Tristotinjak vjernika iz cijelog Srijema u pratnji svojih župnika došlo je u Sombor u petak, 22. svibnja, častiti relikvije sv. Terezije od Djeteta Isusa i njenih svetih roditelja

SOMBOR (TU) - Relikvije sv. Male Terezije i njenih roditelja sv. Ljudevita i Zelije Martin stigle su u Sombor u četvrtak, 21. svibnja u večernjim satima, te su u karmelićanskoj crkvi sv. Stjepana kralja bile izložene kako bi ih vjernici mogli častiti.

Drugi dan boravka relikvija ovih velikih svetaca vjernici iz Srijemske biskupije došli su iskazati im štovanje. Nakon pristizanja nekoliko autobusa iz svih dijelova Srijema, vjernici su se uputili u crkvu, gdje su imali priliku osobno se pokloniti sv. Maloj Tereziji i njenim svetim roditeljima, uz organiziran molitveni program.

Srijemski biskup mons. Fabijan Svalina predvodio je misno slavlje na hrvatskom jeziku u 11 sati. U koncelebraciji su bili subotički biskup mons. Franjo Fazekaš, generalni vikar Srijemske biskupije mons. Josip Ivešić, kancelar preč. Tomislav Lasić, svećenici iz Srijema, kao i svećenici iz Beogradske nadbiskupije i Subotičke biskupije, koji su također hodočastili u Sombor sa svojim vjernicima.

Na početku slavlja prior karmelićanskog samostana o. Stjepan Vidak zaželio je dobrodošlicu hodočasnicima, te kazao kako je ovo jedinstven događaj za Karmel, ali i za Katoličku Crkvu u Republici Srbiji. To je velika milost za vjernike ovih prostora. Relikvije sv. Male Terezije i njenih svetih roditelja su nakon dvadeset dana pohoda po Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini stigle i u Sombor. Iako su to samo zemni ostaci ovih svetaca o. Vidak je kazao kako osjećamo kao da su oni tu i ohrabruju nas na putu vjere i svjedoče kako se postaje svet, te nas pozivaju da i mi idemo tim putem. Svetost nije samo za odabrane, nego je to redoviti put svih kršćana.

Potom je hodočasnike pozdravio i subotički biskup mons. Fazekaš te izrazio radost što se i vjernicima ovih prostora pružila mogućnost iskazati štovanje relikvijama ovih velikih svetaca. Srijemski biskup mons. Fabijan Svalina također je izrazio radost zbog ovog milosnog događaja te kazao kako nas ovi sveci podsjećaju na veliku istinu naše vjere: „Svetost je ona koja nije daleka, nije nedostižna. Svetost ima  svoje lice, a to je obitelj, lice jednostavnosti, lice poniznosti i povjerenja u živoga Boga.“

Biskup Svalina je u homiliji rekao kako je ovo trenutak milosti, kad nebo želi nešto reći zemlji, kad Bog želi dotaknuti ljudsko srce. Isusove riječi iz naviještenog Evanđelja: „ Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima,“ povezao je sa životom svetice, čije relikvije su se vjernici okupili častiti. „Svijet danas vjeruje u snagu, moć, uspjeh, vidljivost. Tko je glasniji – njega se sluša. Tko je bogatiji – njega se poštuje. Tko je uspješniji – njega se slavi.  A Bog pred nas stavlja jednu mladu karmelićanku koja nikada nije propovijedala mnoštvima, nije osvajala svijet politikom ni silom, nije činila velika čuda pred ljudima. Živjela je skrivena iza zidina Karmela. Umrla je mlada, sa samo 24 godine. I upravo je ona postala jedna od najvećih svetica Crkve. Zašto? Jer je otkrila ono što mnogi veliki nisu razumjeli: da se svetost ne sastoji u velikim djelima nego u velikoj ljubavi. To je 'mali put' svete Terezije. Ne tražiti izvanredne stvari, nego obične stvari činiti s izvanrednom ljubavlju. Koliko je to potrebno današnjem čovjeku! Mnogi ljudi misle: nisam dovoljno svet, nisam dovoljno učen,  nisam dovoljno jak, moj život je premalen da bi bio važan Bogu. A sveta Terezija upravo govori svakome od nas: 'Bog ne traži veličinu svijeta. Bog traži srce.'“

Srijemski biskup je kazao kako Isus sebi poziva sve one koji su umorni od tereta svojih križeva. Ne kaže im da dođu kada se poprave, već ih poziva da dođu sada takvi kakvi jesu. Tu je tajna Karmela, rekao je biskup, te nastavio: „Karmel nije bijeg od svijeta. Karmel je srce koje nosi svijet Bogu.

