U župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zemunu održan je koncert duhovne glazbe u čast Zemunskoj Gospi, i to posljednjeg dana mjeseca posvećenog Božjoj Majci, 31. svibnja

ZEMUN (TU) - Nastupili su Lidia Martiniello na orguljama i Andrej Kukuruzar na violini i orguljama. Program su većim dijelom činile skladbe posvećene Blaženoj Djevici: više verzija pjesama „Ave Maria“, „Magnificat“, „Salve Regina“ i sl. Izvedena su djela skladatelja iz raznih perioda i iz različitih krajeva, kao što su Bach, Pergolesi, Schubert, Šuh, Frisina i drugi. Neke od skladbi, poput „Kao Marija“, talijanske „È l’ora che pia“ i mađarske „Üdvözlégy, Mária“, otpjevane su. Nakon koncerta je organiziran i humanitarni bazar. Goste je pozdravio mons. Jozo Duspara, zemunski župnik, a nazočio je i Branko Kajić, predsjednik Zajednice Hrvata Zemuna „Ilija Okrugić“. Brojnu publiku sačinjavali su župljani, kao i posjetitelji iz Zemuna, Beograda i okolice.

Andrej Kukuruzar

 

U Svetištu Gospe Snježne – Tekije u subotu, 30. svibnja, održan je koncert župnih zborova Srijemske biskupije, posvećen Nebeskoj Majci, primjereno koncu mjeseca u kojem se ona osobito časti

TEKIJE (TU) - Koncert su organizirali Srijemska biskupija i Biskupijsko svetište Gospe Tekijske, a pokrovitelji su bili Srijemska biskupija i Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

Mons. Josip Ivešić, generalni vikar Srijemske biskupije, rekao je: „Pjevamo u čast našoj Nebeskoj Majci Mariji. I to je ono što je najvažnije - da razvijamo svijest o pobožnosti Nebeskoj Majci i to ovdje, u ovome drevnom biskupijskom svetištu na Tekijama. Također je potrebno da se međusobno ljudi upoznaju, razmijene iskustva i note, da čujemo jedni druge, što je uvijek jedno bogatstvo. I ove godine smo pozvali sve župne zborove naše Srijemske biskupije, međutim zbog brojnih događanja, ovom prilikom nastupaju četiri zbora. Prilikom organizacije ovog koncerta, nastojimo da on uvijek bude koncem mjeseca svibnja, koji je posvećen Blaženoj Djevici Mariji, tijekom kojeg smo u našim župnim crkvama svakodnevno molili, pjevali u čast dragoj Gospi, a ovdje opet zazivamo je kao Gospu Tekijsku i time želimo možda i na najbolji način zaključiti ovaj mjesec pjevajući njoj na slavu, sa porukom da se još više trudimo, da još više upoznajemo i naše svetište biskupijsko, ali isto tako i marijanske pjesme i sve ono što povezuje ove prostore sa čašćenjem Blažene Djevice Marije.“

Na početku koncerta nazočne je pozdravio domaćin, vršitelj dužnosti rektora svetišta vlč. Stjepan Šumanovac.

„Na Tekijama već dugi niz godina sastajemo se u povodu čašćenja Blažene Djevice Marije, s vjerom da će podržati ovo naše pjevanje, zalaganje, našu prisutnost. Vjerujem da već naša prisutnost puno govori o tome da je ona danas ovdje s nama prisutna. Zato želim pozdraviti sve vas ovdje i među vama one koji će danas svojim glasom, svojim pjevanjem, doista uzveličati ime Blažene Djevice Marije, a ujedno će to biti i duhovni poziv za svakog od nas, da i mi u sebi probudimo pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Zbog toga velika hvala svima za žrtvu i zalaganje da ovaj dan bude doista veličanstven, ali i da posluži kao poticaj svim ostalim župnim zajednicama da se također isto zalažu za zajednicu, što nam je prijeko potrebno, kako u Srijemskoj biskupiji, tako i u našim obiteljima.“

Nastupili su, sa po tri skladbe, Združeni mješoviti zbor župa: sv. Josipa – Čerević, sv. Barbara – Beočin i župe Našašće sv. Križa – Srijemska Kamenica (voditelj i dirigent vlč. Luka Ivković, na orguljama Eugenija Kojič i Ivan Ber), zatim Mješoviti zbor sveta Cecilija, župe Uznesenje Blažene Djevice Marije iz Zemuna (voditelj zbora Andrej Kukuruzar, dirigent Mladen Prodan, a orguljaš Aleksandar Stanković), Mješoviti zbor župe Uzvišenja svetoga Križa iz Rume, sa voditeljicom i dirigenticom Katarinom Atanacković, te Katedralni i mješoviti zbor sveta Cecilija, župe svetog Dimitrija, đakona i mučenika, iz Srijemske Mitrovice (voditeljica i dirigentica s. Marija Jelena Damjanović, na orguljama Leon Žarko).

