„Suosjećanje Samarijanca: ljubiti noseći bol drugog“

Draga braćo i sestre!

XXXIV. svjetski dan bolesnika svečano će se proslaviti u Chiclayu u Peruu 11. veljače 2026. godine. U toj prigodi želio sam ponovno predložiti sliku dobrog Samarijanca, uvijek aktualnu i nezamjenjivu za ponovno otkrivanje ljepote ljubavi i društvene dimenzije suosjećanja te za skretanje pozornosti na sve one koji su potrebi i koji pate, kao što su bolesni.

Svi smo čuli i čitali taj dirljivi tekst svetog Luke (usp. Lk 10, 25-37). Kad ga neki zakonoznanac pita koga bismo trebali ljubiti kao bližnjega, Isus odgovara prispodobom: nekog čovjeka koji je putovao iz Jeruzalema u Jerihon napali su razbojnici i ostavili ga polumrtva. Svećenik i levit prođoše dalje, ali neki Samarijanac, vidjevši ga, smilova mu se, previ mu rane, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za njega. Želim ovdje ponuditi razmišljanje o tom biblijskom odlomku, koristeći hermeneutički ključ enciklike Fratelli tutti mog voljenog predšasnika pape Franje, gdje se suosjećanje i milosrđe prema onom koji je u potrebi ne svode samo na individualni napor, već se ostvaruju u odnosu s bratom u potrebi, s onima koji se brinu za njega i, što je najvažnije, s Bogom, koji nas obasipa svojom ljubavlju.

1. Dar susreta: Radost davanja blizine i prisutnosti

Uronjeni smo u kulturu brzine, neposrednosti, žurbe, kao i odbacivanja i ravnodušnosti. Sve nas to sprječava da se približimo ili zaustavimo na putu kako bismo uočili potrebe i patnju koje nas okružuju. U prispodobi se kaže da Samarijanac, vidjevši ranjenog čovjeka, nije ga zaobišao, već ga je pogledao otvorenim i pažljivim pogledom, pogledom Isusa, koji ga je doveo do ljudske blizine i solidarnosti. Samarijanac je „prišao čovjeku i svojim mu rukama vidao rane te se pobrinuo za njega plativši iz vlastitog džepa. Dao mu je prije svega […] svoje vrijeme.“ [1] Isus ne uči tko je bližnji, već kako to postati, odnosno kako da mi sami postanemo bližnji. [2] U vezi s tim možemo reći zajedno sa svetim Augustinom da Gospodin nije htio poučiti tko je bližnji tog čovjeka, već kome on treba postati bližnji. Naime, nitko nije bližnji drugome sve dok mu svojevoljno ne pristupi. Stoga je njegov bližnji onaj koji mu je iskazao milosrđe. [3]

Ljubav nije pasivna, već ide u susret drugome. Biti bližnji ne ovisi o fizičkoj ili društvenoj blizini, već o odluci da ljubimo. Zato kršćanin postaje bližnji onom koji pati, slijedeći primjer Krista, istinskog Božjeg Samarijanca koji se približio ranjenom čovječanstvu. Nije riječ o pukim djelima čovjekoljublja, već o znakovima u kojima se može prepoznati da osobno sudjelovanje u patnji drugoga uključuje sebedarje, to znači nadići zadovoljavanje potrebâ da bismo mi sami postali dio tog dara. [4] Tu ljubav mora jačati susret s Kristom, koji se iz ljubavi predao za nas. Sveti Franjo je to vrlo dobro objasnio kad je, govoreći o svom susretu s gubavcima, rekao: „sam me Gospodin dovede među njih“ [5], jer je po njima otkrio slatku radost ljubavi.

Dar susreta rađa se iz odnosa s Isusom Kristom, kojeg poistovjećujemo s dobrim Samarijancem, koji nam je donio vječno spasenje i kojeg uprisutnjujemo kad se priginjemo nad ranjenim bratom. Sveti Ambrozije je govorio: „Budući da nam, dakle, nitko nije tako blizak kao onaj koji je izliječio naše rane, ljubimo ga kao Gospodina, a ujedno i kao bližnjega: naime, ništa nije tako blizu jedno drugom kao što je glava udovima. Ljubimo i onoga koji je nasljedovatelj Krista: ljubimo onoga koji, poradi sveze jedinstva s drugima u tijelu, trpi zbog siromaštva drugih.“ [6] Moramo biti jedno u Jednom, u blizini, u prisutnosti, u primljenoj i podijeljenoj ljubavi, i uživati, poput svetog Franje, milinu susreta s njim.

