Misna čitanja pred nas stavljaju temu svršetka svijeta. Tome trebamo pristupiti sa razumijevanjem i mudro. Sa razumijevanjem, da ne bismo olako prihvatili neke stvari, banalizirali ih i na kraju došli do krivih zaključaka. 

Današnja misna čitanja pred nas stavljaju temu svršetka svijeta. Tome trebamo pristupiti sa razumijevanjem i mudro. Sa razumijevanjem, da ne bismo olako prihvatili neke stvari, banalizirali ih i na kraju došli do krivih zaključaka. A mudrost trebamo zato da znamo vrednovati koliko je kraj važan: pogledajmo samo nekog majstora ili umjetnika – već na početku posla zna kraj, zna što bi na kraju trebalo biti; za cijelo vrijeme posla zna što hoće. S druge strane, onaj tko radi a ne zanima ga kraj – unaprijed već znamo kako će mu djelo završiti!

Lk, pišući svoje evanđelje, želi dati do znanja da je Isus bio jasno na liniji SZ-nog učenja i kako tvrdi da će nastupiti kraj svijeta i kako će on izgledati. No, po pitanju raznih „proroka“ koji sve znaju pa i kada će kraj, on jasno kaže: Ne slijedite ih! Pazite, ne dajte se zavesti! Govori o tome da će biti ratova, pobuna, potresa, pošasti i raznih strahota – a kad ih uostalom nije bilo? Pa bilo ih je uvijek i bit će ih dok je ovog svijeta! Zapravo, govoreći o njima, Isus kao da kaže: da, svijet će još trajati – još će biti ratova i strahota, potresa; prije kraja koji će doći, ovih nevolja još mora biti i to ne malo!

Međutim, kada seradi terminu svršetka svijeta, Isus o tome ništa ne govori (za razliku od mnogih svojih suvremenika koji su „znali“ kad će biti kraj a nije bio, kao i svih onih koji to kroz cijelu povijest oglašavaju – uvijek znaju kad je kraj a svijet usprkos njima traje tisućama godina). U Mk Isus je otvoreno rekao da ni Sin ne zna kad će doći taj dan (Mk 13,32). Dakle, Riječ Božja je jasna: kraj će biti, ali kad – nije na nama da znamo. Ni Isus se ne trudi to precizirati.

Međutim, kada je u pitanju kraj svijeta, Isusu je od određivanja samog trenutka svršetka važnije nešto drugo. Kad malo bolje pogledamo sadržaj današnjeg evanđelja, vidjet ćemo da je toj drugoj temi posvetio više prostora. Naime, učenici pitaju kad će to biti, a Isus u više od pola odgovora ne govori o tome kad će biti, nego govori upravo o njima! Njemu su važniji oni, brine o njima!

Isus ne krije učenicima da će se i oni naći u tim strahotama i nevoljama. „Samo budi pobožan i dobar pa te neće stići nikakva nevolja“, to vidimo nije Isusova teologija; on otvoreno kaže: progonit će vas, neke će od vas i ubiti! Međutim, ako će i biti strašno, Isus svoje ne ostavlja same i bespomoćne! Nakon što im je pred oči stavljen teret budućih događaja, u Isusovom govoru postaje sve jasnijom i jedna druga, itekako važna nit poruke: On je sa svojima, On svoje neće napustiti!

Najprije im kaže: ne plašite se! Ako vas i uhvate i predaju, ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti nijedan vaš protivnik. Isus će biti blizu, jako blizu svakom svom učeniku! Zapravo, malo dalje u Lk evanđelju, gdje u stvari završava govor o posljednjim događajima, jer naše čitanje donosi samo dio, Isus im kaže: Kad se sve to stane zbivati, ustanite i podignite glave! Isusov se učenik nema čega plašiti! Čak i pred koncem ovog svijeta on može biti miran!

Mir vam svoj dajem, rekao im je za posljednjom večerom, mir koji svijet ne može dati jer svijet lažova, smutljivaca, prevaranata, nasilnika, ubojica… on u sebi nema ono što će dobiti Isusov učenik. Kad otvori srce, kad upozna svjetlo i toplinu Isusove riječi, kad osjeti ljubav koji se u njoj nudi, Isusov učenik zadobiva mir. Jer on je otkrio život. (...a život je vječni ovo: da upoznaju Tebe…i Sina kojeg si poslao).

On sad zna po čemu je život – život, i bez čega život nije više to što bi trebao biti, iako se često naziva „život“. Bez onoga bitnoga, život se pretvara samo u životarenje (ili u „životinjarenje“).

Život je ono što je živio Gospodin Isus, ono zbog čega su ga ubili – to je život koji se ipak pokazao jačim od smrti. O tome kakav je to život ponajbolje govore ljudi koji su ga osjetili, u sebe primili i više ga se nipošto nisu htjeli odreći.

Kršćanin, vjernik bi trebao biti onaj koji u sebe uzeo taj život i koji će onda osvjedočeno moći reći svome djetetu: Sinko, nemoj živjeti svakako, nemoj živjeti pod svaku cijenu jer život zapravo nema cijene. Dobiva se besplatno, milošću Kristovom, a ne daje se nipošto. Jer bez njega življenje u trajanju od 20 ili 40 godina više, ostat će samo prazna ljuštura; samo uspomena na život.

Oni koji su Isusovi, oni to razumiju, oni zato čuvaju život; oni će i u onaj dan moći podići glave!

Ivica Čatić

ivicat6@gmail.com

Ivica čatić

Događaji koji slijede iza Izraelovog izlaska iz Egipta ostali su duboko urezani u njegovoj religioznoj i nacionalnoj svijesti. Ono što je započelo spasenjem iz Egipta i nastavilo se hodom kroz pustinju, opisuje što je Izrael bio, ali i ono što treba biti. 

      Događaji koji slijede iza Izraelovog izlaska iz Egipta, zbog svojeg iznimnog sadržaja i njihovog značenja, ostali su duboko urezani u njegovoj religioznoj i nacionalnoj svijesti. Ono što je započelo spasenjem iz Egipta i nastavilo se hodom kroz pustinju sve do ulaska u Obećanu zemlju, u isto vrijeme opisuje i ono što je Izrael bio, ali i ono što Izrael treba biti prema Božjem namislu.