Sredina koncerta bila je pravi trenutak da svi nazočni skupa izmole posvetnu molitvu Gospi Tekijskoj, kojoj su priključili i sve svoje osobne molitve. U ime Srijemske biskupije, nakon nastupa zborova, svima je zahvalio mons. Josip Ivešić, generalni vikar, i podijelio zahvalnice zborovima koji su nastupili u svetištu Gospe Tekijske, koje ove godine navršava 310 godina postojanja. Na samom koncu večeri svi nazočni su se zajedno pomolili i zapjevali Gospi Tekijskoj, i to pjesmu za koju je tekst napisao Ilija Okrugić, glazbu Stjepan Lovrić, i harmonizacijom Dejana Bubala. Nakon zajedničkog fotografiranja ispred crkve, druženje je nastavljeno u dvorani svetišta, kako bi se iznova utvrdila stara i rodila nova poznanstva, a sve u cilju jačanja i bogaćenja kršćanske zajednice na tlu Srijema.

M. Mikolaci

 

U zemunskoj župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije je 27. svibnja  slavljena sveta misa povodom Dana državnosti Republike Hrvatske, na kojoj se moli za matičnu domovinu i sve Hrvate

ZEMUN (TU) - Svetu misu predvodio je preč. Mihael Sokol u zajedništvu sa fra Ilijom Alandžakom, fra Ivanom Šarčevićem, vlć. Aleksandrom Kovačevićem, te župnikom preč. Jozom Dusparom.

U drugom dijelu programa prigodnim se skladbama predstavio zbor „Odjek“, koji djeluje u okviru Zajednice Hrvata Zemuna „Ilija Okrugić“ pod ravnanjem Mladena Stankovića, uz klavirsku pratnju Aleksandra Stankovića.

Svečanosti je nazočio  zamjenik veleposlanika Republike Hrvatske u Republici Srbiji Ivan Zeko Pivač, kojemu je svečano uručen cvjetni aranžman u obliku hrvatskoga grba.

Organizatori događaja bili su Društvo hrvatske mladeži Zemuna i Zajednica Hrvata Zemuna „Ilija Okrugić“, u suradnji sa zemunskim župnikom preč. Jozom Dusparom.

Dragana Sajfert

 

Sukladno odluci 43. redovitoga plenarnog zasjedanja Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda (MBK), održanoga u Beogradu 27. i 28. siječnja 2026. godine, u Tajništvu MBK u Novom Sadu 1. lipnja 2026. godine izvršena je primopredaja dužnosti između dosadašnjega i novoizabranoga vodstva Konferencije. Novo vodstvo čine predsjednik biskup Dodë Gjergji, potpredsjednik biskup Fabijan Svalina, te tajnik biskup Mirko Štefković, koji je ujedno i član Stalnoga vijeća.

Nakon primopredaje dužnosti održana je prva sjednica novoga saziva Stalnoga vijeća. Tijekom zasjedanja razmatrani su prioriteti i planovi djelovanja za naredno razdoblje, kao i predstojeće aktivnosti od posebne važnosti za život i djelovanje Biskupske konferencije.

Posebna pozornost posvećena je pripremama za predstojeći pohod Ad Limina Apostolorum te koordinaciji budućih inicijativa koje će se provoditi u mjesnim Crkvama.

Novoizabrano vodstvo izrazilo je zahvalnost dosadašnjem predsjedniku kardinalu Ladislavu Nemetu SVD i tajniku vlč. Robertu Pastyiku na njihovoj predanoj službi i doprinosu radu Konferencije tijekom proteklih godina. Ujedno je potvrđena spremnost da se, u duhu zajedništva, odgovornosti i suradnje, nastavi služiti poslanju Crkve i promicanju zajedničkih pastoralnih ciljeva.

 

Tajništvo MBK

 

Ime Ilije Okrugića (1827. – 1897.) često ćemo uzalud tražiti po antologijama hrvatskih pjesnika i književnika. Njegovo se ime prešućuje, a djela mu se tendenciozno podcjenjuju.

