ZEMUN (TU) -  Članovi mještovitog zbora samostana Svetog Ivana Krstitelja i Svetog Antuna iz Zemuna sudjelovali su, 17. svibnja 2013. godine, na franjevačkoj smotri zborova u  Kloštar Ivaniću.

      ZEMUN (TU) - 17. svibnja ove godine, članovi mještovitog zbora samostana Svetog Ivana Krstitelja i Svetog Antuna iz Zemuna krenuli su u ranim jutarnjim satima put Kloštar Ivanića kako bi sudjelovali na susretu zborova - franjevačkoj smotri.

      Na samom početku putovanja pater Željko Paurić je podijelio svoj entuzijazam, molitve za sretan put, kao i plan samog puta s članovima zbora i nekoliko njihovih prijatelja koji su im se pridružili kao i s dvije predstavnice Radio Marije, gospođicama Sanjom i Tanjom Pavlić. Cijelim putem u autobusu su se orile poznate marijanske pjesme, a bila su prikazana i dva kratka dokumentarna filma o prirodnim bogatstvima Slavonije i o ergeli u Đakovu. Na svom putu do cilja Zemunci su posjetili psihijatrijsku bolnicu "Sveti Rafael Strmac" u kojoj djeluje bolnički red Sv. Ivana od Boga, Milosrdna braća.

Obilježje njihovog života je "Činite dobro, braćo, samima sebi" koju je nakon jedne krize u vjeri, lutajući gradom i obraćajući se prolaznicima, izgovorio Ivan od Boga, rođen u Portugalu (u Montemoru). Djelatnosti ove bolnice, čiji bajskoslovni prirodni okoliš je fascinirao Zemunce, jesu odjel za kronične duševne bolesti, odjel za palijativnu skrb, dnevna bolnica i ambulanta za psihijatriju. U ovoj bolnici je prisutna jedna vjerska zajednica koja osigurava bolesnicima duhovnu pomoć prema osobnim potrebama. Hodočasnike je sa svim ovim i mnogim drugim činjenicama vezanim za bolnicu upoznao fra Dario Vermi, prior i ravnatelj. Ono što je u svom izlaganju najviše isticao bilo je to da u izlječenju bolesnog čovjeka moraju sudjelovati svi njegovi bližnji i svi s kojima se on susreće i da u tom procesu naglasak mora biti na humanom pristupu njegovoj cjelokupnoj osobnosti.

      U nastavku putovanja zemunski hodočasnici su posjetili župu Sv. Petra apostola i franjevački samostan u Cerniku gdje ih je dočekao fra.Ante Perković, gvardijan samostana. Nakon što su kratko upoznati s istorijatom franjevaca u Cerniku koji su tu započeli svoje djelovanje još prije Turaka, hodočasnici su imali priliku da pogledaju biblijsko-arheološku postavu koja je nastala prema zamisli i zauzetosti Cerničanina o. Tomislava Vuka, profesora biblijskih jezika u Jeruzalemu. Na ovoj izložbi prikazana je pisana Riječ Božija u svojem povijesnom razvoju s naglaskom prisutnosti Biblije među Hrvatima i arheološki dio koji pokazuje mjesto i vrijeme Božje objave.

      Nakon posjete samostanu, hodočasnici su krenuli put Cerničke Šagovine, starog mjesta iz 13. stoljeća, udaljenog oko 8 km od Cernik. Tamo ih je ljubazno dočekao načelnik općine Cernik, gospodin Nikola Jugović. Pošto su se osvježili i odmorili od puta, Zemunci su ostavili svoje stvari u udobnim sobama, a zatim upoznali ovo mirno mjesto čija priroda nikoga nije ostavila ravnodušnim. Tom prigodom posjetili su i kapelu posvećenu Sv. Luki te skupa s mještanima uputili svoje molitve Nebeskoj Majci. U kasnim popodnevnim satima hodočasnici, odnosno  gostujući članovi zbora iz Zemuna, su se uputili ka franjevačkom samostanu u Cerniku gdje su sudjelovali na svetoj misi na kojoj su uzeli aktivnog udjela, odnosno pjevali tijekom euharistijskog slavlja.

      Na putu do samostana hodočasnici su posjetili crkvu Sv. Leonarda  koju narod zove crkva Sv. Linarta, a koja je izgrađena 1751. godine na mjestu drvene crkve. U spomen na prvo franjevačko gnijezdo u cerničkom kraju ova se crkva, premda izvan naselja, dobro održavala gotovo 200 godina. U njoj se održavaju službe Božje i hodočasti k čudotvornom izvoru. 1952. godine crkva Sv. Leonarda potpuno je napuštena, inventar je pohranjen u Franjevačkom samostanu, a oronuli objekt, koji je postao opasan za vjernike, prepušten je zubu vremena. Danas se u obnovljenoj crkvi mise održavaju jednom mjesečno.

      Nakon svetog euharistijskog slavlja u franjevačkom samostanu u Cerniku, gosti iz Zemuna pozvani su na večeru koju je za njih u svojim prostorijama priredilo Hrvatsko pjevačko društvo "Tomislav" iz Cernika gdje ih je ljubazno dočekao predsjednik udruge, gospodin Đuro Vuk. Hrvatsko pjevačko društvo "Tomislav" Cernik je kulturno umjetnička udruga koja se bavi unapređenjem pjevačkog, tamburaškog, glazbenog i drugog kulturnog amaterizma, utemeljena u Cerniku 1905. godine. Udruga razvija glazbenu kulturu u najširim redovima mještana, a posebno u redovima mladeži. Radi na razvijanju kulturne aktivnosti i podizanju kvaliteta članova, na razvijanju kulturnog morala i na čuvanju kulturne glazbene baštine u redovima svojih članova. Svojim aktivnim radom neposredno pridonosi jačanju kulture naše demokratske zajednice. Udruga je član Hrvatskog sabora kulture i preko svog predstavnika sudjeluje u njegovu radu i odlučivanju.

      Gosti iz Zemuna su svoj prvi dan hodočašća dakle zaokružili na najbolji mogući način, uz ljubazne domaćine, bogatu trpezu, pjesmu koja se neprekidno orila dvoranom.

