U organizaciji Ureda za mlade Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda mladi vjernici katolici iz pet katoličkih biskupija Srbije hodočastili su u Rim od 15. do 20. veljače 2010. g. Bilo ih je 110 hodočasnika, pretežito studenata iz raznih župa Subotičke, Zrenjaninske, Beogradske i Srijemske biskupije te Grkokatoličkog egzarhata. Pripadali su raznim narodima i narodnostima. Ovo hodočašće mladih katolika Srbije, koje se prvi puta organiziralo u ovakvom obliku predvodio je sam beogradski nadbiskup mons. Stanislav Hočevar, predsjednik Međunarodne biskupske konferencije.

      Glavni organizator hodočašća bio je vlč. Ivica Damjanović, predstojnik i voditelj Ureda za mlade MBK sv. Ćirila i Metoda. Hodočašće se odvijalo pod geslom „Tko ide zamnom neće hoditi u tami.“ (Ivan, 8,12).

      U Rimu su hodočasnici u srijedu imali čak dva susreta s Papom. Prvi susret bio je na generalnoj audijenciji na kojoj ih je Papa pozdravio ovim riječima:

     „Od srca pozdravljam sve mlade hodočasnike iz Srbije, predvođene predsjednikom Međunarodne Biskupske Konferencije Svetih Ćirila i Metoda, nadbiskupom Stanislavom Hočevarom. Dragi prijatelji, došli ste na grobove apostola očitovati svoju vjernost Apostolskoj Stolici. Upravo danas započinjemo još jedno hodočašće, to jest, korizmeni hod priprave za Uskrsnuće Gospodinovo. Neka vam blagoslov, koji rado podjeljujem, pomogne da ustrajete. Hvaljen Isus i Marija!“

      Drugi, još važniji susret s Papom bio je sudjelovanje na Papinskoj svetoj misi kojom je Sveti Otac otvorio i započeo korizmeno vrijeme prema stoljetnoj tradiciji u crkvi sv. Sabine na Aventinu. Bio je to poseban doživljaj za sve mlade hodočasnike koji su ovogodišnju korizmu započeli upravo s Papom u središtu Crkve.

      Mladi hodočasnici iz Srbije po želji samoga nadbiskupa Stanislava Hočevara odsjeli su u Domu hrvatskih hodočasnika u Rimu gdje su našli ugodan smještaj i pravu domaću atmosferu. Već pri samom dolasku srdačno ih je primio i pozdravio upravitelj Doma o. Božidar Nagy, postulator za kanonizaciju bl. Ivana Merza. U četvrtak ujutro Nadbiskup Hočevar je došao i služio u kapelici Doma svetu misu za sve sudionike hodočašća i posebno se zahvalio upravi i vodstvu Doma na otvorenosti i lijepom prijemu za mlade katolike iz Srbije.

       U hodočasničkom Domu u Rimu mladi katolici su imali prigodu i mogućnost upoznati se sa svetačkim likom i djelom bl. Ivana Merza, uzora i zaštitnika mladeži, po kojem Dom nosi ime. Za mnoge od njih bilo je to pravo otkriće vidjeti i čuti za ovoga svetoga mladog čovjeka koji u svojoj osobi ujedinjuje brojne i duhovne i kulturne elemente raznih europskih naroda i kao takav je posebno značajan da bude uzor i izvan granica zemlje u kojoj je živio i djelovao.

       Osim Rima i njegovih vjerskih, povijesnih i kulturnih znamenitosti mladi su u dolasku hodočastili u Asiz a u povratku posjetili su Padovu i njezina svetišta dvojice svetaca, sv. Antuna i sv. Leopolda Mandića.

Ivan Radoš

Ivan Radoš

Razmišljanje, ili bolje reći pohvala vjere, "U počast vjernicima Srijemske biskupije“ koju je objavio bivši zemunski župnik i dekan msgr. mr. Antun Kolarević.

      Razmišljanje, ili bolje reći pohvala vjere, "U počast vjernicima Srijemske biskupije“ koju je bivši zemunski župnik i dekan, msgr. mr. Antun KOLAREVIĆ, objavio u Vjesniku Đakovačke-osiječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, br. 4. - 5., Đakovo 2009., str. 440. - 441. Ovdje donosimo dio tog teksta:

      ...Srijemska biskupija, nakon 235 godina u zajednici s biskupijom u Đakovu, osamostaljena je 2008. Da bi se uspostavila samostalnost Srijemske biskupije trebalo je nadvladati mnoge prepreke s raznih strana. Neke je trebalo podsjetiti, a nekima pokazati da to nije nova već jedna od najstarijih biskupija sveopćega i jedinstvenog kršćanstva. Tijekom dva milenija nasiljem je nestajala. Prestankom nasilja oživjela bi...

