Vijesti

Od:    Do:    
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 92 93 94 95 96 97 98 99 100 101 102 103 104 105 106 107 108 109 110 111 112 113 114 115 116 117 118 119 120 121 122 123 124 125 126 127 128 129 130 131 132 133 134 135 136 137 138 139 140 141 142 143 144 145 146 147 148 >

ODRŽANA DUHOVNA OBNOVA ZA PREZBITERE SRIJEMSKE BISKUPIJE

13. listopad 2010.

 

IMG_2136Petrovaradin - 11. 10. 2010. - Održana redovita mjesečna duhovna obnova svećenika Srijemske biskupije koju je vodio  preč. Bože Radoš, duhovnik Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu.



 

      Petrovaradin - 11. 10. 2010. - Redovita mjesečna duhovna obnova svećenika Srijemske biskupije održana je u ponedjeljak 11. listopada 2010. godine u prostorijama Srijemske biskupije u Petrovaradinu. Duhovnu obnovu vodio je preč. Bože Radoš duhovnik Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu.

IMG_2136

       Duhovna obnova započela je u biskupskoj kapelici pobožnošću molitveno-meditativnim pokorničkim slavljem u kojemu su svećenici razmatrali o dijelovima tijela i njihovoj upotrebi, a to su bila usta, oči, ruke, uši, nos i srce. Nakon završne molitve pokorničkog bogoslužja svećenici imali priliku za ispovijed.

 IMG_2134

      Zatim je održano je razmatranje o primjeru Blažene Djevice Marije koja je svojom predanošću Bogu bila spremna sudjelovati u Otajstvu spasenja te da se i mi svećenici trebamo ugledati u njezin primjer otvorena i čista srca u pristupu Bogu, ljudima i samima sebi.

       Nakon obnove susret se nastavio u bratskom druženju i odmoru.

 

 

                                                                                 Tomislav Mađarević

 

Tomislav Mađarević

PROSLAVA STOGODIŠNJICE POSVETE CRKVE U STAROJ PAZOVI

11. listopad 2010.

 

Obljetnica_posvete_crkve_-_Stara_PazovaSTARA PAZOVA, 9. listopada 2010. godine - U crkvi Presvetog Trojstva u Staroj Pazovi proslavljena je stogodišnjica posvete crkve. Misno slavlje predvodio je biskup srijemski mons. Đuro Gašparović sa svećenicima zemunskog dekanata.



 

      STARA PAZOVA - U subotu 09. listopada 2010 u 17h u  crkvi Presvetog Trojstva u Staroj Pazovi održana je sveta misa povodom stogodišnjice od posvete crkve. Misno slavlje predvodio je biskup srijemski mons. Đuro Gašparović sa svećenicima Zemunskog dekanata.

Obljetnica_posvete_crkve_-_Stara_Pazova

      Na početku svete mise župnik golubinački i upravitelj filijalne crkve Presvetog Trojstva u Staroj Pazovi vlč. Ivica Damjanović pozdravljajući sve prisutne istaknuo je:

      „Dana 20. veljače 1910. godine obavljena je posveta crkve u Staroj Pazovi na čast Presvetog Trojstva. Čin posvjete obavio je zemunski župnik dekan i opat Mato Strac. Sama izgradnja crkve počela je dve godine ranije 1908 . Crkvu je dobrotom biskupa vijernika i građanskih vlasti započeo graditi tadašnji župnik Franjo Vuković.

      Nalazimo se u stogodišnjici crkve i želja nam je u ovoj jubilarnoj godini crkvu obnoviti duhovno i materijalno. Jer naša crkva je kroz sto godina svoga života okupljala vjernike na euharistijska slavlja, molitvu, druženja, ekumenske susrete...bila je odgajateljica vjernog naroda Stare Pazove. Svojim zvonima poziva već sto godina vjernike na živjljenje života po vjeri. Tako i u ovoj godini jubileja poziva nas da se duhom obnovimo, te da krenemo i u materijalnu obnovu naše crkve.“

      Msgr. Đuro Gašparović u svojoj propovijedi istaknuo je: „Dok sudjelujemo u ovom današnjem slavlju, potvrđujemo našu pripadnost sveopćoj Crkvi i povezanost sa župom i zajednicom vjernika ovdje u Staroj Pazovi, ali isto tako ulazimo u razmišljanje o prisutnosti Boga u prostoru, konkretno sada, na ovom mjestu, u ovoj crkvi čiju stotu obljetnicu ove 2010. godine slavimo. Ova crkva je i danas mjesto okupljanja zajednice vjernika katolika na slušanje Božje riječi, na molitvu i hvalu Bogu i na slavljenje svetih otajstava, posebno na slavljenje euharistijske žrtve Krista Gospodina, na slavljenje svete misa.“

      Na misnom slavlju prisutvovali su i vjernici Evangeličke i Pravoslavne crkve.

      U slavlju svete mise mogli su sudjelovat i slušatelji Radio Marije u Srbiji čiji je radio direktno prenesio svetu misu.