      Kada je došlo vrijeme da se druženje privede kraju i da Zemunci polako krenu ka pansionu u Cerničkoj Šagovini, i domaćini i gosti su imali utisak da se rastaju od nekoga koga već jako dugo poznaju. Večer je završila obećanjem da će se svakako još koji put susresti.

      Drugi dan hodočašća, subota, kada je i planiran centralni događaj, odnosno osma po redu smotra franjevačkih zborova u Kloštar Ivaniću, bio je zaista ispunjen i dinamičan. Program koji je održan u svetištu Majke milosrđa, odnosno u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kloštar Ivaniću, započeo je oko 10 sati. U smotri je sudjelovalo ukupno 27 zborova. Nizale su se pjesme koje su bile raznovrsnog sadržaja, ali od kojih je ipak većina njih bila posvećena Nebeskoj Majci koje se na poseban način sjećamo tokom svibnja (svibanjskih pobožnosti). Svi zborovi su veoma uspješno prenijeli na brojnu publiku ono zbog čega su tog dana bili tu. Pokazali su još jednom da je pjesma, ponekad,  možda i učinkovitija molitva od bilo koje druge.

      Nakon završetka programa smotre usljedilo je svečano euharistijsko slavlje koje je predvodio fra Željko Željeznjak, provincijal  franjevačke provincije  Svetog Ćirila i Metoda. Bilo je zaista impresivno čuti toliko glasova koji zajednički slave Boga. Nakon svete mise svi prisutni su ophodom oko oltara iskazali poštovanje Majci Milosrđa.

      Zatim je uslijedio domjenak koji je bio još jedna prigoda da se sudionici međusobno upoznaju, razmijene dojmove i zapjevaju još po koju duhovnu i svjetovnu pjesmu. Nakon ovog osvježenja i druženja svi zborovi su, pa tako i mješoviti zbor franjevačke crkve iz Zemuna, krenuli svojim domovima, vidno zadovoljni i svakako bogatiji za jedno veoma ugodno iskustvo kojega će se dugo sjećati i o kojem će dugo pričati drugima, što je bio i cilj ovakvih okupljanja.
                                                                                                     Danijela Lukinović

Danijela Lukinović

ZEMUN (TU) - Predavanja u okviru redovne tribine pod nazivom “Uvod u kršćanstvo“ a koju je u Zemunu održao prof. dr. Ivica Čatić u svibnju obuhvatila su tumačenje 18 poglavlje evanđelja po Ivanu. Svoje izlaganje prof. Čatić je ovoga mjeseca započeo opisom procesa koji se vodio protiv Isusa.

      ZEMUN (TU) - Predavanja u okviru redovne tribine pod nazivom “Uvod u kršćanstvo“, koja je u Zemunu predvodio prof. dr. Ivica Čatić u svibnju, obuhvatila su tumačenje 18. poglavlja evanđelja po Ivanu. Svoje izlaganje prof. Čatić je ovoga mjeseca započeo opisom procesa koji se vodio protiv Isusa.

      Struktrura tumačenja koje se odnosi na ovaj dio Svetog Pisma mogla bi se podijeliti u četiri cjeline i to: uhićenje, ispitivanje od strane velikog svećenika, sud pred Pilatom, razapinjanje/ukop. Prof. Čatić je istakao da evanđelista Ivan ne opisuje mnoge događaje ili detalje koji se odnose na ljude oko Isusa, već da se strogo fokusira na Isusove postupke, njegove poruke bližnjima, i jednom rečju, samo i isključivo na ono što se odnosi na njega. U tom duhu, tijekom cijelog izvještaja, od uhićenja u Maslinskom vrtu, preko pojedinih scena ispitivanja pred Kaifom i Pilatom, raspeća i smrti – Ivan prikazuje kako Isus ima punu kontrolu nad događajima. Štoviše, evanđelist će svoju jasnu namjeru da Isusa učini gospodarom situacije potkrijepiti pojedinim elementima ironije kako bi prikazao da oni koji ga procesuiraju i stoje naoko slobodni zapravo ne vladaju situacijom, dok je on uzdignute glave i pune svijesti o tome da je sve bliži času proslave. Mjesto o kojem sinoptici govore, a na koje je Isus otišao sa svojim učenicima nakon Posljednje večere, jest Getsemani ili Maslinsko brdo.

      I u opisu događaja uhićenja koje će uslijediti, nastavlja prof. Čatić, očituje se Ivanovo inzistiranje na tome da Isus u potpunosti vlada situacijom. Naime, znajući da Juda dolazi, Isus mu polazi u susret; i kada se očituje riječima Ja sam, oni koji su ga došli uhititi, a to je židovska svjetina i kohorta rimskih vojnika (formacija od barem 600), padaju na zemlju pred njim. Juda dakle nije taj koji u tami prepoznaje Isusa – kod Ivana on ne može prepoznati Isusa! Petar želi dokazati svoju vjernost Isusu i laća se mača. No, time se – a da toga nije ni svjestan – suprotstavlja Božjem naumu spasenja. S druge strane, uskoro će biti u prilici dokazati svoje prijateljstvo i vjernost, ali umjesto da je doživi kao priliku, ona će mu predstavljati nepriliku. Neće biti vjeran Isusu. Prof. Čatić dalje tumači da jedino kod Ivana nema Vijeća koje zasjeda i odlučuje kako Isusa treba ubiti (to se dogodilo ranije u poglavlju 11,45-53). Četvrti se evanđelist mogao odreći procesa pred Velikim vijećem zato što je cijelo Isusovo javno djelovanje stavio u perspektivu procesualnog sučeljavanja sa Židovima. Isus je prvo odveden Ani, Kajfinom tastu koji je bio lobist unutar velikosvećeničke obitelji – pet je njegovih sinova kasnije postalo Velikim svećenikom. Koruptivnost velikih svećenika bila je javna tajna. To je dizalo gnjev u narodu. Evanđelist je želio Isusovo ispitivanje pred Velikim svećenikom Anom organski povezati s Petrovim zatajenjem kako bi povećao dramatični naboj ovih događaja. Isus nije htio odgovarati na pitanja o učenicima nego se ograničio na temu svoga naučavanja. I ovdje imamo elemente ivanovske ironije. Susret s Anom sveo se na obično noćno ispitivanje u uskom krugu, što predstavlja snažan kontrast Isusovom javnom naučavanju na svjetlu dana. Na koncu, Ana Isusa šalje Kajfi. Drugi evanđelisti ovaj dio procesa detaljno opisuju, no Ivan ga ispušta jer smatra da je proces Isusu trajao za čitavog njegovog javnog djelovanja, a zapečaćen već koncem 11. poglavlja. Već tada je Veliki svećenik Kajfa donio presudu Isusu: bolje je da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne. Nakon pljuske Isusu, imamo drugo i treće Petrovo zatajenje. No, kada gledamo malo dublje, vidimo da je Petar tek tada spoznao istinu: njegov Učitelj nije onakav kakvim ga je sve do sada zamišljao. On je stalno pred očima imao svoju sliku Učitelja, ono što je on želio da Učitelj bude. Veliki je uspjeh za svakog vjernika kad dođe do prvog Petrovog shvaćanja – kad shvati da ne razumije Isusa. Kad sebe prepozna među onima koji ne pristaju uz Isusa, kad vidi da mu je lakše bit na strani Isusovih neprijatelja negoli biti s njim. Kad pijetao bude zapjevao, kad jednog dana Petar ugleda Uskrsloga, tada će doći do drugoga shvaćanja, tada će dovršiti školu – hod svoje vjere. Shvatit će: Isus za mene umire, a ja sam se svrstao među njegove neprijatelje!

