ivan Šarčević iz Beograda, u koncelebraciji s vlč. Berislavom Petrovićem, vlč. Ivicom Živkovićem i mons. Jozom Dusparom.

Misno slavlje uoči Velike Gospe u biskupijskom svetištu na Tekijama predvodio je srijemski biskup mons. Fabijan Svalina

TEKIJE (TU) - Uz srijemskog biskupa u koncelebraciji su bili kancelar preč. Tomislav Lasić, rektor svetišta vlč. Stjepan Šumanovac i ostali svećenici srijemske biskupije.

Biskup je u uvodu kazao kako se na Tekije, iako je to mjesto značajne povijesti, dolazi kao hodočasnik, kao što su stoljećima dolazili i naši preci, noseći u svome srcu sve svoje brige i molitve. Vjera naših predaka ostavila je trag, a na nama je da tu vjeru prenesemo na buduće generacije. Kazao je i da nam se Marija svetkovinom koju proslavljamo pokazuje kao Majka nade: „Ona koja je cijelim svojim životom govorila Bogu 'da', ona koja je stajala pod križem svoga Sina i ona koju danas Crkva gleda proslavljenu u nebu, želi i nas učiti kako ostati vjerni Kristu u svim okolnostima života.“

Predsjedatelj slavlja je u homiliji kazao kako Marijino uznesenje na nebo, koje je srce naše vjere o njoj, nije samo blagdan o Mariji, to je blagdan nade za svakoga od nas: „Jer ono što je Bog učinio Mariji, nije samo njezina osobna nagrada. Marija je znak onoga što Bog želi učiniti sa svakim čovjekom koji mu povjeri svoj život.“

Biskup se osvrnuo na pročitano Evanđelje o Marijinu pohodu Elizabeti te kazao: „Marija dolazi u kuću svoje rođakinje i Elizabeta joj govori: 'Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!' To je možda najljepši opis Marijina života. Marija je žena koja je povjerovala.

Nije sve razumjela. Nije imala odgovore na sva pitanja. Nije znala kako će izgledati njezin život. Ali je vjerovala Bogu. I upravo je zato velika. Marijina svetost nije u tome što je imala lagan život. Naprotiv. Od samoga početka njezin je život bio ispunjen neizvjesnošću. Morala je prihvatiti ono što nadilazi ljudsku logiku. Morala je nositi Sina Božjega, a s njime i križ koji će jednoga dana stajati pred njezinim očima. Ali Marija nije rekla: 'Gospodine, pokaži mi sve pa ću onda vjerovati.' Ona je rekla: 'Neka mi bude po tvojoj riječi.' To je Marijina veličina. I možda je upravo to prva poruka koju nam večeras daje ovdje na Tekijama: Vjeruj Bogu i onda kada ne vidiš cijeli put. Koliko je samo puta u životu potrebno upravo to! Kada ne znamo što će biti s našom obitelji. Kada ne znamo što donosi sutra. Kada gledamo kako se smanjuju naše obitelji, kako odlaze mladi, kako se gase pojedine zajednice, kako je sve manje ljudi u našim crkvama. Kada se pitamo za budućnost naše Crkve u Srijemu. Marija nas večeras ne uvjerava da će sve biti lako. Ona nam govori nešto dublje: Bog je vjeran.“ poručio je mons. Svalina.

Biskup je također naglasio kako je važno primijetiti da je Marija pohitila u gorje svojoj rođakinji, ide prema drugome, nosi Isusa i ide služiti, a to nas uči pravoj marijanskoj pobožnosti: „Ne možemo iskreno ljubiti Mariju ako nas njezina blizina ne vodi prema čovjeku. Možemo izmoliti tisuće Zdravomarija, možemo dolaziti na hodočašća, možemo paliti svijeće, možemo ljubiti Gospinu sliku – ali ako nakon toga ne vidimo čovjeka pored sebe, nešto nismo razumjeli. Marija uvijek vodi prema Kristu. A Krist nas uvijek vodi prema čovjeku. Zato je prava marijanska pobožnost ona koja čovjeka čini boljim ocem, boljom majkom, boljim suprugom, boljim djetetom, boljim susjedom, boljim kršćaninom. Zato je tako dragocjeno ovo svetište. Tekije nisu samo mjesto gdje dolazimo nešto tražiti. One su mjesto s kojega trebamo poći drugačiji. Koliko li je generacija ovdje dolazilo!