      Izvještaj u kojem nam biblijski pisac pripovijeda hod Izraelca kroz pustinju uokviruje tj. dolazi i prije i poslije velikog kompleksa zakona. U poglavljima Knjige Izlaska 16-18, Knjige Brojeva 10-36 te Pnz 1-4 vidimo izraelski narod na putu prema Obećanoj zemlji. To je put koji nije lagan i stoga se poput refrena u njemu ponavljaju tegobe ili iskušenja gladi, žeđi i umora. Iako se ponekad događa sukob s neprijateljski raspoloženim strancima koje susreću na svom putu, ti su događaji predstavljeni kao kratke epizode. Glavna tema jest izraelski narod u hodu, u hodu u kojem se čini da će ih proždrijeti glad i žeđ ili da će popadati od umora i da neće moći prema Obećanoj zemlji.

      U tim trenucima Izraelcima se sloboda, u kojoj nemaju materijalnu sigurnost i visinu standarda, čini mizerna u odnosu na ono što su imali u Egiptu. Zbog toga se više puta bune protiv Mojsija i Boga (Izl 15,24ss; 17,1-7; Br 11,1-3.4-35; 20,1-13). Ropstvo uz solidan standard činilo im se boljim od slobode i vjernosti Bogu koji sa sobom nose određeni stupanj neizvjesnosti i teškoća – kao da u povećanoj normi radova u Egiptu nisu proživljavali teškoće? Ovaj stav nije rezultat trenutnih povijesnih okolnosti nego će se tijekom povijesti pokazati konstantnom karakteristikom Izraela, zbog čega će otpadati od Gospodina i bježati od odgovornosti za svoju sudbinu i htjeti ih zamijeniti za političku i ekonomsku sigurnost. Uslijed toga će upadati u niz nevolja pa i pod Gospodinovu kaznu. Kasnije će ovaj motiv odbacivanja slobode radi standarda postati proširen motiv u književnosti i time se pokazati univerzalnom kušnjom za svaki narod i pojedinc u njemu.

      Hod pustinjom u ostatku SZ-a i Izraelovoj memoriji postao je metafora, slika života. On oslikava duboka životne istine, pitanja i probleme: Boga koje je tu i spašava i Izrael kojemu se čini da propada i buni, a ne vidi da je to put oslobođenja. Izrael u pustinji uči živjeti u Božjoj prisutnosti, uzimati slobodu i život samo iz Božje riječi i ni iz čega drugoga. Za postizanje takvog ideala bilo je potrebno čišćenje srca tako da je hod pustinjom zapravo hod pustinjom vlastitog srca koje treba upoznati i otvoriti da bi i u njemu, kao i u prirodi, zavladao Bog, da se u njemu šeće kao u lijepo uređenom vrtu!

      Hod pustinjom će, osim zajedništva s Bogom u vidu Sinajskog saveza, iznjedriti i solidarnost među Izraelcima jer u pustinji je nemoguće živjeti i preživjeti bez pomoći drugoga, bez suradnje i društvenosti. Zbog toga će kasnije na nekim mjestima SZ-a boravak u pustinji postati idealiziran – narod je jedinstven u ostvarivanju Božjeg projekta i svetosti (Br 15,32-36; 17,6-15; 25,6-13), to je vrijeme zaručništva i prve ljubavi Boga i Izraela (usp. Hoš 2).

      I kada nauči na Božju prisutnost i moć njegove riječi, Izrael već u slijedećem trenutku ostaje sam. Hebr. midbar upućuje na odsutnost riječi. Izrael zapravo biva, poput Abrahama, uveden u kušnju u kojoj treba izmjeriti svoju vezu s Bogom, razinu svoje vjernosti i partnerstva. U trenucima kad je odsutna riječ Božja, u pravilu se pojavljuje riječ ljudska – Izraelci se bune i mrmljaju! Tako je prije sklapanja Saveza na Sinaju (Izl 19-20), tako je i poslije njega – intenzitet pobuna stalno raste! Na njih Gospodin reagira sa razumijevanjem i milosrđem. Nakon sklapanja Sinajskog saveza, postaje stroži prema Izraelcima jer su Savezom na sebe preuzeli obveze i sada ih odgaja za odgovornost. Nevjernost Izraeleca i nespremnost da zaposjednu Obećanu zemlju postati razlog da ih Gospodin kazni sa 40 godina lutanja pustinjom – dok ne izumre nevjerni naraštaj!

      Izrael pod Sinajem

      Dakle, u poglavljima Knjige Izlaska 16-18 Izrael nastavlja svoj hod prema Obećanoj zemlji (usp. Post 15,19ss, Izl 6,2-8). Do danas je ostalo nejasno kojim putem je Izrael išao: sjeverno uz more ili južno, kao što tvrdi kršćanska tradicija iz 4.st? U svakom slučaju, bliže odredište ka kojem se Izrael usmjerava jest brdo pod kojim se Gospodin ukazao Mojsiju i rekao mu da će Izraelci, po izlasku iz Egipta, ovdje služiti Bogu (3,12).

      Do sada je Gospodin izraelski narod oslobađao od (Egipćana) i vodio ih kroz (pustinju). Gora Sinaj će se pokazati samo privremenim boravištem, no ovdje put ne završava. Osim toga, geografija, pa ni pojam Obećane zemlje, ne daje odgovor na pitanja – za što ih je oslobodio? Svrha svih Božjih akcija u prilog Izraelu postat će bjelodanom ovdje pod Sinajskom gorom. Sve do sada spominjane teološke kategorije (Stvaranje, izabranje, sloboda, život itd.) uviru u ono što će se dogoditi u Sinajskom savezu – uviru i dobivaju novi impuls, novu kvalitetu. Ovdje će Izrael dobiti Zakon Božji koji sadrži temeljne strukture njegovog zakonodavstva, štovanja Boga i narodnog identiteta uopće. Time Božji projekt kojeg je započeo s Abrahamom, projekt spašavanja iskvarenog svijeta (usp. Post 6,5-7) dobiva svoj pečat i prve konkretne odrednice. Više nije skriven samo u Božjim mislima nego biva objavljen, štoviše – udijeljen Izraelu, a Izrael njime obavezan.

