Posljednji biskup sjedinjenih biskupija Đakovačke i Srijemske, i prvi đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit u miru Marin Srakić, preminuo 2. studenoga 2026. na Dušni dan u Svećeničkom domu u Đakovu, pokopan je u četvrtak, 5. studenoga, na svetkovinu Srijemskih mučenika, u kripti đakovačke katedrale bazilike sv. Petra.

ĐAKOVO (TU-DJOS) –  Misu zadušnicu predvodio je zagrebački nadbiskup metropolit i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Dražen Kutleša u koncelebraciji s 38 nadbiskupa i biskupa te brojnim svećenicima, a homiliju je izrekao đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić. Od pokojnog nadbiskupa oprostili su se predstavnici crkvenoga i društvenoga života, đakoni, biskupi, svećenici, redovnici i redovnice te vjernici laici.

Opraštamo se, ali ne bez nade

Tijelo pokojnoga nadbiskupa Marina bilo je izloženo u đakovačkoj prvostolnici od jutarnjih sati. Brojni vjernici, svećenici i redovnice dolazili su pomoliti se i upisati u knjigu žalosti. Zajedničku molitvu svih okupljenih vjernika prije mise zadušnice animirao je pomoćni biskup đakovačko-osječki Ivan Ćurić, a desetice krunice molili su vjernici laici i redovnice. Neposredno prije misnoga slavlja lijes s tijelom pokojnoga nadbiskupa Marina prenesen je i položen na sag ispred oltara đakovačke katedrale, na mjesto na kojemu je tijekom života ležao tri puta – prigodom đakonskoga, svećeničkoga i biskupskoga ređenja. Na lijes su položeni simboli službi koje je nadbiskup Srakić obavljao: biskupska mitra, evanđelistar i palij.

Uime Đakovačko-osječke nadbiskupije okupljenima je prije mise zahvalio preč. Mato Gašparović, ekonom Ustanove za uzdržavanje klera Đakovačko-osječke nadbiskupije i kustos katedrale. Posebnu zahvalnost uputio je trojici kardinala – beogradskom nadbiskupu metropolitu Ladislavu Nemetu, zagrebačkom nadbiskupu metropolitu u miru Josipu Bozaniću i vrhbosanskom nadbiskupu metropolitu u miru Vinku Puljiću – apostolskom nunciju u Republici Hrvatskoj nadbiskupu Leopoldu Girelliju te prisutnim nadbiskupima i biskupima iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Slovenije. Zahvalnost je izražena i izaslaniku pečuškoga biskupa, provincijalima redovničkih zajednica te predstavnicima drugih kršćanskih zajednica.

Preč. Gašparović zahvalio je i za brojne pisane izraze sućuti i blizine, među kojima su izrazi sućuti bivšeg apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj, sada apostolskog nuncija u Izraelu, nadbiskupa Giorgia Lingue, zatim predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, predsjednika Vlade Andreja Plenkovića i predsjednika Hrvatskoga sabora Gordana Jandrokovića, njegove svetosti gospodina Porfirija, patrijarha srpskog i visokopreosvećenog gospodina Irineja, mitropolita Bačkog, kao i predstavnika ostalih državnih i lokalnih vlasti, vjerskih zajednica, znanstvenih i kulturnih ustanova te crkvenih i civilnih udruga.

„Riječi suosjećanja i poštovanja svjedoče da su život i djelovanje nadbiskupa Marina prepoznati i cijenjeni ne samo u crkvenoj zajednici, nego i u široj društvenoj i javnoj zajednici“, istaknuo je Gašparović, uputivši posebnu sućut rodbini pokojnog nadbiskupa. „Danas se opraštamo od našega nadbiskupa Marina, ali ne bez nade. Okupljeni oko oltara Gospodnjega zahvaljujemo za dar njegova života, svećeništva i biskupske službe, za njegovo predanje u Crkvi, za pastirsku brigu i sve dobro koje je tijekom svojega života učinio za ovu mjesnu Crkvu i njezine vjernike“, rekao je preč. Gašparović.

Đakovačka katedrala bila je njegov dom

Misa zadušnica započela je ulaznom procesijom. Liturgijsko pjevanje animirao je Mješoviti katedralni zbor pod vodstvom mo Ivana Andrića, uz orguljsku pratnju s. Josipe Pavle Jakić, MA. Službu ceremonijara obavljao je kancelar Nadbiskupskog ordinarijata, vlč. dr. Dario Hrga, u asistenciji su bili bogoslovi Bogoslovnog sjemeništa, a posluživali su đakoni Bože Serdarušić i Stjepan Kuharić.

Na početku misnoga slavlja nadbiskup Kutleša izrazio je sućut rodbini pokojnog nadbiskupa Srakića te istaknuo kako je đakovačka katedrala bila njegov dom i mjesto njegova duhovnog i svećeničkog rasta. „Ova katedrala bila je njegov dom. Pod ovim je svodovima kao mladić rastao u pozivu. Ovdje je primio puninu svetoga reda. Ovdje je desetljećima propovijedao, redio svećenike, posvećivao sveta ulja i blagoslivljao svoj narod. Danas ga ovamo donosimo posljednji put sa zahvalnošću i nadom u ponovni susret. Predajemo ga u molitvi u ruke Onoga kojemu je cijeli život služio.”

Nadbiskup Dražen zatim je rekao da tijekom ove mise „želimo učiniti troje. Želimo zahvaliti Bogu za dar njegova života i služenja. Želimo moliti za njegovu dušu, jer i najvjerniji pastir, kao i svaki čovjek, nosi tragove ljudske slabosti i potrebno mu je Božje milosrđe. I želimo obnoviti vlastitu vjeru u uskrsnuće koju je on neumorno naviještao“.

