Vijesti

Od:    Do:    
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 92 93 94 95 96 97 98 99 100 101 102 103 104 105 106 107 108 109 110 111 112 113 114 115 116 117 118 119 120 121 122 123 124 125 126 127 128 129 130 131 132 133 134 135 136 137 138 139 140 141 142 143 144 145 146 >

PROSLAVA SVETKOVINE SVETIH MIHAELA, GABRIJELA I RAFAELA, ARKANĐELA U NOVOM SLANKAMENU

01. listopad 2010.

 

Novi_Slankamen_crkv._god_2010.jpgNOVI SLANKAMEN, 29. rujna 2010. godine - Župa sv. Mihaela, arkanđela, organizirala je proslavu svoga zaštitnika i ujedno blagoslov obnovljenog krova župne crkve, sakristije i dvorane za pastoralne susrete.  

 

Novi_Slankamen_crkv._god_2010.jpg

     NOVI SLANKAMEN, 29. rujna 2010. godine - Župa svetog Mihaela, arkanđela, u Novom Slankamenu u Srijemskoj biskupiji organizirala je proslavu svoga zaštitnika i ujedno blagoslov obnovljenog krova župne crkve, sakristije i dvorane za pastoralne susrete. Svečano euharistijsko slavlje, u srijedu 29. rujna, predvodio je srijemski biskup mons. Đuro Gašparović u zajedništvu s domaćim župnikom Berislavom Petrovićem, zemunskim dekanom Jozom Dusparom, svećenicima zemunskoga dekanata, kao i svećenicima iz petrovaradinskog dekanata, Subotičke biskupije i Apostolskog egzarhata za vjernike bizantskog obreda u Srbiji i Crnoj Gori, te gvardijanom franjevačkog samostana u Zemunu o. Markom Kurolt, uz sudjelovanje velikog broja novoslankamenačkih vjernika i gostiju.

Novi_Slankamen_crkv._god_2010.VI

      Na početku je nazočne pozdravio domaći župnik i uveo u slavlje današnjega dana. Biskup Gašparović je u homiliji, navodeći riječi svetog Mihaela „Tko je kao Bog“, nastavio s pitanjem „Tko je Isus Krist“ i usredotočio misli nazočnih na stvarnost Isusa Krista koji je svjetlo istinsko, jer dođe na svijet da prosvjetli svakoga čovjeka (usp. Iv 1,9).

Novi_Slankamen_crkv._god_2010.IV

„Isus Krist je najsvjetlija pojava ljudske povijesti, nastavio je biskup, i nitko ga nije u povijesti nadmašio u ljepoti nauke, u dobroti srca, u čistoći života, u ljubavi sve do kraja, sve do križa. Vječni Očev Sin utjelovio se u krilu Djevice Marije da se rodi kao čovjek za nas. On je Bog od vječnosti s Ocem i Duhom Svetim u jednoj Božjoj naravi; on je pravi čovjek rođen u vremenu, raspet na križu i uskrsnuo treći dan. On je onaj koji nam govori: 'Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života' (Iv 8,12). Život s Bogom donosi mir, pravdu, istinu i ljubav, svjetlost i radost.“

Novi_Slankamen_crkv._god_2010.II

      Primjenjujući Kristov život na vjernički život, biskup Gašparović poručuje i potiče: “Isus od nas zahtijeva da i mi budemo svjetlost svijeta kad kaže 'Vi ste svjetlost svijeta!' (Mt 5,14). Traži od nas da budemo apostoli među ljudima i da svjetlost evanđelja Isusova života donosimo drugima. Svojim živim primjerom bit ćemo prepoznatljivi tada kada nosimo u sebi velike duhovne kršćanske vrijednosti. Neka ljudi u susretu s nama vide da mi poštujemo svakoga i svima činimo dobro. Tako ćemo nasljedovati naš ideal, Isusa Krista.“

Novi_Slankamen_crkv._god_2010.V

      Govoreći o svjedočenju Isusa Krista u svakidašnjem životu biskup je rekao: „Biti kršćanin nije lako. Biti vjernik nije lako u bilo kojem vremenu i na bilo kojem mjestu, posebno ovdje u našoj Srijemskoj biskupiji, ali je moguće. Ako prihvaćamo Isusa onda smo na pravom putu da ga nasljedujemo i time ostvarujemo pravu Kristovu ljubav prema bližnjemu. Jedino u Kristu možemo riješiti svakodnevne poteškoće i probleme života i dogadjaja u svijetu često puta punom zavisti, laži, mržnje i svega onoga što nas zavodi a nije od Boga.“

Novi_Slankamen_crkv._god_2010.III

      Na koncu razmišljanja biskup Gašparović se zapitao kako ostvarujemo ljubav prema Bogu u našem svakidašnjem životu? Da li prihvaćamo Isusa u euharistijskim slavljima na koje bismo trebali rado dolaziti, na vjeronauku, na župnoj katehezi, u obitelji, u župnoj zajednici, u biskupiji. I konačno, možemo li podnositi poteškoće u životu i tražiti načina kako da ih riješimo? Neka nam naš nebeski zaštitnik sveti Mihael u svemu pomogne“, zaključio je biskup.