      Sva evanđelja govore da su Isusa od Velikog svećenika odveli na suđenje rimskom upravitelju (ili da ga je poslao veliki svećenik), ali u Ivana ovaj sudski postupak dramatski je puno razvijeniji nego u sinoptika. Susret s Pilatom obuhvata oko trećine teksta posvećenog Isusovoj muci. Među evanđelistima samo Ivan jasno tumači zašto su Isusa doveli Pilatu (Židovima nije bilo dopušteno nikoga osuditi na smrt) i zašto je Pilat osudio Isusa na smrt iako je znao da nije zaslužio takvu osudu: u 19,12 vidimo da bi ga Židovi tužili caru da nije primjereno kaznio onoga koji se pravio kraljem. Termin židovi označava vjerske vođe koji si prisvajaju epitet nepogrešivosti i najveće pravovjernosti. Židovi su već utvrdili Isusovu krivicu ali sada ne žele ući u unutrašnjost dvora da se ne onečiste. Naime, žele ostati u stanju ritualne čistoće kako bi mogli valjano slaviti Pashu. Ovdje je vidljiva ivanovska ironija: Isus je Jaganjac Božji koji će o Pashi imati čas svoje žrtve, no hramski službenici ga ne prepoznaju nego sebi za Pashu pripremaju druge jaganjce. Ti li si židovski kralj? Isus na ovo pitanje neće odgovoriti nego postavlja protupitanje: govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni? Svojim odgovorom na Isusovo pitanje Pilat, pozivajući se samo na optužbu podignutu o vjerskih vođa, potvrđuje da državni organi, unatoč velikom publicitetu kojeg je izazavao, nisu Isusa smatrali opasnim za državni poredak. Pilat se čudi zašto Židovi, koji se kao mali i okupirani narod trebaju držati skupa, sada predaju čovjeka koji je uspio mobilizirati toliko ljudi? Kako bi „prikliještili“ Pilata i natjerali ga da postupi u skladu s njihovim željama, dali su mu do znanja da ne smije kolebati u čuvanju državnog poretka. Izjavivši da nemaju nikakvog svoga kralja nego samo cara, Židovi mu stavljaju do znanja kako ga namjeravaju prijaviti na carski dvor ako ne osudi samozvanog kralja – carevog konkurenta! Time su i prekršili i svoj Zakon koji za vladara nad Izraelom priznaje jedino Boga, a ujedno su se odrekli i mesijanskih iščekivanja da bi Bog mogao poslati pomazanika koji će u njegovo ime uspostaviti kraljevstvo u Izraelu! Pilat, koliko god da u sebi nije zao i ne želi suditi nevinome, primjer je političara koji nema vrijednosti. Iako isprva ne želi činiti zlo i osuditi Isusa, on kasnije ipak upada u vrtlog zla. Isusovim raspećem počinje vrhunac Evanđelja po Ivanu. U nekoliko kratkih i zgusnutih redaka, u kojima ništa nije suvišno i ništa ne može biti izostavljeno.

      Prof. Čatić zaokružuje predavanja u svibnju osvrtom na detalje vezane za Isusovo raspeće i smrt. Istakao je da Isusove riječi: „Dovršeno je“ znače da je on dovršio svoj zadatak koji pred njega postavio Otac i time predao svoj duh. Takođe je naglasio da je nakon smrti Isus zapravo i imao zaista kraljevski ukop, kao i da činjenica što su kada mu je proboden bok iz njega potekli krv i voda najveći dokaz da je Isus zaista tada predao ljudima dve tekućine bez kojih život ne bi bio moguć. To bi mogao i biti zaključak predavanja prof. Čatića u svibnju, a to je da je Isus svjetlost, sam izvor života, ali koje je ljudima zbog svoje siline zasmetala i zaslijepila ih. Pred nas je dakle postavljen zadatak da se ne skrivamo od tog svjetla već da tragamo za njim i u sebi i drugima.

                                                                                         Danijela Lukinović

Danijela Lukinović

SRIJEMSKA MITROVICA (TU) - Svetkovina Duhova i Dan ministranata uz primanje dvanaest novih članova u ministrantski zbor, svečano su proslavljeni 19. svibnja u katedrali-manjoj bazilici u Srijemskoj Mitrovici. Ovim slavljem je zaključena i Godina svećeničkoga i redovničkog poziva u Srijemskoj biskupiji. 

      SRIJEMSKA MITROVICA (TU) - Svetkovina Duhova i Dan ministranata uz primanje dvanaest novih članova u ministrantski zbor, svečano su proslavljeni 19. svibnja u katedrali-manjoj bazilici u Srijemskoj Mitrovici. Ovim slavljem je zaključena i Godina svećeničkoga i redovničkog poziva u Srijemskoj biskupiji. Misno slavlje je predvodio srijemski biskup mons. Đuro Gašparović, a suslavio je prelat i začasni kanonik mons. Eduard Španović, župnik, dekan i generalni vikar Srijemske biskupije uz sudjelovanje vlč. Maria Paradžika, župnika u Laćarku i pastoralnog suradnika u Srijemskoj Mitrovici.