U tišini karmelskih samostana događa se velika borba za ljudske duše. Dok svijet viče, Karmel moli. Dok svijet trči, Karmel kleči. Dok svijet traži moć, Karmel traži Boga. I zato je sveta Terezija postala zaštitnica misija premda nikada nije otišla u misije. Jer ljubav i molitva dosežu dalje od koraka. Koliko je samo ljudi spašeno molitvama skrivenih karmelskih duša – to ćemo tek jednom u vječnosti razumjeti.“

Mons. Svalina posebno se osvrnuo na svetost obitelji sv. Male Terezije, čiji su i roditelji proglašeni svecima, te i njihove relikvije vjernici danas časte s njezinima: „Posebno je dirljivo što su među nama i relikvije njezinih roditelja. Današnji svijet često ranjava obitelj. Brak se ismijava. Vjernost se smatra staromodnom. Roditeljstvo postaje teret. A pred nama stoji obitelj Martin kao dokaz da je obitelj mjesto svetosti. Nisu bili savršeni ljudi bez križeva.

Poznavali su suze, bolesti, gubitke. Ali su svoju kuću pretvorili u 'mali domaći Nazaret'. Iz takve obitelji izrasla je svetica. To je snažna poruka i nama u Srijemu, Bačkoj, Slavoniji i svugdje odakle dolazimo: budućnost Crkve ne rađa se prvenstveno u velikim strategijama nego u svetim obiteljima. Dijete najprije uči vjeru na koljenima majke. U očevu poštenju. U zajedničkoj molitvi. U oprostu. U nedjeljnoj misi. U križu na zidu doma.“

Na kraju homilije biskup je potaknuo vjernike da predaju svoje molitve i brige sv. Maloj Tereziji, te spomenuo  mnoga svjedočanstva kako su ljudi po njezinu zagovoru pronašli mir, snagu, obraćenje ili novu nadu i dodao: „Ali njezina najveća poruka nije samo da od nje nešto tražimo. Nego da naučimo živjeti kao ona. A kako je ona živjela? Jednostavno, ponizno, s pouzdanjem, s dječjim predanjem Bogu. Zato je i nazivamo Terezijom od Djeteta Isusa. Ona je shvatila da je najveća snaga kršćanina u tome da dopusti Bogu da ga nosi… Karmel nas uči jednoj velikoj istini: svijet neće spasiti buka nego svetost. Neće ga spasiti agresivnost nego ljubav. Neće ga spasiti oholost nego poniznost. Neće ga spasiti čovjek koji sve može sam, nego čovjek koji vjeruje Bogu. U vremenu tjeskobe, podjela i nemira, sveta Terezija nas vraća na izvor Evanđelja: na povjerenje. Zato su njezine riječi i danas snažne: 'Sve je milost.' Kad čovjek to shvati, prestaje živjeti u strahu. Tada zna da ga Bog vodi čak i kroz križeve,“ poručio je mons. Svalina.

Nakon svete mise vjernici su se zadržali u osobnim molitvama i štovanju relikvija sv. Male Terezije od Djeteta Isusa i njenih roditelja sv. Ljudevita i Zelije Martin. U dugim redovima čekali su prići, dotaknuti i cjelivati relikvije ovih velikih svetaca, te im predati sve molitve koje nose na svom srcu.

Doživljaji hodočasnika

Nekoliko stotina hodočasnika koji su prisustvovali na svetoj misi i odali počast relikvijama, doživjeli su ovaj događaj kao veliki milosni trenutak, koji se događa jednom u životu. „Ovo mi je dar od Boga, jer sam ja od djetinjstva voljela Malu Tereziju, jer mi je moj vjeroučitelj pričao o njoj kako je gorjela i izgorjela za Boga. Čudnim putovima sam saznala za ovaj događaj i shvaćam ovo kao da me je zvala da vidim njezine relikvije i relikvije njezinih roditelja, o kojima sam tako puno čitala. Ovo za mene znači puno, jedan veliki Božji dar i poticaj da razmišljam o tome kako bi ljudski život trebao biti traženje svetosti, kao što je to radila sv. Mala Terezija, da sve, i one najmanje stvari, činiš iz ljubavi,“ kazala je Dubravka Tinodi iz Beograda.

I Jelena Mašić iz Vrdnika ovo hodočašće doživljava kao jedan izvanredni milosni trenutak u svome životu: „Mojoj duši bilo je jako lijepo. Zaista mi je drago što nam se pružila mogućnost doći ovdje i pokloniti se sv. Maloj Tereziji i njezinim roditeljima. Ovo ispunjava dušu. Osobito me je ganulo, dok sam slušala pripovijest iz njezina života, dio o poniženjima koja je pretrpjela ušavši u samostan, jer sam i sama proživjela slične teške trenutke u svojoj mladosti. Dirnula me je ta sličnost, ali na poseban način i ohrabrila.“

Katarina Pupić iz Sota oduševljena je cijelom atmosferom i zajedništvom tijekom misnog slavlja: „Ovo je za mene poseban trenutak milosti. Imati mogućnost iskazati štovanje relikvijama jedne takve svetice je nešto posebno veliko. A ozračje u crkvi, orgulje, zbor, sve potiče na još veću pobožnost i sabranost. Takovo jedno lijepo zajedništvo među tolikim vjernicima, zaista su to posebni milosni trenuci.“

„Posebno mi je drago što sam imala mogućnost biti danas ovdje, hvala dragom Bogu što nam je iskazao toliku ljubav i našem župniku što nam je organizirao da možemo doći ovdje, dotaknuti relikvije sv. Male Terezije i pred njima se pomoliti. Jako je bila lijepa misa, divan propovijed, punog srca idemo kući,“ kaže oduševljeno Ana Dovčak iz Sota.

