OSIJEK, 20. siječnja 2011. godine - U prostorijama župe sv. Petra i Pavla u Osijeku, održana je osma sjednica biskupa Đakovačko-osječke crkvene pokrajine pod predsjedanjem nadbiskupa i metropolita Marina Srakića.

 

      OSIJEK, 20. siječnja 2011. godine - U prostorijama župe sv. Petra i Pavla u Osijeku, održana je osma Sjednica biskupa Đakovačko-osječke crkvene pokrajine pod predsjedanjem nadbiskupa i metropolita Marina Srakića.

      Uz metropolita Srakića na sjednici su sudjelovali Antun Škvorčević, požeški biskup, Đuro Gašparović, srijemski biskup, Đuro Hranić, pomoćni biskup đakovačko-osječki, Marko Loš, kancelar srijemske biskupije, Drago Tukara, kancelar đakovačko-osječke nadbiskupije, te Goran Lukić, vicekancelar požeške biskupije.

      U pozdravnoj riječi nadbiskup Srakić je podsjetio na dosadašnje susrete biskupa ove crkvene pokrajine i važnost nastojanja oko usklađivanja i izrade zajedničkih statuta i pravilnika đakovačko-osječke crkvene pokrajine. Nadbiskup je spomenuo i predstojeći pastoralni pohod pape Benedikta XVI. Hrvatskoj, kao i nedavni pastoralni pohod biskupa Škvorčevića australskim Hrvatima. U uvodu nadbiskup Srakić je predstavio predmete koji su na dnevnom redu ove sjednice. Biskupi su na ranijim sjednicama razmotrili Statut dekanske službe, Pravilnik prezbiterskog vijeća i Pravilnik župnog ekonomskog vijeća. Na redu je bio Pravilnik Župnog pastoralnog vijeća.

      Razgovarali su i o određenim pitanjima izvanrednog upravljanja crkvenim dobrima što će nastaviti na sljedećoj sjednici u veljači. Bilo je riječi i o pripravama za pastoralni pohod pape Benedikta XVI. Hrvatskoj te o Godini Gospe Voćinske u Požeškoj biskupiji i zajedničkom sudjelovanju na hodočašću u Voćinu 21. kolovoza ove godine.

 

preč.g. Marko Loš

 

Marko Loš

 

Za vrijeme totalitarističkog režima pripadnike Crkve se uvjeravalo da je njihovo mjesto u sakristiji. Nakon demokratskih promjena, svi su dobili pravo glasa pa i vjernici – nastupio je pluralizam mišljenja i interesa...

 

      Za vrijeme totalitarističkog režima, sve do pred konac 80-ih godina prošlog stoljeća, pripadnike Crkve se uvjeravalo da je njihovo mjesto u sakristiji. Nakon demokratskih promjena, svi su dobili pravo glasa pa i vjernici – nastupio je pluralizam mišljenja i interesa koje svi društveni subjekti mogu ravnopravno, barem je tako deklarativno ustvrđeno, zastupati u javnosti. Pokojni papa Ivan Pavao II često nam je poručivao da društvo u kojem žive vjernici trebaju prožimati i oplemenjivati kršćanskim vrednotama. Sadašnji papa Benedikt XVI u svome govoru veleposlanicima početkom 2011.g. naglašava i apelira na poštovanje prava vjernika na življenje i svjedočenje svoje vjere. Pošto on kao kritične podvlači neke krajeve svijeta (Bliski Istok, Kinu, Kubu itd.), čovjek bi pomislio da su se u našim krajevima demokratske vrijednosti već dobrano ukorijenile.

      Ipak, osjećamo da i dalje kršćanske vrijednosti ne dobivaju pravo javnosti. Osjećamo to, ali ne možemo dokazati. Zato će nam uvijek biti odgovoreno da smijemo govoriti i djelovati kao i ostali građani i građanske udruge. Kako izgleda pokušaj legitimnog „proboja“ kršćanskih vrijednosti na društvenom planu jednog većinski katoličkog društva, vidljivo je iz svjedočanstva g. Ladislava Ilčića, protagonista jedne od udruga civilnoga društva. Ovdje donosimo dio njegovog intervjua:

      1. Gospodine Ilčiću, većina čitatelja portala Hrvatskoga kulturnog vijeća zasigurno je imala prilike upoznati se s Vašim javnim djelovanjem, no ipak bi Vas molili da se ukratko predstavite. S čime se bavite u profesionalnom životu i koje su sve Vaše aktivnosti?

 

     Po profesiji sam akademski glazbenik, zaposlen sam u Simfonijskom orkestru Hrvatske radio televizije, a sviram još i u Varaždinskom komornom orkestru. Uz taj, umjetnički dio mog svakodnevnog života, vezan je i angažman u umjetničkom vijeću i sindikatu orkestra te u stručnim glazbeničkim udrugama. Oženjen sam, supruga i ja smo roditelji četvorice sinova koji nam predstavljaju veliku radost i izazov u životu.

      Tijekom studija nisam ni pomišljao da ću se u životu baviti ičim drugim osim glazbom. No, mislim da se u životu nije dobro uvijek tvrdo držati svojeg ugodno isplaniranog životnog puta već treba gledati što je dobro i potrebno za društvo i tome prilagođavati svoj životni put. Tako je i mene život odveo u vode koje nisu vezane uz glazbu.

      2. Široj javnosti poznati ste kao predsjednik udruge građana Glas roditelja za djecu - GROZD. Što vas je potaknulo na angažman u udruzi? Za one koji nisu pobliže upoznati s radom te udruge, možete li u bitnim crtama izložiti njezin program?

      Obitelj velikom broju ljudi puno znači. 98,2% hrvatskih građana je, u Europskom istraživanju vrednota, izjavilo da im je obitelj u životu važna i vrlo važna. Zato su dosadašnje političke strukture uvijek pričale lijepe priče o pojmu „obitelji", no to je bilo samo deklarativno. Nalazimo se u jednoj, za demokratsko društvo potpuno apsurdnoj situaciji: većini hrvatskih državljana obitelj je nešto najvažnije u životu, a političari ne samo da ne brinu o obitelji već vrlo često donose zakone i propise koji štete obitelji.

      Zbog toga smo 2006. osnovali udrugu Glas roditelja za djecu – GROZD sa željom da jasno u javnosti artikuliramo mišljenje „običnih" obiteljskih ljudi, roditelja, da budemo glas one "tihe većine". Danas imamo preko 40.000 članova, a intenzitet našeg djelovanja potvrđuje potrebu za jednom takvom udrugom.

      3. Povjerenstvo za zdravstveni odgoj pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa 2006. ocijenilo je zdravstveni program udruge GROZD najkvalitetnijim. U međuvremenu, međutim, nije započela njegova realizacija. Gdje je "zapelo"?

      Na mnogo je mjesta zapinjalo od trenutka u kojem je naš program proglašen najboljim između 24 programa pristigla na natječaj Ministarstva. Kad je homoseksualni i feministički lobi vidio rezultate natječaja, žestoko je, uz veliku pomoć brojnih medija, napao naš program i to uglavnom zbog dijela programa koji govori o spolnosti. On je vrijednosti kao što su obitelj, ljubav ili vjernost, a koje promiče naš program, proglasio "znanstveno neutemeljenima" i "protuzakonitima".

      Paralelno se, s raspravom o kvaliteti programa, vodila rasprava i o roditeljskim pravima. 20.000 roditelja je kroz Apel koji je organizirala naša udruga tražilo da roditelji mogu odlučivati o programu zdravstvenog odgoja za svoje dijete. Iako je i prema Ustavu Republike Hrvatske (čl. 63), roditeljima zajamčeno "pravo i sloboda da samostalno odlučuju o odgoju djece", spomenuti radikalni lobi se otvoreno usprotivio mogućnosti da roditelji odlučuju. Razlog je jasan – kad roditelji odlučuju, te udruge gube. Udruge koje su napale naš program osnovale su koaliciju "Stop rizičnom spolnom odgoju" koja je, unatoč velikoj medijskoj kampanji protiv našeg programa, uspjela skupiti svega 243 potpisa potpore u cijeloj Hrvatskoj. Njihove tvrdnje podržali su i neki državni dužnosnici, poput pravobraniteljice za djecu, gđe Mile Jelavić. Kritiku njezinih izjava i indirektnu potporu našem programu dali su hrvatski akademici i znanstvenici, njih 255, potpisivanjem Izjave o zdravstvenom odgoju, u kojoj navode kako zdravstveni odnosno spolni odgoj treba biti vrijednosno orijentiran te naglašavaju pravo roditelja na izbor odgojnog programa za svoje dijete. Program udruge GROZD upućen je i pravnim stručnjacima koji su potvrdili da je on u potpunosti sukladan svim domaćim i međunarodnim zakonima.