      Na početku slavlja biskup je istaknuo kako su Duhovi slavlje silaska Duha Svetoga koje se jednom dogodilo na apostolima, a nastavilo se preko Prve crkve do naših dana. Događa se i danas po ovome slavlju i u našem kršćanskom životu. To je događaj jedinstva vjere u različitosti službi i ljudskog i kršćanskog vjerničkog zajedništva koje se ugrađuje u zajedništvo Mjesne crkve i po njoj u jedinstvo sa Sveopćom crkvom.

      U prigodnoj homiliji biskup Gašparović je rekao: „Duh Sveti, kojega je Isus obećao, pojavljuje se šumom silnog vjetra i vidljivim znakom plamenih jezika na mjestu gdje su bili apostoli u Jeruzalemu. Šum vjetra je znak snage, a plameni jezici znak su ljubavi koja prožima, zanosi i oduševljava, daje snagu i čisti, svijetli i grije, oplemenjuje i diže. I u tren oka šum vjetra Duha Svetoga odnio je iz duše onih galilejskih ribara svu strašljivost, malodušnost, neznanje i zaboravljivost, dok je plamen ljubavi tako snažno zahvatio njihova srca, očistio ih, oduševio i zapalio u njima toliki zanos, da su postali posve novi i drugi ljudi.

      Prisutnost Duha Svetoga u Crkvi, nastavio je biskup, bdije i čuva istinu koju je Isus propovijedao, dijeli milost i daje božanski život što ga je Isus zaslužio svojim križem. Taj Duh povezuje sve udove, članove Crkve. On je snaga Crkve i jedina sigurnost vjere u Crkvi. Duh Sveti u Crkvi neprestano djeluje jer je poslan za sva vremena.“

      Na koncu homilije Gašparović je poručio: „Duh Sveti djeluje i u svima nama ako mu ne stavljamo zapreke. Potiče nas da budemo dosljedniji kršćani nego što jesmo. A naša molitva, naše pouzdanje u Boga, naša vjera, čitav naš kršćanski život i djelovanje treba biti neprestano dosljednije, potpunije, neustrašivije i dostojnije. Bog nam ne daje duha strašljivosti, nego svoje darove. Duh Sveti nas čini odvažnima, potiče nas razmatrati i doživjeti život Kristova otajstva u svetoj misi koju svake nedjelje slavimo ovdje u crkvi. Neka riječ Kristova kod svake svete mise, odzvanja u čitavom našem životu i neka nam uvijek nešto novo kaže. Neka sveta pričest bude snaga za produbljivanje i ispovijedanje vjere i djelotvornu vjeru ostvarivati u kršćanskom životu.

      Završavamo Godinu svećeničkog i redovničkog poziva, ali obećajemo da ćemo i dalje moliti za nova svećenička i redovnička zvanja.

      A kao što je Prva crkva nakon silaska Duha Svetoga rasla novim članovima po krštenju, tako i danas u ovom slavlju ministratski zbor župe raste s dvanaestoricom novih članova.

      Nakon homilije vlč. Paradžik je uveo nove članove u ministrantsku službu. Rekao je da je kroz povijest ove župe mnogo dječaka obavljalo ovu službu. „I danas, poručio je pastoralni suradnik, kao župa možemo biti ponosni na veliki broj ministranata koji svoju službu vrše dostojanstveno i predano. Ministrantska služba i ministrantska zajednica jedna je od najvažnijih za jednu župu. Ministranti su, kao poslužitelji oltara, prvi svećenikovi suradnici i, uz svećenika, najbliži su svetim Otajstvima. Neka svima ovaj veliki i svečani događaj za našu župu bude poticaj da i svoju djecu i mlade potaknu na uključivanje u ministrantsku službu i zajednicu. A neka bude poticajno i za naše molitve za duhovna zvanja, kako bi se možda i u nekima od njih, ali i u mnogim drugim mladićima i djevojkama probudila želja za služenje Bogu u redovničkom ili svećeničkom zvanju.“

      Zatim ih je vlč. Paradžik prozvao: Ove godine u ministrantsku službu primaju se sljedeći kandidati: Srđan Nol, Antonio Šimonjik, Damir Marušić, Kristijan Seneši, Patrik Kristaj, Kristijan Gerguri, Bruno Matijević, Milan Štefanac, Matija Miščević, Mario Molnar, Marko Miščević, Luka Matijević.

      Dok su se novi ministranti oblačili u ministrantsko odijelo svi nazočni su slušali o ministrantskoj službi: Svaki ministrant svoju službu svjedoči u prvom redu molitvom i svetom Misom, svojim dobrim ponašanjem i ljubavlju prema Bogu i čovjeku. Najbolji primjer mogu vidjeti u svojim kolegama, a to su stariji ministranti. Zbog toga, stariji ministrant je onaj koji će brinuti tokom prve godine o ministrantu koji mu je dodijeljen. U znak pristanka, stariji ministranti su poželjeli da ta briga počne već danas. Oni će sada pristupiti i donijeti ministrantska odijela te pomoći u oblačenju novim ministrantima.

      Ministrantsko odijelo je iste boje kao i svećenikovo. I ono na znakovit način potiče da svećenici i ministranti srcem i vjerom sudjeluju u istoj službi. Odijelo u bogoslužju ne uljepšava samo ministranta kao osobu, već ono želi ukrasiti, uljepšati i dati liturgiji puni smisao i sjaj. Kao što se oltar ukrašava svježim cvijećem, tako je i ministrant ures oltara i zajednice. Budući da je ministrant pozvan na tako uzvišenu službu, on se mora dokazati i svojim uzornim ponašanjem: u crkvi, kući, u školi i na ulici, svugdje.

      Ministrant u župnoj zajednici služi s određenom zadaćom, kako to i s naziv službe govori (latinski glagol "ministrare" znaci služiti). On je službenik oltara, pomoćnik i na najizravniji način sudionik svetog bogoslužja. Župnik i župna zajednica ga prihvaća između mnogih dječaka za poslužitelja oltara i kao znak Božje prisutnosti. I to ga mora činiti sretnim i ponosnim jer je odabran i pozvan na uzvišenu službu. Bogoslužje je posebna svečanost u čast samog Boga. Biti u službi Božjoj i Božjoj blizini, nije samo čast nego i poziv na veću odgovornost i aktivnost. Zato je ministrant pozvan liturgijske čine obavljati odgovorno, dostojanstveno i sa strahopoštovanjem. Sveta misa je najuzvišeniji čin zahvale i zato zaslužuje posebnu pozornost i sabranost. Ovdje se puna odgovornost za ministrantsku službu svodi i na obitelj koja je prva kršćanska zajednica. Kao takvi pozvani smo u svojim domovima poticati djecu na redoviti dolazak na svetu Misu kao i na molitvu.