Među hodočasnicima bilo je mnogo mladih, koji su jednako oduševljeni ovim događajem i Bogu zahvalni što su mogli biti na ovaj dan u Somboru. „Velika mi je radost i osobita milost što sam danas mogla hodočastiti u somborski Karmel. Tijekom čitavoga hodočašća osjećala se posebna blizina Svete Male Terezije od Djeteta Isusa kroz molitvu, mir i zajedništvo. Na poseban me način dotaknulo slavljenje Gospodina kroz pjesmu, u kojoj se osjećala iskrena radost, zahvalnost i predanje srca Bogu. Zvuci orgulja i pjevanje zbora dodatno su uzvisili svečanost misnog slavlja te unijeli duboku sabranost i duhovnu ljepotu,“ svjedoči Leonora Ralbovski, srednjoškolka iz Sota.

Ovo hodočašće ostavilo je posebna dojam i na njezinu prijateljicu Vlatku Murgaš: „Za mene osobno ovo hodočašće ima posebnu važnost i duhovnu težinu, prije svega kao milost i dar što mogu hodočastiti u somborski Karmel, u sveti prostor koji nosi duh svete Male Terezije i njezine duhovnosti. Susret s njezinim likom i njezinim primjerom 'malog puta' podsjeća me na veličinu onoga što je u ljudskim očima malo i neprimjetno, ali u Božjim očima postaje put svetosti i potpunog predanja. U tišini Karmela i u zajedništvu Božjeg naroda, hodočašće dobiva svoju punu dubinu, jer nije samo putovanje, nego unutarnji hod prema Bogu. Posebno mi je važno sudjelovanje u euharistijskom slavlju koje je predvodio naš srijemski biskup Fabijan Svalina, gdje Krist postaje središte svega i gdje se svako srce okuplja oko njegove prisutnosti. U euharistiji se otkriva prava snaga ovog hodočašća, jer sve što nosimo u srcu dobiva smisao pred živim Bogom. Primjer svete Male Terezije i njezin „mali put” uči me da svetost nije u velikim djelima, nego u ljubavi, jednostavnosti i potpunom povjerenju u Boga. Upravo zato ovo hodočašće doživljavam kao poziv na dublju vjeru, na tiše, ali snažnije predanje, i na otkrivanje veličine koju Bog daruje u malenima.“

Relikvije sv. Male Terezije i njezinih roditelja okupile su u somborskoj crkvi stotine vjernika, koje su im se došle pokloniti i pred njima moliti. U subotu, 23. svibnja, napuštaju Sombor.

O sv. Maloj Tereziji i njezinim roditeljima

Sveta Terezija od Djeteta Isusa, poznatija kao sv. Mala Terezija u narodu je posebno čašćena zbog svoje skromnosti i jednostavnosti, kojom je postigla svetost. Rođena je 1873. godine u Francuskoj kao najmlađe od devetero djece Ljudevita i Zelije Martin. Odgajana u vrlo pobožnoj obitelji i sama je bila duboko pobožna. Vrlo je rano ostala bez majke što je na nju ostavilo dubok trag, te je postala povučena i jako vezana za svoju obitelj, osobito sestru Paulinu. Još kao djevojčica osjetila je poziv da postane redovnica. Zbog svoje mlade dobi nije mogla odmah ući u samostan. Ali je bila uporna u svladavanju ove prepreke, toliko da se osobno obratila papi Lavi XIII., te konačno dobila dopuštenje. Redovnica postaje sa smo 15 godina. Postala je poznata i u narodu štovana zbog svog „malog puta“, puta svetosti kroz male svakodnevne čini ljubavi, poniznosti i pouzdanje u Božje milosrđe. Vjerovala je da čineći te „male stvari“ svatko može postati svet. Mnogo je trpjela tijekom svog samostanskog života, ali je sve podnosila upravo ljubeći u poniznosti i s pouzdanjem u Boga. Umrla je vrlo mlada, sa samo 24 godine. Proglašena je svetom 1925. godine, a papa Ivan Pavao II. proglasio ju je 1997. crkvenom naučiteljicom. Vrlo je štovana diljem svijeta, a uči nas da za svetost nisu potrebna velika djela, već velika ljubav u činjenju svakodnevnog.

Roditelji sv. Male Terezije Ljudevit i Zelija Martin prvi su bračni par koji je proglašen svetim. Njihov život primjer je velike vjere, međusobne ljubavi i predanosti obitelji. Ljudevit je u mladosti želio postati redovnik, no budući da nije znao latinski, nije primljen u samostan, te je postao urar i osnovao obitelj. Vrlo rano je ostao udovac, pa se sam skrbio za svoju djecu, dajući im primjer vjere i pouzdanja u Boga. Osobito je bio vezan za svoju najmlađi kćer Tereziju. U starosti, iako teško bolestan, ostaje vjeran Bogu.