2. Zajedničko poslanje u brizi za bolesne

U nastavku sveti Luka kaže da se Samarijanac „sažalio“. Suosjećanje sa sobom nosi duboke osjećaje koji potiču na djelovanje. To je osjećaj koji izvire iz dubine srca i vodi do zalaganja za onog koji pati. U toj prispodobi, suosjećanje je prepoznatljivo obilježje djelatne ljubavi. Nono nije teorijsko ili sentimentalno, već se pretače u konkretna djela: Samarijanac pristupa, povija rane, skrbi se i preuzima brigu za ranjenog čovjeka. Ali pazite, on to ne čini sam, na individualan način, „Samarijanac [je] tražio gostioničara koji će se pobrinuti za tog čovjeka… i mi [smo] pozvani susresti se u jednom ‘mi’ koji je jači od zbroja malih pojedinaca.“ [7] Osobno sam, kao misionar i biskup u Peruu, osvjedočio u to kako je mnogo onih koji dijele milosrđe i suosjećanje, po uzoru na Samarijanca i gostioničara, bilo da su to članovi obitelji, susjedi, zdravstveni djelatnici, pastoralni djelatnici ili mnogi drugi koji se zaustavljaju, pristupaju, dvore, liječe, podupiru, prate i pružaju koliko mogu. Svi oni daju suosjećanju socijalnu dimenziju. To iskustvo, koje se ostvaruje u mreži odnosâ, nadilazi puko individualno zalaganje. Slično tome, u Apostolskoj pobudnici Dilexi te, osvrnuo sam se na brigu za bolesne ne samo kao na „bitni dio“ poslanja Crkve, već kao na autentično „crkveno djelovanje“ (br. 49). Ondje sam citirao svetog Ciprijana da pokažem kako ta dimenzija služi kao mjerilo i pokazatelj zdravlja našeg društva: „Ova kuga i ova epidemija, naoko strašna i pogubna, iskušava pravednost svakog pojedinca i ispituje ljudska srca! Ta kuga pokazuju služe li zdravi bolesnima, vole li rođaci vole svoje krvne srodnike kako pristaje, imaju li gospodari samilosti prema svojim oboljelim robovima, zanemaruju li liječnici bolesne kojima je potrebna pomoć.“ [8]

Biti jedno u Jednom znači zaista se osjećati udovima jednog tijela u kojem, u skladu sa svojim pozivom, nosimo Gospodinovo smilovanje prema patnji svih ljudi. [9] Usto, bol koja u nama budi samilost nije bol stranca, već patnja jednog uda našeg vlastitog tijela za kojeg nam naša Glava zapovijeda da se za nj brinemo za dobrobit svih. U tom se smislu poistovjećuje s Kristovom patnjom i, kad je se prikazuje u kršćanskom duhu, požuruje ispunjenje molitve samog Spasitelja za jedinstvo svih. [10]

3. Uvijek nošeni ljubavlju prema Bogu, kako bismo se susreli sa samima sobom i svojom braćom i sestrama

U dvostrukoj zapovijedi: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!“ (Lk 10, 27), možemo prepoznati primat Božje ljubavi i njezinu izravnu posljedicu na način na koji čovjek ljubi i ophodi se prema drugima u svim njegovim dimenzijama. „Ljubav prema bližnjemu opipljiv je dokaz autentičnosti ljubavi prema Bogu, kao što svjedoči apostol Ivan: ‘Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena. […] Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu’ (1 Iv 4, 12.16)“. [11] Premda je objekt te ljubavi različit: Bog, bližnji i mi sami, te ih u tom smislu možemo shvatiti kao različite vrste ljubavi, one su uvijek nerazdvojne. [12] Primat Božje ljubavi znači da se djela ne čine radi stjecanja osobne koristi ili neke nagrade, već kao očitovanje ljubavi koja nadilazi obredne propise i pretače se u istinsko klanjanje: služiti bližnjemu znači ljubiti Boga djelotvornom ljubavlju. [13]

