SRIJEMSKA MITROVICA (TU) - Na Čistu srijedu ili Pepelnicu, 26. veljače 2020., započelo je sveto korizmeno vrijeme – vrijeme pojačane molitve, posta i bratske ljubavi

U srijemskomitrovačkoj prvostolnoj crkvi – manjoj bazilici Sv. Dimitrija, euharistijskim slavljima, u 9.30 i 18.00 sati, obilježen je početak svetog korizmenog vremena. Euharistijska slavlja pedslavio je župnik, mons. Eduard Španović.

Već ulaznom pjesmom Ja se kajem, okupljeni vjernici označili su potrebu istinskog zaokreta u vlastitom životu, te još veću potrebu Božjeg milosrđa i ljubavi, o kojemu korizmeno vrijeme naglašeno govori.

Urediti svoj život s Božjim planom i trajno ostati na Njegovom putu, jedan je od snažnih naglasaka ovog svetog vremena u koje smo ušli, istaknuo je već na početku euharistijskog slavlja mons. Eduard Španović.

U prigodnoj homiliji, mons. Eduard Španović obratio se okupljenim vjernicima.

Današnjim danom započinjemo novi hod s Gospodinom. Ulazimo u vrijeme liturgijske godine kada smo, na osobit način, pozvani pojačano moliti, postiti, činiti djela bratske ljubavi. Naravno, taj poziv vrijedi cijelu godinu, ali kroz sveto korizmeno vrijeme, taj poziv ima posebno značenje. Na puno se načina možemo pripremati za proslavu Uskrsnuća Gospodinova, ali nama kao vjernicima, ovo je najvrjedniji i najizvrsniji put. Prihvatimo u potpunosti taj put, te budimo ljudi koji će Gospodina u cijelosti slijediti, poručio je mons. Eduard Španović

Nakon homilije, kako i predviđa liturgija, uslijedio je blagoslov pepela. Nakon blagoslova pepela se okupljenim vjernicima, u znak pokore i otvorenosti prema vjerničkoj obnovi svoga života, tim istim pepelom načinio znak križa na čelima, uz riječi: Obrati se i vjeruj Evanđelju!, te Spomeni se da si prah i da ćeš se u prah vrtatiti!

 Euharistijska slavlja su bila ispunjena vjerničkim pjevanjem pjesama koje obilježavaju sveto korizmeno vrijeme.

Ivica Zrno

PETROVARADIN (TU) - Na prijedlog preč. Berislava Petrovića, povjerenika za trajnu izgradnju svećenika Srijemske biskupije, a u organizaciji Srijemske biskupije, organizirana je Duhovna obnova za svećenike Srijemske biksupije. Predkorizmena duhovna obnova je održana u ponedjeljak, 17. veljače 2020. godine u Petrovaradinu, Štrosmajerova 20.

Predvoditelj duhovne obnove bio je doc. dr. sc. Drago Tukara, svećenik Đakovačko–osječke nadbiskupije i ravnatelj Caritasa Đakovačko–osječke nadbiskupije.

Duhovna obnova je bila posvećena liku i djelu svetog Jeronima, koji, kako je istaknuto, i u današnjem vremenu može biti istinskim uzorom vjerniku kršćaninu i Crkvi kao Božjem narodu.

Prvi dio izlaganja bio je posvećen liku i djelu svetog Jeronima, u kojima je istaknuto:

Osobnost svetog Jeronima vidljiva je, osobito, u njegovim pismima i poslanicama. Vidljivo je da kod njega nema popustljivosti, iz čega je razumljivo mnoštvo protivnika u odnosu na sve što je činio i govorio. Sveti Jeronim seborio za pravovjerje i u tome smislu se predao Kristu – nije bilo odnosa po simpatiji i kada je u pitanju Riječ Božja nikada nikome nije laskao. Riječ Božja je jedini kriterij i na ovozemaljsku razinu nema laskanja ni popuštanja.

Njegova pisma obiluju svetopisamskim citatima. To preporuča i svim prezbiterima – besjeda neka bude začinjena riječima iz Svetog Pisma!, poruke su koje je izvukao doc. dr. sc. Tukara.

U drugome dijelu izlaganja, doc. dr. sc. Tukara, osvrnuo se na temu „Vjerovanje“.