      Obzirom da spomenuti radikalni lobi nije naišao na značajniju potporu među hrvatskim građanima, okrenuo se međunarodnom lobiranju. Tako je hrvatskom predsjedniku i premijeru u proljeće 2007. upućeno pismo Radne grupe Europskog parlamenta za reproduktivno zdravlje, HIV/AIDS i razvoj u kojemu se napada program GROZD-a. U hrvatskim je medijima to pismo predstavljeno kao službeni stav Europskog parlamenta prema kojem bi se, u slučaju da za hrvatske škole bude prihvaćen naš program, mogao usporiti proces pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji.

      Nekoliko mjeseci nakon toga, nakon što smo se među zastupnicima Europskog Parlamenta koji promoviraju općeljudske vrijednosti raspitali o stvarnoj važnosti tog pisma, primili smo pismo ondašnjeg predsjednika Europskog parlamenta, g. Hansa Gerta Potteringa, u kojem on tvrdi da spomenuta radna grupa niti ne postoji, da nije niti registrirana. On navodi da se čak i registrirane radne grupe ne smatraju službenim tijelima Parlamenta te da one ne mogu predstavljati Parlament niti stavove Parlamenta.

      Nakon toga, u proljeće 2008., Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa odlučilo je eksperimentalno provesti programe zdravstvenog odgoja u školama. Uz naš program koji se uveo u osnovne i srednje škole, Ministarstvo je odlučilo u srednje škole uvesti i program Foruma za slobodu odgoja, člana koalicije homoseksualnih i feminističkih udruga. Tako su roditelji u srednjim školama mogli birati između dva programa, a mogli su odlučiti i da njihovo dijete neće pohađati niti jedan program. Na taj je način Ministarstvo poslušalo želju roditelja, vjerskih zajednica i akademske zajednice koji su tražili da se ostvari to roditeljsko pravo.

      Unatoč silnoj medijskoj kampanji protiv našeg programa i u tom periodu, za naš se program odlučilo 88,72% polaznika zdravstvenog odgoja, a za program Foruma za slobodu odgoja svega 11,28%.

      Eksperimentalna provedba je pokazala izvrsne rezultate. Djeca, roditelji i nastavnici koji su sudjelovali u provedbi programa bili su izrazito zadovoljni. No, radikalne su udruge, nakon što su vidjele koliki se postotak učenika i roditelja odlučio za naš program, pojačale pritisak na Ministarstvo da potpuno izbaci zdravstveni odgoj iz škola. Iako su se te udruge u početku prve zalagale za uvođenje zdravstvenog odgoja u škole, u trenutku kada su vidjele da su izgubile, promijenile su mišljenje. Time su samo pokazale da je njihovo pozivanje na načelo pluralnosti i različitosti samo deklarativno.

      U međuvremenu su te udruge, uz pomoć svojih međunarodnih suradnika, Centra za reproduktivna prava iz New Yorka – jednog od najjačih promotora prava na pobačaj u svijetu i organizacije Interights iz Engleske, podigle tužbu protiv Republike Hrvatske pri Odboru za socijalna prava Vijeća Europe zbog namjere Republike Hrvatske da uvede naš program. Optužbe su bile već poznate: pozitivan govor o braku u našem programu proglašen je diskriminacijom homoseksualaca i promocijom rodnih stereotipa i sl.

      Ministarstvo je, na čelu s ministrom Primorcem, pokleknulo pred tim pritiskom. Ministarstvo je odlučilo poslušati homoseksualne i feminističke udruge i izbaciti program zdravstvenog odgoja iz škola tako da ni dan danas nemamo niti jedan program zdravstvenog odgoja u školama.

      Zanimljivo je da je spomenuti proces pred Vijećem Europe, upravo zahvaljujući angažmanu naše udruge i naših suradničkih organizacija iz inozemstva koje se bave međunarodnim pravom, nakon dvije godine završio s našim velikim uspjehom. Europski odbor za socijalna prava Vijeća Europe odbacio je spomenutu tužbu protiv Republike Hrvatske u kojoj je naš program nazvan problematičnim, neznanstvenim, diskriminatornim i pristranim. Te je optužbe Odbor nazvao nepreciznim, nedostatnim, neadekvatnim i nerazvijenim, svrstao ih je u domenu hipotetskog i bez statističkih dokaza. Dakle, spomenuti odbor nema ništa protiv uvođenja zdravstvenog odgoja udruge GROZD u škole. Europski odbor istaknuo je upravo ono za što se naša udruga zalaže, a to je važnost roditeljske uloge i njihovo pravo da sami odlučuju o odgojnim programima za svoju djecu, a istaknuo je i autonomiju pojedine države u odabiru odgojnih sadržaja.

      Na ovo sam pitanje odgovorio svjesno vrlo detaljno zbog dva razloga: prvi je da se vidi da borba i u europskim institucijama može biti uspješna, i drugi, još važniji razlog, da se vidi kako političari koji nemaju jasno vrijednosno opredjeljenje lako pokleknu pod pritiscima raznih lobija i tako žrtvuju dobrobit hrvatske djece.

      4. Udruga GROZD ima zaista velik broj članova, daleko veći nego sve udruge koje se protive programu GROZD-a zajedno. S tim u svezi može se povući pitanje što je s pravom i željom većine u našem društvu?

      Neke su privatne televizije najčešće o našem programu izvještavale kao o „programu protiv kojeg se javnost pobunila". Kao što sam spomenuo, koalicija homoseksualnih i feminističkih udruga, koja je pokrenula silnu medijsku kampanju protiv našeg programa, skupila je ukupno 243 osobe. Istovremeno, naš je program podržalo 20.000 hrvatskih državljana. Dakle, prema tim televizijama, ali i „mainstream" novinama i portalima, ove 243 osobe su „javnost", dok ovih 20.000 nije, bez obzira koliko glasni i organizirani pokušali biti. Većina hrvatskih građana još je uvijek tretirana kao nešto što nije javno, rekao bih, kao ilegala, kao podzemlje – nešto slično onome za vrijeme Jugoslavije.

      Realno, ne možemo privatne medije natjerati da objektivnije izvješćuju, no država bi trebala odražavati veći stupanj demokracije. Moram otvoreno reći da mi živimo u prividu demokracije. U demokratskom bi društvu većina saborskih zastupnika trebala zastupati interese i vrijednosni sustav većine građana. Da bismo vidjeli kako je trenutna hrvatska politička situacija daleko od toga, prisjetimo se samo nakratko donošenja Zakona o suzbijanju diskriminacije. Sva istraživanja pokazala su da se velika većina hrvatskih državljana protivi mogućnosti da homoseksualne osobe sklapaju brak i posvajaju djecu. No, za donošenje spomenutog zakona, koji uskraćivanje te mogućnosti naziva diskriminacijom, glasovalo je 117 zastupnika, tek je jedan bio suzdržan i jedna protiv.

      Naše je civilno društvo postavljeno na isto tako pogrešnim, nedemokratskim temeljima. Ključan kriterij pri odlučivanju o financiranju udruga i njihovih projekata, uz kvalitetu projekta, trebao bi biti društvena korisnost udruge i projekata, mjerena brojem članova udruge i brojem korisnika projekta udruge. U Hrvatskoj danas ogroman novac dobivaju udruge za projekte koji imaju svega 10 ili 15 korisnika. Cijelo je civilno društvo, od UZUVRH-a do Savjeta za razvoj civilnog društva, napravljeno tako da pogoduje nekim malobrojnim udrugama. Novac od države primjerice dobivaju za homoseksualne pornografske priručnike pod krinkom borbe protiv HIV-a (iako se HIV spominje samo na jednoj stranici). Država financira čak i hladni pogon udruge koja tvrdi da je „obitelj najopasnije mjesto za dijete" itd.

      5. Kako govoriti ozbiljno u hrvatskom društvu o spolnom odgoju mladih kada primjerice tri dana prije Božića najtiražnija hrvatska dnevna tiskovina gotovo kao reklamu posvećuje cijelu naslovnicu snimanju pornografskih sadržaja, gdje su protagonisti izuzetno mlade osobe. Može li se niže pasti?