 

Prvi svećenik zaređen po rukama biskupa Strossmayera

Ilija Okrugić rođen je 12. svibnja 1827. u Srijemskim Karlovcima. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom mjestu, a zatim se upisuje u đakovačko biskupsko sjemenište gdje 1850. završava bogosloviju. Za svećenika ga je zaredio biskup Josip Juraj Strossmayer.

Dana 6. listopada 1850. poslao je biskup Strossmayer svoga prvijenca za kapelana u veliku šokačku srijemsku župu Kukujevce. Tu je mladomisnik Ilija Okrugić svojom veselom naravi i sadržajnim propovijedima pridobio naš priprosti seoski puk za koji će živjeti, kome će pisati pjesme i skladati, sastavljati igrokaze i, osluškujući njegovo bilo, pisati novele.

Godine 1853. premješten je Okruglić iz Kukujevaca u Sot, gdje se zadržao samo nekoliko mjeseci i pošao za kapelana u Hrtkovce. Hrtkovci su tada bili još izrazito albanska župa sa župnikom Pavlom Đotićem, rođenim Albancem plemena Klimenti.

Okrugić mu je dodijeljen kao duhovni pomoćnik za brojne hrvatske doseljenike iz slunjskog kotara, mađarizirane Slovake iz Temerina i Nijemce iz Rume. Budući da u Hrtkovcima te godine nije bilo državnog učitelja, mladi kapelan, da škola ne bi prestala s radom, sjeda za katedru, spreman za sve svoje učenike.

Iz Hrtkovaca prešao je na kapelansko mjesto u Srijemsku Mitrovicu, gdje je proboravio godinu 1854. i uz nekoliko mjeseci kapelovanja u Vrpolju završio prvi dio svog svećeničkog života.

Prebendar i župnik

Biskup Strossmayer pozvao ga je 1855. u Đakovo i imenovao ga prebendarom. Ondje je stekao glas vrsnog propovjednika.

Ujesen 1862. postavljen je za župnika u Sarvašu kod Osijeka, a 1. studenog 1863. godine prelazi u župu Levanjska Varoš kod Đakova. Ondje je boravio do 1866. kada je premješten u Petrovaradin za župnika Župe sv. Jurja mučenika.

Godine 1881. Ilija Okrugić iz temelja obnavlja i proširuje glasovito svetište Gospe Tekijske, koje je od djetinjstva pohađao i volio.

Tridesetak godina svog svećeničkog života proveo je Okrugić uz tekijsko svetište privlačeći tisuće i tisuće hodočasnika svojim zanosnim i sadržajnim marijanskim propovijedima. Ovaj ljubitelj Srijema i apostol Marijine slave dobiva 1885. godine za svoj rad na crkvenom polju priznanje: blagoslovljen je za opata s naslovom svetog mučenika Dimitrija Srijemskog.

Ime Ilije Okrugića često ćemo uzalud tražiti po antologijama hrvatskih pjesnika i književnika. Njegovo se ime prešućuje, a djela mu se tendenciozno podcjenjuju. Iako naobražen, Ilija Okrugić ne piše pjesme ni proze za visoko društvo.

On isključivo stvara za puk, što znači da je pisao, pjevao i skladao za soj svijeta odnjihan uz tamburu i popijevku.

Svoju prvu pjesmu „Pozdrav Zori i braći dalmatinskoj“ objavljuje 1845. u Zadru.

Za ovom slijede druge pjesme objavljene u tadašnjim književnim listovima Vijencu, Dragoljubu, Bunjevačko šokačkoj vili, Slavoncu itd. Po vrsti i tematici to su uglavnom lirske pjesme: rodoljubne, šaljive i nešto ljubavnih u stilu starih gradskih pjesama. Okrugićeve budnice „Diži se, diži, mili rode moj!, Je li bolje, braćo draga?, Oj čujte, braćo Slavjani i Domovino, slatko milovanje“, još se i danas snažno doimlju.

Opjevao je ljepote Srijema, Fruške Gore i znamenitija srijemska mjesta. Zbog svojih ljubavnih inače sasvim bezazlenih pjesama, došao je na zao glas. Mnogi „askete“ nisu podnosili što se njegove pjesme, osobito tzv. gradske, pjevaju po krčmama i drugim javnim mjestima.

Okrugić je spjevao i nekoliko epova od kojih pоsebno treba spomenuti sljedeće: „Dojčin Petar“, prema narodnoj pjesmi „Vino pije Dojčin Petar“, varadinski ban, „Posestrimstvo“, „Slavoniji i Sokolu njenu“ (fra Luki Imbrišimoviću).

