Vijesti

Od:    Do:    
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 92 93 94 95 96 97 98 99 100 101 102 103 104 105 106 107 108 109 110 111 112 113 114 115 116 117 118 119 120 121 122 123 124 125 126 127 128 129 130 131 132 133 134 135 136 137 138 139 140 141 142 143 144 145 146 >

UPOZNAJEMO BIBLIJU: 10. IZL 7-18 - IZLAZAK IZ EGIPTA I HOD PREMA SINAJU

31. listopad 2010.

 

Crveno_moreIzraelcima, koji su potlačeni i vapiju u nebo, Bog ne daje odmah fizičko izbavljenje. Prvo što im daje, osim blagoslova kojim bdije nad potomcima tj. Mojsijem, jest riječ. Mojsiju, kad ga je pozvao, upućuje riječ, a onda Mojsije tu Božju riječ nosi Izraelcima.



      Izraelcima koji su potlačeni i vapiju u nebo, Bog ne daje odmah fizičko izbavljenje. Prvo što im daje, osim blagoslova kojim bdije nad potomcima tj. Mojsijem, jest riječ. Mojsiju, kad ga je pozvao, upućuje riječ, a onda Mojsije tu Božju riječ nosi Izraelcima. Povijest spasenja, dakle, počinje radosnom viješću – Bog je s nama, Immanu-El!

      Umjesto da odmah ublaži njihove boli, Bog im daje riječ koja stvara relaciju – međusobni odnos. Zar ne bi bilo bolje da je odmah stupio u akciju nego što im je pričao a oni trpe? Kasniji razvoj događaja već u ovoj, oslobođenoj generaciji Izraelaca a pogotovo u kasnijim, pokazat će Izrael ne uspijeva biti slobodan ako nema Božju riječ i ako je ne drži. Ako nije u odnosu s Bogom, onda se u njemu samom javljaju ponašanja protivna Božjem projektu tako da Izraelci počinju trpjeti jedni od drugih. Riječ je, dakle, za Izrael i početak oslobođenja tj. spasenja, ali i garancija njegove trajnosti. Stoga će Izraelci nakon izlaska iz Egipta s Bogom sklopiti Savez, da bi postignuto slobođenje dobilo karakter trajnosti, a po ulasku u Obećanu zemlju pod Jošuinim vodstvom obnovit će mu svoja obećanja.

      Međutim, već ovdje, uprvim Mojsijevim neuspjesima pred faraonom i ljutnje naroda koji mu počinje prigovarati da im je još više otežao položaj, počinje važna tema koja će prožimati čitav SZ. Narod je netrpljiv, lako gubi povjerenje tako da Mojsije kao posrednik, medijator Božjeg projekta ostaje sam – Bog ima svoje putove koji ne ugađaju narodu i nisu lagodni a narod onda počinje biti bezvoljan. U sredini, između njih stoji Božji izabranik i osjeća se napušten, neshvaćen i ne prihvaćen od obiju strana. Tako će Mojsije već u 5,22-23 – dakle puno prije dolaska u pustinju – dići optužbu na Boga: Zašto, Gospodine, nanosiš štetu svome narodu? Zašto si me poslao? Otkad sam stupio pred faraona i progovorio mu u tvoje ime, on još gore postupa s ovim narodom. A ti ništa ne poduzimaš da izbaviš svoj narod!

      Riječi ozbiljne optužbe. Riječi kakve će izgovarati manje-više svi Božji poslanici koji budu dobili priliku da duže govore u SZ-u (Job, proroci a napose Jeremija) a koja će vrhunac imati u Isusovom kriku na križu. Jasno, ove optužbe nisu znak napuštanja Božjeg puta. Ali jesu znak njegove težine, nemogućnosti da ga se razumije jer Božji putovi nisu ljudski. U toj razapetosti između vjernosti Bogu i narodu, Božji poslanik često doživljava da mu je nemoguće izdržati. Osjeća da je doveden na konac svojih fizičkih i psihičkih snaga, a pameću ne može proniknuti Božji put pred njim. I tada podiže „optužbu na Boga“ koja je je zapravao više pravdanje s njim i vapaj za pomoć i smilovanje.

      Trenuci ovakve razapetosti govore da biti Božji poslanik nije stvar nečije mašte, da su npr. Mojsije ili Jeremija umislili da su od Boga pozvani. Njihov život od kada su prihvatili Božji poziv nije ušao u mirnu luku u kojoj uživaju blagoslov i obasuti su rijekom uslišanja! Naprotiv! Nakon što su krenuli s Bogom, njihov život sve češće zapada u neizdržive i nesavladive situacije, u kojima im se čini, kako će pavao kasnije reći za sebe, da su na smrt predani. Stoga će mudri Sirah dati uputu: Sine moj, ako želiš služiti Gospodu, pripravi dušu svoju na kušnju (...) ne nagli kad napast dođe (...) jer kao što se u vatri kuša zlato, tako i odabranici u peći poniženja (Sir 2,1-2.4). Božji čovjek zapravo često dolazi u situaciju da mora umrijeti da bi služio Bogu – umrijeti svojim idejama ili svako-malo ulaziti u fizičke pogibli u kojima ne vidi izlaza. Ova predanost umiranju jasan je znak da takav život nije plod njegove mašte i da Boga nije izabrao zato da mu bude utjeha. On vodi život koji je iznad njegovih mogućnosti i stoga svaki čas ječi od boli i jeze. Dakle, Bog u SZ-u nije bio prorokova iluzija a kamoli opijum za narod – previše će puta narod od njega bježati i biti mu nevjeran!