Taj pogled nam također omogućuje otkriti što znači ljubiti samoga sebe. To znači odustati od toga da budemo zaokupljeni time da zasnivamo svoje samopoštovanje ili osjećaj vlastitog dostojanstva na stereotipima poput uspjeha, karijere, položaja ili porijekla [14] te, umjesto toga, ponovno otkrijemo svoje mjesto pred Bogom i bližnjima. Benedikt XVI. rekao je da „čovjek se, kao stvorenje duhovne naravi, ostvaruje u interpersonalnim odnosima. Što ih autentičnije živi to više sazrijeva i njegov osobni identitet. On donosi vrijednosni sud o sebi stavljajući se u odnos s drugima i s Bogom, a ne izolirajući se od njih“. [15]

Draga braćo i sestre, „pravi lijek za rane čovječanstva je život utemeljen na bratskoj ljubavi, koja je ukorijenjena u Božjoj ljubavi“ [16]. Žarko želim da u našem kršćanskom načinu života nikada ne dođe do pomanjkanja tog bratskog, „samarijanskog“ duha – uključivog, hrabrog, predanog i solidarnog, koji ima svoje najdublje korijene u našem jedinstvu s Bogom u vjeri u Isusa Krista. Zapaljeni tom božanskom ljubavlju, moći ćemo se istinski posvetiti svima koji pate, posebno našoj bolesnoj, starijoj i napaćenoj braći i sestrama.

Uzdignimo svoju molitvu Blaženoj Djevici Mariji, Zdravlju bolesnih. Molimo je da bude na pomoć svima koji pate, koji trebaju samilost i suosjećanje, da ih netko sasluša i utješi. Utecimo se njezinu zagovoru ovom drevnom molitvom, koja se moli u obiteljima za sve koji su bolesni i pate:

Draga Majko, ne budi mi daleko,

ne odvrati svoj pogled od mene.

Prati me na svim mojim putovima

i nikada me ne ostavljaj samog.

Ti koja me uvijek štitiš,

kao prava majka,

isprosi mi blagoslov Oca,

Sina i Duha Svetoga.

Od srca udjeljujem svoj apostolski blagoslov svim bolesnicima, njihovim obiteljima i svima koji se brinu za njih, zdravstvenim djelatnicima i onima koji su uključeni u pastoral zdravlja, a posebno onima koji će sudjelovati u ovom Svjetskom danu bolesnika.

Iz Vatikana, 13. siječnja 2026.

PAPA LAV XIV.

Vjernici obilježili Svjetski dan bolesnika i molili zagovor Gospe Lurdske

LAĆARAK (TU) – U srijedu, 11. veljače 2026., u župi Svete Ane u Laćarku svečano je obilježen Svjetski dan bolesnika, u duhu marijanske pobožnosti Gospi Lurdskoj i molitve za zdravlje duše i tijela.

Vjernici su u velikom broju pristupali sakramentu pomirenja prije svete mise, a potom je slavljena euharistija s prigodnom homilijom. Nakon mise uslijedile su pobožnosti i litanije Gospi Lurdskoj, te zajednička molitva za bolesnike i sve koji trpe.

Župnik je ukratko predstavio povijest i značenje lurdske pobožnosti, osobito događaje Gospinih ukazanja u špilji Massabielle, te u homiliji istaknuo važnost sakramenata, osobito sakramenata ozdravljenja – ispovijedi i bolesničkog pomazanja. Naglasio je kako ti sakramenti, zajedno s Euharistijom, vjerniku donose duhovnu snagu u svakodnevici, podižu čovjeka u slabosti te pomažu da patnja dobije smisao u svjetlu Kristova križa i uskrsnuća.

Posebno je istaknuto da je najveća bolest koja razara čovjeka grijeh, jer odvaja od Boga i udaljuje od bližnjih. Blažena Djevica Marija, kao Majka i Zagovornica, pokazuje put života u Božjoj prisutnosti: uronjenost u Božju riječ, molitvu i sakramentalni život, po kojemu se liječi i duša, a često i tijelo.