Zelija je također željela biti redovnica, ali nije bila primljena u samostan, te se posvetila izradi čipke. S Ljudevitom je imala devetero djece, ali je samo pet kćeri preživjelo djetinjstvo. Njihov brak bio je ispunjen ljubavlju i svetošću u svakodnevnom životu. Molitva i redovita sveta misa bili su dio njihove svakodnevice, dio odgoja njihove djece. Upravo u takvom obiteljskom ozračju Terezija shvaća „mali put“, svetost kroz svakodnevne, obične, stvari, jer su njezini roditelji živjeli svetost svaki dan u svojem obiteljskom. Zeliju i Ljudevita Martin svetima je proglasio papa Franjo 2015. godine. Tako su postali uzor svim bračnim parovima i znak da se svetost može živjeti i u obiteljskom životu.

Svečanim euharistijskim slavljem u subotu, 16. svibnja, proslavljen je zaštitnik župe sv. Ivana Nepomuk

GIBARAC (TU) - Na proslavi gibaračkog crkvenog goda pored domaćina sudjelovali su i raseljeni gibarčani, te gosti iz okolnih župa. Misno slavlje predvodio je dekan i upravitelj župe preč. Nikica Bošnjaković.

U propovijedi se osvrnuo na misna čitanja, te istaknuo: „Danas ljudi izabiru razne vođe, oduševljavaju se raznim idejama, a naš jedini vođa je Isus Krist - Bog, koga trebamo slijediti.“

Župnik Bošnjaković je vjernicima govorio i o patronu crkve, češkom svecu Ivanu Nepomuku, koji je živio u XIV. stoljeću. Rođen je između 1340. - 1350. godine u mjestu Pomuk, kasnije Nepomuk. Bio je plemićki sin, 1370. godine postao je klerikom Praške nadbiskupije i javni bilježnik, a 1380. god. zaređen je za svećenika i postavljen za župnika i biskupovog savjetnika. Tadašnji kralj Vaclav, došao je u sukob sa Crkvom, jer se miješao u crkvene poslove. Praški nadbiskup Jan Janštajn morao je pobjeći iz Praga a Ivan ostaje i zastupa nadbiskupa. Za kaznu, kralj ga je jedne noći 1393. godine bacio s Karlova mosta u rijeku Vltavu. Pokopan je u praškoj katedrali sv. Vida. Kult mu se odmah proširio diljem Češke, a u XVIII. stoljeću, je službeno priznat mučenikom i braniteljem ispovjedne tajne. Branitelj ispovjedne tajne smatra se na temelju legende. Kralj ga je dao umoriti jer mu, kao kraljičin ispovjednik, nije htio odati kraljičine grijehe. Ista legenda kaže da se oko Ivanove glave, kada je bačen u Vltavu pojavio oreol sa pet zvijezda.

Sv. Ivana Nepomuka smatraju zaštitnikom ispovjednika, zaštitnikom dobroga glasa, zazivaju ga u pomoć protiv poplava, u teškim prilikama. Iako je živio u davnim stoljećima iza nas, još uvijek nadahnjuje vjernike diljem svijeta.

Na misnom slavlju pjevao je zbor mladih iz župe Sot. Poslije svete mise uslijedilo je druženje uz domjenak u župnoj kući, koja je u fazi obnove.

Tekst: Libuška Grbatinić

Fotografije: Đurđica Martinović

Papa Lav XIV. posjetio je u četvrtak 14. svibnja sveučilišnu zajednicu rimskog sveučilišta „Sapienza“ koje je osnovano prije sedam stoljeća unutar Crkve, izvijestio je Vatican News.

RIM (IKA) - Papa je u govoru pružio opsežno promišljanje koje je obuhvatilo zabrinutost zbog ponovnog naoružavanja država pod krinkom strategija obrane; poticaj da inteligenciju i hrabrost upotrijebimo u traženju pravednosti, mira i očuvanja Zemlje, kao i u etičnoj uporabi tehnologija; poziv na slušanje mladih.

U sveučilišnom svijetu u kojem znanje oblikuje i obrazuje umove i savjesti, rimski biskup ponovno je snažno rekao „ne“ ratu i smrtonosnoj spirali kojom se on hrani.

„Ono što se događa u Ukrajini, u Gazi i na području Palestine, u Libanonu i Iranu opisuje nehumani razvoj odnosa između rata i novih tehnologija u spirali uništenja. Studij, istraživanje i ulaganja trebaju ići u suprotnom smjeru: neka budu radikalno ‘da’ životu! ‘Da’ nevinom životu, ‘da’ životu mladih, ‘da’ životu naroda koji zazivaju mir i pravednost“, potaknuo je Papa.

Svjestan da novim generacijama ostaje svijet koji je izobličen ratovima i ratnim riječima, Sveti Otac pozvao je odrasle na odgovornost i istaknuo da je riječ o ‘onečišćenju’ razuma koje s geopolitičke razine prodire u svaki društveni odnos. Potaknuo je stoga da ne podlegnu lakim pojednostavljivanjima povijesti, da uzmu u ruke Ustav te ponovno otkriju vrijednosti na kojima se temelje demokracije te sloboda naroda i pojedinaca.