Uslijedila je služba riječi, a prvo čitanje navijestio je bogoslov Matej Prljević, psalam je otpjevao vlč. Luka Ćosić, antifonu Krešimir Fabijančić, dok je evanđeoski ulomak pjevanjem navijestio đakon Serdarušić.

Poteškoće – izazov za još vjernije predanje

U homiliji je nadbiskup Hranić podsjetio na životni i svećenički put nadbiskupa Marina Srakića, rođenoga 6. srpnja 1937. u Ivanovcima, a krštenoga u župnoj crkvi Gospe Snježne u Harkanovcima. Istaknuo je kako je osobito volio svoj rodni kraj, Ivanovce, Zelčin i Harkanovce, kao i Valpovo i Podravske Podgajce, kamo je rado odlazio dokle god je mogao.

S jedanaest godina, 1948., u vrijeme komunističkoga progona Crkve, otišao je u dječačko sjemenište na Šalatu u Zagrebu, gdje je pohađao gimnaziju. Teologiju je studirao u Đakovu, a za svećenika je zaređen 5. ožujka 1960., još tijekom četvrte godine teološkoga studija, u 23. godini života.

„Poteškoće su se u njegovu životu pokazivale kao izazov za još veće i gorljivije vjerničko i svećeničko predanje Bogu i Crkvi te za još zauzetiji rad“, istaknuo je Hranić te rekao kako je pokojni nadbiskup Marin, uz redovite kapelanske i župničke obveze nastavio obrazovanje i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu stekao akademski stupanj magistra znanosti. Ondje je poslije habilitirao i bio proglašen naslovnim docentom na Katedri moralne teologije. Nakon službe prefekta u Bogoslovnom sjemeništu i predavača moralne teologije na Teološkom studiju u Đakovu, upućen je na poslijediplomski studij u Rim, u Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima i na Papinsku akademiju Alfonsianu, gdje je postigao doktorat znanosti.

Po povratku u Đakovo 1970. godine predavao je moralnu teologiju i katolički društveni nauk, a tijekom 29 godina profesorske službe predavao je i latinski i talijanski jezik te vjeronauk. Bio je predavač na poslijediplomskom studiju Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, Institutu za teološku kulturu laika u Osijeku te na teološkoj formaciji novakinja Milosrdnih sestara sv. Križa. Pet godina obnašao je službu prefekta, a potom dvanaest godina bio rektor Bogoslovnog sjemeništa. Kao rektor nastojao je provesti koncilsku obnovu, izradio novi statut i bogoslove poticao na usvajanje smjernica i duha Drugoga vatikanskog koncila.

Teške ratne okolnosti

Na blagdan Svijećnice 1990. imenovan je pomoćnim biskupom, a biskupsko ređenje 24. ožujka iste godine odvijalo se u ozračju radosti zbog nadolazeće slobode, ali i prijetnje agresije na Hrvatsku. Nadbiskup Hranić podsjetio je na teške ratne okolnosti u kojima je Srakić započeo biskupsku službu. Đakovačka ili Bosanska i Srijemska biskupija bila je teško razorena, podijeljena u tri dijela, a više od sto tisuća vjernika bilo je prognano ili protjerano iz svojih domova i župa.

Unatoč opasnostima, tada pomoćni biskup Marin pronalazio je načine da preko Mađarske i Srbije odlazi u Srijem, gdje je obilazio i hrabrio katoličke vjernike koji su živjeli u strahu. Posjećivao je i okupirana područja Hrvatske, malobrojne preostale vjernike i svećenike, prognanike raspršene po domovini i inozemstvu te hrvatske branitelje. Na drugu obljetnicu biskupskoga ređenja tajno je i poluilegalno hodočastio u Ilok. Iz njegova zapisa u samostanskoj spomenici Hranić je izdvojio riječi: „Na ovoj mirovnoj misiji obuzeše nas radost i nada, žalost i tjeskoba. Radost jer smo našli vedrog i hrabrog oca Marka i njegove domaćice. Nada da će svanuti bolja budućnost za sve nas. Ali i žalost i tjeskoba nad svim onim tužnim što smo usput vidjeli.“

Tijekom ratnih godina Srakić je obilazio prognanike i branitelje, ustrojavao Caritas, sudjelovao u razgovorima i pregovorima o mirnoj reintegraciji, povratku i obnovi života u okupiranim selima i župama te hrabrio i tješio obitelji žrtava Domovinskoga rata.

Nadbiskup Đuro podsjetio je i na njegovu službu u različitim razdobljima biskupskoga života: šest godina bio je pomoćni biskup, godinu dana biskup koadjutor, šest godina dijecezanski biskup, pet godina prvi nadbiskup i metropolit đakovačko-osječki, a potom trinaest godina nadbiskup u miru.

U Hrvatskoj biskupskoj konferenciji nadbiskup Srakić je obnašao više odgovornih službi: bio je predsjednik Vijeća za nauk vjere i katehizaciju, Pravne komisije te Vijeća za sjemeništa i duhovna zvanja, kao i član Stalnoga vijeća. Godine 2007. izabran je za predsjednika Hrvatske biskupske konferencije. Hranić je posebno istaknuo njegov doprinos razvoju školskoga vjeronauka i vjerskoga odgoja u predškolskim ustanovama, ustroju Nacionalnoga katehetskog ureda, izradi vjeronaučnih programa te rješavanju pravnoga statusa i stručnoga položaja vjeroučitelja.