      ...Anđele, čuvaru Srijema, kako je narod mogao za svih tih promjena sačuvati vjeru? U čemu je njezina snaga? I Anđeo me uze sa sobom pokazujući mi povijanje šuma, talasanje usjeva, otežale grozdove rodnih vinograda, cvjetne livade, rijeke koje ih okružuju... Anđele Božji, sve mi je to poznato. Ja bih želio znati... On me tada uzdignu još više. I gle, rijeke kao da su stale, ne vidim ni one ritmičke pokrete šuma, usjeva, gdje li nestadoše vinogradi?! Anđele, ponovno ga zazvah. On me samo blago pogleda i svjetlom obasja dvije pergamene. Na jednoj Srijem od proljeća do jeseni. Na drugoj ogoljele šume, puste njive, livade kao četke, u vinogradima samo trs i loza, Srijem zimi.

      Gledajući Srijem s različite udaljenosti u razno vrijeme i u raznolikom stanju, shvatih da mi je time Anđeo odgovorio. Kada led prekrije rijeke, iako se čini da su prestale teći, ribe ispod leda i tada žive. Ni šume ne prestaju živjeti zimi, iako naizvan ne pokazuju nikakav znak života. Sve što nije čvrsto, kad košava zapuše, odnosi. A korijenje ogoljelih grana, čokota i bilja čuvaju životnu klicu od mraza, životinja i čovjeka. Ni vinogradi zasađeni u vrijeme kad se kršćanstvo širilo Srijemom nisu nestali, ako su i bili zapušteni kada su im vinogradari nastradali. Ni bolest koja se proširila u 20. stoljeću nije ih uništila. Kad započnu svjetliji i topliji dani, košava prestane, a led krene, život, do tada skriven i nevidljiv, ali sačuvan i u korijenu one najsitnije travčice, iziđe na javu. Hvala Ti, Anđele! Podsjetio si me na evanđeoske metafore i Isusove prispodobe.

      Za protekla dva milenija i raznih protivnika kršćanstva, čuvajući sebe i svoju vjeru, srijemski su ih kršćani sve nadživjeli zahvaljujući i toj sačuvanoj vjeri. Jer su se pojedinci iz raznih plemena koji su krstarili Srijemom i u njemu ostali, s vremenom pokrstili. Narod, kome je Srijem bio ili postao mjesto života i rada, nije uzvraćao silom već svojim proizvodima s njive, iz vinograda i od svoga stada. Iako imena tih "malih" ljudi koji su služili i trpili od drugih nisu nigdje zapisana, održali su kontinuitet opstanka i naroda i kršćanske vjere. Nisu vjerovali u nametnutu silu i nepravdu koja ih je tištila, u laži koje su morali slušati bilo u kojem, pa i u dvadesetom vijeku. Vjerovali su u dobro i nadali se boljem. Ni u najtežem vremenu nisu se odricali svoje kršćanske vjere, a čim bi nasilje oslabilo, vjerski bi život izišao na javu. Na pojedinim mjestima podizali bi Kristov križ, okupljali se oko njega ili u nekom domu, dok se nije pojavio pokoji svećenik i biskup.

      Vjera srijemskih kršćana ista je kao i svih drugih kršćana. Bog, Stvoritelj i sveopći sudac, Isus Krist, Bog i čovjek, Istina i Život, a Putem koji smo izabrali vodi nas Duh Sveti. S takvom vjerom, pouzdanjem i molitvom Trojedinom Bogu, iz generacije u generaciju, pazeći da se o pravdu ne ogriješe, iskazivali su ljubav prema ljudima i Bogu. I kad su vjernici Srijemske biskupije bili Rimljani, i kad su se Slaveni zaustavili i postali kršćani. I nakon raskola u 11. stoljeću bilo da se javno štovalo Boga latinskim ili bizantsko-grčkim obredom. I kada se uz latinsku biskupiju ustalila i grčka episkopija. I kad su se starosjediocima Hrvatima u srednjem vijeku pridružili Mađari sa sjevera, u novom vijeku sa zapada doseljavali Nijemci, Česi, Slovaci, a s istoka izbjegli Srbi, Ukrajinci, Rusini...