Njegov najduži ep „Sveti Ivan Kapistran“ naročito je važan zbog povijesnih bilješki u kojima Okrugić spominje nepoznatu Klovićevu minijaturu ovog borbenog svetog franjevca.

Od Okrugićevih novela naročito se ističe Lijepa Klementinka u kojoj je opisao naše katoličke Albance Klimente u Hrtkovcima i Nikincima, njihovu narodnu nošnju, običaje i odnose prema hrvatskom življu.

Dramska djela „Šokica“, „Varadinka Mara“, „Saćurica i Šubara“, „Grabancijaš đak“, „Seljanka ili pastirski razgovor“ i „Dojčin Petar“ spadaju među njegova najbolja djela.

Okrugić je kao pobožni svećenik odlično uspio približiti božićno otajstvo svojim vjernicima. O tome bjelodano govore njegove pjesme „Hajd’mo, hajd’mo svi Betlemu“, „Slava Bogu na visini gore nebeskoj“, „Vjerujem u Tebe, o Isuse mali, O Isuse poljubljeni, O Isuse, Ti sunašce“, što ih je spjevao još kao mlad svećenik svećen u godinama svoga kapelovanja i tiskom izdao u posebnoj brošurici 1857. u Zemunu. Njegove božićne pjesme sačuvali su uglavnom petrovaradinski orguljaši u usmenoj predaji tj. učeći jedan od drugoga bez nota.

Kao upravitelj tekijskog svetišta Okrugić je spjevao i niz marijanskih pjesama od kojih su se posebno rado pjevale „Oj Tekijska Gospo sveta“, „Sveta Anо i Marijo“, „Veseli se Gospo“, „Zdravo, Majko željena“, „Nek ori slave svijetom glas“ i „S Bogom ostaj sveta sliko“.

Pisao je i euharistijske pjesme: „Isuse, Bože moj“, „Spomeni se na onu noć“,„ Zapjevajmo pjesmu novu“. Koje je crkvene pjesme Okrugić još spjevao, ako ih je spjevao i dao im napjeve, nije se do danas moglo ustanoviti.

Kao dijete svoga vremena, Okrugić je pjevao i čisto svjetovne pjesme. Njegova je npr. poznata pjesma „Za jedan časak radosti“, za koju je uzeo napjev iz talijanske pjesme Per un momento di piacere pa je tako ta pjesma postala jedna od najpjevanijih gradskih pjesama. Dodatno ju je popularizirao film „Tko pjeva zlo ne misli“ (1970.).

Svim svojim pjesmama namijenjenim pjevanju Okrugić je „ishitrio“ i napjeve. Bio je glazben i znao je svirati.

Kao miljenik biskupa Strossmayera svojim je dramama i igrokazima Okrugić nastupio u Đakovu.

„Seljanka ili pastirski razgovor“ izdana je tiskom u Osijeku 1861. a „Saćurica i šubara“ u istom gradu 1864. Oba ova dramska djela bila su prvi put prikazana u đakovačkom biskupskom sjemeništu u izvedbi bogoslova.

Godine 1888. napisao je alegorijsku sličicu u počast zlatomisničkom jubileju biskupa Strossmayera. Djelo je radi izvedbe predano časnim sestrama Svetog Križa u đakovačkom samostanu, ali ga je austrijska policija zaplijenila i uništila.

U Đakovu je 1885. objelodanjena Božićna i Trikraljevska koleda. Iz Petrovaradina, Srijemskih Karlovaca i Srijemske Kamenice, gdje je Okrugić osobno uvježbavao prve grupe koledara, raširila se ova omiljela božićna drama po svim hrvatskim katoličkim srijemskim župama, poznatija u puku pod nazivom „Betlemaši“. Posljednjih desetljeća ovaj je običaj ugašen pod izlikom „smetanja javnog reda i mira“.

„Šokica“ je drama najviše izvođena u poratno vrijeme po našim slavonskim, srijemskim i bačkim selima.

Zanimljivo je da uz ljubav katolikinje Janje i pravoslavca Pere pristaje katolički svećenik. Pero se bori u četama bana Jelačića za slobodu i samostalnost Hrvatske, a župnik poučava Janjina oca:

„Uz to pomisli, dragi Marijane, da Pero, iako je, što ti veliš, Vlah i druge vjere, ipak je sin jedne naše mile hrvatske domovine, za koje oslobođenje on radosno ide u boj!“

Ovakvim pisanjem i stavom kao i svojim osobnim djelovanjem Okrugić je bio prvi u ovim našim krajevima koji je zagovarao slogu između Hrvata i Srba.