Kada je 1997. preuzeo službu dijecezanskoga biskupa, zatekao je ratom razorenu biskupiju, s brojnim prognanicima koji su čekali povratak svojim domovima i župama. Već je na liturgiji preuzimanja službe najavio pripremu i sazivanje druge biskupijske sinode. Njezin završni dokument postao je, kako je istaknuo Hranić, temelj pastoralnoga djelovanja mjesne Crkve, a sinodske smjernice obilježile su cjelokupno Srakićevo pastirsko služenje.

Nadbiskup Hranić posebno je istaknuo njegovu potporu svećenicima i vjernicima u obnovi crkava, župnih stanova i pastoralnih prostora, kao i zauzimanje za obnovu nadbiskupijskih ustanova. „U povijesti Crkve na ovim prostorima vjerojatno nikada nije bilo sagrađeno u tako kratkom vremenskom razdoblju niti obnovljeno toliko župnih i filijalnih crkava, župnih stanova i pastoralnih prostora kao u vrijeme njegove biskupske službe“, rekao je, ističući kako je to bio plod napora i odricanja svećenika i vjernika, ali i Srakićeve potpore, osobnoga zauzimanja i animiranja donatora.

Zauzimanje za praštanje i pomirenje

Kao važnu dimenziju njegova biskupskoga služenja Hranić je izdvojio zauzimanje za praštanje i pomirenje, oslobođenje od mržnje i odustajanje od osvete, kao i promicanje mirotvorstva i ekumenskoga duha. Posebno je istaknuo otvorenost nadbiskupa Marina prema suradnji i dijalogu sa Srpskom pravoslavnom Crkvom. Smatrao je da je Božja providnost Crkvu na ovim prostorima postavila na povijesnu granicu Zapada i Istoka Europe te da je posebna zadaća biskupa Đakovačko-osječke crkvene pokrajine njegovati povjerenje i promicati ekumenske odnose, budući da se na području svake od biskupija te crkvene pokrajine nalazi i sjedište jedne od eparhija Srpske pravoslavne Crkve.

Nadbiskup Hranić istaknuo je kako je Srakić smatrao da su biskupi ovoga područja pozvani i ostale biskupe unutar HBK-a senzibilizirati za promicanje odnosa i dijaloga sa Srpskom pravoslavnom Crkvom. U tome je prepoznavao i važnost uloge HBK-a u dijalogu Svete Stolice sa Srpskom pravoslavnom Crkvom, koji se često odvija preko ili uz pomoć HBK-a.

Govoreći o njegovu zauzimanju za razvoj teološkoga obrazovanja, Hranić je podsjetio na potporu uređenju Teološkog studija u Đakovu, izgradnji studentskoga kampusa, središnje biskupijske i fakultetske knjižnice te nadbiskupijskoga arhiva. Srakić se zauzimao i za uzdizanje Teologije u Đakovu na rang Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, što je ostvareno 2005. godine, kada je fakultet postao sastavnicom Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Nadbiskup Hranić spomenuo je i njegovu ulogu u pripremi trećega apostolskog pohoda pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj, tijekom kojega je Sveti Otac 7. lipnja 2003. pohodio Đakovo i Osijek.

Nadbiskup Hranić istaknuo je i Srakićev doprinos promišljanju o reorganizaciji crkvenih struktura u Slavoniji i Srijemu, u čemu je surađivao s požeškim biskupom Antunom Škvorčevićem. Odlukom pape Benedikta XVI. od 18. lipnja 2008. Đakovačka ili Bosanska i Srijemska biskupija uzdignuta je na rang nadbiskupije pod novim nazivom Đakovačko-osječka nadbiskupija te je uspostavljena metropolija, kojoj su kao sufraganske pridružene Srijemska i Požeška biskupija. Osijek je postao drugo sjedište Nadbiskupije, a osječka središnja župna crkva uzdignuta je na dostojanstvo konkatedrale. Nadbiskup Marin Srakić postao je prvi đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit.

„Čuvajte i njegujte slogu i zajedništvo…“

„Vjerujem da će nadbiskupa Marina historiografija i povijest smjestiti među najveće biskupe naše nadbiskupije. Rekao bih odmah uz bok biskupa Strossmayera, Mandića, Krtice i drugih velikih biskupa koje smo imali na čelu naše biskupije, odnosno nadbiskupije“, rekao je đakovačko-osječki nadbiskup.

Na kraju homilije podsjetio je na oporuku nadbiskupa Marina, potpisanu 19. studenoga 2025. godine, u kojoj, kako je istaknuo, „progovara dobri pastir koji ljubi svoje stado“. Posebno je izdvojio riječi kojima je pokojni nadbiskup svoj život prikazao za mjesnu Crkvu: „S nadom u uskrsnuće vraća se moje tijelo u zemlju od koje je uzeto. Svoj život prikazujem za Đakovačko-osječku nadbiskupiju moleći Gospodina da ona ispuni svoje poslanje u izazovima današnjeg vremena.“

Nadbiskup Hranić pročitao je i posljednju želju pokojnog nadbiskupa: Čuvajte i njegujte slogu i zajedništvo naše Đakovačko-osječke nadbiskupije. Time se ona odlikovala u najtežim trenucima svoje povijesti. I budite osjetljivi na poteškoće kroz koje prolazi Srijemska biskupija. Vaša solidarnost bit će i dalje znak vjerodostojnosti onoga što propovijedamo. „Naš nadbiskup Marin nam to ostavlja u baštinu. I poziva nas da njegujemo i čuvamo tu baštinu“, poručio je Hranić.

