Vijesti

Od:    Do:    
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 92 93 94 95 96 97 98 99 100 101 102 103 104 105 106 107 108 109 110 111 112 113 114 115 116 117 118 119 120 121 122 123 124 125 126 127 128 129 130 131 132 133 134 135 136 137 138 139 140 141 142 143 144 145 146 147 148 >

Božićni koncerti

09. siječanj 2011.

 

Boini_koncert_IIPETROVARADIN, 6. siječnja 2010. godine - Tradicionalni deseti koncert božićnih pjesama i običaja u Srijemu, pod nazivom ''Božićno vrijeme u pjesmi i riječi'' održan je 6. siječnja, u crkvi Svetog Jurja u Petrovaradinu.




     PETROVARADIN, 6. siječnja 2010. godine - Tradicionalni deseti koncert božićnih pjesama i običaja u Srijemu, pod nazivom ''Božićno vrijeme u pjesmi i riječi'' održan je 6. siječnja, u crkvi Svetog Jurja u Petrovaradinu te je okupio svećenike, redovnike, časne sestre i ostale vjernike i ljude dobre volje koji žive u Srijemu,. To je bio još jedan doprinos u nizu događaja koji obilježavaju „Svećeničku godinu" u Srijemskoj biskupiji.

Boini_koncert_I

Boini_koncert_II

      

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

      Nazočnima je prikazan i predstavljen bogati program božićnih pjesama i običaja hrvatskog, mađarskog i drugih naroda glasom onih koji prenose baštinu svojih predaka. Sudjelovalo je oko dvjesto izvođača, među kojima su bila djeca, mladi, odrasli i stari iz župa: Srijemski Karlovci, Beočin, Surčin, Golubinci, Nikinci, Platičevo, Hrtkovci, Irig, Šid i druge župe te HKPD „Jelačić" iz Petrovaradina s tamburaškim orkestrom i zborom.

Boini_koncert_III

 

      Na koncu susreta mons. Đuro Gašparović, biskup srijemski, uputio je riječi zahvale svim sudionicima ovoga slavlja i organizatorima, te izrazio zahvalnost što se vjernici i ovim slavljem uključuju u obilježavanje „Svećeničke godine" u biskupiji. Pozvao je sve nazočne da kroz molitvu za svećenike u svim župama i drugim crkvenim zajednicama doprinose duhovnoj obnovi ministerijalnih svećenika kako bi i dalje mogli duhovno i pastoralno raditi na dobro povjerenih im župa.

„Tako se vjernici kao kraljevsko svećenstvo uključuju u zajedništvo u vjeri i obogaćuju se milosnim božanskim darovima svjedočeći svojim životom Isusa Krista, Novorođenoga Kralja. Neka se i svi ljudi dobre volje večeras ovdje duhovno obogate i osnaže kroz pjesme i običaje naših predaka, koje se prenose novim pokoljenjima na veću slavu Božju i dobro svakog čovjeka. Neka se ovaj tradicionalni koncert božićnih pjesama i običaja u Srijemu nastavi'', zaključio je svoju poruku biskup Gašparović.

 

Tomislav Mađarević

UPOZNAJEMO BIBLIJU: 18. KNJIGA O SUCIMA

09. siječanj 2011.

 

Knjiga_o_SucimaKnjiga o Sucima se nadovezuje na događaje opisane u Jš. Izbliza fokusira temu Izraelovih nevjernosti, kazni u vidu neprijateljskih invazija te izbavljenja temeljenih na zgodama i djelima serije likova – 12 sudaca, od kojih su 6 „velikih“ a 6 „malih“.



 

      U hebrejskom jeziku Knjiga o sucima se naziva šofetim, što znači suci; možda bi bilo bolje prevesti ovaj izraz sa vladari jer su šofetim bili oni koji su doista donosili odluke i vladali pojedinim plemenima. Gledano sa povijesnog aspekta, Knjiga o sucima se nadovezuje na događaje opisane u Jš. Knjiga o Jošui je sa teme garantiranja zaposjednuća Obećane zemlje počela skretati prema upozorenju, a Knjiga o Sucima ovu temu produbljuje i dodatno razvija – vidi 2,11-19. Izbliza fokusira temu Izraelovih nevjernosti, kazni u vidu neprijateljskih invazija te izbavljenja temeljenih na zgodama i djelima serije likova – 12 sudaca, od kojih su 6 „velikih“ a 6 „malih“. Povijest koju opisuju Suci seže sve do u 1Sam gdje će Samuel također osloboditi narod i postati sudac (1Sam 7).

 

      Povijesna pozadina

      Period kojeg prepričava Knjiga o Sucima jest period Izraelovog konsolidiranja u Obećanoj zemlji. U to vrijeme, nakon Jošue, u Izraelu ne postoji uređena centralna vlast. Danas istraživači smatraju malo vjerojatnim da su postojali „mali“ suci; njihova su imena najvjerojatnije imena pojedinih klanova, a podudaraju se i sa nekim spiskovima šeika. Izvješća o „velikim“ sucima temelje se na drevnim predajama koje sigurno potječu od povijesnih događaja. Ipak, njihovo djelovanje je u pravilu bilo ograničenog karaktera u vremenskom i prostornom smislu, uz sudjelovanje samo užih grupa. Izrael je u to vrijeme bio rastrzavan različitim trendovima. Jedan je unutrašnja podjela jer se plemena grupiraju u dvije grupe, na sjeveru oko Efrajima, te na jugu oko Jude. Drugi su oružani sukobi: borbe s posljednjim kanaanskim gradovima-državama, odbrana granica od Filistejaca na zapadu te Amona i Moaba na istoku, međusobne borbe pojedinih plemena (Efrajim i Benjamin, Suci 19-21).