Okrugića su nadživjele dvije rođene sestre Adela i Filipina. Filipina je svu pjesničku ostavštinu svoga brata u rukopisu – 127 rukopisa – predala na čuvanje Matici srpskoj u Novom Sadu.

Novosadsko i beogradsko kazalište dugo je držalo na repertoaru njegove drame Grabancijaš đak, Varadinka Mara i Dojčin Petar. Poznata i omiljela Saćurica i šubara održala se na repertoaru sve do danas. Zbog ovih djela i prijateljstva s istaknutim Srbima Okrugić je odlikovan srpskim Redom sv. Save i crnogorskim Redom Danilovim. Međutim, za hrvatsko općinstvo on je još uvijek nepoznanica.

Rodoljub

Svoju ljubav prema hrvatskom narodu Okrugić je pokazao ne samo u svojim pjesmama koje se pjevaju uz dobru srijemsku šljivovicu, nego naročito svojim uzornim svećeničkim radom u mjestima kamo ga je dovelo njegovo zvanje.

Hrvati u Srijemu i Bačkoj prihvatili su njegovo djelo, jer su u njemu našli ono što sami u sebi nose neuobličeno i neizraženo.

Za života je dosta putovao. Svoj odlazak u strane sredine često je koristio i za to da bi druge narode upoznao s kulturnom baštinom hrvatskog naroda i svojom domovinom. Tako je 1. srpnja 1874. prigodom otkrivanja Рetrarkina spomenika u Padovi, održao sjajan govor pred svjetskim auditorijem u obranu preziranog i podcjenjivanog „barbarskog“ hrvatskog naroda.

Posljednjih godina života Okrugić je dosta pobolijevao. Umro je 30. svibnja 1897. od upale porebrice u sedamdeset i prvoj godini svoga života. Slijedećeg dana sahranjen je, prema vlastitoj želji, s lijeve strane svetišta Tekijske Gospe.

Njegov lik ocrtao je prisutnom mnoštvu hrvatski grkokatolički svećenik i poznati pjesnik Jovan Hranilović. Na grob mu je postavljena spomen-ploča s osnovnim podacima iz njegova života, a zatim su dodani Hranilovićevi stihovi:

Svećeniče, pjesniče i druže,
Kakovi se ne rađaju često,

Dva plemena nad grobom ti tuže, Ponajbolji s tobom im je nesto.

Hrvatska naša mila mati
Ime će ti zlatom okovati.

Osim svih hrvatskih književnih novina i listova, prigodom pjesnikove smrti, o pokojniku su donijeli prikaze i srpski časopisi. Tako lijepih prikaza u njima ne možemo naći ni o jednom hrvatskom svećeniku ni prije ni poslije.

Martinović, I. (1978). Obljetnice: Ilija Okrugić – Srijemac. Sveta Cecilija, 48 (4), 107-109. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/240730

Izvor: www.hkm.hr   

 

Prva enciklika pape Lava XIV. „Magnifica humanitas“ objavljena je u ponedjeljak, 25. svibnja, a Papa ju je potpisao u petak, 15. svibnja, na 135. obljetnicu objavljivanja enciklike „Rerum novarum“ pape Lava XIII., izvijestio je Vatican News.

VATIKAN (IKA/VATICAN NEWS) - Povodom 135. obljetnice enciklike„ Rerum novarum“ Papa u svojoj prvoj enciklici „Magnifica humanitas“ razmišlja o socijalnom nauku Crkve u doba umjetne inteligencije. Potiče na očuvanje „veličanstvenoga čovještva u kojemu boravi Bog“ promičući istinu, dostojanstvo rada, socijalnu pravednost i mir. U digitalnom dobu valja razoružati umjetnu inteligenciju i prevladati teoriju „pravednoga rata“ oživljavajući dijalog i multilateralizam.

„Veličanstveno čovještvo koje je Bog stvorio danas se nalazi pred odlučujućim izborom: podići novu Babilonsku kulu ili izgraditi grad u kojemu Bog i čovječanstvo žive zajedno“. Uvod prve enciklike pape Lava XIV.  „Magnifica humanitas“ „o zaštiti ljudske osobe u doba umjetne inteligencije“ sažima njezine temeljne razloge i svrhu. Podijeljena u pet poglavlja „ Magnifica humanitas“ polazi od pretpostavke da tehnologija nije „snaga suprotstavljena osobi“ (4), niti je „sama po sebi zlo“ (9). Međutim, ona „nije neutralna, jer poprima lice onih koji ju osmišljavaju, financiraju, reguliraju i rabe“. Papa stoga potiče na izgradnju u dobru i da ostanemo čovječni slijedeći logiku hrabre suodgovornosti i zajedništva.