      Tako dobivamo paradoks da je temeljni, utemeljujući događaj Izraelove povijesti – događaj kad oni postaju narod i počinju pisati svoju povijest – obilježen pobunom naroda i Božjim poslanikom koji vapije i bori se s Bogom. No, događaj se ipak dogodio. To nam također govori da se radi o nečemu što ne može biti samo plod ljudske mašte, nego se radi o iskustvu nedostatnosti pred nečim što je i u fizičkom, ali i u moralnom smislu nadilazilo snage Izraelaca. Zašto bi neki narod u povijest svoga rođenja imao upisane i ove negativne momente a da ih se pri tom ne stidi? Oni svjedoče o Izraelovom povijesnom pamćenju i ostaju trajni korektiv hoda u budućnost, trajni putokaz na bespućima povijesti.

      Upravo to se odražava i u Knjizi Izlaska. Nakon ovih prvih napetosti koje je Mojsije imao u odnosu sa faraonom, nakon prvih 9 zala koja su pogodila Egipat, i nakon trvenja sa svojim izraelskim narodom, radnja kao da se polako zaustavlja i u Izl 12-13 počinje se govoriti o Blagdanu Pashe i Blagdanu beskvasnih kruhova. U ušima Izraelca ovo je svečani moment jer se govori o najdubljim nitima njihovog identiteta. Dakle, usred Mojsijevih teškoća i napetosti na sve strane – blagdan, slavljenička atmosfera! Kao da pripovjedač želi reći – ovdje usred teškoća počinje slavlje kojemu čovjek ne vidi razlog – slavlje počinje zahvaljujući Božjoj snazi koja će sada zahvatiti u događaje i obojiti ih drugom bojom.

      Opis Pashe sadrži tumačenje značenja krvi na izraelskim dovracima – ona čuva izraelske od pomora koji će zadesiti egipatske prvorođence. Tada će se otvoriti mogućnost da Izraelci iziđu iz Egipta. Ove događaje oslobođenja Izraelci će najpomnije slaviti sve do danas.

      Prvotno pogođen pomorom prvorođenaca, faraon prvo u Izl 13 pušta Izraelce u slobodu. no, kasnije se predomislio i počinje ih goniti ne bi li ih sustigao (Izl 14).

 

      Izraelci pred Crvenim morem

      Bježeći pred faraonom, Izraelci dospijevaju pred Crveno more. Za biblijskog čovjeka more je uvijek neman, sjedište demonskih sila, element kaosa. U Stvaranju Bog mu je odredio granicu koju ne smije prijeći (Izr 8,29). I u memoriji drugih antičkih naroda u Izraelovu susjedstvu more je čudovišna neman koja je neprijatelj Božji. Tako se Izrael našao pred čudovištem – pred njim more, a oko njega pustinja, koja je također kaos (nema vode pa nema ni života). A Egipćani već sustižu da ih vrate nazad kao robove!

      I Izraelci počinju kukati i optuživati Boga vičući Mojsiju: zar nije bilo grobova u Egiptu pa si nas izveo da pomremo u pustinji? (...) Zar ti nismo rekli baš ovo u Egiptu: pusti nas! Služit ćemo Egipćane! Bolje nam je i njih služiti nego u pustinji poginuti (Izl 14,11-12)!

      Tek što su čudom Božjim izišli iz Egipta, umjesto da se raduju slobodi i dalje pouzdaju u Boga, oni su već malodušni i optužuju Boga koreći njegovog slugu Mojsija! Njihovo sjećanje je odviše kratko, ne pamte događaj oslobođenja jer nemaju vjere u slijedeći Božji korak. Smatraju da je neizbježna smrt ili novo ropstvo. Kao što je faraon vidio Božja čudesa pa je, i nakon pomora prvorođenaca i prvotne odluke da ih pusti, sada sve zaboravio i juri za njima, tako su i oni zaporavli i čudesa i da ih je Bog izveo iz Egipta. Zbog kratkog pamćenja griješi faraon, ali grijaše i oni! Kad se smanji vjera, prorade dtrah i nostalgija. Izrael sada upada u ironičan položaj – osjeća nostalgiju za Egipćanima koji ih dolaze proždrijeti! Ovime pokazuju da nisu na Abrahamovoj razini neslomljivog pouzdanja u novi Božji zahvat. Dakle, Bog ima posla s narodom koji i jest, ali i nije Abrahamovo postomstvo – jest fizički, ali nije duhovno! Ne preostaje mu drugo negoli krenuti na dugi put njihovog odgajanja.

      Ponajprije to čini preko Mojsija. On ih urazumljuje i smiruje – da ne žeđaju za Egiptom, zemljom grobova, da ne žeđaju za svojim grobom jer Bog ih upravo izvodi u život. Govori im da ostanu mirni – njihova nemoće nije zapreka za djelovanje Božje moći. Ali zapreka može biti njihovo odbijanje Božjeg djelovanja, neprianjanje uz njegove planove. Trebaju, dakle, prihvatiti svoju nemoć i Božju moć da bi išči u život. Tako Mojsije, onaj koji ima iskustvo izbavljenja iz voda sada izbavlja Izrael od straha pred vodama Crvenoga mora. Izrael se počinje pouzdavati iako se nalazi u smrtnoj opasnosti.

      Ovdje vidimo kako Izrael kao uči prepoznati suštinu vjere u pravoga Boga i razlikovati je od idolatrije: Bog jest drugačiji, nespoznatljiv, nevidljiv, ali on je za nas, on će svoju riječ ostvariti. Stoga trebam isključiti svoju želju da se sam osiguram, iako bi mi to ulijevalo veću sigurnost, veće samopouzdanje.

 

      Prolaz kroz crveno more – novo Stvaranje Izraela

      Bog u borbi protiv Egipćana koristi upravo nemoć Izraela: uvodi ga u morske vode tako da se Egipćanima činilo da su stiješnjeni između bedema od voda i da nemaju više kamo. No, to je zamka za Egipćane. Oni jurnu u vodu i – događa se to da će sada jedna neman proždrijeti drugu – vode progutaše Egipćane! Mojsijeva sestra Mirjam tada je zapjevala: U čast Jahvi zapjevat ću, jer se slavom proslavio! Konja s konjanikom u more je survao. Moja je snaga, moja pjesma – Jahve jer je mojim postao izbaviteljem (15,1-2ss).

