Ime Ilije Okrugića (1827. – 1897.) često ćemo uzalud tražiti po antologijama hrvatskih pjesnika i književnika. Njegovo se ime prešućuje, a djela mu se tendenciozno podcjenjuju.

 

Prvi svećenik zaređen po rukama biskupa Strossmayera

Ilija Okrugić rođen je 12. svibnja 1827. u Srijemskim Karlovcima. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom mjestu, a zatim se upisuje u đakovačko biskupsko sjemenište gdje 1850. završava bogosloviju. Za svećenika ga je zaredio biskup Josip Juraj Strossmayer.

Dana 6. listopada 1850. poslao je biskup Strossmayer svoga prvijenca za kapelana u veliku šokačku srijemsku župu Kukujevce. Tu je mladomisnik Ilija Okrugić svojom veselom naravi i sadržajnim propovijedima pridobio naš priprosti seoski puk za koji će živjeti, kome će pisati pjesme i skladati, sastavljati igrokaze i, osluškujući njegovo bilo, pisati novele.

Godine 1853. premješten je Okruglić iz Kukujevaca u Sot, gdje se zadržao samo nekoliko mjeseci i pošao za kapelana u Hrtkovce. Hrtkovci su tada bili još izrazito albanska župa sa župnikom Pavlom Đotićem, rođenim Albancem plemena Klimenti.

Okrugić mu je dodijeljen kao duhovni pomoćnik za brojne hrvatske doseljenike iz slunjskog kotara, mađarizirane Slovake iz Temerina i Nijemce iz Rume. Budući da u Hrtkovcima te godine nije bilo državnog učitelja, mladi kapelan, da škola ne bi prestala s radom, sjeda za katedru, spreman za sve svoje učenike.

Iz Hrtkovaca prešao je na kapelansko mjesto u Srijemsku Mitrovicu, gdje je proboravio godinu 1854. i uz nekoliko mjeseci kapelovanja u Vrpolju završio prvi dio svog svećeničkog života.

Prebendar i župnik

Biskup Strossmayer pozvao ga je 1855. u Đakovo i imenovao ga prebendarom. Ondje je stekao glas vrsnog propovjednika.

Ujesen 1862. postavljen je za župnika u Sarvašu kod Osijeka, a 1. studenog 1863. godine prelazi u župu Levanjska Varoš kod Đakova. Ondje je boravio do 1866. kada je premješten u Petrovaradin za župnika Župe sv. Jurja mučenika.

Godine 1881. Ilija Okrugić iz temelja obnavlja i proširuje glasovito svetište Gospe Tekijske, koje je od djetinjstva pohađao i volio.

Tridesetak godina svog svećeničkog života proveo je Okrugić uz tekijsko svetište privlačeći tisuće i tisuće hodočasnika svojim zanosnim i sadržajnim marijanskim propovijedima. Ovaj ljubitelj Srijema i apostol Marijine slave dobiva 1885. godine za svoj rad na crkvenom polju priznanje: blagoslovljen je za opata s naslovom svetog mučenika Dimitrija Srijemskog.

Ime Ilije Okrugića često ćemo uzalud tražiti po antologijama hrvatskih pjesnika i književnika. Njegovo se ime prešućuje, a djela mu se tendenciozno podcjenjuju. Iako naobražen, Ilija Okrugić ne piše pjesme ni proze za visoko društvo.

On isključivo stvara za puk, što znači da je pisao, pjevao i skladao za soj svijeta odnjihan uz tamburu i popijevku.

Svoju prvu pjesmu „Pozdrav Zori i braći dalmatinskoj“ objavljuje 1845. u Zadru.

Za ovom slijede druge pjesme objavljene u tadašnjim književnim listovima Vijencu, Dragoljubu, Bunjevačko šokačkoj vili, Slavoncu itd. Po vrsti i tematici to su uglavnom lirske pjesme: rodoljubne, šaljive i nešto ljubavnih u stilu starih gradskih pjesama. Okrugićeve budnice „Diži se, diži, mili rode moj!, Je li bolje, braćo draga?, Oj čujte, braćo Slavjani i Domovino, slatko milovanje“, još se i danas snažno doimlju.

Opjevao je ljepote Srijema, Fruške Gore i znamenitija srijemska mjesta. Zbog svojih ljubavnih inače sasvim bezazlenih pjesama, došao je na zao glas. Mnogi „askete“ nisu podnosili što se njegove pjesme, osobito tzv. gradske, pjevaju po krčmama i drugim javnim mjestima.

Okrugić je spjevao i nekoliko epova od kojih pоsebno treba spomenuti sljedeće: „Dojčin Petar“, prema narodnoj pjesmi „Vino pije Dojčin Petar“, varadinski ban, „Posestrimstvo“, „Slavoniji i Sokolu njenu“ (fra Luki Imbrišimoviću).

Njegov najduži ep „Sveti Ivan Kapistran“ naročito je važan zbog povijesnih bilješki u kojima Okrugić spominje nepoznatu Klovićevu minijaturu ovog borbenog svetog franjevca.

Od Okrugićevih novela naročito se ističe Lijepa Klementinka u kojoj je opisao naše katoličke Albance Klimente u Hrtkovcima i Nikincima, njihovu narodnu nošnju, običaje i odnose prema hrvatskom življu.

Dramska djela „Šokica“, „Varadinka Mara“, „Saćurica i Šubara“, „Grabancijaš đak“, „Seljanka ili pastirski razgovor“ i „Dojčin Petar“ spadaju među njegova najbolja djela.

