PETROVARADIN (TU) – Svećenici Srijemske biskupije i grkokatolički svećenici u Srijemu sudjelovali su na duhovnoj obnovi u Petrovaradinu u ponedjeljak 3. lipnja 2013. godine. Duhovnu obnovu je predvodio začasni kanonik preč. Blaž Zmaić, župnik u Irigu, koji je nakon molitve srednjeg časa i uvoda, izložio razmatranje na temu  „Život svećenika danas – živjeti kao svećenik danas“.

      U svome izlaganju predavač je prikazao temu u nekoliko točaka. Najprije je postavio pitanje kakove svećenike treba Crkva danas i nastavio da je konstatacija da se u posljednje vrijeme rapidno promijenila slika dušobrižnika u župama. Citirajući ranokršćanskog teologa Polikarpa (2. st.) „O Bože, za koja vremena si me sačuvao, da tako moram doživjeti“, Ignacije Antiohijski daje nam odgovor: „Uči da razumiješ shvaćati vremena... vrijeme čezne za tobom!“ Biti svećenik danas  znači, ući u danas, prispjeti danas, uspjeti danas i odgovoriti na situaciju Crkve i svijeta danas. Bog je gospodar našega vremena. Također naše vrijeme je Božje vrijeme. Obećanje Isusovo vrijedi također  i za nas danas: „Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta“ (Mt 28,20).

      Na pitanje što pokreće najviše danas Crkvu voditelj nastavlja da ljudi moraju ponovo otkriti da je kod Isusa nešto prisutno, a to je susret s jednom osobom koja daje našem životu novi pravac. To je susret s Uskrslim koji živi u Crkvi. Ovu vjeru vrijedi opet otkriti u njegovoj snazi koja struji kako bismo tako pokazali izvor života ljudima koji traže danas vrata k Isusu.

      Današnje svećeništvo nije nikakvo novo svećeništvo, ustvrdio je Zmaić i nastavio da ovo zvuči tako kao da bi bilo biti svećenik danas posve drugačije nego prije. Međutim, bitnost svećeništva ostaje ista. Slavlje liturgije će ostati središte  i najviša točka svakog kršćanskog čina, iz kojeg proizlazi cijeli pastoral. 

      U nastavku izlaganja voditelj je rekao da je svećenik pastir, a biti svećenik znači stajati u službi Dobrog pastira i dati se voditi od njegova duha i tako biti blizu ljudima. Ili, na malenoj točki povijesti treba svećenik i dalje da vodi brigu Božju za ljude.

      Duhovna obnova je završila ispitom savjesti, sakramentom pomirenja i molitvom za svećenike. Kroz ispit savjesti Zmaić je pozvao svećenike da se prisjete svojega ređenja i svećeničkih obećanja kroz svoje godine svakog Velikog četvrtka i kako danas to izgleda. U nastavku je voditelj pozvao sudionike duhovne obnove da svatko u sebi odgovori na pitanja da li je svećenik današnjice i da li odgovara na današnju situaciju u Crkvi te što čini naspram krize u Crkvi. Nadalje, postavlja se pitanje da li je moja vjera živa? Moje aktivnosti u toj vjeri i Crkvi? Čemu dajem prednost: aktivnostima u Crkvi ili svojim osobnim aktivnostima? Jesam li vjerodostojan u svojem poslanju? Osvrćem li se i na ono što kažu ljudi o meni ili što govore braća svećenici? Što ja govorim o drugima? Mogu li reći za brata pored sebe: „lijepo je što postojiš!“ Vodim li ja ljude Kristu? Pokazujem li im njegovo lice preko svoje osobe? Kako je sa slavljem liturgije? Ima li ono za mene svoju veličinu i ljepotu?