      Izrael će zapravo tek nakon što se oslobodio jednog gospodara (faraona i Egipćana), dobiti drugoga s kojim sklapa Savez i preuzima obaveze. Dakako, u prvi mah ovo ne zvuči ohrabrujuće i ne daje dojam da je Izrael oslobođen. No, njegova kasnija povijest jasno će pokazati da ovo drugo „ropstvo“, da odredbe ovog drugog gospodara nemaju za cilj osigurati gospodaru korist nego Izraelu slobodu. Štoviše, povijesno iskustvo će pokazati da Izrael, ako ih odbaci, nije sposoban – iako ga nitko izvana ne ugrožava – živjeti slobodu sam unutar svojih granica. Kasniji će događaji dokazati da Izraelci svoju slobodu mogu steći samo ako priznaju odredbe ovog drugog gospodara, tj. ako prionu uz Božji zakon.

      Sinajski savez (20,1-17)

      Uvodni tekst u Izl 19,3-8 složen je upravo prema modelu vazalskog ugovora tj. saveza kakvi su se sklapali na političkom području između jačih i slabijih partnera: podsjećanja na ono što je jači učinio u prilog slabijeg (19,4), uvjeti koje mora slabiji mora ispuniti da bi stupio u Savez (19,5a), obaveze koje će ostvariti jači ako mu slabiji bude vjeran (19,5b-6a) te prihvaćanje uvjeta koje je postavio jači od strane onog koji je slabiji (19,7-8). Nakon ovog početnog pristanka, Bog izdaje naredbe o pripremi za sklapanje Saveza – posvećivanje naroda i njihovo očišćenje te disciplina pod gorom Sinaj (19,9-25).

      U Izl 20, nakon izvršenih priprema, Bog će Izraelu udijeliti Deset zapovijedi, kao prvi dio svoga Zakona. Prvo treba reći da pojmova deset, zapovijed i Zakon u hebrejskoj Bibliji nema kad se radi o Sinajskom zakonu u Izl 19-24, dakle u opisu njegovog donošenja. U hebrejskom originalu ovdje se govori o riječima: ono što Bog upućuje Izraelcima su njegove riječi a sve skupa jest njegova pouka (Torah). Pojam Zakon i zapovijedi uvedeni su u kasnijim prijevodima. Izvorno, dakle, Bog Izraelu upućuje svoju pouku kako će živjeti kao njegov saveznik – to je pouka kako hoditi putem života. Dakako, Izrael nije morao prihvatiti ni ovu pouku, međutim, povijest će pokazati kako će u slučaju nepoštovanja ovih Božjih riječi nastajati nered među Izraelcima, vraćat će se u kaos na koji Bog neće moći ostati skrštenih ruku, kao što nije ni na grijehe i okorjelost u zlu drugih pojedinaca i naroda, što smo vidjeli do sada.

      Bog koji nije morao, ali je htio osloboditi Izraela iz Egipta, želi ga i dalje oslobađati i zato ga čini svojim saveznikom, zato mu udjeljuje riječi koje vode na put života. Dakle, njegove riječi nisu zapovijed nego sredstvo oslobođenja, putokaz u život. Stoga će u tim riječima biti nešto što zvuči kao zapovijed, npr. ne poželi, ne ubij itd., ali samo da bi Izraelu zatvorio put koji vodi u nered, ropstvo i smrt. Pomoću ovih riječi Gospodin želi „ograditi“ Izraela da ne bude izložen zlu i njegovim razornim učincima. Oslobođenje koje je Gospodin započeo snažnom mišicom tek je početak: kad Izrael uđe u Obećanu zemlju i kad ne bude ima agresora za vratom, i onda treba biti slobodan – slobodan u sebi. Ove riječi, ako ih bude vršio, osigurat će mu nutarnju slobodu – da ne porobljuju, ne varaju i ne oštećuju jedan drugoga. Kada bi ih se pridržavali, u zemlji bi vladali red i pravda, nitko ne bi bio prevaren ni oštećen. Da svaki, pa i najslabiji pojedinac u narodu, bude zaštićen i da može slobodno i ljudski živjeti – upravo je to cilj ovih zapovijedi. Većina ih je, stoga, usmjerena na ljude a samo manji dio na Boga – on i ovdje više brine o ljudima nego o sebi!

      Pomoću ovih riječi Bog kani spriječiti Izraela da padne u kaos i krene put smrti i one su stoga izraz njegovog projekta kojeg je počeo s Abrahamom. One trebaju osigurati zdrav i skladan život izraelskog naroda i biti mu na blagoslov. Kada se to dogodi, onda Izrael može postati svjedočanstvo Božjeg osloboditeljskog projekta za sve druge narode. Pred očima svi drugih naroda Bog se treba proslaviti u Izraelu tako da se i oni požele uključiti u ovaj projekt oslobođenja i ozdravljenja svijeta.

      Naš današnji mentalitet je „osjetljiv“ ili, bolje reći, ne trpi zapovijedi. I ovih „10 Božjih zapovijedi“ znaju vrijeđati ponos modernog čovjeka. Međutim, upravo one svojom istinitošću i dubinom mogu postati spasotvorne i oslobađajuće. Čovjek želi biti slobodan, to je jasno. No, čovjek isto tako ne želi biti prevaren. Upravo iz susreta ovih dviju vrijednosti tj. zahtjeva koje čovjek stavlja pred život, vidljiva je vrijednost ovih Božjih riječi. Zapovijed nije lako čuti, ali što ako ta zapovijed vodi dobru? Što ako ona nema alternative? Umjesto da se pita da li mi je laka ili teška?, da li me zarobljava?, ne bi li se čovjek radije trebao pitati: a zašto ne mogu prionuti uz nju? Jesam li uopće slobodan ako ne mogu prionuti uz dobro? Tako se Božja riječ, bez obzira bila ona shvaćena kao zapovijed ili ne, otkriva ne samo kao vanjski putokaz u život, nego kao kazaljka koja mi pokazuje stupanj moje unutarnje slobode. Da čovjek, dok se grčevito bori za svoju vanjsku slobodu, ne ostane iznutra neslobodan. I da ne bi, hitajući za slobodom, ostao prevaren jer nije slobodan učiti o dobru i uz njega prionuti. Stoga Božja riječ, dok izvana oslobađa međuljudske odnose, iznutra otkriva stupanj moje slobode i time pomaže moje sazrijevanje.

      Ovo oslobođenje u novom zavjetu poprimit će još naglašeniju unutarnju dimenziju – umjesto društvenih odnosa, u prvi plan će doći duboka osobna istina, duhovna stvarnost koja se treba osloboditi zabluda i grijeha da bi mogla krenuti ka punini života s Bogom. Sv. Pavao će kršćanima reći da su prestali biti robovi grijeha i da sada postaju robovi pravednosti – do posvećenja (Rim 6,19)! Tek nakon oslobođenja čovjekove nutrine, može doći do preobražaja odnosa među ljudima.