 

                                                                                                                      Ivan Radoš

 

 

Ivan Radoš

UPOZNAJEMO BIBLIJU: 7. ABRAHAMOVA KUŠNJA I VJERNOST (Post 22), PATRIJARSI IZAK I JAKOV

09. listopad 2010.

 

Abrahamova_rtva_-_Post_22Nakon uništenja Sodome i Gomore (Post 19), u Post 21 čitamo kako Bog ispunja obećanje Abrahamu – Sara je rodila sin Izaka – dijete smiješka. Konačno može odahnuti! Međutim, u životu se odahnuti može samo na kratko a tako je bilo i s Abrahamom.



      Nakon uništenja Sodome i Gomore (Post 19), u Post 21 čitamo kako Bog ispunja obećanje Abrahamu – Sara je rodila sin Izaka – dijete smiješka. Konačno može odahnuti! Međutim, u životu se odahnuti može samo na kratko. Njegova žena Saraja ne može više trpjeti u istoj kući Jišmaela, prvog Abrahamovog sina kojeg je začeo sa svojom sluškinjom Hagarom – a na nagovor svoje zakonite žene Sare. Onda je muža nagovarala da rodi dijete barem s drugom, a sad joj to dijete smeta – da ne bi postalo nasljednik i dijelilo imanje sa sinom kojeg ona, zakonita žena, rodila Abrahamu!

      Abrahamu se to nije svidjelo, ali poslušan Božjem glasu otpravlja sluškinju i njihova sina u pustinju. Znao je da će se Bog već za njih pobrinuti, upoznao je da čovjeku s njim ne može ništa nedostajati. I sad, kad se čini da je pred Abrahamom i Sarom samo happy end jer su sve probleme riješili, sada počinje nešto novo i nezamislivo. Kako čitamo SZ vidimo da je pun tih nezamislivih novina koje zbunjuju čovjeka, a koje su uobičajen način Božjeg postupanja. 

      Bog traži da mu Abraham žrtvuje svog jedinca Izaka (22,1)! Na nijednom drugom mjestu u ciklusu o patrijarsima Izraela Bog nije tako dobro sakriven kao u ovoj. Odlučio je Abrahama staviti na probu, iskušati njegovu vjernost i skrio se. Čak nema ni njegova osobnog imena Jahve, ostalo je samo općenito elohim, božanstvo. Abraham kao da je ostao sam, njegovog Boga nema blizu njega. To je odlika duboke i ozbiljne kušnje. Takve su kušnje koje i mi prolazimo u svom životu.

      Nezamislivo! Tek ga je dobio! I sad da ga žrtvuje Bogu, tj. usmrti na žrtveniku?! Kolika bol za oca? Što da sada učini? Abraham zna da je Bog pravedan i da čak ima pravo tražiti ovu žrtvu! To je radikalno SZ-no poimanje Božje pravednosti koju je lijepo izraz Job u svojoj patnji – Gospodin dao, Gospodin oduzeo – blagoslovljeno ime Gospodnje! I Job je u duhovnom životu imao problema sa ženom: Bog udari Joba zlim prištem od tabana do tjemena. Job uze crijep da se struže njime i sjede u pepeo. Tada mu njegova žena reče: "Zar si još postojan u neporočnosti? Prokuni Boga i umri!" Job joj odgovori: "Brbljaš kao luđakinja! Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?" U svemu tome Job nije sagriješio... (Job 2,7-10)

      Tako i Abraham znade da je Izaka dobio od Boga – znade da na njega nema prava. Jasno mu je da je Izak Božji, Bog mu dade život i da samo on ima pravo na njega. Zbog pravednosti ne može ga Bogu uskratiti!

      Mala je Abrahamu utjeha bila to što je u kanaanskoj zemlji postojao običaj žrtvovanja djece – pri podizanju kuće običavali su u njezine temelje ugraditi jedno dijete! Koliko god to bilo strašno za čuti, još je strašnije Abrahamu billo znati da on treba svog jedinca žrtvovati

      Ali, to još nije sve! Spremajući se da Bogu vrati Božje, Abraham ostaje bez ičega! Ako Bog traži nazad Izaka, što onda ostaje od Saveza kojeg je Bog sklopio? Ne ostaje ništa! Ništa od potomstva kojeg je Bog obećao da će biti kao pijeska na obali morskoj ili zvijezda na nebu! Sve onda propada! No, Bog ima pravo povući sva obećanja koja je dao Abrahamu! Abraham shvaća da mu Bog ta obećanja nije morao dati! I još mu, on Abraham, ostaje dužan – dobio je od Boga život! Bog mu ništa nije morao dati i sve što je dao može uzeti! Čime ga je Abraham mogao zadužiti? Što je njegov ulog u cijeloj ovoj priči?

      Shvaćajući da Bog ima pravo ne samo tražiti Izaka, nego da može povući sva svoja obećanja pa i oduzeti život njemu, Abrahamu, on postupa u skladu s onim što shvaća da je pravedno! Uzima svoga sina i kreće na planinu Moriju da ga žrtvuje, zapravo vrati Bogu! Evo, to je praotac vjere! To su principi duhovnosti – doći do istine o sebi i svom položaju pred Bogom i svijetom, spoznati što su sve darovi Božji i onda mu to priznati, reći mu hvala, biti spreman te darove dijeliti s njim ili mu čak vratiti ako zatraži!