Istaknuto je kako u današnjem razmišljanju o Crkvi postoji velika zabrinutost zbog napuštanja velikog broja „vjernika“.

Svoje pouzdanje trebamo staviti u Boga, u Njegove ruke. Prvi izazov današnjice jest da Bog ne postoji, dok je drugi da je Bog stalno s nama – prisutan. Iz toga trebamo uvidjeti da je Bog Stvoritelj svega i da je ljubitelj ljudi.

Postavlja nam se pitanje – vjerujem li da Bog postoji, vjerujem li u Isusa Krista?

Naš veliki problem je odbacivanje Tradicije. Tradicija nam govori o svjedocima vjere, a njih smo potrebni.

Ljudi danas traže svjedoke, ne puke govornike koji će samo govoriti o Bogu i Crkvi. Lijepo je čuti: Vjerujem u Boga! Traži se stav: Vjerujem u Crkvu!

Danas se možemo upitati: Što sve pripada Crkvi? I vjerojatno će svatko imati svoj odgovor. Važna je Božja rasporedba. Kroz povijet vidimo da Bog veoma dobro raspoređuje patrijsrhe, proroke, svu svoju vjerničku djecu. Tako i u današnje vrijeme raspoređuje papu, biskupe, svećenike, sav Narod Božji,… u svojoj Providnosti sve radi, poručio je doc. dr. sc. Tukara okupljenom kleru Srijemske biskupije.

Nakon izlaganja uslijedilo je kratko iznošenje iskustava.

Duhovna obnova je zaključena Anđeoskim pozdravljenjem i bratskim stolom.

Ivica Zrno

SRIJEMSKA MITROVICA (TU) – Župa Svetog Dimitrija, đakona i mučenika u Srijemskoj Mitrovici i ove je godine svečano proslavila spomen Blažene Djevice Marije – Gospe Lurdske. Duhovni program započeo je u nedjelju, 2. veljače, kada je započela devetnica. Tijekom svih devet dana, prije euharistijskog slavlja, okupljeni puk molio je krunicu, litanije i molitve na čast Gospi Lurdskoj. Euharistijska slavlja kroz dane devetnice predvodili su mons. Eduard Španović, domaći župnik, te vlč. Ivica Zrno, župnik Župe Svete Ane u Laćarku. Svaka od večeri devetnice bila je obilježena prigodnom homilijom, kroz koju se pružala veoma jasna poruka o važnosti Blažene Djevice Marije za vjernički život. O svemu nam upravo lurdski događaj može biti jakim znakom i svjedočanstvom.

„U vremenu kada je čovjek odlučio da na mjesto Boga stavi znanost i znanstvena istraživanja, na jedan veoma loš način, tj. pokušati izbaciti Boga iz svih dijelova svoga života, u vremenu kada je bio pokušaj da se sve protumači znanstvenim pokusima, Bog nam šalje lurdsko čudo, kako bi nas podsjetio da je bez Njega čovjek zapravo izgubljen. Bog ne odbacuje čovjeka, ne mrzi ga zbog njegove naravi, ali u isto vrijeme i čovjek mora biti dovoljno mudar da Bogu ne okreće leđa. Lurdsko čudo nam šalje jasnu poruku, da smo Boga veoma potrebni i da smo bez Njega ograničeni na vlastite snage koje ćemo prije ili kasnije iscrpiti. A što tada? Lurdsko čudo nas poziva na trajni život s Bogom“, čulo se u jednoj od homilijskih poruka.

U utorak 11. veljače 2020., na sam dan Gospe Lurdske, slavljeno je u katedrali Svetog Dimitrija, đakona i mučenika, u Srijemskoj Mitrovici, svečano euharistijsko slavlje, koje je predvodio vlč. Ivica Zrno, u zajedništvu s mons. Eduardom Španovićem. Podsjećajući na važnost i veličinu Marijine uloge, vlč. Zrno je pozvao sve okupljene da se životom i djelovanjem u današnjem svijetu ugledaju u dragi nam nebeski lik.

„Nju nazivamo, između svega, Zdravlje bolesnih. To je veoma znakoviti naziv. U našoj okolini ima puno onih koje je pohodio križ samoće, osamljenosti, bolesti u raznim oblicima. Ako bismo, slijedeći svoj vjernički poziv, bili tu jedni za druge, ne bismo izliječili bolest, niti je maknuli iz nečijeg života, ali bismo uvelike olakšali životnu situaciju tih ljudi. Bili bismo upravo tim ljudima, koji se nalaze u teškoj situaciji Veronika koja briše znoj i suze, Šimun koji pomaže nositi križ. I to nas poučava današnji dan“, poručio je vlč. Zrno.

