Obiteljski dolazak otvorio pitanja zaboravljene baštine

PUTINCI (TU) - U nedjelju 3. svibnja, u popodnevnim satima u Putincima je održan susret posvećen povijesti podunavskih Nijemaca, obilježen dolaskom obitelji iz Austrije, koja danas živi u Salzburgu.

Osim u potrazi za vlastitim korijenima, bila je to i prigoda da se postave otvorena pitanja očuvanja baštine, stanja mjesnog groblja i odnosa prema povijesnom nasljeđu. 

Dolazak gospodina Adia Tschauta, koji je sa svojom obitelji prvi put od djetinjstva posjetio Putince, kako bi svojoj djeci pokazao mjesto svog porijekla i crkvu u kojoj je kršten i gdje su njegovi roditelji vjenčani, zapravo bio je jedan od najupečatljivijih trenutaka susreta u ovom srijemskom mjestu.

Tom prigodom župnik mu je darovao kopiju knjige o Putincima na njemačkom jeziku, kao i krsne listove te vjenčani list njegovih roditelja, kao i njegov krsni list, izdane u putinačkoj crkvi. Emotivni trenutak jasno je pokazao koliko su veze s ovim prostorom i dalje snažne, unatoč vremenu i udaljenosti. Posebno je bilo dirljivo, kada je gosp. Adi u toj istoj knjizi - koja je za njega bila pripravljena kao iznenađenje- prepoznao na fotografijama svoje roditelje i svoju baku.

No, upravo taj osobni povratak otvorio je i šira pitanja — što je danas ostalo od zajednice koja je ovdje nekada živjela i kakav je odnos prema njezinu nasljeđu. Tom prigodom, zahvaljujući Austrijskoj radio-televiziji, koja priprema TV dokumentarac pod nazivom „U potrazi za domom – djeca etničkih Nijemaca“ a riječ je o djeci raseljenih osoba koje su bile primorane napustiti Srbiju na kraju Drugog svjetskog rata, vlč Aleksandar Kovačević dao je i svoj intervju.

Upravitelj ove župe je naglasio kako je crkva u Putincima, podignuta u 18. stoljeću u vrijeme naseljavanja podunavskih Nijemaca u okviru politike Habsburške Monarhije, te da je ona bila temelj oko kojeg se oblikovala zajednica. U razdoblju nakon osmanske vlasti, kada su ovi krajevi bili gotovo opustjeli, upravo su doseljene obitelji iz srednje Europe i ovdje započele novi život.

Crkva nije bila samo mjesto molitve, nego i znak ostanka, ali i prostor u kojem su se čuvali jezik, običaji i osjećaj pripadnosti. Za njemačku zajednicu u Srijemu to je bilo ključno za opstanak.

Danas, međutim, ta zajednica gotovo da više ne postoji. Crkva i dalje stoji, ali nosi posebnu tišinu — ispunjenu sjećanjima i pitanjima o tome što je sačuvano, a što izgubljeno. Istaknuto je kako je velik dio tog nasljeđa danas zapušten, ne samo fizički nego i u kolektivnoj svijesti.

Posebno zabrinjava stanje mjesnog groblja, koje predstavlja posljednji materijalni trag te zajednice. Brojni nadgrobni spomenici su svjesno oštećeni, srušeni ili su u potpunosti nestali, usprkos apelima lokalnoj vlasti. Nažalost, o takvim i sličnim nemilim događajima nitko nije tražio mišljenje, ili da bi prije kontaktirao ovu župu od strane odgovornih za sve projekte u Putincima, a napose Srijemsku biskupiju. Naglašeno je kako to nije samo pitanje izgleda ili zapuštenosti, nego duboko pitanje odnosa prema ljudima koji su ovdje živjeli i prema svetosti i dostojanstvu posljednjeg počivališta ljudskih tijela. Kada takva mjesta propadaju — ne nestaje samo kamen, nego i sjećanje, što dugoročno ostavlja posljedice za cijelo društvo.

U razgovoru je upozoreno i da povijest ovog kraja sve manje dopire do ljudi, unatoč postojanju istraživanja i arhiva. Time nastaje praznina koja dodatno ubrzava zaborav.

Spomenuta su i oštećenja crkve tijekom 1990-ih godina, najviše pojedinačnim činima vandalizma, uz ocjenu da nakon toga nije učinjeno dovoljno kako bi se stanje sustavno riješilo, te nekoć ponosna neogotička ljepotica sada sablasno zjapi kao ruglo u centru mjesta, istovremeno plijeneći svojom ljepotom i monumentalnošću kao i žalosnim stanjem u kojem se nalazi, ostavljena na milost i nemilost zubu vremena i vremenskim nepogodama . Slični problemi prisutni su i u drugim dijelovima Vojvodine, zbog čega ovo pitanje nadilazi lokalne okvire i postaje širi društveni izazov.

U širem crkvenom i povijesnom kontekstu istaknuto je kako crkva u Putincima pripada dugoj tradiciji Srijemske biskupije, ali je povezana i s Đakovačko-osječkom nadbiskupijom. Upravo ta povezanost pokazuje da ova priča nadilazi današnje državne i administrativne granice. U intervjuu je pritom upozoreno kako postoje pokušaji da se takve veze zanemare ili „povuku granice“ tamo gdje one povijesno i duhovno nikada nisu postojale, te ne prizna pravni status do dana današnjeg, kao što sve druge župe u R. Srbiji imaju. Naglašeno je kako vjera i povijest ne mogu biti zatvorene unutar takvih ograničenja, bilo da to dolazi od odgovornih unutar društvene zajednice, ili samovolje pojedinca.

Istaknuta je i simbolika svetog Ivana Nepomuka, zaštitnika podunavskih Švaba, kao simbola vjernosti, savjesti i ustrajnosti — vrijednosti koje su oblikovale život ove zajednice.

Susret je, osim povijesne dimenzije, otvorio i osobno pitanje — što ćemo ostaviti iza sebe?! Izražena je želja da se crkva obnovi kao trajni spomen ljudima i vremenu koje je obilježilo ovaj prostor, uz naglasak da je za to potrebna šira podrška.

Za mnoge koji su morali napustiti ovaj kraj, vjera je ostala jedini „dom“ koji su mogli ponijeti sa sobom — jer se kuća i zemlja mogu izgubiti, ali ne i ono što nosi čovjek u sebi.

Susret u Putincima tako je, kroz jednu osobnu priču, otvorio mnogo šire pitanje: hoće li se ono što je preostalo sačuvati — ili će vremenom nestati zajedno s pričama koje ga prate.