      Jasno, Bog na ovako pošten stav ne ostaje ravnodušan! Krivo bi bilo reći da će sada nagraditi Abrahama za njegovu vjernost! Možda je bolje reći da će mu dati ono što mu je i prije planirao dati, ali je prije toga Abraham Bogu trebao dati samo jedno – potvrdu da je dostojan partner u tom Savezu. Partner, saveznik koji će priznati istinu, koji neće prisvajati ono što nije njegovo i stoga će biti u stanju i dalje hoditi putem istine i pravednosti.

      Da Abraham nije takav saveznik i da to nije bio spreman potvrditi, kakav bi to Savez bio? Bog uvijek može davati i davat će, ali ako čovjek to pravo ne vidi i pravo ne cijeni, onda živi u zabludi i savez postaje besplodan, neefikasan. Ova nam zgoda jasno govori da Bog želi svjesnog, iskrenog i pravednog saveznika, partnera – a svi smo njegovi saveznici po krvi Novoga saveza koju je Spasitelj prolio za sve! Abraham, praotac naše vjere, lijep je primjer kako čovjek treba sa svoje strane stvoriti preduvjete da bi na obje noge stajao kao saveznik, partner Božji! Ovdje lijepo vidimo što je abeceda pobožnosti – tek kad čovjek ima ovo što i Abraham, onda može razvijati pobožnosti, ovu ili onu duhovnost! Bez ove Abrahamove lekcije ne može se dalje – to bi bilo kao da želimo čitati a ne znamo ni pola slova. Ne bi išlo...

      Gledajući povijesno, Izraelski je narod već od Abrahama naučio da se Bogu ne mile ljudske žrtve i da ih ne traži. Stoga će u kasnijem zakonodavstvu Bog u ime Saveza tražiti otkup prvorođenaca – čin kojim se priznaje da su oni dar Božji i njih se otkupljuje potvrđujući tako Savez s Bogom. Proroci će u više navrati grmjeti protiv onih koji su ipak odlučili, po uzoru na pogane, žrtvovati svoje dijete, nazivajući to gnusobom i idolopoklonstvom.

 

      U Post 23 čitamo kako je Sara umrla i kako je Abraham kupio poljanu na kojoj će je sahraniti, a na kojoj će i on biti sahranjen (Post 25). Ovo je prva stečena nekretnina u zemlji koju je Bog obećao Abrahamu. Danas na tom mjestu stoji džamija, koja je nastala prepravljanjem jedne drevne kršćanske crkve. Današnji stručnjaci za pitanje osvojenja Obećane zemlje od Izraelaca nakon njihovog izlaska iz Egipta smatraju da je ovo model po kojem su i Abrahamovi potomci zaposjedali svoju buduću baštinu – dakle, ne toliko mačem koliko miroljubivim nastanjivanjem.

 

 

      Ciklus o Izaku

 

      Na početku Post 25 vidimo Abrahama koji je, ostarjevši, pozvao svoga najstarijeg slugu kako bi ga obavezao da iz njegovog rodnog kraja nađe ženu Izaku. Ovi detalji sugeriraju Abrahamovu visoku starost i nemoć tj. blizinu smrti. Sluga treba obaviti ono što je inače pripadalo u čast i vlast ocu. Eliezer kreće na put na kojem nema nikakvih čudesnih Božjih zahvata. Sve izgleda tako obično, no osjeća se kako biblijski pisac želi poručiti čitatelju da je Jahve stalno prisutan i blagoslivlja njegov poduhvat. „Sam put sa svim svojim nevažnostima i divotama objavljuje pratioca“ (D. Arenhoevel).

      Nakon što je Izak oženio Rebeku, Abraham će umrijeti „star i pun godina“. Duboka starost govori da se naužio života, a potomstvo je znak Božjeg blagoslova i način na koji umirući nastavlja živjeti ili, bolje reći, trajati na ovom svijetu. U ono vrijeme nije postojao pojam „života poslije smrti“ tako da su potomci predstavljali jedini način na koji netko produžava svoje postojanje.

      U odnosu na Abrahama i Jakova, Izak je relativno oskudno opisan. Vidimo ga gdje za vrijeme gladi sluša Božji glas da ne silazi u Egipat (koji zbog moće rijeke Nila nije uskudijevao vodom pa stoga ni hranom) i stoga i njemu Bog ponavlja obećanja dana njegovu ocu Abrahamu. I u sušnom periodu njegova sjetva uspijeva i donosi obilnu žetvu. Dakako, to izaziva ljubomoru i neprijateljstvo. No, on se ne upušta u sukobe – nastavlja mirotvornu politiku svog oca Abrahama. On se predaje Božjem vodstvu po nepreglednim prostranstvima koji je izraz slobode i njezine širine. Arapski pozdrav marhaba (široki prostor) izraz je divljenja nomada nad njihovom slobodom.

      Tako Izak dospijeva u Beer Šebu. Veoma je važno u propovijestima o patrijarsima da se i gdje kojemu od njih ukazao Bog. Po ukazanju on postaje rodozačetnik Izraela, a mjesto kasnije biva označeno kao hodočasničko odredište.

