1Kr 1-2 izvještavaju o Davidovoj smrti, o Salomonovu usponu na tron te potom prate dvorsku povijest do propasti obaju Kraljevstava. Iako prenose historiografsku građu, i ovdje je interes interpretirati povijest u svjetlu Deuteronomija.

      Sastav knjiga

      1Kr 1-2 izvještavaju o Davidovoj smrti, o Salomonovu usponu na tron te potom prate dvorsku povijest do propasti obaju Kraljevstava. Pregled materijala:

1Kr 3-11 opisuju Salomonovo kraljevanje:

  - pozitivne strane – 3,1-10,29 (mudrac, graditelj, trgovac, diplomat);

  - negativnu stranu – 11;

1Kr 12-13 – politički i vjerski raskol

1Kr 14-16 – povijest dvaju kraljevstava do pojave proroka Ilije

1Kr 17-2Kr 1 – ciklus o Iliji

2Kr 2-13 – ciklus o Elizeju

2Kr 14-17 – dva kraljevstva do pada Sjevernog kraljevstva 721.

2Kr 18-25,21 – opisuje Južno kraljevstvo

2Kr 25,22-30 – razni dodaci

      Temeljni teološki naglasci

      Iako prenose historiografsku građu (potječe iz kraljevskih arhiva, narodne predaje), i ovdje je interes deuteronomističkog redaktora (DtrH) prvotno teološki – interpretacija povijesti u svjetlu Deuteronomija. Glavni kriterij prosudbe jest vjernost pojedinog kralja i naroda Savezu s Gospodinom, pogotovo kada se radi o pitanjima idolatrije te centralizacije kulta u Jeruzalemu.

      Povijest dvaju odvojenih kraljevstava jest djelo deuteronomističke škole 6. st.pr. Kr. Namjera je bila prikazati zašto su propala oba Kraljevstva. Ogledni primjer njihovog postupka jest prikaz religioznog djelovanja Jeroboama I u 1Kr 12,26-33. Naime, u 10. st. nije postojao nikakav monopol jeruzalemskog Hrama, a kultovi organizirani u Betelu i Danu bili su kultovi posvećeni Izraelovom Bogu, bikovi tj. telad tamo nisu predstavljali idole nego vidljive znakove nevidljive Božje prisutnosti. Ipak pripovjedač ove kultove smatra idolatrijom, kler neovlaštenim, a u teladi vidi oživljavanje zlatnog teleta iz Iz 32. Oltar je stoga osuđen od anonimnog proroka (13,1-10).

      Zanemarujući profane (političke, diplomatske, vojne i dr.) aspekte, kraljeve i ostale likove se prosuđuje prvenstveno sa religioznog aspekta. Tako su svi kraljevi Sjevernog kraljevstva osuđeni jer su favorizirali kanaansku idolatriju ponavljajući Jeroboamov grijeh (1Kr 12,26-33; usp. 11,26-40), a od južnih jedino su pozitivni Ezekija i Jošija zbog borbe protiv idolatrije. Ni Salomon koji je gradio jeruzalemski Hram nije pošteđen osude, jer njegova kasnija idolatrija jest smatrana uzrokom podjele Kraljevstva (1Kr 11,26-40). I pad Sjevernog kraljevstva bit će isto tako uzrokovan idolatrijom (2Kr 17,7-23).

      Južno kraljevstvo je imalo svoju uzdanicu u liku kralja Jošije koji se bio svim srcem obratio Gospodinu (2Kr 22-23). Ključni moment u Jošijinoj reformi jest slavljenje Pashe u Hramu (2Kr 23,21-23), kao što je naznačeno u Pnz 16,1-8. Ovo slavlje, čini se, zaokružuje cjelokupno do sada prepričavano Izraelovo iskustvo počevši od egipatskog ropstva. Naime, u knjigama od Post-2Kr su opisana samo 4 slavlja Pashe a svako od njih se nalazi na početku nove etape u hodu izraelskog naroda. Tako je prva Pasha (Iz 12) preludij izlasku iz egipatskog ropstva, drugu (Br 9,1-5) su slavili na Sinaju kao slobodni ljudi na početku hoda u Savezu s Gospodinom, treću je slavio Jošua (Jš 5,10-12) po prelasku Jordana i po ulasku u Obećanu zemlju, a četvrta je Jošijina kad je došlo do centralizacije kulta u Jeruzalemu.