      Izrael ima priliku vidjeti Egipćane mrtve, poražene od drugog čudovišta i sada može vjerovati. Bog spasava tako da pušta da se međusobno sukobe nemani. Sada doživljava Boga kao svoga Spasitelja. Bog, Stvoritelj neba i zemlje je Izraelov Gospodin! To bi mu trebalo biti svjedočanstvo Božje naklonosti i zaštitničke snage kroz sve generacije. Stoga se slavljenjem Pashe osigurava prenošenje ovog iskustva sa koljena na koljeno. Tijekom pashalne večere, ponajmlađi član obitelji po običaju pita oca: a što mi to večeras slavimo. I onda počinje pričanje ovog spasenjskog iskustva. Pobožni Izraelac, dok sluša što je Bog negda učinio za njegov narod, razmišlja o tome kako je Bog i danas Izraelov Saveznik i kako i danas oslobađa svoj narod. Iako neki istraživači smatraju da su Izraelci blagdan Pashe preuzeli od drugih nomada koji su njime obilježavali ciklus godišnjih doba i s njima povezane cikluse života, ostaje činjenica da se svojim slavljenjem Pashe Izrael nepovratno izdvaja iz ondašnjeg posvuda proširenog cikličkog poimanja vremena i smješta ga u projekciju linearnog shvaćanja vremena i povijesti, kakvo danas i mi baštinimo.

      Pashu slave opasani i obuveni – spremni za pokret! Iako će vremenom oda nomada Izraelci postati sjedilački narod, uvijek moraju biti spremni ako ih Gospodin pozove na pokret, na novi izlazak kroz pustinju u slobodu! Nije stoga čudo da evanđelist Marko proglas Ivana Krstitelja prikazuje kao poziv Izraelcima na izlazak iz uobičajenog načina života, iz svojih gradova u pustinju, što su mnogi doista i prihvatili. Time je počeo njihov izlazak s Isusom Kristom u slobodu.

      Vode, vjetar, kaos među vodama kojeg Bog uskoro smiruje da bi usred njega mogao proći život – to su elementi koji podsjećaju na Stvaranje. Sada je Izrael iskusio novo stvaranje – Stvaranje sebe kao naroda, kao saveznika Božjeg.

      Gledajući Božje postupanje prema Egipćanim, Izrael ovdje upoznaje Božju pravednost. Mnogim pokušajima Bog je nagovarao Egipćane da prema Izraelcima budu pravedni i da ih puste živjeti – da prihvate njegov stvaralački projekt. No, oni su više voljeli svoj projekt smrti za Izraelce i sada Bog usmrćuje nositelje smrti.

      S druge strane, Izrael je na putu da postane saveznik Bogu kojemu već dva puta nisu vjerovali – prvi puta prije izlaska iz Egipta, a drugi puta pred vodama Crvenoga mora. Izrael zna da je s Bogom na putu života, no taj Bog često traži veliku vjeru, vjeru koja više vjeruje Onome kojeg ne vidi negoli onome što vidi svojim rođenim očima. Zato je to početak teškog Izraelovog povijesnog hoda na kojem će Bog i Izraelce trebati neprestano trebati nagovarati da hodi putem života a ne smrti kao što je hodio Egipat. Od izlaska iz Egipta pa kroz susljedna stoljeća Izrael o Bogu govori kao o Gospodinu koji je izveo naše oce iz Egipta. U isto vrijeme, ovaj govor je opomena Izraelu da hodi u skladu s Božjim projektom života i da se kloni svih oblika eksploatacije i nepravdi, kako ne bi dospio pod osudu kao faraon i Egipćani.

      Tako nam ova poglavlja Knjige Izaska, dok govore o izlasku Izraela iz Egipta, progovaraju o tome kako je Bog uzeo Izraela za svoj narod – dakle, rađanje Izraela kao naroda – govore i kako Bog odgaja grešnika i poziva ga na pravi put prije nego li ga kazni, a u isto vrijeme kako će odgajati i svog saveznika Izraela, koji također nije sam po sebi sposoban hoditi putem Gospodnjim.

 

 

Ivica Čatić

ivicat6@gmail.com

 

 

 

Ivica Čatić

NOVE SLUŽBE U SRIJEMSKOJ BISKUPIJI

29. listopad 2010.

 

Petrovaradin_sv_JurajPETROVARADIN, 29. listopada 2010. godine - Istekom mandata dekanima u sva tri dekanata Srijemske biskupije, dijecezanski  biskup mons. Đuro Gašparović donio je slijedeće odluke:

 

 

 

      PETROVARADIN, 29. listopada 2010. godine - Istekom petogodišnjeg mandata službe dekana u tri dekanata Srijemske biskupije, petrovaradinskom, srijemskomitrovačkom i zemunskom, dijecezanski biskup mons. Đuro Gašparović, nakon što se posavjetovao sa svećenicima koji obavljaju službu u pojedinim dekanatima, donio je sljedeće odluke:

      Preč. Eduard Španović, župnik i začasni kanonik, danom 1. lipnja 2010. godine imenovan je na pet godina dekanom Srijemskomitrovačkog dekanata (br. 197/2010.).

      Preč. Tomislav Kovačić, župnik, danom 8. rujna 2010. godine imenovan je na pet godina dekanom Petrovaradinskog dekanata (br. 349/2010.).

      Preč. Jozo Duspara, župnik i začasni kanonik, danom 1. listopada 2010. godine imenovan je na pet godina dekanom Zemunskog dekanata (br. 391/2010.).

                                                                                                               Tomislav Mađarević

 

 

Tomislav Mađarević

DUHOVNOST ZA NAJMLAĐE: MALI ORKESTAR

29. listopad 2010.