      Umjesto zaključka

      Iako su Izraelci u najvećim teškoćama postajali malodušni i nisu se uzdali u Gospodina, uvijek su bili izbavljani tako da će hod pustinjom na koncu biti okončan ulaskom u Obećanu zemlju i time pokazati da je unatoč narodu Bog ispunio svoje obećanje. Kasnije će se Izrael sjećati, prebirati po ovim događajima i, upravo zbog svog odustajanja od Božjeg projekta i nemogućnosti da ga izvede svojim silama, da shvati i prihvati njegovih 10 riječi, na koncu shvaćati i priznavati da je na djelu bila mišica Gospodnja! Ta ne bi sami sebi zadali takve standarde koje poslije ne žele izvršavati i zbog kojih bi sami sebe optuživali i nazivali nevjernim, preljubničkim naraštajem, neobrezanih srdaca i sl! Dakle, netko veći im je postavljao standarde i „vukao“ ih naprijed – kao otac sinčića!

      Usred njihove nemoći očitovala će se Božja moć i pobijedila. Izrael će postupno spoznavati kakvog saveznika ima, daleko moćnijeg i vjernijeg od sebe i to u tolikoj mjeri da mu može vjerovati više nego sebi.

Ivica Čatić

ivicat6@gmail.com

Ivica Čatić

Danas u Evanđelju Isusu dolaze saduceji, svećenstvo, učeni ljudi, oni koji vode narod. Iznose pred njega priču. Trudili su se sastaviti priču u stilu „šta bi bilo kad bi bilo“ kako bi dokazali da uskrsnuće ne može biti u skladu sa Zakonom. Htjeli bi voditi narod a ne vide. 

Jednom je psalmista uzviknuo Gospodinu: Tvojom svjetlošću mi ćemo svjetlost vidjeti! I dobro je rekao, bez Božje pomoći ništa ne vidimo, pa ni svjetlo! Kolika su velika otkrića pokazala kako mi površno gledamo: sjetimo se otkrića penicilina do kojeg je došlo zahvaljujući spremačici koja se umiješala među bočice i „pomogla“ znanstveniku, sjetimo se slikara Paula Sezanne-a koji je najveći dio života slikao poklanjajući slike prijateljima da bi tek u starosti postao priznat i čak smatran ocem modernog slikarstva. Gdje su nam oči bile? Što je radila „struka“?

Kad je Isus pričao prispodobu o sakrivenom blagu, gdje je blago bilo sakriveno? Da, Bog je tako dobar da ga nije sakrio u nekakav šiprag ili guduru. Stavio ga je blizu, na njivu, tamo gdje bismo mi ljudi trebali raditi, prekapati, gdje bismo ga morali vidjeti… Ali, opet ne vidimo…

Danas u Evanđelju Isusu dolaze saduceji, učeni ljudi, svećenstvo, oni koji vode narod. Iznose pred njega priču. Trudili su se sastaviti priču u stilu „šta bi bilo kad bi bilo“ kako bi dokazali da uskrsnuće ne može biti u skladu sa Zakonom tj. sa Riječju Božjom. Eto, što mi ljudi radimo: imamo stav i onda se trudimo opravdati ga. Bolje bi im bilo da nisu unaprijed zauzeli tako čvrst stav, a ako ih već nešto muči, trebali su se truditi tražiti istinu; trebali su zakopati – ta blago je blizu! Na njivi, tamo gdje se radi. Samo, tko radi – tko je na njivi?

Htjeli bi voditi narod a ne vide. U Mojsijevom Petoknjižju vide da Mojsije naziva Boga Bogom Abrahamovim, Izakovim i Jakovljevim, makar su ti ljudi već prije 1600g pomrli. Što to znači? Da je Bog Bog mrtvih, „Bog onog čega nema“? Nipošto! Bog nije stvorio smrt i ne raduje se smrti živih bića (usp. Mudr 1,13). Ništa što makar samo „miriši“ na smrt njemu se ne može približiti, pa ni grijeh koji je put ka smrti (zato se ispovijedamo) – On je oganj koji sažiže svu nečist.

Ako je On Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, onda sigurno nije Bog mrtvih. Da je stvorio ljude i pustio da njihova sudbina zauvijek ostane prah zemaljski, onda bi On bio tvorac projekta smrti a ne života. Nakon istočnog grijeha, sebi izabire Izraela kao svoj izabrani narod. Nije moguće da ih uzima sebi da bi skončali u prahu zemaljskom. Onda bi Bog postao karikatura. Nespojivo s onim što Bog već u SZ čini za čovjeka jest da bi pored njega čovjekova vječna sudbina mogla biti smrt. U dlan sam te svoj urezao, ako te otac imati ostave ja tebe ostaviti neću. Ljubavlju vječnom, ali i ljubomornom, kako sam kaže, on gori za svoj narod. Upravo činjenica da je Njegova ljubav ljubomorna govori koliko čvrsto drži svoj narod! 

Kad im je to Isus podastro, nisu se više usuđivali upitati ga bilo što. Kako je jasna Božja Riječ i pred njom onda prestaju ljudska trabunjanja! A zašto su trabunjali, zašto nisu odmah pošteno istraživali pa ne bi otišli u krivom smjeru? Evo, to je pitanje naše ljudske prirode! Što je to u nama da smo tako često površni? Da često idemo za nekim svojim stavovima (a gdje smo ih samo pokupili i zašto su postali toliko naši da ih se jedva možemo otarasiti?) umjesto da stanemo i to pretresemo, preispitamo i možda, prekapajući tako, pronađemo blago na njivi! Pažljivo uho san je mudracu (Sir 3,29).

A što njima, a i nama, Isus kaže o uskrsnuću? Istina je da nema onakvog ukrsnuća kakvog vi zamišljate. Što god si zamišljali, to sigurno neće biti tako. Jedino što sada sigurno možemo shvatiti jest da onaj život neće biti jednostavni nastavak ovoga. Što oko nije vidjelo i uho nije čulo..! Dok je čovjek u prenatalnoj fazi, tj. u utrobi majke on je pravi čovjek sa svim organima. Zamislimo: samo još 5min pa će se roditi! Ali, on ne zna što ga čeka kad izađe van; to je njemu jedan novi svijet. Sve će biti drugačije nego što je bilo samo prije 5 min. Za nekoliko dana će moći prepoznati onu koja ga rađa! Do sada to nije mogao jer je bio u tami, nije vidio svjetlo... Od sada će vidjeti i ostale ljude o kojima do sada pojma nije imao. Vidici se nakon porođaja neizmjerno proširuju!