Okrugić je kao pobožni svećenik odlično uspio približiti božićno otajstvo svojim vjernicima. O tome bjelodano govore njegove pjesme „Hajd’mo, hajd’mo svi Betlemu“, „Slava Bogu na visini gore nebeskoj“, „Vjerujem u Tebe, o Isuse mali, O Isuse poljubljeni, O Isuse, Ti sunašce“, što ih je spjevao još kao mlad svećenik svećen u godinama svoga kapelovanja i tiskom izdao u posebnoj brošurici 1857. u Zemunu. Njegove božićne pjesme sačuvali su uglavnom petrovaradinski orguljaši u usmenoj predaji tj. učeći jedan od drugoga bez nota.

Kao upravitelj tekijskog svetišta Okrugić je spjevao i niz marijanskih pjesama od kojih su se posebno rado pjevale „Oj Tekijska Gospo sveta“, „Sveta Anо i Marijo“, „Veseli se Gospo“, „Zdravo, Majko željena“, „Nek ori slave svijetom glas“ i „S Bogom ostaj sveta sliko“.

Pisao je i euharistijske pjesme: „Isuse, Bože moj“, „Spomeni se na onu noć“,„ Zapjevajmo pjesmu novu“. Koje je crkvene pjesme Okrugić još spjevao, ako ih je spjevao i dao im napjeve, nije se do danas moglo ustanoviti.

Kao dijete svoga vremena, Okrugić je pjevao i čisto svjetovne pjesme. Njegova je npr. poznata pjesma „Za jedan časak radosti“, za koju je uzeo napjev iz talijanske pjesme Per un momento di piacere pa je tako ta pjesma postala jedna od najpjevanijih gradskih pjesama. Dodatno ju je popularizirao film „Tko pjeva zlo ne misli“ (1970.).

Svim svojim pjesmama namijenjenim pjevanju Okrugić je „ishitrio“ i napjeve. Bio je glazben i znao je svirati.

Kao miljenik biskupa Strossmayera svojim je dramama i igrokazima Okrugić nastupio u Đakovu.

„Seljanka ili pastirski razgovor“ izdana je tiskom u Osijeku 1861. a „Saćurica i šubara“ u istom gradu 1864. Oba ova dramska djela bila su prvi put prikazana u đakovačkom biskupskom sjemeništu u izvedbi bogoslova.

Godine 1888. napisao je alegorijsku sličicu u počast zlatomisničkom jubileju biskupa Strossmayera. Djelo je radi izvedbe predano časnim sestrama Svetog Križa u đakovačkom samostanu, ali ga je austrijska policija zaplijenila i uništila.

U Đakovu je 1885. objelodanjena Božićna i Trikraljevska koleda. Iz Petrovaradina, Srijemskih Karlovaca i Srijemske Kamenice, gdje je Okrugić osobno uvježbavao prve grupe koledara, raširila se ova omiljela božićna drama po svim hrvatskim katoličkim srijemskim župama, poznatija u puku pod nazivom „Betlemaši“. Posljednjih desetljeća ovaj je običaj ugašen pod izlikom „smetanja javnog reda i mira“.

„Šokica“ je drama najviše izvođena u poratno vrijeme po našim slavonskim, srijemskim i bačkim selima.

Zanimljivo je da uz ljubav katolikinje Janje i pravoslavca Pere pristaje katolički svećenik. Pero se bori u četama bana Jelačića za slobodu i samostalnost Hrvatske, a župnik poučava Janjina oca:

„Uz to pomisli, dragi Marijane, da Pero, iako je, što ti veliš, Vlah i druge vjere, ipak je sin jedne naše mile hrvatske domovine, za koje oslobođenje on radosno ide u boj!“

Ovakvim pisanjem i stavom kao i svojim osobnim djelovanjem Okrugić je bio prvi u ovim našim krajevima koji je zagovarao slogu između Hrvata i Srba.

Okrugića su nadživjele dvije rođene sestre Adela i Filipina. Filipina je svu pjesničku ostavštinu svoga brata u rukopisu – 127 rukopisa – predala na čuvanje Matici srpskoj u Novom Sadu.

Novosadsko i beogradsko kazalište dugo je držalo na repertoaru njegove drame Grabancijaš đak, Varadinka Mara i Dojčin Petar. Poznata i omiljela Saćurica i šubara održala se na repertoaru sve do danas. Zbog ovih djela i prijateljstva s istaknutim Srbima Okrugić je odlikovan srpskim Redom sv. Save i crnogorskim Redom Danilovim. Međutim, za hrvatsko općinstvo on je još uvijek nepoznanica.

Rodoljub

Svoju ljubav prema hrvatskom narodu Okrugić je pokazao ne samo u svojim pjesmama koje se pjevaju uz dobru srijemsku šljivovicu, nego naročito svojim uzornim svećeničkim radom u mjestima kamo ga je dovelo njegovo zvanje.

Hrvati u Srijemu i Bačkoj prihvatili su njegovo djelo, jer su u njemu našli ono što sami u sebi nose neuobličeno i neizraženo.

Za života je dosta putovao. Svoj odlazak u strane sredine često je koristio i za to da bi druge narode upoznao s kulturnom baštinom hrvatskog naroda i svojom domovinom. Tako je 1. srpnja 1874. prigodom otkrivanja Рetrarkina spomenika u Padovi, održao sjajan govor pred svjetskim auditorijem u obranu preziranog i podcjenjivanog „barbarskog“ hrvatskog naroda.

Posljednjih godina života Okrugić je dosta pobolijevao. Umro je 30. svibnja 1897. od upale porebrice u sedamdeset i prvoj godini svoga života. Slijedećeg dana sahranjen je, prema vlastitoj želji, s lijeve strane svetišta Tekijske Gospe.

Njegov lik ocrtao je prisutnom mnoštvu hrvatski grkokatolički svećenik i poznati pjesnik Jovan Hranilović. Na grob mu je postavljena spomen-ploča s osnovnim podacima iz njegova života, a zatim su dodani Hranilovićevi stihovi:

Svećeniče, pjesniče i druže,
Kakovi se ne rađaju često,

Dva plemena nad grobom ti tuže, Ponajbolji s tobom im je nesto.

