Središnje misno slavlje svetkovine Zemunske Gospe (Pomoćnice Kršćana) i Duhova u župnoj crkvi Uznesenje BDM predvodio je požeški biskup u miru Antun Škvorčević u nedjelju, 24. svibnja

ZEMUN (TU) - Uz biskupa Škvorčevića sudjelovali su i srijemski biskup Fabijan Svalina, župnik domaćin preč. Jozo Duspara te svećenici Srijemske biskupije i Beogradske nadbiskupije.

Predsjedatelj slavlja je u homiliji rekao: „Vi ste bića Duha. Onaj tko je budan duhom, on se može iznenaditi, taj vidi, taj se zna radovati. Čemu se treba iznenaditi i što treba vidjeti. Iznenađujuće je da svaki pojedini od nas postoji. Otkud to da si se pojavio na ovom svijetu. Postojite zato što su to drugi htjeli. Koji drugi? Ti si činjenica koja nadilazi ono što vidimo, znamo, što mi čujemo.  Ti si više od onoga što ti možeš umom svojim dokučiti. To što je više govori ti da ti pripadaš onome koji te je smislio i koji te je pozvao u život.

Ljubav vas je smislila. Ljubav vas je pozvala u život i svatko je od vas zapravo biće ljubavi. Ti si u svom srcu, u dubini svoga bića izmjeren, ne nekim ljudskim mjerilima i metrima, nego mjerilima Božjim. Koja je to mjera Božja kojom smo izmjereni, evo vam Isusa Krista. On je položio sebe za nas do kraja, u smrt, da bi nas uveo u život koji ga se usuđujemo nazvati puninom, jer svatko od Vas osjeća da ovo što sada živite nije ono pravo. Nitko zapravo od nas nije zadovoljan u dubini svoga bića onim što sada ostvaruje kao čovjek. Svi mi želimo nešto drugo, drugačije, bolje, punije.

Čežnja u našim srcima, govorio je Ivo Andrić, nemiri su od iskona koje je Bog usadio u tvoje i moje srce, pa nama ništa nije dovoljno što nije naše sve. Mi smo stvoreni za naše sve. Tko je naše sve? Jedini Bog živi je naše sve. To vam je čovjek u svojoj određenosti na ovoj zemlji. Bilo bi najtužnije da svi mi osjećamo kako smo stvoreni za drugačije, za punije, za istinskije, a da toga drugačijeg nema. Onaj koji nas je probudio u našim srcima za puninu, za konačnost, za smisao taj nam želi dati tu puninu i taj smisao.

Toj punini i smislu ime je Duh Sveti. Nas iznutra u našem želucu mogu ispuniti hrana i piće. Međutim, čovjek nije samo biće želuca, nego je on biće srca. Tko nas može ispuniti u toj dubini koja se zove osoba srce. On je jedini i najteže je živjeti prazninu u srcu. Najteže je živjeti u mračnom srcu. U srcu razorenom, u srcu izgubljenom, to punina našeg srca zapravo je Duh Sveti. Tako nam tumači sveti Luka u današnjem prvom čitanju.

Čuli ste, on, sveti Luka govori da Isus nije svojim učenicima na kraju, nakon svoga Uskrsnuća svakom pojedinom dao kesu novca, pa rekao idi sada radi. Znao je on točno da čovjeka ne može ispuniti ono materijalno, predmetno, pojavno, nego njega u dubini bića u njegovoj jedinstvenoj i neponovljivoj osobi može ispuniti samo Bog. Svojom prisutnošću, svjetlom i snagom Duha Svetoga. To znači onda da to drugačije, što očekujem, čemu se nadam, što se propinje u meni to je već tada prisutan Duh Sveti u meni koji me želi ispuniti, do kraja me ispuniti u punini me ispuniti u vječnosti, da već ovdje ne idem prazan.

Sveti Luka, spominjem, zabilježio je da se Duh Sveti pojavio kao Isusov dar nad njegovom jedanaestoricom među kojima je bila i Isusova majka. I kaže sveti Luka da je to bila snaga poput vjetra koju ne vidiš, ne možeš uhvatiti  snagu vjetra ne možeš izmjeriti, ne možeš je staviti na vagu, ali je činjenična, stvarna, ona nosi, snaga vjetra, tako je Duh Sveti.  On je snaga, moć Božja koja te nosi iznutra u tvom srcu, u tvojoj osobnosti, ne bilo kuda, nego te nosi prema onoj punini za kojoj si stvoren.

Drugo spominje sveti Luka baš tu riječ, da se u dvorani u kojoj su bili učenici Isusovi osjećala prisutnost Duha Svetoga kao punina. Bila  ispunjena dvorana, puna ne nečega što se vidjelo, ne nečega što se moglo opipati, nego punina koja je zahvaćala srca. I reći će sveti Luka jasno u drugom djelu današnjeg prvog čitanja da je Duh Sveti ispunio učenike.

Draga braćo i sestre to znači da je uistinu pitanje: Je li ti želiš živjeti praznog srca, napamet bez nekoga koncepta o čovjeku ili ti prepoznaješ kako je u Isusu Kristu Bog nam dao model čovjeka uspješnoga i to  ne nekim drugim putem, nego onom puninom koja ide kroz naša srca, koja nas nosi i vodi do naše konačnosti do smisla našeg postojanja, do vječnosti.”