      Ovim i drugim pitanjima svećenici su ispitali svoju savjest, te nakon prigode za sakramenat pomirenja u crkvi molili za svećenike. U molitvu ih je oveo voditelj riječima: „U brizi za duhovna zvanja odigrava se nešto o biću, karakteru Crkve. To je jezgra Crkve. Kao članovi Tijela Kristova nosimo također odgovornost za razvoj i širenje duhovne životne snage naše Crkve. Kao što molimo za svećenički podmladak i za sve druge pozive Crkve, koje svjesno neodložno trebamo, trebamo i smijemo moliti za svećenike, za sebe, koji smo tu, koje „imamo“ i kojima je potrebna i molitva svih vjernika. Ovim postavljamo znak, da ih kao subraću ne ostavljamo u našim zadaćama i problemima same, nego da smiju znati da su podupirani i nošeni našim i vjerničkim molitvama na njihovim putovima u nasljedovanju Krista.“

                                                                                              Tomislav Mađarević

Tomislav Mađarević

PETROVARADIN (TU) - Redovita mjesečna duhovna obnova za vjernike iz Petrovaradina i okolice, koju je predvodio beogradski nadbiskup mons. Stanislav Hočevar, održana je proteklog vikenda u Biskupijskom svetištu Gospe Snježne na Tekijama. Bila je to treća ovogodišnja obnova, organizirana pod sloganom „Duhovna obnova za naše dobro“.

      PETROVARADIN (TU) - Redovita mjesečna duhovna obnova za vjernike iz Petrovaradina i okolice, održana je proteklog vikenda u Biskupijskom svetištu Gospe Snježne na Tekijama. Bila je to treća ovogodišnja obnova, organizirana pod sloganom „Duhovna obnova za naše dobro“, ali i prva koju je u ovom Marijanskom svetištu predvodio jedan nadbiskup. Upravo to je i povod da je smatramo posebno važnom i uspjelom, što potvrđuje i veliki odaziv sudionika.

      Susret je započeo u subotu u 17 sati, slavljenjem sv. mise koju je, nakon više od jednosatnog ispovijedanja okupljenih vjernika, predvodio beogradski nadbiskup, mons. Stanislav Hočevar. Poprilično dugačak red vjernika koji su čekali na svetu ispovjed i ovoga je puta bio dokazom sve veće potrebe vjernika za ovim svetim sakramentom, napose tijekom održavanja duhovnih obnova.

      U svečanoj atmosferi liturgijskog slavlja, na kojem su uz nadbiskupa bili i suslavitelji iz okolnih župa preč. Tomislav Kovačić, preč. Marko Loš, vlč. Stjepan Barišić i vlč. Željko Štimac, predvoditelj je u kontekstu Godine vjere održao propovjed na temu „Vjera u našoj svakodnevnici“.

      Nadbiskup je uzeo za primjer život sv. Justina mučenika iz prvih kršćanskih vremena, koji je tražio prave ideale, kao čovjeka koji je shvatio da je u evanđelju pronašao najveću filozofiju, najveću mudrost i najveću snagu i da je sve to, bez nametanja, prenosio drugima, te uvijek mirnoćom dijaloga predstavljao snagu Božje istine i ljubavi. Naglasio kako je i danas najvažnije da budemo tražitelji, da svoju vjeru preobrazimo molitvom i postojanosću u veliku energiju duhovne jakosti. A ona je plod Božjeg duha koji nas nadahnjuje.

      U nastavku izlaganja zaključio je da vjernici danas premalo traže, premalo čitaju, premalo razgovaraju sa najvećim umovima koji bi im mogli dati pravo objašnjenje života, te da bi ovakve duhovne obnove trebale davati upute i ohrabrenje za nastavak traženja u kome neće biti mjesta klonulosti, predavanja pesimizmu, neizvjesnosti, žalosti i bolu. „Svi mi smo u životu toliko poteškoća doživjeli, ali ako smo doživjeli poteškoće , mi smo privilegirani. Koliko više poteškoća smo doživjeli do sada, znači da Bog ima u nas veliko povjerenje, jer poteškoće možemo samo Božjom snagom preokrenuti u veliku energiju. Ko je prošao mnoga iskušenja, taj nalazi u dubinama svoga bića mogućnost da sve to promijeni u energiju nade, vjere i ljubavi“, rekao je nadbiskup Hočevar.