 

      Sastav knjige

      Knjiga o sucima pokazuje karakteristične crte deuteronomističke škole. Stoga ne čudi što i u njoj nalazimo panizraelsku perspektivu i pojam Jahvinog rata (Suci 7).


      U prvom dijelu (1,1-3,6) donosi kriterije za deuteronomističko iščitavanje povijesti: zbog toga što narod nije bio vjeran Savezu, Gospodin će učiniti da mu kanaanski narodi postanu ostan, a njihovi bogovi zamkom (Suci 2,1-5). Posjed zemlje se tako pretvara u dugu i bolnu borbu. Ovdje se ostvaruje dinamika bolnog odnosa Izrael – Gospodin prema principu retribucije (Bog nagrađuje pravednika a kažnjava prestupnika) koja je najavljena već u Savezu, a sastoji se od slijedećih elemenata (2,11-19):

1. Gospodin dobrohotno daruje svom narodu zemlju

2. narod odgovara grijehom idolatrije (Baal, Aštarta)

3. Gospodin kažnjava Izraela prepuštajući ga u ruke neprijatelja koji ga tlače

4. narod vapi Gospodinu tražeći od Njega oproštenje i pomoć

5. Gospodin podiže izbavitelja-suca dajući mu preko svog duha snagu

6. neprijatelj biva poražen i narod živi u miru dok živi dotični sudac

 

      Ova se shema svako-malo ponavlja (pojavljuje se ih se 12), povijesni tijek se sastoji od izmjenjivanja nevjernosti-robovanja-vapaja za oslobođenjem-oslobođenja. Čini se da je namjera posvijestiti čitatelju grijeh koji uzrokuje robovanje – idolatriju, i buditi nadu u susljedni Gospodinov intervent kad narod spozna svoj grijeh i kad se iskreno pokaje. Izraelovo idolopoklonstvo ovdje ne treba shvaćati doslovno: ne radi se o tome da su Izraelci promijenili vjeroispovijest nego su prihvaćali način života, socio-ekonomsku i političku praksu Kanaanaca i drugih okolnih naroda – živjeti nepravedno znači rušiti Savez koji su sklopili s Bogom – a to znači ostaviti svoga Boga i poći za idolima drugih naroda: standard, elitizam, tajkuni itd... Idoli su, dakle, moć, bogatstvo, elitizam zbog kojih se počinjaju društvene deformacije i krši Zakon.


      U centralnom dijelu knjige (3,7-16,31), koristeći drevne izvore („knjiga osloboditelja“), narodnih epskih kolorita naklonjenih anegdotama, pitoreskama i burleskama, deuteronomist prepričava događaje iz ovog dijela povijesti idealizirajući i shematizirajući ih: ono što se događa jednom ili dvama plemenima biva pridavano cijelom narodu. Epske priče o lokalnim herojima postaju prigodom za refleksiju nad nevjernošću Izraela Savezu koje sklopio s Gospodinom. Poslije svega ponovno na površinu izbija Božja dobrota koja svako malo šalje suca koji spašava narod.

      Za svakog pojavka pojedinog suca ponavlja se ista retributivna shema (3,7.12; 4,1; 6,1; 10,6; 13,1). Na taj način se prepričavaju naširoko i detaljno junačka djela velikih sudaca poput Otniela (3,7-11), Ehuda (3,12-30); Debore i Baraka (4-5); Gideona i Abimeleka (6-9), Jiftaha (10,6-12,7), Samsona (13-16) te u sažetom obliku manjih sudaca (3,31; 10,1-5; 12,8-15). Veliki suci su smatrani karizmatičkim vođama koje je Gospodin podigao u kriznim trenucima da bi izbavljali narod od tekuće neprijateljske ugroze, dok su manji suci po svoj prilici bili zaduženi za provođenje pravednosti na lokalnoj razini. Mnogi među njima su bili ne samo mali i obični ljudi (ili čak žena – Debora), nego i ne najsjajnijih biografija ili sklonosti. Odabir malenih preko kojih će se ostvariti spasenje Božje sasvim je u skladu s odabirom Izraela, najmanjeg među narodima (usp. Pnz 7,7) i trasira značajnu biblijsku temu siromaha Jahvinih. Bog i pomoću onih najmanjih može spašavati Izraela – može činiti ono što Izrael ne može sam ako skrene s puta istine, vršenja Zakona i društvene pravednosti.


      U završnom dijelu (17-21) u prvi plan izbija anarhična situacija u odnosima između pojedinih plemena. Na taj se način daje naslutiti potreba Izraela za jednom stabilnom centralnom vlašću koja će trajno uspostaviti red: čežnja za monarhijom (usp. 17,6; 18,1; 19,1; 21,25).

 

      Temeljna poruka

      Imajući u vidu naglasak na željom za monarhijom koja obilježava treći dio Knjige (17-21) i njezinu uspostavu u 1Sam 8-10, važan je stav biblijskog pisca prema toj temi. Za njega suci utjelovljuju ideal dobrog vladanja nasuprot kraljevima koji će Izrael odvesti u propast. Njih u Knjizi predstavlja Abimelek, Jerubaalov sin, koji će na vlast doći nakon što pobije 70 ljudi iz vlastite porodice. Njegov otac, sudac Gideon je primjer ispravnog vladanja: odbija kraljevsku moć jer Gospodin je Onaj koji treba vladati nad Izraelom (8,23). Isto će tako biti hvaljen sudac Samuela (1Sam 8; 12) koji je vladao po Božjoj volji za razliku od kralja za kojim je čeznuo Izrael. Ovakav kritički stav prema počecima ustanove monarhije jest posve razumljiv nakon njezinog pada i odlaska u babilonsko sužanjstvo.