 

 

      Ciklus o Jakovu

       Izaku se rađaju blizanci, Ezav i Jakov. Sveto pismo nam, već drugi puta nakon Kajina i Abela, prikazuje problematičan odnos između braće, između dvojice koji su rođeni od istih roditelja i žive pod istim krovom. Između dvojice koji su pozvani od Boga i od njega blagoslovljeni. Riječ Božja ne zatvara oči pred tom stvarnošću koja je prisutna od samog postanka svijeta. Kroz Stari zavjet pa i u Crkvi. Dakle, pitanje nije da li je moguća konkurencija među Božjim ljudima nego kako ona treba biti življena? Kako prihvaćati izabranika Božjeg koji mi je zapravo konkurent?

      Dok se danas mali kršćani natječu u vjeronauku (vjeronaučne olimpijade, prestiž u razredu), odrasli su konkuretni u politici, ekonomiji, energetici... Ezav i Jakov su se natjecali za – blagoslov Božji! U ono vrijeme dobiti blagoslov značilo je – imat ću uspjeha u životu! U današnje vrijeme ljudi ne trče za blagoslovom nego samo za uspjehom, no može se primijetiti da neki jednostavno uspijevaju a drugi ne. Kao da postoji nešto što misteriozno u tom uspjehu što se ne može ispričati i prenijeti drugome, unatoč svim kursevima i priručnicima pod nazivom „kako biti uspješan?“.

      Ciklus o patrijarsima počinje s obećanjem blagoslova Abrahamu (12,1-3), završava s blagoslovom svih Jakovljevih sinova (49) a u sredini je, evo, borba za blagoslov! Razlog borbe ove dvojice braće jest uvjerenje da otac blagoslov može prenijeti samo jednom sinu i taj postaje baštinik imanja. U pravilu to je prvorođenac. Smatra se da je pravo prvorodstva najstariji nepisani pravo-privilegij u povijesti čovječanstva. Tako imanje ostaje nepodijeljeno i omogućava umnažanje kapitala i razvoj.

      Post 25,19-34, tekst u kojem se govori o rođenju blizanaca i njihovu odrastanju, daje naznake borbe za blagoslov i Jakovljevu pobjedu. Prije negoli Jakov kasnije blagoslov „otme“ prijevarom, već ovdje vidimo da je Ezav pogazio svoje prvorodstvo. Za ono što je imao a nije znao cijeniti (za razliku od abrahamovske vjernosti i nastojanja), njegov mlađi brat će se itekako zauzimati dok ne izbori (Post 27)!

      Jakov, prerušen u krzno, imitira Ezavove runjave ruke i pridobiva već obnevidjelog oca da mu udijeli blagoslov! I uspijeva! No, zbog toga mora bježati pred bratom Ezavom jer ga je odlučio ubiti (28)! Odlazi majčinom bratu Labanu u Abrahamovu postojbinu Haran. I tako se odvaja od onoga što je trebao zahvaljujući očevom blagoslovu dobiti – brzo je osjetio da se prijevarom ne postiže puno. Umjesto blagoslovljenika postaje bjegunac.

      Osim što se u ovim tekstovima naziru prastari načini govora o tome kako su ratari tj. sedentarni način života i rada potisnuli nomadski-lovački, oni govore da su i Izraelovi preci sudjelovali u tima procesima i da pri tom nisu bili etički na višoj razini od drugih naroda. Božji izabranici nisu uvijek uzorni i dobri (Mojsije, veliki vođa i David, veliki kralj, također će imati itekakvih mrlja)!

      Tako je na početku priče o Jakovu. No, kako događaji teku dalje, Bog vodi i polako odgaja čovjeka dok u njemu ne počnu sazrijevati etičke kvalitete.

      Tek kod njegovog ujaka Labana počinje se očitovati Božji blagoslov na Jakovu. No, kad mu je trebao biti isplaćen 7-godišnji rad i dana djevojka da se oženi, biva prevaren – prevarant je prevaren! Za voljenu ostaje raditi još 7 godina! Kao bjegunac je došao k Labanu i kao bjegunac odlazi! Ali kome – nakon 14 godina ide u susret svom bratu Ezavu! Ide mu na račun... U noći uoči neizvjesnog susreta – jer ne zna kako će se Ezav ponijeti prema njemu – Jakov se bori s Bogom! I pobjeđuje! Da to nije pobjeda kakvom se može pobijediti čovjeka, postaje jasno iz činjenice što ga Bog blagoslivlje i mijenja mu ime u Izrael. Dakle, Bog zadržava u svakom trenutku vlast nad događajima. Ali, Izrael je pobijedio.

      U čemu je pobijedio? Kad susretne svog brata Ezava, priznaje se njegovim podanikom, prostire se pred njim. U tom odnosu ostat će trajno. No, Božji blagoslov ostaje nad Jakovom i njegovim potomstvom i oni predstavljaju korijen budućeg Izraela.