Koliko je život nakon uskrsnuća drugačiji vidimo po Isusovim učenicima. Ništa od onog što su znali i čuli o Isusu i uskrsnuću nije im pomoglo. Kad su vidjeli Uskrslog nisu ga prepoznali. Makar je to On, isti – čak i sa ranama od razapinjanja – sve je toliko drugačije da ni ono što svojim očima vide, ne mogu razumjeti i prepoznati. Uskrsli život jest drugačiji način postojanja i življenja. Ali ipak neobjašnjivo ugodan, privlačan život: Gospodine, ostani s nama jer zamalo će večer…nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio..? Onaj drugi život zaista je drugi, drugačiji i bolji. Bog je ipak Bog živih!

Nemojmo si dozvoliti da se uspavamo kao saduceji, vođe naroda, iz današanjeg Evanđelja. Budimo sigurni da će; dok mi dremuckamo i prenemažemo se, ne jedan ateist, deklarirani bezbožnik, kad mu umre netko od bliskih osoba zastati i boriti se s pitanjem: zar je moguće da je to bilo sve, da od toga čovjeka nema više ništa, više nikada i nigdje? I sa čuđenjem će priznati da ga to pitanje proganja više nego što je očekivao. A priznat će isto tako da mu je neobično teško, skoro nemoguće reći: nigdje i nikada više! Jer čovjek negdje duboko u sebi nosi osjećaj vrijednosti ljudske osobe i neobjašnjive nade. Jean Paul Sartr koji je cijeli život dokazivao sebi u drugima apsurdnost i besmislenost svega, neposredno pred svoju smrt je izjavio pred svojim šokiranim sljedbenicima: ja se ipak nadam!

Mi, zajednica Isusovih učenika trebamo u ovom svijetu biti čuvari i glasnici Radosne vijesti o Njegovom životu, smrti i uskrsnuću. Ovom svijetu mi trebamo nositi navještaj o nadi budućeg života. U ovaj svijet mi trebamo unositi ponešto od mirisa, svjetla onog svijeta. Ako smo i sami nesigurni, zbunjeni i ne snalazimo se, neka nam današnja riječ Božja bude svjetionik. Neka bude ohrabrenje za kopanjem i traženjem blaga nade koje je udaljeno od nas možda samo nekoliko koraka.

Ivica Čatić

ivicat6@gmail.com

Ivica Čatić

Izraelcima, koji su potlačeni i vapiju u nebo, Bog ne daje odmah fizičko izbavljenje. Prvo što im daje, osim blagoslova kojim bdije nad potomcima tj. Mojsijem, jest riječ. Mojsiju, kad ga je pozvao, upućuje riječ, a onda Mojsije tu Božju riječ nosi Izraelcima.

      Izraelcima koji su potlačeni i vapiju u nebo, Bog ne daje odmah fizičko izbavljenje. Prvo što im daje, osim blagoslova kojim bdije nad potomcima tj. Mojsijem, jest riječ. Mojsiju, kad ga je pozvao, upućuje riječ, a onda Mojsije tu Božju riječ nosi Izraelcima. Povijest spasenja, dakle, počinje radosnom viješću – Bog je s nama, Immanu-El!

      Umjesto da odmah ublaži njihove boli, Bog im daje riječ koja stvara relaciju – međusobni odnos. Zar ne bi bilo bolje da je odmah stupio u akciju nego što im je pričao a oni trpe? Kasniji razvoj događaja već u ovoj, oslobođenoj generaciji Izraelaca a pogotovo u kasnijim, pokazat će Izrael ne uspijeva biti slobodan ako nema Božju riječ i ako je ne drži. Ako nije u odnosu s Bogom, onda se u njemu samom javljaju ponašanja protivna Božjem projektu tako da Izraelci počinju trpjeti jedni od drugih. Riječ je, dakle, za Izrael i početak oslobođenja tj. spasenja, ali i garancija njegove trajnosti. Stoga će Izraelci nakon izlaska iz Egipta s Bogom sklopiti Savez, da bi postignuto slobođenje dobilo karakter trajnosti, a po ulasku u Obećanu zemlju pod Jošuinim vodstvom obnovit će mu svoja obećanja.

      Međutim, već ovdje, uprvim Mojsijevim neuspjesima pred faraonom i ljutnje naroda koji mu počinje prigovarati da im je još više otežao položaj, počinje važna tema koja će prožimati čitav SZ. Narod je netrpljiv, lako gubi povjerenje tako da Mojsije kao posrednik, medijator Božjeg projekta ostaje sam – Bog ima svoje putove koji ne ugađaju narodu i nisu lagodni a narod onda počinje biti bezvoljan. U sredini, između njih stoji Božji izabranik i osjeća se napušten, neshvaćen i ne prihvaćen od obiju strana. Tako će Mojsije već u 5,22-23 – dakle puno prije dolaska u pustinju – dići optužbu na Boga: Zašto, Gospodine, nanosiš štetu svome narodu? Zašto si me poslao? Otkad sam stupio pred faraona i progovorio mu u tvoje ime, on još gore postupa s ovim narodom. A ti ništa ne poduzimaš da izbaviš svoj narod!

      Riječi ozbiljne optužbe. Riječi kakve će izgovarati manje-više svi Božji poslanici koji budu dobili priliku da duže govore u SZ-u (Job, proroci a napose Jeremija) a koja će vrhunac imati u Isusovom kriku na križu. Jasno, ove optužbe nisu znak napuštanja Božjeg puta. Ali jesu znak njegove težine, nemogućnosti da ga se razumije jer Božji putovi nisu ljudski. U toj razapetosti između vjernosti Bogu i narodu, Božji poslanik često doživljava da mu je nemoguće izdržati. Osjeća da je doveden na konac svojih fizičkih i psihičkih snaga, a pameću ne može proniknuti Božji put pred njim. I tada podiže „optužbu na Boga“ koja je je zapravao više pravdanje s njim i vapaj za pomoć i smilovanje.