      Knjiga o Sucima u konačnici je ipak poziv na nadu. Iako se s jedne strane konstatira nesposobnost izraelskog naroda da budu vjerni Savezu s Bogom (usp. Jš 24), čak u toj mjeri da se može činiti da je ljudska povijest izručena na nemilost zla, grijeha i nasilja, ipak se s druge strane podvlači Božja raspoloživost da uvijek bude vjeran svojim obećanjima danim praocima, bez obzira na grijehe sinova, i da uvijek strpljivo i dobrohotno intervenira kako bi spasio svoj narod koji k Njemu vapi iz svojih muka. Ovdje se pojavljuju tri bitne Božje oznake: vjernost (’emet), dobrohotnost (hesed) i pravednost (cedaqah). Ovo je poruka utjehe i Izraelu koji je u vremenu konačne redakcije ove knjige, u nevoljama prouzročenim babilonskim sužanjstvom, isto tako upućivao vapaj za pomoć da Izraelova povijest i čovjek neće ostati prepušteni razarajućim silama zla (usp. 2,6-19). Tako Izrael u egzilskom i postegzilskom periodu ponavlja i aktualizira iskustvo egzodusa. Kao što je narod u Egiptu stenjao pod ropstvom i njihov vapaj za pomoć sred ropstva uzlazio je k Bogu (Izl 2,23) a Bog je čuo i zauzeo se za njih (2,24) te poslao Mojsija da ih izbavi (3,1-15), tako nakon Jošue povremeno intervenira da bi ih spasio slanjem sudaca. Kao što se narod u pustinji bunio protiv Mojsija odajući se idolatriji (Izl 32; Br 25), tako i sada u Obećanoj zemlji ponavlja iste grijehe. Tada je za Mojsije za njih posredovao kako bi ishodio oproštenje (usp. Izl 16; 17; 32-33; Br 11; 20), a sada cijeli narod vapi Gospodinu (usp. Suci 3,9.15; 4,3; 6,7).

      Cjelokupni dijalog Izraela s Bogom, ili možda možemo reći „borba s Bogom“, vodi se na i oko Obećane zemlje. Ona je neodvojiva od zemlje jer osvojiti zemlju, u njoj mirno i stabilno živjeti znak je Božje savezničke pomoći, a nju se zavređuje vršenjem Saveza tj. Zakona. Tako je u Izraelovoj religioznoj svijesti nastao nerazdvojni krug između Boga, Izabranog naroda, Zakona i Obećane zemlje. Božje obećanje da će Izraelu darovati zemlju narod shvaća kao svoje pravo na nju i u opasnosti je ponaati se imperijalistički i totalitaristički. Nakon što dobije kaznu i počinje gubiti zemlju, vraća se vjernosti Savezu i Zakonu i tada Bog pomaže da ponovno zadobije zemlju. Dakle, na pragu smo duge etape Božjeg pedagoškog procesa u kojem želi Izrael naučiti da je Obećanu zemlju moguće posjedovati, ali ne bilo kako. Vjernost Savezu treba Izraela dovesti do toga da postane narod po volji Božjoj a Izrael Obećana zemlja kao uzor života i suživota Izraelaca i priapadnika drugih naroda. Drugim riječima, Izrael ne može s blagoslovom posjedovati zemlju ako će je posjedovati kao ostali narodi – on mora ili postati početak novog svijeta, ili počinje gubiti svoju zemlju.

      Gospodinov odgovor koji podiže suce da bi Izrael sačuvao Obećanu zemlju shvaća se kao pravednost (cedaqah). Imajući u vidu da je svakoj nevolji prethodio Izraelov otpad od Jahve, može zvučati čudno da se Njegova spasenjska aktivnost naziva izražajem pravednosti. No, u kontekstu odnosa između Boga i naroda, koji u prvom redu utemeljen na Savezu (proisteklom iz Božje dobrohotnosti – hesed), pravednost koju uspostavlja preko svojih sudaca jest sinonim za spasenje, točnije oslobođenje od neprijatelja. Uspostaviti pravdu ovdje se identificira sa ostvariti spasenje putem oslobođenja. Činiti pravdu za biblijskog Boga znači pomoći, podržati na najkonkretniji i najzgodniji način, precizno odgovarajući na potrebe drugoga. Knjiga sudaca pokazuje lice pravednog Boga dok postaje bližnji svom narodu da bi prekinuo zatvoreni krug grijeha, zla i kazne koji ga vodi u propast. On je u svom providencijalnom interventu svaki puta začetnik novine, jer podiže osobe sposobne ostvariti Njegovu spasenjsku volju u novim, svaki puta drugačijim okolnostima.

      Trinomij pravednost – vjernost – dobrohotnost, što predstavlja nosivu strukturu biblijske vjere, bitno je obilježje Knjige o sucima. Deuteronomističkom redaktoru ne predstavlja skandal pisati iznova povijest Izraela iščitavajući je u svjetlu ovog trinomija. Svjestan je da bi pogrešno bilo ne zagledati se u nju i ne iščitati u njoj sav njezin sadržaj. Za njega bi skandal bio zanemariti, izbjeći istraživanje zbunjujuće stvarnosti ljudskog grijeha, koja neće postojati manje zato što se o njoj ne govori. Naprotiv, svjestan je da tek posvješćivanje stvarnosti grijeha predstavlja prvi preduvjet da bi se iz nje izašlo. On stoga reflektira nad Izraelovom poviješću i u njoj prepoznaje čovjeka, zamke i moć grijeha, ali isto tako i Boga koji u svojim rukama drži tijek povijesti u svim njezinim aspektima i garantira joj pozitivan ishod te čovjeka zove na savezništvo-partnerstvo i suradnju u izgradnji novoga svijeta.