Nakon propovijedi zajednički je slavljen sakrament bolesničkog pomazanja, kojemu su pristupili svi koji su imali potrebu. U molitvi vjernici su se spomenuli bolesnika u župi i u cijelom svijetu, kao i svih koji se s ljubavlju brinu za bolesne: članova obitelji, zdravstvenih djelatnika, njegovatelja i volontera. Na kraju slavlja vjernici su ohrabreni da, po primjeru i zagovoru Gospe Lurdske, svoju snagu crpe iz živog i osobnog odnosa s Bogom.

Nakon mise vjernici su se zadržali u kratkom druženju i čašćenju.

Učenici iz Srijemske biskupije ove godine su prvi put sudjelovali na natjecanju iz vjeronauka

TOTOVO SELO (TU) - Biskupijska vjeronaučna olimpijada održana je u subotu, 7. veljače. Ekipe iz Srijemske biskupije pridružile su se natjecateljima iz Subotičke u Totovom Selu. Na natjecanju je sudjelovalo 5 ekipa iz Srijema, dvije iz Srijemske Mitrovice u pratnji đakona Ivana Malića, dvije iz Nikinaca i jedna iz Platičeva u pratnji vjeroučiteljice Marije Pavelić.

Djeca su se natjecala u dvije kategorije, prvu čine učenici petog i šestog razreda, a drugu učenici sedmog i osmog. Natjecali su se u ekipama, po dva učenika iste kategorije. U Totovom Selu testirano je znanje i snalaženje u Bibliji. Osvojenom broju bodova dodani su bodovi iz timskog izazova koji su učenici odradili u svojim župama, te plakate i prikaze izazova poslali kako bi se ranije ocijenili.

Nakon zbrajanja bodova obje ekipe iz Srijemske Mitrovice ostvarile su plasman na republički nivo natjecanja, koji će se održati 7. ožujka u Zrenjaninu

Svi sudionici, i učenici i njihovi mentori, uložili su veliki trud kako bi se uključili u ovo natjecanje, te tako omogućili da i Srijemska biskupija postane dio vjeronaučne olimpijade.

Organizator događaja osmislio je zanimljiv duhovni i zabavni sadržaj za sudionike, dok su s nestrpljenjem očekivali rezultate nakon napisanog testa. Svjedočenje vjere, zajedništvo, produbljivanje starih i sklapanje novih prijateljstava obilježilo je okupljanje djece iz Subotičke i Srijemske biskupije na vjeronaučnoj olimpijadi.

Rezultati biskupijske vjeronaučne olimpijade Srijemske Biskupije

Prva kategorija, 5. i 6. razred, nema plasiranih

Druga kategorija, 7. i 8. razred

Klanjanje je održano na blagdan Svijećnice, 2. veljače

N. SLANKAMEN (TU) - Prvi koji su došli na pozdraviti Isusa bili su najmlađi župljani u pratnji svojih obitelji. Zahvalili su Isus što je i voli i čuva. Bili su neobično tihi i pažljivi kada im je župnik čitao o Isusovom čudu umnažanja pet kruhova i dvije ribe. Program klanjanja za njih je trajao desetak minuta, potom je župnik blagoslovio svaku obitelj posebno, te na kraju udijelio zajednički blagoslov. Za strpljivost i ljubav koju su pokazali Isus jer su mu se došli pokloniti, župnik je djeci podijelio slatkiše.

Vjernici iz Starog i Novog Slankamena okupili su se na godišnjem klanjanju i misi, koje je predvodio p. Peter Deszo, župnik u Surčinu. P. Deszo Svojim je svjedočanstvom vjere i dubokim duhovni iskustvom ostavio snažan dojam na vjernike.

B.P.

U srijemskomitrovačkoj katedrali svečano je proslavljen sv. Blaž, biskup i mučenik, pomoćnik u bolestima grla i jedan od omiljenih svetaca u pučkoj pobožnosti

SR. MITROVICA (TU) - Sveti Blaž, poznat i kao sveti Vlaho, bio je ugledan i obrazovan čovjek, liječnik po zvanju, koji je sav svoj život posvetio služenju Kristu i bližnjima. Kao biskup s posebnom je ljubavlju pomagao siromasima i nevoljnicima, u kojima je prepoznavao samoga Krista. Predaja svjedoči kako je njegovim zagovorom spašen dječak koji se gušio zbog zapete riblje kosti, zbog čega se od najranijih vremena časti kao zaštitnik u bolestima grla i zaziva u trenucima tjelesne i duhovne slabosti.