      Dobrog ministranta moraju resiti i ove osobine:

1. Revnost za slavu Božju. Tko hoće biti ministrant ne smije ga voditi želja za isticanje. Nego iskrena nakana da doprinese uzvišenosti i ljepoti službe Božje. Sve što god radi neka bude na veću slavu Božju.

2. Poslušnost i poniznost. Dobar ministrant je poslušan u svemu. Spremno i bez mrgođenja prihvaća svaku obavezu. Neće u posluživanju tražiti da sebe istakne, jer zna da i najmanjom službom slavi Boga.

3. Čistoća duše. "Na goru Gospodnju smije uzaći samo onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno". Poslužitelj oltara mora nastojati da bude svet. Zato će se ministrant čuvati svakog grijeha, a ako teže sagriješi čim prije čisti dušu u ispovijedi.

4. Strahopočitanje. Ne samo prema Bogu. Već i prema svemu što je povezano sa službom Božjom ministrant treba osjećati najdublje štovanje. Nadasve prema Isusu u svetohraništu.

5. Urednost i točnost. Ako se igdje mora držati red i točnost, potrebno je kod mise. Ministrant ne smije dopustiti da se na njega čeka. Svoju službu ima obavljati savjesno. Sve što je za slavu Božju mora biti za nj veliko i važno.

6.  Među ministrantima treba vladati duh bratske ljubavi i povezanosti. Nitko ne smije biti zapostavljen. Dobro je kada prijateljstvo iz crkve prenesemo na ulicu i kućama. Lijepo je ako se nastavimo družiti i izvan crkvenog prostora.

7. Marljivost. Poslužitelji oltara moraju biti najvrjedniji učenici u školi, a napose u vjeronauku. Izvan crkve trebaju čitati vjerske knjige i časopise.

      Nakon što su obukli svoja ministrantska odijela i na izvanjski način posvjedočili svoju ministrantsku službu slijedi ministrantska „zakletva“. Ona je obećanje Bogu i župnoj zajednici da će svaki od ministranata revno ispunjavati svoju službu. Nakon što izgovore obećanje, ministranti će po prvi puta pristupiti Kristovu oltaru kao vjerni i odani služitelji, na korist Boga i župne zajednice.

      Gospodine, Isuse, od danas sam Tvoj službenik. Izabrao si mene da poslužujem kod Tvog oltara.Sretan sam što mogu kod svete Žrtve donositi na oltar žrtvene darove. Nauči me da slušam riječi Tvoje. Daj mi snagu da znam radosno prikazivati sve; svoja djela, svoje misli i sav svoj život. Ti ćeš mi se darovati u svetoj Pričesti. Ostani uvijek sa mnom, Gospodine! Marijo, moja Majko, službenice Gospodnja, učini me vjernim službenikom Sina Tvoga. Amen.

      Na koncu slavlja župnik Španović je zahvalio svima koji su doprinijeli ovome slavlju svetkovine Duhova kroz aktivnosti pjevačkoga zbora „Sveta Cecilija“, sudjelovanju čitača, asistencije, ministranata i ostalih suradnika. Čestitajući novim ministrantima pozvao ih je da slijede primjer dosadašnjih ministrantata i da zajedno s njima vjerno služe kod oltara. „Ministranti, rekao je župnik, kao i pjevači jedne su od najvažnijih službi koje doprinose boljem i ljepšem slavljenju Boga.“ Naglasio je da je današnja svetkovina milosni događaj i poticaj djeci, mladima i odraslim vjernicima na što dosljedniji kršćanski život u izgradnji župne zajednice i obitelji župe Svetog Dimitrija u Srijemskoj Mitrovici.

      Nakon misnog slavlja upriličen je u župnom domu domjenak za sve ministrante zajedno s biskupom, župnicima i časnim sestrama redovnicama u Srijemskoj Mitrovici.

                                                                                       Mario Paradžik

Mario Paradžik

PETROVARADIN (TU) - Biskupijsko svetište Majke Božje Tekijske u Petrovaradinu, znamenito po višestoljetnom štovanju Tekijske Gospe, brojnim čudima naravne i nadnaravne prirode, iz godine u godinu postaje sve zapaženijim središtem duhovnog, pastoralnog i glazbenog slavljenja Bogorodice.

     PETROVARADIN (TU) - U subotu, 11. svibnja 2013. godine Biskupijsko svetište Majke Božje Tekijske u Petrovaradinu, znamenito po višestoljetnom štovanju Tekijske Gospe, brojnim čudima naravne i nadnaravne prirode, iz godine u godinu postaje sve zapaženijim središtem hodočasničkog, duhovnog i glazbenog slavljena Bogorodice. U svibnju kao Gospinom mjesecu, protekle je subote, treću godinu zaredom, priređen koncert Marijanskih pjesama pod sloganom Molitvom i pjesmom Gospi Tekijskoj.

      Koncertu je prethodilo svečano euharistijsko slavlje koje je predvodio srijemski biskup mons. Đuro Gašparović uz koncelebraciju petrovaradinskog dekana preč. Tomislava Kovačića, zemunskog dekana preč. Joze Duspare, rektora sjemeništa i gimnazije "Paulinum" mons. Josipa Mioča i ravnatelja Tekijskog svetišta vlč. Stjepana Barišića. Za vrijeme svete mise pjevao je zbor bogoslovnog sjemeništa u Subotici Schola Cantorum Paulinum.