 Na kraju euharistijskog slavlja, kojem je nazočio veliki broj župljana, okupljeni vjernici pošli su pred kip Gospe Lurdske te molitvom i pjesmom: Sred te se pećine Marija javi, iskazali čast dragoj nebeskoj Majci.

Ivica Zrno

Prijave za Susret hrvatske katoličke mladeži koji će se održati u svibnju u Zagrebu i Zagrebačkoj nadbiskupiji počinju 15. siječnja i prikupljat će se do nedjelje 15. ožujka, izvijestio je Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.

Nakon toga datuma prijave više neće biti moguće. Mladi se prijavljuju svojim župnicima, župnim vikarima ili animatorima. Podaci potrebni za prijavu su: ime i prezime, spol, datum rođenja, veličina majice, broj mobitela, e-adresa, mjesto i župa iz koje dolaze te dolaze li na jedno noćenje ili dva (opcija dolaska u petak).
Na Susret se mogu prijaviti mladi od krizmaničke dobi (8. razred osnovne škole) do 30 godina. Prijave se ispunjavaju u pripremljenom obrascu koji se može preuzeti na poveznici: http://bit.ly/prijave_SHKM2020
Kotizacija za SHKM iznosi 30 kuna i ona uključuje majicu Susreta, akreditaciju te ostale materijale.
Važno je napomenuti da se i mladi iz Zagrebačke nadbiskupije, kao domaćini, također moraju prijaviti za sudjelovanje na SHKM-u kako bi dobili majice i akreditacije. Prijaviti se mogu u svojim župama do 15. ožujka.

Susret hrvatske katoličke mladeži održava se 9. i 10. svibnja 2020. godine u Zagrebu. Jedanaesti put okupit će se mladi katolici na nacionalnom susretu, ovoga puta u glavnom gradu Hrvatske, pod geslom „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2,5). Premda se Susret održava u subotu i nedjelju, svi su pozvani doći u Zagrebačku nadbiskupiju već u petak 8. svibnja, kako bi se smjestili kod svojih domaćina.
U subotu 9. svibnja u prijepodnevnim satima svi mladi sudjelovat će na katehezama koje će se održavati u 15-ak župa Zagrebačke nadbiskupije, a poslijepodne bit će organiziran program u centru Zagreba. Navečer se program nastavlja u župama u kojima će mladi biti smješteni. U nedjelju 10. svibnja središnje misno slavlje održat će se na Trgu bana Josipa Jelačića.

Logo SHKM-a u Zagrebu 2020.

Geslo jedanaestoga Susreta hrvatske katoličke mladeži (SHKM) u Zagrebu, 9. i 10. svibnja 2020. glasi: „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2, 5)
Ovaj nas Ivanov evanđeoski redak vodi na svadbu u Kanu Galilejsku u kojoj Isus čini svoje prvo znamenje. Na tome je događaju Blažena Djevica Marija ona koja primjećuje da je na svadbi ponestalo vina te sluge, govoreći im da učine što god im rekne, upućuje na svoga Sina.

 Tumačenje loga:

Logo susreta prikazuje Blaženu Djevicu Mariju koja u naručju drži svoga Sina, Isusa Krista. Obrisi njihovih aureola čine glavni oblik loga - srce, simbol ljubavi. Kap u sredini loga simbolizira Duha Svetoga, tj. njegovu prisutnost u našim životima od krštenja jer „u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni“ (1 Kor 12, 13). Osim kapi (vode) Duha Svetoga, simbolizira i vatru (Dj 2, 1-4) koja je u logu, pomoću žute boje, prikazana stiliziranim plamenom.