      Za sve kršćane, pa i srijemske, kršćanska vjera nije učenje jednog filozofa i vladajuća teorija određenog vremena da bi je drugi filozofi potisnuli u povijesno sjećanje. Ona je život koji s krštenjem počima i postepeno se ostvaruje u kršteniku koji ide stopama Kristovim. U javnosti se očituje i prepoznaje po dobrim i plemenitim djelima, bez velikih, pa čak i bez ikakvih riječi. S takvom, očuvanom i živom vjerom i srijemski su kršćani "pobjeđivali svijet" (usp. 1 Iv 5, 4-5), kako u vrijeme progona i mnogoboštva, krivovjerja i bezboštva, tako i u vrijeme materijalizma i ravnodušnosti. 

      Držeći se Apostolske vjeroispovijesti nadvladali su progonstvo i mnogobožačke natruhe koje su donosili rimski vojnici i razna plemena s dalekog istoka. Nicejsko-carigradska vjeroispovijest bila im je putokaz u nasrtaju arijevske hereze koju su neki srijemski biskupi grčevito zastupali. Ni patareni - bogumili, a ni mošeje koje su u Srijemu podigli poklonici Alaha, nisu pokolebali srijemske kršćane. U tim kušnjama vjera srijemskih kršćana, progonjena i zatirana, nije iskorijenjena, a ni zamrla. Kolikogod se u Srijemu izmijenilo naroda, svećenika, biskupa i njihovih sjedišta, za svih tih promjena ista je kršćanska vjera prožimala jednu generaciju za drugom. Obilazak pojedinih biskupa iz drugih sredina kad nije bilo domaćeg, srijemskog biskupa i biskupije, svjedoči da je i u to vrijeme bilo pravovjernih kršćana. Pastoralni djelatnici 20. i 21. st. koji su djelovali i djeluju u srijemskim kršćanskim zajednicama svjedoci su da je vjera i sadašnjih srijemskih kršćana ista kao i drugih kršćana u drugim regijama istog i drugih naroda. Zbog kontinuiteta i pravovjernosti srijemskih kršćana, jednakosti između katoličke i pravoslavne organizacije, Crkve i suvremenih društvenih odnosa, moglo se ponovno uspostaviti samostalnu Srijemsku biskupiju.

Antun Kolarević

ZEMUN, 15. kolovoza 2010. – Svečanim euharistijskim slavljem, koje je predvodio srijemski biskup Đuro Gašparović proslavljena je svetkovina Velike Gospe.

      ZEMUN, 15. kolovoza 2010. – Svečanim euharistijskim slavljem, koje je predvodio srijemski biskup Đuro Gašparović u koncelebraciji s domaćim župnikom, dekanom i začasnim kanonikom, preč. Jozom Dusparom i svećenicima zemunskog i drugih dekanata Srijemske biskupije, u nedjelju 15. kolovoza proslavljena je na zaista uzvišen i dostojanstven način u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zemunu svetkovina Velike Gospe.

      U svečano okićenoj crkvi, koju je kao i mnogo puta do tada, s velikom ljubavlju i požrtvovnošću okitila sestra Ozana iz zemunske zajednice Školskih sestara sv. Frančiska, čini se, nije bilo dovoljno mjesta za sve župljane i njihove drage goste iz drugih župa.  Ni zaista velika vrućina, koja kao da zapravo i nije smetala prisutnima, nije umanjila veličanstveni dojam prisutnosti Majke Božje i susreta s Njom i s Isusom Kristom.

      Jedinstveni ugođaj duhovne povezanosti svih koji su prisustvovali svečanoj svetoj misi mogao se osjetiti od samog početka pa sve do kraja euharistijskoga slavlja. Uvodeći u slavlje biskup Gašparović je rekao: „Sabrali smo se u ovoj našoj zemunskoj župnoj crkvi, slaveći svetkovinu u čast Djevici Mariji, njezinu uznesenju na nebesa, sjedinjeni s vjernicima, kršćanima koji se danas sabiru u crkve i marijanska svetišta širom svijeta. Započinjemo ovo sveto misno slavlje međusobno povezani u zajedništvu s Isusom Kristom i Velikom Gospom, našom Nebeskom Majkom. Dok vas pozdravljam, dragi župniče, braćo svećenici, redovnici, časne sestre redovnice,  dragi vjernici, pozivam vas da zahvalimo Gospi na svakoj njezinoj pomoći i da je molimo da nas i dalje prati i zagovora!”