Na kraju se, zadržavajući emocije, obratio pokojnom nadbiskupu: „Vama, dragi oče nadbiskupe, hvala na svemu. Uvjereni smo da vas je Gospodin u potpunosti oprao te da vas je već pridružio u radosti zajedništva srijemskih mučenika, koje danas obilježava kalendar, te Sviju svetih. Molite za nas da ispunimo svoje poslanje te da se i mi nađemo dostojni zajedništva s Kristom Gospodinom i s vama u nebeskoj radosti.“

Uslijedila je molitva vjernika koju je pročitala Ana Srakić, rođakinja nadbiskupa Marina te s. Rebeka Umiljanović.

Velikodušno služenje

Pri završetku misnoga slavlja uslijedili su oproštajni govori. Apostolski nuncij Girelli pročitao je poruku pape Lava XIV. koju je uputio preko državnoga tajnika Svete Stolice kardinala Pietra Parolina, a njezin prijevod na hrvatski jezik pročitao je vlč. dr. Davor Senjan, vicerektor Bogoslovnog sjemeništa. Sveti Otac izražava sućut obitelji, svećenicima, redovnicima, redovnicama i vjernicima mjesne Crkve te zahvaljuje za život i služenje pokojnog nadbiskupa.

„Sveti Otac, duhovno se sjedinjujući sa svima koji osjećaju bol zbog njegova odlaska, zahvaljuje Bogu za velikodušno crkveno služenje pokojnog nadbiskupa, koji se nadahnut svojim biskupskim geslom ‘Spe et labore’, nadom i radom, s brižnom predanošću posvetio povjerenom mu stadu. Njegova Svetost sa zahvalnošću se prisjeća njegove pastoralne revnosti i neumornog zalaganja koje je pokazao kao predsjednik HBK-a.“

Dobar boj, završena trka, sačuvana vjera

U oproštajnom govoru nadbiskup Kutleša izrazio je sućut obitelji pokojnog nadbiskupa Marina Srakića, svećenicima i vjernicima Đakovačko-osječke nadbiskupije. Prisjećajući se njegova života i služenja Crkvi, rekao je: „Apostol Pavao na kraju svojega životnoga puta govori o dobru boju, završenoj trci i sačuvanoj vjeri. Tu apostolsku sliku danas s poštovanjem primjenjujemo na život nadbiskupa Marina, prepuštajući s pouzdanjem sud o njegovu životu Božjoj pravednosti i milosrđu.“

Podsjetio je potom na gotovo 90 godina Srakićeva života, 66 godina svećeništva i 36 godina biskupske službe. Istaknuo je kako je velik dio života posvetio odgoju svećeničkih naraštaja kao rektor Bogoslovnog sjemeništa i profesor moralne teologije. „Iza njegova odgojiteljskog rada nisu ostale samo održane lekcije i preneseno znanje. Ostali su ljudi koje je pratio i odgajao ih da razumiju kako je oltar mjesto služenja, a ne časti“, rekao je Kutleša.

Posebnu zahvalu uputio mu je uime biskupa za pet godina predsjedanja Hrvatskom biskupskom konferencijom: „Tu službu nije shvaćao kao vlast, nego kao služenje zajedništvu. Želio je da biskupi budu braća, da zajedno nose teškoće i zajedno se raduju. Bio je strpljiv slušatelj, odmjeren u riječima, čvrst u vjeri, a blag prema ljudima. Hvala ti, oče nadbiskupe, za to bratstvo.“

Hvala na strpljivosti, sazivanju Druge biskupijske sinode i povjerenju

U ime kardinala i biskupa koji su sudjelovali na posljednjem ispraćaju govorio je kardinal Puljić, koji je posebno zahvalio pokojnom nadbiskupu za njegov odgojiteljski rad. „Osim izraza sućuti, želim reći Bogu hvala da smo imali našeg dragog nadbiskupa Marina. I tebi, dragi Marine, hvala ti na onoj strpljivosti kojom si nas odgajao i poučavao. Neka ti Bog bude vječna nagrada. Što drugo mogu nego zamoliti da te Otac Nebeski zagrli svojom božanskom ljubavlju i obasja vječnim svjetlom.“

U ime obitelji i vjernika laika oprostio se Matija Akšamović te rekao: „Osobito vam zahvaljujemo za povjerenje koje ste nam iskazali na mnoge načine, a na poseban način sazivanjem Druge biskupijske sinode kojom ste htjeli da se u što većoj mjeri ostvari zajedništvo i bogatstvo raznolikosti službi i uloga vjernika laika u našoj nadbiskupiji. Vašim biskupskim geslom Spe et labore – Nadom i radom posvjedočili ste nam da smo mi kršćani vjernici nade, nade da ćemo jednoga dana biti u zajedništvu s Gospodinom, a to zajedništvo ćemo postići svojim radom, trudom i žrtvom u Gospodinu. Vi ste nam svojim životom to i posvjedočili.“

Pripadnost Trećem redu sv. Franje

U ime svih redovnica, kao i zajednice Milosrdnih sestara Svetoga Križa kojoj pripada, od nadbiskupa Srakića oprostila se s. Estera Radičević. Izrekla je zahvalu sve što je tijekom godina učinio za njihovu zajednicu. Istaknula je kako je imao poseban osjećaj za redovnički život, a povezanost s redovnicama dodatno je učvršćivala i njegova pripadnost Trećemu redu sv. Franje, zbog čega su ga, kako je rekla, sestre doživljavale kao nekoga tko je na njihovoj strani. Posebno je zahvalila za njegov dugogodišnji odgojno-obrazovni rad, istaknuvši kako je generacijama sestara kandidatica predavao moralnu teologiju te da su njegovi ispiti ostali u njihovu dubokom sjećanju.