      O spolnosti ovisi puno toga u našem životu. Ona donosi prekrasne stvari poput zaljubljenosti, života s voljenom osobom, spolnih odnosa, djece s voljenom osobom...No, nekima spolnost odvede život u sasvim neželjenom i nesretnom smjeru – prisjetimo se koliko ima nesretnih brakova, bračne nevjere, razvoda brakova, spolno prenosivih bolesti, pobačaja... Spolnost je vrlo jaka sila u čovjeku koja je prirodno vezana uz općeljudske vrijednosti kao što su ljubav, uzdržljivost ili vjernost. No, neodgovorno življenje spolnosti vrlo lako udaljava čovjeka od tih vrijednosti. Upravo zato lobi koji promovira moralni relativizam koristi upravo spolnost da odvuče ljude od općeljudskih vrijednosti, od braka i obitelji. No, to nije razlog da mi ne govorimo o spolnosti i spolnom odgoju. Upravo suprotno! Spolni odgoj je vrlo potreban i to ne samo zbog pomanjkanja znanja kod mladih već zbog potrebe izgradnje stavova. Spolni odgoj će kad-tad ući u hrvatske škole. Pitanje je samo kakav će on biti odnosno tko će biti autori programa.

      O spolnom odgoju uvelike ovisi izgled obitelji u budućnosti, pa i izgled cjelokupnog društva. Tu važnost spolnog odgoja jako dobro vide manjinske radikalne udruge – to pokazuje količina energije, novaca i truda koju su te udruge uložile u borbu protiv našeg programa.

      6. Često sudjelujte u pripremnim tečajevima zaručnika za brak, a suradnik ste i Obiteljskog centra Varaždinske biskupije. Kakva je prema Vašem mišljenju perspektiva katoličkih obitelji i vrijednosti koje one promoviraju? Postoje li kakvi statistički podatci koliki se postotak mladih parova odluči za brak u Crkvi, ali i kakve su onda veze s Crkvom nakon dobivenog sakramenta?

      Brak i obitelji su u konačnici neuništivi. Postojali su prije svake države i nijedna ih država ne može ukinuti. Radi se o prirodnim vrijednostima koje su dobre za čovjeka. Naravno, postoje pritisci koji žele ljude udaljiti od tih vrijednosti i koji svakako imaju svoj učinak. Danas se oko 65% parova vjenča u Crkvi. Naravno, ako ubrajamo samo prvosklopljene brakove, onda je postotak crkveno sklopljenih brakova dosta veći jer je jasno da drugi, treći i svi daljnji brakovi ruše postotak crkveno sklopljenih brakova, obzirom da se crkveni brak može sklopiti samo jednom.

      Vjerojatno će broj crkveno sklopljenih brakova još neko vrijeme padati, obzirom da ima sve manje parova koji ne vjeruju u Boga i u sakrament braka, ali se ipak vjenčaju se u Crkvi zbog očekivanja društvene okoline i "romantičnog obreda". Možda je i bolje da se takvi parovi više ne vjenčaju sakramentalno. U Varaždinskoj biskupiji evaluacije zaručničkih tečajeva redovito pokazuju da su sadržaji i kvaliteta tečaja značajno nadmašili očekivanja zaručnika. Mnogi od njih se žele uključiti i u posliježenidbeni pastoral. Iako Crkva postiže sve bolje rezultate u obiteljskom pastoralu, tu sigurno postoji još velika mogućnost napredovanja.

      Gledajući brak općenito, dakle uključujući i civilno sklopljene brakove, važno je istaknuti podatak da 89,7% hrvatskih građana ne smatra da je brak zastarjela institucija. Dakle, radi se o jednoj suvremenoj, modernoj vrijednosti. Iako nam mediji svakodnevno sugeriraju nešto suprotno, hrvatski građani se ne daju tako lako izmanipulirati.

 

(Preuzeto sa:

http://www.hakave.org/index.php?option=com_content&view=article&id=7546:propusti-ovu-priliku-neka-se-nikad-vie-ne-ali-na-politiku-situaciju&catid=95:razgovori&Itemid=85)

 

 

Ivica Čatić

 

1Sam nam u početku predstavlja Samuela od njegovog tjelesnog (1Sam 1) do duhovnog rođenja (1Sam 3). On je jedna od najvećih osoba u SZ; protagonist je prelaska sa plemenskog društvenog sustava na monarhijski, kojeg je vodio s ekvilibrijem i autoritetom.

 

      Sastav knjige

      1Sam 1-7 opisuje Samuela od njegovog tjelesnog (1Sam 1) do duhovnog rođenja (1Sam 3). On je jedna od najvećih osoba u SZ; protagonist je prelaska sa plemenskog društvenog sustava na monarhijski, kojeg je vodio s ekvilibrijem i autoritetom, spasivši Izrael od političkog rasula i religiozne krize. Osim toga, u svojoj osobi skladno ujedinjuje službe suca, svećenika i proroka koje je obnašao i Mojsije. Kao što je Mojsije doprinio da Izrael nakon stanja ropstva dobije novi institucionalni okvir Gospodinove obitelji, tako i Samuel pomaže da Izrael postane zajednica koju će obilježiti njezina temeljna institucija – monarhija. Poglavlja 4-7, koja opisuju nemile događaje kad su neprijatelji Filistejci čak oteli Kovčeg Saveza, zapravo oslikava socio-političko stanje koje priprema zahtjev za uspostavom monarhije; tako će Gospodinov rat postati kraljev rat.

      1Sam 8-15 pripovijeda nastanak monarhije. U ovom dijelu knjige vrijedno je zapaziti postojanje dvostruke tradicije: antimonarhistička (1Sam 8; 10,17-27; 12) te filomonarhistička (1Sam 9,10-16; 11). Unatoč Božjim upozorenjima (1Sam 8), narod inzistira na uspostavi kraljevstva te Šaul biva pomazan i proglašen kraljem (9,1-11). Uskoro prvi kralj gubi inicijativu, sukobljava se sa svojim sinom Jonatanom uz kojeg pristaje narod (1Sam 13-14) da bi potom sagriješio prestupivši odredbu o heremu nakon pobjede nad Amalečanima i bio odbačen (1Sam 15).

      1Sam 16 – 2Sam 1 obiluje pitoresknim scenama, različitim likovima a završava tragičnom Šaulovom pogibijom. Ponajprije, Samuel nakon Šaulovog odbačenja tajno pomazuje Davida za novog kralja (1Sam 16,1-13) koji postaje Šaulov svirač i štitonoša (1Sam 16,14-23). Nakon pobjede nad Golijatom (1Sam 17), David postaje generalom i ženi Šaulovu kćer Mikalu (1Sam 18). Slijedeća poglavlja opisuju Šaulovo neprijateljstvo i nastojanje ubiti Davida (1Sam 19-26). On se skriva kod Filistejaca (1Sam 27) a kada oni napadaju Izrael, David odlazi na jug boriti se protiv Amalečana (1Sam 29-30). U borbi s Filistejcima Šaul pogiba skupa sa sinom Jonatanom (1Sam 31-2Sam 1).

      2Sam 2-8 opisuje uspon Davida od kralja Jude (2Sam 2-4) do kralja nad cijelim Izraelom (2Sam 5). Nakon što je zauzeo Jeruzalem, tamo utemeljuje svoju rezidenciju i prenosi Kovčeg Saveza (2Sam 6). Nakon Natanovog proroštva o Božjoj naklonosti i trajnosti davidovske dinastije (2Sam 7), David vodi ratove i pokorava susjedne narode (2Sam 8).

      2Sam 10-12 opisuju Davidov grijeh preljuba sa Bat-Šebom i ubojstva Urije, njezina muža, te rođenje Salomona. Potom slijedi (2Sam 13-20) prepričavanje nemilih događaja u Davidovoj obitelji (incest Davidovog prvorođenca Amnona i Tamare, bratoubojstvo kad Abšalom ubija Amnona) te Abšalomova pobuna u kojoj i sam pogiba. Slijedeće knjige (1Kr 1-2) donijet će izvještaj o Davidovoj smrti te uspon Salomona na tron i nastaviti pripovijedati dvorsku povijest.

 

      Temeljni naglasci iz poruke

      Ustanova monarhije iz temelja mijenja Izraelov društveni profil. Umjesto dosadašnjih horizontalnih veza obitelj – klan – pleme – savez plemena, sada nastaje društvena piramida koja na svom vrhu ima kralja, poput Egipta i Mezopotamije. U Egiptu kralj je bio božanstvo od samog svog rođenja, a u Mezopotamiji posrednik između svijeta bogova i ljudi („sin Božji“ u metaforičkom smislu, a prema narodu pastir).