      Biskup je, govoreći o Mariji, rekao da je ona živjela Kristov život u svojoj duši intimnom povezanošću Majke i Sina. "Sve što je Isus proživljavao i doživljavao, od svoga djetinjstva sve do križa, nastavio je Gašparović, odjekivalo je i u njezinu tihom srcu. Najdublje svjedočanstvo o tom suživotu je Marijina prisutnost pod križem. Njezin suživot s misterijem Kristovim morao je proći kroz tu agoniju: duša joj je bila probodena. Tako, sasvim stopljena sa Sinom u otkupiteljskoj ljubavi i patnji, i ona u svojoj duši rađa Crkvu. Sudjeluje u otajstvima našega spasenja. Ona postaje Majka Crkve i uvijek će nositi u sebi život Crkve. Kao što je živjela u Kristovu misteriju, tako će živjeti u misteriju Crkve. I nakon Uznesenja Majke Božje na nebo ostaje njezin suživot s Crkvom. Marija je trajno utkana u biće Crkve. Ona je prva učenica i vjernica Isusova. Ona sabire u sebi vjeru, nadu i ljubav Crkve. Crkva je Božja obitelj, Mistični Krist, Narod Božji koji Duh Sveti neprestano sabire u Sinu. Crkva je zajednica učenika, vjernika na čelu s papom i biskupima. Učenici vjerom prianjaju uz Krista, poslušni Marijinu pozivu: "Što god vam rekne, učinite" (Iv 2,5). A ta obitelj kojoj mi pripadamo ne može biti bez majke. Marija je majka koja je povjerovala i čija vjera nikada nije došla u krizu. Ona je Majka koja zagovara i usmjerava prema svome Sinu Isusu Kristu. Zagovara i onda kada upadnemo u krizu vjere i situacije u kojoj živimo."

"Braćo i sestre, zaključio je biskup, pozivam vas večeras na molitvu i pjesmu Majci Crkve. Neka nas zagovara pred Isusom Kristom da nam On razjasni nejasnoće, oslobodi nas od nesigurnosti i nemira."

      Nakon mise upriličen je koncert koji je i ove godine bio prepoznatljiv po različitosti vrste glazbenog izražaja, personalnom sastavu, ali i međuetničkom i konfesionalnom karakteru.

       Koncert je otvorio vokalno-instrumentalni sastav Tekije pjesmom "Zdravo, Djevice" petrovaradinskog skladatelja Stanislava Prepreka.

       Uslijedio je nastup mješovitog pjevačkog zbora, poznatog pod imenom Sveta Cecilija koji je aktivan pri župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zemunu. Njihov nastup obilježile su izvedbe četiriju Marijanskih pjesama: "Sva si lijepa, o Marijo", "O, nado moja", "Majko ljubežljiva" i "Zemunskoj Gospi".

       Program koncerta na poseban su način obogatile članice ženske pjevačke grupe Bilbil iz Novog Sada, koje su folklornim izvođenjem narodnih pjesama "Kaži meni, slatka nano" i "Marijo slavna", publiku svetišta ostavile bez daha.

       Slovački komorni pjevački zbor Zvony i orkestar Zvonivá cimbalovka bili su pravo iznenađenje. Sastavljen od umjetnika različitih generacija i vjeroispovijesti, ovaj se zbor predstavio s tradicionalnim i suvremenim djelima slovačke duhovne glazbe:"Zdravs’ buď Mária", "Otče náš", "Vyslyš nás" i "Ave Maria".

      Savršeni spoj vokala, oboe i orgulja pokazao je trio Eolin koji je došao iz Beograda. Ovaj profesionalni glazbeni sastav koga čine orguljašica Marija Družijanić, oboistkinja Marija Nikolić i sopranistica Milica Jovičić, pobrao je velike ovacije publike koja je uživala u izvedbi ozbiljnog programa: "Quia respexit", J. S. Bacha - arije iz oratorijuma "Magnificat", "Blute nur", J. S. Bacha - arije iz pasije po Mateju i "Ave Maria", F. Schuberta.

      Završna točka nastupa pripala je posebnim gostima iz Subotice: pjevačkom zboru Schola Cantorum Paulinum, koji su na repertoaru za koncert imali: Gregorijanski koral - "Inviolata Maria", "Missus venit", Josipa Juratovića; "Salve Regina coelitum", Terezije Fosić.
        Po završetku koncerta, svim su sudionicima predate zahvalnice i mali dar koje je uručio vlč. Barišić. Zatim je biskup, mons. Đuro Gašparović, uputio prigodnu riječ kao zahvalu svima koji su doprinijeli da ovaj koncert bude održan i zaželio uspjeh u budućnosti.
       Na koncu, pred oltarom Tekijske Gospe još su se jednom okupili svi sudionici programa, kako bi u zajedništvu odali čast Onoj koja je svake hvale predostojna. Pjevanjem himne tekijskog Svetišta "Oj, tekijska Gospo sveta" završen je još jedan susret pjevača i svirača na, sada već tradicionalnom, Koncertu Marijanskih pjesama u Biskupjskom svetištu Gospe Snježne na Tekijama.

                                                                                      Petar Pifat

Petar Pifat

GOLUBINCI (TU) - Susret mladih Srijemske biskupije održan je 18. svibnja u župi Golubinci. Započeo je misnim slavljem u župnoj crkvi Sveti Juraj, mučenik, koje je predvodio srijemski biskup mons. Đuro Gašparović, a koncelebrirali su svećenici Srijemske biskupije. Na susretu je bio veliki broj mladih iz svih župa u Srijemskoj biskupiji.

      GOLUBINCI (TU) – Dan uoči svetkovine Duhova 2013. godine održan je susret mladih Srijemske biskupije u župi Sveti Juraj, mučenik, u Golubincima pod geslom Vjera, ljubavlju djelotvorna  (Gal 5,6). Na susretu su sudjelovali oko 200 mladih iz svih župa biskupije.

      Susret je započeo svetom misom u crkvi koju je predvodio srijemski biskup mons. Đuro Gašparović u koncelebraciji sa svećenicima u Srijemu. Na početku mise sve sudionike kako mlade, tako i vjernike župe Golubinci i goste iz Đakova, pozdravio je župnik domaćin vlč. Vjekoslav Lulić, a biskup je zahvalio domaćinu i vjernicima župe Golubinci na prihvaćanju mjesta susreta i svakoj drugoj pomoći, te organizatoru susreta vlč. Dušanu Milekiću, povjereniku za pastoral mladih Srijemske biskupije i suradnicima.