 

                                                                                     Tomislav Mađarević

 

Tomislav Mađarević

DUHOVNOST ZA NAJMLAĐE: PRIČA O SRETNOM PRINCU

29. rujan 2010.

 

Sretni_princČetvrti razred je pričom o sretnom princu započeo novu školsku godinu. Ali, ta priča u sebi nosi divnu i važnu poruku, ne samo za četvrtake, nego i za sve nas.



 

      Četvrti razred je pričom o sretnom princu započeo novu školsku godinu. Ali, ta priča u sebi nosi divnu i važnu poruku, ne samo za četvrtake, nego i za sve nas.

 

Sretni princ

            Bio jednom jedan sretni princ, koji je veselo živio u svojoj palači. U gradu oko njegove palače živjelo je u bijedi mnogo siromaha, ali za njih princ nije mario, nego se samo brinuo kako bi sebi pribavio više zabave. A njegovo je srce ostajalo kruto i hladno. Poslije njegove smrti, napravljen je kip sretnog princa od dijamanta i zlata, kojega su postavili na visoki stup u centru grada. Sretni princ se jako rastužio kada je sa stupa vidio koliko siromašnih ljudi pati u tom gardu. Tada je poželio da im barem nešto dadne, ali nije znao kako. Kada je stigla jesen, pred noge kipa je sletjela mala lasta, koja je po prinčevoj molbi povadila dijamante sa rukohvata mača i iz očiju kipa, te skinula zlatna puceta sa tijela, i sve to odnijela siromasima. Sretni princ je oslijepio i osiromašio, ali ljubav u njegovom srcu je sve više rasla, od nje je postajo sretniji nego ikada ranije kada se zabavljao u palači.

 

            Dok je veselo živio u palači sretni princ je mislio da je sva sreća u raskoši i izobilju, jer nije upoznao pravu sreću. Mislio je da je bogat, a ustvari je bio jako siromašan, zato što u sebi nije imao ljubavi. Njegovo je srce bilo kruto i hladno. Oko njega je bilo toliko siromašnih, onih kojima bi njegova pomoć dobro došla, ali on ih nije primjećivao. Bio je zaokupljen samo sobom i svojim lagodnim i veselim životom. Jesmo li mi isti kao sretni princ? Jesmo li zaokupljeni samo sobom, a ne primjećujemo one kojima je potrebna naša pomoć?

            S nama u školskim klupama vjerojatno sjede prijatelji kojima je potrebna naša pomoć oko zadaće, oko učenja ili oko crtanja. Oko nas, u našem susjedstvu, ima naših vršnjaka za koje možemo učiniti nešto lijepo. Sigurno poznajemo siromašnu djecu, čija je odjeća stara i pocepana, a mi kod kuće imamo puno lijepih stvari koje su nam male. Možda blizu nas živi baka ili djed kome je teško otići u dućan po kruh, a nama to nije nikakav problem. Jesmo li primijetili da je nekom potrebno da mu pomognemo na bilo koji način? Ako nismo znači da smo poput sretnog princa.

            Ali, čitamo u priči, princ je nakon svoje smrti primijetio siromašne ljude u svom gradu i odlučio im pomoći. Uz pomoć male laste podijelio je siromasima zlato i dijamante sa svog spomenika. Priča kaže da je princ tada oslijepio i osiromašio, ali je u njegovom srcu rasla ljubav i postao je sretniji nego ikad. On se tada zapravo obogatio, jer je ljubav najveće bogatstvo. Kad imamo ljubavi i činimo dobra djela onda se rađa radost u našem srcu. Osjetit ćete to svaki put kada učinite nešto za drugog. Mi nemamo zlata niti dragog kamenja da bi mogli dijeliti siromašnima. Ali, možemo činiti mnoge druge lijepe stvari za naše prijatelje ili poznanike. Jer, ni jedno dobro djelo nije malo. Ako je učinjeno s pravom ljubavlju ono ima neprocjenljivu vrijednost.

            Školska godina još je na početku. Do raspusta jako je mnogo vremena, a bit će sigurno i jako mnogo prilika u kojima ćete moći pokazati svoju ljubav i činiti dobro. Trudite se da takve prilike što više iskoristite i dobit ćete veliku nagradu, radost u svom srcu. Zato činite dobra djela iz ljubavi i bit ćete radosni.

 

dipl. theol. Ana Hodak

 

 

Ana Hodak

PROSLAVA BLAGDANA SVETOG VINKA PAULSKOG U ZEMUNU

29. rujan 2010.

 

Proslava_Sv._Vinka_Zemun_28.09.10.IIZEMUN, 27. rujna 2010. godine - Sestre milosrdnice u Srijemskoj biskupiji u Zemunu povodom 350. obljetnice smrti njihovog utemeljitelja i zaštitnika sv. Vinka Paulskoga i sv. Lujze de Marillac organizirale su završnu proslavu jubilarne vinkovske godine.