      Kada sve sumiramo imamo slijedeće: Božji blagoslov doista je ostao na Jakovu jer će se u njegovu potomstvu ostvarivati Božja obećanja. Ezav nije dobio blagoslov kao prvorođenac, no on se prvorodstva ionako odrekao. Ali je na kraju postao očev nasljednik, što predstavlja materijalni sadržaj očevog blagoslova kojeg se daje prvorođencu i u tim smislu zaista će imati primat nad mlađim bratom. Što Jakov ima? Na njemu je ostao Božji blagoslov, no kasnije je on sam bio prevaren, služio 2 x 7 godina da bi na koncu postao podređen svom bratu. U borbi s Bogom i ljudima naučio je da se prijevara ne isplati, trpio tuđe prijevare i, nakon borbe s Bogom, dozrio dotle da pristane biti podređen svom bratu Ezavu! Upravo ono protiv čega se na početku borio, jer je Ezavu spremno oduzeo prvorodstvo i sve što ono sobom nosi. Njegovo novo ime Izrael označava tu borbu s Bogom i ljudima u kojoj Jakov okajava svoje grijehe i ispravlja svoje negdašnje ambicije, postaje sluga bratu u vjeri da je nositelj Božjeg blagoslova i obećanja koja će se u njegovu potomstvu ostvariti.

      Pokazalo se u njegovom životu da mu Božji blagoslov nije plijen koji će ga izdići iznad drugih, nego će ga – nakon što je posegnuo za njim – taj blagoslov voditi putem sazrijevanja jer će – on željan prvenstva nad bratom – sada biti u stanju trpjeti labanove prijevare i na koncu pristati biti sluga svom bratu Ezavu! Time se približava onoj abrahamovskoj liniji vjernosti Bogu.

      Tako Bog, dok planira put kojim će njegova obećanja ići ispunjenju, usput modelira one koji ih nose, podvrgava ih svojoj pedagogiji i uspijeva i krivim linijama ravno pisati!

 

Ivica Čatić

ivicat6@gmail.com

 

 

Ivica Čatić

OBILJEŽENA 19. OBLJETNICA MUČENIČKE SMRTI VLČ. IVANA BURIKA

09. listopad 2010.

 

Obljetnica_19._Burik_IITOVARNIK, 9. listopada 2010. godine - U spomen na ubijenog svećenika Ivana Burika i 663 mučenika Crkve u Hrvata, 8. 10. održana je 2. Memorijalna utrka od Križa žrtvama za slobodnu Hrvatsku iz Vukovara pa do groblja sv. Križa u Tovarniku.



 

      TOVARNIK, 9. listopad 2010. godine - U spomen na mučki ubijenog svećenika Ivana Burika i 663 mučenika Crkve u Hrvata, dana 8. listopada održana je 2. Memorijalna utrka koja je krenula od Križa žrtvama za slobodnu Hrvatsku iz Vukovara do groblja sv. Križa u Tovarniku.

 Obljetnica_19._Burik_II

      Sve sudionike njih preko 60 među kojima je bilo žena i djece na samom startu blagoslovio je gvardijan vukovarski fra. Gordan Propadalo. Nakon 30 kilometara i nešto više od tri sata trkači su stigli do cilja na groblje u Tovarniku, gdje se okupilo mnoštvo vjernika iz Tovarnika i okolnih mjesta, kao i vjernika koji su hodočastili iz Strizivojne, Selaca Đakovački, Osijeka.

 Obljetnica_19._Burik_I

      Izaslanstva općine Tovarnik, Udruge dr. Ante Starčević i trkača koji su stigli iz cijele Hrvatske položila su vijence i zapalila svijeće na mjestu masovne grobnice i na grobu mučenika vlč. Ivana Burika, nakon toga uslijedila je zajednička molitva koju je predvodio župnik Stjepan Vukovac.

 Obljetnica_19._Burik_III

      U večernjim satima u prepunoj Crkvi sv. Mateja služena je misa zadušnica koju je predvodio mons. Stjepan Karalić uz koncelebraciju s ostalim svećenicima Đakovačke - osječke nadbiskupije.

 

                                                                                Antun Ivanković

 

 

Antun Ivanković

KONCERT DUHOVNIH SKLADBI ANSAMBLA "OPERETIKA" U ZEMUNU

09. listopad 2010.

 

Koncert_-_Operetika_Zemun006ZEMUN, 8. listopada 2010. godine - U župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije Ansambl "Operetika" održao je koncert duhovnih skladbi a na programu su bili Pergolesi, Handell, Luzzi, Mozart, Bach, Mendelsohn , Mateis, Caldera i dr.



 

Koncert_-_Operetika_Zemun002 

     Zemun, 8. listopada 2010. godine - U župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zemunu nastupio je Ansambl "Operetika" iz Beograda pod vođstvom profesorice Ljubice Živković. Njih je na samom početku koncerta, a nakon večernje svete mise, najavio prečasni Jozo Duspara. Mladi, talentirani ljudi, Aleksandar Pantelić, Biljana Soldo, Milica Nikolić, Miša Popov, Miloš Djuričić, Milica Krstić, Jelena Škorić, Katarina Popović, Marija Prvulj, Ana Stanković, Maja Tomašević,  Marija Milosavljević  i Nenad Čića izvodili su arije baroknih opera i oratorijuma iz 18. stoljeća. Na orguljama ih je pratila Tea Dervisbegović.