      Na koncu homilije upozorio je da su vjernici dužni svima drugima posredovati dar slobode koji su vjerom primili, te da se zato treba jače povezati i biti prisutan svuda: svojom mudrošću, svjedočenjem i djelima ljubavi i kulture. Homiliju je završio porukom da danas mora progovarati naš život, ali na takav način kako bi tu našu vjeru mogli shvatiti i drugi.

      U drugom dijelu duhovne obnove, do izražaja je napose došla dinamika razgovora između predavača i sudionika koji su svoja zanimanja o praktičnim vjerskim stvarima pokazivali postavljajući pitanja.

      Suštinu problema predavač je na kraju vidio u tome da li se čovjek duboko susreo sa Bogom ili ne. Prema njegovom mišljenju, samo je u prvom slučaju moguće otkriti tko je čovjek. Problem je u različitom shvaćanju čovjeka, u tome da je u današnjem vremenu čovjek prestao biti čovjek. Ako se ostvari istinski susret sa živim Bogom, čovjek tek tada otkriva da je u ljudima Božje prisustvo, da je svako stvoren na Božju sliku i priliku i da u tome ima nečega božanskoga, te da se zbog toga svako ljudsko biće treba poštivati od njegova prirodnog začeća do smrti.

      Program drugog dana obnove sličio je prvome danu, s razlikom duhovnog sadržaja čiji je završetak ozvaničen pobožnošću polusatnog euharistijskog klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.

      Iz trećeg čitanja evanđeoske poruke devete nedjelje kroz godinu u kome se navodi velika vjera rimskog satnika koji je molio za ozdravljenje svoga sluge, nadbiskup Hočevar je napose istaknuo izvanrednu snagu duha koju je isti vojnik posjedovao, pitajući se naglas jesu li vjera i ljubav današnjih kršćana toliko jake i da li su spremne staviti se u službu moljenja za druge ljude. U tom kontekstu, predvoditelj je skrenuo pozornost da Božje darove ne treba tražiti samo za sebe već i za druge.

      Dajući primjer Izraelaca koji su još tako davno u svome hramu imali posebo dvorje za poganine tj. one koji bi htjeli pronaći mjesto za molitvu i razgovor, poručio je da je došlo vrijeme kada se naše crkve trebaju još više otvarati i time, svima onima koji traže smisao života i istinu, omogućavati da se upravo u našim hramovima mogu susresti s Gospodinom.

      Premda je Duhovna obnova zvanično bila završena programom u crkvi tekijskog svetišta, obnova je nastavljena i poslije programa, kroz sakramenat sv. Ispovijedi, ali i u dvorani hodočasničke kuće gdje je bila organizirana skromna okrijepa za sudionike susreta. Sve do zadnjih trenutaka nadbiskupova boravka u svetištu, mnogi su vjernici pokazivali veliko interesovanje za osobni razgovor s njime i otvorenost vjerskom poučavanju.

                                                                                                          Petar Pifat

Petar Pifat

PETROVARADIN  (TU) - Biskupijsko svetište Gospe Snježne na Tekijama poziva i ovog mjeseca na duhovni susret. Susret će biti 1. i 2. lipnja ove godine a predvodit će beogradski nadbiskup mons. Stanislav Hočevar.

      PETROVARADIN  (TU) - U okviru ovogodišnjeg ciklusa duhovnih susreta koji se u Biskupijskom svetištu Gospe Snježne na Tekijama mjesečno organiziraju pod geslom Duhovna obnova za naše dobro, Ravnateljstvo Svetišta poziva sve zainteresirane da sudjeluju u duhovnom programu koji će u subotu i nedjelju, 1. i 2. lipnja 2013. godine, predvoditi beogradski nadbiskup mons. Stanislav Hočevar.