 

Proslava_Sv._Vinka_Zemun_28.09.10.I.jpg

      ZEMUN, 27. rujna 2010. godine - Sestre milosrdnice u Srijemskoj biskupiji u Zemunu povodom 350. obljetnice smrti njihovog utemeljitelja i zaštitnika svetog Vinka Paulskoga i svete Lujze de Marillac organizirale su završnu proslavu jubilarne vinkovske godine. Po svojim predstavnicima već su prije nazočile završnim proslavama u Zagrebu i Rimu. Vrhunac proslave u Srijemskoj biskupiji bilo je svečano euharistijsko slavlje, koje je u ponedjeljak 27. rujna, na blagdan svetog Vinka, u samostanu u Zemunu predvodio srijemski biskup mons. Đuro Gašparović zajedno sa župnikom i zemunskim dekanom Jozom Dusparom, novobeogradskim i surčinskim župnikom Markom Kljajićem i gvardijanom franjevačkog samostana u Zemunu o. Markom Kurolt, uz sudjelovanje velikog broja vjernika. Na početku je nazočne pozdravila sestra predstojnica Vjekoslava Štrbenac i povezala slavlje u Zagrebu s ovim današnjim u Zemunu. Na početku homilije biskup Gašparović je rekao, pozivajući se na navješteno evanđelje o blaženstvima: „Blago vama sestre, što ste imali za utemeljitelja svetog Vinka i svetu Lujzu, a danas uzor i zaštitnike, kao i blago nazočnim sestrama franjevkama i franjevcima u Zemunu što su imali i imaju sv. Franju za utemeljitelja, uzor i zaštitnika.“ U homiliji biskup je iznio da čovjek traži Boga posebno kad je gladan i žedan, kad je u tjeskobi, kad je ostavljen od svih, kad je bolestan, kad teži za dobrotom, istinom i slobodom...

Proslava_Sv._Vinka_Zemun_28.09.10.II

      „Taj i takav Bog nije ostao u skrovitosti, u tajnosti, nastavio je Gašparović, objavio nam se po Isusu Kristu, koji je prošao svijetom čineći dobro. Oprao je Isus noge apostolima i dao im je primjer da i oni tako čine. Dovodili su i donosili k Isusu djecu, apostoli branili, a Isus traži da puste k njemu malene. Hvali Isus one koji su mu pritekli u pomoć kad je bio gladan i žedan, bolestan i u tamnici... Tako je današnji svetac, sveti Vinko Paulski zajedno sa svetom Lujzom, naglasio je srijemski biskup, prije više od 350 godina, uzeo Isusa Krista i evanđelje u svoje srce i krenuo u život. Treba sve provesti u djelo. Treba razmišljati o ljudskim suzama. Treba pristupati otuđenima, siromasima. Treba ratnim zatvorenicima i robijašima biti drug, brat i otac. Treba se zauzeti za obitelji i njihovu djecu. Treba se zauzeti za one pogođene ratovima koji su tada pustošili, za one pogođene epidemijom i glađu.Treba opismeniti one koji su nepismeni. Treba se pobrinuti za malog čovjeka koji je napušten.“ Kao konkretna djela svetog Vinka i svete Lujze biskup spominje pučku kuhinju za dvije tisuće gladnih, novac za sirotinju, misije, sjemeništa, obraćenje mnoštva, reformu klera, i nadalje ustanove, skupine, kojima je bio jedini cilj onima malenima učiniti život na zemlji manje tvrdim, manje nepravednim i okrutnim. Povijest ne može mimoići niti tri njegove ustanove, jer su djelo ljubavi. Zavod za nahočad; Lazaristi, misijski svećenici sa zadatkom: odgoj svećeničkog podmlatka i misionarenje po selima; Milosrdnice! U ovom poslu desna ruka mu je bila sv. Lujza. Svojim sestrama vinkovkama povjerio je brigu za svakoga čovjeka od njege bolesnika pa sve do onih bijednika na ulicama. Službeno su odobrene 1634, u Zagreb su stigle 1845., a u Zemun 1887. godine. I ovdje u Zemunu ostvaruju smjernice svoga utemeljitelja i svoga poslanja: dugogodišnji rad u bolnici koja im je dodijeljena i život i rad u Zemunskom samostanu. U bolnici su savjesno obavljale svoju službu njegovanja i liječenja bolesnika, građana Zemuna u ostalih. U Zemunskom samostanu sestre su uz obvezu na službu Božju svojim svetim zavjetima i Konstitucijama vršile svoju karitativnu djelatnost u bolnici i rad kod bolesnika. Uz redovnu medicinsku školu bilo je otvoreno odjeljenje za odrasle, tzv. Večernja škola koju su pohađale sestre iz Zagrebačke, Splitske i Riječke provincije. Nakon drugog Vatikanskog koncila sestre su razvile i značajnu ekumensku djelatnost. Postojao je i dom starih i nemoćnih. Bolnica i Dom starih i nemoćnih bila su dva ognjišta na kojima se po sestrama milosrdnicama ižarivala kršćanska ljubav njihova duhovnog oca svetog Vinka Paulskoga.    