Zahvalila mu je i za razumijevanje koje im je iskazivao kada su mu dolazile s pitanjima i problemima. „Jako bih puno mogla govoriti o našim međusobnim odnosima, ali možda to i nije potrebno. Sve je zapisano u dlan Božje ruke i u našim sjećanjima i molitvama“, rekla je. Zahvalila je i sestrama koje su nadbiskupu bile na usluzi do posljednjega časa, istaknuvši kako su po njima i ostale sestre na neki način bile uz njega. Izrazila je nadu da će ih se nadbiskup sjećati i u vječnosti te moliti za njih, kao što će i one nastaviti moliti za njega.

Pomozite zagovorom

U ime svećenika i đakona Đakovačko-osječke nadbiskupije govorio je vlč. prof. dr. Josip Bošnjaković, koji je podsjetio na nadbiskupovu pisanu ostavštinu i njegovu povezanost s mjesnom Crkvom. „Hvala na svjedočanstvu Vašeg života, đakonskog, svećeničkog, biskupskog, nadbiskupskog, jednom riječju pastirskog, na tlu slavonske, srijemske i baranjske zemlje. Tlu na kojem ste ostavili duboki trag rada, rada s dubokom brazdom pluga koji niste puštali iz ruke nego hrabro koračali naprijed. Hvala Vam što ste u tako osjetljivim vremenima mačeve prekovali u plugove, a koplja u srpove, i time bili prorok nade, nade koja Vas je resila u mnogim, nenametljivim, tihim susretima. Hvala što ste daleko gledali, kako u prošlost, tako i u budućnost, a radeći u sadašnjosti za dobro cijelog puka naše nadbiskupije”, rekao je.

Osvrćući se na pisanu ostavštinu nadbiskupa Marina, vlč. Bošnjaković je rekao: „Ostavili ste nam pregršt darova, među njima bih samo kratko spomenuo 14 postaja, odnosno 14 svezaka pisane riječi, koje među ostalim svjedoče i o putu, često križnom putu Vaše i naše povijesti, koja i za Vas, vjerujemo, završava i počinje Uskrsnućem.“ Prisjetio se i razgovora s nadbiskupom Srakićem o sv. Tereziji Avilskoj i njezinim riječima o smrti: Gospodine, dugo se poznajemo, došlo je vrijeme da se gledamo…

„Dugo ste poznavali Gospodina, a riječju i životom pomagali da ga i drugi upoznaju. Sada kada gledate, po Božjem milosrđu, Onoga kojega ste poznavali, pomozite nam Vašim zagovorom da se čvrsto držimo rukama za naš plug u brazdama Slavonije, Srijema i Baranje i da ne okrećemo pogled, kako bismo bili znak nade, jedni za druge kao i za sve kojima smo poslani služiti ne bi li, u zajedništvu s Vašim nasljednikom nadbiskupom Đurom, i pomoćnim biskupom Ivanom, jednom svi gledali licem u lice, Boga, Boga ljubav.“

Oproštaj

Nakon misnoga slavlja uslijedili su sprovodni obredi koje je predvodio nadbiskup Hranić. Tijelo pokojnog nadbiskupa Marina Srakića u sprovodnoj je procesiji preneseno preko đakovačkog trga u kriptu katedrale. Križ na čelu procesije nosio je vlč. Josip Antolović, nećak nadbiskupa Marina. Iz đakovačke prvostolnice tijelo su iznijeli: preč. dr. Drago Tukara, vlč. Mato Knežević, vlč. Alojz Kovaček, vlč. Ivan Begović, vlč. Robert Jugović, vlč. Robert Almaši, vlč. Domagoj Lacković i mons. dr. Ivica Pažin, a preko trga do kripte tijelo su prenijeli: vlč. Filip Sertić, vlč. Krešimir Čutura, vlč. Ivica Martić, vlč. Florijan Kvetek, vlč. dr. Davor Vuković, vlč. dr. Zdenko Ilić, vlč. dr. Pavao Mikulčić i vlč. mr. Stjepan Matezović.

Po završetku obreda, uz grob nadbiskupa Marina u osobnom molitvenom oproštaju zastali su nadbiskup Đuro i biskup Ivan, kao i preč. Gašparović te tajnik Nadbiskupskog ordinarijata, vlč. Nikola Klemen, redovnice i rodbina.

 

M. Kuveždanin / foto: J. Hrehorović / M. Kuveždanin

 

Povodom smrti posljednjeg zajedničkog biskupa đakovačkog i srijemskog, mons. Fabijan Svalina, u zajedništvu s biskupom u miru mons. Đurom Gašparovićem, uputio je nadbiskupu i metropolitu mons. Đuri Hraniću i svim svećenicima i vjernicima Đakovačko-osječke nadbiskupije izraze sućuti i blizine.

Tekst sažalnice prenosimo u cijelosti:

 

Preuzvišeni gospodine Nadbiskupe, dragi brate!

S iskrenom žalošću i dubokim poštovanjem, ali i s čvrstom kršćanskom nadom u uskrsnuće i život vječni, primili smo vijest o preminuću mons. dr. Marina Srakića, umirovljenoga đakovačko-osječkog nadbiskupa i metropolita, nekadašnjega đakovačkog i srijemskog biskupa.

U ime svećenika, redovništva i svih vjernika Srijemske biskupije, kao i u svoje osobno ime, upućujem Vama, pomoćnom biskupu mons. Ivanu Ćuriću, čitavoj Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji te obitelji i rodbini pokojnog nadbiskupa Marina izraze iskrene kršćanske sućuti, pridružujući se vašoj žalosti, molitvi i zahvalnom spomenu na njegov život i dugogodišnje služenje Crkvi.