 

 

Ivica Čatić

ivicat@gmail.com


 

Ivica Čatić

ŠIDSKA CRKVA DOBILA NOVOSAGRAĐENI TORANJ I ULAZNI PORTAL IZVORNIH OBLIKA IZ 1932. GODINE

09. siječanj 2011.

 

id-obnovljen_toranj_1.2011ŠID, 24. prosinca 2010. godine – Nakon punih 6 mjeseca radova na rekonstrukciji tornja i ulaznoga portala na župnoj crkvi Presvetoga Srca Isusova u Šidu, Šiđani su uselili znakovito i svečano na samu polnoćku u crkvu.



id-stari_toranj_1.2011

      ŠID, 24. prosinca 2010. godine – Nakon punih 6 mjeseca radova na rekonstrukcij tornja i ulaznoga portala na župnoj crkvi Presvetoga Srca Isusova u Šidu, Šiđani su uselili znakovito i svečano na samu polnoćku u crkvu te slavili prvu svetu misu u novom izgledu crkve. Tijekom cijeloga ljeta i jeseni trajali su radovi 1. faze rekonstrukcije i sanacije ove župne crkve sagrađene 1932. godine po nacrtima koje je projektirao vukovarski znameniti projektant Franjo Funtak. Spomenute izvorne nacrte u župnoj arhivi pronašao je sadašnji šidski župnik vlč. Nikica Bošnjaković, te tražio dozvolu i blagoslov od mjesnoga biskupa Srijemske biskupije Đure Gašparovića, za realizaciju projekta rekonstrukcije ove crkve po izvornim nacrtima. Blagoslov i dozvola srijemskoga biskupa, omogućili su župniku da se pobrine za izradu glavnog projekta 1. faze rekonstrukcije crkve koji je izradila projektantska kuća „Šidprojekt“ iz Šida, na čelu sa gosp. mr. Josipom Logarušić, direktorom kao i župljaninom spomenute župe Presvetoga Srca Isusova u Šidu.


id-obnovljen_toranj_1.2011    

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

     

 

      Kroz pola godina, radove na rekonstrukciji izvodila je građevinska firma „SET“ d.o.o. iz Šabca, utrošeno je za samu gradnju 94 000 eura, a ostale radove župnik se pobrirnuo da izvedu majstori kvalificirani za određenu vrstu poslova. Nakon grubih građevinskih radova koji su podrazumijevali rušenje postoječega staroga tornja sve do nosivih zidova crkve i samoga temelja, započeta je gradnja tornja i ulaznoga portala. Završetkom gradnje i žbukanjem tornja iznutra i iz vana, usljedili su električari, limari, moleri, stolari, bravari, kako bi se cijeli toranj visine 35 m završio sa svim potrebnim radovima. Urađeni su i sljedeći radovi: na elektrifikaciji tornja, postavljen je bakarni lim 0.6 mm na kupolu zvonika, križ sa postoljem 4 m, a sama dužina križa 2, 70m od inox materijala i pozlate 24 karatnim zlatnim listićima, te stolarija za sve prozore na tornju izrađena od čamovine. Vrijednost sveukupnih radova urađenih tijekom proteklih 6 mjeseci iznosi 120 000 eura.

id-obnovljen_toranj_1.2011.II

     

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

     

      Ovim putem župnik župa: Šid, Morović, Kukujevci, Gibarac, vlč. Nikica Bošnjaković, zahvaljuje svim donatorima koji su sudjelovali u realizaciji ostvarenja sna župljana župe Šid, ovo su imena donatora: Ministarstvo Vjera Republike Srbije, Đakovačko-Osječka nadbiskupija, Srijemska biskupija, Vukovarsko-srijemska županija, Hrvatske katoličke misije u Austriji: Linz, St. Polten, Beč, Insbruck, župe Đakovačko-Osječke nadbiskupije: Čepin 1, Čepin 3,  Đakovački Selci, Podravski Podgajci, Donji Miholjac, Vukovar 3, Županja 2, Viljevo, Lipovac, Marijanci, Šljivoševci, Osijek 7, Osijek 6, Osijek 2, Višnjevac, Veliškovci. Važno je za naglasiti da je župnik Bošnjaković dobrotom župnika spomenutih župa slavio nedjeljne svete mise u svakoj župi i prikupljao dar-kolektu za radove na crkvi u Šidu.

      Šid više nije kao prije. Nakon prolaska kroz Tovarnik i prelaska granice-carine iz RH u RS, te ulaskom u gradić Šid dominira monumentalni toranj blago crvene i bijele boje visine 35m, koji uljepšava sam Šid, a posebno potvrđuje župljane vjernike katoličke vjeroispovijesti. Župna crkva Presvetoga Srca Isusova zadobila je svoj izvorni izgled, a boja tornja označava „Presveto Srce Isusovo“ kojemu je crkva na hvalu i slavu posvečena.

 

N. Bošnjaković/S. Darabašić

 

Nikica Bošnjaković

KONCERT "BOŽIĆNE PJESME I OBIČAJI U SRIJEMU" U PETROVARADINU

07. siječanj 2011.

 

Bozicni_koncert_2011.1PETROVARADIN, 6. siječnja 2011. godine - Na svetkovinu Bogojavljenja došli su u crkvu Svetog Jurja svećenici, časne sestre, vjernici katolici, pravoslavni i ljudi dobre volje na tradicionalni koncert «Božićne pjesme i običaji u Srijemu».