Proslava_Sv._Vinka_Zemun_28.09.10.III

      „Isus danas poziva da nastojimo sve bolje upoznati svoju vjeru, da dobrom riječju tješimo one u tuzi i žalosti, da ne osuđujemo nikoga, da praštamo, da poštujemo i najmanjeg čovjeka, da dajući pomoć ne mjerimo svoje darove, da po vjeri živimo i za vjeru ako bude potrebno trpimo, da djecu odgajamo i ne sablažnjavamo, da mladima pomognemo riječima i primjerom. Pomažimo one koji su u duhovnoj i materijalnoj potrebi. Molimo ne samo u nevolji, nego neprestano“, rekao je biskup Gašparović na kraju homilije.

Proslava_Sv._Vinka_Zemun_28.09.10.IV

 

 

Normal 0 21 false false false MicrosoftInternetExplorer4

9. Izl 1-13 – Izraelovo ropstvo i Bog osloboditelj

 

Ka

SJEDNICA POVJERENSTVA MBKSCM ZA PASTORAL MLADIH

28. rujan 2010.

 

Povjerenstvo_mladih_27.9.2010PETROVARADIN, 27. rujna 2010. godine – Održana je sjednica povjerenstva za pastoral mladih u Srijemskoj biskupiji i drugim nad/biskupijama u regionu, članicama Međunarodne biskupske konferencije Sv. Ćirila i Metoda (MBKSCM).



 

Povjerenstvo_mladih_27.9.2010

      PETROVARADIN, 27. rujna 2010. godine – Sjednica povjerenstva za pastoral mladih u Srijemskoj biskupiji i drugim nad/biskupijama u regionu, članicama Međunarodne biskupske konferencije Sv. Ćirila i Metoda (MBKSCM), održana je u ponedjeljak 27. rujna u Biskupijskom pastoralnom centru (BPC) Srijemske biskupije u Petrovaradinu. Sjednicu je sazvao srijemski biskup mons. Đuro Gašparović zajedno s vlč. Ivicom Damjanovićem koji su pri MBKSCM zaduženi za Pastoral mladih. Na sjednici su, uz biskupa srijemskoga i vlč. Damjanovića, sudjelovali biskupijski povjerenici Subotičke biskupije vlč. Utcai Róbert, vlč. Verebélyi Árpád, vlč. Marijan Vukov, te Petar Gaković, zatim iz Zrenjaninske biskupije don Stojan Kalapiš i Mezei Attila, potom iz Beogradske nadbiskupije fra Filip Karadža OFM i Branko Simonović kao i Ivan Hardi iz Apostolskog egzarhata za vjernike bizantskog obreda u Srbiji i Crnoj Gori, te Željka Dokoza iz Srijemske biskupije.

      Uvodna molitva i pozdrav biskupa Gašparovića označili su početak sjednice. Koordinator BPC-a i povjerenik za pastoral mladih Srijemske biskupije, vlč. Damjanović, predstavio je dnevni red sjednice. Uslijedili su potom kratki izvještaji o proteklim susretima mladih u Doroslovu, Čikeriji i Taize-u, te najava susreta mladih u Zrenjaninskoj biskupiji u sljedeću subotu, kao i pripreme za susret mladih u lipnju 2011. godine na Tekijama u Petrovaradinu. Isto tako je iznesen plan i program pastorala mladih u ovoj pastoralnoj 2010/2011. godini. Na sjednici je glavna tema bila već započeta priprema i organizacija sudjelovanja mladih na Svjetskom Danu Mladih u Madridu 2011. godine. Dogovoreno je na koji način će slijediti duhovna i tehnička priprema mladih na razini katoličkih biskupija u Srbije za ovaj susret s papom Benediktom XVI. u Madridu.

      Sjednica je završila dogovorom i određivanjem datuma sljedećeg radnog susreta, te zajedničkim ručkom u dobrom raspoloženju.      

 

                                                                                       Marijan Vukov

 

 

Marijan Vukov

HODOČAŠĆE ZEMUNSKIH KATOLIKA U ZAGREB I KRAŠIĆ

27. rujan 2010.

 

Hodoae_Zemunaca_u_ZG_i_Krai.II18. rujna 2010.g. u ranim jutarnjim časovima, a na inicijativu zbora "Kralj Zvonimir", grupa katolika iz Zemuna započela je svoje hodočašće put Zagreba i Krašića.

 



 

Hodoae_Zemunaca_u_ZG_i_Krai.II

      18.9. u ranim jutarnjim časovima, a na inicijativu zbora "Kralj Zvonimir" , grupa župljana Zemuna krenula je put Zagreba. Uprkos tome što je gotovo tokom cijelog puta padala kiša, raspoloženje u autobusu je bilo veoma pozitivno, praćeno molitvom, pjesmom i živim razgovorima. Budući da je put vodio kroz mnogobrojna mjesta koja pripadaju Srijemskoj biskupiji, župljani su bili u prilici da čuju od svog župnika, Joze Duspare, niz interesantnih podataka vezanih za ta mjesta pa čak i neke, mnogima do tada možda nepoznate, činjenice vezane za župnu crkvu "Uznesenja Blažene Djevice Marije". Kada su stigli u Zagreb, Zemunci su, uprkos tome što kiša nije prestajala, krenuli u obilazak grada, mnogi možda i po prvi put. Tom prigodom su imali prilike da vide Gornji grad, što je tradicionalni naziv za usko gradsko jezgro grada Zagreba na uzvišenju iznad ravnice reke Save koja je baš tih dana dostigla svoj maksimalni nivo. Gornji grad se djeli na Gradec (Grič) i Kaptol gdje su Zemunci imali priliku da vide sedište hrvatske Vlade, Sabor, brojne muzeje, sjedište Zagrebačke nadbiskupije. 