Hrvatska naša mila mati
Ime će ti zlatom okovati.

Osim svih hrvatskih književnih novina i listova, prigodom pjesnikove smrti, o pokojniku su donijeli prikaze i srpski časopisi. Tako lijepih prikaza u njima ne možemo naći ni o jednom hrvatskom svećeniku ni prije ni poslije.

Martinović, I. (1978). Obljetnice: Ilija Okrugić – Srijemac. Sveta Cecilija, 48 (4), 107-109. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/240730

Izvor: www.hkm.hr   

 

Prva enciklika pape Lava XIV. „Magnifica humanitas“ objavljena je u ponedjeljak, 25. svibnja, a Papa ju je potpisao u petak, 15. svibnja, na 135. obljetnicu objavljivanja enciklike „Rerum novarum“ pape Lava XIII., izvijestio je Vatican News.

VATIKAN (IKA/VATICAN NEWS) - Povodom 135. obljetnice enciklike„ Rerum novarum“ Papa u svojoj prvoj enciklici „Magnifica humanitas“ razmišlja o socijalnom nauku Crkve u doba umjetne inteligencije. Potiče na očuvanje „veličanstvenoga čovještva u kojemu boravi Bog“ promičući istinu, dostojanstvo rada, socijalnu pravednost i mir. U digitalnom dobu valja razoružati umjetnu inteligenciju i prevladati teoriju „pravednoga rata“ oživljavajući dijalog i multilateralizam.

„Veličanstveno čovještvo koje je Bog stvorio danas se nalazi pred odlučujućim izborom: podići novu Babilonsku kulu ili izgraditi grad u kojemu Bog i čovječanstvo žive zajedno“. Uvod prve enciklike pape Lava XIV.  „Magnifica humanitas“ „o zaštiti ljudske osobe u doba umjetne inteligencije“ sažima njezine temeljne razloge i svrhu. Podijeljena u pet poglavlja „ Magnifica humanitas“ polazi od pretpostavke da tehnologija nije „snaga suprotstavljena osobi“ (4), niti je „sama po sebi zlo“ (9). Međutim, ona „nije neutralna, jer poprima lice onih koji ju osmišljavaju, financiraju, reguliraju i rabe“. Papa stoga potiče na izgradnju u dobru i da ostanemo čovječni slijedeći logiku hrabre suodgovornosti i zajedništva.

Prvo poglavlje – Dinamična misao vjerna evanđelju – prati Socijalni nauk Crkve (SNC) u novijem učenju i u Drugom vatikanskom koncilu ističući njegov „dinamički karakter“ (17). Daleko od toga da je „priručnik načela i normi koje treba primjenjivati“, SNC je prije „teologija zajedništva u povijesti“ (27) koja usmjerava tumačenje događaja u svjetlu evanđelja. U drugom poglavlju papa Lav XIV. navodi Temelje i načela Socijalnog nauka Crkve: među prvima uključuje dostojanstvo osobe, stvorene na sliku i priliku Božju; nepovredivost ljudskih prava, među kojima pravo na život „od začeća do njegova prirodnog kraja“ te priznavanje prava manjina, s posebnom pozornošću prema ženama, kako bi ih se istinski slušalo i cijenilo (57).

Što se tiče načela SNC-a papa Lav XIV. ih navodi pet: prvo je opće dobro, „društveni oblik dostojanstva priznatog svakoj osobi“ (59). U jednoj je točki Papa ističe: „Promicanje općega dobra ne može se nikada odvojiti od poštovanja prava naroda da postoje, da očuvanju vlastiti identitet i da svojom originalnošću pridonose obitelji naroda“. Slijedom toga, „svaki pokušaj ili plan da se ukloni ili podčini neka nacija ozbiljno je nemoralan i stoga neprihvatljiv“ (64).

Drugo se načelo odnosi na univerzalno odredište dobara – ovdje i drugdje u enciklici – papa Lav XIV. inzistira na potrebi da tehnologije ne budu koncentrirane u rukama nekolicine, čime se produbljuje jaz između onih koji su uključeni i onih koji su isključeni iz digitalne revolucije (67). Iz toga proizlaze treće i četvrto načelo, odnosno supsidijarnost (68) – koja zahtijeva prevladavanje paternalizma i asistencijalizma u korist zajedničke odgovornosti – i solidarnost (73), „načelo i krjepost“, koja je u suprotnosti s ravnodušnošću.

Peto načelo SNC-a je socijalna pravednost: u digitalnom dobu mora svima jamčiti jednak pristup mogućnostima, štititi najranjivije, protiviti se mržnji i dezinformacijama te podvrgnuti uporabu tehnologije javnoj kontroli. „Odlučujući test“ na tom području papa Lav XIV. vidi u odnosu prema migrantima: način na koji se društvo odnosi prema njima pokazuje „je li ideja pravde vođena strahom ili bratstvom“. Stoga potiče na zaštitu „prava na nadu“ onih koji su prisiljeni otići osiguravajući im sigurne i legalne putove, dostojanstven prihvat i integraciju; kao i na promicanje „prava na ostanak“ svake osobe u vlastitoj zemlji u miru i sigurnosti, rješavajući „korijenske uzroke“ migracija (81). Spomenutih se pet načela prema Papinu shvaćanju odnose i na Crkvu, pozvanu na „ispit savjesti“, na slušanje žrtava duhovnoga, gospodarskoga, institucionalnoga, seksualnoga zlostavljanja, te zloporabe moći i savjesti, jer je to „sastavni dio puta pravednosti, koji uključuje prepoznavanje štete, pravednu naknadu i prevenciju“ (89).