Liturgijsko slavlje je svojom zahvalom zaključio župnik Duspara, predsjedatelju kao i ostalim prisutnim svećenicima. Posebno je zahvalio pjevačima na lijepom pjevanju te svim darovateljima i volonterima  koji su na bilo koji način pomogli ovu svečanost. Nakon svete mise, nastavljeno je druženjem u dvorištu crkve, gdje su se vjernici počastili i osvježili, te zadržali u razgovoru sa svećenicima i međusobno.

Dragana Sajfert

Obnovljena ministrantska obećanja na svetkovinu Duhova – znak nade, vjernosti i ljubavi prema Kristu i njegovoj Crkvi

LAĆARAK (TU) – Svetkovina Duhova, kojom Crkva zaključuje vazmeno vrijeme i slavi silazak Duha Svetoga nad apostole i rođenje Crkve, ove je godine na osobit način svečano i dirljivo proslavljena u župi Svete Ane u Laćarku. U ozračju molitve, radosti i zahvalnosti, župni ministranti obnovili su svoja ministrantska obećanja te primili nova ministrantska odijela, pojaseve i križiće, koji od sada postaju vidljivi znak njihove službe Kristu i njegovu oltaru.

Za ministrante, njihove roditelje i cijelu župnu zajednicu bio je to trenutak duboke simbolike i posebne radosti. Mladi su ovu prigodu dugo iščekivali, radujući se danu kada će i izvana biti odjeveni u službu koju već nose u svome srcu, no zbog ograničenih sredstava ova vrijedna inicijativa nije se uspjela ranije realizirati. Novo liturgijsko ruho tako nije tek svečana odjeća, nego znak pripadnosti Kristu i Crkvi, ali i poziv na dostojanstven, odgovoran i predan kršćanski život.

Tijekom slavlja župnik vlč. Tomislav Lasić podsjetio je ministrante kako njihova služba nije običan zadatak ili pomoć oko oltara, nego posebno sudjelovanje u svetim otajstvima Crkve. „Služeći oltaru, služite samome Kristu“, istaknuo je, potičući ih da uvijek ostanu vjerni Isusu, svome najboljem prijatelju i bratu. Naglasio je i kako ministrantsko odijelo po kojemu se razlikuju od ostalih vjernika označava upravo tu posebnu i svetu službu, dok križ koji su primili svjedoči da pripadaju Kristu i da žele hoditi njegovim putem.

U duhu višestoljetne tradicije Crkve, ministranti su potom obnovili svoja obećanja, izražavajući spremnost da će „pobožno, revno i radosno služiti oltaru“, da će svojim ponašanjem biti primjer drugima te da će nastojati živjeti kao pravi Isusovi učenici – u obitelji, školi, igri i svakodnevnom životu. Upravo zato ministrantska služba u katoličkoj duhovnosti nikada nije promatrana samo kao vanjska pomoć u liturgiji, nego kao put odgoja za vjeru, odgovornost, molitvu, zajedništvo i ljubav prema Crkvi.

Katolička tradicija ministrante često naziva „najbližim suradnicima oltara“, jer oni na poseban način sudjeluju u liturgijskom životu zajednice. Kroz služenje kod oltara djeca i mladi uče ljepotu mise, smisao molitve, liturgijski red i duboko poštovanje prema Euharistiji. Mnogobrojna duhovna zvanja u Crkvi niknula su upravo iz ministrantskih klupa, gdje su mnogi dječaci prvi put osjetili blizinu oltara i Božji poziv.

Stoga je ovaj događaj bio mnogo više od samoga blagoslova novih odijela. Bio je to snažan znak života župne zajednice i nade za budućnost Crkve – osobito danas, kada je potrebno djecu i mlade ohrabrivati na vrijednosti vjere, služenja, dobrote i vjernosti Kristu. Dirljiv trenutak obnove obećanja ganuto su pratili roditelji, obitelji i okupljeni vjernici, koji su ministrantima na kraju slavlja uputili iskrene čestitke i podršku.

Za uspomenu na ovaj važan dan ministranti su primili i knjižicu „Ministrant“, kao trajni podsjetnik na njihovu službu i put vjere kojim žele rasti uz Krista i njegovu Crkvu.

Neka Duh Sveti, čiji je silazak Crkva toga dana slavila, nastavi voditi i jačati ove mlade službenike oltara, kako bi njihov život bio svjetlo drugima, a njihova služba uvijek radosna, vjerna i blagoslovljena.

Srijemski biskup Fabijan Svalina predvodio je u ilačkom marijanskom svetištu svečano euharistijsko slavlje na svetkovinu Duhova u nedjelju, 24. svibnja

ILAČA (TU) - Biskup Svalina  je tijekom ovog slavlja podijelio sakrament potvrde mladićima i djevojkama Župe sv. Jakova, apostola u Ilači i Župe sv. Mateja, apostola i evanđeliste u Tovarniku. U koncelebraciji je sudjelovao upravitelj župa Vedran Bilić, a posluživao je trajni đakon Ivan Tutiš.

Prije misnog slavlja pozdravnu riječ biskupu u ime svih krizmanika, roditelja, kumova i župljana uputio je upravitelj Bilić. Pozdravnu riječ uputili su i sami krizmanici zahvalivši mu na dolasku i podjeli sakramenta svete potvrde te su mu uručili cvijeće i prigodan poklon.