      Tema ove, treće po redu obnove, biti će „Vjera u našoj svakodnevnici”, a dvodnevni program će se odvijati prema ustaljenom rasporedu:

Od 16.00 sati - prilika za sv. spovijed

U 17.00 sati – Liturgijsko slavlje

Od 18.00 sati – Duhovno-animacijski program i klanjanje

Mons. Stanislav Hočevar rođen je 12.11.1945. godine u selu Jelendol, kod Novog Mesta (Slovenija). Po završenoj osmogodišnjoj školi, godine 1960. pridružio se Don Boskovim salezijancima. Gimnaziju je pohađao u Križevcima i Rijeci, a potom je stupio u novicijat salezijanaca. Zatim je bio odgojitelj u novicijatu u Želimlju kod Ljubljane. Teologiju je studirao na Teološkom fakultetu u Ljubljani. Za svećenika je zaređen 1973. godine.
      Magistrirao je na Teološkom fakultetu u Ljubljani 1979. godine. Od godine 1973. bio je odgojitelj u malom sjemeništu u Želimlju, a od 1979. upravitelj te salezijanske ustanove. Dvije godine bio je zamjenik salezijanskog provincijala u Sloveniji, a zatim četiri godine upravitelj Internata za srednjoškolce – Modestovog doma u Klagenfurtu u Austriji. Godine 1988.  izabran je za provincijala salezijanaca u Sloveniji, a od 1994. do 2000. g. povjeren mu je drugi mandat u istoj službi. U dva mandata bio je predsednik Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarki Slovenije, a zatim dvije godine generalni tajnik iste konferencije.
      Godine 1978. izašla je njegova knjižica Peter s Poljske, godine 1983. Odpri srce, 1988. godine čitanja za majsku pobožnost Veliko znamenje, a 1998. bio je urednik knjige Leta velikega dozorevanja o svim nasilno umrlim žrtvama Drugog svjetskog rata u domaćoj župi Škocjan kod Novog Mesta.
      U godini 1999. za vreme bombardiranja Jugoslavije, pokrenuo je inicijativu »Mir tebi, Balkane« i u istoj godini uspješnu fondaciju za pomoć obiteljima s više djece pod imenom Anin sklad. Na svetkovinu Gospodnjeg navještenja 2000. godine, papa Ivan Pavao II imenovao ga je za nadbiskupa koadjutora u Beogradu. Biskupsko ređenje primio je u crkvi Marije Pomoćnice na Rakovniku u Ljubljani. U Beograd dolazi za Duhove 2000. godine.
      Na plenarnoj sednici Biskupske konferencije Jugoslavije, u jesen 2000. g., prima dužnosti referenta za katehezu i mlade, za redovnički život, a postaje i predsjednik Biskupske komisije za Caritas.
      Godine 2001.  mons. Stanislav Hočevar preuzima službu beogradskog nadbiskupa i metropolita.
      Godine 2001. izabran je za predsjednika Biskupske konferencije SR Jugoslavije, danas Međunarodne biskupske konferencije Sv. Ćirila i Metoda, a 2006. g.  povjeren mu je još jedan petogodišnji mandat.
Godine 2002. postao je članom Papinskog vijeća za unapređivanje jedinstva kršćana  

 PETROVARDIN (TU) - Biskupijsko svetište Gospe Snježne na Tekijama i ove će godine biti domaćinom glazbene svečanosti. Riječ je o trećem po redu Koncertu Marijanskih pjesama na kojem će se okupiti pjevači i svirači, kako bi svojim umijećem odali čast Onoj koja je „svake hvale predostojna“, te raznolikošću pjesama svjedočili o neiscrpnom bogatstvu kržćanskog glazbenog nasleđa.

     PETROVARDIN (TU) - Biskupijsko svetište Gospe Snježne na Tekijama i ove će godine biti domaćinom glazbene svečanosti. Riječ je o trećem po redu Koncertu Marijanskih pjesama na kojem će se okupiti pjevači i svirači, kako bi svojim umijećem odali čast Onoj koja je „svake hvale predostojna“, te raznolikošću pjesama svjedočili o neiscrpnom bogatstvu kržćanskog glazbenog nasleđa.