     Bozicni_koncert_2011.1

      PETROVARADIN, 6. siječnja 2011. godine - Na svetkovinu Bogojavljenja u četvrtak 6. siječnja 2011. godine došli su u crkvu Svetog Jurja, mučenika, u Petrovaradinu svećenici, časne sestre redovnice, vjernici katolici, pravoslavni i ljudi dobre volje koji žive u Srijemu, u Srijemskoj biskupiji, na prigodni tradicionalni jedanaesti po redu koncert «Božićne pjesme i običaji u Srijemu».Ovaj susret je još jedan doprinos međusobne čvršće povezanosti župa u Srijemu unatoč raznolikosti običaja i načina pjevanja božićnih pjesama u pojedinim župama i filijalama.

Boini_koncert-Petr._2011.2

      Program «Božićne pjesme i običaji u Srijemu» i ove godine je organizirala Srijemska biskupija uz sudjelovanje pjevača, svirača, orguljaša, zborova i recitatora, koji su se predstavili igrokazima: Betlemaši i recitacije te božićnim pjesmama: Padaj s neba roso sveta, U to vrijeme godišta, Djetešce mileno, Gloria, Veseli se Majko Božja,Vesel'te se braćo danas, Vjerujem u Tebe, Vesela je nam' ura, Adeste fideles od John Francis Wade, 1751., Na nebu još sja od F.E.Belden, Tiha noć od Joseph Mohr, 1818., Raduj se o Betleme, Od istoka sunčanoga od Stanislava Prepreka, Anđeo Božji, od Stanislava Prepreka, Radujte se narodi, Vesel'te se kršćani, Pastirsko kolo, Zvončići, Sklopi blage očice, Anđeli, Bijeli Božić, Din-din-don…

Bozicni_koncert_2011.4

Boini_koncert-Petr._2011.5

      U program su se uključile gotovo sve župe u Srijemu sa ukupno oko dvije stotine izvođača među kojima su bila djeca, mladi, odrasli i stari, koji su duhovno obogatili više od četiri stotine posjetilaca. Na početku su koncert otvorili pjevači župe Sveti Juraj u Petrovaradinu 1, a nastavio mješoviti zbor iz župe Presveto Trojstvo u Srijemskim Karlovcima, te VIS „Tekije“, potom župni pjevači iz župe Presveto Trojstvo u Surčinu. Nastupio je i mješoviti zbor iz župe Sveti Juraj, mučenik u Golubincima, Mješoviti zbor HKPD «Jelačić» u Petrovaradinu, Tamburaši HKPD „Jelačić“, Djeca iz župa Šid i Morović i drugi. Betlemaše su izveli mladi iz župe Presveto Trojstvo u Surčinu i na mađarskom jeziku Dramska skupina iz župe Sveta Ana u Maradiku.

Boini_koncert-Petr._2011.3

      Na koncu susreta mons. Đuro Gašparović, srijemski biskup uputio je riječi zahvale svim sudionicima ovoga slavlja i organizatorima, te izrazio radost što se vjernici i ove godine ovim slavljem uključuju u slavlja božićnog vremena. Biskup je naglasio da smo radosni što nam je Bog Otac darovao Sina Isusa čije smo rođenje proslavili u božićnoj noći i na Božić i slavimo ga kroz božićno vrijeme. Danas nam se objavio ovim koncertom kroz pjesmu i riječ. Biskup je pozvao sve nazočne da slijede “zvijezdu” prethodnicu a to je vjera koja ih vodi do Isusa, da se obogaćuju milosnim božanskim darovima i svjedoče Isusa Krista, novorođenoga Kralja, koji je uzeo našu ljudsku narav, postao čovjekom i time uzdigao čovjeka u milosni život s Bogom. ''Vjernici katolici u Srijemu, Hrvati i Mađari i svi ljudi dobre volje, večeras su se duhovno obogatili i osnažili kroz božićne pjesme naših predaka, koje se prenose novim pokoljenjima na veću slavu Božju i dobro svakoga čovjeka. Po ovim pjesmama na Bogojavljenje Isus se i nama objavljuje. Neka se ovaj tradicionalani koncert božićnih pjesama i običaja u Srijemu nastavi'', zaključio je svoju poruku biskup Gašparović.

Bozicni_koncert_2011.6

      Susreta je nastavljen u zajedništvu razgovora i veselja svih nazočnih uz prigodni domjenak u prostorijama Pastoralnog centra Srijemske biskupije i Centra za mlade Srijema u Petrovaradinu.

 

Tomislav Mađarević


 

Tomislav Mađarević

POLNOĆKA U NOVIM BANOVCIMA 2010. GODINE

02. siječanj 2011.

 

Ponoka_u_Novim_Banovcima_2010_DSCN1262NOVI BANOVCI, 24. prosinca 2010. - S otkucajima ponoćnoga sata započela je Misa polnoćka, proslava Rođenja Isusova koju je predvodio župnik Dušan Milekić. Glasovima Novobanovčana odjeknule su Božićne pjesme.



 

      NOVI BANOVCI, 24. prosinca 2010. - S otkucajima ponoćnoga sata započela je Misa polnoćka, proslava Rođenja Isusova koju je predvodio župnik Dušan Milekić. Glasovima Novobanovčana odjeknule su Božićne pjesme.

Ponoka_u_Novim_Banovcima_2010_DSCN1262

      Na samom početku proslavu su obogatili Betlemaši kao i najmlađi svojim recitacijama i božićnim programom. Crkva je bila premalena da bi svi koji su željeli mogli i ući. Osim domaćih vjernika bili su tu gosti iz okolnih župa kao i vjernici drugih vjeroispovijesti.