      Biskup je u homiliji najprije postavio pitanje koje je postavio pjesnik Heine: „Tko stanuje tamo nad zlatnim zvjezdama?“, a prevedeno u naš obični govor glasi zapravo ima li Boga, da li postoji Bog, koje je njegovo ime i u koga i komu mi vjerujemo? Ovo je na poseban način pitanje naše vjere.

      „I danas mnoge glave pokušavaju riješiti tu 'prastaru zagonetku', nastavio je biskup . Ipak, čovjek nosi u sebi neprestano čežnju za Bogom. Trebamo Boga koji nas ljubi, koji osjeća samilost nad našim tjeskobama i shvaća kako je neizreciva naša potreba za njim u ovom trenutku sadašnjega svijeta. Gladan misli da traži kruh, a gladuje za Bogom koji je hrana za vječnost; žedan misli da teži za vodom, a žedan je Boga koji je živa voda; bolestan se zavarava misleći da traži zdravlje, a ustvari traži Boga koji ulijeva zdravlje. Čovjek traži ljepotu, a i ne misli da traži Boga koji je potpuna i savršena ljepota; tko neumorno traga za istinom i slobodom, nesvjesno traga za Bogom koji je jedina istina i sloboda. Taj i takav Bog je stupio u kontakt s čovjekom i čovječanstvom. Objavio se ljudima. Progovorio im je o sebi, o svojoj biti, o svojoj naravi. Progovorio je kad je poslao svoga Sina Isusa Krista u kojega vjerujemo i kojemu vjerujemo i kada je poslao Duha Svetoga koji izlazi od Oca i Sina. Vjera nije blago koje se jednom dobije na krštenju i posjeduje zauvijek, a nije ni blago koje zadržavamo za sebe. Vjera je putovanje i napredovanje, vjera mora biti ljubavlju djelotvorna.“

      „Dragi prijatelji, naglasio je predvoditelj slavlja, poziv je svakome od nas pristupamo jedni drugima s ljubavlju i to djelotvornom ljubavlju koja je konkretizacija naše vjere u Boga i Bogu jer time naša vjera postaje djelotvorna. Potrebni smo pomoći drugih, već sada, ovoga trenutka. Prilike u kojima žive pojedinci, tjeskobe u kojima se nalaze obitelji, muke koje pritišću čitave narode, brige koje ispunjaju Crkvu, sve nas to opominje da se ponovno obnovimo u vjeri. Vjernik ne smije biti ravnodušan za potrebe i nevolje, opasnosti i tjeskobe svoje braće ljudi. Svatko je pred Bogom odgovoran za svoga bližnjega, mi smo odgovorni jedni za druge.“

      Na koncu je biskup zaključio da kad slušamo i gledamo što se sve zbiva oko nas, u našim obiteljima, u našem narodu, u svijetu, vidimo tolike probleme, tolike nevolje. Uz toliko dobra što ga ljudi nastoje učiniti za sebe i za druge, susrećemo također i toliko zla i nepravde. Pred mnogim situacijama osjećamo svoju ograničenost i nemoć. Bolji svijet mira, pravde, istinske slobode nije moguće graditi bez Boga, bez svjetla, jakosti i mudrosti Duha Svetoga. Vjerom i povjerenjem u Krista i mi možemo mnogo učiniti za sebe i za druge. Možemo pokazati vjeru plodnu djelima ljubavi, vjeru, ljubavlju djelotvornu.

      Misu je glazbeno animirao VIS Amadea iz Đakova.

      Nakon misnog slavlja i predstavljanja sudionika susreta mladi su se nadmetali u malom nogometu, odbojci, stolnom tenisu, bacanju kamena s ramena, povlačenju konopca, učenju plesa i lijepom druženju. U svim ovim sportskim nadmetanjima nisu bili bitni pobjednici jer pobijedili su vjera i ljubav oko 200 mladih iz cijelog Srijema.

      Dr. Ivica Čatić, profesor na Katoličkom bogoslovskom fakultetu u Đakovu, održao je predavanje na temu gesla susreta Vjera, ljubavlju djelotvorna. Mladima je približio riječi gesla da je vjera zajedno s ljubavlju djelotvorna. Rekao je da su oni koji vjeruju još u stara vremena u crkvi bili svi isti nije bilo bogatih i siromašnih, gazda i robova jer pred Bogom su svi jednaki. Ljubav se uvijek mora kako primati tako i davati jer samo je tako djelotvorna.

      Zabavni program je bio završni dio susreta.

      Sljedeći susret mladih Srijemske biskupije održat će se 2014. godine u župi Sveti Klement, papa i mučenik, u Hrtkovcima.

                                                                                                  Ivan Radoš

Ivan Radoš

BEOGRAD (TU) – Prijepodnevni radni dio drugoga dana Međunarodnoga simpozija o 1700. obljetnici Milanskog edikta i 1150. godišnjici dolaska Sv. braće Ćirila i Metoda na prostore Panonije, koji se 19. travnja održao u Beogradu, u Narodnoj banci Srbije, obuhvatio je pet predavanja.

BEOGRAD (TU) – Prijepodnevni radni dio drugoga dana Međunarodnoga simpozija o 1700. obljetnici Milanskog edikta i 1150. godišnjici dolaska Sv. braće Ćirila i Metoda na prostore Panonije, koji se 19. travnja održao u Beogradu, u Narodnoj banci Srbije, obuhvatio je pet predavanjaPrvom dijelu plenarnih predavanja predsjedao je nadbiskup beogradski, mons. Stanislav Hočevar, a moderirao je prof. dr. sc. Zvonko Pažin s KBF-a u Đakovu.

Prvo predavanje na temu „Starozavjetna pasha. Put u slobodu“ održao je mr. sc. Aleksandar Ninković te je temu pokušao obraditi u obzoru cijeloga Starog zavjeta, naglašavajući da Stari zavjet ne koristi kategoriju slobode i oslobađanja, ne koristi apstraktne pojmove, već se izražava konkretnim stvarima. Bog nas je oslobodio prilikom stvaranja, Isus nas je oslobodio darujući nam mogućnost da budemo jedno s Njim, pojašnjava predavač i naglašava da ničega nismo oslobođeni do trenutka kada smo progonjeni, kada se javlja inat i kada je naš neprijatelj vanjski.