Prvo poglavlje – Dinamična misao vjerna evanđelju – prati Socijalni nauk Crkve (SNC) u novijem učenju i u Drugom vatikanskom koncilu ističući njegov „dinamički karakter“ (17). Daleko od toga da je „priručnik načela i normi koje treba primjenjivati“, SNC je prije „teologija zajedništva u povijesti“ (27) koja usmjerava tumačenje događaja u svjetlu evanđelja. U drugom poglavlju papa Lav XIV. navodi Temelje i načela Socijalnog nauka Crkve: među prvima uključuje dostojanstvo osobe, stvorene na sliku i priliku Božju; nepovredivost ljudskih prava, među kojima pravo na život „od začeća do njegova prirodnog kraja“ te priznavanje prava manjina, s posebnom pozornošću prema ženama, kako bi ih se istinski slušalo i cijenilo (57).

Što se tiče načela SNC-a papa Lav XIV. ih navodi pet: prvo je opće dobro, „društveni oblik dostojanstva priznatog svakoj osobi“ (59). U jednoj je točki Papa ističe: „Promicanje općega dobra ne može se nikada odvojiti od poštovanja prava naroda da postoje, da očuvanju vlastiti identitet i da svojom originalnošću pridonose obitelji naroda“. Slijedom toga, „svaki pokušaj ili plan da se ukloni ili podčini neka nacija ozbiljno je nemoralan i stoga neprihvatljiv“ (64).

Drugo se načelo odnosi na univerzalno odredište dobara – ovdje i drugdje u enciklici – papa Lav XIV. inzistira na potrebi da tehnologije ne budu koncentrirane u rukama nekolicine, čime se produbljuje jaz između onih koji su uključeni i onih koji su isključeni iz digitalne revolucije (67). Iz toga proizlaze treće i četvrto načelo, odnosno supsidijarnost (68) – koja zahtijeva prevladavanje paternalizma i asistencijalizma u korist zajedničke odgovornosti – i solidarnost (73), „načelo i krjepost“, koja je u suprotnosti s ravnodušnošću.

Peto načelo SNC-a je socijalna pravednost: u digitalnom dobu mora svima jamčiti jednak pristup mogućnostima, štititi najranjivije, protiviti se mržnji i dezinformacijama te podvrgnuti uporabu tehnologije javnoj kontroli. „Odlučujući test“ na tom području papa Lav XIV. vidi u odnosu prema migrantima: način na koji se društvo odnosi prema njima pokazuje „je li ideja pravde vođena strahom ili bratstvom“. Stoga potiče na zaštitu „prava na nadu“ onih koji su prisiljeni otići osiguravajući im sigurne i legalne putove, dostojanstven prihvat i integraciju; kao i na promicanje „prava na ostanak“ svake osobe u vlastitoj zemlji u miru i sigurnosti, rješavajući „korijenske uzroke“ migracija (81). Spomenutih se pet načela prema Papinu shvaćanju odnose i na Crkvu, pozvanu na „ispit savjesti“, na slušanje žrtava duhovnoga, gospodarskoga, institucionalnoga, seksualnoga zlostavljanja, te zloporabe moći i savjesti, jer je to „sastavni dio puta pravednosti, koji uključuje prepoznavanje štete, pravednu naknadu i prevenciju“ (89).

Treće poglavlje – Tehnologija i dominacija. Veličina ljudske osobe pred obećanjima umjetne inteligencije – ističe da umjetnoj inteligenciji valja pristupiti oprezno, održavajući jasnoću o odgovornosti u svim njezinim fazama (accountability) i usredotočujući se na odgovarajuće politike i pravne okvire, neovisan nadzor i edukaciju korisnika. Ponajviše, potreban je etički kodeks podvrgnut kriterijima zajedničke socijalne pravednosti, jer „nije potrebna moralnija umjetna inteligencija ako o tom moralu odlučuje nekolicina“ (107). Ne smije se zanemariti ni utjecaj novih tehnologija na okoliš, koje zahtijevaju velike količine energije i vode, čime se utječe na stvoreni svijet (101).