Homilija biskupa Svaline

Biskup je u homiliji govorio o „vatri Duha Svetoga“, istaknuvši kako Bog želi zapaliti vatru u ljudskim srcima te kako upravo riječ „vatra“ najbolje opisuje svetkovinu Duhova. Podsjetio je pritom na izvještaj iz Djela apostolskih o silasku Duha Svetoga u obliku silnoga vjetra i ognjenih jezika. „Bog nije došao kroz buku, kroz moć ovoga svijeta. Nije došao kroz vojsku, silu i prisilu. Došao je kao Duh, nevidljiv, ali toliko snažan. Ne vidiš vjetar, ali vidiš što pokreće. Ne možeš uhvatiti vatru rukama, ali osjećaš njezinu toplinu. Tako djeluje Bog“, poručio je biskup Svalina.

Nastavljajući homiliju, istaknuo je kako Duh Sveti ne dolazi u ljudski život zato da bi čovjek postao savršen, nego da bi postao istinski i autentičan. Podsjetio je na apostole prije silaska Duha Svetoga, opisavši ih kao prestrašene, nesigurne i zatvorene ljude, koji nakon Duhova izlaze među narod kao hrabri Kristovi svjedoci. „Isti ljudi, ali novo srce. Petar koji se bojao jedne sluškinje, sada pred tisućama govori o Kristu. Što se promijenilo? Nije postao pametniji ni jači. Primio je snagu Duha Svetoga“, rekao je biskup, naglasivši kako Bog ne traži savršene ljude, nego otvoreno srce spremno za njegovo djelovanje. Poručio je i kako je najveća snaga kršćanina upravo u tome da dopusti Bogu mijenjati njegov život, unatoč slabostima i strahovima. „Duh Sveti ne briše ljudsku slabost, ali čovjeku daje hrabrost da više ne živi zatvoren u strahu“, istaknuo je biskup, potaknuvši vjernike da se ne boje svjedočiti vjeru u svakodnevnom životu.

Osvrnuo se i na značaj svetišta u kojem su se okupili na Duhove. Biskup Svalina podsjetio je kako su kroz stoljeća brojni vjernici dolazili u Svetište Gospe Ilačke sa svojim ranama, brigama, suzama i nadama, tražeći utjehu, snagu i unutarnji mir. Posebno je istaknuo majčinsku blizinu Blažene Djevice Marije, naglasivši kako Gospa vjernike ne promatra kao broj ili skupinu, nego kao svoju djecu.

Podsjećajući na Marijine riječi iz Kane Galilejske – „Što god vam rekne, učinite“ – biskup je poručio kako Marija uvijek vodi Kristu te poziva vjernike da ne biraju ono što je najlakše, nego ono što vodi punini života. „Isus nikada ne vodi u prazninu, nego u puninu života na koju smo pozvani snagom krsne milosti“, istaknuo je.

Biskup se obratio krizmanicima

Obraćajući se krizmanicima, biskup Svalina istaknuo je kako sakrament potvrde nije samo svečani trenutak ili uspomena koja će ostati na fotografijama, nego trajni pečat dara Duha Svetoga koji treba oblikovati cijeli život. Poručio je krizmanicima kako će jednoga dana postati studenti, supružnici, roditelji, radnici, liječnici, učitelji, a možda i svećenici ili redovnice, no da pritom nikada ne zaborave da ih Bog poznaje po imenu i da vjeruje u njih.

„Možda ćete zaboraviti mnogo toga što ste učili u školi ili na vjeronauku, možda ćete zaboraviti i datum svoje krizme, ali nemojte nikada zaboraviti da vas Bog nije stvorio slučajno“, rekao je biskup, potaknuvši krizmanike da se u trenucima teškoća, padova i nesigurnosti uvijek vraćaju Bogu jednostavnom molitvom: „Duše Sveti, vodi me!“

Naglasio je kako svetkovina Duhova i primanje sakramenta potvrde trebaju donijeti stvarnu novost života koja će biti vidljiva u obiteljima, župnim zajednicama i sredinama iz kojih dolaze. Izrazio je pritom želju da se u mladima prepozna novi život u Duhu Svetome, život koji će biti svjedočanstvo vjere i primjer drugima.

Na kraju homilije biskup je pozvao okupljene da ostanu otvoreni djelovanju Duha Svetoga kako bi se novost života u Kristu prepoznavala u njihovim obiteljima, župnim zajednicama i svakodnevnom životu. Poželio je krizmanicima da dar Duha Svetoga koji su primili bude trajna snaga i nadahnuće u svim životnim okolnostima te da svojim životom budu svjedoci vjere, nade i kršćanske radosti. 

Nakon obnove krsnih obećanja i posvetne molitve zaziva Duha Svetoga uslijedila je podjela sakramenta krizme koju je primilo 35 mladića i djevojaka.

Misno slavlje svojim pjevanjem obogatio je Mješoviti župni zbor pod vodstvom orguljašice Ivane Moric, kojima je biskup posebno zahvalio na kraju euharistijskog slavlja. Biskup je također zahvalio i upravitelju župe, nazočnom đakonu, časnim sestrama, vjeroučiteljima, ministrantima i svima onima koji su pridonijeli ljepoti euharistijskoga slavlje te pozvao sve nazočne na molitvu za župnu zajednicu, nadbiskupiju, domovinu i cijeli svijet. Ujedno je pozvao vjernike da pohode Srijemsku biskupiju, drevnu biskupiju bogate crkvene i kulturne baštine.

Marijanska pobožnost i trodnevnica

Misnom slavlju prethodila je prigodna marijanska pobožnost koju su predmolili krizmanici zajedno sa časnom sestrom Slavicom Mamuzić i vjeroučiteljem Kristijanom Posavcem. Slavlju Krizme prethodila je trodnevna duhovna priprema koju predvodili mladi svećenici.  Prvoga dana trodnevnice misu je predvodio fra Marko Ćosić, župni vikar Župe svetih Filipa i Jakova u Vukovaru. Drugoga dana trodnevnice misu je predvodio Matija Aušić, upravitelj Župe Kraljice Svete Krunice u Kuševcu, dok je trećega dana trodnevnice misu predvodio Ante Lučić, upravitelj Župe blaženoga Alojzija Stepinca u Vinkovcima.