„Starozavjetni izlazak, pasha, pokazuje nam važnu stvar - vanjski neprijatelj se lako pobjeđuje jer Bog pomaže. Imajući osobnu slobodu koju smo dobili stvaranjem, politička sloboda, Konstantinova sloboda omogućuje nam da se više ne bojimo progonitelja, nego da se bojimo sebe, našega samoživog ja, onoga što je u mojoj duši, požude koja je ubrala plod s drveta spoznanja dobra i zla“, pojasnio je Ninković i zaključio: „Tek gledajući na Isusa i njegov primjer, na kompletno iskustvo Staroga zavjeta koje govori o iskustvu otkupljenja i oslobađanja u smislu oslobađanja od samoga sebe, a ne političke slobode, možemo prihvatiti ponudu spasenja i postati po prirodi jedno s Bogom u ljubavi, a to znači biti slobodan“.

O „Novozavjetnoj pashi. Ostvarenju slobode“ govorio je doc. dr. sc. Ivica Čatić s KBF-a u Đakovu. U svom izlaganju predavač se ograničio na promatranje Kristova slavljenja pashe ukoliko ono inaugurira hod koji ostvaruje čovjekovu slobodu, a slobodu je promatrao u društveno-povijesnoj dimenziji njezina ostvarenja u prvim crkvenim zajednicama. Novi zavjet donosi poruku višestrukog oslobođenja čovjeka i društva po Kristu, a upućivati evanđelje samo pojedincima i samo za duhovno područje te ne omogućiti njegovu osloboditeljsku ulogu na svim razinama – i individualnoj i komunitarnoj – najbolji je put za osigurati Crkvi irelevantno mjesto u povijesti, naglasio je predavač.

„Krist je govorio o svjetiljci koja se ne stavlja pod sud nego na svijećnjak, o soli koja se treba koristiti jer može zasoliti zemlju. Nekoć se Isus obraćao farizejima rekavši da oni drže ključeve Kraljevstva u rukama a ne žele ući niti puštaju druge da uđu. Danas sigurno gleda u nas očekujući da upravo mi, Crkva, budemo oni koji će i sebi i drugima skidati okove vremena“, zaključio je Čatić.

Doc. dr. sc. Nenad Malović s KBF-a u Zagrebu izlagao je o „Suvremenom poimanju slobode“. Rekao je kako se danas u pitanje postavlja sloboda volje, a sve se više naglašava sloboda pojedinca i iz tako shvaćene slobode proizlazeća „prava“. U novom vijeku razdvajaju se unutarnja i vanjska sloboda te sloboda i vezanost, kao i sloboda i norma. Autonomija ljudskog djelovanja oslobađa se obvezujućih normi vjere, tradicije i bilo kojeg ljudskog ili božanskog autoriteta.

U javnom prostoru proklamira se sloboda pojedinca, a pojedinac u isto vrijeme stoji sa zahtjevom vlastite autonomije iz koje proizlaze njegova prava, navodi Malović i zaključuje: „Upravo područje ljudskih prava, a koja se barem djelomično poklapaju i s pitanjima etike, područje je u kojemu se vodi borba različitih shvaćanja slobode jer autonomni subjekti u vlastitoj volji utemeljuju zahtjeve za koje traže opće priznanje. Kršćansko razumijevanje darovane slobode ne može uklopiti u stav ´samopostavljene´ ili ´samoutemeljene´ kršćanske slobode, koja je iza kršćanske perspektive zapravo samovolja.

Drugom nizu predavanja predsjedao je prof. dr. sc. Pero Aračić, dekan KBF-a u Đakovu, a moderirao ih je doc. dr. sc. Nikola Vranješ s Teologije u Rijeci. Započinjući svoje predavanje na temu „Vjera u Krista i oslobođenje. Odgoj za slobodu i odgovornost“ prof. dr. sc. Vladimir Dugalić, prodekan KBF-a u Đakovu, definirao je slobodu kao dar Božji čovjeku koji ne samo da omogućuje prikladnu promjenu stanja stvari koje je izvan čovjeka, nego određuje rast čovjekova 'biti osoba' preko izbora koji su u skladu s istinskim dobrom, pa na taj način, čovjek sam sebe stvara i gradi društveni poredak.

Sv. braća navješćuju Božju riječ, donose istinu u koju se osobe ucjepljuju krštenjem, služe se Biblijom, a mi ćemo danas reći biblijskom katehezom, mistagoškom katehezom, liturgijsko-sakramentalnim životom da bi izgradili ljestvicu vrijednosti u čovjeku. Iz te ljestvice rastu kreposti, odnosno mudrost koju daje vjera, naglasio je Dugalić potičući na odgoj slobode u duhu kristocentričnosti, odgoj za slobodu savjesti u kojoj se susreću Bog i čovjek, objektivno i subjektivno, a na tom tragu treba biti i naša evangelizacija. „Sv. braća nisu bili putujući misionari već su izgrađivali mjesnu Crkvu, i u tu mjesnu Crkvu treba ucijepiti kršćanina da unutar toga raste u vjeri, izgrađuje sebe kao osobu i s time izgrađuje svoju slobodu“, zaključio je Dugalić.

Prof. dr. sc. Pažin u svom izlaganju govorio je o „Krsnoj liturgiji kao oslobođenju“. Započeo je pitanjem je li sloboda činiti sve što nam se prohtije. Jesu li slobodni oni koji robuju klađenju, kocki, alkoholu, drogama, koji su zaluđeni da je za sreću potrebno imati ovo ili ono, pa stoga upadaju u dužničko ropstvo?! Crkva naviješta da je grijeh robovanje, a služenje Bogu oslobađanje, a početak toga je krštenje naglasio je Pažin te je govorio o pravoj slobodi u Svetom pismu, krštenju kao oslobođenju u spisima crkvenih otaca, drevnim liturgijskim knjigama te današnjoj liturgiji.

Predavač je citirao: „Mi nekoć bijasmo nerazumni, nepokorni, lutalice, robovi raznih požuda i naslada, živjeli smo u zlu i zavisti, odvratni bili, mrzili jedni druge. Ali kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje spasitelja našega, Boga, on nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svom milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom“ (Tit 3,3-5), te je poručio da smo na tu slobodu pozvani, a ono što smo po krštenju primili, treba čuvati i sačuvati kako bismo stvarno bili slobodi i ispunjeni i danas, i u vječnosti. M. Kuveždanin