Pritom je dodao: „Trebamo ispraviti pojednostavljivanje koje stvara neprijatelje, osobito na sveučilištima, brigom za složenosti i mudrim njegovanjem sjećanja. Posebno ne smijemo zaboraviti dramu 20. stoljeća. Vapaj ‘nikada više rata!’ mojih prethodnika, tako usklađen s odbacivanjem rata zajamčenim talijanskim Ustavom, potiče nas na duhovni savez s osjećajem za pravednost koji prebiva u srcima mladih, s njihovim pozivom da se ne zatvaraju unutar ideologija i nacionalnih granica.“

Osvrćući se na povećane vojne troškove, osobito u Europi, Papa je ponovno upozorio da je riječ o iznimno opasnom putu te pozvao na oslobađanje jezika od iskrivljavanja i obmana.

„Ne smijemo nazivati obranom ponovno naoružavanje koje povećava napetosti i nesigurnost, osiromašuje ulaganja u obrazovanje i zdravstvo, oslabljuje povjerenje u diplomaciju i obogaćuje elite kojima nije nimalo stalo do općeg dobra“, poručio je.

Rimski biskup dodao je da valja bdjeti nad razvojem i primjenom umjetne inteligencije u vojnom i civilnom području kako ljudske odluke ne bi bile lišene odgovornosti i kako se ne bi povećala tragičnost sukoba. To je upozorenje posebno važno u vremenu dosad nezabilježene brzine u područjima istraživanja koja trebaju smjernice prema ciljevima koji promiču život, a ne onima koji donose smrt i samouništenje.

Osvrnuo se na razloge nezadovoljstva među mnogim mladima ističući da „tu nelagodu trebamo vidjeti, priznati i prihvatiti, a ne stigmatizirati; trebamo pomoći mladima da je nadvladaju kako strašne nepravde svijeta ne bi ugušile talente i energiju te slomile nade.“

Papa je također podsjetio da nitko ne može ukrasti budućnost mladićima i djevojkama, ali i istaknuo da je važno držati pod kontrolom osjećaj tjeskobe da se moramo svidjeti drugima, koji je često u korijenu teškoća i nemira te životne dobi.

„To danas sve više ovisi o pritisku povezanom s očekivanjima i postignućima. To je sveprisutna laž iskrivljenog sustava koji ljude svodi na brojke, pojačavajući međusobno natjecanje i osjećaj tjeskobe. Upravo ta duhovna nelagoda mnogih mladih podsjeća nas da nismo zbroj onoga što posjedujemo, ni slučajno stvorena tvar u nijemom svemiru. Mi smo želja, a ne algoritam!“, pojasnio je.

Valja pretvoriti nemir u proročanstvo, istaknuo je Sveti Otac osvrćući se na brigu o zajedničkom domu. Više od deset godina nakon enciklike Laudato si’, rimski biskup primijetio je da je paradigma posjedovanja i konzumerizma ugušila dobre namjere i dobre prakse nadahnute enciklikom pape Franje. No došlo je vrijeme za novi zamah, za prijelaz s tumačenja na djelovanje, rekao je te dodao: „Proučavajte, njegujte i čuvajte pravednost! Zajedno sa mnom i s mnogom braćom i sestrama budite graditelji istinskoga mira: razoružanog i razoružavajućeg mira, poniznog i postojanog, radeći na slozi među narodima i na zaštiti Zemlje.“

Znanje ne služi samo postizanju profesionalnih ciljeva, nego i razlučivanju vlastitog identiteta, istaknuo je na kraju papa Lav XIV. obraćajući se osobito nastavnicima i profesorima. Napomenuo je da u tom zvanju postoji odgovornost koja se ne može svesti na pragmatično prenošenje činjenica. „Podučavanje je oblik ljubavi, jednako kao što bi to trebalo biti spašavanje migranata na moru, siromaha na ulici ili očajnih savjesti. Riječ je o tome da uvijek i bezuvjetno volimo ljudski život, da cijenimo njegove mogućnosti, da govorimo srcima mladih, a ne samo njihovom znanju. Podučavanje tada postaje svjedočenje vrijednosti vlastitim životom: to je briga za stvarnost, prihvaćanje onoga što još ne razumijemo i govorenje istine“, zaključio je Lav XIV.

Izvor: www.ika.hr

Na redovnoj općoj audijenciji srijedom na blagdan Blažene Djevice Marije Fatimske 13. svibnja papa Lav XIV. održao je katehezu na temu "Djevica Marija – uzor Crkve". Papinu katehezu donosimo u cijelosti.

LAV XIV.

OPĆA AUDIJENCIJA

Trg sv. Petra

Srijeda, 13. svibnja 2026.

Kateheza. Dokumenti Drugog vatikanskog koncila. II. Dogmatska konstitucija Lumen gentium. 9. Djevica Marija – uzor Crkve

Draga braćo i sestre, dobar dan i dobrodošli!