      Sa teološkog stanovišta postojale su dva oprečna pogleda na monarhiju. Antimonarhistička (1Sam 8; 10,17-27; 12) struja bila je predvođena samim Samuelom; u temelju nje ležalo je uvjerenje da je jedini vladar u Izraelu Gospodin, a da će kraljevi zloupotrebljavati moć; ona će iznjedriti stajalište da je babilonsko sužanjstvo posljedica moralnog rasula monarhije. Filomonarhistička struja (1Sam 9,10-16; 11) smatra da je sazrelo vrijeme za monarhiju, kasnije će joj se prikloniti i Samuel pomazujući Davida (1Sam 10,1); ona naglašava da je monarhija kao plod Božje inicijative nastala kad je vidio nevolju svoga naroda (1Sam 9,16); smatra svetim pomazanje kralja koji time postaje mesija te mu biva komuniciran duh Gospodnji, kao negda Mojsiju, Jošui i sucima.

      U odnosu na Boga, kralj je Božji pomazanik osposobljen realizirati Božji projekt i stoga postaje sinom Božjim i dobiva duha Gospodnjeg koji ga osposobljava za službu. U odnosu na narod kralj je pastir koji ga štiti te u pravu i pravdi njime upravlja. Svaki davidovski kralj jest mesija koji treba ostvarivati mesijansku nadu za posvemašnjim boljitkom i mirom, napose prema najugroženijima. U svjetlu tih zahtjeva bit će prosuđivani pojedini kraljevi (DtrH će pozitivnima od južnih kraljeva smatrati samo Davida, Ezekiju i Jošiju).

      Drevni sloj redakcije u 1-2Sam suprotstavlja prvu dvojicu kraljeva. Šaul, iako je dobro počeo, nastavlja loše i čini velike pogreške (žrtvuje umjesto svećenika, ne izvršava zakon herema, želi ubiti nevinog Davida, ubija svećenike u Nobu, ide k vračari) i one, prema kriterijima DtrH, objašnjavaju njegov pad. David je potpuno suprotan primjer. Njegov uspjeh nije plod samo njegovih sposobnosti nego Gospodinovog vodstva (1Sam 16,18; 17,37). Za kralja je predodređen još od mladosti (1Sam 16,18), pogoduje mu Jonatanova abdikacija (1Sam 18,3-4), ima podršku svećenstva u Šilu (1Sam 22,20) i starješina (2Sam 5,3). Postaje prototip idealnog kralja tako da je svaki budući mesija novi David.

 

      Kralj David

      Prigodom izbora Šaulovog nasljednika, u prvi plan izbija činjenica da ga Samuel traži očima, ali doživljava ispravak: Bog ne gleda kao što gleda čovjek – čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu (1Sam 16,7); od toga dana Davida obuze duh Gospodnji (1Sam 16,13). Riječi proroka Natana otkrivaju da je taj izbor bio plod Božje naklonosti (2Sam 7,15) i učinio je Davida slugom (2Sam 7,5.8) u projektu na širem planu povijesti spasenja. On u njoj započinje novu etapu Izraelove monarhije koja se stavlja uz bok već postojećima u Izraelovom Credu (Stvaranje, patrijarsi, Izlazak, ulazak u Obećanu zemlju).

      U susljednim događajima David je prikazan kako u mnogim crtama preuzima Mojsijeve značajke s kojim predstavlja jednog od glavnih likova Izraelove povijesti opisane u Post-2Kr. Kao Mojsije, i on bježi od kralja progonitelja, i on je protagonista saveza (2Sam 7,23,5), i on je vođa naroda; nastavljajući se na ono što je Mojsije već učinio, David će povesti procesiju iz Izl 15,17 na njezino odredište: na Sion, u Jeruzalem nakon što ga osvoji (2Sam 6). On je dovršio ispunjenje obećanja o zemlji Obećanoj patrijarsima. S njim dotadašnja sveta povijest dosiže svoj vrhunac.

      Povijest je učiteljica života za onog koji zna čitati u njezinim dubinama. Stoga pisac deuteronomističke povijesti (DtrH), iako iznosi činjenice baštinjene iz predaja, ne kani pisati Davidovu kroniku niti „povijesnu biografiju“ nego jednostavno iščitavati njegov život u svjetlu Božje vjernosti Njegovim obećanjima: tako će postati vidljivom Davidova ljudska nevjernost i slabosti koje nisu prešućene (kao u „svetoj biografiji“ Abrahama i Mojsija). DtrH je prije svega prorok-teolog i za njega pisati povijest znači ispitati u njoj posljednje razloge onoga što se dogodilo (poglavito egzila), između redaka natuknuti koje su recentne posljedice pojedinih odluka iz prošlosti (npr. ustanova monarhije) te nagovijestiti perspektivu budućnosti  (mesijanska nada).

 

     Najvažniji momenti njegovog životnog hoda

      Centralni moment njegovog hoda vjere jest izražen u 2Sam 7,1-17: Bog se svečano obvezuje utvrditi njegovo prijestolje tj. dinastiju zauvijek (r. 13). Time se zaokružuje njegov prethodni hod kao onog koji je izabran i blagoslovljen. Izabran po volji Božjeg srca i postavljen vođom Njegovog naroda (1Sam 13,14). Blagoslov na Davidu ga čini sposobnim za iskreno prijateljstvo s ljudima (1Sam 18,1-5) pa i prema progonitelju (1Sam 18,6-16; 2Sam 1,17-27). Njegovu kvalitetu primjećuje i narod i cijeni ga (1Sam 18,16; 2Sam 2,4). On se ispravno postavlja prema Bogu želeći mu sagraditi Hram nakon što mu je dodijelio  grad u kojem će boraviti (2Sam 5-6). Bio je sposoban ostvariti potpunu vjernost (1Kr 11,4) za svega svog života (1Kr 15,5) u toj mjeri da je spreman napustiti tron samo da se ne bi opirao volji Božjoj (2Sam 15,25-26); uvijek hodi u istini, pravdi i iskrenosti srca (1Kr 3,6; 9,4) i nijedan ga njegov nasljednik nije u tom nadvisio. Štoviše, postao je ideal i kriterij za prosudbu svakog od njih (1Kr 15,3; 2Kr 18,3; 2Ljet 28,1).

      Iako ga smatra čovjekom i kraljem koji se potpuno ostvario, biblijski pisac ne prešućuje njegovu ograničenost u pojedinim odlukama, vojničku okrutnost (2Sam 1,11-16) pa i osvetoljubivost (1Sam 25,12-14.21-22), političku snalažljivost koja ide do prevrtljivosti – udružuje se s Filistejcima (1Sam 27; 29; 2Sam 3-4). Sve je to ipak uklopljeno u Božji plan s njim, a kojeg on prihvaća i daje se od Boga voditi unatoč svojim ograničenjima (usp. 1Sam 23,1-14-2Sam 5,17-25). Nakon primljenih obećanja, Davida vidimo u 2Sam 11-12 kao grešnika na kojeg padaju poput prokletstva posljedice njegovog grijeha. To će se dogoditi u njegovu zenitu kao kralja i čovjeka. S te visine on pada popuštajući snazi svojih želja, poradi kojih nelegalno uzima Bat-Šebu nakon samo jednog pogleda i s njom čini preljub (2Sam 11,1-4). Kao što je Adam nakon prvog grijeha htio sakriti svoj grijeh svaljujući ga na druge (Post 3,9-13), tako i David da bi sačuvao obraz prvo namješta podvalu drugom – Uriji Hetitu (2Sam 11,6-9), a kada to ne uspijeva onda plete spletku (2Sam 11,10-13) koja završava ubojstvom (2Sam 14-25) tako da na prvi pogled Urija slučjano pogiba u borbi protiv Amonaca. David postaje preljubnik, ubojica i lažov. (Urija, iako stranac- Hetit, bio je pošten pa čak ni svojoj kući nije htio ići jer mu savjest nije dopuštala (2Sam 11,9.11.13) i kao tuđinac umire za Izrael i Božji plan, a David ostajući u svom dvoru čini preljub s njegovom ženom i njega šalje u smrt). Tko će objaviti istinu o svemu tome?

      Pojavljuje se prorok Natan (2Sam 12) i pomoću prispodobe o siromahu i njegovoj ovci raskrinkava kralja. I ovdje, kao i u Post 3 Božja riječ osvjetljava čovjeku njegov grijeh, jer ako u sebi uguši Božji glas, onda je sklon svoj grijeh zamaskirati i sakriti. Samo Božja riječ ga ispravno osvjetljava, ali s poštovanjem prema grešniku tako da se ne doživljava zauvijek osuđenim i odbačenim Boga. Natanova riječ najprije Davidu posvješćuje dobra kojima ga je Bog obdario i tako stvara ozračje ljubavi koje je preduvjet za prihvaćanje istine. Tek potom osvjetljava istinu u cijelosti – grijeh (2Sam 12,7-9), da bi potom iznio posljedice grijeha (2Sam 12,10-11). Pošto je jedan od principa DtrH teologije retribucija (Bog dobro nagrađuje a zlo kažnjava), dio nevolja i tragedija koje su potom snašle davidovsku dinastiju shvaćani su kao kazna za ove Davidove grijehe (2Sam 11). Čovjek razgrađuje ono što Bog strpljivo i s ljubavlju gradi. Kaznom su stoga shvaćene smrt Bat-Šebinog djeteta (2Sam 12,14-15), incest Amnona sa Tamarom i osvetno bratoubojstvo Abšaloma (2Sam 13) te njegov pokušaj svrgnuti oca s vlasti (2Sam 15-19).