Ovo mjesto nosi molitve tolikih ljudi. Ovdje su se susretale ljudske suze i zahvalnosti. Ovdje su ljudi pred Marijom ostavljali svoje strahove i ponovno pronalazili snagu. Povijest Tekija pokazuje kako je ovo mjesto kroz stoljeća mijenjalo lice, prolazilo kroz ratove i različite povijesne okolnosti, ali je ostalo mjesto molitve pred Marijom.“

Srijemski biskup je kazao da je Marija žena koja pripada nebu, ali je istodobno blizu zemlji. Ona zna što znači biti majka, biti zabrinuta, zna što je patnja, što znači stajati pod križem i zato nam je bliska. Zato je možemo moliti za sve naše brige i probleme, ali, biskup je naglasio: „Posebno molimo Mariju da čuva našu vjeru. Jer najveća opasnost za čovjeka nije samo materijalna oskudica. Najveća opasnost je izgubiti nadu. A Velika Gospa upravo govori: Nada ima posljednju riječ.“

U nastavku je kazao kako Velika Gospa nije nikakav bijeg od zemlje, niti je poruka ovoga slavlja da svijet nije važan: „Naprotiv. Ovaj život je važan jer je stvoren za vječnost. Naš život ima smisao. Naše trpljenje nije uzaludno. Naša vjernost nije uzaludna. Naše suze nisu zaboravljene. Naše molitve nisu izgubljene. I jednog dana, kada završi naš zemaljski put, Bog nas poziva u puninu života. Marija je prva koja nam pokazuje kamo vodi put vjernosti.

Zato večeras gledamo prema njezinu nebu, ali nogama stojimo na zemlji. I čujemo poziv: Ne odustaj! Ne odustaj od svoje obitelji. Ne odustaj od svoje djece. Ne odustaj od svoje vjere. Ne odustaj od molitve. Ne odustaj od Crkve. Ne odustaj od dobra. Ne odustaj od čovjeka koji ti je možda težak. Ne odustaj od nade. Jer Marija je prošla put od Nazareta do Kalvarije, od Kalvarije do uskrsne radosti, a onda u puninu Božje slave.“

 Biskup je na kraju homilije zaželio okupljenima da im ovo slavlje ne bude lijepa uspomena, nego da svatko s njega ponese u svom srcu neku odluku: da više vjerujemo, više molimo, više ljubimo ili zahvaljujemo. Jer, Marija nije samo naša zagovornica, nego: „Ona je i ona koja nam pokazuje kako živjeti. Živjeti s Bogom. Služiti drugome. Nositi križ. Zahvaljivati. I na kraju – stići kući. U nebo.“

Nakon misnog slavlja vjernici su se zadržali u osobnim molitvama i pobožnostima. Svetište Gospe Tekijske stoljećima je mjesto hodočašćenja vjernika iz Srijema i šire. Iako je blagdan Snježne Gospe dan najvećih hodočašća, vjernici i na druge marijanske blagdane rado posjećuju ovo Gospino svetište i utječu joj se molitvama i zavjetima.

Srijemski biskup mons. Fabijan Svalina podijelio je 5. srpnja sakrament svete potvrde mladima iz Župe sv. Mihaela, arkanđela

N. SLANKAMEN  (TU) - Primanju sakramenta kršćanske zrelosti prethodila je temeljita priprava. Mladi su se pripremali kroz satove vjeronauka u školi, susrete u župi, kroz igrokaze i program Zajednice Krvi Kristove, a dio pripreme bila su u i hodočašća u Srijemsku Mitrovicu na svećeničko ređenje te u Sombor na čašćenje relikvija sv. Male Terezije i njenih svetih roditelja.

Dan krizme bio je predivan, osvježen povjetarcem i tihom kišom koja je natopila zemlju kao „rosa s neba“ i potaknula srca na zahvalnost Bogu za sve naravne i nadnaravne darove.

Biskup je u homiliji snažno, očinski i ohrabrujuće progovorio o sedam darova Duha Svetoga koje će mladi toga dana primiti: „I oni se vide u vašem životu: mudrost se vidi kad znaš razlikovati dobro od zla; jakost kad ostaneš vjeran Kristu i onda kad je teško; savjet kada znaš pomoći prijatelju; razbor kad ne nasjedaš na zlo, pobožnost kad ti nije teško kleknuti pred Boga; strah Božji kada znaš da je Bog važniji od mišljenja svijeta. Sve to vodi prema jednoj zrelosti – biti Kristov čovjek.“

Biskup je potaknuo krizmanike i cijelu župnu zajednicu na građenje zajedništva živeći po Duhu, „jer nas Duh vodi da pobijedimo vlastitu oholost, da oprostimo drugome, da drugoga razumijemo, dopustivši da nam Duh Sveti oblikuje misli, riječi i djela.“ Potaknuo je krizmanike da budu mladi koji će unositi mir, pružati ruku pomirenja, da budu oni koji će se redovito vraćati Kristu u euharistiji i sakramentu pomirenja.

Biskup je iz ruku krizmanika primio darove, a nakon završnog blagoslova i fotografiranja, nastavljeno je druženje u župnoj dvorani uz posluženje u ozračju mira i radosti, koji su znak djelovanja Duha Svetog.