Treće poglavlje – Tehnologija i dominacija. Veličina ljudske osobe pred obećanjima umjetne inteligencije – ističe da umjetnoj inteligenciji valja pristupiti oprezno, održavajući jasnoću o odgovornosti u svim njezinim fazama (accountability) i usredotočujući se na odgovarajuće politike i pravne okvire, neovisan nadzor i edukaciju korisnika. Ponajviše, potreban je etički kodeks podvrgnut kriterijima zajedničke socijalne pravednosti, jer „nije potrebna moralnija umjetna inteligencija ako o tom moralu odlučuje nekolicina“ (107). Ne smije se zanemariti ni utjecaj novih tehnologija na okoliš, koje zahtijevaju velike količine energije i vode, čime se utječe na stvoreni svijet (101).

Umjetnu inteligenciju treba razoružati – nastavlja papa Lav XIV. – kako bismo ju oslobodili logike vojne, gospodarske i kognitivne konkurencije; kako bismo prekinuli ekvivalenciju između tehničke moći i prava na upravljanje; kako bismo ju oslobodili monopola i spriječili da dominira čovječanstvom. Mnogo je prostora posvećeno kritici transhumanizma i posthumanizma, koji napredak tumače kao prevladavanje ljudskih ograničenja. Naprotiv, ograničenje nije nedostatak koji valja ukloniti, nego konstitutivna dimenzija osobe, budući da u krhkosti i konačnosti dozrijevaju odnosi i otvorenost prema Bogu i drugima. Unapređivati tehnologiju uklanjanjem ljudskih granica stoga znači prouzročiti nazadovanje srca. Naime, veličanstveno, a opet ranjeno, čovještvo „ne smije biti ni zamijenjeno ni nadmašeno“. Tehnologija može ublažiti njegovu patnju i otvoriti nove mogućnosti, ali ne smije mu uskratiti ono što mu je svojstveno: „sposobnost za odnose i za ljubav“ (126). Prava alternativa pred umjetnom inteligencijom nije između entuzijazma i straha, nego između dva načina izgradnje napretka: u službi pojedinca i narodā ili u službi logike moći (129).

U četvrtom poglavlju – Zaštititi čovještvo u transformaciji: Istina, rad, sloboda – enciklika ističe „ekologiju komunikacije“ utemeljenu na istini. Papa potiče na transparentnost u logikama odabira sadržaja, zaštitu osobnih podataka, ozbiljno novinarstvo utemeljeno na argumentaciji i provjeri, novu svijest o „ispravnoj i kritičkoj“ uporabi umjetne inteligencije i integraciju znanja. Transparentna i iskrena komunikacija zahtijeva se također od Crkve, osobito u slučajevima nepravde i zlostavljanja. Središnji je također poticaj na obnovljeni obrazovni savez kako se u mladima ne bi ugasila „želja za postavljanjem pitanja“ zbog savršenih strojeva koji potiču dojam da je ljudska misao beskorisna (140). Papa Lav XIV. potiče, osim toga, na usmjeravanje pozornosti na škole kao mjesta gdje se uči „tražiti i voljeti istinu“ (147).

U „četvrtoj industrijskoj revoluciji“ koju predstavlja digitalna tranzicija Petrov nasljednik potom ističe važnost zaštite dostojanstva rada osmišljavanjem sustava koji su usmjereni na osobu, a ne samo na rad. Tehnologija svakako može osloboditi čovjeka opterećujućih ili repetitivnih zadataka, ali ne smije dovesti do nezaposlenosti u ime smanjenja troškova i povećanja profita. U tom smislu potiče također na obnovu sindikata.

Sveti Otac potom ističe potrebu da se nadiđe BDP kao mjera stupnja razvoja zemlje, usredotočujući se na dostojanstvo rada, zajednički prosperitet, smanjenje nejednakosti i zaštitu okoliša. Financije za financije, naime, razlikuju se od financija za razvoj (159-160). Slijedeći stope svetoga Pavla VI. ističe se međuovisnost između mira i razvoja, potičući na međunarodnu suradnju sposobnu definirati zajedničke strategije, posebno u korist najranjivijih zemalja i skupina, jer prosperitet pridonosi miru „samo ako je raširen, uključiv i održiv“ (163). Snažno se također ističe i obitelj utemeljena na stabilnoj zajednici muškarca i žene, ona je „primarno društveno dobro“, „temeljna i nezamjenjiva stanica svake društvene organizacije“ (165), koju je potrebno podupirati kroz politike rada koje potiču stabilnost i ljudski ritam, čime se štiti sposobnost društva da „gradi budućnost“.

Na kraju, pitanje ljudske slobode, u doba u kojemu su digitalne platforme osmišljene kako bi oduzele vrijeme korisnikā i iskoristile njihove slabosti, potrebno je ojačati unutarnju slobodu svake osobe, opirući se istodobno riziku društvene kontrole koji proizlazi iz masovnoga prikupljanja podataka i uporabe algoritamskih sustava. Profilirati, predvidjeti i usmjeravati ponašanje, naime, „nova je moć“ (171) koja najranjivije izlaže opasnosti od diskriminacije. Papa posebno osuđuje „arhitekturu vidljivosti“ koja pojačava samo ono što je vidljivo, oblikujući mišljenja.

Umjetna inteligencija stvara također nove oblike ropstva, poput ropstva obilježenih, „osakaćenih i istrošenih tijela“ (173) onih koji rade na vađenju „rijetkih zemalja“ potrebnih za tehnologiju. Stoga je borba protiv novih oblika ropstva još jedan „odlučujući test za etičko razlučivanje“ digitalne transformacije. Lav XIV. ističe da „Crkva obnavlja svoju čvrstu osudu svih oblika ropstva, trgovine ljudima i komodifikacije osoba“. Istodobno, Petrov nasljednik iskreno traži oprost zbog zakašnjenja s kojim je Crkva u prošlosti osudila „pošast ropstva“ (174-176). Enciklika spominje također „nove rijetke zemlje moći“, odnosno ključne informacije – primjerice, o zdravlju i demografiji – koje se rabe za vođenje gospodarskih strategija: riječ je o novom licu kolonijalizma koje osobne živote pretvara u iskoristive informacije čineći digitalnu sredinu „prostorom grabeži“ (178-179).