 

orkestarJesmo li se nekada pravili važni? Jesmo li mislili da smo bolji od drugih, da smo pametniji i sposobniji od svojih prijatelja?  Ako imamo potvrdne odgovore na ova pitanja, onda iz priče o malom orkestru možemo naučiti puno toga.



 

Mali orkestar

      Bila jednom tri intrumenta koja se nikako nisu slagala međusobno: flauta, gitara i bubnjevi. Nastavila su se dogovarati, ali svako od njih je mislilo da je najbolje. Flauta je govorila da ima najnježniji glas, gitara opet da su njezine melodije najpoznatije, a bubnjevi su tvrdili da se nitko ne može usporediti s njihovim ritmom. Svatko se držao najboljim i međusobno su se omalovažavali. Zato je svako od njih sviralo u svom kutu, premda su bila u istoj kući. Bubnjevi su, pak, smetali flauti, flauta je smetala gitari, a gitara bubnjevima.

      Nijedan instrument nije uspijevao svirati na miru. Umjesto da sviraju glazbu, pravili su buku. Kad bi se neko od njih zaustavilo i poslušalo, počelo bi se loše osjećati. Tako je to trajalo iz dana u dan. Jednoga dana dođe k njima stanovati dirigentska palica. Kada je vidjela što se događa, reče da bi im, ukoliko žele, mogla pomoći. Tri instrumenta bijahu uvjerena da njima nitko ne može pomoći i da je najbolje rješenje da se odvoje, da svako pođe na svoju stranu i da nesmetano žive i sviraju na miru ne smetajući nikome kad već ne žele da drugi njima ne smetaju.

      Dirigentska palica predloži da načine probu: da zajedno odsviraju istu pjesmu, ona bi im pritom pomogla. U početku nisu bili odviše uvjereni, ali na kraju su ipak prihvatili. Dirigentska palica objasni što treba svako od njih da svira, i nakon kratke probe počne dirigirati pjesmu.

      Tri glazbala gledala su pozorno palicu koja je svakog časa dirigirala kada i kako treba da sviraju. Pjesma je izvrsno uspjela. Flauta, gitara i bubnjevi nisu se mogli nadiviti: zajedno su odsvirali pjesmu, i to vrlo uspješno. Otad su počeli svirati pravu glazbu.

      Kad je završilo sviranje, svi su instrumenti bili tako zadovoljni izvedbom da su jedno drugom čestitali. Bilo je to prvi put da su se u nečemu složila. Zamoliše dirigentsku palicu da ponovi pjesmu. Cijeli dan su svirali, ponavljajući pjesmu po stoti put. Svi koji su prolazili zastajkivali su i slušali, tako su dobro svirali. Kada su se ujedinili i učinili zajedničkim ono najbolje što je svaki pojedini instrument imao, uspjela su stvoriti mali orkestar. Otad su počela davati koncerte na sve strane i postali su glasoviti po ljepoti svoga sviranja.

 

      Instrumenti su bili umišljeni, jako su se pravili važni. Smatrali su sebe najboljima, a nisu ni pokušalai uočiti i cijeniti sposobnosti drugih. I sami smo vrlo često takvi. Pravimo se važni i smatramo da nas bolje ocjene ili neki talenti čine vrednijima od naših prijatelja. Ni ne pokušavamo uočiti njihove vrijednosti koje mogu biti i veće od naših. Možda naš prijatelj nema pet iz matematike, možda ne svira ni jedan instrument, ali njegova vrijednost može biti baš u tome što je pravi prijatelj. Ono što je instrumentima nedostajalo, a nedostaje jako često i nama, to je poniznost i ljubav. Ako budemo sa visine gledali na svoje prijatelje, ako ne budemo imali za njih ljubavi, izgubit ćemo ih. Ostat ćemo sami i tada ćemo biti jako tužni.

      Od toga da se ne raziđu instrumente je, u našoj priči, spasila dirigentska palica. Ona ih je naučila kako da se usklade i zajedno sviraju. Ustvari, naučila ih je kako da se međusobno poštuju i vole. Jer, tek kada su prestali biti umišljeni, i kada su prestali sebe smatrati najboljima, te kada su prihvatila jedna druge, počeli su svirati lijepo i skladno. Ali, to nisu uspjela sama, trebao im je netko da im pomogne i pokaže kako to postići. A tko će nama pokazati kako da ne budemo umišljeni, kako da prihvatimo i volimo druge ljude? Naša dirigentska palica, onaj na koga se trebamo ugledati, je Isus Krist.

      Isus je bio Sin Božji i bio je u svemu bolji od drugih ljudi, ali se nikada nije pravio važan, nikada ljudima nije naglašavao da je on bolji od njih. Isus je bio ponizan i skroman. Volio je sve ljude oko sebe. Družio se s ljudima koje nitko nije volio ni trebao. Svima je pomagao, ali nikada nije rekao: "Ja sam bolji od vas." Svojim primjerom nam je pokazao kako da prihvatimo druge ljude, da ih ne gledamo kroz njihove uspjehe i neuspjehe u pojedinim stvarima, nego da ih volimo. Pa i sami smo u nečemu dobri, u nečemu nismo, tako je i svaki naš prijatelj u nečemu bolji a u nečemu lošiji. Jer, Bog nam je svima dao različite darove, stvorio nas je različitima. Stoga možemo jedni druge nadopunjavati, jedni drugima pomagati i zajedno biti veseli.

      Isus od nas želi da kao njegovi prijatelji živimo u zajedništvu i ljubavi. Jer, ne možemo biti Isusovi prijatelji ako nismo u međusobnom prijateljstvu. Njega jako rastužuje kada vidi da se mi među sobom ne slažemo, kada odbacujemo jedni druge, kada se pravimo važni, kada se ne volimo, kada ne slijedimo njegov primjer. On nas poziva na ljubav i zajedništvo. Zato u našem odnosu prema prijateljima i prema drugim ljudima nama mjesta za nerazumijevanje, umišljenost i neprihvaćanje drugačijih. Svi smo mi djeca Božja i među sobom braća i sestre, zato se moramo voljeti.