B.P.

Komemoracija i molitva za duše poginulih vojnika održana na brdu Vezirac

PETROVARADIN (TU) - Na brdu Vezirac kod Petrovaradina je 5. kolovoza u organizaciji Grada Novog Sada i Udruge „Vezirac 1716“, održana komemoracija u povodu 310. obljetnice ovog velikog povijesnog događaja. Nazočili su predstavnici Grada, diplomatski i vojni izaslanici država koje su tada bile zaraćene strane, Austrije i Mađarske, te Turske, kao i Delegacije Europske unije u Republici Srbiji te vjerski službenici katolici, pravoslavni i muslimani. 

Prije molitve za poginule vojnike katolike, nazočnima se obratio mons. Eduard Španović, župnik u Petrovaradinu i izaslanik srijemskog biskupa Fabijana Svaline.

„Upravo u ovo vrijeme, prije 310 godina, nakon završetka Petrovaradinske bitke, princ Eugen Savojski došao je pred raskošni napušteni šator Damaz Ali-paše koji se nalazio ovdje, na brdu Vezirac. U povijesnim izvorima onog vremena stoji da je Savojski, okružen svojim generalima i vojnim kapelanima, prije nego li je sastavio i poslao vojnu depešu o pobjedi caru Karlu VI. u Beč, prvo kleknuo i naredio pjevanje hvalospjeva Te Deum laudamus. Tri dana kasnije organizirana je velika vojna parada i službena sveta misa zahvalnica na otvorenom prostoru. Tada se okupila cijela vojska. Održana je i molitva za poginule suborce“, kazao je on. Podsjetio je da je Petrovaradinska bitka bio događaj zahvaljujući kojemu mi živimo u slobodi i miru i koji nam je omogućio da živimo svoj kršćanski identitet, podsjećajući i na to da je prvi i najveći spomenik Petrovaradinske bitke zavjetna crkva Gospe Tekijske.

Memorijalni križ koji je postavljen na Vezircu 1902. godine podsjeća na veličanstvenu pobjedu kršćanske vojske nad vojnom silom Otomanske imperije, izvojevanu 5. kolovoza 1716. godine, koja je značila i povlačenje Turaka iz središnje Europe nakon Požarevačkog mira koji je uskoro potpisan.

Službenoj komemoraciji nazočio je i vijenac položio u svojstvu upravitelja Zaklade „Spomen-dom bana Josipa Jelačića“ njezin upravitelj Goran Kaurić. „Hrvati, osim što su uz druge narode bili sudionici Petrovaradinske bitke na strani pobjednika, vjerno čuvaju uspomenu na ovaj povijesni događaj, kako proslavom Gospe Tekijske osloboditeljice, tako i redovitom nazočnošću na skupu sjećanja na Vezircu“, izjavio je Kaurić tom prigodom.

Marko Tucakov

Udruženje mladih „Prijatelji nade“ organiziralo je i ove godine hodočašće pješke na Tekije pod geslom „Veliča duša moja Gospodina“ (Lk 1,46)

TEKIJE (TU) - Drugu godinu zaredom udruženje mladih organiziralo je hodočašće od Maradika do svetišta Gospe Snježne na Tekijama. Njih dvadeset, svako sa svojim nakanama i molitvama, krenulo je 4. kolovoza u 9 sati iz Župe sv. Ane, preko Fruške gore, k istom cilju, Gospi Tekijskoj. Nije bilo jednostavno pješačiti 25 kilometara na preko 35 stupnjeva. No, u zajedništvu bilo je lakše, jedni drugima bili su podrška, kako bi zajedno stigli na odredište. S njima je hodočastio i vlč. Dušan Milekić, koji je animirao molitve i bodrio ih kada je bilo najteže. Tako im je kroz molitvu, pjesmu i razgovor put lakše protekao.

Ugledavši tornjeve tekijske crkve, zaboravili su na sve žuljeve i bolove, na sve tegobe toga dugačkog puta, te su pred Gospu došli nasmijani i raspjevani.

Cijelim hodočasničkim putem po dvoje je je nosilo veliki drveni križ, koji su, stigavši na Tekije, odložili pored oltara tekijske crkve, a s njime Gospi predali i sve svoje nakane i žrtve.

Udruženje mladih „Prijatelji nade“ zahvaljuje svima koji spremno hodočastili, svima koji su ih pratili molitvom, kao i Srijemskoj biskupiji na podršci. Zahvalni su i Policijskim upravama Inđija, Irig i Srijemski Karlovci, koji su bili uz hodočasnike, kako bi bili sigurni na putu. A najviše su zahvalni dragom Bogu i Gospi Tekijskoj.

Hod prema Majci financijski je podržao Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

Prijatelji nade