      David je potom prikazan kao čovjek pokajanja: predaje se u ruke Božje i daje da u On u njemu stvori novo srce (2Sam 24; Ps 51). Bio je velik u svemu pa i u priznanju svoga grijeha, u prihvaćanju njegovih posljedica te ponizno traži oproštenje od Boga. Upravo ovdje jest dubina njegove vjere i moralna veličina – ne bježati u strahu niti tražiti isprike (kao Adam i Eva), ne umanjivati njegovu težinu (kao Kajin), ne ga negirati kao Šaul (1Sam 15,10-35). Nakon priznanja on se hrabro izručuje milosrđu Božjem (2Sam 15,25-26; 24,14). Stoga je model svetosti jer zna integrirati svoju ljudskost, pa i njezinu najslabiju stranu ranjenu grijehom, u Božji projekt kojeg ima s njim. Biblijski pojam svetosti ne znači nikada ne sagriješiti, jer tko kaže da nema grijeha lažac je (1Iv 1,8-10), nego tražiti i živjeti oproštenje te se nanovo uključiti u plan kojeg Bog ima s njim i željeti ga ostvariti. To znači na neki način odustati od samog sebe i primiti novo srce-novog sebe od Boga; tako je i David postajao novi adam. Biblijska svetost stoga nije prvotno život ispunjen uzvišenim, savršenim etičkim akcijama nego je Božji dar čovjeku koji mu se uvijek, pa i nakon grijeha, predaje u ruke da bi ga On uvijek iznova oblikovao – da bi život bio trajno Stvaranje a Bog neka se prslavlja kao Stvoritelj! Jer svet može biti samo onaj život kojeg primamo od Boga, a ne svetost koju smo sami isplanirali i potom više-manje nesavršeno ostvarili. Prije negoli bilo kakva akcija, sam čovjek treba biti ostvarenje Sveca Izraelova ako se preda u Njegove ruke. Jer, za Deuteronomij, na čijoj se teologiji inspirira DtrH, svetost Božjeg naroda ovisi o tome hoće li prihvatiti biti narod svet za Gospodina (Pnz 7,6; 14,2.21; 26,19; 28,9).

 

 

Ivica Čatić

ivicat6@gmail.com

 

Ivica Čatić

 

Ponovnom uspostavom Srijemske biskupije i uzdignućem Đakovačke i Srijemske biskupije na stupanj Đakovačko-osječke nadbiskupije potrebno je pristupiti izmjenama i dopunama dosadašnjih pravilnika i statuta. Tako je došlo do izmjene i dopune dosadašnjeg Pravilnika dekanske službe Đakovačke i Srijemske biskupije, koji je na snazi od 1999. godine, br. 346/1999. a koji je uzet u obzir prilikom izrade novoga Statuta dekanske službe.

 

Statut dekanske službe

(Okružnica i proglašenje, br. 16/2011., Petrovaradin, 15. siječnja 2011.)

 

Draga braćo svećenici!

 

Ponovnom uspostavom Srijemske biskupije i uzdignućem Đakovačke i Srijemske biskupije na stupanj Đakovačko-osječke nadbiskupije potrebno je pristupiti izmjenama i dopunama dosadašnjih pravilnika i statuta. Tako je došlo do izmjene i dopune dosadašnjeg Pravilnika dekanske službe Đakovačke i Srijemske biskupije, koji je na snazi od 1999. godine, br. 346/1999. a koji je uzet u obzir prilikom izrade novoga Statuta dekanske službe. Budući da je osnovana Đakovačko-osječka crkvena pokrajina, uzeti su u obzir i pravilnici i praksa svih biskupija crkvene pokrajine, kao i Izjave i odluke Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske.

 

S tim u vezi, određujem:

 

Novi Statut dekanske službe Srijemske biskupije stupa na snagu danom njegova potpisivanja. Tim danom prestaje vrijediti Pravilnik od 15. siječnja 1999. godine.

 

Pozdrav u Gospodinu!

 

Preč. Marko Loš,                                                                 + Đuro Gašparović,

kancelar                                                                                          biskup

 

 

 

 

 

STATUT DEKANSKE SLUŽBE

U SRIJEMSKOJ BISKUPIJI

 

DEKANAT

Članak 1.

 

Srijemska biskupija podijeljena je na župe koje su povezane u dekanate (kan. 374, § 1 i 2).

 

Članak 2.

 

Dekanat je skupina više župa koje su područno i upravno povezane u posebnu cjelinu, da bi se zajedničkim djelovanjem promicala i usklađivala pastoralna skrb za župe na području dekanata (usp. kan. 374, § 2)

 

Članak 3.

 

Mijenjati granice postojećih dekanata, ili ustanoviti novi dekanat, može samo dijecezanski biskup saslušavši mišljenje Prezbiterskog vijeća.

 

Članak 4.

 

Dekanati se nazivaju po mjestu sjedišta ili po nazivu određenom u dekretu ustanovljenja. Dijecezanski biskup može ih mijenjati saslušavši mišljenje Prezbiterskog vijeća.

 

Članak 5.

 

Dekanate zastupaju izabrani članovi u Prezbiterskom vijeću, a dekani u Dekanskoj konferenciji.

 

DEKAN

 

Članak 6.

 

Na čelu dekanata je svećenik koji se naziva dekan (usp. kan. 553, § 1). Služba dekana je pastoralnoga, pravnoga i administrativnog karaktera.

 

Dekan promiče zajedničko pastoralno djelovanje (usp. kan. 374, § 2) i pruža pomoć svećenicima dotičnog dekanata.

 

Članak 7.

 

Dekana imenuje dijecezanski biskup, pošto što se posavjetuje, prema svojem razboritom sudu, sa svećenicima koji obavljaju službu u dotičnom dekanatu (kan. 553, § 2). Oblik savjetovanja obavlja se prema Zakoniku kanonskoga prava i u skladu s Izjavama i odlukama Druge biskupijske sinode Đakovačke i Srijemske biskupije (usp. br. 643).

 

Članak 8.

 

Dekan preuzima svoju službu od prethodnoga dekana. O primopredaji dekanske službe treba sastaviti zapisnik u četiri primjerka koji se dostavljaju na uvid i odobrenje Biskupskom ordinarijatu. Po jedan primjerak ostaje u arhivu Ordinarijata i dekanata, a po jedan se daje novom i prethodnom dekanu.

 

Članak 9.

 

Mandat dekana traje pet podina. Nakon isteka mandata isti može  biti  izabran još jednom.

 

Članak 10.

 

1.    Dijecezanski biskup može zbog opravdanog razloga, prema svojem razboritom sudu, dekana slobodno ukloniti sa službe (kan. 554, § 3).

 

2.    Ako služba dekana prestane prije isteka mandata, iz bilo kojeg razloga, pristupa se imenovanju novoga dekana koji obnaša službu do kraja tekućeg mandata.

 

Članak 11.

 

Svećenici dekanata biraju bilježnika dekanata u skladu s kann. 119 i 164-179 Zakonika kanonskoga prava, a potvrđuje ga dijecezanski biskup. Bilježnik pomaže dekanu u uredovanju, vodi zapisnik dekanatske korone i svih drugih dekanatskih susreta. Zapisnik potpisuje dekan i u roku od četrnaest dana nakon pomenutih susreta dostavlja ga Biskupskom ordinarijatu.

 

Članak 12.

 

Svećenici dekanata sastaju se dva puta godišnje na redovitim pastoralnim sjednicama (koronama), a na izvanrednim prema potrebi. Trećina svećenika dekanata može također zatražiti sazivanje izvanredne sjednice.

 

Članak 13.

 

1.    Sjednice saziva i njima predsjeda dekan, a u njegovoj odsutnosti ili spriječenosti bilježnik dekanata, ako njega nema, najstariji po dobi svećenik u dekanatu.

 

2.    Dnevni red sjednice određuje dekan. Biskupski ordinarijat na početku godine predlaže teme (kazuse) o kojima se raspravlja na sjednicama svih dekanata. Svećenici natpolovičnom većinom glasova odlučuju i o drugim pitanjima koja treba razmotriti na sjednici.