      Teologija Hrama

      Hram je kuća u kojoj Gospodin nastanjuje svoje ime i u kojoj prebiva Njegova slava (1Kr 8,10-12). U svojoj dugačkoj molitvi Salomon ga predstavlja mjestom u kojem se grešnici mogu obraćati Bogu tražeći oproštenje (8,22-53). U slijedećem poglavlju sam Gospodin predskazuje da će Izraelova nevjernost uzrokovati razorenje Hrama (9,1-9). Ovo je zapisano nakon što se razorenje dogodilo 587.g. i nastoji pružiti objašnjenje.

      Hram, iako je prebivalište slave Božje ipak nije garancija za iskreni i trajan hod s Njim. Provodeći idolatrijski život, oni koji potom u nj dolaze i nastoje se štititi njime kao mjestom sigurnosti na taj način i sam Hram čine objektom idolatrije. On je trebao biti mjesto tj. sredstvo susreta a ne zaštitno sredstvo protiv istine i vjernosti Bogu, nekakva amajlija koja bi davala sigurnost pred Gospodinom. Uz Hram, koji se pokazao relativno pasivnim, postojala je potreba za znatno aktivnijim i efikasnijim kontaktom Boga s narodom.

      Proroštvo

      Jedno od obilježja DtrH koje stoga izbija u prvi plan u 1-2Kr jest proroštvo. Imajući Pnz 18,15-18 kao oslonac, DtrH bilježi sve proročke pojave i njihove riječi: povijest tako postaje trajno ispreplitanje proročke riječi i obećanja te njegovog ispunjenja. Stoga ne čudi poveći broj proroka: Samuel, Natan, Gad, Ilija, Elizej, Izaija (2Kr 19-20) te grupe proročkih sinova (1Sam 10,5-12; 2Kr 2,7-18; 4,1). Proroštvo je stoga način Božje stalne prisutnosti usred svoga naroda. Ono je jasan znak Njegove vjernosti kojom ne prepušta narod samom sebi i razornoj snazi grijeha, nego neprestano traži kako bi ga izbavio i zato mu šalje svoju riječ putem proroka kojeg uzima u svoju službu.

      Božja poruka u proročkoj riječi podsjeća na prošle Gospodinove spasenjske zahvate, postaje poticaj koji raskrinkava grijeh, naviješta posljedice grijeha i prijeti kaznom da bi čovjek skrenuo s pogubnog puta kojim je krenuo. Na slušateljima je prihvatiti proročku riječ i obratiti svoj (hebr. šub, vratiti se) put autentičnog traženja Boga. Obraćenje se očituje prije svega u odbacivanju idolatrije i  u vršenju pravednosti prema bližnjemu.

      Famozni tekst 2Kr 17,7-23 uzrokom propasti obaju Kraljevstava smatra prije svega idolatriju (r. 7-12.19-20) – ona je razlog i razorenju Hrama (1Kr 9,1-9) – te nespremnost naroda poslušati proročku riječ (r.13-14; 24,2). Mojsijev projekt vjernosti (Pnz 5,1-4; 6,4-8; 9,1 itd.) koji je poslije ponovno prihvaćen u Obnovi Saveza (Jš 24), vremenom biva sve intenzivnije odbacivan; opomene nisu vrijedile. Progoniti Gospodinove proroke znači odbijati Savez i navući na se Njegovu srdžbu. Time babilonsko sužanjstvo dobiva teološko opravdanje.