      Koncert pod sloganom Molitvom i pjesmom Gospi Tekijskoj održati će se u subotu, 11. svibnja 2013. godine, nakon svečanog liturgijskog slavlja koje će, s početkom u 17.00 sati, predvoditi srijemski biskup mons. Đuro Gašparović.

      Idući u susret velikom jubileju (300. obljetnici) Tekijskog svetišta, nastoji se da koncert iz godine u godinu dosegne veću umjetničku razinu, te zadrži obilježje međuetničkog i međukonfesionalnog glazbenog događanja. O tome svjedoče i ovogodišnji sudionici:

Muški pjevački zbor „Schola Cantorum Paulinum” (Subotica) 

Slovački komorni pjevački zbor „Zvony“ i orkestar „Zvonivá cimbalovka“ (Selenča)

Mješoviti pjevački zbor župe Uznesenja BDM „Sveta Cecilija“ (Zemun)

Ženska pjevačka grupa „Bilbil“ (Novi Sad)

Trio „Eolin“ iz Beograda

Vokalno instrumentalni sastav „Tekije“ (Petrovaradin)  

      Ravnateljstvo Svetišta poziva sve koji su u mogućnosti da dođu na Tekije u subotu i molitvom i pjesmom Gospi Tekijskoj sudjeluju u ovom glazbenom događaju.

Petar Pifat

SRIJEMSKI KARLOVCI (TU) - U nedjelju 26. svibnja 2013. godine u župi Presvetog Trojstva u Srijemskim Karlovcima svečano je proslavljena svetkovina nebeskoga zaštitnika Presveto Trojstvo. Euharistijsko slavlje predvodio je vlč. Marin Knežević, duhovnik Pokreta Božanskog Milosrđa na Ovčari nedaleko Đakova, u zajedništvu sa svećenicima dekanata.

      SRIJEMSKI KARLOVCI (TU) - U nedjelju 26. svibnja 2013. godine u župi Presvetog Trojstva u Srijemskim Karlovcima svečano je proslavljena svetkovina nebeskoga zaštitnika Presveto Trojstvo. Euharistijsko slavlje predvodio je vlč. Marin Knežević, duhovnik Pokreta Božanskog Milosrđa na Ovčari nedaleko Đakova, u zajedništvu s župnim upraviteljem Stjepanom Barišićem i Željkom Štimcem, župnim vikarom i Markom Lošom, župnikom župe Petrovaradin 3, te drugim svećenicima petrovaradinskog dekanata. Svečanost je uzveličao crkveni zbor župe Presvetog Trojstva u Srijemskim Karlovcima.

      U svojoj homiliji vlč. Knežević je istakao: „Sveti Ivan je za Boga rekao tako jednostavnu rečenicu, tako ga je jednostavno prikazao da nije mogao jednostavnije, kada je rekao „Bog je ljubav“. Ako mi govorimo o Presvetom Trojstvu moramo krenuti od same Božje biti, a to je da je Bog ljubav. I Boga ćemo samo tako razumjeti i moći ćemo ga uvesti na neki način u svoj život, i On će nas uvesti u svoj život ako budemo samo tako ga promatrali, kroz ljubav i milosrđe.