      „Prije više od dvije tisuće godina otkako je Isus Krist, pravi Bog, postao pravi čovjek, započeo je homiliju biskup Gašparović, prije više od dvije tisuće godina jedna je djevojka zastala pred pojavom i porukom i razmišljala je što znači taj pozdrav 'Zdravo Marijo, milosti puna'. Odabrana je u malom gradiću Nazaretu i tu se odigrava čudo koje za sobom povlači velike plodove, te poslanje koje je Mariju osobno čekalo u životu. Proslavljena je upravo s toga što je do kraja ustrajala u pozivu i poslanju.“ „Vjerna danoj i zadanoj riječi Gospodina: 'Neka mi bude', nastavio je biskup obraćajući se okupljenim vjernicima i rekao kako „Marija svojim pristankom omogućuje silaznu putanju Boga među nas ljude, u našu ljudsku povijest. Njezin odgovor je preuzimanje silne odgovornosti za ostvarenje onoga što Bog hoće. Primjer je to kako se prihvaća i ostvaruje, kako se živi ono što Bog hoće.“ Tako je istaknuo da za Mariju to buduće Dijete, koje pod srcem nosi, postaje središnjicom i sadržajem njezina života, ali i cjelokupne povijesti. Ona prihvaća Božji plan. Za nju ne postoji uzmicanje. Ona ide naprijed. Zbog Njezine vjernosti Bogu i Isusu Kristu u Duhu Svetome ona je dušom i tijelom uznesena na nebo i postala Velika Gospa.

      „Bog upućuje svoj poziv preko Marije svakom, tako da postajemo suodgovorni za spas i sudbinu naroda i svijeta.

      Naime, kako je biskup istakao, svaki čovjek bi se trebao zapitati koliko je zapravo otvoren da čuje Božji glas i poziv te da povjeruje i da ga prihvati. Ima li boljeg primjera, rekao je biskup tom prigodom, kako treba svoj život staviti u ruke Svevišnjega, od rečenice koju je izgovorila naša zajednička nebeska Majka Marija, ’Evo službenice tvoje, neka mi bude po riječi tvojoj’.  Da li mi slijedimo njezin primjer i koračamo putem koji nam je Bog odredio, ili preispitujemo sve ono što mi kao ljudska bića ne možemo razumjeti. Da li na naše susrete, posebno na misu, dolazimo zato što mi to od srca želimo ili što moramo. Da li odgovaramo time na Marijin poziv da slavimo skupa s njom njezima Sina Isusa Krista ili to shvatamo kao nešto što jednostavno moramo uraditi. Sve su to pitanja koja bi nakon ove svete mise svatko od prisutnih trebao postaviti sebi."

      Biskup Gašparović je nadalje pozvao vjernike da slijede Mariju jer je ona za nas uzor poziva. „Svi smo pozvani izići iz svoga uhodanog života, pozvani na akciju koja treba prerasti u povijesnu dimenziju, koja će donijeti sreću čovječanstvu. Stoga nam treba ljudi koji će svjedočiti o ljubavi Božjoj koja uzima ljudsko tijelo, o ljubavi Isusa Krista, o Kristovu čovjekoljublju. Treba nam takvih, upravo u ovo vrijeme, danas. Treba nam onih koji će potresati drugoga da osjeti da postoji zakon ljubavi a ne mržnje. A to ste vi, braćo i sestre. To su pravi kršćani, praktični vjernici. Mi smo živa Crkva ovdje u Srijemu. Vjernik i pravi kršćanin, nastavio je biskup, a to smo mi, jest onaj koga Bog treba da unese živosti u obitelji, župne zajednice, u ovu Crkvu u Srijemu. Treba nam ljudi koji će poput Marije okupljati oko sebe raspršeno stado, buditi, oduševljavati ljude za Krista. Tvoriti živo zajedništvo u Kristovu Duhu. Ti ljudi su svećenici s kojima trebamo surađivati i odgovarati velikodušno na svaki njihov poziv. Uvijek živimo to naše obiteljsko, župno i biskupijsko zajedništvo“ zaključio je srijemski biskup.