      Najveći dojam svakako je ostavila posjeta katedrali, crkvi Svetog Marka, starom gradu i ostalim značajnim mjestima. Nakon obilaska grada, gosti iz Zemuna koji nisu odsjeli kod prijatelja ili rođaka, smješteni su u ugodan hostel gdje su se okrijepili i odmorili.

Hodoae_Zemunaca_u_ZG_i_Krai

      Sutradan, dobrotom domaćina organiziran je odlazak u Krašić, rodno mjesto nadbiskupa i blaženika Alojzija Stepinca, na svečanu svetu misu u crkvi Svetog Trojstva koju je predvodio kanonik iz Zagreba, prečasni Stepinac Matija u koncelebraciji sa još nekoliko svećenika među kojima je bio i Zemunski župnik Jozo Duspara.

      Budući da se među gostima iz Zemuna nalazio izvestan broj članova zbora "Sveta Cecilija" oni su vrlo rado prihvatili da skupa sa članovima zbora "Kralj Zvonimir" učestvuju u euharistijskom slavlju. Kakoje jedan mladi bračni par odlučio da baš toga dana krsti svoju ćerkicu, misa je dobila još svečaniji ton. Propovjed prečasnog Matije Stepinca u kojoj on ističe koliko je važno živjeti svoju vjeru kroz djela a ne samo riječima, bila je kruna ovog euharistijskog slavlja. Na samom kraju mise, nakon upućenih prigodnih pozdrava i riječi od strane domaćina i gostiju, usljedio je kratak koncert koji je upriličio zbor "Kralj Zvonimir" skupa sa tamburaškim orkestrom "Gaj". Najveći pljesak izazvala je pjesma "Zemunskoj Gospi" koju su Zemunci, naravno, sa oduševljenjem prihvatili i priključili se zboru "Kralj Zvonimir" svojim glasovima. Nakon koncerta usljedilo je fotografisanje i organizirani odlazak na ručak u restoran "Stepinčevi vinogradi". Ugodna muzika, predusretljivi domaćini i zadivljujući ambijent oko samoga restorana, učinili su da gotovo svi prisutni zaplešu i zapjevaju. U tom duhu je vrijeme proteklo veoma brzo.

Hodoae_Zemunaca_u_ZG_i_Krai.III

      Kada je došao trenutak da Zemunci krenu ka svojim domovima zaiskrila je i poneka suza. Jedno je sigurno, ponovni susret domaćina i gostiju, koji je već dogovoren za iduću godinu, ovoga puta u Zemunu, i jedni i drugi željno iščekuju kao još jedan susret između, sada već bliskih prijatelja sa istoka, zapada, sjevera i juga koje Božija providnost okuplja oko svoga stola.

 

Lukinović Danijela

 

 

Danijela Lukinović

UPOZNAJEMO BIBLIJU: 5. POSTANAK 4-11: RAZVOJ POVIJESTI CIVILIZACIJE I ŠIRENJE GRIJEHA U NJOJ

26. rujan 2010.

 

Kajin_i_Abel


 

U prethodnom poglavlju (Post 3) čovjek prvotno iskazuje nepovjerenje svom Stvoritelju i zbog toga se odlučuje prestupiti Božju riječ, rađa a potom postaje očito da se njegov unutarnji stav ne ograničava samo na odnos prema Bogu. Osim što Adam i Eva odgovornost za prijestup žele skinuti sa sebe, među njima raste barijera jer više ne podnose svoju ogoljenost i osjećaju potrebu da je zaštite; sada teško dijele ono što svatko od njih za sebe jest neogrnut. Ovaj tekst prikazuje njihove potomke kod kojih grijeh ide još dalje i što je sve čovjek, kad se udalji od Boga, u stanju učiniti.

 

Kajin i Abel (Post 4,1-16)

 

Usprkos počinjenom grijehu, Bog ostaje vjeran svome stvorenju i nije povukao svoj blagoslov sa čovjekove plodnosti. Čovjek će svoj život širiti i u prostoru i u vremenu, no taj život – jer narušava onaj izvorni sklad – nosi u sebi razarajuće sjeme uništenja. Iako stečen pomoću Jahve, novi će život dijelom ići protiv njegovog projekta. Uz prvostečenog Kajina (kanah u hebr. znači steći), majka svih živih rađa i Abela (hevel, laki vjetar, kratkog daha)

Kajin je prvorođenac i stoga baštini posebni blagoslov. On je ratar, dakle pripadnik socio-ekonomske formacije koja će vremenom istisnuti stočare, kojima pripada njegov brat Abel.