Za našu Srijemsku biskupiju odlazak nadbiskupa Marina ima osobito značenje. Ne opraštamo se samo od uglednoga crkvenog pastira i prvoga đakovačko-osječkog nadbiskupa i metropolita, nego i od posljednjega zajedničkog dijecezanskog biskupa Đakovačke i Srijemske biskupije, čije je ime neraskidivo povezano s novijom poviješću naše mjesne Crkve, njezinim stradanjima, očuvanjem i obnovom.

Od svojega biskupskog ređenja 24. ožujka 1990., preko preuzimanja službe dijecezanskoga biskupa 6. veljače 1997., pa sve do ponovne uspostave samostalne Srijemske biskupije 18. lipnja 2008. godine, mons. Srakić nosio je pastirsku odgovornost i za Crkvu u Srijemu, dijeleći s njom jedno od najtežih razdoblja njezine novije povijesti.

S osobitom zahvalnošću prisjećamo se njegove blizine svećenicima i vjernicima Srijema u bolnim godinama ratnih stradanja, progona, iseljavanja i nesigurnosti. U vrijeme kada su državne granice i političke okolnosti ozbiljno otežavale redoviti crkveni život, nastojao je sačuvati živu povezanost s povjerenim mu narodom. Ostaje zabilježeno kako je, još kao pomoćni biskup, u proljeće 1994. godine, zaobilaznim putem preko Mađarske, došao u Srijem te tijekom dvadesetodnevnoga pastirskog pohoda obišao sva četiri tadašnja srijemska dekanata, susreo se sa svećenicima i predvodio liturgijska slavlja Velikoga tjedna. Bio je to već njegov peti pohod Srijemu od početka rata.

U tim je teškim okolnostima njegova pastirska prisutnost bila mnogo više od redovitoga izvršavanja biskupske službe. Bila je znakom crkvenoga zajedništva, očinske blizine i ohrabrenja vjernicima koji su, nerijetko prepušteni neizvjesnosti i strahu, nastojali sačuvati svoju vjeru, dostojanstvo i pripadnost Crkvi.

Posebno želimo istaknuti njegovu dalekovidnu brigu za prikladnije pastoralno uređenje Srijema. Svjestan posebnih okolnosti u kojima se našla Crkva srijemska, mons. Srakić je 1999. godine od Svete Stolice zatražio rješenje koje bi omogućilo djelotvorniju i neposredniju pastirsku skrb za ovdašnje svećenike i vjernike. Iz tih je nastojanja proizišlo imenovanje mons. Đure Gašparovića generalnim vikarom za Srijem s posebnim ovlastima i obvezom stalnoga boravka među povjerenim mu narodom.

Osobitu i trajnu povijesnu vrijednost ima i činjenica da je upravo biskup Marin Srakić Svetoj Stolici uputio izričitu molbu za ponovno osamostaljenje drevne Srijemske biskupije. Na temelju odluke pape Benedikta XVI., 18. lipnja 2008. godine započelo je novo poglavlje njezina života, a nadbiskup Marin postao je prvim metropolitom novoosnovane Đakovačko-osječke crkvene pokrajine, kojoj je Srijemska biskupija ostala pridružena kao sufraganska Crkva.

Time je zaokruženo jedno dugo povijesno razdoblje zajedničkoga života dviju biskupija, ali nije prekinuto njihovo duhovno, povijesno i bratsko zajedništvo. Naprotiv, upravo je nadbiskup Marin, kao posljednji zajednički biskup i prvi metropolit, ostao osobitim svjedokom kontinuiteta tih veza i njihove trajne vrijednosti.

U zahvalnom sjećanju posebno nam ostaju njegove riječi izgovorene u Srijemskoj Mitrovici, uoči svečane proslave ponovne uspostave Srijemske biskupije, 25. listopada 2008. godine. Promatrajući slavnu, ali često mučeničku povijest Crkve u Srijemu, od prvih kršćanskih svjedoka i mučenika drevnoga Sirmija do suvremenih kušnji i stradanja, nadbiskup Marin u središte je svojega razmišljanja stavio pitanje apostola Pavla: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?” (Rim 8, 35).

U tom je duhu tada poručio i da nas podjela na dvije biskupije ne dijeli u vjeri i zajedništvu, nego poziva na još snažnije međusobno povezivanje. Danas te riječi odjekuju posebnom snagom. One nas podsjećaju da ni promjene crkvenoga ustroja, ni državne granice, ni povijesne neprilike, pa ni sama smrt, ne mogu poništiti zajedništvo koje je utemeljeno u Kristu.

Uz njegovu neposrednu pastirsku službu, s poštovanjem se spominjemo i bogatoga svećeničkog, odgojiteljskog, znanstvenog i crkvenog djelovanja nadbiskupa Marina. Kao dugogodišnji odgojitelj i rektor Bogoslovnoga sjemeništa u Đakovu te profesor moralne teologije, svojim je radom sudjelovao u odgoju i obrazovanju brojnih naraštaja svećenika, među kojima i onih koji su služili i danas služe u Srijemu. Njegovo zauzimanje za crkveno obrazovanje, teološku znanost, katehezu i svećenička zvanja ostaje dragocjenim dijelom njegova nasljeđa.

Posebno mjesto u njegovu biskupskom djelovanju zauzima Druga biskupijska sinoda đakovačka i srijemska, kojom je nastojao potaknuti duhovnu i pastoralnu obnovu mjesne Crkve, osnažiti odgovornost svih njezinih članova i odgovoriti na izazove nastale nakon velikih društvenih i povijesnih promjena. I ta je Sinoda, koja je okupljala svećenike, redovništvo i vjernike obiju današnjih biskupija, ostala trajnim svjedočanstvom njihova zajedničkoga hoda.