      Na početku misnoga slavlja biskupa i svećenike u koncelebraciji, časne sestre redovnice te ostale prisutne vjernike pozdravio je župnik, dekan i začasni kanonik, Jozo Duspara i uveo u radost i značenje današnjega slavlja. Liturgijskim pjevanjem euharistiju je obogatio zbor župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zemunu. Slavlju Velike Gospe u Zemunu prethodila je trodnevnica koju su predvodili p. Marko Kurolt, OFM, gvardijan samostana u Zemunu, vlč. Dušan Milekić, imenovani župnik u Novim Banovcima i p. Ivan Maslać, DI, župnik i dekan u Beogradu.

      Veličanstvenost blagdana Uznesenja naše Nebeske Majke upotpunio je zemunski mješoviti zbor „Sveta Cecilija“ prigodnim pjesmama koje su s radošću uvježbavali za ovu prigodu. Osobiti dojam je ostavila završna pjesma „Zemunskoj Gospi“  koju župljani ovoga grada na poseban način štuju. Nakon svečanog euharistijskog slavlja svi prisutni su imali priliku da u crkvenom dvorištu još neko izvjesno vrijeme razmijene dojmove i porazgovaraju uz domjenak i osvježenje.  Vjerujem da je svatko od njih, nakon ove svete mise, kao i nakon posljepodnevnog euharistijskog slavlja koje je predvodio domaći župnik Jozo Duspara, ponio svome domu ono najdragocjenije, osjećaj prisutnosti i zagovora naše Nebeske Majke Marije čiju su pobjedu nad ovozemaljskom prolaznošću danas svečano obilježili.

fotografije: Danijela Lukinović

Biskupski ordinarijat

ZEMUN, 16. kolovoza 2010. godine -  U crkvi Svetog Roka u Gradskom parku u Zemunu, vjernici iz župa Zemuna i Novog Beograda u Srijemskoj biskupiji, proslavili su blagdan svetog Roka.

ZEMUN, 16. kolovoza 2010. godine -  U crkvi Svetog Roka u Gradskom parku u Zemunu, u ponedjeljak 16. kolovoza vjernici iz župa Zemuna i Novog Beograda u Srijemskoj biskupiji, proslavili su blagdan svetog Roka. Svečano euharistijsko slavlje u čast sveca, čije ime crkva nosi, a koje je započelo u 18.00 sati, predvodio je p. Alojz Letonja, župnik župe sv. Ćirila i Metoda u Beogradu, u koncelebraciji s njegovim subratom p. Rokom Gajsekom, preč. Berislavom Petrovićem, župnikom iz Novog Slankamena i povjerenikom za duhovnu izgradnju svećenika u Srijemskoj biskupiji i preč. Jozom Dusparom, zemunskim župnikom, dekanom i začasnim kanonikom. Na slavlju su sudjelovale i časne sestre redovnice u Zemunu Milosrdnice sv. Vinka Paulskoga, Školske sestre sv. Frančiska i druge sestre iz Beogradske nadbiskupije te veći broj vjernika laika.

      „Sveti Rok je bio hodočasnik, zaštitnik od kuge i kolere i svih zaraznih bolesti, osobito onih koje se pokazuju na koži“, započeo je homiliju p. Letonja i nastavio govoriti o svecu da je rođen u Montpellieru, gradu u južnoj Francuskoj. Prije nego je navršio 20 godina ostao je bez roditelja. Voditelj misnog slavlja je zatim predstavio život svetog Roka u odnosu prema drugima naglasivši da je svetac „prodao sva svoja dobra, a novac podijelio siromasima te se uputio prema Rimu kao siromašni hodočasnik. Tu je započeo dvorenje okuženih bolesnika u bolnici, a učinio je uz Božju pomoć i nekoliko čudesnih ozdravljenja. Nešto kasnije u Piacenzi, nakon niza putovanja, i sam je obolio od kuge te je bio prognan iz svoga grada. Tada se sveti Rok, kako je p. Letonja istakao u homiliji, osjetio osamljen kao Krist na križu, ali nije očajavao. Povukao se u jednu šumu gdje se hranio biljem. Tako osamljen uzdao se jedino u Božju providnost. U tom razdoblju života, kako neki životopisci spominju, svetom Roku je svaki dan dolazio jedan pas noseći mu komad kruha. To je prizor koji su ovjekovječili mnogi slikari, a jedna takva slika nalazi se u crkvi Svetog Roka ovdje u Zemunu gdje se mi sada nalazimo“, rekao je pater.