 

                                                                                   Ana Hodak

 

 

Ana Hodak

PROSLAVA SV. DIMITRIJA, ZAŠTITNIKA SRIJEMSKE BISKUPIJE

29. listopad 2010.

 

Sr._Mitrovica_26.10.2010.phpSRIJEMSKA MITROVICA, 26. listopada 2010. godine – Svetkovina Sv. Dimitrija, đakona i mučenika, zaštitnika Srijemske biskupije i grada Sremske Mitrovice, proslavljena je 26. listopada euharistijskim slavljem u prvostolnoj crkvi – manjoj bazilici. 



 

Sr._Mitrovica_26.10.2010.php      SRIJEMSKA MITROVICA, 26. listopada 2010. godine – Svetkovina Sv. Dimitrija, đakona i mučenika, zaštitnika Srijemske biskupije i grada Sremske Mitrovice, proslavljena je 26. listopada euharistijskim slavljem u prvostolnoj crkvi – manjoj bazilici. Euharistijsko slavlje predvodio je kotorski biskup, mons. Ilija Janjić u zajedništvu s mons. Marinom Srakićem, nadbiskupom i metropolitom đakovačko-osječkim, mons. Stanislavom Hočevarom, nadbiskupom i metropolitom beogradskim, mons. Ivanom Penezšom, biskupom subotičkim, mons. Josipom Devčićem, delegatom požeškog biskupa, mons. Antuna Škvorčevića koji je u jednomjesečnom posjetu Hrvatima u Australiji, mons. Đurom Hranićem, pomoćnim biskupom đakovačko-osječkim, mons. Đurom Džudžara, apostolskim egzarhom za vjernike bizantskog obreda u Srbiji i Crnoj Gori te domaćim srijemskim biskupom, mons. Đurom Gašparovićem i tridesetak svećenika iz Hrvatske i Srijema.

      Biskup Janjić se u svojoj homiliji prisjetio slavnog mučenika srijemske Crkve, sv. Dimtrija istaknuvši kako samo velika i čvrsta vjera te neizmjerna ljubav prema Kristu, čini čovjeka mučenikom. Posebno se osvrnuo na probleme današnjeg čovjek u suvremenom svijetu i pošastima koje pritišću kršćane. „Svoje uporište trebamo tražiti u Kristu uskrslom, a posebno u svecima koji su ga nasljedovali. Jedan od takvih primjera je sveti Dimitrije đakon i mučenik." U današnje vrijeme, kada su dobri pastiri više nego potrebni svome stadu, biskup Janjić pozvao je narod da moli za svoje svećenike.

      Uz veliki broj vjernika iz srijemskih župa, slavlju su nazočili i predstavnici Veleposlanstva Republike Hrvatske u Republici Srbiji kao i predstavnici lokalne građanske vlasti. Svečano liturgijsko pjevanje animirao je mješoviti zbor domaće župe, pod vodstvom s. Cecilije Tomkić, voditeljice zbora.

 

                                                                                Mario Paradžik

 

                                                       (preuzeto s http://www.biskupijadjs.hr)

 


 

 

Mario Paradžik/www.biskupijadjs.hr

PREČ. LUC LEDROIT NA PUTU U SVETU ZEMLJU POSJETIO ZEMUN

25. listopad 2010.

Ledroit_ide_u_Sv._zemljuZEMUN, 21.listopada 2010. godine - U župu „Uznesenja Blažene Djevice Marije“ u Zemunu stigao je preč. Luc Ledroit, župnik župe „Maria Assunta“ u Marbozuu, u Francuskoj. Uputio se ka Svetoj Zemlji, bez prijevoza, tehničke opreme, telefona...



 

Ledroit_ide_u_Sv._zemlju_VI

      ZEMUN, 21.listopada 2010. godine - U posjetu župi „Uznesenja Blažene Djevice Marije“ u Zemunu došao je prečasni Luc Ledroit iz Francuske. Ovaj izuzetno prijatan četrdesetpetogodišnji čovjek doneo je jednu veoma hrabru odluku. Naime, iz svoje župe „Maria Assunta“ koja se nalazi u malom mjestu Marbozuu u Francuskoj na četrdesetak kilometara od Tajzea, uputio se ka Svetoj Zemlji, odnosno Jeruzalemu bez prijevoza, tehničke opreme, telefona i bilo kakve veze sa svojom župom.

Ledroit_ide_u_Sv._zemlju_II

      Preč. Ledroit, koji je već 15 godina posvećen svećeničkom zvanju, krenuo je još 1.8., uz odobrenje nadležnog biskupa, na ovaj naporan i rizičan put. U svakoj župi koju je, pješačeći ka svom krajnjem odredištu, posjetio služio je misu u koncelebraciji sa domaćim župnikom nakon čega je dobijao pečat kao dokaz da je tu zaista boravio. Pošto bi prenoćio i malo se okrijepio u nekoj župi, nastavljao bi, ne obazirući se na vremenske i bilo koje druge uvjete, dalje. Prva župa koju je posjetio prečasni Luc na svom putu kroz našu državu je župa u Kragujevcu.

Ledroit_ide_u_Sv._zemlju

      U zemunskoj župi, monsinjor Jozo Duspara je, na samom početku večernje svete mise, pozdravio gosta iz Francuske nakon čega je u koncelebraciji sa njim predvodio ovo nesvakidašnje euharistijsko slavlje. I pored toga što župljani i njihov gost govore različitim jezicima, nijednog trenutka to nije predstavljalo prepreku da osjete međusobnu povezanost. Zemunci su dodatno bili prijatno iznenađeni kada je, izuzetno moćnim glasom, prečasni Ledroit zapjevao jednu svima dobro poznatu crkvenu pjesmu, ali na francuskom, dok su ga neki od župljana pratili na svom jeziku.