Euharistijsko slavlje predvodio je župni upravitelj vlč. Marko Gregić u zajedništvu s vlč. Ivanom Malićem, a vjernici su se okupili kako bi zajedničkom molitvom proslavili blagdan ovoga sveca i obnovili svoje pouzdanje u Božju zaštitu.

Na kraju misnoga slavlja podijeljen je blagoslov grla, poseban obred Crkve povezan uz blagdan svetoga Blaža, kojim se vjernici povjeravaju Božjoj brizi i zagovoru ovoga sveca.

Proslava blagdana svetoga Blaža i ove je godine bila prigoda za zajedničku molitvu i očitovanje vjere, u duhu crkvene predaje koja se vjerno čuva i prenosi iz naraštaja u naraštaj.

Anemari Hajdu Žarko

Blagdan Prikazanja Gospodinova, u narodu poznat kao Svijećnica, svečano je proslavljen 2. veljače u katedrali sv. Dimitrija, đakona i mučenika

SR. MITROVICA (TU) - Svečano misno slavlje s blagoslovom svijeća predvodio je župni upravitelj vlč. Marko Gregić, u zajedništvu s vlč. Ivanom Malićem.

U homiliji, obraćajući se okupljenim vjernicima, vlč. Marko Gregić osvrnuo se na značenje Svijećnice kao blagdana susreta Boga i čovjeka, naglašavajući kako zapaljena svijeća u rukama vjernika simbolizira hod Božjega naroda prema konačnom svjetlu – Kristu, Svjetlu svijeta. Blagdan ne govori samo o povijesnom događaju u jeruzalemskom Hramu, nego i o pitanju osobnog odnosa s Bogom: prepoznajemo li njegov dolazak u vlastitom životu i doživljavamo li ga kao izvor radosti ili straha.

Nadovezujući se na evanđeoski ulomak o Prikazanju Gospodinovu, župnik je istaknuo likove Šimuna i Ane kao primjere ustrajne vjere i strpljivog iščekivanja Božjega spasenja. Vođeni Duhom Svetim, oni u jednostavnosti i poniznosti prepoznaju Mesiju ondje gdje ga mnogi ne bi očekivali – u djetetu.

Posebno je naglašeno kako Šimun nije očekivao Mesiju prema vlastitim predodžbama moći i sile, nego je bio otvoren Božjem načinu djelovanja. Spasenje koje Bog nudi ne dolazi u prijetnji, nego u daru i povjerenju. U trenutku kada Šimun uzima dijete Isusa u naručje, njegovo dugogodišnje čekanje dobiva svoje ispunjenje, a njegov život mir i smisao.

Govoreći o proročici Ani, istaknuto je njezino svjedočanstvo vjernosti, molitve i nade. Iako često neprimjetna, Ana postaje znak da Bog svoje spasenje objavljuje upravo po onima koji mu ostaju vjerni u tišini svakodnevice.

Na kraju homilije naglašeno je kako blagdan Svjećnice i danas vjernike stavlja pred pitanje kakvog Spasitelja očekuju i koliko su spremni Boga prepoznati u jednostavnosti vlastitoga života. Primjer Šimuna i Ane poziva na povjerenje i otvorenost Božjem djelovanju, koje uvijek vodi prema punini života.

Misno slavlje proteklo je u posebnom molitvenom ozračju, dodatno obogaćenom pjevanjem božićnih pjesama, koje su i na ovaj blagdan snažno podsjetile na otajstvo Kristova utjelovljenja. Iako je božićno liturgijsko vrijeme službeno završeno blagdanom Krštenja Gospodinova.

Svijećnica je kroz stoljeća smatrana završetkom božićnog vremena. Tako je sve do liturgijske obnove nakon Drugoga vatikanskog sabora (reforma Rimskog kalendara, 1969.) pjevanje božićnih pjesama na ovaj blagdan bilo uobičajeno i duboko ukorijenjeno u crkvenoj praksi.

Ova tradicija, sačuvana i danas u mnogim sredinama, podsjeća kako otajstvo Božića ne završava samo kalendarski, nego se nastavlja živjeti u svjetlu Krista koji dolazi kao Spasitelj svijeta.

Anameari Hajdu Žarko