Kristijan Posavac, vjeroučitelj

U danima priprave za svetkovinu Pedesetnice, u mitrovačkoj župi se na poseban i tih način moglo primijetiti nešto veoma lijepo i ohrabrujuće – trojica mlađih ministranata odlučila su se ozbiljnije uključiti u pobožnosti devetnice Duhu Svetomu

Redovito su dolazili na krunicu i litanije Duhu Svetomu, sabrani, radosni i otvorena srca za ono što im Gospodin želi govoriti.

Na njih je snažan utisak ostavilo nedavno prezbitersko ređenje mladog vlč. Ivan Malić, ali i prisutnost i podrška vlč. Tomislav Lasić, koji ih kroz blizinu, razgovor i primjer podstiče da svoju vjeru žive dublje i ozbiljnije. Kroz susrete sa mladim svećenicima, ministranti mogu vidjeti koliko služenje Gospodinu može biti ispunjeno radošću, smislom i unutrašnjim mirom.

Posebno je bilo dirljivo vidjeti kako dječaci, još veoma mladi, s ozbiljnošću i poštovanjem pristupaju molitvi, tražeći dublji odnos s Bogom.

 U vremenu kada su pažnja i srce mladih često rastrzani na mnogo strana, njihova želja za molitvom, služenjem oltaru i zajedništvom predstavlja tih, ali snažan znak nade za Crkvu.

Primjer mladih svećenika pokazao im je da vjera nije nešto daleko i nedostižno, nego živ i radostan put. Možda upravo u tim večerima devetnice, uz krunicu i litanije Duhu Svetomu, u njihovim srcima polako sazrijeva i klica duhovnog poziva. Možda Gospodin neke od njih već nježno poziva da mu jednoga dana služe kao prezbiteri. A možda ih za sada samo uči kako da budu dobri, vjerni i hrabri mladi kršćani.

Ono što sigurno ostaje jeste snaga dobrog primjera. Kada mladi vide svećenike koji svoju službu žive iskreno, radosno i blisko narodu, tada i sami požele biti bliže Bogu. Upravo zato ovakvi trenuci imaju posebnu vrijednost za čitavu župnu zajednicu.

Neka Duh Sveti vodi ove mlade ministrante, čuva njihovu otvorenost srca i podari im hrabrost da uvijek traže Božju volju. Jer upravo iz tih tihih početaka, iz dječačke molitve i vjernog služenja oltaru, često nastaju najljepši duhovni pozivi.

Anemari Hajdu Žarko

Svjedok vjere i čuvar identiteta

ČEREVIĆ (TU) – Na desnoj obali Dunava, podno pitomih obronaka Fruške gore, u subotu, 23. svibnja, svečano je proslavljen jedan od značajnih jubileja, katolička zajednica u Čereviću obilježila je impresivnih 250 godina od izgradnje župne crkve Svetog Josipa. Ova obljentica nadilazi lokalne okvire i svjedoči o dubokim korijenima kršćanske vjere i neuništivom duhu naroda na ovim prostorima.

Liturgijsko zajedništvo i svečana procesija

Svečanost je započela u 11 sati procesijom koja je krenula iz župne kuće. Predvođeni križem, uz svečane zvuke crkvenih zvona, svećenici i vjerni narod uputili su se prema crkvi podignutoj 1776. godine, noseći u srcima zahvalnost za prošlost i nadu za budućnost.

Središnje misno slavlje predvodio je srijemski biskup, mons. Fabijan Svalina. Njegova nazočnost, kao i nazočnost velikog broja svećenika, naglasila je povijesnu važnost Čerevića za cijelu biskupiju. Uz biskupa, za oltarom su u zajedništvu bili: mons. Eduard Španović, petrovaradinski dekan; vlč. Stjepan Šumanovac, upravitelj svetišta Gospe Snježne (Tekije) i župnik u Petrovaradinu i Srijemskim Karlovcima; preč. Nikica Bošnjaković, srijemskomitrovački dekan i župnik u Šidu; vlč. Ivica Živković, župnik u Hrtkovcima; vlč. Aleksandar Kovačević, župnik u Maradiku; te domaćin, vlč. Luka Ivković, koji kao župni upravitelj neumorno skrbi o vjernicima u Čereviću, Beočinu i Srijemskoj Kamenici.

Propovijed koja povezuje stoljeća

Biskup je u homiliji kazao kako ovo slavlje nije samo obljetnica postojanja jedne građevine, već slavlje vjere ljudi koji su tu živjeli i žive, slavlje života jedne zajednice koja poput Dunava uz koji živi, nije prestala teći prema Bogu. „Ova crkva svetoga Josipa stoji ovdje u Čereviću kao svjedok vremena. Kolike su se generacije izmijenile pod njezinim svodom! Koliko je djece prvi put ovdje naučilo prekrižiti se! Koliko je majki ovdje molilo za svoju djecu! Koliki su muškarci, radnici, vinogradari, ribari, težaci i putnici ovdje tražili snagu! Koliki su starci upravo iz ove crkve pogledom tražili nebo prije nego što su pošli Gospodinu! I zato danas ne gledamo samo kamen - zidove. Mi gledamo vjeru utkanu u ovo zdanje.