Nadalje, dio loga koji je odvojen od Marije i Isusa predstavlja Crkvu, vjernike, mladost, u pojednostavljenoj formi ruku koje primaju i daju: primaju milosti od Isusa preko Marije te daju svijetu. Prostorom između ruku (Crkve) te Isusa i Marije prikazan je svijet jer su vjernici pozvani biti u svijetu, ali ne od svijeta (1 Iv 4, 4-6). Dakle, središte i temelj života, ali i djelovanja jest Isus Krist, dok je Marija posrednica milosti preko koje se obraćamo našemu Spasitelju. Crkva, vjernici, mladi predstavljaju ruke koje oblikuju svijet, a koje su sol zemlje i svjetlo svijeta (Mt 5, 13-14). Kako bi se razumjela i uočila forma ruku, treba ih staviti u položaj kojim kao da ćete zagrabiti vodu te ih pogledati iz profila.

Na vrhu loga nalazi se križ koji je kršćaninu u djelovanju neizostavan. Nijedno činjenje ili Božji zahvat u ljudski život ne može proći bez križa koji je kršćaninu nužan za spasenje. Božji zahvat i križ u logo su kompozicijski smješteni u vrh znaka kako bi se simbolički prikazalo djelovanje vertikale (Boga) na horizontalu (Crkvu).

Najdominantnija boja u logu jest plava koja istovremeno simbolizira Mariju, ali se nalazi i na grbu Zagrebačke nadbiskupije te grada Zagreba, domaćina SHKM-a. Budući da je jedan od najprepoznatljivijih zagrebačkih simbola licitarsko srce, grad domaćin je, osim plavom bojom, predočen u samom obliku loga – srcu. Plava boja također simbolizira i vodu. Dok crvena boja križa označava Božju ljubav i Isusa Krista koji vodu pretvara u vino, žuta je boja u plamenu simbol Duha Svetoga koji nas sidri u nadi i koji je naša pokretačka snaga.

ĐAKOVO (TU) U Nadbiskupskom domu u Đakovu, 31. siječnja 2020. pod predsjedanjem đakovačko-osječkog nadbiskupa i metropolita Đure Hranića, održana je 48. Skupština biskupa Đakovačko-osječke crkvene pokrajine. Na sjednici su sudjelovali požeški biskup Antun Škvorčević, srijemski biskup Đuro Gašparović, pomoćni biskup đakovačko-osječki Ivan Ćurić i nadbiskup metropolit u miru Marin Srakić. Bio je prisutan i kancelar Nadbiskupskog ordinarijata u Đakovu Drago Marković.

Nakon molitve, nadbiskup Hranić je pozdravio sve nazočne. Naglasio je da se susret biskupa održava na spomendan sv. Ivana Bosca te je istaknuo uzoran primjer toga svetog odgojitelja i pedagoga te njegova zauzimanja za mlade, posebno za one koje su mnogi smatrali problematičnima. Njegov primjer uči i nas današnje pastire i odgojitelje kako se pristupa mladosti, kako se od njih i zajedno s njima uči te kako ih se postupno vodi na putu njihova suobličenja na sliku Kristovu. Sv. Ivan Bosco nam je primjer i izazov napose u ovim mjesecima dok se kao biskupijske i župne zajednice nizom kateheza pripremamo za Nacionalni susret hrvatske katoličke mladeži u svibnju ove godine u Zagrebu.

Slijedom ranije skupštine biskupa u svibnju prošle godine u Požegi te dosadašnjih promišljanja unutar Hrvatske biskupske konferencije, biskupi su promišljali o osnivanju, konkretnim zadaćama, smjernicama za rad i o profilu potencijalnih članova nadbiskupijskoga ureda za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba te biskupijskoga povjerenstva i povjerenika u skladu s motuproprijem pape Franje „Vi ste svjetlo svijeta“, o njihovoj međusobnoj suradnji kao i o suradnji s postojećim te predviđenim crkvenim tijelima na nacionalnoj razini.

U drugom dijelu skupštine biskupi su se susreli s djelatnicima i suradnicima Međubiskupijskoga suda prvoga stupnja sa sjedištem u Đakovu. Saslušali su izvješća o djelovanju, broju parnica i o personalnim potrebama Međubiskupijskoga suda prvoga stupnja u Đakovu i područnih biskupijskih sudova. Zajedno s djelatnicima u Sudu usuglasili su načelne stavove i odgovore na neka pitanja povezana s radom Suda. Susret su zaključili zajedničkim objedom i imendanskom čestitkom nadbiskupu Marinu Srakiću.