U petom poglavlju – Kultura moći i civilizacija ljubavi – papa Lav XIV. usmjerava svoju pozornost na rat: „Digitalna revolucija mijenja pravila sukoba“, a bez etičkoga pristupa, odluke o životu i smrti ljudi bit će sve neosobnije, a uporaba sile smatrat će se „neposrednom i izvedivom opcijom“ (182-183). U temelju svega nalazi se „kultura moći“ koja normalizira rat i rehabilitira ga kao „instrument međunarodne politike“ potičući ponovno naoružavanje. Javno je mnijenje danas također opterećeno polarizirajućim medijskim narativima, kao i „zabrinjavajućim gubitkom povijesnoga sjećanja“ koji nas lišava dugoročne vizije (191). Slijedom toga, mir se danas više ne shvaća kao zadatak koji treba preuzeti, nego kao interval između sukoba. Zbog toga Papa ponavlja da je – uz održavanje prava na legitimnu obranu u najužem smislu – potrebno prevladati teoriju „pravednog rata“ te promicati dijalog, diplomaciju i oprost (192).

Sveti Otac ne propušta osuditi rast ratne industrije, utrku u nuklearnom naoružanju i pojavljivanje novih naoružanih aktera – među kojima džihadiste – čiji je cilj održavati sukobe kao izvor moći i profita. Jasno potom upozorava na upotrebu oružja povezanoga s umjetnom inteligencijom jer „ne postoji algoritam koji može učiniti rat moralno prihvatljivim“. Potrebna su stroga etička ograničenja, podijeljena na međunarodnoj razini, temeljena na osobnoj odgovornosti i zaštiti civila, budući da „svaka tehnologija koja olakšava napad ne gledajući drugoga u lice snižava moralni prag sukoba“ (199).

Kultura moći proizlazi također iz krize multilateralizma i pojave „neuređenoga i konfliktnoga multipolarizma“ (201). Snagu prava zamjenjuje pravo najjačega, logika moći prevladava nad izgradnjom mira, a institucije stvorene radi zaštite zajedničke sudbine naroda sada su oslabljene. U tom smislu, Papa se nada „dubokim reformama“ UN-a koje će prevladati aktualnu krizu vrijednosti u korist općega dobra (226).

Kršćani su pozvani odgovoriti na kulturu moći izgradnjom „civilizacije ljubavi“ i odabirom hoće li poticati logiku sile ili čuvati mir. Papa navodi pet „putova odgovornosti“: razoružati riječi govoreći istinu; graditi mir u pravednosti; usvojiti perspektive žrtava zauzimanjem stava, jer ima sukoba u kojima „nije ispravno ostati neutralan“; njegovati „zdrav realizam“ koji traži putove do mira koji se mogu postići djelima, a ne samo riječima. I na kraju, ponovno potaknuti dijalog prelaskom s kulture moći na kulturu pregovora. Ključan je i „dijalog među religijama“, nositelj poruke mira: „Tko iskorištava Božje ime da bi opravdao terorizam, nasilje ili rat, izdaje njegovo lice“, upozorava papa Lav XIV. (223).

Na kraju enciklike Papa potiče vjernike da se upuste u nove tehnologije u svjetlu evanđelja slijedeći „razborit i zahtjevan put kršćanskoga života“. Kako bi i u doba umjetne inteligencije svatko mogao svjedočiti o „ljepoti veličanstvenog čovještva u kojemu prebiva Bog“.

Izvor: www.ika.hr

 

 

Središnje misno slavlje svetkovine Zemunske Gospe (Pomoćnice Kršćana) i Duhova u župnoj crkvi Uznesenje BDM predvodio je požeški biskup u miru Antun Škvorčević u nedjelju, 24. svibnja

ZEMUN (TU) - Uz biskupa Škvorčevića sudjelovali su i srijemski biskup Fabijan Svalina, župnik domaćin preč. Jozo Duspara te svećenici Srijemske biskupije i Beogradske nadbiskupije.

Predsjedatelj slavlja je u homiliji rekao: „Vi ste bića Duha. Onaj tko je budan duhom, on se može iznenaditi, taj vidi, taj se zna radovati. Čemu se treba iznenaditi i što treba vidjeti. Iznenađujuće je da svaki pojedini od nas postoji. Otkud to da si se pojavio na ovom svijetu. Postojite zato što su to drugi htjeli. Koji drugi? Ti si činjenica koja nadilazi ono što vidimo, znamo, što mi čujemo.  Ti si više od onoga što ti možeš umom svojim dokučiti. To što je više govori ti da ti pripadaš onome koji te je smislio i koji te je pozvao u život.

Ljubav vas je smislila. Ljubav vas je pozvala u život i svatko je od vas zapravo biće ljubavi. Ti si u svom srcu, u dubini svoga bića izmjeren, ne nekim ljudskim mjerilima i metrima, nego mjerilima Božjim. Koja je to mjera Božja kojom smo izmjereni, evo vam Isusa Krista. On je položio sebe za nas do kraja, u smrt, da bi nas uveo u život koji ga se usuđujemo nazvati puninom, jer svatko od Vas osjeća da ovo što sada živite nije ono pravo. Nitko zapravo od nas nije zadovoljan u dubini svoga bića onim što sada ostvaruje kao čovjek. Svi mi želimo nešto drugo, drugačije, bolje, punije.