A ovaj kraj – Čerević, povijesni Banoštor, Petrovaradin i čitav Srijem – nije običan kraj. Ovo je zemlja kroz koju je prolazila povijest. Ovo je prostor gdje je Dunav gledao i ratove i mirenja, i dolaske i odlaske, i bogatstvo i siromaštvo, i radost i križeve… Vrijeme prolazi. Generacije prolaze. Ali ono što je ukorijenjeno u Bogu – ostaje. I upravo zato ova obljetnica ima duboko značenje. Jer 250 godina nije malo… I zato danas moramo zahvaliti Gospodinu za sve ljude ovoga kraja. Za Hrvate, Nijemce, Mađare i druge narode koji su ovdje živjeli, molili i gradili zajedništvo s drugima s kojima žive. Za sve one koji su svojim rukama podizali kuće i vinograde, ali i ovu crkvu. Za generacije koje su znale da bez Boga nema ni budućnosti ni mira.

Posebno danas ne smijemo zaboraviti mnoge koji su morali otići. Povijest Srijema često nije bila laka. Bilo je ratova, progona, podjela i rana. Mnogi su ljudi nakon Drugoga svjetskog rata nestali iz ovoga kraja. Obitelji su raseljene. Domovi ostali prazni. Mnoga imena i prezimena možda više ne žive ovdje, ali žive u Božjem sjećanju.

I zato ova obljetnica nije samo slavlje. Ona je i molitva. Molitva za sve pokojne. Za sve koji su nekada sjedili u ovim klupama. Za sve koji su ovdje kršteni, a danas počivaju diljem svijeta ili u tišini srijemske zemlje.“

Biskup je u nastavku kazao kako sv. Josip nije slučajno zaštitnik ove crkve, jer on je čovjek tišine, ali i čovjek snage. Znao je slušati Boga, čak i oda kada nije razumio sve. Zato nas sv. Josip uči da svetost nije buka, svetost je ostajanje uz Boga i kada je teško, ne izgubiti ljubav prema Crkvi i ne izgubiti molitvu. „I zato je ova crkva važna. Jer crkva nije samo mjesto obreda. Crkva je mjesto gdje čovjek ponovno pronađe sebe. Gdje nauči šutjeti pred Bogom. Gdje shvati da nije samo prolaznik na zemlji.

Kad bi ovi zidovi mogli govoriti, koliko bi toga ispričali! Ispričali bi o ljudima koji su klečali pred križem dok je vani tutnjala povijest. O majkama koje su molile krunicu za sinove. O očevima koji su tražili kruh za obitelj. O mladima koji su tražili smisao života. O svećenicima koji su ostajali uz svoj narod i kada je bilo opasno. Ova crkva pamti vjeru koja nije bila teorija, nego život.

A danas je pitanje: što ćemo mi ostaviti nakon sebe? Hoće li buduće generacije imati kome zahvaliti? Hoće li i za novih 250 godina netko ovdje slaviti Boga? Hoće li ova crkva biti puna molitve ili samo uspomena na prošlost? To ovisi o nama. Crkve ne umiru kada se kamen počne trošiti. Crkve umiru kada se ugasi vjera. Zato danas ova obljetnica mora biti poziv na obnovu srca. Ne samo obnova krova ili zidova. Nego obnova obitelji. Obnova molitve. Obnova nedjeljne Mise. Obnova poštovanja prema sakramentima, obnova zajedništva. Obnova povjerenja u Boga. Jer bez Boga čovjek brzo ostane prazan,“ poručio je Srijemski biskup, te naglasio: „Srijem je uvijek bio prostor susreta. Ovdje su se susretali narodi, jezici i kulture. Ali ono što je ljude najdublje povezivalo bila je vjera. I zato danas moramo biti graditelji zajedništva. Ne ljudi podjela. Ne ljudi gorčine. Ne ljudi koji stalno gledaju što ih razlikuje od drugih. Sveti Josip nas uči skromnosti i miru. A Dunav nas uči da život ide naprijed.“

Biskup je također poručio da, iako ne treba živjeti samo od uspomena, ipak se ne smiju zaboraviti svoji korijeni, a narod koji zaboravi Boga izgubi dušu. Posebno se obratio mladima: „Dragi mladi, posebno vama želim nešto reći. Nemojte misliti da je vjera nešto staro i prošlo. Nemojte dopustiti da vam svijet ukrade dušu. Možete imati obrazovanje, posao, putovanja i uspjeh – ali bez Boga srce ostaje nemirno. Ne bojte se biti ljudi vjere. Ne bojte se moliti. Ne bojte se ostati povezani sa svojim korijenima i svojom Crkvom. Jer upravo vi morate nositi budućnost ovoga mjesta. A vi, stariji, nemojte misliti da je vaše vrijeme prošlo. Vaša molitva drži ovu zajednicu. Vaša vjernost je temelj na kojem mlađi mogu graditi.“

Homiliju je zaključio preporučivši ovu zajednicu i čitav Srijem njegovom zaštitniku sv. Dimitriju i Gospi Tekijskoj.

Kulturna baština i zajedništvo naroda

Osim duhovnog značaja, proslava je imala snažan ekumenski i društveni karakter. Nazočnost predstavnika Srpske pravoslavne crkve, kao i civilnih vlasti predvođenih predsjednicom Općine Beočin, Biljanom Janković, potvrdila je važnost župne crkve kao simbola suživota.