Tiskovni ured

Preuzeto sa: http://djos.hr

RUŠČICA (TU) – Vlč. Antun Dević, svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji je u 79. godini života i 54. godini svećeništva preminuo u petak 24. siječnja u KBC-u Osijek, pokopan je u subotu 25. siječnja na mjesnom groblju u Ruščici kod Slavonskog Broda.

Uz nadbiskupa mons. Đuru Hranića, domaćeg župnika Antuna Farkaša i još osamdesetak svećenika, sprovodne obrede predvodio je pomoćni biskup đakovačko-osječki mons. Ivan Ćurić. Među brojnim vjernicima nazočni su bili i đakovački bogoslovi te redovnice Milosrdnih sestara Sv. Križa.

U prigodnoj homiliji biskup Ćurić podsjetio je kako je ljudska povijest puna zadivljujućih lica, sasvim konkretnih osoba, u kojima istodobno iščitavamo našu ljudsku malenost i krhkost, ali i naše dostojanstvo, vrijednost i plodnost našeg života i naših djela. „Zato nam je ljudska povijest trajna učiteljica života, koja se nikada ne pokazuje samo kao neki mehanički prirodni proces, već je prepuna iznenađenja – neočekivanih obrata, te nas u njoj toliko puta zadivi mudrost i dobrota, ali nas i zgranu tragični plodovi mržnje, ratova i sukoba. Sve to možemo prepoznati u onoj najširoj povijesti ljudskih civilizacija, kultura i naroda, ali i u osobnim životnim povijestima svakog pojedinca“, ustvrdio je biskup Ćurić te dodao: „Susreti, zajedništvo i suradnja sa svećenikom Antunom redovito su nosili i neki poseban pečat njegova, možemo reći, dinamičnog ljudskog karaktera: njegove hitre i razigrane riječi, očitovane iskrenosti, isprepletene humorom i vedrinom, uvijek s pozivom da svoj život gradimo bez gordosti, prihvaćajući sve ono što nas kao ljude ograničava i sapinje.”

Posvjestivši da je sav naš život obilježen Kristovim životom, naglasio je kako nas Isus poziva da se u nj gledamo, da mu vjerujemo i da ga nasljedujemo. „U zajedništvu s Kristom nalazimo cjelovit i najdublji smisao svom prolaznom zemaljskom putu. Ja sam Put, Istina i Život. I samo u zajedništvu s njim naš život, sa svim onim što uključuje jedinstvena i neponovljiva životna povijest svakog čovjeka, može postati slatki jaram i lako breme, kad je Isus oslonac, temelj i mjera našeg postojanja i dostojanstva, naših uspjeha i križeva, i kada On, kao zaglavni kamen nosi nadu našeg uskrsnuća. U svjetlu tog navještaja mi danas gledamo životnu povijest preminuloga svećenika Antuna“, rekao je među ostalim biskup Ćurić te u nastavku homilije ocrtao život i djelo vlč. Antuna:

„Vlč. Antun rođen je u Davoru, danas na području Požeške biskupije, 17. svibnja 1941. od roditelja Karla i Mande. Osmogodišnju školu započinje u svom rodnom Davoru, a nastavlja u Ruščici, gdje je još u dječačkoj dobi doselio sa svojim roditeljima, bratom i trima sestrama te u Slavonskom Brodu. Nakon osnovne škole odlazi u malo sjemenište, najprije na Šalatu u Zagrebu, a zatim u Biskupijski licej u Đakovu gdje je maturirao 1960. Zatim započinje filozofsko-teološki studij u Đakovu koji će morati prekinuti služenjem vojnoga roka u Rumi i Pirotu od 1963. do 1965. Studij i sjemenišnu formaciju završava 1966. kada je na Petrovo iste godine u đakovačkoj katedrali zaređen za svećenika. Povjerene svećeničke službe vodile su ga u različite krajeve Đakovačke i Srijemske biskupije. Službu župnoga vikara (kapelana) vršio je u Valpovu, Beški i Đakovu. Nekoliko je mjeseci boravio u Petrovaradinu, da bi u listopadu 1967. godine preuzeo službu župnoga upravitelja u Čereviću (1967. – 1969.), zatim u Lipovcu (1969. – 1971.). Župnikom u Nikincima postaje 1971., gdje ostaje do 1975., upravljajući nekoliko mjeseci i župom Hrtkovci (1974.). Nakon toga slijedi župnička služba u Slakovcima (1975. – 1978.). u Rajevu Selu (1978. – 1980.), Bapskoj (1980. – 1982.), Kukujevcima (1982. – 1984.) te najdulje župničko razdoblje u Jarmini (1984. – 2012.), nakon čega je 17. kolovoza 2012. umirovljen te dolazi u Svećenički dom u Đakovu. Danas izražavamo zahvalnost zajednici, vodstvu i djelatnicima Svećeničkoga doma, osobito za skrb u njegovim bolesničkim danima.