      Ljubav i milosrđe je ne samo oznaka Božja, nego je to njegov život u samoj nutrini. Bog je dakle toliko velika ljubav, kad bi sve ljubavi koje postoje i koje su postojale i koje će postojati skupili, to ne bi bila slika onolike ljubavi koliko Bog ima u sebi. A svi znamo kada nekoga volimo ili kada neko nas voli, koliko su to snažni osjećaji. Kako je snažno kada neko trpi za nekog iz ljubavi, kada se žrtvuje. Sada zamislite sve to skupiti u jedno mjesto, sve to nije ni slika onoga kakav je Bog. Budući da je ta ljubav toliko velika ogromna, ona je morala ne biti apstraktna, onako nekakva nevidljiva, nešto daleko, nego je morala postati tako zgusnuta ljubav, morala je postati vidljiva, utjelovljena. Morala je postati takova da ju se može dotaknuti, da ju se može gledati i živjeti, da ju se može blagovati. Stoga je Isus postao vidljiv u ovome kruhu koji ćemo danas blagovati. On želi biti stvaran materijalan.

      To nije nekakva imaginarna osjećajna ljubav, nego konkretna stvarna ljubav. I to se vidi, ta se ljubav utjelovila, jer je riječ Rijelom postala. Kako je to divno kada se ljubav utjelovi, kada se vidi, kada se doživi, kada se osjeti, kada se vidi i osjeti u zraku, kada se osjeti ušavši u neku obitelj, kada se uđe u neku crkvu, kada se osjeti da se tu puno moli i ljubi, poštuje i da se tu žrtvuje, jer tu je dobrota, jer tu je ljubav. I zato je Bog morao, pošto je najveća ljubav, morao je postati stvaran. I to je zanas jedna velika prednost, jer Bog je znao što nama treba. Mi isto tako želimo: dotaknuti, osjetiti, uzeti, doživjeti, imati tu ljubav, biti u njoj, a to je Bog. Zato šalje svoga Sina Isusa Krista, drugu božansku osobu. On je oduvijek, On je nestvoren. On postaje na zemlji utjelovljena ljubav radi našega spasenja, ne samo radi našega spasenja u vječnosti, nego radi našega spasenja i ovdje na zemlji. Isu je došao radi naše sreće, radi našega ostvarenja ovdje na zemlji. Kada si nesretan, žalostan, kada nisi ljubljen patiš, kada te boli, kada si izgubljen, da imaš oslonac, da imaš nešto stvarno konkretno, stvarno materijalno, a to je Bog. Zato Isus postaje tijelo i uze naše grijehe na sebe, naše boli i zato oprašta nam naše grijehe. On je milosrdan zato ima potrebu ukazivati se ljudima, zato se i majka Božja ukazuje.

      Bog želi jednu konkretnost, jednu stvarnost, jednu blizinu, ne neku imaginarnost nešto što je daleko, nego nešto što je tako blisko. Zato mi dolaskom Isusa Krista na ovaj svijet, kako kaže ovdje ova zborna molitva, Isus Krist i Duh Sveti nam pokazuju Oca. Tko vidi mene Isusa Krista vidi i Oca. Drugim riječima u Isusu Kristu koji nam oprašta grijehe, koji nam se daje u sakramentu euharistije mi doživljavamo i vidimo svoga Boga. To je za nas vjernike najveće bogatstvo koje može biti na ovome svijetu, to je nešto što je neprolazno, nešto što je vječno. Drugo gledajte sve oko sebe, sve je tako prolazno. Ova stvarnost, božanska nebeska stvarnost koja se utelovljuje, ta ljubav postaje jedina prava, sve drugo je tako prolazno. To ćete osobito moći potvrditi vi stariji, zato se stariji ljudi više mole, jer su iskusili da im Božja blizina donosi sve ono čemu su se nadali za čim su čeznuli, da samo ona može ispuniti one promašaje koji su imali u svome životu. Samo ona može nadoknaditi sve praznine koje je ovaj svijet i ovaj život učinio s našim životom.

      Na koncu mise predvoditelj je poručio: „Ja vas i sebe danas pozivam da se Bogu, koji nam se darovao sav cijeli, darujemo, da ga možemo cijelog upoznati i da možemo tu ljubav Božju i koristiti, odnosno da možemo od nje živjeti!"