Njegov znanstveni i publicistički rad, osobito proučavanje povijesti Đakovačke i Srijemske biskupije, svjedoči o dubokoj svijesti da Crkva ne živi samo od sadašnjega trenutka, nego i od vjernoga čuvanja spomena na one koji su prije nas naviještali Evanđelje, podnosili kušnje i ugrađivali svoj život u njezine temelje. Stoga i njegova pisana ostavština ostaje vrijednim doprinosom poznavanju povijesti naše Srijemske Crkve.

Njegovo biskupsko geslo „Nadom i radom” na osobit način sažima duh služenja kojemu je posvetio svoj život. U tim jednostavnim, ali sadržajnim riječima prepoznajemo i poruku koju ostavlja svima nama: ne dopustiti da poteškoće ugase nadu, niti da nada ostane bez konkretnih djela ljubavi, odgovornosti i služenja.

Preuzvišeni gospodine Nadbiskupe!

Dok se zajedno s Vama opraštamo od nadbiskupa Marina, naša se žalost sjedinjuje sa zahvalnošću Bogu za sve dobro koje je po njegovoj svećeničkoj i biskupskoj službi darovao svojoj Crkvi. Osobito zahvaljujemo za njegovu pastirsku brigu prema Srijemu, za očuvanje povezanosti naših mjesnih Crkava i za doprinos ponovnom osamostaljenju Srijemske biskupije.

Svjesni da je svaki ljudski život, pa i život Kristova službenika, na koncu povjeren neizmjernom Božjem milosrđu, preporučujemo pokojnog nadbiskupa Marina Gospodinu kojemu je služio. Molimo da mu oprosti ljudske slabosti, primi sve plodove njegova predanoga rada i obdari ga mirom i radošću nebeskoga zajedništva.

Upravo u drevnom Srijemu, zemlji natopljenoj krvlju kršćanskih mučenika, snažno odjekuje nada da smrt nema posljednju riječ. Neka zato Krist, uskrsli Gospodin i Dobri Pastir, kojemu je nadbiskup Marin posvetio svoj svećenički i biskupski život, bude njegova vječna nagrada, a svima koji za njim tuguju izvor utjehe i mira.

Uvjereni da ono što nas je u Kristu povezivalo tijekom zemaljskoga hoda nadilazi granice ovoga života, ostajemo s Vama sjedinjeni u molitvi i zahvalnom spomenu.

Neka Gospodin svojemu službeniku udijeli vječni pokoj, a svjetlost vječna neka mu svijetli. Počivao u miru Božjem!

U ime svećenstva, redovnika i redovnica i svih vjernika Srijemske biskupije, s izrazima bratske blizine, poštovanja i kršćanske sućuti, 

✠ Fabijan Svalina,                                 

biskup srijemski

 

✠ Đuro Gašparović,

biskup u miru

 

S tugom i kršćanskom nadom u uskrsnuće primljena je vijest o smrti mons. dr. Marina Srakića, umirovljenoga đakovačko-osječkog nadbiskupa i metropolita, posljednjega zajedničkog dijecezanskog biskupa Đakovačke i Srijemske biskupije. Za pokojnog nadbiskupa Marina oglasit će se i zvona svih župnih crkava u Srijemskoj biskupiji.

ĐAKOVO/SR. MITROVICA (TU) - Mons. Marin Srakić rođen je 6. srpnja 1937. u Ivanovcima. Za svećenika je zaređen 1960., a za pomoćnoga đakovačkog i srijemskog biskupa 24. ožujka 1990. godine. Službu dijecezanskoga biskupa preuzeo je 1997., a 2008. postao je prvi đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit. Preminuo je u Svećeničkom domu u Đakovu, u ponedjeljak, 2. studenog 2026., na spomen Svih vjernih mrtvih - Dušni dan.

Njegovo ime ostaje osobito povezano s novijom poviješću Srijemske biskupije, kojoj je bio pastir u jednom od najtežih razdoblja njezina života. Tijekom ratnih devedesetih godina, unatoč zatvorenim granicama i brojnim teškoćama, pohodio je srijemske župe, ohrabrivao svećenike i vjernike te nastojao očuvati crkveno zajedništvo u vremenu progona, iseljavanja i stradanja katoličkoga stanovništva.

Svjestan posebnih pastoralnih okolnosti u Srijemu, zauzimao se za osiguravanje djelotvornije pastirske skrbi, a potom i za ponovno osamostaljenje drevne Srijemske biskupije, koje je odlukom pape Benedikta XVI. ostvareno 18. lipnja 2008. godine. Time je zaključeno više od dva stoljeća zajedničke biskupske uprave Đakovačke i Srijemske biskupije, a započelo novo poglavlje njihova života i bratskoga zajedništva unutar Đakovačko-osječke crkvene pokrajine.

Uz biskupsku službu, mons. Srakić ostavio je vrijedan trag kao odgojitelj bogoslova i svećenika, profesor moralne teologije, crkveni pisac i povjesničar te predsjednik Hrvatske biskupske konferencije.

Srijemska biskupija s osobitom zahvalnošću čuva spomen na svojega nekadašnjeg pastira, njegovu blizinu u godinama kušnje i doprinos obnovi njezine samostalnosti.

Srijemski biskup mons. Fabijan Svalina, zajedno sa svećenstvom, redovništvom i vjernicima Srijemske biskupije, pridružuje se molitvama za pokojnog nadbiskupa i izražava iskrenu kršćansku sućut Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i njegovoj rodbini.

Neka mu Gospodin, Dobri Pastir kojemu je služio, udijeli vječni pokoj i nagradu za sav trud uložen u službu Crkve.

Počivao u miru Božjem!