Koncert_-_Operetika_Zemun003   

      Publika je ovom prigodom imala prilike da uživa u duhovnom programu velikih majstora kao što su Pergolesi, Handell, Luzzi, Mozart, Bach, Mendelsohn, Mateis, Caldera i drugi.  Kristalno čisti i prijatni glasovi izvođača oduševili su skoro punu crkvu posjetitelja. Razlog više zbog čega je ovaj koncert imao svečani ton jeste i činjenica da su pjevači imali priliku da izvedu odabrane arije u veoma akustičnom okruženju koje najviše odgovara tematici tih djela. A da li ima prikladnijeg ambijenta za duhovnu muziku od crkvenog gdje se može osjetiti nadahnuće kojim su autori bili obilato nagrađeni od Boga.

 Koncert_-_Operetika_Zemun004

      Na samom kraju ove, sa stanovišta kulture, značajne večeri, monsinjor Jozo Duspara je toplim i prigodnim rečima pozdravio sve izvođače i nazočne profesore. Ove mlade, talentirane ljude publika je zatim nagradila dugim i gromoglasnim aplauzom. Na taj način oni su pozvali sve učesnike koncerta, požrtvovane entuzijaste i  umjetnike iza kojih stoji veliki rad, da ponovo zapjevaju u predivnom ambijentu Zemunske župne crkve uz orgulje koje su, na veliko zadovoljstvo svih župljana, nedavno obnovljene. Sve ovo ukazuje na obostranu želju da večerašnji koncert bude samo početak jedne plodonosne buduće suradnje.
          

                                                                                 Lukinović Danijela

 

 

Danijela Lukinović

CRTICE IZ PROŠLOSTI: ZEMUNSKA GOSPA - POMOĆNICA KRŠĆANA

08. listopad 2010.

 

Zemun_-_upna_c._Uznesenja_BDM_183645U Srijemskoj biskupiji poslije oslobađanja od Turaka uz Svetište Tekijske Gospe nastalo je i razvilo se i manje poznato svetište u zemunskoj župnoj crkvi: Magna Mater et Thaumaturga – Velika Majka i Čudotvorka, Pomoćnica Kršćana, Zemunska Gospa.



 

      Blažena Djevica Marija, majka Isusa Krista – Bogorodica, s Isusom je od njegoovog rođenja do njegove muke, smrti i uskrsnuća; od Nazareta i Betlehema do Jeruzalema. S njegovim učenicima kada se oni „vratiše s brda zvanoga Maslinsko, ... svi oni bijahu jednodušno postojni u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom“ (Dj 1,12-14). U dvijetisućnoj povijesti kršćanstva nastala su razna, veća i manja Gospina svetišta. Jer joj se mi kršćani obraćamo da ona – Bogorodica – svojim zagovorom kod Boga, podupre naše molitve.

Zemun_-_upna_c._Uznesenja_BDM_183645

    

     U Srijemskoj biskupiji poslije oslobađanja od Turaka u 18. st. nastalo je i razvilo se Svetište Snježnoj Gospi, Tekijska Gospa, uz cestu blizu Petrovaradina. I manje poznato svetište u zemunskoj župnoj crkvi: Magna Mater et Thaumaturga – Velika Majka i Čudotvorka, Pomoćnica Kršćana, Zemunska Gospa.

      Poslije oslobođenja od Turaka 1717. i Požarevačkog mira 1718., dva su kapucina došla u Zemun 1721. Napuštenu džamiju prilagodili su za liturgijsku službu. 1727. zamjenili su ih konventualci. I prvi i drugi su franjevci. Kapucini su se vratili u Zemun 1728. i na Malu Gospu 8. IX., preuzeli svoju misiju kako su je zvali. Da bi mošeja izgledala kao crkva dogradili su zvonik i sakristiju. Jedan su oltar posvetili Žalosnoj Gospi, drugi sv. Franji. A sliku Madona s djetetom postavili su na glavni oltar. Donijeli su je prilikom svojeg drugog dolaska. O štovanju i zazivanju Gospe ne samo na crkveni god, slavu, Marijino pohođenje sv. Elizabeti, 2. VII., već tijekom, svjedoče zavjetni srebreni darovi zahvalnosti: anathemata, u obliku ozdravljenog dijela tijela: ruke, noge, grudi ili samo srce. „Velika majka čudesno pomaže kako to mnogobrojni darovi potvrđuju“, zapisao je Ladislav Szörènyi biskup Srijema (1733.-1752.), posjetivši Zemun 1735. Početkom gradnje nove crkve1784., darovi su prodani. Novac je predan Namjesničkom vijeću. Nekoliko zavjetnih darova nalazi se u župskom muzeju.