      „Talijanski patricij Gottardo Pallastrelli, nastavio je predvoditelj misnog slavlja, pronašavši bolesnog Roka u šumi, iako nije bio čovjek od duboke vjere, dirnut sudbinom ovoga svetog patnika, prihvata ga i počinje da ga njeguje dok nije ozdravio. Nakon ozdravljenja Rok se je vratio u svoj zavičaj, ali njegovu trpljenju nije bio kraj jer je iscrpljen od bolesti zbog koje se posve izobličio, tako da je postao neprepoznatljiv. Biva uhvaćen i zatvoren pet godina, te se ponovno razboljeva od kuge. Preminuo je u Gospodinu 16. kolovoza 1327. godine i biva odmah proslavljen raznim čudesnim znakovima. Štovanje ovog sveca su uvelike proširili franjevci i kapucini“, zaključio je pater prvio dio homilije.

      U nastavku p. Alojz, nakon ovoga kratkog podsjećanja na život svetog Roka, podstiče prisutne hodočasnike na razmišljanje o tome koliko je čovjek upućen na drugoga čovjeka, svoga bližnjeg, i da se njegova veličina i ogleda u tome koliko je spreman odgovoriti na taj poziv da pritekne u pomoć bolesnicima i uopće nekomu tko je u bilo kakvoj potrebi. Nakon homilije, u ovoj maloj crkvi, ali punoj vjernika, osjetio se trenutak svečane tišine u kome su prisutni preispitivali svoj kršćanski vjernički život.

      Na samom kraju svečane svete mise, koju su upotpunjavale i prigodne pjesme, Berislav Petrović je ukazao na veliki značaj molitve koju vjernici upućuju Gospodinu da bdije nad njihovim svećenicima. „Na taj način, kako je istakao, učvršćuje se njihova međusobna duhovna povezanost što donosi obostranu dobrobit“. Nakon što se župnik Duspara zahvalio na ovim pobudnim riječima, obavijestio je župljane da postoje ozbiljni planovi kada je u pitanju renoviranje crkve Svetog Roka, koju održavaju sestre Milosrdnice sv. Vinka Paulskoga. Nakon ovog euharistijskog slavlja u čast ovog sveca i patnika, ostaje samo jedno, da ga molimo da nas zaštiti od svih fizičkih i duhovnih bolesti današnjice i da nam dadne snage i volje da slijedimo njegov primjer tako što ćemo pomagati svojim bližnjima u nevolji te zadobiti nagradu u vidu neraspadljivosti jedinog pravog bogatstva, čistog i otvorenog duha.

Danijela Lukinović

Danijela Lukinović

PETROVARADIN, 23. srpnja 2010. godine – Prema odluci srijemskog biskupa, mons. Đure Gašparovića, u Srijemskoj biskupiji izvršene su slijedeće promjene u službama svećenika.

Župnici i župni upravitelji

Vlč. Stjepan Barišić, danom danom 12. srpnja 2010. godine, ekskardiniran je iz Beogradske nadbiskupije i inkardiniran u Srijemsku biskupiju. Danom 20. kolovoza 2010. godine imenovan je župnikom župe Uzvišenja sv. Križa u Petrovaradinu 2 (br. 261/2010.).

Vlč. Ivica Čatić, danom 19. kolovoza 2010. godine, razriješen je službe župnika župe Presvetog Trojstva u Srijemskim Karlovcima (br. 259/2010.).

Vlč. Dušan Milekić, danom 19. kolovoza 2010. godine, razriješen je službe župnog upravitelja župe Rođenja BDM u Novim Banovcima (br. 266/2010.) i danom 20. kolovoza 2010. imenovan župnikom iste župe (br. 267/2010.).

Vlč. Ivan Rajković, danom 20. kolovoza 2010. imenovan je župnikom župe Presvetog Trojstva u Srijemskim Karlovcima (br. 264/2010.).

Vlč. Stjepan Vukovac, danom 19. kolovoza 2010. godine, razriješen je službe župnika u župi Uzvišenja sv. Križa u Petrovaradinu 2, (br. 250/2010.) i danom 20. kolovoza 2010. stavljen je na raspolaganje Nadbiskupskom ordinarijatu u Đakovu.

Župni vikari

Vlč. Dušan Milekić, danom 19. kolovoza 2010. godine, razriješen je službe župnog vikara župe Uznesenja BDM u Zemunu (br. 265/2010.).