 

U zahvalnosti, molitvi i nadi

SR. MITRVOVICA (TU) - Svetkovina Svih svetih u Župi svetog Dimitrija u Sremskoj Mitrovici proslavljena je jutarnjom svetom misom koju je predvodio župnik vlč. Domagoj Brkić. Tijekom dana upriličen je blagoslov grobova, a popodnevnu svetu misu u kapeli svetog Roka na katoličkom groblju predvodio je srijemski biskup mons. Fabijan Svalina u zajedništvu sa župnikom vlč. Domagojem Brkićem.

U zajedništvu molitve vjernici su se prisjetili svojih pokojnih, osnaženi Kristovim obećanjem utjehe ožalošćenima i pozivom da svetost žive kroz dobrotu, milosrđe i ljubav prema bližnjima.

Kako je istaknuto u homiliji, posjet groblju ne može biti bez žalosti, ali nosi i razlog za radost i zahvalnost za sve što su nam naši pokojni ostavili. Njihova ljubav, dobrota i vjera nastavljaju živjeti u nama i u dobru koje činimo drugima. Zato smo uz njihove grobove zastali s molitvom i zahvalnošću, noseći u srcu kršćansku nadu u uskrsnuće i ponovni susret u Božjoj blizini.

Svi sveti, molite za nas!

Uočnica svetkovine Svih svetih u Irigu

IRIG (TU) - U župi Svih svetih u Irigu u subotu, 31. listopada, svečano je proslavljena uočnica crkvenoga goda. Okupljanje je povezalo susret mladih Srijemske biskupije „Holywin“, euharistijsko klanjanje i misno slavlje koje je predvodio srijemski biskup mons. Fabijan Svalina. U ozračju molitve, pjesme i zajedništva domaći župljani su zajedno s gostima ušli u proslavu svojih nebeskih zaštitnika.

Posebno mjesto u programu imao je susret mladih „Holywin“, koji je u središte pozornosti stavio ljepotu kršćanskoga života i poziv na svetost. Okupljanje uoči svetkovine Svih svetih bilo je prilika da mladi, kroz zajedničku molitvu i susret, promisle o vlastitom življenju vjere i primjerima onih koji su svoj život otvorili Kristu.

Nakon susreta uslijedilo je klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Uz poticajnu molitvu i pjesmu, okupljeni su se zadržali u Kristovoj euharistijskoj prisutnosti. To vrijeme sabranosti bilo je važan dio duhovne priprave za svetkovinu, povezujući radost susreta s osobnom i zajedničkom molitvom.

Središte proslave bilo je svečano euharistijsko slavlje koje je predvodio mons. Fabijan Svalina u zajedništvu s brojnim svećenicima Srijemske i Subotičke biskupije. Slavlju su nazočili i predstavnici mjesne bratske Pravoslavne Crkve, čija je prisutnost bila dragocjen znak međusobnog poštovanja i kršćanske blizine.

Biskup je u homiliji govorio o svetosti kao pozivu koji je upućen svakome čovjeku. Osvrnuo se na korake koji vode prema njoj, približavajući okupljenima svetost kao mogućnost življenja vjere u svakodnevici. Posebno se obraćajući mladima, podsjetio je na primjere svetaca koji su već u mladenačkoj dobi ostvarili duboko zajedništvo s Bogom.

Osobitu pozornost posvetio je primjeru svetoga Carla Acutisa, mladića našega vremena koji je i suvremene tehnologije koristio kako bi Krista približio sebi i drugima. Njegov je život predstavio mladima kao blizak i poticajan primjer: odrastanje u suvremenom svijetu, uz njegove mogućnosti i izazove, može biti prostor susreta s Kristom i svjedočenja vjere. Govoreći o njegovu primjeru, biskup je pozvao mlade da prepoznaju vlastite darove i mogućnosti za življenje evanđelja.

U znak zahvalnosti za pastirsko vodstvo, ohrabrenje i prisutnost na proslavi kirbaja, župljani su biskupu uručili prigodan dar. Tom su gestom izrazili radost zbog zajedničkog slavlja i zahvalnost za poticaj koji im pruža svojim dolaskom i riječju.

Nakon mise uslijedilo je druženje uz pjesmu. Brižni domaćini, zajedno sa svojim župnikom vlč. Ivanom Malićem, srdačno su dočekali sve prisutne i pobrinuli se da se zajedništvo nastavi i nakon liturgijskoga slavlja. Gostoprimstvo iriških župljana dalo je ovoj proslavi posebnu toplinu te omogućilo susret i razgovor domaćih vjernika, mladih, svećenika i gostiju.

Uočnica Svih svetih u Irigu tako je protekla u povezanosti molitve i susreta, uz poruku da je svetost poziv otvoren svima, a osobito snažno posvjedočen primjerima mladih koji su svoj život povjerili Kristu.

Tekst: A. Hajdu Žarko

Fotografije: A. Hajdu Žarko/M. Mikolaci

 

Djelovanje u duhu ljubavi i solidarnosti

ŠID (TU) - Zahvaljujući donaciji srijemskog Caritasa vjernici u potrebi iz župa šidske općine su i ove zime dobili drva za ogrjev. U kućanstva iz Kukujevaca, Bingule, Ljube i Šida, koja sebi nisu mogla priuštiti ogrjev ove zima stigla je ova vrijedna donacija. Tako je 30. listopada 20 paleta ogrjevnog drveta podijeljeno po obiteljima. Raznošenje drva od obitelji do obitelji pratio je i župnik preč. Nikica Bošnjaković, koji je i pomagao kod istovara.

Caritas Srijemske biskupije već duži niz godina organizira akcije podjele ogrjeva za obitelji u potrebi diljem Srijema, kako bi spremno dočekale zimu. Obitelji su zahvalno dočekale pomoć, radosne što im je riješena najveća briga u ovo doba godine.