      Trenuci ovakve razapetosti govore da biti Božji poslanik nije stvar nečije mašte, da su npr. Mojsije ili Jeremija umislili da su od Boga pozvani. Njihov život od kada su prihvatili Božji poziv nije ušao u mirnu luku u kojoj uživaju blagoslov i obasuti su rijekom uslišanja! Naprotiv! Nakon što su krenuli s Bogom, njihov život sve češće zapada u neizdržive i nesavladive situacije, u kojima im se čini, kako će pavao kasnije reći za sebe, da su na smrt predani. Stoga će mudri Sirah dati uputu: Sine moj, ako želiš služiti Gospodu, pripravi dušu svoju na kušnju (...) ne nagli kad napast dođe (...) jer kao što se u vatri kuša zlato, tako i odabranici u peći poniženja (Sir 2,1-2.4). Božji čovjek zapravo često dolazi u situaciju da mora umrijeti da bi služio Bogu – umrijeti svojim idejama ili svako-malo ulaziti u fizičke pogibli u kojima ne vidi izlaza. Ova predanost umiranju jasan je znak da takav život nije plod njegove mašte i da Boga nije izabrao zato da mu bude utjeha. On vodi život koji je iznad njegovih mogućnosti i stoga svaki čas ječi od boli i jeze. Dakle, Bog u SZ-u nije bio prorokova iluzija a kamoli opijum za narod – previše će puta narod od njega bježati i biti mu nevjeran!

      Tako dobivamo paradoks da je temeljni, utemeljujući događaj Izraelove povijesti – događaj kad oni postaju narod i počinju pisati svoju povijest – obilježen pobunom naroda i Božjim poslanikom koji vapije i bori se s Bogom. No, događaj se ipak dogodio. To nam također govori da se radi o nečemu što ne može biti samo plod ljudske mašte, nego se radi o iskustvu nedostatnosti pred nečim što je i u fizičkom, ali i u moralnom smislu nadilazilo snage Izraelaca. Zašto bi neki narod u povijest svoga rođenja imao upisane i ove negativne momente a da ih se pri tom ne stidi? Oni svjedoče o Izraelovom povijesnom pamćenju i ostaju trajni korektiv hoda u budućnost, trajni putokaz na bespućima povijesti.

      Upravo to se odražava i u Knjizi Izlaska. Nakon ovih prvih napetosti koje je Mojsije imao u odnosu sa faraonom, nakon prvih 9 zala koja su pogodila Egipat, i nakon trvenja sa svojim izraelskim narodom, radnja kao da se polako zaustavlja i u Izl 12-13 počinje se govoriti o Blagdanu Pashe i Blagdanu beskvasnih kruhova. U ušima Izraelca ovo je svečani moment jer se govori o najdubljim nitima njihovog identiteta. Dakle, usred Mojsijevih teškoća i napetosti na sve strane – blagdan, slavljenička atmosfera! Kao da pripovjedač želi reći – ovdje usred teškoća počinje slavlje kojemu čovjek ne vidi razlog – slavlje počinje zahvaljujući Božjoj snazi koja će sada zahvatiti u događaje i obojiti ih drugom bojom.

      Opis Pashe sadrži tumačenje značenja krvi na izraelskim dovracima – ona čuva izraelske od pomora koji će zadesiti egipatske prvorođence. Tada će se otvoriti mogućnost da Izraelci iziđu iz Egipta. Ove događaje oslobođenja Izraelci će najpomnije slaviti sve do danas.

      Prvotno pogođen pomorom prvorođenaca, faraon prvo u Izl 13 pušta Izraelce u slobodu. no, kasnije se predomislio i počinje ih goniti ne bi li ih sustigao (Izl 14).

      Izraelci pred Crvenim morem

      Bježeći pred faraonom, Izraelci dospijevaju pred Crveno more. Za biblijskog čovjeka more je uvijek neman, sjedište demonskih sila, element kaosa. U Stvaranju Bog mu je odredio granicu koju ne smije prijeći (Izr 8,29). I u memoriji drugih antičkih naroda u Izraelovu susjedstvu more je čudovišna neman koja je neprijatelj Božji. Tako se Izrael našao pred čudovištem – pred njim more, a oko njega pustinja, koja je također kaos (nema vode pa nema ni života). A Egipćani već sustižu da ih vrate nazad kao robove!

      I Izraelci počinju kukati i optuživati Boga vičući Mojsiju: zar nije bilo grobova u Egiptu pa si nas izveo da pomremo u pustinji? (...) Zar ti nismo rekli baš ovo u Egiptu: pusti nas! Služit ćemo Egipćane! Bolje nam je i njih služiti nego u pustinji poginuti (Izl 14,11-12)!

      Tek što su čudom Božjim izišli iz Egipta, umjesto da se raduju slobodi i dalje pouzdaju u Boga, oni su već malodušni i optužuju Boga koreći njegovog slugu Mojsija! Njihovo sjećanje je odviše kratko, ne pamte događaj oslobođenja jer nemaju vjere u slijedeći Božji korak. Smatraju da je neizbježna smrt ili novo ropstvo. Kao što je faraon vidio Božja čudesa pa je, i nakon pomora prvorođenaca i prvotne odluke da ih pusti, sada sve zaboravio i juri za njima, tako su i oni zaporavli i čudesa i da ih je Bog izveo iz Egipta. Zbog kratkog pamćenja griješi faraon, ali grijaše i oni! Kad se smanji vjera, prorade dtrah i nostalgija. Izrael sada upada u ironičan položaj – osjeća nostalgiju za Egipćanima koji ih dolaze proždrijeti! Ovime pokazuju da nisu na Abrahamovoj razini neslomljivog pouzdanja u novi Božji zahvat. Dakle, Bog ima posla s narodom koji i jest, ali i nije Abrahamovo postomstvo – jest fizički, ali nije duhovno! Ne preostaje mu drugo negoli krenuti na dugi put njihovog odgajanja.

      Ponajprije to čini preko Mojsija. On ih urazumljuje i smiruje – da ne žeđaju za Egiptom, zemljom grobova, da ne žeđaju za svojim grobom jer Bog ih upravo izvodi u život. Govori im da ostanu mirni – njihova nemoće nije zapreka za djelovanje Božje moći. Ali zapreka može biti njihovo odbijanje Božjeg djelovanja, neprianjanje uz njegove planove. Trebaju, dakle, prihvatiti svoju nemoć i Božju moć da bi išči u život. Tako Mojsije, onaj koji ima iskustvo izbavljenja iz voda sada izbavlja Izrael od straha pred vodama Crvenoga mora. Izrael se počinje pouzdavati iako se nalazi u smrtnoj opasnosti.