      Primjer: prorok Ilija

      Jedan od proroka koji su pozivali na vjernost Savezu jest „otac“ biblijskog proroštva, prorok Ilija. Njega susrećemo poglavito u tzv. ciklusu proroka Ilije (1Kr 17-2Kr 2). Tamo se na relativno jednostavan način oslikava profil čovjeka Božjeg. I ovdje se radi „svetoj biografiji“ napisanoj s velikom umjetničkom i religioznom senzibilnošću. DtrH ga opisuje kao „drugog utemeljitelja jahvističke vjere“ iza Mojsija. On je, za razliku od Samuela koji je uvodio novi politički sustav i rješavao pojedinačne probleme, trebao spasiti sam Izraelov identitet da ne dođe do potpunog otpada od Gospodina. Dakle, sve ono što je Izrael postao nakon izlaska iz Egipta došlo je u pitanje. Ova opasnost je pratila Izrael i nakon vremena proroka Ilije pa je zato njegov lik i djelo naročito interesantan DtrH.

      Prorok Ilija se pojavljuje iznenada da bi najavio pošast kao Mojsije jednu od egipatskih nevolja (1Kr 17,1-29). Potom se skriva na potoku Keritu gdje ga Gospodin čudesno hrani (17,2-6) kao svojevremeno narod u pustinji. Nakon čudesne žrtve na Karmelu i svršetka suše (18,20-46), mora poput Mojsija u izgnanstvo; poput njega susreće Boga na Horebu u lahoru (1Kr 19,12), te poput Mojsija prije svog silaska sa scene ostavlja nasljednika (1Kr 19,15-21), prije nego što će misteriozno iščeznuti na kolima u vihoru, put neba. On pripada najvećim i najtajnovitijim osobama izraelske povijesti.

      Dvije su temeljne osobine proroka čija je riječ gorjela kao zublja (Sir 48,1). Svjedok je Boga živoga: stalno živi u prisutnosti Božjoj, pa i u trenucima obeshrabrenja (1Kr 19); snažno je branio Gospodinova prava nad Izraelom i suzbijao pokušaje idolatrije; prokazivao je nepravde moćnika (1Kr 21) i tako anticipirao poruku Amosa i Hošee. Stajući u odbranu Boga i bližnjega naznačivao je put postizanja mira (šalom) i stoga ga Biblija smatra pripraviteljem mesijanskih vremena (usp. Mal 3,1.22-24; Sir 48,10; Mk 9,9-13). On je svjedok trezvenog i asketskog života: pred izazovom blagostanja (usp. Pnz 8,7-20) i luksuza (usp. Am 2,6-16), jasno pokazuje da čovjek ne živi samo od kruha nego od onoga što izlazi iz Božjih usta (Pnz 8,3). On je čovjek u kožuhu i s kožnim pojasom oko bedara (2Kr 1,8) koji živi trezveno uzdajući se u providnost Božju (1Kr 17,1-6) i primajući gostoprimstvo ljudi (1Kr 17, 7-16). Stoga je postao uzorom Ivanu Krstitelju (usp. Mk 1,2-8) i ranom kršćanskom monaštvu.

      Zaključno: babilonsko sužanjstvo i eventualna nada

      Smatra se da su 2Kr 24-25 dodani tijekom sužanjstva u sklopu druge deuteronomističke redakcije koja konstatira da su posljednji kraljevi činili ono što je zlo u Gospodnjim očima (23,32.37; 24,9.19). Unatoč Jošiji, i Južno kraljevstvo biva kažnjeno i odvedeno u sužanjstvo (23,26-27; 25,21). Monarhija, dakle, nije bila garancijom spasenja. Na temelju takvog zaključka je napravljena oštra revizija prošlosti da bi se pronašli uzroci recentnog stanja, ali i ukazalo na mogući hod u budućnost. Kao što je istina da čovjek u predvečerje života sabire ono što je do tada sijao, isto je tako istina da kako god malo sabrao budućnost može početi samo na temelju onoga što ima. Primjenjujući shemu iz Knjige o sucima, Izrael u periodu sužanjstva sebe doživljava idolopoklonikom koji je kažnjen, koji se pokajao i zavapio Gospodinu za izbavljenje. Proroci će čuvati živom nadu u novi nezasluženi, dobrohotni Božji dar (usp. Ez 34-37; Iz 40-55).