Drugi vatikanski koncil odlučio je posljednje poglavlje Dogmatske konstitucije o Crkvi posvetiti Djevici Mariji (usp. Lumen gentium, 52-69). Ona se „pozdravlja kao najizvrsniji i posve jedinstven ud Crkve te kao njezin pralik i najizvrsniji uzor u vjeri i ljubavi“ (br. 53). Te riječi pozivaju nas shvatiti kako u Mariji, koja je pod djelovanjem Duha Svetoga primila i rodila Sina Božjega koji je došao u tijelu, možemo prepoznati ujedno i uzor i vrstan ud i majku čitave crkvene zajednice.

Dopustivši da je oblikuje djelo Milosti, koje se u njoj ispunilo, i prihvativši dar Svevišnjega svojom vjerom i djevičanskom ljubavlju, Marija je savršen uzor onoga na što je pozvana čitava Crkva: biti stvorenje Riječi Gospodnje i majka Božje djece rođene u poučljivosti djelovanju Duha Svetoga. Budući da je ona vjernica u punom smislu riječi, u kojoj nam je ponuđen savršen oblik bezuvjetne otvorenosti Božjem otajstvu u zajedništvu svetoga Božjeg naroda, Marija je vrstan ud crkvene zajednice. Konačno, budući da rađa djecu u Sinu, ljubljenu u vječnom Ljubljenome koji je došao među nas, Marija je majka cijele Crkve, koja joj se može obraćati s djetinjim povjerenjem, sigurna da će biti uslišana, zaštićena i ljubljena.

Sve te značajke Djevice Marije mogu se izraziti govoreći o njoj kao ženi – slici Otajstva. Izrazom žena ističe se povijesnu konkretnost te mlade kćeri Izraelove, kojoj je dano izvanredno iskustvo da postane majka Mesije. Izraz slika pak naglašava da se u njoj ostvaruje dvostruko gibanje silaska i uzdizanja: u njoj blista i Božji slobodni izbor i slobodni pristanak vjere u njega. Marija je stoga žena – slika Otajstva, odnosno Božjeg plana spasenja, nekoć skrivenog i potpuno objavljenog u Isusu Kristu.

Koncil nam je ostavio jasno učenje o jedinstvenom mjestu koje je Djevici Mariji namijenjeno u djelu otkupljenja (usp. Lumen gentium, 60-62). Podsjetio je da je jedini Posrednik spasenja Isus Krist (usp. 1 Tim 2, 5-6) i da njegova Presveta Majka „ni na koji način ne zamračuje niti umanjuje to Kristovo jedino posredništvo, nego pokazuje njegovu snagu“ (LG, 60). Istodobno, „Blažena je Djevica – od vječnosti zajedno s utjelovljenjem božanske Riječi predodređena za Majku Božju, […] na sasvim je osobit način, radi obnavljanja nadnaravnoga života duša, poslušnošću, vjerom, nadom i žarkom ljubavlju surađivala u Spasiteljevu djelu. Na temelju toga postala nam je majkom u redu milosti“ (isto, 61).

U Djevici Mariji zrcali se i otajstvo Crkve: u njoj Božji narod nalazi svoj izvor, svoj uzor i svoju domovinu. U Majci Gospodinovoj Crkva promatra vlastito otajstvo ne samo zato što u njoj pronalazi uzor djevičanske vjere, majčinske ljubavi i zaručničkoga saveza na koji je pozvana, nego prije svega zato što u njoj prepoznaje vlastiti prauzor, idealnu sliku onoga što je pozvana biti.

Kao što se vidi, razmišljanja o Djevici Majci sabrana u konstituciji Lumen gentium uče nas ljubiti Crkvu i služiti u njoj ispunjenju Kraljevstva Božjega koje dolazi i koje će se u potpunosti ostvariti u slavi.

Dopustimo da nas dotakne taj uzvišeni uzor koji je Marija, Djevica i Majka, i zamolimo je da nam svojim zagovorom pomogne odgovoriti na ono što se od nas traži po njezinu primjeru: živim li svoju pripadnost Crkvi s poniznom i djelatnom vjerom? Prepoznajem li u njoj zajednicu saveza koji mi je Bog darovao kako bih odgovorio na njegovu beskrajnu ljubav? Osjećam li se živim dijelom Crkve, u poslušnosti pastirima koje je Bog dao? Gledam li na Mariju kao na uzor, vrsni ud i Majku Crkve i molim li je da mi pomogne biti vjernim učenikom njezina Sina?

Braćo i sestre, neka nam Duh Sveti, koji je sišao na Mariju i kojega zazivamo s poniznošću i pouzdanjem, podari da u punini iskusimo te divne stvarnosti. I nakon što smo proučili konstituciju Lumen gentium, zamolimo Djevicu da nam isprosi ovaj dar: da u svima nama raste ljubav prema svetoj Majci Crkvi. Tako neka bude!