      Kada je Beograd 1739. ponovno pripao Turcima, beogradski Franjevci-opservanti, treći ogranak franjevaca, u pratnji vjernika s križem, zastavama i dvije Gospine slike prešli su 3. XII. 1739. u Zemun. Dio tih franjevaca produžio je za Vukovar sa istom slikom kao što je u zemunskoj župnoj crkvi. Ta je Gospina slika završila u Sotinu gdje se i danas poštiva kao „Sotinska Gospa“. S franjevcima koji su ostali u Zemunu, ostala je „Crna Gospa“, kopija slike „Čenstohovske Gospe“. Budući da su franjevci-opservanti ostati u Zemunu, franjevci-kapucini odlučili su napustiti svoju misiju. Naslijedio ih je 1744. Adam Bütner, prvi zemunsku župnik. Poslao ga je biskup Bamberga i Würzburga, grof Fridrich Karlo Schönborn (1674.-1746.), vlastelin i patron zemunske župe. I Isusovci su iz Beograda 1739. preko Zemuna produžili za Petrovaradin noseći sa sobom sliku Madone s djetetom. I ona je slična onoj u Zemunu. Ova je Gospina slika izložena u petrovaradinskoj župnoj crkvi, a 1868. u crkvi snježne Gospe na Tekiji, gdje je ostala sve do 1934. Te godine ponovno je vraćena u Beograd gdje se u crkvi sv. Petra časti kao „Bogorodica Beogradska“.

      Tijekom druge polovice 16. st. proširilo se zazivanje i štovanje Marije pomoćnice kršćana. Nakon višestoljetne nemoći da se zaustavi prodor Turaka u Europu, papa je pozvao kršćanski svijet na molitvu. Pobjeda kršćanske flote nad turskom 7. X. 1571. kod Lepanta, pripisivala se i čudotvornoj pomoći Presvete Bogorodice. U spomen na tu pobjedu, papa Pio V. dodao je Lauretanskim litanijama zaziv: Pomoćnice kršćana, moli za nas! Nisu molile i zazivale Mariju Pomoćnicu kršćana samo žene muževa i majke sinova ratnika, već i vojnici i njihovi zapovjednici. Poljski kralj Jan III. Sobjeski prije no što je krenuo u pomoć opkoljenom Beču, hodočastio je Čenstohovskoj Gospi. U nedjelju 12. IX. 1683., prije no što su njemački i poljski vojnici krenuli u napad, prisustvovali su sv. misi. Služio ju je papinski poslanik, a kralj posluživao. U vojničkom jurišu na Turke odjekivao je poklik: Za Isusa i Mariju! U spomen na tu pobjedu papa Inocent XI. odredio je da u nedjelju iza Male Gospe bude blagdan Imena Marijina. „Veliki rat“ koji je započe oslobađanjem Beča, završio je Karlovačkim mirom 1699. Vijećnica u Sr. Karlovcima u kojoj je potpisan mir, pretvorena je u crkvu posvećenu Gospi od mira.

      I vojskovođa Eugen Savojski pobjednik Turaka 1716.-1717., bio je veliki štovatelj Majke Božje. Nosio je krunicu, a u šatoru držao sliku: „Sniježna Gospa“, sličnu onoj iz Rimske bazilike Sta Maria Maggiore – Sveta Marija Velika. Tu je sliku ostavio u Petrovaradinu sa željom da se Gospi u zahvalu izgradi crkva. Jer je ondje 1716., na dan posvećen Snježnoj Gospi, 5. VIII., pobijedio Turke. Naziv „Sniježna Gospa“ povezan je s nastankom spomenute rimske bazilike. Papi Liberiju (352.-360.), prema legendi, objavljeno je u noći 5./6. VIII. da je sagradi na mjestu gdje će ujutro zateći snijeg. A na crkva na Tekijama, izgrađena je na mjestu gdje je bila tekija, derviški samostan. Na kupoli crkve i danas stoji polumjesec i nad njime križ. Slikovit znak tadašnjeg sukoba križa i polumjeseca i uvjerenja. Oslobađanje europskih zemalja od Turaka nije bilo samo širenje vlasti kršćanskih vladara već i oslobađanje kršćana, kršćanskog duha i vjere. Višestoljetno prodiranje Osmanlija u Europu, vladari nisu uspijevali ni spriječiti ni protjerati ih. Prevladalo je uvjerenje da pobjeda nad Turcima nije samo stvar oružane nadmoći, već i Božje pomoći posredstvom Marije pomoćnice kršćana.

      I za vrijeme Tridesetgodišnjeg rata među narodima, državama i vjerama, 1618.-1648., zazivali su kršćani Mariju pomoćnicu kršćana. U crkvu sv. Jakoba u Innsbrucku na glavni oltar postavljena je slika Madona s djetetom, njemačkog renesansnog slikara Luke Cranach (1472.-1553.). U gradu Passau za vrijeme tog rata izgrađena je crkva Maria Hilf i povjerena kapucinima. Oni su za ovu crkvu dali načiniti presliku, kopiju spomenute slike. Takve su se preslike-kopije dospjele u mnoge gradove. Od Austrije i Slovenije, najpoznatije njihovo svetišta u Brezju Marija pomagaj, do Varaždina, Zagreba, Sl. Broda, Osijeka i drugih gradova, do Sotina, Zemuna i Beograda.