      Čitajući deuteronomističku povijest kao cjelinu, može se steći dojam da ova teologija otvara odveć tjeskoban horizont za današnjeg vjernika. Shema grijeh→kazna koju se svaki puta i neizostavno primjenjuje na svaku situaciju daje sliku Boga koji čovjeku pristupa kao kakav upravitelj kažnjeničkog mehanizma: svaki čas ima razloga za kažnjavanje. Zahtjev radikalne vjernosti koji se mehanički primjenjuje na svaku situaciju, bez minimalnog uvažavanja socio-političkog momenta, konkretnih ljudskih egzistencijalnih (ne)prilika i slabosti kao da želi nametnuti religiozni integrizam i politički nacionalizam kojeg SZ drugdje jasno osuđuje (usp. Post 12-50; Jon).

      Pažljivom čitatelju neće promaći da stvari ipak ne stoje tako. Gospodin sam probija ovu shemu grijeh→kazna podižući proroštvo kao dodatnu prigodu za vjernost tj. za povratak Savezu. Njega predlaže čovjekovoj slobodi i očekuje odgovor. Zahvaljujući proročkoj riječi, kazna (sužanjstvo) nije apsolutna nužnost nego mogućnost koju se može izbjeći. DtrH će sa žalošću konstatirati da ju kraljevi i narod nisu iskoristili i tako su kaznu učinili neizbježnom. Time se kazna pojavljuje više kao čovjekov slobodni odabir a ne kao brza i oštra reakcija neumoljivog Boga. U biti, čovjek biva pozvan na iščitavanje puta kojim hodi da li se kreće ili ne u pravcu Božjeg projekta. Pozvan je na proročko iščitavanje povijesti, globalne i osobne, kako bi mogao sagledati s jedne strane svoj život i vjernost Savezu a na drugoj strani svoju eventualnu grešnost. Tako povijest postaje ispitom savjesti, revizija životnog projekta te mogućnost ponovno započeti hod u smjeru kojeg Bog naznačuje po svojim prorocima.

      Time se u konačnici čovjeku pokazuje važna istina: on ne samo da ne može sam ostvariti spasenje, nego prema njemu ne može ni ići sam. Prema punini spasenja čovjek se može kretati samo otvarajući se Božjem djelovanju. Inzistiranje DtrH na slabosti ljudi (Šaul, David, Salomon) i institucija (monarhija) pokazuje da čovjek sam po sebi ne može biti do kraja vjeran Savezu s Bogom. Stoga se deuteronomistička povijest može čitati i kao vapaj za oproštenjem kojeg vjernik upravlja Bogu reflektirajući nad poviješću ljudske slabosti i nesposobnosti za vjernost.

Ivica Čatić

ivicat6@gmail.com

Ivica Čatić

Svi smo nekada bili bolesni. Tada smo išli kod doktora, on bi nam prepisao neke lijekove, mi bismo ih pili i ozdravili bi. Ali, mnogo češće nas zahvaća bolest za koju ne postoji lijek ni u jednoj apoteci, bolest oko koje nam ne može pomoći ni jedan doktor.

      Svi smo nekada bili bolesni. Tada smo išli kod doktora, on bi nam prepisao neke lijekove, mi bismo ih pili i ozdravili bi. Ali, mnogo češće nas zahvaća bolest za koju ne postoji lijek ni u jednoj apoteci, bolest oko koje nam ne može pomoći ni jedan doktor, a mi ni sami nismo svjesni da smo bolesni. To je čudna  bolest koja dolazi iz našeg srca.

      Neka čudna bolest

      Neka čudna bolest počela se širiti cijelim svijetom. Oni koji bi od nje oboljeli, osjetili bi kako im se srce naglo smanjuje. Gubili su snagu i radost. Najradije bi ostajali u krevetu. Doktori to nisu znali objasniti. Prepisivali su razne tablete, ali bolesti nisu našli lijeka. Neki su pokušali presaditi srce, ali i novo tek presađeno srce počelo bi se smanjivati. Nisu više znali što bi poduzeli. Za to vrijeme bolest se sve više širila. Bolnice su bile pune, a novi bolesnici su stalno pristizali. Ukratko: svi su bolovali od srca. Svi su ležali u krevetu čekajući kraj. Ah, gotovo svi. Jedna osoba ipak nije bila zaražena. Bio je to starac koji je za razliku od svih drugih imao veliko srce, veće od normalnoga. On se posvetio liječenju bolesnika.