Čežnja u našim srcima, govorio je Ivo Andrić, nemiri su od iskona koje je Bog usadio u tvoje i moje srce, pa nama ništa nije dovoljno što nije naše sve. Mi smo stvoreni za naše sve. Tko je naše sve? Jedini Bog živi je naše sve. To vam je čovjek u svojoj određenosti na ovoj zemlji. Bilo bi najtužnije da svi mi osjećamo kako smo stvoreni za drugačije, za punije, za istinskije, a da toga drugačijeg nema. Onaj koji nas je probudio u našim srcima za puninu, za konačnost, za smisao taj nam želi dati tu puninu i taj smisao.

Toj punini i smislu ime je Duh Sveti. Nas iznutra u našem želucu mogu ispuniti hrana i piće. Međutim, čovjek nije samo biće želuca, nego je on biće srca. Tko nas može ispuniti u toj dubini koja se zove osoba srce. On je jedini i najteže je živjeti prazninu u srcu. Najteže je živjeti u mračnom srcu. U srcu razorenom, u srcu izgubljenom, to punina našeg srca zapravo je Duh Sveti. Tako nam tumači sveti Luka u današnjem prvom čitanju.

Čuli ste, on, sveti Luka govori da Isus nije svojim učenicima na kraju, nakon svoga Uskrsnuća svakom pojedinom dao kesu novca, pa rekao idi sada radi. Znao je on točno da čovjeka ne može ispuniti ono materijalno, predmetno, pojavno, nego njega u dubini bića u njegovoj jedinstvenoj i neponovljivoj osobi može ispuniti samo Bog. Svojom prisutnošću, svjetlom i snagom Duha Svetoga. To znači onda da to drugačije, što očekujem, čemu se nadam, što se propinje u meni to je već tada prisutan Duh Sveti u meni koji me želi ispuniti, do kraja me ispuniti u punini me ispuniti u vječnosti, da već ovdje ne idem prazan.

Sveti Luka, spominjem, zabilježio je da se Duh Sveti pojavio kao Isusov dar nad njegovom jedanaestoricom među kojima je bila i Isusova majka. I kaže sveti Luka da je to bila snaga poput vjetra koju ne vidiš, ne možeš uhvatiti  snagu vjetra ne možeš izmjeriti, ne možeš je staviti na vagu, ali je činjenična, stvarna, ona nosi, snaga vjetra, tako je Duh Sveti.  On je snaga, moć Božja koja te nosi iznutra u tvom srcu, u tvojoj osobnosti, ne bilo kuda, nego te nosi prema onoj punini za kojoj si stvoren.

Drugo spominje sveti Luka baš tu riječ, da se u dvorani u kojoj su bili učenici Isusovi osjećala prisutnost Duha Svetoga kao punina. Bila  ispunjena dvorana, puna ne nečega što se vidjelo, ne nečega što se moglo opipati, nego punina koja je zahvaćala srca. I reći će sveti Luka jasno u drugom djelu današnjeg prvog čitanja da je Duh Sveti ispunio učenike.

Draga braćo i sestre to znači da je uistinu pitanje: Je li ti želiš živjeti praznog srca, napamet bez nekoga koncepta o čovjeku ili ti prepoznaješ kako je u Isusu Kristu Bog nam dao model čovjeka uspješnoga i to  ne nekim drugim putem, nego onom puninom koja ide kroz naša srca, koja nas nosi i vodi do naše konačnosti do smisla našeg postojanja, do vječnosti.”

Liturgijsko slavlje je svojom zahvalom zaključio župnik Duspara, predsjedatelju kao i ostalim prisutnim svećenicima. Posebno je zahvalio pjevačima na lijepom pjevanju te svim darovateljima i volonterima  koji su na bilo koji način pomogli ovu svečanost. Nakon svete mise, nastavljeno je druženjem u dvorištu crkve, gdje su se vjernici počastili i osvježili, te zadržali u razgovoru sa svećenicima i međusobno.

Dragana Sajfert

Obnovljena ministrantska obećanja na svetkovinu Duhova – znak nade, vjernosti i ljubavi prema Kristu i njegovoj Crkvi

LAĆARAK (TU) – Svetkovina Duhova, kojom Crkva zaključuje vazmeno vrijeme i slavi silazak Duha Svetoga nad apostole i rođenje Crkve, ove je godine na osobit način svečano i dirljivo proslavljena u župi Svete Ane u Laćarku. U ozračju molitve, radosti i zahvalnosti, župni ministranti obnovili su svoja ministrantska obećanja te primili nova ministrantska odijela, pojaseve i križiće, koji od sada postaju vidljivi znak njihove službe Kristu i njegovu oltaru.

Za ministrante, njihove roditelje i cijelu župnu zajednicu bio je to trenutak duboke simbolike i posebne radosti. Mladi su ovu prigodu dugo iščekivali, radujući se danu kada će i izvana biti odjeveni u službu koju već nose u svome srcu, no zbog ograničenih sredstava ova vrijedna inicijativa nije se uspjela ranije realizirati. Novo liturgijsko ruho tako nije tek svečana odjeća, nego znak pripadnosti Kristu i Crkvi, ali i poziv na dostojanstven, odgovoran i predan kršćanski život.

Tijekom slavlja župnik vlč. Tomislav Lasić podsjetio je ministrante kako njihova služba nije običan zadatak ili pomoć oko oltara, nego posebno sudjelovanje u svetim otajstvima Crkve. „Služeći oltaru, služite samome Kristu“, istaknuo je, potičući ih da uvijek ostanu vjerni Isusu, svome najboljem prijatelju i bratu. Naglasio je i kako ministrantsko odijelo po kojemu se razlikuju od ostalih vjernika označava upravo tu posebnu i svetu službu, dok križ koji su primili svjedoči da pripadaju Kristu i da žele hoditi njegovim putem.