      Franjevci-opservanti koji su došli u Zemun 1439., podigli su 1750. crkvu u čast sv. Ivanu Krstitelju. Slika Čenstohovske Gospe na jednom oltaru sve do 1818. nazivana je Beogradska Gospa. Kao pandan Gospina slika u župskoj crkvi prozvana je Zemunska Gospa. Slika Čenstohovske Gospe sa svojim zarezima na licu i danas stoji na zidu franjevačke crkve. U samostanskoj kronici sačuvan je crtani dodatak uz sliku iz 18. st.: uz rijeke Dunav i Savu na jednoj strani crtež prikazuje beogradsku tvrđavu, podgrađe, zgrade i tornjeve crkve, a na drugoj strani nekoliko zgrada i dvije zemunske crkve. I na njemačkom jeziku: „O Marijo, bila si utočište kršćana u krajevima koje sada posjeduju Turci, a bit ćeš uvijek i u ovim krajevima koje posjeduju kršćani.“

      Tijekom 18. st. u dvije zemunske katoličke crkve uz spomenute Gospine slike u svakoj je bio još i oltar posvećen Žalosnoj Gospi. I kapela na groblju, 1740., bila je posvećena Žalosnoj Gospi. Bile su i dvije pravoslavne crkve, starija sv. Nikole i nova, posvećena Presvetoj Bogorodici, izgrađena 1774.-1780. Sve su te crkve blizu jedna drugoj; sve bi ih obuhvatio krug cca 500 m. Kolikogod današnjem čovjeku to naglašeno štovanje Isusove Majke s više istoimenih oltara i slika-ikona izgleda pomalo neobično, ono svjedoči ne samo o vjeri i pouzdanju tadašnjih vjernika već i o stanju u društvu.

      Nova župna crkva u Zemunu posvećena Uznesenju Bl. Dj, Marije na nebo, sagrađena je 1794./5. Slika Zemunske Gospe bila je na glavnom oltaru sve do Velike Gospe 1840. Tada je zamjenjena slikom zemunskog slikara Živka Petrovića. Naslikao ju je prema Assunti talijanskog renesansnog slikara Tiziana Vecellia (1490.-1576.). I ona je zamjenjena slikom Marijinog Uznesenja češkog slikara Emanuela Ditè, prilikom obnavljanja crkve 1894.-1898. Petrovićeva slika nalazila se u župskom dvoru sve do 1930. Poslije te godine više se ne spominje niti se zna kamo je nestala. A slika Zemunske Gospe jedno je vrijeme bila na zidu crkve, zatim ispod kora, dok nije 1980. restaurirana i postavljena odmah do svetišta.

      Poslije rušenja stare župne crkve i poteškoća s gradnjom nove, dolaskom jednog neobičnog španjolskog svećenika, plemića i viteza bivšeg kapucinskog redovnika i vojnog svećenika, Quesar Georgius de Persanova, zapušten je vjerski život i štovanje Zemunske Gospe. Postepena obnova pokazala se tek 1855. kada je zemunski župnik S. Zsitvay „u prisustvu vojnih i građanskih uglednika i velikog učešće naroda - magna cum pompa - pozdravio proglašenje vjerske istine Marijinog bezgrešnog začeća.“ A nakon Gospinog ukazanja u Lurdu 1858., već na Veliku Gospu „umnožaše se naši bogoljubni hodočasnici kojim se i ne nadasmo“ iz mnogih mjesta u Srijemu i iz Banata. I nadamo se, zapisao je zemunski kapelan Ilija Okrugić „da će na godinu još ih više amo dojti, te da će Gospa Zemunska opet kao u svoje prvo i staro doba početi međ sriemskimi hodočastnimi mjesti, od pravoviernih slavljena biti.“ (Sažetak članka: Zemunska Gospa,Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije 1989. br.2., str. 35.-37. i br. 4. str. 76.-78.)

 

      O štovanju Presvete Bogorodice u Beogradu prije no što su ga Turci osvojili 1521. i potom u izgnanstvu u Carigradu u koji su dovedeni kao roblje: „Po odobrenju Turaka, oni su poneli svoje svetinje, ostatke napuštenih hramova. Bile su to mošti sv. Petke, mošti carice Teofane i ikona Bogorodice... smešteni su u jugozapadnu mahalu same varoši. Srbi su tu podigli Crkvu sv. Bogorodice u kojoj je čuvana i poznata ikona Bogorodice, koja je doneta iz Beograda, kao i druge svetinje..., a crkva koju su izgradili izgorela je tek u nedavnoj prošlosti, 1955. godine.“ Jovanka Kalić-Mijušković, Beograd u srednjem veku, Beograd 1967., str. 263-264.

 

                                                                        Mons. mr. Antun Kolarević,

                                                                        zemunski župnik u miru

 

Antun Kolarević

Od:    Do:    
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 92 93 94 95 96 97 98 99 100 101 102 103 104 105 106 107 108 109 110 111 112 113 114 115 116 117 118 119 120 121 122 123 124 125 126 127 128 129 130 131 132 133 134 135 136 137 138 139 140 141 142 143 144 145 146 147 148 >