Ledroit_ide_u_Sv._zemlju_V

     Na samom kraju sv. Mise, isto to se dogodilo i kada su svi skupa zapjevali izlaznu pjesmu. Nakon što je još jednom pozdravio gosta, domaći župnik Jozo Duspara je pozvao župljane da se fotografišu sa njim za uspomenu. Tom prigodom je prenio i želju koju je izrazio prečasni Luc da se župljani Zemuna mole za njega da sretno stigne na svoje odredište a da će se i on u svojim molitvama sjetiti njih. Zemunska župa će, zasigurno, pamtiti ovog hrabrog čovjeka i još dugo pričati o njemu a župljani mogu samo da mu požele da u Svetu Zemlju, u koju on planira da stigne orijentaciono u 3 mjesecu iduće godine a iz Zemuna da ponese lijepe uspomene i zajedničke molitve.

 

                                                                               Lukinović Danijela  

UPOZNAJEMO BIBLIJU: 9. IZL 1-6 – IZRAELOVO ROPSTVO I BOG OSLOBODITELJ

23. listopad 2010.

 

Mojsijevo_roenjeKonac Knjige Postanka prikazao je silazak Jakovljevih potomaka u Egipat. Izl nas u 1,8 počinje izvještavati o promjenama: u Egiptu je zavladao novi kralj koji nije poznavao Josipa! Uskoro Jakovljevi-Izraelovi potomci počinju biti tretirani kao stranci pa i maltetirani.



 

      Kao i prethodni, i tekstovi o Izraelovom izlasku iz Egipta pripadaju među tekstove koji utemeljuju povijest toga naroda. U Izl 1 vidimo da se Jakovljevi potomci nalaze u Egiptu, u stanju kakvo nam opisuje i konac Knjige Postanka. Međutim, ubrzo nas u 1,8 počinje izvještavati o promjenama: u Egiptu je zavladao novi kralj koji nije poznavao Josipa! Uskoro Jakovljevi-Izraelovi potomci počinju biti tretirani kao stranci. I, što također treba zapaziti, od strane Egipćana tretirani kao društvena cjelina, tako da ih pripovjedač počinje nazivati jednostavno Izraelci (1,7.12.13).

      Osim toga što su Egipćani inzistirali na različitosti Izraelaca u pitanjima njihovog društvenog identiteta – tretirani su kao poseban narod, različit od Egipćana, zamijetili su još jednu važnu činjenicu koja ih je počela plašiti – Izraelci su se značajno množili! Za nas koji pratimo Sveto pismo od Post 1, to znači da su Izraelci prihvatili Božju zapovijed da se množe i napune zemlju i to su učinili: namnožili se, ojačali i napučili zemlju (1,7)! To je ujedno znak da ih je Bog blagoslovio jer nema prenošenja života bez blagoslova! Upravo ovdje počinje konflikt. Paradoks je da Božji blagoslov može biti povod konfliktu. To će od sada biti jedna od oznaka povijesti ljudskog roda.

      Brojnost i vitalnost Izraelaca razlog su faraonovom strahu – u slučaju rata mogli bi se prikloniti neprijatelju – trebam suzbijati njihovu snagu! Tako, umjesto da osjete blagoslov, uskoro postaju maltretirani od Egipćana – nametnuta im je obaveza teških radova. Dakle, izvršavanje Božje naredbe o množenju i njegov blagoslov, koji je to omogućio, postaje uzrok njihovih nedaća! Život, koji je izuzetan dar Božji njima zbog egipatskih strateških motiva treba postati uzrok smrti! Odavde nije teško zaključiti: faraon tj. Egipćani kao kolektivitet suprotstavljaju se Božjem projektu s čovjekom. Idu protiv Božjeg razmišljanja i djelovanja!

      Inače, ovo je kroz povijest redovit model masovnog iskorištavanja kada pojedinac ili grupa, kao ovdje faraon, želi podići spomenik svome imenu. Za to je nužno iskorištavanje masovne radne snage. Ako se ljudi pobune, vlast im nameće veće norme rada i veće poreze. Silina kojom će se Bog ustremiti na ovakav „društveni model“ govori o tome koliko on narušava Njegov projekt sa čovjekom. Stoga će, uz Stvaranje, ovaj događaj ustati urezan u povijesno sjećanje Izraela pa će mnoge moralne upute biti potkrijepljene ovi iskustvom: jer sjeti se da si i ti bio rob u Egiptu! Istovremeno ovo je kriterij za prosuđivanje povijesti Izraela jer će upravo ponavljanje istih pogrešnih stavova od strane Izraelovih vladara biti uzrokom nacionalne tragedije nakon Salomonovog kraljevanja – do podjele kraljevstva a potom i propasti obaju od njih. Ovdje Sveto pismo poučava kakav stav treba imati prema iskorištavanju, ali ga nažalost ni Crkva nije kroz svoju povijest uspjela održati (18-19.st.) pa su se kao branitelji potlačenih pojavile lijeve ideologije koje će kasnije iznjedriti totalitarizme koje je EU nedavno osudila.

      Ovime je, dakle, predstavljena srž konflikta u kojeg su dospjeli Izraelci u odnosu na Egipćane. Sada slijedi predstavljanje različitih načina na koje će ljudi i Bog rješavati ovaj konflikt.

 

      Faraonova nastojanja za suzbijanjem brojnosti Izraelaca

      Prvo faraon pokušava preko hebrejskih babica spriječiti porod muške djece – naređuje im da ih pobiju (1,15-17). Međutim, babice ne mogu ići protiv savjesti i svoga naroda i nisu ubijale (koliko različito od današnjih medicinskih praksi koje traže najpovoljnije vrijeme i načine za ubijanje još nerođene djece i to u svom narodu!). Izraelke su drugačije, kažu one. Izrael je dakle drugačiji u svom stavu prema životu – to je znak Božjeg blagoslova! Tako babice, koje kao žene nisu bile važne na ekonomskom, političkom i vojnom planu, zadaju ozbiljan udarac faraonu, koji je smatran bog na zemlji! Evo, fine ironije biblijskog pisca.