U duhu višestoljetne tradicije Crkve, ministranti su potom obnovili svoja obećanja, izražavajući spremnost da će „pobožno, revno i radosno služiti oltaru“, da će svojim ponašanjem biti primjer drugima te da će nastojati živjeti kao pravi Isusovi učenici – u obitelji, školi, igri i svakodnevnom životu. Upravo zato ministrantska služba u katoličkoj duhovnosti nikada nije promatrana samo kao vanjska pomoć u liturgiji, nego kao put odgoja za vjeru, odgovornost, molitvu, zajedništvo i ljubav prema Crkvi.

Katolička tradicija ministrante često naziva „najbližim suradnicima oltara“, jer oni na poseban način sudjeluju u liturgijskom životu zajednice. Kroz služenje kod oltara djeca i mladi uče ljepotu mise, smisao molitve, liturgijski red i duboko poštovanje prema Euharistiji. Mnogobrojna duhovna zvanja u Crkvi niknula su upravo iz ministrantskih klupa, gdje su mnogi dječaci prvi put osjetili blizinu oltara i Božji poziv.

Stoga je ovaj događaj bio mnogo više od samoga blagoslova novih odijela. Bio je to snažan znak života župne zajednice i nade za budućnost Crkve – osobito danas, kada je potrebno djecu i mlade ohrabrivati na vrijednosti vjere, služenja, dobrote i vjernosti Kristu. Dirljiv trenutak obnove obećanja ganuto su pratili roditelji, obitelji i okupljeni vjernici, koji su ministrantima na kraju slavlja uputili iskrene čestitke i podršku.

Za uspomenu na ovaj važan dan ministranti su primili i knjižicu „Ministrant“, kao trajni podsjetnik na njihovu službu i put vjere kojim žele rasti uz Krista i njegovu Crkvu.

Neka Duh Sveti, čiji je silazak Crkva toga dana slavila, nastavi voditi i jačati ove mlade službenike oltara, kako bi njihov život bio svjetlo drugima, a njihova služba uvijek radosna, vjerna i blagoslovljena.

 

Srijemski biskup Fabijan Svalina predvodio je u ilačkom marijnaskom svetištu svečano euharistijsko slavlje na svetkovinu Duhova u nedjelju, 24. svibnja

ILAČA (TU) - Biskup Svalina  je tijekom ovog slavlja podijelio sakrament potvrde mladićima i djevojkama Župe sv. Jakova, apostola u Ilači i Župe sv. Mateja, apostola i evanđeliste u Tovarniku. U koncelebraciji je sudjelovao upravitelj župa Vedran Bilić, a posluživao je trajni đakon Ivan Tutiš.

Prije misnog slavlja pozdravnu riječ biskupu u ime svih krizmanika, roditelja, kumova i župljana uputio je upravitelj Bilić. Pozdravnu riječ uputili su i sami krizmanici zahvalivši mu na dolasku i podjeli sakramenta svete potvrde te su mu uručili cvijeće i prigodan poklon.

Homilija biskupa Svaline

Biskup je u homiliji govorio o „vatri Duha Svetoga“, istaknuvši kako Bog želi zapaliti vatru u ljudskim srcima te kako upravo riječ „vatra“ najbolje opisuje svetkovinu Duhova. Podsjetio je pritom na izvještaj iz Djela apostolskih o silasku Duha Svetoga u obliku silnoga vjetra i ognjenih jezika. „Bog nije došao kroz buku, kroz moć ovoga svijeta. Nije došao kroz vojsku, silu i prisilu. Došao je kao Duh, nevidljiv, ali toliko snažan. Ne vidiš vjetar, ali vidiš što pokreće. Ne možeš uhvatiti vatru rukama, ali osjećaš njezinu toplinu. Tako djeluje Bog“, poručio je biskup Svalina.

Nastavljajući homiliju, istaknuo je kako Duh Sveti ne dolazi u ljudski život zato da bi čovjek postao savršen, nego da bi postao istinski i autentičan. Podsjetio je na apostole prije silaska Duha Svetoga, opisavši ih kao prestrašene, nesigurne i zatvorene ljude, koji nakon Duhova izlaze među narod kao hrabri Kristovi svjedoci. „Isti ljudi, ali novo srce. Petar koji se bojao jedne sluškinje, sada pred tisućama govori o Kristu. Što se promijenilo? Nije postao pametniji ni jači. Primio je snagu Duha Svetoga“, rekao je biskup, naglasivši kako Bog ne traži savršene ljude, nego otvoreno srce spremno za njegovo djelovanje. Poručio je i kako je najveća snaga kršćanina upravo u tome da dopusti Bogu mijenjati njegov život, unatoč slabostima i strahovima. „Duh Sveti ne briše ljudsku slabost, ali čovjeku daje hrabrost da više ne živi zatvoren u strahu“, istaknuo je biskup, potaknuvši vjernike da se ne boje svjedočiti vjeru u svakodnevnom životu.

Osvrnuo se i na značaj svetišta u kojem su se okupili na Duhove. Biskup Svalina podsjetio je kako su kroz stoljeća brojni vjernici dolazili u Svetište Gospe Ilačke sa svojim ranama, brigama, suzama i nadama, tražeći utjehu, snagu i unutarnji mir. Posebno je istaknuo majčinsku blizinu Blažene Djevice Marije, naglasivši kako Gospa vjernike ne promatra kao broj ili skupinu, nego kao svoju djecu.

Podsjećajući na Marijine riječi iz Kane Galilejske – „Što god vam rekne, učinite“ – biskup je poručio kako Marija uvijek vodi Kristu te poziva vjernike da ne biraju ono što je najlakše, nego ono što vodi punini života. „Isus nikada ne vodi u prazninu, nego u puninu života na koju smo pozvani snagom krsne milosti“, istaknuo je.