      Ovdje vidimo kako Izrael kao uči prepoznati suštinu vjere u pravoga Boga i razlikovati je od idolatrije: Bog jest drugačiji, nespoznatljiv, nevidljiv, ali on je za nas, on će svoju riječ ostvariti. Stoga trebam isključiti svoju želju da se sam osiguram, iako bi mi to ulijevalo veću sigurnost, veće samopouzdanje.

      Prolaz kroz crveno more – novo Stvaranje Izraela

      Bog u borbi protiv Egipćana koristi upravo nemoć Izraela: uvodi ga u morske vode tako da se Egipćanima činilo da su stiješnjeni između bedema od voda i da nemaju više kamo. No, to je zamka za Egipćane. Oni jurnu u vodu i – događa se to da će sada jedna neman proždrijeti drugu – vode progutaše Egipćane! Mojsijeva sestra Mirjam tada je zapjevala: U čast Jahvi zapjevat ću, jer se slavom proslavio! Konja s konjanikom u more je survao. Moja je snaga, moja pjesma – Jahve jer je mojim postao izbaviteljem (15,1-2ss).

      Izrael ima priliku vidjeti Egipćane mrtve, poražene od drugog čudovišta i sada može vjerovati. Bog spasava tako da pušta da se međusobno sukobe nemani. Sada doživljava Boga kao svoga Spasitelja. Bog, Stvoritelj neba i zemlje je Izraelov Gospodin! To bi mu trebalo biti svjedočanstvo Božje naklonosti i zaštitničke snage kroz sve generacije. Stoga se slavljenjem Pashe osigurava prenošenje ovog iskustva sa koljena na koljeno. Tijekom pashalne večere, ponajmlađi član obitelji po običaju pita oca: a što mi to večeras slavimo. I onda počinje pričanje ovog spasenjskog iskustva. Pobožni Izraelac, dok sluša što je Bog negda učinio za njegov narod, razmišlja o tome kako je Bog i danas Izraelov Saveznik i kako i danas oslobađa svoj narod. Iako neki istraživači smatraju da su Izraelci blagdan Pashe preuzeli od drugih nomada koji su njime obilježavali ciklus godišnjih doba i s njima povezane cikluse života, ostaje činjenica da se svojim slavljenjem Pashe Izrael nepovratno izdvaja iz ondašnjeg posvuda proširenog cikličkog poimanja vremena i smješta ga u projekciju linearnog shvaćanja vremena i povijesti, kakvo danas i mi baštinimo.

      Pashu slave opasani i obuveni – spremni za pokret! Iako će vremenom oda nomada Izraelci postati sjedilački narod, uvijek moraju biti spremni ako ih Gospodin pozove na pokret, na novi izlazak kroz pustinju u slobodu! Nije stoga čudo da evanđelist Marko proglas Ivana Krstitelja prikazuje kao poziv Izraelcima na izlazak iz uobičajenog načina života, iz svojih gradova u pustinju, što su mnogi doista i prihvatili. Time je počeo njihov izlazak s Isusom Kristom u slobodu.

      Vode, vjetar, kaos među vodama kojeg Bog uskoro smiruje da bi usred njega mogao proći život – to su elementi koji podsjećaju na Stvaranje. Sada je Izrael iskusio novo stvaranje – Stvaranje sebe kao naroda, kao saveznika Božjeg.

      Gledajući Božje postupanje prema Egipćanim, Izrael ovdje upoznaje Božju pravednost. Mnogim pokušajima Bog je nagovarao Egipćane da prema Izraelcima budu pravedni i da ih puste živjeti – da prihvate njegov stvaralački projekt. No, oni su više voljeli svoj projekt smrti za Izraelce i sada Bog usmrćuje nositelje smrti.

      S druge strane, Izrael je na putu da postane saveznik Bogu kojemu već dva puta nisu vjerovali – prvi puta prije izlaska iz Egipta, a drugi puta pred vodama Crvenoga mora. Izrael zna da je s Bogom na putu života, no taj Bog često traži veliku vjeru, vjeru koja više vjeruje Onome kojeg ne vidi negoli onome što vidi svojim rođenim očima. Zato je to početak teškog Izraelovog povijesnog hoda na kojem će Bog i Izraelce trebati neprestano trebati nagovarati da hodi putem života a ne smrti kao što je hodio Egipat. Od izlaska iz Egipta pa kroz susljedna stoljeća Izrael o Bogu govori kao o Gospodinu koji je izveo naše oce iz Egipta. U isto vrijeme, ovaj govor je opomena Izraelu da hodi u skladu s Božjim projektom života i da se kloni svih oblika eksploatacije i nepravdi, kako ne bi dospio pod osudu kao faraon i Egipćani.

      Tako nam ova poglavlja Knjige Izaska, dok govore o izlasku Izraela iz Egipta, progovaraju o tome kako je Bog uzeo Izraela za svoj narod – dakle, rađanje Izraela kao naroda – govore i kako Bog odgaja grešnika i poziva ga na pravi put prije nego li ga kazni, a u isto vrijeme kako će odgajati i svog saveznika Izraela, koji također nije sam po sebi sposoban hoditi putem Gospodnjim.

Ivica Čatić

ivicat6@gmail.com

Ivica Čatić

PETROVARADIN, 29. listopada 2010. godine - Istekom mandata dekanima u sva tri dekanata Srijemske biskupije, dijecezanski  biskup mons. Đuro Gašparović donio je slijedeće odluke:

      PETROVARADIN, 29. listopada 2010. godine - Istekom petogodišnjeg mandata službe dekana u tri dekanata Srijemske biskupije, petrovaradinskom, srijemskomitrovačkom i zemunskom, dijecezanski biskup mons. Đuro Gašparović, nakon što se posavjetovao sa svećenicima koji obavljaju službu u pojedinim dekanatima, donio je sljedeće odluke:

      Preč. Eduard Španović, župnik i začasni kanonik, danom 1. lipnja 2010. godine imenovan je na pet godina dekanom Srijemskomitrovačkog dekanata (br. 197/2010.).

      Preč. Tomislav Kovačić, župnik, danom 8. rujna 2010. godine imenovan je na pet godina dekanom Petrovaradinskog dekanata (br. 349/2010.).