Župe koje su mu bile povjerene pamte ga kao revna župnika, predana katehetskom radu i pomnom oblikovanju liturgijskog života. Kao rijetko koji svećenik, župnik Antun ostavit će u baštinu svim župama u kojima je bio na službi i zasebna monografska izdanja o povijesti tih župa. To je samo dio njegova povijesnog rada, jer je povijesna istraživanja naših krajeva upravo on obogatio s dvadesetak monografija o našim župama, a ostavio je još dvadesetak koje su pripravljene za izdavanje, kao plodni doprinos svojih umirovljeničkih godina. Rado je na povijesna istraživanja i rad, i to s lijepim uspjehom, poticao i druge svećenike. U povijesnim istraživanjima pok. Antun crpio je građu iz brojnih arhiva, a dobro poznavanje latinskoga omogućilo mu je korištenje vrijedne građe iz rimskih arhiva Svete Stolice, što je također objelodanio u nekoliko vrijednih monografskih izdanja. Susreti, zajedništvo i suradnja sa svećenikom Antunom redovito su nosili i neki poseban pečat njegova, možemo reći, dinamičnog ljudskog karaktera: njegove hitre i razigrane riječi, očitovane iskrenosti, isprepletene humorom i vedrinom, uvijek s pozivom da svoj život gradimo bez gordosti, prihvaćajući sve ono što nas kao ljude ograničava i sapinje. Zato su svećenici, a i vjernici laici znali upravo kod njega potražiti i pronaći vrijedan savjet za svoj životni put i kršćansku duhovnost. Uvijek je imao uho koje je pomno slušalo, srce koje je znalo patiti za drugoga, bio je prijatelj na kojeg se uvijek moglo osloniti te čovjek koji je volio svim srcem.”

U vječni počinak pjesmom su pokojnika ispratili bogoslovi iz đakovačkog Bogoslovnog sjemeništa, predvođeni mo. Ivanom Andrićem.

Nakon ukopa u župnoj crkvi Rođenja BDM u Ruščici slavljena je misa zadušnica koju je predvodio nadbiskup Hranić. Koncelebriralo je pedesetak svećenika među kojima biskup Ćurić, župnik Farkaš, župnik u Jarmini Ivan Bešlić i mons. dr. Tomislav Đukez, svećenik na službi u Državnom tajništvu Svete stolice u Rimu.

Podsjetivši kako je život vlč. Antuna bio plodonosan, nadbiskup Hranić je istaknuo kako je bio rijetko zauzet svećenik koji je iza sebe ostavio bogatu ostavštinu u knjigama. Istaknuo je njegovu autentičnost, poniznost, kritičnost, njegovu ljubav prema svećeništvu i Crkvi, zaključivši da je bio svećenik istinskog ekumenskog duha i raspoloženja te izazov, ohrabrenje i poticaj svima svećenicima.

O pokojniku je u homiliji govorio mons. Đukez. On je jedan od trojice mladih svećenika rodom iz Jarmine za čije je zvanje uveliko zaslužan vlč. Dević koji je u vrijeme njihova odrastanja i proslave mladih misa bio na službi u župi sv. Vendelina opata u Jarmini. Istaknuo je ljubav nehinjenu, ljubav bez pretvaranja koju je svojim životom svjedočio vlč. Antun, a kojemu mu je to bilo i svećeničko geslo. Dodao je kako je za svakoga tko bi ga susreo uvijek imao uho koje je pomno slušalo, srce koje je znalo patiti za drugoga, bio je prijatelj na kojeg se uvijek moglo osloniti te čovjek koji je volio svim srcem.

Od pokojnika su se na kraju mise oprostili, uime župljana Jarmine Darko Proščan, a uime župljana Ruščice župnik Farkaš. Brankica Lukačević

Preuzeto sa: http://djos.hr