      Zapazio je da bi se njegovo malo srce, kad bi uzeo ruku nekog bolesnika i nasmijao mu se, počelo povećavati, a kad bi ruku pu­stio, srce bi prestalo rasti. Otkrio je brzo ono što nitko nije uspio: čudnu bolest koja je skupljala srce uzrokovalo je pomanjkanje ljubavi.

      Dao se na posao. Počeo je liječiti bolesnike jednog po jednog. Uzeo bi ga za ruku i smiješio mu se. Kad bi njegovo srce postalo dovolj­no veliko da može ljubiti, bolesnik bi se podigao i pomagao drugima da ozdrave. Novi lijek koji mnogi nisu poznavali proširio se po cijelom svijetu. Sa svih su se strana pojavljivali ljudi s ve­likim srcem. Otada nitko više nije obolio od one čudne bolesti. Bilo je dovoljno uzeti se za ruke i smiješiti se.

      Nedostatak ljubavi muči gotovo svakoga od nas. Ako se malo zamislimo i prisjetimo se svih koje poznajemo zacijelo ćemo se sjetiti da neke svoje poznanike baš i ne volimo. Što je veći broj onih koje ne volimo naše srce je sve manje, a problem je sve veći. Kao što ni jednu našu tjelesnu bolest nikada ne zanemarujemo, nego se odmah liječimo, tako ne smijemo ni ovu zanemariti. Ne smijemo dozvoliti da nedostatak ljubavi kod nas postane normalan stvar. Nedostatak ljubavi se mora hitno liječiti! Pročitali smo u priči da je samo jedan čovjek imao veliko srce, samo jedan čovjek nije bio bolestan od te čudne bolesti. Veliko srce je imao zato što je svakog volio, a njegova ljubav i njegovo veliko srce izliječili su sve ljude.

      Kako ćemo se mi riješiti te čudne bolesti koja nam je smanjila srce? Vidjeli smo u priči da su male stvari dovoljne, uzeti druge za ruku i smiješiti se. Nitko nije zaslužio naš mrki pogled. Svakog, pa i onog tko nam nije drag, moramo gledati vedro i s osmjehom na licu. Svima oko sebe moramo pokazati da ih volimo i da nam je do njih stalo. Pitat ćemo se: "Kako voljeti onoga tko mene ne voli, tko je prema meni loš?" E to je pravi izazov! Lako je voljeti onoga tko voli tebe i tko je prema tebi dobar. Ali, Isus pred nas stavlja zadatak da volimo i one koji nam nisu prijatelji, koji su prema nama zločesti.

      Nebeski Otac je stvorio sve ljude, svi smo zato braća i sestre. On nas sve jednako voli i želi da se i mi međusobno volimo. Nije mu drago kada vidi da među nama nema ljubavi i razumijevanja, te da se naše srce zbog toga smanjuje. Zamislite koliko je Isusovo srce veliko kada je za sve ljude umro na križu.

      Mi smo kršćani, Isusovi prijatelji, te se moramo na Isusa ugledati i živjeti onako kako on od nas očekuje. A on očekuje da, po uzoru na njega, volimo sve oko nas, svakog čovjeka, čak i onog tko nam je neprijatelj. Na taj način oko sebe ćemo širiti ljubav. Nećemo uspjeti promijeniti cijeli svijet, ali ćemo moći promijeniti onaj dio svijeta koji nas okružuje. Jer, ako širimo ljubav, širimo oko sebe i radost i dobrotu. Naše veliko srce utjecat će na sve one s kojima se budemo susretali, pa će i njihova srca rasti. Na našem će primjeru vidjeti da je lijepo živjeti u ljubavi te će i oni oko sebe širiti ljubav, radost i dobrotu. Tako će sve više biti onih čija će mala srca postajati velika, a Nebeski Otac radovat će se zbog nas. Tada ćemo s ponosom moći reći da smo Isusovi prijatelji jer živimo onako kako on želi.

dipl. theol. Ana Hodak

Ana Hodak

ZAGREB, 26. siječnja 2011. - U dvorani Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu u okviru Svećeničkoga tjedna predstavljena je knjiga dokumentarne građe o svećeniku-mučeniku vlč. Ivanu Buriku «Svjedoci života i smrti Ivana Burika».