Umjetnu inteligenciju treba razoružati – nastavlja papa Lav XIV. – kako bismo ju oslobodili logike vojne, gospodarske i kognitivne konkurencije; kako bismo prekinuli ekvivalenciju između tehničke moći i prava na upravljanje; kako bismo ju oslobodili monopola i spriječili da dominira čovječanstvom. Mnogo je prostora posvećeno kritici transhumanizma i posthumanizma, koji napredak tumače kao prevladavanje ljudskih ograničenja. Naprotiv, ograničenje nije nedostatak koji valja ukloniti, nego konstitutivna dimenzija osobe, budući da u krhkosti i konačnosti dozrijevaju odnosi i otvorenost prema Bogu i drugima. Unapređivati tehnologiju uklanjanjem ljudskih granica stoga znači prouzročiti nazadovanje srca. Naime, veličanstveno, a opet ranjeno, čovještvo „ne smije biti ni zamijenjeno ni nadmašeno“. Tehnologija može ublažiti njegovu patnju i otvoriti nove mogućnosti, ali ne smije mu uskratiti ono što mu je svojstveno: „sposobnost za odnose i za ljubav“ (126). Prava alternativa pred umjetnom inteligencijom nije između entuzijazma i straha, nego između dva načina izgradnje napretka: u službi pojedinca i narodā ili u službi logike moći (129).

U četvrtom poglavlju – Zaštititi čovještvo u transformaciji: Istina, rad, sloboda – enciklika ističe „ekologiju komunikacije“ utemeljenu na istini. Papa potiče na transparentnost u logikama odabira sadržaja, zaštitu osobnih podataka, ozbiljno novinarstvo utemeljeno na argumentaciji i provjeri, novu svijest o „ispravnoj i kritičkoj“ uporabi umjetne inteligencije i integraciju znanja. Transparentna i iskrena komunikacija zahtijeva se također od Crkve, osobito u slučajevima nepravde i zlostavljanja. Središnji je također poticaj na obnovljeni obrazovni savez kako se u mladima ne bi ugasila „želja za postavljanjem pitanja“ zbog savršenih strojeva koji potiču dojam da je ljudska misao beskorisna (140). Papa Lav XIV. potiče, osim toga, na usmjeravanje pozornosti na škole kao mjesta gdje se uči „tražiti i voljeti istinu“ (147).

U „četvrtoj industrijskoj revoluciji“ koju predstavlja digitalna tranzicija Petrov nasljednik potom ističe važnost zaštite dostojanstva rada osmišljavanjem sustava koji su usmjereni na osobu, a ne samo na rad. Tehnologija svakako može osloboditi čovjeka opterećujućih ili repetitivnih zadataka, ali ne smije dovesti do nezaposlenosti u ime smanjenja troškova i povećanja profita. U tom smislu potiče također na obnovu sindikata.

Sveti Otac potom ističe potrebu da se nadiđe BDP kao mjera stupnja razvoja zemlje, usredotočujući se na dostojanstvo rada, zajednički prosperitet, smanjenje nejednakosti i zaštitu okoliša. Financije za financije, naime, razlikuju se od financija za razvoj (159-160). Slijedeći stope svetoga Pavla VI. ističe se međuovisnost između mira i razvoja, potičući na međunarodnu suradnju sposobnu definirati zajedničke strategije, posebno u korist najranjivijih zemalja i skupina, jer prosperitet pridonosi miru „samo ako je raširen, uključiv i održiv“ (163). Snažno se također ističe i obitelj utemeljena na stabilnoj zajednici muškarca i žene, ona je „primarno društveno dobro“, „temeljna i nezamjenjiva stanica svake društvene organizacije“ (165), koju je potrebno podupirati kroz politike rada koje potiču stabilnost i ljudski ritam, čime se štiti sposobnost društva da „gradi budućnost“.

Na kraju, pitanje ljudske slobode, u doba u kojemu su digitalne platforme osmišljene kako bi oduzele vrijeme korisnikā i iskoristile njihove slabosti, potrebno je ojačati unutarnju slobodu svake osobe, opirući se istodobno riziku društvene kontrole koji proizlazi iz masovnoga prikupljanja podataka i uporabe algoritamskih sustava. Profilirati, predvidjeti i usmjeravati ponašanje, naime, „nova je moć“ (171) koja najranjivije izlaže opasnosti od diskriminacije. Papa posebno osuđuje „arhitekturu vidljivosti“ koja pojačava samo ono što je vidljivo, oblikujući mišljenja.