 

3.    Dekan obavještava Biskupski ordinarijat o dnevnom redu sjednice, a nakon nje izvještava o njezinom sadržaju. Biskupski ordinarijat daje svoj osvrt na izvješća u roku od četrnaest dana.

 

4.    Pozivi na sjednicu šalju se barem četrnaest dana unaprijed.

 

5.    Svi svećenici dekanata dužni su sudjelovati na sjednicama.

 

Članak 14.

 

Ovlasti, dužnosti i prava dekana

 

1. S obzirom na promicanje i usklađivanje zajedničke pastoralne djelatnosti, pravo i dužnost dekana je:

 

1)   promicati i usklađivati zajedničku pastoralnu djelatnost u dekanatu (kan. 555, § 1, br. 1;

2)   promicati u župama dekanata provođenje smjernica Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske, kao princip ujednačavanja pastoralne prakse (usp. br. 643-659);

3)   brinuti se:

- da se bogoslužni čini slave prema propisima svetog bogoslužja;

- da klerici njegova dekanata žive u skladu sa svojim staležom i da brižljivo obavljaju svoje dužnosti, napose da održavaju obveze rezidencije, o propovijedanju riječi Božje nedjeljom i blagdanima, o katehiziranju djece, mladih i odraslih i o pohađanju bolesnika;

- da se brižljivo pazi na doličnost i čistoću crkava i posvećenih stvari, osobito u euharistijskom slavlju i čuvanju Presvetog Sakramenta;

- da se župne knjige ispravno vode i propisno čuvaju;

- da se pomnjivo upravlja crkvenim dobrima u skladu s važećim odredbama financijskog sustava i drugim dijecezanskim propisima;

- da se vodi potrebna briga za župnu kuću (usp. kan. 555, § 1, br. 2-3).

 

2. S obzirom na klerike dekanata koji su mu povjereni, dekan:

 

1)   nastoji da klerici u određena vremena pohađaju pastoralna i druga predavanja, bogoslovne sastanke ili konferencije prema odredbi kan. 279, § 2 i odredbama krajevnoga prava (usp. kan. 555, § 2, br. 1);

2)   brine da prezbiterima njegova dekanata budu pri ruci duhovna pomagala, a isto tako neka se što više zauzima za one koji se nalaze u težim okolnostima ili imaju poteškoća (kan. 555, § 2, br. 2).

 

3. S obzirom na brigu za bolesne svećenike u dekanatu, neka se dekan brine: 

 

1)   da župnici njegova dekanata za koje zna da su teško bolesni ne ostanu bez duhovne i materijalne pomoći;

2)   da se dostojno obavi sprovod onih koji umru;

3)   da prigodom bolesti ili smrti ne propadnu ili se ne odnesu knjige, isprave, posvećeni pribor i drugo što pripada Crkvi (usp. kan. 555, § 3).

 

4. S obzirom na pohađanje župa, dekan je obvezan:

 

1)   prema odluci dijecezanskog biskupa pohađati župe svojega dekanata (kan. 555, § 4) i postupati prema Izjavama i odlukama Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske (usp. br. 646-647. 653);

2)   izvijestiti dijecezanskog biskupa jedanput godišnje o stanju u dekanatu;

3)   prema odluci dijecezanskog biskupa, da ide na susrete s krizmanicima te ga o susretu izvješćuje u smislu Sinodskih odluka br. 432 i 647.

 

5. S obzirom na druge dužnosti i prava 

 

1)   Dekan, kao član biskupijske sinode, mora na nju biti pozvan i na njoj biti nazočan i na njoj sudjelovati (usp. kan. 463, § 1, br. 7).

2)   Dekan, kao član dekanske konferencije, mora biti na nju pozvan i na njoj sudjelovati.

3)    Dijecezanski biskup savjetuje se s dekanom o prikladnosti svećenika za neku župu u dekanatu (usp. kan. 524).

4)   Dijecezanski biskup može se posavjetovati s dekanom, ako to smatra prikladnim, pri imenovanju župnog vikara (usp. kan. 547).

5)   Dekan čuva arhiv dekanatskog ureda.

6)   Dekana u njegovim župničkim i dekanskim poslovima svake godine vizitira dijecezanski biskup ili njegov delegat.

 

Članak 15.

 

Ovlasti dekana po delegaciji dijecezanskog biskupa

Dekan:

- brine da prezbiteri u dekanatu dogovore raspored službi i međusobnih zamjena tijekom godišnjih odmora prema kan. 533, § 3;

- svaki svećenik u dekanatu dužan je obavijestiti dekana o svakom svom izbivanju iz župe;

- brine da svaki dijecezanski svećenik u njegovu dekanatu načini valjanu oporuku;

- obavještava Biskupski ordinarijat o bolesti pojedinog prezbitera i njegovoj nemogućnosti obavljanja službi u povjerenoj mu župi;

- pronalazi zamjenu za bolesnog prezbitera, ukoliko on to sam nije u stanju učiniti, te o tome obavještava i Biskupski ordinarijat i za zamjenika traži potrebne župničke ovlasti;

- sudjeluje u primopredaji župničke službe u svom dekanatu te je dužan Biskupskom ordinarijatu dostaviti na ovjeru četiri primjerka zapisnika primopredaje u roku od osam dana nakon njezina izvršenja;

- ima pravo na dodatnih 10 bodova u mjesečnoj nagradi po Pravilniku financijskog sustava i bodovnom saldu. Tu nadoknadu dobiva iz UZUK-a ;

-kao znak službe, ima pravo nositi crveni pojas na crnom talaru.

 

Članak 16.

 

Dekanatski ured nalazi se u župi u kojoj je dekan župnik.

 

Članak 17.

 

Dekanat ima svoj pečat, urudžbeni zapisnik te arhiv za sve dekanatske spise koje treba u nj pohraniti i ondje čuvati.

 

Članak 18.

 

Biskupski ordinarijat dostavlja dekanatskom uredu kopiju dekreta razrješenja i imenovanja svih prezbitera i đakona na području dekanata, kao i kopiju dokumenata ili odredaba važnih za djelovanje u dekanatu.

 

Članak 19.

 

Ovaj Statut stupa na snagu na dan njegova potpisivanja.

 

Petrovaradin, 15. siječnja 2011.

 

Preč. Marko Loš                                                                 + Đuro

kancelar                                                                                biskup

 

Biskupski ordinarijat

 

Radnja Knjige o Ruti događa se u vrijeme sudaca, dakle u vrijeme intenzivnih teškoća koje je proživljavao Izrael zbog svojih uvijek iznova ponavljanih otpadanja od Gospodina, i predstavlja poveznicu prema periodu kraljevstva jer Rutin sin postat će djed kralja Davida.

 

      Knjiga o Ruti napominje da se njezina radnja događa u vrijeme sudaca, dakle u vrijeme intenzivnih teškoća koje je proživljavao Izrael zbog svojih uvijek iznova ponavljanih otpadanja od Gospodina. Ipak, ona uspostavlja poveznicu prema periodu kraljevstva jer će Rutin sin postati djed kralja Davida. Temeljna nakana Knjige o Ruti nije samo prikazati je prabakom kralja Davida. Iako naizgled jednostavna, ona sadrži različite aspekte koji su veoma skladno sintetizirani. U prvom planu ostaje činjenica da ona pripovijeda priču o ženama. Ni u jednoj drugoj knjizi hebrejske Biblije žene nisu u toj mjeri autonomne da s tolikom slobodom uzimaju u ruke svoj život i upravljaju njime. Ovdje je to moguće jer se dogodilo da su im muževi pomrli – pripovijedač u prvih pet redaka izvještava o tome kako su obudovjele da bi većinu naracije posvetio njihovom slobodnom djelovanju.

      Knjiga počinje napomenom da je u vrijeme vladanja sudaca u Izraelu nastala velika glad pa Elimelek iz Betlehema, skupa sa ženom Noemi i dva sina, odlazi u susjedni Moab da se naseli na moapskim poljanama (1,1). Po nastanjenju na moapskim poljanama umire Elimelek, Noemi ostaje sama sa sinovima Mahlonom i Kiljonom koji se oženiše Orpom i Rutom. Međutim, ubrzo i sinovi umiru. U 1,6 Noemi čuje da je Gospodin pohodio narod svoj i dao mu kruha, pa odlučuje vratiti se u svoju zemlju, među svoj narod. To je, dakako, razumljivo. No, što će biti sa snahama koje su Moapke? Iako su isprva izrazile spremnost da obje pođu s njom, Noemi ih poče odvraćati (1,8) – zašto bi išle za njom, za svekrvom u tuđu zemlju? Muževi su im pomrli, a one su sada slobodne pa neka se vrate svojim kućama i neka im Gospodin udijeli da nađu mir, svaka u domu svojega muža (1,9). Noemi, dakle, vidi 2 razloga zašto se one trebaju rastati i poći svaka svome domu, u svoj život u skladu sa svojom nacionalnošću, religioznom pripadnošću i dobom – tj. neka se udaju jer su mlade.