Biskup se obratio krizmanicima

Obraćajući se krizmanicima, biskup Svalina istaknuo je kako sakrament potvrde nije samo svečani trenutak ili uspomena koja će ostati na fotografijama, nego trajni pečat dara Duha Svetoga koji treba oblikovati cijeli život. Poručio je krizmanicima kako će jednoga dana postati studenti, supružnici, roditelji, radnici, liječnici, učitelji, a možda i svećenici ili redovnice, no da pritom nikada ne zaborave da ih Bog poznaje po imenu i da vjeruje u njih.

„Možda ćete zaboraviti mnogo toga što ste učili u školi ili na vjeronauku, možda ćete zaboraviti i datum svoje krizme, ali nemojte nikada zaboraviti da vas Bog nije stvorio slučajno“, rekao je biskup, potaknuvši krizmanike da se u trenucima teškoća, padova i nesigurnosti uvijek vraćaju Bogu jednostavnom molitvom: „Duše Sveti, vodi me!“

Naglasio je kako svetkovina Duhova i primanje sakramenta potvrde trebaju donijeti stvarnu novost života koja će biti vidljiva u obiteljima, župnim zajednicama i sredinama iz kojih dolaze. Izrazio je pritom želju da se u mladima prepozna novi život u Duhu Svetome, život koji će biti svjedočanstvo vjere i primjer drugima.

Na kraju homilije biskup je pozvao okupljene da ostanu otvoreni djelovanju Duha Svetoga kako bi se novost života u Kristu prepoznavala u njihovim obiteljima, župnim zajednicama i svakodnevnom životu. Poželio je krizmanicima da dar Duha Svetoga koji su primili bude trajna snaga i nadahnuće u svim životnim okolnostima te da svojim životom budu svjedoci vjere, nade i kršćanske radosti. 

Nakon obnove krsnih obećanja i posvetne molitve zaziva Duha Svetoga uslijedila je podjela sakramenta krizme koju je primilo 35 mladića i djevojaka.

Misno slavlje svojim pjevanjem obogatio je Mješoviti župni zbor pod vodstvom orguljašice Ivane Moric, kojima je biskup posebno zahvalio na kraju euharistijskog slavlja. Biskup je također zahvalio i upravitelju župe, nazočnom đakonu, časnim sestrama, vjeroučiteljima, ministrantima i svima onima koji su pridonijeli ljepoti euharistijskoga slavlje te pozvao sve nazočne na molitvu za župnu zajednicu, nadbiskupiju, domovinu i cijeli svijet. Ujedno je pozvao vjernike da pohode Srijemsku biskupiju, drevnu biskupiju bogate crkvene i kulturne baštine.

Marijanska pobožnost i trodnevnica

Misnom slavlju prethodila je prigodna marijanska pobožnost koju su predmolili krizmanici zajedno sa časnom sestrom Slavicom Mamuzić i vjeroučiteljem Kristijanom Posavcem. Slavlju Krizme prethodila je trodnevna duhovna priprema koju predvodili mladi svećenici.  Prvoga dana trodnevnice misu je predvodio fra Marko Ćosić, župni vikar Župe svetih Filipa i Jakova u Vukovaru. Drugoga dana trodnevnice misu je predvodio Matija Aušić, upravitelj Župe Kraljice Svete Krunice u Kuševcu, dok je trećega dana trodnevnice misu predvodio Ante Lučić, upravitelj Župe blaženoga Alojzija Stepinca u Vinkovcima.

Kristijan Posavac, vjeroučitelj

 

U danima priprave za svetkovinu Pedesetnice, u mitrovačkoj župi se na poseban i tih način moglo primijetiti nešto veoma lijepo i ohrabrujuće – trojica mlađih ministranata odlučila su se ozbiljnije uključiti u pobožnosti devetnice Duhu Svetomu

Redovito su dolazili na krunicu i litanije Duhu Svetomu, sabrani, radosni i otvorena srca za ono što im Gospodin želi govoriti.

Na njih je snažan utisak ostavilo nedavno prezbitersko ređenje mladog vlč. Ivan Malić, ali i prisutnost i podrška vlč. Tomislav Lasić, koji ih kroz blizinu, razgovor i primjer podstiče da svoju vjeru žive dublje i ozbiljnije. Kroz susrete sa mladim svećenicima, ministranti mogu vidjeti koliko služenje Gospodinu može biti ispunjeno radošću, smislom i unutrašnjim mirom.

Posebno je bilo dirljivo vidjeti kako dječaci, još veoma mladi, s ozbiljnošću i poštovanjem pristupaju molitvi, tražeći dublji odnos s Bogom.

 U vremenu kada su pažnja i srce mladih često rastrzani na mnogo strana, njihova želja za molitvom, služenjem oltaru i zajedništvom predstavlja tih, ali snažan znak nade za Crkvu.

Primjer mladih svećenika pokazao im je da vjera nije nešto daleko i nedostižno, nego živ i radostan put. Možda upravo u tim večerima devetnice, uz krunicu i litanije Duhu Svetomu, u njihovim srcima polako sazrijeva i klica duhovnog poziva. Možda Gospodin neke od njih već nježno poziva da mu jednoga dana služe kao prezbiteri. A možda ih za sada samo uči kako da budu dobri, vjerni i hrabri mladi kršćani.

Ono što sigurno ostaje jeste snaga dobrog primjera. Kada mladi vide svećenike koji svoju službu žive iskreno, radosno i blisko narodu, tada i sami požele biti bliže Bogu. Upravo zato ovakvi trenuci imaju posebnu vrijednost za čitavu župnu zajednicu.

Neka Duh Sveti vodi ove mlade ministrante, čuva njihovu otvorenost srca i podari im hrabrost da uvijek traže Božju volju. Jer upravo iz tih tihih početaka, iz dječačke molitve i vjernog služenja oltaru, često nastaju najljepši duhovni pozivi.

Anemari Hajdu Žarko