      Na koncu slavlja župni upravitelj vlč. Barišić je zahvalio svima koji su doprinijeli ovome slavlju svetkovine Presvetog Trojstva kroz pjevanje, čitanja, asistenciju, ministriranje i ostale službe. Zahvalio je svim darovateljima na svakoj pomoći, te naglasio da današnja svetkovina treba da bude poticaj vjernicima na što dosljedniji kršćanski život u izgradnji župne zajednice i obitelji župe Presvetog Trojstva u Srijemskim Karlovcima.

                                                                Tomislav Mađarević

Tomislav Mađarević

ZEMUN (TU) - Blagdan Marije Pomoćnice kršćana poseban je dan za župu "Uznesenja Blažene Djevice Marije" u Zemunu.  Zemunska Gospa, kako je s ponosom nazivaju i časte zemunski vjernici katolici a koja se obilježava 24. svibnja, zaštitnica je ovoga grada i župe.

      ZEMUN (TU) - Blagdan Marije Pomoćnice kršćana poseban je dan za župu "Uznesenja Blažene Djevice Marije" u Zemunu.  Zemunska Gospa, kako je s ponosom nazivaju i časte zemunski vjernici katolici a koja se obilježava 24. svibnja, zaštitnica je ovoga grada i župe. Podsjetimo se da je to blagdan Marije Pomoćnice kršćana koji je papa Pio VII. od 1815. godine unio u kalendar zahvalan Gospi za svoje oslobođenje iz zatvora cara Napoleona. Čudesni je to bio pothvat, jer Gospa ne napušta one koji se njoj utječu. No, još prije stotinu godina od toga događaja započeli su zemunski katolici 24. svibnja 1717. godine častiti Blaženu Djevicu Mariju, Pomoćnicu kršćana kao Zemunsku Gospu, zahvalni za izlazak iz ropstva na slobodu odlaskom Turaka iz Zemuna. Od tada se grad Zemun, oslobođen tereta nametnutnog od strane Turskih osvajača, počeo obnavljati i širiti. Tada je, pod okriljem Marije Pomoćnice kršćana, započela obnova crkava i kršćanskog života čiji napredak je do tada bio onemogućen. I danas, župljani Zemuna, kao i niz godina unazad, nakon krunice i litanija, svečanom svetom euharistijom, slave ovaj blagdan. 

      Svečanu misu je predvodio biskup srijemski Đuro Gašparović u koncelebraciji s domaćim župnikom i dekanom Jozom Dusparom, preč. Stjepanom Klaićem, župnikom u Inđiji, preč. Markom Kljajićem, župnikom u Novom Beogradu i župnim upraviteljem u Surčinu, vlč. Dušanom Milekićem, župnikom u Novim Banovcima, vlč. Stjepanom Barišićem, župnikom u Petrovaradinu 2, fra Željkom Paurićem, gvardijanom OFM samostana u Zemunu, vlč. Petrom Dutka, gkt. župnikom u Inđiji i o. Alojz Letonja, župnik u Beogradu.

      Biskup je homiliju započeo riječima da su se nazočni vjernici okupili oko Djevice i Majke Marije Pomoćnice kršćana i Zemunske Gospe s iskrenim molitvenim raspoloženjem, onako kako je Crkva činila od svog početka, moleći za dar Duha Svetoga, da tom snagom bude vjerna, hrabra i sveta. Ostvaruju se i sada događaji da “svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama i Marijom, majkom Isusovom.” (Dj 1,14). „Evanđelja nam približavaju Mariju i njezin duhovni život, nastavio je biskup, u vrlo važnom trenutku njezina života. Kod Navještenja primila je ona nesvakidašnju i nepojmljivu vijest - da će postati Majka Sina Božjega. 'Evo, začet ćeš i roditi Sina, i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega.' (Lk 1,31). A ona je na to odgovorila: 'Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi Tvojoj!' (Lk 1,38). U potpunosti je povjerovala Bogu. Potpuno se stavila na raspolaganje Gospodinu da bi se po njoj ostvario njegov plan otkupljenja čovjeka. Zadivljuje nas Marijino ponašanje. Ona se ne zatvara u sebe. Njezino razmatranje tog velikog Otajstva Isusa kojeg nosi u sebi i kojem počinje služiti, privodi je drugom čovjeku koji treba pomoć. Odlazi svojoj rođakinji Elizabeti, koja, iako u poodmakloj dobi, također čeka dijete Ivana. U Kani Galilejskoj zagovara kod Isusa domaćine u nevolji. Nakon smrti i uskrsnuća Isusova, postaje Majkom Crkve. Na taj način ostvarila je oporuku Svoga Sina koji joj je pod križem rekao: 'Ženo! Evo ti sina!', a apostolu Ivanu: 'Evo ti Majke.' (Iv 19, 26-27). Povijest Crkve koja traje već više od dvije tisuće godina, ujedno je i povijest posebne prisutnosti Majke Božje u životu, trpljenju i nadi velike zajednice učenika raspetog i uskrslog Gospodina.“