Kulturni dio programa obogatili su nastupi lokalnih zborova koji su pjesmom uveličali jubilej. Čerevićki zbor „Milenko“, s tradicijom dugom 125 godina, te beočinski zbor „Nikola Ćirilović Ćira“, podsjetili su na bogato nasljeđe koje se ljubomorno čuva.

Pogled prema budućnosti

Ova proslava 250. obljetnice nije bila samo pogled unatrag, već snažan poziv na „obnovu srca“. Čerević je tog dana bio središte duhovnosti koje je podsjetilo da, dok god se pod ovim svodom moli, crkva Svetog Josipa neće biti samo povijesni spomenik, već živo srce srijemskog zajedništva koje kuca u ritmu vjere i nade.

Tristotinjak vjernika iz cijelog Srijema u pratnji svojih župnika došlo je u Sombor u petak, 22. svibnja, častiti relikvije sv. Terezije od Djeteta Isusa i njenih svetih roditelja

SOMBOR (TU) - Relikvije sv. Male Terezije i njenih roditelja sv. Ljudevita i Zelije Martin stigle su u Sombor u četvrtak, 21. svibnja u večernjim satima, te su u karmelićanskoj crkvi sv. Stjepana kralja bile izložene kako bi ih vjernici mogli častiti.

Drugi dan boravka relikvija ovih velikih svetaca vjernici iz Srijemske biskupije došli su iskazati im štovanje. Nakon pristizanja nekoliko autobusa iz svih dijelova Srijema, vjernici su se uputili u crkvu, gdje su imali priliku osobno se pokloniti sv. Maloj Tereziji i njenim svetim roditeljima, uz organiziran molitveni program.

Srijemski biskup mons. Fabijan Svalina predvodio je misno slavlje na hrvatskom jeziku u 11 sati. U koncelebraciji su bili subotički biskup mons. Franjo Fazekaš, generalni vikar Srijemske biskupije mons. Josip Ivešić, kancelar preč. Tomislav Lasić, svećenici iz Srijema, kao i svećenici iz Beogradske nadbiskupije i Subotičke biskupije, koji su također hodočastili u Sombor sa svojim vjernicima.

Na početku slavlja prior karmelićanskog samostana o. Stjepan Vidak zaželio je dobrodošlicu hodočasnicima, te kazao kako je ovo jedinstven događaj za Karmel, ali i za Katoličku Crkvu u Republici Srbiji. To je velika milost za vjernike ovih prostora. Relikvije sv. Male Terezije i njenih svetih roditelja su nakon dvadeset dana pohoda po Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini stigle i u Sombor. Iako su to samo zemni ostaci ovih svetaca o. Vidak je kazao kako osjećamo kao da su oni tu i ohrabruju nas na putu vjere i svjedoče kako se postaje svet, te nas pozivaju da i mi idemo tim putem. Svetost nije samo za odabrane, nego je to redoviti put svih kršćana.

Potom je hodočasnike pozdravio i subotički biskup mons. Fazekaš te izrazio radost što se i vjernicima ovih prostora pružila mogućnost iskazati štovanje relikvijama ovih velikih svetaca. Srijemski biskup mons. Fabijan Svalina također je izrazio radost zbog ovog milosnog događaja te kazao kako nas ovi sveci podsjećaju na veliku istinu naše vjere: „Svetost je ona koja nije daleka, nije nedostižna. Svetost ima  svoje lice, a to je obitelj, lice jednostavnosti, lice poniznosti i povjerenja u živoga Boga.“

Biskup Svalina je u homiliji rekao kako je ovo trenutak milosti, kad nebo želi nešto reći zemlji, kad Bog želi dotaknuti ljudsko srce. Isusove riječi iz naviještenog Evanđelja: „ Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima,“ povezao je sa životom svetice, čije relikvije su se vjernici okupili častiti. „Svijet danas vjeruje u snagu, moć, uspjeh, vidljivost. Tko je glasniji – njega se sluša. Tko je bogatiji – njega se poštuje. Tko je uspješniji – njega se slavi.  A Bog pred nas stavlja jednu mladu karmelićanku koja nikada nije propovijedala mnoštvima, nije osvajala svijet politikom ni silom, nije činila velika čuda pred ljudima. Živjela je skrivena iza zidina Karmela. Umrla je mlada, sa samo 24 godine. I upravo je ona postala jedna od najvećih svetica Crkve. Zašto? Jer je otkrila ono što mnogi veliki nisu razumjeli: da se svetost ne sastoji u velikim djelima nego u velikoj ljubavi. To je 'mali put' svete Terezije. Ne tražiti izvanredne stvari, nego obične stvari činiti s izvanrednom ljubavlju. Koliko je to potrebno današnjem čovjeku! Mnogi ljudi misle: nisam dovoljno svet, nisam dovoljno učen,  nisam dovoljno jak, moj život je premalen da bi bio važan Bogu. A sveta Terezija upravo govori svakome od nas: 'Bog ne traži veličinu svijeta. Bog traži srce.'“

Srijemski biskup je kazao kako Isus sebi poziva sve one koji su umorni od tereta svojih križeva. Ne kaže im da dođu kada se poprave, već ih poziva da dođu sada takvi kakvi jesu. Tu je tajna Karmela, rekao je biskup, te nastavio: „Karmel nije bijeg od svijeta. Karmel je srce koje nosi svijet Bogu.