      ZAGREB, 26. siječnja 2011. U dvorani Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu u okviru Svećeničkoga tjedna predstavljena je knjiga dokumentarne građe o svećeniku-mučeniku vlč. Ivanu Buriku «Svjedoci života i smrti Ivana Burika».Knjigu su predstavili msgr. biskup gospićko-senjski dr. Mile Bogović, akademik Stjepan Damjanović, dr. Ante Nazor, književnica i urednica knjige Nevenka Nekić i nakladnik Antun Ivanković, predsjednik Udruge dr. Ante Starčević-Tovarnik».

      Pred mnoštvom slušatelja predstavljači su iznijeli ne samo svoje dojmove o knjizi, nego i vlastite spoznaje o vlč. Ivanu Buriku koji kao mučenik zaslužuje da se  pridruži blaženicima, a posebno je msgr. Mile Bogović naglasio tu dimenziju, kao i razliku između ove dokumentarne knjige i romana o Buriku. One nadopunjuju jedna drugu i čine cjelinu, a vrijednost im je i u tome što sadržajem dopiru do Drugoga svjetskoga rata te predstavljaju svojevrsni kompendij dokaza o mučeništvu jednoga cijeloga naroda.

      Akademik Damjanović osvrnuo se posebnim emocijama na razdoblje osobnoga prijateljstva s pokojnim Burikom, istakavši njegovu ulogu unutar kruga mladih ljudi u ondašnjoj Strizivojni, kao i ulogu znamenitoga svećenika Mitra Dragitunca.

      Zanimljiv i znanstveno vrijedan prinos dao je u svom nastupu dr. Ante Nazor predočivši nove dokumente o nevinosti optuženih branitelja Vukovara, posebno Tihomira Purde. Knjiga koju predstavljamo ulazi u važnu dokumentacijsku građu za naš Dokumentacijski centar, rekao je, i time je snažan doprinos i našem radu.

      Nevenka Nekić govorila je o sadašnjem trenutku u kojem se nalaze hrvatski branitelji i narod, sjećajući se zanosa iz godina rata i priznanja Republike Hrvatske. Odnos Europe prema Hrvatskoj i razlikovanje dviju političkih opcija bile su izražene i u ratu, a ona na čelu s papom Ivanom Pavlom II. odigrala je značajnu ulogu kod priznanja Hrvatske. Stoga se nadamo da će i naše nastojanje da se Ivan Burik uzdigne na čast oltara, biti pomognuto od iste Europe.

      Antun Ivanković predstavio je rad Udruge i dosadašnja vrijedna ostvarenja- od knjiga, filmova, manifestacija, znanstvenoga skupa i planova za budućnost u kojoj je jedan od ciljeva podići Spomen-sobu vlč. Ivana Burika. Time bi Tovarnik postao značajno mjesto u kulturnom (Matošev centar) i vjerskom smislu.

Za Udrugu dr. Ante Starčević – Tovarnik

Nevenka Nekić, književnica

Antun Ivanković, predsjednik

Antun Ivanković

PETROVARADIN, 17. siječnja 2011. godine - Mons. Đuro Gašparović, srijemski biskup, primio je direktora Zavoda za izgradnju grada Novoga Sada, gosp. Borislava Novakovića. To je još jedan u nizu razgovora o planovima zajedničke suradnje.