      Zatim je Gašparović naglasio ulogu Marije kao Pomoćnice kršćana i rekao da je Marija naša majka koja je materinski prisutna u mnogostrukim i vrlo složenim problemima što danas prate život pojedinca, obitelji i naroda. Ona je pomoćnica kršćanskog puka koji je u neprestanoj borbi između dobra i zla. Marija vjernike podržava da ne padnu, i ako padnu, da se pridignu. Ona vjernicima pomaže da u teškim trenucima ne izgube vjeru. „Mi vjernici u ovom našem vremenu, potakao je biskup, produbimo svoju vjeru razmišljajući o vjeri službenice Gospodnje, da poput Marije imamo povjerenja u Boga, da darujemo Krista mirotvorca i voditelja povijesti jedni drugima, da aktivno utječemo na promjenu svijeta, da to bude uistinu bolji svijet, svijet vjere i povjerenja u Boga i čovjeka, svijet istinskog mira u istini, pravednosti i slobodi za sve ljude i narode. Kriza vjere često zahvaća bogate i siromašne; djecu, mlade i stare; naše obitelji; bolesnike. Možda i naša vjera dolazi u krizu. Isus je znao što znači vjera i nevjera za čovjeka pojedinca i za čitave zajednice pa ga je nedostatak vjere kod ljudi duboko pogađao. One, koji su ga molili za pomoć, nerijetko je pitao imaju li vjere ili vjeruju li da on to može učiniti. Jer gdje nema vjere ni Bog ne može pomoći. Bog se ne nameće, nego se daruje. On se darovao i svome gradu Jeruzalemu, ali ga je Jeruzalem odbacio zbog svoje nevjere. Zato je Isus zaplakao nad njim i njegovom sudbinom.“

      Na koncu je predvoditelj slavlja zaključio: „Okupljeni oko Marije, Majke i Zemunske Gospe, u ovoj crkvi njoj posvećenoj, mi danas molimo za duhovnu obnovu Crkve, svijeta, biskupije, župe, obitelji i svakog pojedinog vjernika. Ovdje smo u duhu molitve da procvjeta snažna ljubav prema Bogu i bližnjemu. Kristovi učenici, a to smo svi mi, neka promiču pravdu i mir, neka se naviješta Radosna vijest svim ljudima, a malenima i odbačenima neka Majka Crkva iskaže svoju naklonu ljubav.“

      U zaista prepunoj crkvi, svečanom ugođaju je doprinio zbor "Svete Cecilije" dobro poznatim marijanskim pjesmama. Na koncu slavlja prečasni Duspara je zahvalio biskupu i svećenicima, župljanima i gostima kao i pjevačkom zboru koji je uveličao ovo euharistijsko slavlje kao i sestri Ozani  koja je i ovoga puta prelijepo okitila crkvu. Nakon pjesme „himne“ Zemunskoj Gospi župnik je nazočne pozvao da nastave druženje u crkvenom dvorištu uz domjenak.

                                                                                Tomislav Mađarević

Tomislav Mađarević