      Preč. Jozo Duspara, župnik i začasni kanonik, danom 1. listopada 2010. godine imenovan je na pet godina dekanom Zemunskog dekanata (br. 391/2010.).

                                                                                                               Tomislav Mađarević

Tomislav Mađarević

Jesmo li se nekada pravili važni? Jesmo li mislili da smo bolji od drugih, da smo pametniji i sposobniji od svojih prijatelja?  Ako imamo potvrdne odgovore na ova pitanja, onda iz priče o malom orkestru možemo naučiti puno toga.

Mali orkestar

      Bila jednom tri intrumenta koja se nikako nisu slagala međusobno: flauta, gitara i bubnjevi. Nastavila su se dogovarati, ali svako od njih je mislilo da je najbolje. Flauta je govorila da ima najnježniji glas, gitara opet da su njezine melodije najpoznatije, a bubnjevi su tvrdili da se nitko ne može usporediti s njihovim ritmom. Svatko se držao najboljim i međusobno su se omalovažavali. Zato je svako od njih sviralo u svom kutu, premda su bila u istoj kući. Bubnjevi su, pak, smetali flauti, flauta je smetala gitari, a gitara bubnjevima.

      Nijedan instrument nije uspijevao svirati na miru. Umjesto da sviraju glazbu, pravili su buku. Kad bi se neko od njih zaustavilo i poslušalo, počelo bi se loše osjećati. Tako je to trajalo iz dana u dan. Jednoga dana dođe k njima stanovati dirigentska palica. Kada je vidjela što se događa, reče da bi im, ukoliko žele, mogla pomoći. Tri instrumenta bijahu uvjerena da njima nitko ne može pomoći i da je najbolje rješenje da se odvoje, da svako pođe na svoju stranu i da nesmetano žive i sviraju na miru ne smetajući nikome kad već ne žele da drugi njima ne smetaju.

      Dirigentska palica predloži da načine probu: da zajedno odsviraju istu pjesmu, ona bi im pritom pomogla. U početku nisu bili odviše uvjereni, ali na kraju su ipak prihvatili. Dirigentska palica objasni što treba svako od njih da svira, i nakon kratke probe počne dirigirati pjesmu.

      Tri glazbala gledala su pozorno palicu koja je svakog časa dirigirala kada i kako treba da sviraju. Pjesma je izvrsno uspjela. Flauta, gitara i bubnjevi nisu se mogli nadiviti: zajedno su odsvirali pjesmu, i to vrlo uspješno. Otad su počeli svirati pravu glazbu.

      Kad je završilo sviranje, svi su instrumenti bili tako zadovoljni izvedbom da su jedno drugom čestitali. Bilo je to prvi put da su se u nečemu složila. Zamoliše dirigentsku palicu da ponovi pjesmu. Cijeli dan su svirali, ponavljajući pjesmu po stoti put. Svi koji su prolazili zastajkivali su i slušali, tako su dobro svirali. Kada su se ujedinili i učinili zajedničkim ono najbolje što je svaki pojedini instrument imao, uspjela su stvoriti mali orkestar. Otad su počela davati koncerte na sve strane i postali su glasoviti po ljepoti svoga sviranja.

      Instrumenti su bili umišljeni, jako su se pravili važni. Smatrali su sebe najboljima, a nisu ni pokušalai uočiti i cijeniti sposobnosti drugih. I sami smo vrlo često takvi. Pravimo se važni i smatramo da nas bolje ocjene ili neki talenti čine vrednijima od naših prijatelja. Ni ne pokušavamo uočiti njihove vrijednosti koje mogu biti i veće od naših. Možda naš prijatelj nema pet iz matematike, možda ne svira ni jedan instrument, ali njegova vrijednost može biti baš u tome što je pravi prijatelj. Ono što je instrumentima nedostajalo, a nedostaje jako često i nama, to je poniznost i ljubav. Ako budemo sa visine gledali na svoje prijatelje, ako ne budemo imali za njih ljubavi, izgubit ćemo ih. Ostat ćemo sami i tada ćemo biti jako tužni.

      Od toga da se ne raziđu instrumente je, u našoj priči, spasila dirigentska palica. Ona ih je naučila kako da se usklade i zajedno sviraju. Ustvari, naučila ih je kako da se međusobno poštuju i vole. Jer, tek kada su prestali biti umišljeni, i kada su prestali sebe smatrati najboljima, te kada su prihvatila jedna druge, počeli su svirati lijepo i skladno. Ali, to nisu uspjela sama, trebao im je netko da im pomogne i pokaže kako to postići. A tko će nama pokazati kako da ne budemo umišljeni, kako da prihvatimo i volimo druge ljude? Naša dirigentska palica, onaj na koga se trebamo ugledati, je Isus Krist.

      Isus je bio Sin Božji i bio je u svemu bolji od drugih ljudi, ali se nikada nije pravio važan, nikada ljudima nije naglašavao da je on bolji od njih. Isus je bio ponizan i skroman. Volio je sve ljude oko sebe. Družio se s ljudima koje nitko nije volio ni trebao. Svima je pomagao, ali nikada nije rekao: "Ja sam bolji od vas." Svojim primjerom nam je pokazao kako da prihvatimo druge ljude, da ih ne gledamo kroz njihove uspjehe i neuspjehe u pojedinim stvarima, nego da ih volimo. Pa i sami smo u nečemu dobri, u nečemu nismo, tako je i svaki naš prijatelj u nečemu bolji a u nečemu lošiji. Jer, Bog nam je svima dao različite darove, stvorio nas je različitima. Stoga možemo jedni druge nadopunjavati, jedni drugima pomagati i zajedno biti veseli.

      Isus od nas želi da kao njegovi prijatelji živimo u zajedništvu i ljubavi. Jer, ne možemo biti Isusovi prijatelji ako nismo u međusobnom prijateljstvu. Njega jako rastužuje kada vidi da se mi među sobom ne slažemo, kada odbacujemo jedni druge, kada se pravimo važni, kada se ne volimo, kada ne slijedimo njegov primjer. On nas poziva na ljubav i zajedništvo. Zato u našem odnosu prema prijateljima i prema drugim ljudima nama mjesta za nerazumijevanje, umišljenost i neprihvaćanje drugačijih. Svi smo mi djeca Božja i među sobom braća i sestre, zato se moramo voljeti.

                                                                                   Ana Hodak

Ana Hodak