Različitost njihovog rada uzrokovat će i razlike u kulturi življenja. Te razlike ulaze i u odnos s Bogom – svaki od njih Bogu prinosi od plodova svoga rada, Kajin od zemaljskih plodova a Abel prvinu stoke.

Upravo ovdje počinje problem: iako su oba prinijeli svoju žrtvu, svoju zahvalu, Bog je na Abelovu milosno pogledao, a na Kajina i žrtvu njegovu ni pogleda ne svrati. Ne znamo zašto – Abelova žrtva je lijepo opisana, a o Kajinovoj ništa ne znamo. To ostaje tajna Božjeg izbora, Bog uvijek jednog odabire a drugog ne. No, Božji izbori odnose se na pojedine aspekte života, a ne na biće u cjelini. Svako biće kojemu život dao Bog voli jer taj život podržava iz trenutak u trenutak. No, nema sa svima isti plan i zato u nekim trenucima i za neke projekte izabire samo neke.

Kajinu je ovaj Božji izbor postao nepodnošljiv! Zašto je sada prihvatio Abelovu žrtvu a moju nije? Umjesto da preispituje sebe, svoj život i djelovanje, svoje sadašnje protivljenje, on kreće putem neprihvaćanja Božje volje.

U biti, Bog voli svako biće koje je stvorio, pa tako i svakog čovjeka. No, njegova ljubav je pomalo drugačija prema svakom od nas jer i mi smo međusobno različiti. Naš problem je što ono „različito“ prevodimo kao „više“ ili „manje“. Tako sad Kajin ne može podnijeti činjenicu da je Abel u ovom trenutku prihvaćen, a zaboravlja da je on-Kajin kao prvorođenac baštinio blagoslov kojeg Abel nema! Nije ga ničim zaslužio, dodijeljeno mu je da se prvi rodi i nije se bunio kad je dobio taj blagoslov – nije ga pokušao prenijeti na Abela. Ali, sad kad Abel nešto dobiva, sad za njega počinje problem! Kajin ne prihvaća način na koji Bog voli Abela, ali ne prihvaća ni kako Bog voli njega!

Kasnije će Izrael kao narod učiti da biti izabran ne znači da si bolji, veći ili na neki drugi način kvalitetniji, zaslužniji od drugih. Izabranje je Božji čin kojim nekog izdvaja zbog posebne misije koju će mu udijeliti.

I on želi imati Božju naklonost, ali do nje kreće krivim putem. Kajinu se, uslijed ljutnje, namrgodilo lice. Tako se naizvan očituje njegov unutarnji put kojim je krenuo. No, Bog ga ne napušta. I dalje ga voli i brine se za njega. I progovara mu (treba primijetiti da s Abelom uopće ne govori!): zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno?

Bog se prema Kajinu ponaša brižno kao otac. Čak napušta temu žrtve i eventualne Kajinove greške što nije prihvaćena. Bog žrtvu nije pogledao, ali Kajina jest! Važniji od žrtve sada je on, Kajin!

Ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš! A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti! Bog mu pomaže da nadvlada kušnju, da prihvati sebe i svoj položaj. Pokazuje mu da je ljubljen, da uživa pažnju Božju. Nek prihvati sebe i svoju slabost i neka je svlada. Osokoljuje ga kao otac sina, kao trener svog učenika!

Međutim, Kajin ne prihvaća očinsku pomoć, ne prihvaća Boga kao Oca a onda ni Abela kao svoga brata. Za razliku od Boga koji je njemu, Kajinu, govorio i tako pokušao sve da nadvlada problem, da razobliči zlo koje je blizu i prijeti, Kajin sa svijim bratom ne razgovara. Ne čini ništa da nadvlada problem. Nasilju ne treba govor, sili je on suvišan. Govor pokušava dizati mostove, graditi zajedništvo a grijeh ih ruši, sila ih kida. I u Bibliji, i u svijetu oko nas ubojice su tihi, logika nasilja kojoj se prepuštaju nema protrebe za riječima.

I tako zbog borbe za Božju naklonost događa se prvo ubojstvo – bratoubojstvo tj. prvi vjerski rat!

 

Kajin ubija Abela želeći ga eliminirati da bi mogao zauzeti njegovo mjesto. Nije razmišljao da tim činom negira Abela kao svoga brata, Boga kao svoga Oca, svoj blagoslov i baštinu koju bi inače imao te će stoga morati iz svoga kraja.

Nakon krvoprolića, Bog ga pita kao i Adama: gdje ti je brat Abel? No, pitanjem Kajinu daje do znanja da se stavlja na stranu žrtve – pita za Abela! Time u Kajinu budi odgovornost, da konačno postane svjestan onoga što je učinio i da prihvati barem odgovornost, kad već brata nije prihvatio!

Zar sam je čuvar brata svoga? Stariji brat bi trebao čuvati mlađega, međutim Kajin ne želi biti stariji brat! A maloprije se ljutio što je Bog dao prednost Abelu a zapostavio njega, starijeg brata! Dakle, malo želi biti stariji, pa malo ne želi. No, u tom krzmanju stradao je njegov brat – Abelova krv cijena je Kajinove nezrelosti i nepromišljenosti!