      Zapravo, ironija nešto što uvelike obilježava prikaz ove situacije. Točnije rečeno, čitatelj će to u pravilu doživjeti kao ironiju. Faraon, jedini koji je ekonomski i vojno moćan na tom području, počinje se plašiti naroda kojeg drži u šaci. Moćni se boji nemoćnog! Tako malenost i nemoć Izraelaca otkriva salbost velike supersile Egipta. Dakako, tu je i nelogičnost: ako ih se bojiš, otpusti ih. No, faraon to ne želi i tako dolazimo do apsurda: ili moji robovi, ili mrtvi!

      Faraon u 1,22 izdaje naredbu svome narodu: svako muško dijete koje se rodi Hebrejima bacite u Rijeku! Na temelju prvih poglavlja Knjige Postanka znamo da se ovakav stav kosi sa Božjom vizijom čovjeka. Svaki čovjek bi trebao vladati i to uistinu, a ovdje imamo faraona koji kao ima veću moć od drugih, ali je uplašen. U isto vrijeme, ne odustaje od pretenzija na druge ljude i tako dospijeva u podvojenost – i moćan i nemoćan. No, sa gledišta Knjige Izlaska, njegov glavni problem je što se ustremio protiv Božjeg projekta sa čovjekom. I zbog toga će doživjeti neuspjeh.

      Bog koristi ono što je slabo da bi pobijedio perverznu supersilu. Ovdje susrećemo Božji način djelovanja koji je za naše uobičajene kriterije toliko neobičan da nam se doima kao ironija. To je jedno od konstantnih obilježja Božjeg zahvaćanja u povijest.

      U novonastaloj situaciji će elementi koji nisu moćni stavljati u krizu egipatsku supersilu. Vidjeli smo da su babice tj. primalje već ugrozile faraonov plan. Sad će na scenu doći čitav niz žena koje će spašavajući i podižući jedan ljudski život podići predvodnika Izraelovog oslobođenja – Mojsija. Žene, kao politički i ekonomski nebitna bića i jedan sin robova pripremaju veliki događaj oslobođenja Izraelaca i katastrofalan poraz Egipćana. Gotovo nevjerojatno! I ono slabo Božje jače je od ljudi, reći će kasnije sv. Pavao (1Kor 1,25).

      Očekivanje rođenje sina kao i kod patrijarha, i ovdje će odigrati presudnu ulogu – znak su Božjeg blagoslova! Blagoslov je onaj koji sve prožimlje kao crvena nit i uzrokovat će oslobađanje Izraela! Rođenje djeteta bit će ključ rješavanja mnogih kriza, pa znak i Mesijinog dolaska među Izraelce!

 

      Objava Božja i Mojsijev poziv

      Mojsija njegova majka stavlja u košaricu (hb'Te, isti termin kao i Noina arka!) i ostavlja na vodi. Bio je predan vodi da ga spasi od smrti i voda ga spašava. Nalazi ga faraonova kćerka a njegova tetka joj predlaže da ga na othranjivanje povjeri jednoj dojilji Hebrejki. I tako ga je othranjivala njegova majka.

      Odraslog ga predaje faraonovoj kćerki koja ga je posinila i dala mu ime Mojsije - iz vode izvučen. Onaj koji će za Izraelce biti posrednik života trebao je imati iskustvo smrti i Božjeg spasenjskog djela.

      Kada je odrastao, počinju ga boljeti muke njegovog naroda. Ubija jednog Egipćanina koji je tlačio Hebrejca i mora bježati! Izdali su ga njegovi sunarodnjaci – tragedija! No, tragedija je i to što on koji treba biti posrednik života postaje posrednik smrti! Izdao je svoj identitet! Odlazi u midjasnku zemlju, među strance i to k midjanskom svećeniku! Tamo se i ženi. Svoj život zasniva daleko od svog naroda, daleko od njegovog Boga koji je vodio Abrahama, Izaka i Jakova! Sve je propalo! Tako se čini...

      Mojsije je u dubokoj unutarnjoj krizi – napola Hebrej, napola Egipćanin, a sada ni jedno ni drugo nego izbjeglica, treba donositi život a donio je smrt – čovjek koji je ostao bez identiteta... U krizi je i traži ga. Sad se smirio u stranoj zemlji, traži da započne novi život. Napustio je ideje i projekte oslobađanja svog naroda. I sada, kad je prestao raditi – kad je prestao život pomagati tako što ga ubija – sad može početi nešto novo! Sad je spreman za novi početak! Ali više ne po njegovom nego po Božjem. Bog ga je pustio da se u tuđini ostavi naopakih stavova da bi s njim započeo nešto novo.

      Nakon smjene faraona, Bog je čuo zapomaganje Izraelaca i sjetio se svoga Saveza s Abrahamom, Izakom i Jakovom i odlučio zauzeti se za njih (2,23-25). Mojsije, koji napasa ovce svoga tasta Jitra dolazi do gore Horeba, gore koja se češće naziva Sinaj i na kojoj će kasnije svi Izraelci doživjeti objavu Božju (19,1ss).

      Gospodin se ukazuje Mojsiju iz usplamtjelog grma kao što se ukazivao patrijarsima (usp. Post. 12,7; 17,1; 18,1), isprva kao anđeo (usp. Post 22,11.15), zov ga po imenu kao i Abrahama (22,1.11) i Jakova (46,2) i objavljuje mu se: Ja sam Bog tvoga oca, Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev (Izl 3,6). Mojsije sada razgovara s Bogom kao Abraham i kao što nitko više neće razgovarati. No, za razliku od Abrahama, Bog Mojsiju ne govori o njemu osobno nego o narodu, točnije u prilog narodu. Na Mojsijevu bojazan kako će ići pred faraona i pred narod (koje je na svoj način izdao-velika poteškoća!), Bog mu odgovara – ja sam s tobom, kao što je bio s praocima Izakom i Jakovom (Post 26,3; 28,15; 31,3).