      Pitanje vratiti se sa svekrvom u Izrael ili ostati u domovini i vratiti se očinskoj kući i jednog dana se ponovno udati i započeti novi život? postaje ključni moment prvog dijela knjige. Orpa odlučuje postupiti najlogičnije i najrazumnije: vraća se kući svoga oca i svome narodu (1,14ss). Međutim, Ruta ne popušta pred nagovaranjem svekrve i donosi neshvatljivu odluku: nemoj me tjerati da te ostavim i da odem od tebe: jer kamo ti ideš, idem i ja i gdje se ti nastaniš, nastanit ću se i ja; tvoj narod moj je narod i tvoj Bog moj je Bog (1,16). Vidimo, za naoko neočekivanu i neshvatljivu odluku ona ima svoje razloge koji su njoj važni: odlučuje ne odijeliti se od Izabranog naroda i prihvaća Izraelovog Boga svojim Bogom! Moglo bi se reći da ima srca za svoju svekrvu (koja je prema njoj sigurno bila toliko dobra da joj nije zamračila pogled na Izraelce i njihovog Boga) i otvara srce Izraelovom Bogu. Dakako, njezinom obiteljskom domu ta odluka morala je izgledati kao ludost, pogotovo nakon što se Orpa vratila kući a njihova Ruta sa svekrvom otišla u tuđinu.

 

      Povratak u Izrael

      Noemi se s snahom Rutom vraća u Izrael. Stižu u Betlehem, susreću se s tamošnjim žiteljima, žene prepoznaju Noemi koji im pripovijeda svoju tragičnu sudbinu – kako su joj umrli i muž i sinovi (1,20-21). Nakon toga u pvi plan stupa Ruta. Biblijski pisac počinje je izbliza fokusirati i opisivati što radi i što joj se događa.

      Vidimo Rutu gdje se daje u akciju. Traži posao i nalazi ga u skladu sa situacijom u kojoj se nalaze ona i svekrva. Svoju zemlju nisu obrađivali pa na njoj nemaju što raditi. Kako je bilo vrijeme žetve, odluči da krene pabirčiti tj. skupljati po njivi ono što preostane nakon što žeteoci s nje skinu žetvu. Slučaj je htio (ako uopće ima slučaja? učitelji duhovnog života kažu da nema slučaja nego da smo uvijek na onom putu na koji nas stavlja Bog da hodimo prema njemu) da naiđe na Boazovo polje. Njoj se čini slučajnim što je naišla baš na njegovo polje, međutim događaji pokazuju da čovjek svojim hodom, mislima, riječima i postupcima ostavlja puno širi i dublji trag nego što bi se u prvi mah mogao nadati.

      Boaz je bio Elimelekov rođak i, prema ondašnjim zakonima, bio jedan od onih imao pravo otkupa Elimelekovog posjeda, a u tom slučaju i onih žena koje pripadaju obitelji a nemaju svoga muža ni djece – to pravo se dakle odnosi upravo na Rutu. Kada je Ruta, koja ove detalje još ne zna, došla na Boazovo polje, on je lijepo prihvaća i tretira je puno bolje nego što se inače postupalo s onima koji su išli pabirčiti (2,4-10). Na njezino pitanje čime je stekla toliku milost u njegovim očima da joj posvećuje pažnju iako je tuđinka, on joj odgovara: Čuo sam što si sve učinila za svoju svekrvu poslije smrti svoga muža; kako si ostavila oca svoga, majku svoju i zavičaj svoj te došla u narod kojega do jučer ili prekjučer nisi poznavala. Neka ti Gospodin plati sve što si učinila i neka ti udijeli pravu nagradu Gospodin, Bog Izraelov, kad si došla da se pod krila njegova skloniš! (2,11-12).

      Kada je Ruta izvijestila svoju svekrvu ono što joj se dogodilo, Noemi počinje blagoslivljati Gospodina zbog Boazovog postupka prema Ruti (2,19). Ovo je značajan detalj jer prethodno je, ne bez gorčine, nagovarala snahe da se vrate očinskim kućama i govorila kako se na nju digla ruka Gospodnja (1,13) – veliku obiteljsku dramu doživjela je, dakle, kao direktan Božji zahvat, kao kaznu. Ona ovdje, jer nije opisan nikakav prekršaj njezinog muža, ni njezinih sinova a niti nje same, predstavlja tolike jednostavne, obične i dobre ljude koje pogađaju tragedije, lome im srca a oni ne vide zašto? Ne nalaze lijeka svome bolu, a ni razloga zašto se to dogodilo. Tiho pate i dok misle na Boga, čini im se da ih je upravo On pritisnuo. Noemina tragedija bila je prevelika da bi joj se činila kao čisti slučaj da u kratkom roku pomru i muž i oba sina.

      Sada u ovom Boazovom postupku prepoznaje tračak svjetla. Tolika je u njoj bila želja – biti voljena, biti ljubljena od Gospodina, da i u ovom najmanjem tračku dobra žuri prepoznati Božju naklonost. Da, Gospodin me nije odbacio! Gospodin je ipak s nama! Teška i velika je to borba u njezinoj duši... Ona pripada križu ljudskog postojanja. Ali, s druge strane, ona predstavlja taj mukotrpni čovjekov hod ka poznavanju Boga. Ka prepoznavanju njegove dobrote. Kroz gustu i tamnu šumu vlastitih strahova i predrasuda ka svjetlu Božje istine. Drugačije ni ne može biti – Bog je izvor svjetla i mi k njemu ide iz svojih tama; on je vječnost ka kojoj se mi s mukom probijamo kroz svoju ograničenost... Radosna je vijest da nam on pripravlja taj put u kojem nas diže iznad onoga što po sebi jesmo i vodi nas k sebi. A k njemu ne možemo sitnog srca nego velikog kao što je njegovo... Ako želi postati kao njegovo...

 

      Ruta i Boaz

      Nakon što je vidjela kako je Boaz lijepo primio Rutu, Noemi počinje svjetovati Rutu kako da mu se još više približi i nađe mirno mjesto gdje će biti sretna (3,1.2-4) – neka mu se po završetku žetvenih radova i svečanosti vješto približi i uđe u njegovu intimu. Ruta je učinila kako ju je svekrva svjetovala i uvukavši se pod Boazov pokrivač legla pored njega. Nakon što se on probudio i iznenađen upitao tko je to, ona se predstavlja i, rekavši da je Ruta, odmah nadodaje da je on njezin skrbnik – nakon smrti Noeminog muža, Boaz kao rođak ima eskluzivno pravo steći njegovo imanje i sve žene koje pripadaju toj kući a nemaju svog muža ili djecu. Ovdje treba uočiti malenu, ali nipošto ne nevažnu razliku koja puno otkriva: Noemi je, pripremajući Rutu za susret s Boazom, rekla da mu se ona približi, a on će onda njoj reći što joj je činiti (1,4). Međutim, kad ju je upitao tko je to u mraku pored njega, Ruta mu je rekla: raširi skut svoje haljine na sluškinju svoju jer si mi skrbnik (1,9). Time mu daje do znanja da ono što bi ga moglo sljedovati po pravu, ona zapravo od srca priželjkuje. Dakle, opet je ova žena u inicijativi, nije – kako će joj odati priznanje – trčala za mladim muškarcima (3,10) nego prilazi njemu. Ona je, dakle, u njegovim riječima kojima ju je blagoslovio zbog njezinog postupka prema svekrvi (2,13) prepoznala dobrotu, prepoznala je čovjeka koji ima smisla za ono što je dobro i plemenito, koji je ne diskriminira nego na nju strankinju zaziva Božji blagoslov. Tim se riječima očitovala njegova nutrina, a sada Ruta svojim odabirom pokazuje da je privlači upravo to, da želi živjeti u onom domu koji je obasjan Božjim svjetlom i dobrotom.