Umjetna inteligencija stvara također nove oblike ropstva, poput ropstva obilježenih, „osakaćenih i istrošenih tijela“ (173) onih koji rade na vađenju „rijetkih zemalja“ potrebnih za tehnologiju. Stoga je borba protiv novih oblika ropstva još jedan „odlučujući test za etičko razlučivanje“ digitalne transformacije. Lav XIV. ističe da „Crkva obnavlja svoju čvrstu osudu svih oblika ropstva, trgovine ljudima i komodifikacije osoba“. Istodobno, Petrov nasljednik iskreno traži oprost zbog zakašnjenja s kojim je Crkva u prošlosti osudila „pošast ropstva“ (174-176). Enciklika spominje također „nove rijetke zemlje moći“, odnosno ključne informacije – primjerice, o zdravlju i demografiji – koje se rabe za vođenje gospodarskih strategija: riječ je o novom licu kolonijalizma koje osobne živote pretvara u iskoristive informacije čineći digitalnu sredinu „prostorom grabeži“ (178-179).

U petom poglavlju – Kultura moći i civilizacija ljubavi – papa Lav XIV. usmjerava svoju pozornost na rat: „Digitalna revolucija mijenja pravila sukoba“, a bez etičkoga pristupa, odluke o životu i smrti ljudi bit će sve neosobnije, a uporaba sile smatrat će se „neposrednom i izvedivom opcijom“ (182-183). U temelju svega nalazi se „kultura moći“ koja normalizira rat i rehabilitira ga kao „instrument međunarodne politike“ potičući ponovno naoružavanje. Javno je mnijenje danas također opterećeno polarizirajućim medijskim narativima, kao i „zabrinjavajućim gubitkom povijesnoga sjećanja“ koji nas lišava dugoročne vizije (191). Slijedom toga, mir se danas više ne shvaća kao zadatak koji treba preuzeti, nego kao interval između sukoba. Zbog toga Papa ponavlja da je – uz održavanje prava na legitimnu obranu u najužem smislu – potrebno prevladati teoriju „pravednog rata“ te promicati dijalog, diplomaciju i oprost (192).

Sveti Otac ne propušta osuditi rast ratne industrije, utrku u nuklearnom naoružanju i pojavljivanje novih naoružanih aktera – među kojima džihadiste – čiji je cilj održavati sukobe kao izvor moći i profita. Jasno potom upozorava na upotrebu oružja povezanoga s umjetnom inteligencijom jer „ne postoji algoritam koji može učiniti rat moralno prihvatljivim“. Potrebna su stroga etička ograničenja, podijeljena na međunarodnoj razini, temeljena na osobnoj odgovornosti i zaštiti civila, budući da „svaka tehnologija koja olakšava napad ne gledajući drugoga u lice snižava moralni prag sukoba“ (199).

Kultura moći proizlazi također iz krize multilateralizma i pojave „neuređenoga i konfliktnoga multipolarizma“ (201). Snagu prava zamjenjuje pravo najjačega, logika moći prevladava nad izgradnjom mira, a institucije stvorene radi zaštite zajedničke sudbine naroda sada su oslabljene. U tom smislu, Papa se nada „dubokim reformama“ UN-a koje će prevladati aktualnu krizu vrijednosti u korist općega dobra (226).

Kršćani su pozvani odgovoriti na kulturu moći izgradnjom „civilizacije ljubavi“ i odabirom hoće li poticati logiku sile ili čuvati mir. Papa navodi pet „putova odgovornosti“: razoružati riječi govoreći istinu; graditi mir u pravednosti; usvojiti perspektive žrtava zauzimanjem stava, jer ima sukoba u kojima „nije ispravno ostati neutralan“; njegovati „zdrav realizam“ koji traži putove do mira koji se mogu postići djelima, a ne samo riječima. I na kraju, ponovno potaknuti dijalog prelaskom s kulture moći na kulturu pregovora. Ključan je i „dijalog među religijama“, nositelj poruke mira: „Tko iskorištava Božje ime da bi opravdao terorizam, nasilje ili rat, izdaje njegovo lice“, upozorava papa Lav XIV. (223).

Na kraju enciklike Papa potiče vjernike da se upuste u nove tehnologije u svjetlu evanđelja slijedeći „razborit i zahtjevan put kršćanskoga života“. Kako bi i u doba umjetne inteligencije svatko mogao svjedočiti o „ljepoti veličanstvenog čovještva u kojemu prebiva Bog“.

Izvor: www.ika.hr