Iz Kajinova primjera vidimo da grijeh počinje iz neprihvaćanja sebe a urodit će nizom neskladnih ponašanja kojima se u većoj ili manjoj mjeri povređuje druge i njihova prava.

Božje prokletstvo nad Kajinom stavlja mu pred oči ono što sam ne želi prihvatiti – odgovornost za bratovu smrt. Kajinov čin pokidao je one veze koje su trebale biti između dva brata, narušio je red – Abel je također trebao gospodariti nad zemljom, ali ga je brat onemogućio – Kajin je, štoviše, nasrnuo na ono Božje u Abelu jer njegov brat je na sliku Božju. Zbog toga Abelova krv viče iz zemlje – tj. njegova tragedija traži pravdu. Da je Bog sada šutio, to bi značilo da blagoslivlja nered kojeg Kajin stvara u sebi i oko sebe. I zato Bog reagira, proklinjući ga. Tek tada Kajin počinje govoriti istinu! Kao da je htio i Boga učiniti sudionikom svojeg samozavaravanja i zločina!

Božje prokletstvo nije kazna, nego proglas onoga što je Kajin svojim grijehom prouzrokovao – duboki nered u sebi i u svijetu oko sebe. To je zapravo razaranje onoga svijeta kakvim ga je stvorio Bog, razaranje koje nepovratno unosi drugačiju „logiku“ u ovu stvarnost i ostavlja svoje posljedice – možda je bolje reći preuređuje svijet prema principima destrukcije. No, Bog će intervenirati da bi Kajinu ipak omogućio život i zato proglašava: tko ubije Kajina, sedmerostruka osveta na njemu će se izvršiti! Znak kojeg Bog ostavlja na Kajinu jest znak da ostaje s njim i da će ga i dalje pratiti na njegovom životnom putu.

S druge strane, ovaj znak na Kajinu govori da će ga drugi poštedjeti ne zato što mu žele dobro, nego zato jer im Bog prijeti 7-strukom osvetom – drugim riječima, nasilje je putem grijeha ušlo u svijet i u njemu se širi te čak i Bog gleda kako da ga ograniči i suzbije. Dakle, ono što čovjek počini grijehom, nered kojem na taj način otvori vrata, ne može se jednostavno eliminirati. To zlo i nered nastavljaju postojati i prijete svijetu u koji su pušteni poput neke zaraze.

 

Kajin sa svojom obitelji podiže prvi grad. Time Biblija želi reći da je početak ljudske civilizacije označen neredom, da je u same njezine temelje ušao grijeh, zlo i nasilje. Želeći prikazati kako se zlo širi, biblijski pisac prikazuje Lameka, Kajinovog šukununuka, kako se hvali: čovjeka sam ubio jer me ranio i dijete jer me udarilo... Ako će Kajin biti osvećen sedmerostruko, Lamek će sedamdeset i sedam puta! Dakle, sve manje je potrebno da čovjek posegne za zlom i da prolije krv. Da Božju mjeru prevencije, izopači u prigodu za nasilje.

 

U Post 6-9 biblijski nam pisac predočuje Božju reakciju na svijet korumpiran zlom.

Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća (6,5). Jahve se pokaja što je načinio čovjeka na zemlji (6,6). Kaje se Bog, umjesto da se kaje čovjek!

Koliko je ovo u suprotnosti sa svečanim stvaranjem u Post 1 kada Bog vidje da je sve bilo veoma dobro! Kao da je Bog poražen – kao da su grijeh i zlo nadvladali prvotnu dobrotu stvorenja. Čovjek je iskvario zemlju (hebr. dosovno zemlja je iskvarena-pasiv!) i za sobom u smrt povlači sveukupno stvorenje (6,11). Ono uništavanje zemlje koje je čovjek započeo i koje se još nije očitovalo u svojoj punoj dimenziji, iako je već na djelu, Bog odlučuje učiniti vidljivim i privesti kraju (6,13) – da bi se čovjek suočio sa zlom kojeg je počinio.

Kad se već činilo da zemlji nema spasa jer ju je čovjek iskvario a Bog odlučio taj proces dovršiti, kad se činilo da juri u propast, iznenada se Božji pogled zaustavio na Noi (6,8). Kao da je Bog pogledom tražio ima li išta što se može spasiti iz iskvarenog svijeta. I izabra pravednog Nou! Interesantno, SZ ga na više mjesta hvali (Ez 14,14.20), ali nigdje se ne kaže u čemu se sastojala njegova pravednost. Izabirući Nou i po par životinja od svake vrste, Bog pokazuje da ne želi napustiti svoj projekt – ostaje mu vjeran i izabire Nou, vjernog i pravednog da bude temelj obnovljenog svijeta. Da preživi potop i započne novi svijet.