      A što će im reći: tko ga je poslao? Sada Bog otkriva svoje ime: ehjeh ašer ehjeh, bit ću onaj koji ću biti; grčki prijevod SZ-a prevodi bit ću onaj koji je prisutan, što se zapravo odnosi na ono bit ću s tobom (Izl 3,12). To Mojsije treba prenijeti Izraelcima – njihov Bog bit će s njima. To bit ću kasnije biva prihvaćeno kao Božje ime: vi ste moj narod, ja sam vaš ehjeh (Hoš 1,9).

      U Izl 3,15 Bog za sebe kaže da je Jahve (tetragram JHVH), Bog Izraelovh otaca i da mu je to ime dovijeka. Božje ime, tj. duboka istina Božjeg bića jest da je bio prisutan sa praocima Izraela i da će biti i dalje sa svojim narodom. On je jednostavno onaj koji jest i to tako da je spasenjski prisutan sa svojim narodom. Ljudi mogu dans biti ovakvi, sutra onakvi, a preksutra ih uopće nema, no On je uvijek ovdje, uvijek prisutan i to tako da želi spasiti.

      Time se Izraelcima kao narodu objavljuje njihov Bog kojega mogu zazivati i sa kojim ulaze u isti odnos kao njihovi praoci Abraham, Izak i Jakov. Ono što je Bog započeo s Abrahamom i njegovim potomcima, sada se nastavlja u i preko Izraela kao naroda.

 

      Mojsije i Aron započinju oslobađanje Izraelaca

       Tek po objavljenju Božje prisutnosti, tek po slušanju Njegove riječi Mojsije može zadobiti svoj identitet, može postajati ono što je i prije želio, ali nije uspio. Također i narod zadobiva svoj put u život tek nakon što zadobiva svoj duhovni identitet, svoju duhovnu pripadnost Bogu koja će mu određivati kvalitetu života i osiguravati blagoslov (Izl 6,1-8). Oslobođenje iz Egipta dokazat će Božju snagu i udariti temelj partnerstvu između Boga i njegovog naroda.

      Nakon što je Bog pozvao i Arona da bude Mojsijev glasnogovornik, u Izl 5 započinje niz susreta Mojsija i Arona s faraonom. Iako su to na prvi pogled isključivo poslovno-politički pregovori o puštanju Izraelaca, ovi susreti ipak imaju i drugo značenje. Vidjeli smo kako je Bog odgajao Jakova i Josipovu braću i oni su uspjeli usvojiti nove životne stavove i nakon toga baštine Božji blagoslov. Bog sada, preko Mojsija i Arona, ne samo da oslobađa Izraelce nego daje priliku faraonu da primijeni stav i da usvoji prave vrijednosti. Za tzv. egipatska zla koja pogađaju faraona i Egipćane izričito se kaže da su znaci (7,3b.17) – sredstva kojima se Bog objavljuje faraonu i poziva ga na promjenu stava (8,6.18; 9,14.29), to je objava i za Izraelce koji je trebaju pamtiti i prenositi slijedećim generacijama (10,1). To je, dakle, Božji pokušaj da oslobodi i faraona tj. Egipćane. Ovime se pokazuje koliko je za Bibliju bitan načiji unutarnji stav i vanjski postupci koji iz tog proizlaze tj. etika.

      Faraon, naprotiv, otvoreno se suprotstavlja Stvoritelju života kao nitko u SZ-u. Upravo zbog svoje tvrdokornosti kojom se bori protiv Božjeg projekta ljudskog dostojanstva i života, na koncu će ipak pasti pod udar suda. Faraon tako postaje model, uzorak Božjeg postupanja s pojedincima i narodima – Bog svima nudi svoju pedagogiju. Oni koji je prihvate živjet će, a oni koji je odbiju i nastave ići protiv čovjekovog života i dostojanstva – njima će biti oduzet život i dostojanstvo! Dobili su ih na dar, ali ako ih ne priznaju drugima – zavređuju da ono što ne daju drugima bude oduzeto i njima samima.

 

      Iako se ovi događaji pojednostavljeno zovu izlazak (Izraelaca) iz Egipta, oni su kompleksni jer Bog ovdje, kao i inače, čini više operacija odjednom: Božje objavljenje Izraelu a ujedno i objava te poziv faraonu na promjenu stava; na koncu faraon pada pod Božji sud i odlazi u katastrofu koja za Izraelca znači oslobođenje. Već ovdje se riječ Božja i njegovo djelovanje pokazuju kao mač dvorezac na kojem se razdijeljuju oni koji prihvaćaju projekt života i baštine oblagoslov od onih koji se suprotstavljaju Božjim životnim principima i propadaju.

      Ovaj nam izvještaj daje naslutiti da Božja kazna već u SZ-u podrazumijeva proces nagovaranja, uvjeravanja (hebr. rib) kojim Bog pokušava mirenje i urazumljivanje grešnika. No, kad se grešnik pokaže otvorenim protivnikom Božjeg projekta života i ljudskog dostojanstva, onda mu Bog oduzima svoj dar da ga on ne bi oduzimao drugima.

 

 

Ivica Čatić

ivicat6@gmail.com

 

 

 

Ivica Čatić

Od:    Do:    
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 92 93 94 95 96 97 98 99 100 101 102 103 104 105 106 107 108 109 110 111 112 113 114 115 116 117 118 119 120 121 122 123 124 125 126 127 128 129 130 131 132 133 134 135 136 137 138 139 140 141 142 143 144 145 146 >