____________________________

Pozdrav vjernicima portugalskog govornog područja

Pozdravljam vjernike portugalskog govornog područja. Danas, na liturgijski blagdan Blažene Djevice Marije Fatimske, upravimo svoj pogled prema Svetištu, gdje je Gospa prenijela poruku mira troje malih pastira. Na tom mjestu, tako dragom kršćanima, danas se okupljaju brojni hodočasnici s pet kontinenata: njihova prisutnost znak je potrebe za utjehom, jedinstvom i nadom ljudi našeg vremena. Povjerimo Bezgrešnom Srcu Marijinu vapaj za mirom i slogom koji se izdiže iz svih dijelova svijeta, posebno od narodâ pogođenih ratom. Moj blagoslov svima!

Izvor: www.ika.hr

Misno slavlje predvodio je srijemski biskup mons. Fabijan Svalina

SR. MITROVICA(TU) - Na svetkovinu Uzašašća Gospodinova Crkva se spominje trenutka kada je uskrsli Krist, nakon četrdeset dana ukazivanja svojim učenicima, uzašao Ocu na nebo, ali nije napustio svoj narod. Ova svetkovina podsjeća nas da Krist ostaje trajno prisutan među nama — u svojoj riječi, sakramentima i svakom čovjeku kojega susrećemo. Uzašašće je zato blagdan nade, radosti i poziva da i sami budemo svjedoci Radosne vijesti.

Na ovu svetkovinu vjernici župe svetog Dimitrija, đakona i mučenika u Sremskoj Mitrovici, okupili su se na svečanom misnom slavlju koje je predvodio srijemski biskup mons. Fabijan Svalina u zajedništvu  sa župnim upraviteljem vlč. Tomislavom Lasićem i vlč. Ivanom Malićem.

U svojoj nadahnutoj propovijedi vlč. Ivan Malić govorio je o radosti učenika nakon Kristova uzašašća — radosti koja na prvi pogled djeluje neobično jer su ostali bez vidljive Isusove prisutnosti. Upravo tada učenici shvaćaju da Krist nije otišao da bi bio daleko, nego da bi bio prisutan posvuda: u svakom čovjeku, svakoj situaciji i svakom trenutku života.

Podsjetio je kako prava radost ne dolazi iz prolaznih i vidljivih stvari, nego iz otvorenog srca koje prepoznaje Božju prisutnost. Kristovo uzašašće zato nije rastanak, nego poziv da izađemo iz svoje zatvorenosti, među ljude, noseći Radosnu vijest i postajući blagoslov jedni drugima.

Posebno su odjeknule riječi da čovjek može biti blagoslov drugome već svojom prisutnošću, lijepom riječju, pažnjom i dobrotom. Pozvani smo zapitati se jesu li oni koje susrećemo u nama prepoznali mir, radost i Božju blizinu.

Neka nas svetkovina Uzašašća Gospodinova ispuni novom nadom i radošću kako bismo Kristovu ljubav i blagoslov znali nositi i svjedočiti svijetu.

Anemari Hajdu Žarko

Na zavjetni dan župe Uzvišenja svetog Križa u Rumi, 12. svibnja, nakon svete mise, u pastoralnom centru „Leopold Bogdan Mandić“, otvorena je izložba „1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva (925.-2025.); tragom milenijske proslave u Bačkoj i Srijemu“

Svetac iz ispovjedaonice

RUMA (TU) - Rumski župnik preč. Josip Ivešić u homiliji se spomenuo velikog sveca, Leopolda Bogdana Mandića, čiji spomendan rumska župa časti kao svoj zavjetni dan. „Vjerujem da znamo kako su kršćani vjernici kroz povijest u različitim sredinama imali različite dane i svece koje su zazivali u potrebama kao svoj zavjetni dan, dan kada se posebno molilo Gospodina, kada su se ostavljale svakodnevne obveze kako bi se Gospodinu dala hvala i čast upravo i po životu i primjeru pojedinog sveca. Od Svetoga Leopolda i te kako imamo što učiti.“

Sveti Leopold je svoj život živio kao razapet. Poticao je iz „Zaljeva svetaca“, rodom iz Herceg Novog, i uvijek je želio vratiti se u svoju domovinu i tamo nastaviti misiju, ali Bog je s njim imao druge planove. „Iako se njegovi planovi nisu poklapali s Božjim, on je i te kako prihvatio ono što je Bog za njega namijenio. Slijedio je Isusa i onda kada se njegove želje nisu ostvarivale. Slijedio je Isusa i onda kada se osjećao kao tuđin među ljudima koji nisu ni njegove krvi, ni njegovog jezika, ni podrijetla, nego naprotiv - za njega potpuni stranci. Znamo da je stasao u Italiji i da je praktički cijeli svoj život proveo u Padovi. Ali upravo u tome nam je Sveti Leopold veliki primjer i uzor svetačkoga života - da tamo gdje živim, tamo gdje me Bog stavio, trebam unositi evanđelske vrednote, Krista. Ne tražiti da budem negdje drugdje. Ne žaliti za tim što nisam negdje drugdje. Na osobit način život Svetog Leopolda Bogdana Mandića resile su vrline koje je pokazivao prilikom sakramenta pomirenja. Uvijek je imao vremena za ljude“, rekao je župnik.