Ponoka_u_Novim_Banovcima_2010_DSCN1235      U ovoj večeri svi mi različiti, pred novorođenim djetetom smo jednaki i vrijedni. Ovom proslavom ponovno nam se vraća dostojanstvo čovjeka koje često svojim životom uprljamo, naglasio je između ostalog župnik u svojoj propovijedi.

      Prema običaju, pred kraj Mise slijedila je podjela paketića za najmlađe kojih je bilo preko tridesetak. Taj trenutak najviše obraduje djecu, ali i župljani su obradovali župnika poklonivši mu predivnu misnicu. Po završetku mise, druženje se nastavilo u župnoj dvorani a večer je još više uljepšao vatromet koji je za tu priliku bio pripremljen.

 

 

Dušan Milekić

 

Dušan Milekić

UPOZNAJEMO BIBLIJU: 17. KNJIGA O JOŠUI

02. siječanj 2011.

 

Knjiga_o_JouiKnjiga Brojeva 32 opisuje kako je Izrael zaposjeo dio Obećane zemlje istočno od Jordana i pripreme za prijelaz preko rijeke u osvajanje preostalog područja, a Knjiga o Jošui prikazuje osvajanje i ulazak u Obećanu zemlju.



 

      Knjiga o Jošui nastavlja pripovijedati slijed povijesnih događaja tamo gdje je Petoknjižje stalo; slijed događaja kasnije će pratiti Knjiga o Sucima. Br 32 opisuju kako je Izrael zaposjeo dio Obećane zemlje istočno od Jordana i pripreme za prijelaz preko rijeke u osvajanje preostalog područja, a Jš prikazuje osvajanje i ulazak, te nastanjenje naroda u Obećanoj zemlji Kanaanu, koju su obitavali Amorećani i Kanaanci. Kao što Pnz završava opisom Mojsijeve smrti (usp. Pnz 34), tako Jš završava završava opisom Jošuine smrti (usp. Jš 24,29-33).

 

      Sastav knjige

      Jš 1 služi kao uvod; opisuje detalje koji prethode ulasku Izraelaca u Kanaan: vođa postaje Jošua koji treba uvesti narod u zemlju i vjerno obdržavati Zakon, on daje upute za prelazak preko Jordana i početak osvajanja.

      Poglavlja 2-12 opisuje osvojenje Kanaana od strane cijelog izraelskog naroda pod Jošuinim vodstvom. Dtr redaktori ovdje koriste izvore idealizirajući i shematizirajući ih da bi ih prikazali iskustvom koje se može dovesti u vezu s Jošijinom reformom. Iz toga razloga lokalna benjaminovska tradicija u Jš 2-9 postaje epopeja o osvojenju cijele zemlje od cijelog naroda. Naglašava se Gospodinova vjernost Njegovim obećanjima (21,43-45) pa Obećana zemlja postaje Njegov besplatni dar narodu ukoliko je vjeran i pouzdaje se u Njega, bez obzira na veličinu teškoća koje su pred njim. Jošui Bog naznačuje da je uvjet osvojenja vjernost odredbama koje je dao Mojsije u knjizi Zakona (usp. Jš 1,7-8; 22-23), a to je Deuteronomij. Vjernost Gospodinu podrazumijeva istrijebljenje sveg domaćeg idolopokloničkog življa (herem), što nije učinjeno i kasnije se uračunava kao propust. Naime, sveti rat u SZ je način izražavanja djelatne Božje prisutnosti u povijesti. Plijen ovakvih pohoda su smatrane isključivim Gospodinovim posjedom koje mu trebaju biti prinešene u holokaustu (Jš 7). I ovdje valja imati na umu da Božja Riječ u svim svojim aspektima poštuje princip strpljivog prilagođavanja ljudskoj slabosti i ograničenosti da bi ga povela višim ciljevima (usp. Mudr 11,15-12,27).

      Jš 13-22 je tekst koji kao da je stavljen u zagradu jer počinje sa govorom kao da je Jošua ostario (13,1) a u 23,1 ponovo se pripovjedač vraća na isto mjesto kao da sada tek želi nastaviti dalje. Ovo je statična, administrativna proza u kojoj se nabrajaju posjedi pojedinih plemena, gradova utočišta… U njoj izbijaju na površinu elementi koji konstituiraju jedan narod: Izrael nastaje kao narod izvršavanjem zadaće koju je pred njega stavio Bog. Ako se u Jš 1-12 osvojenje doimalo lakim uspjehom, ovdje postaje jasno da ono uključuje puno više elemenata. Na vidjelo izbija ambivalencija (ne izvršenje zadatka – 13,13; oklijevanje – 18,1-3; zavada i pomirenje – 22,9-34). No, sve je prikazano sa pozitivnim ishodom tako da narod pokazuje svoju odgovornost u podjeli zemlje među 11 plemena i time postaje Gospodinova porodica.

      Jš 23-24 sadrži Jošuin oproštajni govor narodnim čelnicima u kojem poziva na vjernost Savezu, poglavito po pitanju miješanja sa poganima (Jš 23). U Jš 24 se opisuje obnova Saveza po uzoru na vazalskog ugovora: prvo se iznosi Gospodinov govor (24,2-15) nakon kojeg Mu Izrael obnavlja svoju vjernost (24,16-28). Nakon toga slijedi opis Jošuine smrti (24,29-31). Ukop Josipovih kostiju (24,32) i smrt Eleazara, Aronovog sina (14,33) simbolično zatvaraju ciklus Exodusa.