Vlč. Mario Paradžik, mladomisnik, rješenjem Nadbiskupskog ordinarijata u Đakovu, stavljen je na raspolaganje Biskupskom ordinarijatu u Petrovaradinu u Srijemskoj biskupiji, te je po odluci srijemskoga biskupa, mons. Đure Gašparovića, danom 20. kolovoza 2010. godine, imenovan za župnog vikara župe Svetoga Dimitrija, đakona i mučenika u Srijemskoj Mitrovici (br. 253/2010.).

Vlč. Ivan Rajković, danom 19. kolovoza 2010. godine, razriješen je službe župnog vikara župe Presvetog Trojstva u Srijemskim Karlovcima (br. 263/2010.).

Vlč. Ivica Zrno, danom 31. srpnja 2010. godine, razriješen je službe župnog vikara župe Svetoga Dimitrija, đakona i mučenika, u Srijemskoj Mitrovici (br. 252/2010.) i danom 1. kolovoza 2010. stavljen je na raspolaganje Nadbiskupskom ordinarijatu u Đakovu.

Ostale službe

Vlč. Stjepan Barišić, danom 12. srpnja 2010. godine, ekskardiniran je iz Beogradske nadbiskupije i inkardiniran u Srijemsku biskupiju. Danom 12. srpnja 2010. godine imenovan je pomoćnikom upravitelja Svetišta Gospe Tekijske u Petrovaradinu (br. 262/2010.-ad).

Vlč. Stjepan Barišić, danom 19. kolovoza 2010. godine, razriješen je službe pomoćnika upravitelja Svetišta Gospe Tekijske u Petrovaradinu (br. 262/2010.-ad) i danom 20. kolovoza 2010. godine (br. 262/2010.) imenovan upraviteljem istoga Svetišta.

Vlč. Ivica Čatić, danom 20. kolovoza 2010. imenovan je pomoćnikom koordinatora BPC-a u Petrovaradinu i odgovornom osobom za dizajniranje web-stranice Srijemske biskupije (br. 258/2010.).

Vlč. Dušan Milekić, danom 20. kolovoza 2010. godine (br. 267/2010.-ad) imenovan je pomoćnikom u pastoralnom radu u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zemunu.

Vlč. Stjepan Vukovac, danom 19. kolovoza 2010. godine, razriješen je službe upravitelja Svetišta Gospe Tekijske u Petrovaradinu (br. 251/2010.) i danom 20. kolovoza 2010. stavljen je na raspolaganje Nadbiskupskom ordinarijatu u Đakovu.

Preč. Eduard Španović, začasni kanonik, župnik i bivši dekan u Srijemskoj Mitrovici, danom 1. lipnja imenovan je za dekana Srijemskomitrovačkog dekanata.

Biskupski ordinarijat

PETROVARADIN, 4. kolovoza 2010. godine - O blagdanu Snježne Gospe, 4. i 5. kolovoza, tradicionalno se hodočasti u Srijemsko „Svetište Majke Božje Tekijske“.

  PETROVARADIN, 4. kolovoza 2010. godine - O blagdanu Snježne Gospe, 4. i 5. kolovoza, tradicionalno se od davnina hodočasti svake godine Gospi Tekijskoj u Petrovaradinu u Srijemsko „Svetište Majke Božje Tekijske“.

Na blagdan sv. Joakima i Ane, roditelja Blažene Djevice Marije, 25. i 26. srpnja, tradicionalno se svake godine hodočasti u Svetište Gospe Tekijske u Petrovaradinu, na tzv. „Male Tekije“ i to iz svih krajeva Srijema, Bačke, Banata i šire, iako se ovo slavlje obilježava u okviru petrovaradinskog dekanata. Naime, 26.7.1754. godine, na blagdan svete Ane, majke Blažene Djevice Marije, Svetište je posvećeno, te se nastavlja  hodočašće, koje je već do tada bilo ustaljeno, a Petrovaradinci i drugi ga nazvaše „Male Tekije”. I to hodočasničko slavlje traje do danas i nastavit će se, vjerujemo, do konca svijeta.

Ovogodišnje slavlje "Velikih Tekija" započelo je u popodnevnim satima 4. kolovoza 2010. godine dolaskom na tisuće vjernika hodočasnika iz svih dvadeset i devet župa Srijemske biskupije, iz susjednih biskupija Subotičke, Zrenjaninske i Apostolskog egzarhata za vjernike bizantskog obreda u Srbiji i Crnoj Gori, te vjernike hodočasnike iz Beogradske nadbiskupije, kao i one iz Republike Hrvatske iz Đakovačko-osječke nadbiskupije i iz drugih zemalja, te vjernike sestrinske Srpske Pravoslavne Crkve koji rado dolaze u Svetište na molitvu. Već su od 15 sati hodočasnici pristupali sakramentu pomirenja na hrvatskom, mađarskom, staroslavenskom i drugim jezicima.