Sv. Leopold je pokazao kako je čovjek, onaj slab i jednostavan čovjek, kojeg je Bog tog trenutka stavio nekome na životni put, baš onaj komu treba posvetiti svo svoje vrijeme, te je satima umeo sedeti u ispovjedaonici i slušati bez truna osude. „Bio je svjedok Božji, Boga koji čuje čovjeka i blago razgovara s njime. I te kako možemo razmišljati koliko mi doista čujemo jedni druge i koliko nastojimo s blagošću prihvatiti čovjeka pored sebe ili smo često nestrpljivi i pokušavamo već unaprijed zaključiti što taj drugi želi ili jednostavno na svoj način reagiramo prema onome koji nam se obratio možda u potrebi, tek toliko da nekome iznese svoju muku, svoju nevolju, svoje teškoće. Leopold Bogdan Mandić nije se sablažnjavao nad grijesima drugih ljudi, niti je kažnjavao druge, nego je naprotiv i sam postao svjestan vlastite grešnosti, ali isto tako i sposobnosti pokajanja. To znači da čovjek jeste onaj koji može pogriješiti, ali isto tako čovjek je biće koje se može kajati i treba se pokajati za vlastite grijehe.“

Na koncu, preč. Ivešić je zaključio: „Leopold Bogdan Mandić je i svijedok Božjega milosrđa, Boga koji nam oprašta sve, i ono što možda nekada ni sami sebi, a ni drugima, ne možemo oprostiti, Boga koji uvijek i sve oprašta i najbolje poznaje svakoga od nas. On nas je za sebe stvorio i on je u svakoga od nas stavio bar zrno dobrote. Leopold Mandić bio je svetac, čovjek koji je vjerovao u ljude, u njihovu dobrotu i kada je netko možda i bio u grijehu, slabostima, zlu, Leopold je uvijek pronašao to zrno dobroga kao vodilju za toga čovjeka, da se od grijeha izbavi i da se prikloni dobru.“

Milenijska proslava obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva

Nakon svete Mise, u pastoralnom centru, koji nosi ime Leopolda Mandića, otvorena je izložba „1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva (925.-2025.); tragom milenijske proslave u Bačkoj i Srijemu“. Godine 1925. milenijska proslava održana je diljem Kraljevine SHS, između ostalog i diljem Srijema (Petrovaradin, Ruma, Sremska Mitrovica, Kukujevci, Golubinci, Šid, Hrtkovci, Morović, Zemun, Sremski Karlovci).

U Srijemu je u rujnu 2025. godine izložba premijerno prikazana kao dio programa proslave 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva održane u Golubincima, koju su organizirali Srijemska biskupija, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i HKPD „Tomislav“ iz Golubinaca, uz potporu Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

Izložba donosi povijesni prikaz, uz odjeke proslave tisućite obljetnice Hrvatskog Kraljevstva. Njena autorica je Katarina Čeliković, za dizajn je bio zadužen mr. sc. Darko Vuković, a suradnici su bili i mr. sc. Zlatko Virc, Marko Kljajić, Vladimir Nimčević i Stevan Mačković. Izložbu je u Rumu donio Branimir Kopilović, stručni suradnik za kulturne programe i projekte ZKVH, koga je na početku najavio i zahvalio mu župnik mons. Josip Ivešić, podsjetivši nazočne da je povijest učiteljica života, te da je vrijedno znati povijest i svog i drugih naroda, kako bi se život bolje mogao sagledati i upoznati.

„U nastojanju da obiđemo cijelu Vojvodinu i Srijem, danas smo u Rumi, gradu koji je bio dio milenijske proslave 1000. godišnjice Hrvatskog Kraljevstva, koja se održavala diljem Kraljevine SHS, a centralna proslava bila je u Zagrebu. Subotica je imala čak tri proslave. O proslavi u Rumi, kada je riječ o ovoj postavci, svjedoče izvori iz Spomenice hrvatskih kulturnih, prosvjetnih i pjevačkih društava u Srijemskoj Mitrovici do 1936. Naravno, ova izložba je proces i inicijalna kapisla za dalja istraživanja. Nadam se da će vam izložba biti zanimljiva, a ostaće neko vrijeme sa vama, i da ćete nešto novo naučiti iz nje. Nadam se i budućoj suradnji, osobito što je dosadašnja suradnja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata sa Srijemskom biskupijom bila izuzetno uspješna“, rekao je Branimir Kopilović. Zatim je predstavio izložbu u kontekstu povijesnih činjenica, iz svijetla vremena i lika Tomislava, vladara koji je prvi koristio titulu kralja (rex).

Rumljani će imati prilike izložbu pogledati i u narednom periodu, a nazočni vjernici su na svoj zavjetni dan, nakon predstavljanja, sa zanimanjem pregledali postavku i imali priliku razgovarati sa predstavnikom ZKVH i saznati više o ovom dijelu povijesti.

M. Mikolaci