 

      Temeljna poruka

      Knjiga o Jošui, dok opisuje ispunjenje obećanja danih praocima i Mojsiju (1,3.6.11.13.15; 23,5.14) završava trilogijski hod Egipat – pustinja – Obećana zemlja. Upravo stoga što pripada korpusu koji je usko povezan s Exodusom, Jš iznosi utemeljujuće događaje koji Izrael čine narodom i zato nije samo povijesna kronika nego teološka interpretacija. Samo Jošuino ime (Jahve je spasenje) izriče iskustvo Izraela u hodu Izlaska, kroz pustinju i osvojenja zemlje. Poput Mojsija, i Jošua je oličenje čovjeka koji se znao i htio sa svim svojim kvalitetama staviti na raspolaganje Gospodinu i stoga postao sudionikom spasenja. Ukoliko je predvodnik, on je, kao i Mojsije, tip vjernika. Ipak, za razliku od Mojsija koji nije ušao u Obećanu zemlju, u vrijeme babilonskog sužanjstva ponovno postaje važno ući tj., vratiti se u svoju zemlju tako da sada Jošuin lik postaje naglašen i nosi snažan teološki naboj. DtrH u njemu i njegovoj vjernosti Gospodinu odčitava razlog Izraelovog gubitka zemlje i odlaska u babilonsko sužanjstvo.

      Jedna od temeljnih karakteristika Jš jest panizraelizam: cijeli narod, sastavljen od 12 plemena kroči naprijed kao jedna jedina grupa pod vodstvom Mojsijevog nasljednika: svi su bili u Egiptu, sve ih je Gospodin oslobodio, svi su primili zemlju, svi su obećali služiti Gospodinu…Imajući u vidu da ovo ne odgovara povijesnim činjenicama, jasna je namjera biblijskog pisca prikazati jedinstvo Izraela u njegovu porijeklu, odnosu prema Bogu, ulasku u Obećanu zemlju te jedinstvo u ustrajnosti služiti mu dalje (Jš 24). Ovo jedinstvo jest prevencija protiv opasnosti u kojima će se nalaziti Izrael, okružen mnogim narodima (9,1).

      Jš 21,43-45 iznosi teologiju zemlje: (1) zemlja je prije svega znak Jahvine vjernosti i milosti; (2) zemlja uvijek ostaje Božje vlasništvo (22,19) i zbog toga Izrael na njoj živi kao gost i nema međusobnog razloga za zavist; (3) ona je mjesto susreta sa Bogom te međusobno između plemena iz čega nastaje bratstvo kao protulijek socijalnom nepravdama.

      Stoga je konačna poruka Knjige o Jošui: nada. Narodu koji je izgubio svoju zemlju i svoje jedinstvo, Jošuin životni hod (Jš 1-21) postaje obećanje i garancija da Bog ponovno može posvjedočiti svoju vjernost i ponovno uvesti svoj narod u Obećanu zemlju. Obnova Saveza (Jš 24) stoga je slika naroda koji ponovno zadobiva svoje nacionalno jedinstvo u vjeri i u Savezu s Gospodinom, uz obećanje da će služiti samo Njemu i napustiti svaki oblik idolatrije. Iskustvo babilonskog egzila posvijestilo je Izraelu da posjedovanje zemlje nije samo Gospodinov dar, nego i zahtjev za njegovom odgovornošću: biti vjeran Savezu! I Ez (36,24-28) će predviđati jedan milosni Božji zahvat kojim će obnoviti srca Izraelaca da bi mogli živjeti prema Božjim uredbama i obdržavati Njegove zakone, jer jedino će tako moći obitavati zemlju koja je dana njihovim ocima.

 

      Odabrani tekst: Velika skupština u Šekemu (Jš 24)

      Za razliku od Jš 23 čija se radnja odvija u Šilu (usp. 18,1; 21,1; 22,12), Jš 24,1 smješta veliku skupštinu i obnovu Saveza u Šekem (LXX i dalje radnju smješta u Šilo). Tu je već Abraham podigao žrtvenik (Post 12,6-7), povezan je sa narativom izlaska i osvojenja (Pnz 11,29; 27; Jš 8,30-35), u njemu se dogodio savez koji je brzo raskinut (Post 34), Suci spominju da je tamo bilo svetište Boga Saveza (Suci 9,4.46) – dakle, nije slučajno izabran za obnovu Saveza.

      Iako neki stručnjaci smatraju da se ovaj čin dogodio odmah po izlasku iz Egipta samo sa nekim plemenima, jer se spominju preci s onu strane rijeke (Jš 24,2), deuteronomistička tradicija ga ovdje u Knjizi o Jošui primjenjuje na cijeli narod kao projekt koji treba realizirati u darovanoj zemlji koja je izraz Božje vjernosti svojim obećanjima.

      Sama obnova Saveza je predstavljena kao bilateralni asimetrični ugovor, po uzoru na vazalske saveze (sizerenski ugovori). On sastoji od preambule (24,1), priziva na povijesne odnose između partnera (24,2-13), klauzule i odgovora (24,14-18; 21-24), zapisivanje svjedočanstva (24,25-27) te od prokletstva kao konzekvenci za nevjernost (24,19-20).

      Gospodin je opisan kao suveren koji traži lojalnost od svog vazala da bi mu dao svoju zaštitu. Ovaj tekst je načinjen po uzoru na prastare primjere i u njemu su prisutni ostaci tih starina (Abraham je služio drugim bogovima s onu stranu rijeke (24,2), kamen kao svjedoka (24,26-27) u suprotnosti je sa Pnz 16,21-22!).