Iz svijeta u kojem su se počele gubiti razlike i red, Bog uzima stvorenja prema svojoj vrsti – kao kad ih je stvarao i utemeljio razlike među njima. Kasnije je čovjek počeo uništavati te razlike (uzeo sa odvojenog stabla, Kajin želi biti kao Abel, Lamek Božju uredbu pretvara u dozvolu za nasilje itd). Potop je nastao kad je nestalo odvojenosti gornjih i donjih voda kojom ih je Bog uredio pri Stvaranju. Kad nestaje odvojenosti tada nastaje kaos – destrukcija. Dakle, Bog je odlučio dovršiti preoces destrukcije kojim je čovjek zarazio svijet. 7,23 kaže da je voda istrijebila svako živo biće s površja zemaljskog.

U Post 9 vidimo kako ponovno počinje život na zemlji. Sa svim preživjelim bićima Bog sklapa savez – više neće uništiti zemlju, bez obzira na čovjeka.

Čovječanstvo je, stoga, na neki način Noino potomstvo a savez što je s njim sklopljen u nekoj mjeri modificira program koji je Bog izrekao nad čovjekom u izvještajima o Stvaranju.

Ponovno udjeljuje svoj blagoslov kao u Post 1. No, tamo je blagoslov bio povezan s vladanjem a ovdje u Post 9 kaže neka vas se boje i od vas strahuju sve životinje na zemlji – zlo je ostalo i nakon potopa i očituje se u tome što čovjek više neće s lakoćom vladati nad stvorenjima – umjesto dominacije sad je kompeticija.

K tome, čovjek sada, za razliku od Post 1, smije jesti životinje – sve što se kreće i živi neka vam je za hranu – kao da je određena doza nasilja, prolijevanja krvi dobila pravo legitimiteta. Dio izvorne harmonije nepovratno je izgubljen i svijet će nastaviti svoje postojanje bez nje. Čovjek-slika Božja od sada predstavlja opasnost za životinje. Da bi živio, čovjek ubija u određenom smislu riječi nastavlja biti Kajin.

Upravo zbog toga predstavlja opasnost za drugog čovjeka. Stoga Bog ograničava prolijevanje krvi – u krvi je život i zato je čovjeku zabranjeno jesti krv. Tuđi život tj. krv čovjek ne smije konzumirati jer nema pravo nad životom – život pripada Bogu koji ga je dao. Zlu, koje se udomaćilo na svijetu, Bog stavlja granicu tako što ga ograničava njegovom vlastitom logikom – prolijevanje krvi se kažnjava istom mjerom. To je jedini način da se osigura ozbiljnost pred dostojanstvom drugog čovjeka.

 

Noi i njegovim sinovima, nakon što je primio od njih žrtvu, Bog daje svečano obećanje da nikad više neće uništiti sva živa stvorenja. Dakle, iako je čovjek zao, a njegove su misli opake od njegova početka, Bog se na neki način kaje što je uništio svijet jer više tako nešto neće učiniti. Tako Bog, već na prapočetku čovječanstva, pokazuje da je njegovo milosrđe veće od ljudskog grijeha i zla.

Nakon toga u Post 10 pratimo daljnji razvoj čovječanstva iz trojice Noiinih sinova. Rodoslovni pregled razvoja svake grane završava napomenom da su to sinovi Jafetovi/Hamovi/Šemovi po svojim plemenima i jezicima tj. po svojim narodima. Dakle, ukratko je iznesen dugi hod odvajanja potomstva ove trojice braće sve dok se nisu formirali zasebni narodi.

No, slično kao kod Kajina, ljudi ne žele prihvatiti svoju prirodnu različitost i raspršenost na Zemlji koja je očito u skladu s voljom Božjom (1,29: napunite Zemlju). Štoviše, njihovo neprihvaćanje poprima elemente rivalstva jer odlučuju udružiti snagu i uspeti se u područje Božjeg obitavanja. Cilj je pribaviti sebi ime tj. biti čuven.

S očitom ironijom, biblijski pisac naglašava da se Bog mora spustiti dolje da bi stigao do „visina“ do kojih su se uspjeli uspeti ljudi i da bi vidio grad kojeg su podigli (11,5)! Zajednički jezik kojeg su dijelili (11,1) nisu koristili kao sredstvo kojim će hoditi prema volji Božjoj, nego sredstvo pobune protiv njega! Zato ih Bog odlučuje raspršiti i pobrkati im jezike. Time je osigurana nepovratna različitost naroda i napunjanje zemlje.

 

Nakon što je osujetio još jedan pokušaj stvaranja nereda, Bog će u slijedećem poglavlju započeti svoj projekt sa čovjekom. Odmah na početku će istaći da nije protiv toga da neki čovjek ima veliko ime te će na Abrahamovom primjeru pokazati koji je put da nečije ime bude uzveličano (12,2).

Time Bog pokazuje da, unatoč ljudskoj pobuni, ostaje vjeran svojoj viziji svijeta i čovjeka i stoga će započeti svoj projekt kojim želi sva plemena zemlje uvesti u novi blagoslov (12,3).

 

Ivica Čatić

Od:    Do:    
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 92 93 94 95 96 97 98 99 100 101 102 103 104 105 106 107 108 109 110 111 112 113 114 115 116 117 118 119 120 121 122 123 124 125 126 127 128 129 130 131 132 133 134 135 136 137 138 139 140 141 142 143 144 145 146 >