U tišini karmelskih samostana događa se velika borba za ljudske duše. Dok svijet viče, Karmel moli. Dok svijet trči, Karmel kleči. Dok svijet traži moć, Karmel traži Boga. I zato je sveta Terezija postala zaštitnica misija premda nikada nije otišla u misije. Jer ljubav i molitva dosežu dalje od koraka. Koliko je samo ljudi spašeno molitvama skrivenih karmelskih duša – to ćemo tek jednom u vječnosti razumjeti.“

Mons. Svalina posebno se osvrnuo na svetost obitelji sv. Male Terezije, čiji su i roditelji proglašeni svecima, te i njihove relikvije vjernici danas časte s njezinima: „Posebno je dirljivo što su među nama i relikvije njezinih roditelja. Današnji svijet često ranjava obitelj. Brak se ismijava. Vjernost se smatra staromodnom. Roditeljstvo postaje teret. A pred nama stoji obitelj Martin kao dokaz da je obitelj mjesto svetosti. Nisu bili savršeni ljudi bez križeva.

Poznavali su suze, bolesti, gubitke. Ali su svoju kuću pretvorili u 'mali domaći Nazaret'. Iz takve obitelji izrasla je svetica. To je snažna poruka i nama u Srijemu, Bačkoj, Slavoniji i svugdje odakle dolazimo: budućnost Crkve ne rađa se prvenstveno u velikim strategijama nego u svetim obiteljima. Dijete najprije uči vjeru na koljenima majke. U očevu poštenju. U zajedničkoj molitvi. U oprostu. U nedjeljnoj misi. U križu na zidu doma.“

Na kraju homilije biskup je potaknuo vjernike da predaju svoje molitve i brige sv. Maloj Tereziji, te spomenuo  mnoga svjedočanstva kako su ljudi po njezinu zagovoru pronašli mir, snagu, obraćenje ili novu nadu i dodao: „Ali njezina najveća poruka nije samo da od nje nešto tražimo. Nego da naučimo živjeti kao ona. A kako je ona živjela? Jednostavno, ponizno, s pouzdanjem, s dječjim predanjem Bogu. Zato je i nazivamo Terezijom od Djeteta Isusa. Ona je shvatila da je najveća snaga kršćanina u tome da dopusti Bogu da ga nosi… Karmel nas uči jednoj velikoj istini: svijet neće spasiti buka nego svetost. Neće ga spasiti agresivnost nego ljubav. Neće ga spasiti oholost nego poniznost. Neće ga spasiti čovjek koji sve može sam, nego čovjek koji vjeruje Bogu. U vremenu tjeskobe, podjela i nemira, sveta Terezija nas vraća na izvor Evanđelja: na povjerenje. Zato su njezine riječi i danas snažne: 'Sve je milost.' Kad čovjek to shvati, prestaje živjeti u strahu. Tada zna da ga Bog vodi čak i kroz križeve,“ poručio je mons. Svalina.

Nakon svete mise vjernici su se zadržali u osobnim molitvama i štovanju relikvija sv. Male Terezije od Djeteta Isusa i njenih roditelja sv. Ljudevita i Zelije Martin. U dugim redovima čekali su prići, dotaknuti i cjelivati relikvije ovih velikih svetaca, te im predati sve molitve koje nose na svom srcu.

Doživljaji hodočasnika

Nekoliko stotina hodočasnika koji su prisustvovali na svetoj misi i odali počast relikvijama, doživjeli su ovaj događaj kao veliki milosni trenutak, koji se događa jednom u životu. „Ovo mi je dar od Boga, jer sam ja od djetinjstva voljela Malu Tereziju, jer mi je moj vjeroučitelj pričao o njoj kako je gorjela i izgorjela za Boga. Čudnim putovima sam saznala za ovaj događaj i shvaćam ovo kao da me je zvala da vidim njezine relikvije i relikvije njezinih roditelja, o kojima sam tako puno čitala. Ovo za mene znači puno, jedan veliki Božji dar i poticaj da razmišljam o tome kako bi ljudski život trebao biti traženje svetosti, kao što je to radila sv. Mala Terezija, da sve, i one najmanje stvari, činiš iz ljubavi,“ kazala je Dubravka Tinodi iz Beograda.

I Jelena Mašić iz Vrdnika ovo hodočašće doživljava kao jedan izvanredni milosni trenutak u svome životu: „Mojoj duši bilo je jako lijepo. Zaista mi je drago što nam se pružila mogućnost doći ovdje i pokloniti se sv. Maloj Tereziji i njezinim roditeljima. Ovo ispunjava dušu. Osobito me je ganulo, dok sam slušala pripovijest iz njezina života, dio o poniženjima koja je pretrpjela ušavši u samostan, jer sam i sama proživjela slične teške trenutke u svojoj mladosti. Dirnula me je ta sličnost, ali na poseban način i ohrabrila.“

Katarina Pupić iz Sota oduševljena je cijelom atmosferom i zajedništvom tijekom misnog slavlja: „Ovo je za mene poseban trenutak milosti. Imati mogućnost iskazati štovanje relikvijama jedne takve svetice je nešto posebno veliko. A ozračje u crkvi, orgulje, zbor, sve potiče na još veću pobožnost i sabranost. Takovo jedno lijepo zajedništvo među tolikim vjernicima, zaista su to posebni milosni trenuci.“

„Posebno mi je drago što sam imala mogućnost biti danas ovdje, hvala dragom Bogu što nam je iskazao toliku ljubav i našem župniku što nam je organizirao da možemo doći ovdje, dotaknuti relikvije sv. Male Terezije i pred njima se pomoliti. Jako je bila lijepa misa, divan propovijed, punog srca idemo kući,“ kaže oduševljeno Ana Dovčak iz Sota.