      Na ovaj Rutin gest Boaz po drugi puta izriče svoj blagoslov nad njom. U njemu naglašava njezin hesed, milost (3,10). Rutin postupak je opisan kao hesed, što znači dobrota, milost, vjernost.. Ovim se pojmom izriče možda i najvažnija Božja kvaliteta – njegova milost. Izrael će tijekom svog više milenijskog hoda s Bogom naučiti da je Božja milost i njegova vjernost obećanjima danim patrijarsima jedini razlog zašto beskonačno sveti i pravedni Bog nije digao ruke od nevjernog naroda. To je dobrota koja ide unatoč svemu, protiv svega što se čini jače; ona grije usred studeni, stvara život usred pustinje.. Ona je dobrota kojoj se ne vidi razlog. To je znak da nije riječ o trgovini – dobrota koja izlazi iz Božjeg srca da bi čovjeku činila dobro, i kada on to vidi a i kada ne vidi. To je ono božansko, a kada se doživi u međuljudskim odnosima, onda postaje jasno da je to zapravo ono najdublje ljudsko, srž ljudskosti. To nije čudo jer, kako će britko i kratko potvrditi sv. Pavao, njegov smo rod (Dj 17,28-29). Ruta je svojim ponašanjem očitovala toliko hesed-a da je već drugi puta oduševila Boaza. Ona je u sebi, u svojem unutarnjem duhovnom vrtu, gajila tu božansku vrijednost, nosila njegovo svjetlo i toplinu koji su, vidimo, grijali ljude oko nje.

      Stoga će Boaz krenuti, pošto za sada nije prvi koji ima pravo otkupa Elimelekova imanja i žena na njemu, da izbori to pravo (4,1-12). Pošto onaj koji je imao to pravo nije htio uzeti imanje zajedno sa Rutom Moapkom jer bi morao s njom podizati potomstvo da se pokojniku sačuva ime na baštini (4,5), Boaz je pred valjanim svjedocima na gradskim vratima (koja su funkcionirala kao svojevrsni administrativni punkt), javno obznanio da onda on prihvaća ostvariti svoje pravo i postati skrbnik nad Elimelekovom baštinom i Rutom Moapkom (4,9-12).

      Tako je Boaz odlučio svoj život združiti sa Rutom i na određeni način se tješnje povezati i sa Noemi i njezinim imanjem. Prisutni svjedoci daju legitimitet ovom Boazovom činu i zaziva na njih blagoslov: Sav narod koji se nalazio na vratima gradskim i starješine rekoše: "Svjedoci smo! Dao Jahve da žena koja ulazi u dom tvoj bude kao Rahela i Lea, koje su obje podigle kuću Izraelovu! Obogati se u Efrati, a prodiči u Betlehemu! Neka tvoja kuća, po potomstvu koje će ti dati Jahve od ove mlade žene, bude kao kuća Peresa, koga Judi rodi Tamara! (4,11-12). Međutim, ovi događaji njihovog života nisu ostali samo njihova privatna uspomena, nego će se pomoću svoga djeteta ugraditi u rodoslovlje kralja Davida tj. postati Isusovi preci: Boaz rodi Obeda, Obed rodi Jišaja, Jišaj Davida (4,21; usp. Mt 1,5b-6a).

      Kad promatramo Rutu, vjernu snahu, vidimo kako nam biblijski pisac provlači snažnu poruku: iako tuđinka, ta žena je srce otvorila za Gospodinov hesed – dobrotu, milost i vjernost. Onaj tko njime napuni svoje srce više ne može biti tuđinac – takav čovjek ispravno cijeni druge ljude i životne vrijednosti. Na njemu počiva Božja briga i blagoslov. I zbog toga može činiti velike stvari, stvarati neslućene visine zajedništva i drugima otvarati oči za dubine života i ljudskosti.

      No, istovremeno, dok Ruta ostvaruje hesed prema ljudima s kojima živi i tako preporađa svoj životni okoliš, Gospodin je ne blagoslivlje samo u svakodnevnim relacijama. Ono što ona za sada ne vidi jest koliko će njezin mali, privatni život imati odraza na krupnom planu povijesti. Ona sada ne zna da se ugrađuje među direktne pretke kralja Davida i Isusa Krista! Koliko je velika ova žena, najbolje govori činjenica da je evanđelist Matej navodi kao jednu od jedine 4 žene koje spomenute imenom u Isusovom rodoslovlju (Mt 1,1-17). Tako Gospodin, u svojoj dobroti, od malih čini velike ljude – ljude koji u njegovim očima grade novi svijet. A veliko je samo ono što je u njegovim očima veliko.

 

 

Ivica Čatić

ivicat6@gmail.com

 

Ivica Čatić

 

PETROVARADIN, 6. siječnja 2011. godine - Na svetkovinu Bogojavljenja došli su u crkvu Svetog Jurja svećenici, časne sestre, vjernici katolici, pravoslavni i ljudi dobre volje na tradicionalni koncert «Božićne pjesme i običaji u Srijemu».

    

      PETROVARADIN, 6. siječnja 2011. godine - Na svetkovinu Bogojavljenja u četvrtak 6. siječnja 2011. godine došli su u crkvu Svetog Jurja, mučenika, u Petrovaradinu svećenici, časne sestre redovnice, vjernici katolici, pravoslavni i ljudi dobre volje koji žive u Srijemu, u Srijemskoj biskupiji, na prigodni tradicionalni jedanaesti po redu koncert «Božićne pjesme i običaji u Srijemu».Ovaj susret je još jedan doprinos međusobne čvršće povezanosti župa u Srijemu unatoč raznolikosti običaja i načina pjevanja božićnih pjesama u pojedinim župama i filijalama.

      Program «Božićne pjesme i običaji u Srijemu» i ove godine je organizirala Srijemska biskupija uz sudjelovanje pjevača, svirača, orguljaša, zborova i recitatora, koji su se predstavili igrokazima: Betlemaši i recitacije te božićnim pjesmama: Padaj s neba roso sveta, U to vrijeme godišta, Djetešce mileno, Gloria, Veseli se Majko Božja,Vesel'te se braćo danas, Vjerujem u Tebe, Vesela je nam' ura, Adeste fideles od John Francis Wade, 1751., Na nebu još sja od F.E.Belden, Tiha noć od Joseph Mohr, 1818., Raduj se o Betleme, Od istoka sunčanoga od Stanislava Prepreka, Anđeo Božji, od Stanislava Prepreka, Radujte se narodi, Vesel'te se kršćani, Pastirsko kolo, Zvončići, Sklopi blage očice, Anđeli, Bijeli Božić, Din-din-don…

      U program su se uključile gotovo sve župe u Srijemu sa ukupno oko dvije stotine izvođača među kojima su bila djeca, mladi, odrasli i stari, koji su duhovno obogatili više od četiri stotine posjetilaca. Na početku su koncert otvorili pjevači župe Sveti Juraj u Petrovaradinu 1, a nastavio mješoviti zbor iz župe Presveto Trojstvo u Srijemskim Karlovcima, te VIS „Tekije“, potom župni pjevači iz župe Presveto Trojstvo u Surčinu. Nastupio je i mješoviti zbor iz župe Sveti Juraj, mučenik u Golubincima, Mješoviti zbor HKPD «Jelačić» u Petrovaradinu, Tamburaši HKPD „Jelačić“, Djeca iz župa Šid i Morović i drugi. Betlemaše su izveli mladi iz župe Presveto Trojstvo u Surčinu i na mađarskom jeziku Dramska skupina iz župe Sveta Ana u Maradiku.

      Na koncu susreta mons. Đuro Gašparović, srijemski biskup uputio je riječi zahvale svim sudionicima ovoga slavlja i organizatorima, te izrazio radost što se vjernici i ove godine ovim slavljem uključuju u slavlja božićnog vremena. Biskup je naglasio da smo radosni što nam je Bog Otac darovao Sina Isusa čije smo rođenje proslavili u božićnoj noći i na Božić i slavimo ga kroz božićno vrijeme. Danas nam se objavio ovim koncertom kroz pjesmu i riječ. Biskup je pozvao sve nazočne da slijede “zvijezdu” prethodnicu a to je vjera koja ih vodi do Isusa, da se obogaćuju milosnim božanskim darovima i svjedoče Isusa Krista, novorođenoga Kralja, koji je uzeo našu ljudsku narav, postao čovjekom i time uzdigao čovjeka u milosni život s Bogom. ''Vjernici katolici u Srijemu, Hrvati i Mađari i svi ljudi dobre volje, večeras su se duhovno obogatili i osnažili kroz božićne pjesme naših predaka, koje se prenose novim pokoljenjima na veću slavu Božju i dobro svakoga čovjeka. Po ovim pjesmama na Bogojavljenje Isus se i nama objavljuje. Neka se ovaj tradicionalani koncert božićnih pjesama i običaja u Srijemu nastavi'', zaključio je svoju poruku biskup Gašparović.

      Susreta je nastavljen u zajedništvu razgovora i veselja svih nazočnih uz prigodni domjenak u prostorijama Pastoralnog centra Srijemske biskupije i Centra za mlade Srijema u Petrovaradinu.

 

Tomislav Mađarević

 

Tomislav Mađarević