      PETROVARADIN, 17. siječnja 2011. godine - Mons. Đuro Gašparović, srijemski biskup, primio je u Petrovaradinu 17.1.2011. godine direktora Zavoda za izgradnju grada Novoga Sada gosp. Borislava Novakovića. To je još jedan u nizu susreta i razgovora  povezanih s planovima zajedničke suradnje između općine Novi Sad, konkretno Zavoda i Srijemske biskupije.

      Biskup Gašparović je na susretu iznio kratak prikaz svega što je učinjeno u Srijemskoj biskupiji od predhodnog susreta s direktorom, dana 7. rujna 2010. godine. Tijekom susreta ukazao je na konkretnu situaciju i materijalne i financijske potreba za budućnost s obzirom na gradnje i obnove crkvenih objekata ove Mjesne Crkve u Srijemu kao i na tešku ekonomsku situaciju župa i vjernika u njima koji nisu u mogućnosti održavati crkve i crkvene objekte i uzdržavati župnike. Stoga je biskupija upućena da traži pomoć od drugih institucija i dobročinitelja.

Biskupski ordinarijat

PETROVARADIN, 17. siječnja 2011. godine - Mons. Đuro Gašparović, srijemski biskup, primio je direktora Zavoda za izgradnju grada Novoga Sada, gosp. Borislava Novakovića. To je još jedan u nizu razgovora o planovima zajedničke suradnje.

      PETROVARADIN, 17. siječnja 2011. godine - Mons. Đuro Gašparović, srijemski biskup, primio je u Petrovaradinu 17.1.2011. godine direktora Zavoda za izgradnju grada Novoga Sada gosp. Borislava Novakovića. To je još jedan u nizu susreta i razgovora  povezanih s planovima zajedničke suradnje između općine Novi Sad, konkretno Zavoda i Srijemske biskupije.

      Biskup Gašparović je na susretu iznio kratak prikaz svega što je učinjeno u Srijemskoj biskupiji od predhodnog susreta s direktorom, dana 7. rujna 2010. godine. Tijekom susreta ukazao je na konkretnu situaciju i materijalne i financijske potreba za budućnost s obzirom na gradnje i obnove crkvenih objekata ove Mjesne Crkve u Srijemu kao i na tešku ekonomsku situaciju župa i vjernika u njima koji nisu u mogućnosti održavati crkve i crkvene objekte i uzdržavati župnike. Stoga je biskupija upućena da traži pomoć od drugih institucija i dobročinitelja.

Biskupski ordinarijat

U Biskupskom ordinarijatu u Petrovaradinu srijemski biskup mons. Đuro Gašparović primio je 7. 9. 2010. godine direktora Zavoda za izgradnju grada Novoga Sada g.Borislava Novakovića.

       Petrovaradin, 7. rujna 2010. - U Biskupskom ordinarijatu u Petrovaradinu srijemski biskup mons. Đuro Gašparović primio je direktora Zavoda za izgradnju grada Novoga Sada g.Borislava Novakovića. Na susretu biskup Gašparović je iznio kratak prikaz događanja u vezi s ponovnom uspostavom Srijemske biskupije i ukazao na konkretnu situaciju s obzirom na život i rad svećenika, redovnika, redovnica i drugih vjernika ove Mjesne Crkve u Srijemu na crkvenom, kulturnom i društvenom području, kao i na njihovu ekonomsku situaciju te na materijalno stanje crkvenih objekata u župama.

      Biskup je naglasio dobru dosadašnju uzajamnu suradnju Biskupije i Zavoda i iznio ono u čemu se može nastaviti buduća suradnja. Posebno je pozdravio spremnost Zavoda za izgradnju grada Novoga Sada da se prijedlozima i drugom pomoći uključi u obnovu crkvenih objekata u budućem projektu obnove Petrovaradina, koji crkveno pripada Srijemskoj biskupiji.

      Direktor Zavoda za izgradnju Novoga Sada Borislav Novaković iznio je zauzetost Zavoda prema Mjesnoj Crkvi u Srijemu i dao podršku za prijedloge i ciljeve daljnje suradnje na vjerskom, društvenom, kulturnom i ekonomskom planu.

Tomislav Mađarević

Tomislav Mađarević