Među hodočasnicima bilo je mnogo mladih, koji su jednako oduševljeni ovim događajem i Bogu zahvalni što su mogli biti na ovaj dan u Somboru. „Velika mi je radost i osobita milost što sam danas mogla hodočastiti u somborski Karmel. Tijekom čitavoga hodočašća osjećala se posebna blizina Svete Male Terezije od Djeteta Isusa kroz molitvu, mir i zajedništvo. Na poseban me način dotaknulo slavljenje Gospodina kroz pjesmu, u kojoj se osjećala iskrena radost, zahvalnost i predanje srca Bogu. Zvuci orgulja i pjevanje zbora dodatno su uzvisili svečanost misnog slavlja te unijeli duboku sabranost i duhovnu ljepotu,“ svjedoči Leonora Ralbovski, srednjoškolka iz Sota.

Ovo hodočašće ostavilo je posebna dojam i na njezinu prijateljicu Vlatku Murgaš: „Za mene osobno ovo hodočašće ima posebnu važnost i duhovnu težinu, prije svega kao milost i dar što mogu hodočastiti u somborski Karmel, u sveti prostor koji nosi duh svete Male Terezije i njezine duhovnosti. Susret s njezinim likom i njezinim primjerom 'malog puta' podsjeća me na veličinu onoga što je u ljudskim očima malo i neprimjetno, ali u Božjim očima postaje put svetosti i potpunog predanja. U tišini Karmela i u zajedništvu Božjeg naroda, hodočašće dobiva svoju punu dubinu, jer nije samo putovanje, nego unutarnji hod prema Bogu. Posebno mi je važno sudjelovanje u euharistijskom slavlju koje je predvodio naš srijemski biskup Fabijan Svalina, gdje Krist postaje središte svega i gdje se svako srce okuplja oko njegove prisutnosti. U euharistiji se otkriva prava snaga ovog hodočašća, jer sve što nosimo u srcu dobiva smisao pred živim Bogom. Primjer svete Male Terezije i njezin „mali put” uči me da svetost nije u velikim djelima, nego u ljubavi, jednostavnosti i potpunom povjerenju u Boga. Upravo zato ovo hodočašće doživljavam kao poziv na dublju vjeru, na tiše, ali snažnije predanje, i na otkrivanje veličine koju Bog daruje u malenima.“

Relikvije sv. Male Terezije i njezinih roditelja okupile su u somborskoj crkvi stotine vjernika, koje su im se došle pokloniti i pred njima moliti. U subotu, 23. svibnja, napuštaju Sombor.

O sv. Maloj Tereziji i njezinim roditeljima

Sveta Terezija od Djeteta Isusa, poznatija kao sv. Mala Terezija u narodu je posebno čašćena zbog svoje skromnosti i jednostavnosti, kojom je postigla svetost. Rođena je 1873. godine u Francuskoj kao najmlađe od devetero djece Ljudevita i Zelije Martin. Odgajana u vrlo pobožnoj obitelji i sama je bila duboko pobožna. Vrlo je rano ostala bez majke što je na nju ostavilo dubok trag, te je postala povučena i jako vezana za svoju obitelj, osobito sestru Paulinu. Još kao djevojčica osjetila je poziv da postane redovnica. Zbog svoje mlade dobi nije mogla odmah ući u samostan. Ali je bila uporna u svladavanju ove prepreke, toliko da se osobno obratila papi Lavi XIII., te konačno dobila dopuštenje. Redovnica postaje sa smo 15 godina. Postala je poznata i u narodu štovana zbog svog „malog puta“, puta svetosti kroz male svakodnevne čini ljubavi, poniznosti i pouzdanje u Božje milosrđe. Vjerovala je da čineći te „male stvari“ svatko može postati svet. Mnogo je trpjela tijekom svog samostanskog života, ali je sve podnosila upravo ljubeći u poniznosti i s pouzdanjem u Boga. Umrla je vrlo mlada, sa samo 24 godine. Proglašena je svetom 1925. godine, a papa Ivan Pavao II. proglasio ju je 1997. crkvenom naučiteljicom. Vrlo je štovana diljem svijeta, a uči nas da za svetost nisu potrebna velika djela, već velika ljubav u činjenju svakodnevnog.

Roditelji sv. Male Terezije Ljudevit i Zelija Martin prvi su bračni par koji je proglašen svetim. Njihov život primjer je velike vjere, međusobne ljubavi i predanosti obitelji. Ljudevit je u mladosti želio postati redovnik, no budući da nije znao latinski, nije primljen u samostan, te je postao urar i osnovao obitelj. Vrlo rano je ostao udovac, pa se sam skrbio za svoju djecu, dajući im primjer vjere i pouzdanja u Boga. Osobito je bio vezan za svoju najmlađi kćer Tereziju. U starosti, iako teško bolestan, ostaje vjeran Bogu.

Zelija je također željela biti redovnica, ali nije bila primljena u samostan, te se posvetila izradi čipke. S Ljudevitom je imala devetero djece, ali je samo pet kćeri preživjelo djetinjstvo. Njihov brak bio je ispunjen ljubavlju i svetošću u svakodnevnom životu. Molitva i redovita sveta misa bili su dio njihove svakodnevice, dio odgoja njihove djece. Upravo u takvom obiteljskom ozračju Terezija shvaća „mali put“, svetost kroz svakodnevne, obične, stvari, jer su njezini roditelji živjeli svetost svaki dan u svojem obiteljskom. Zeliju i Ljudevita Martin svetima je proglasio papa Franjo 2015. godine. Tako su postali uzor svim bračnim parovima i znak da se svetost može živjeti i u obiteljskom životu.