Svečano pontifikalno misno slavlje Predvečerja u 19 sati, kojem su prethodile mise na staroslavenskom i mađarskom jeziku, predvodio je srijemski biskup mons. Đuro Gašparović uz koncelebraciju svih dvadeset svećenika koji djeluju u župama Srijemske biskupije, kao i svećenika iz susjednih biskupija, te iz biskupija iz Republike Hrvatske.

Na euharistijskom slavlju je sudjelovalo više tisuća vjernika hodočasnika kojima se u homiliji obratio biskup Gašparović. Najprije je kratko spomenuo povijest Svetišta riječima: „Evo nas u Svetištu Gospe Snježne, Gospe Tekijske, na kojem je od 13. do 16. stoljeća, stajala jedna crkvica bez tornja, posvećena Blaženoj Djevici Mariji. Bilo je to poznato proštenište njoj u čast. Stojimo na ovom mjestu na kojem su Turci porušili crkvicu i podigli drvenu muslimansku džamiju s minaretom i malim počivalištem koje se arapski zvalo „tekija“, odakle potječe i današnji naziv Tekije. Ovo je sveto mjesto gdje su Isusovci pretvorili džamiju u kršćansku kapelicu Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije, kasnije crkvicu Gospe Snježne odnosno Gospe Tekijske. A mi se danas molimo i slavimo svete mise u ovom Svetištu i pred slikom Bogorodice s Djetetom u naručju, koju je crkvici u znak zahvalnosti darovao princ Eugen Savojski, veliki vojskovođa i veliki štovatelj Majke Božje jer je Gospinim zagovorom pobijedio silnu tursku vojsku 5. kolovoza 1716. godine. Evo nas u Svetištu gdje je 1881. godine veliki štovatelj Gospe Tekijske Ilija Okrugić, župnik, opat i književnik, u dogovoru s biskupom Josipom Jurjem Štrosmajerom, izgradio ovu sadašnju crkvu. Ovo se mjesto proširivalo, obnavljalo i obnavlja se i održava i danas“.

Govoreći o Majci Božjoj biskup nastavlja: „Večeras slavimo Vigiliju blagdana Gospe Snježne i kao hodočasnici častimo Gospu Tekijsku. Blažena Djevica Marija, koja je po anđelovu navještenju primila Božju Riječ, Isusa Krista i svijetu donijela Život, priznaje se i časti kao prava Majka Boga i Spasitelja i naša Nebeska Majka. Ona je živjela Kristov život u svojoj duši. Sve što je Isus proživljavao i doživljavao, od svoga djetinjstva sve do križa, odjekivalo je i u njezinu tihom srcu. Marija po daru velike milosti daleko nadvisuje sve druge stvorove, nebeske i zemaljske“.

A biskupova riječ, koja prikazuje Mariju u odnosu prema nama, primijenjena na naš život glasi: „Marija se pokazuje kao naša Majka, u prvom redu time što nas uči. Ona nas uči vjerovati, nadati se i ljubiti. Zato je molimo da nam umnoži vjeru, učvrsti ufanje i usavrši ljubav i da nas ohrabri da ne gubimo povjerenje u Boga. Marija Majka nas uči moliti. Molila je mnogo i čuvala sve Božje riječi u svom srcu. Zato nas poziva da i mi molimo“, pozvao je biskup i nastavio:

„Marija se pokazuje kao naša Majka jer nas vodi, prati i zagovara kod svoga Sina. Ona nas prati i vodi kroz opasnosti ovoga svijeta, štiti nas i brani. Ona nas vodi k Isusu. Neka nas uvijek, na našem teškom putu, tješi, pomaže, prati, vodi i zagovara Blažena Djevica Marija, naša nebeska Majka“, zaključio je svoju homiliju biskup Đuro Gašparović.

Večernje slavlje završilo je tradicionalnom procesijom sa svijećama i s Gospinom slikom Križnim putem uz Svetište.

Nakon slavlja u Svetištu je upriličen prigodni vjerski program koji je trajao do kasno u noć.

Tomislav Mađarević

Tomislav Mađarević