      U Jš 24 Jošua, nakon uređenja vanjskih pitanja (podjela zemlje), uređuje pitanje nacionalnog jedinstva. Dovodi ih u Šekem, u srce Obećane zemlje, da stupe pred Gospodina. Jošua priziva sjećanje na prošlost, pokazuje glavne etape Božjeg djelovanja koje bi trebalo biti zalog njihovog pristupanja obnovi Saveza. Iz njegovih je riječi vidljivo da se sve tijekom njihove povijesti odvijalo na Božju inicijativu; u tim događajima se očitovala Njegova dobrota. Smjenjivanje vaši oci i vi (24,5-7) očituje da se namjerno ne teži razlikovanju prošlosti i sadašnjosti jer ono prvo utemeljuje ovo drugo, i jer su oboje povezani jedinstvenim projektom oslobođenja koji vodi od ropstva (24,2-13) u služenje (24,14-18). Izvor oslobođenja jest u Bogu i zato veliki vojskovođa sve pobjede bez okolišanja i bez samohvale pripisuje Njemu (23,2-3).

      U 24,14-18 7x dolazi glagol ‛ābad, služiti i još 7x u ostalom dijelu teksta, a i Jahve je spomenut također 14x. Ovo je znakovito jer u hebrejskom jeziku se isti glagol koristi za označiti služenje i liturgiju. Knjiga u cjelini prikazuje kako narod u biti nije zemlju zauzeo vojnom silom, nego ritualnim hodom u procesiji: predvode je svećenici koji, noseći Kovčeg, prelaze preko Jordana (Jš 3-4). Pošto sveto znači odijeljeno, granica svete zemlje (usp. 5,15) jest Jordan u koji poslije svećenika i Kovčega ulazi cijeli narod i, ušavši u zonu svetoga, stoga cijeli narod postaje svećenik. Poslije svečane procesije padaju jerihonske zidine (6,1-21). Čak se i podjela teritorija među plemenima događa pred ulazom u Šator (19,51). Izrael je, dakle, velika liturgijska zajednica koja na bazi služenja/liturgije zadobija svoju (svetu) zemlju. U samim njegovim temeljima jest liturgija/služenje. Zato je obnova Saveza konstitutivni čin za Izrael kao narod, a ustrajnost u služenju bit će ispit njegovog identiteta. Prvo Jošua i njegova grupa izjavljuju da će služiti Jahvi (24,15), a onda to prihvaća i cijeli narod (24,16-18).

      Između redaka, Jš 24 pred čitatelja stavlja istinu: narod je poslije iskustva čudesnog izbavljenja iz Egipta, čudesnog hoda pustinjom, vidjevši pad jerihonskih zidina i dobivši u posjed zemlju kojom teče med i mlijeko još uvijek u stanju ostaviti Gospodina! Glavna prepreka u služenju jest idolatrija, kako ona u prošlosti (24,14-15), tako i ona u sadašnjosti (24,15). Stoga pristanak naroda na služenje Jošua kao da želi osloboditi od olakog shvaćanja (24,19a); ili možda deuteronomist ovdje iznosi ono što poznaje kao povijesno dokazanu istinu? Prezent u 24,23 kao da upravo to potvrđuje.

      Poziv Izraelu na služenje jest poziv na posvemašnju odanost jednom jedinom Bogu (24,14-15). Radi se dakle o gotovo nemogućem projektu. No, zbijen dijalog u 24,21-24 izražava duboko uvjerenje da su obećanja ostvariva i da je vjernost ipak moguća. Da bi što ozbiljnije pristupili obavezi, Jošua navodi posljedice neodržavanja obećanja (24,19b-20).

      24,25-27 prikazuje Jošuu kako, kao negda Mojsije na Sinaju, uz Savez pridodaje uredbu i zakon (24,25). Oni ovdje nisu specificirani a pretpostavlja se da bi to bio Izl 20,22-23,33 (ili Pnz). Potom se stavljaju vanjski znakovi (knjiga i kamen) koji obvezuju na spomen saveza kad god im se približi, jer čovjek lako zaboravlja preuzete obaveze. Potom se razilaze svatko na svoj teritorij.

      Skupštinom u Šekemu postignuto je narodno jedinstvo u pitanjima vjere, a političko će nastupiti tek pojavom kralja Davida. Tako se na određeni način upotpunjuje proces formacije izraelskog naroda koji je izišao iz Egipta. Ako prihvatimo hipotezu da nisu sva plemena imala iskustvo izlaska, znakovito je da svi prihvaćaju vlastitima vrijednosti koje svjedoče oni koji su izlazak doživjeli te da prihvaćaju Jahvu za svoga Boga. Tako oko prvih svetišta (Šekem, Gilgal, Betel, Šilo a kasnije u Jereuzalemu) nastaje svijest o nastanku jedinstvenog naroda kojima ima jednog Boga, kao što svjedoči „povijesni credo“ (Pnz 6,20-23; 26,5-9; Jš 24,2-13).

      Kršćansko čitanje SZ-a vidi Jš kao nastavak Izl: Mojsijev nasljednik uvodi narod u Obećanu zemlju i poziva na obdržavanje Saveza. Ova dvostruka karakteristika je svojstvena Isusu koji otvara Kraljevstvo i uvodi narod u Novi Savez.

 

Ivica Čatić

ivicat6@gmail.com

 

Ivica Čatić

Od:    Do:    
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 92 93 94 95 96 97 98 99 100 101 102 103 104 105 106 107 108 109 110 111 112 113 114 115 116 117 118 119 120 121 122 123 124 125 126 127 128 129 130 131 132 133 134 135 136 137 138 139 140 141 142 143 144 145 146 147 148 >