ZEMUN (TU) - U župnoj crkvi Unesenja Blažene Djevice Marije u Zemunu, 15.8.2014. godine na svečani način je obilježen blagdan Velike Gospe. Kako je ovaj blagdan poznat i kao dan kada se sjećamo uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, to je još jedan razlog više zašto ga  župljani ove crkve svetkuju na poseban način. Svečano euharistijsko slavlje koje je održano prijepodne predvodio je biskup Srijemski, Đuro Gašparović, u koncelebraciji sa domaćim župnikom, Jozom Dusparom, i još nekoliko svećenika. U prijepunoj crkvi, prekrasno okićenoj, veličanstvenom ugođaju doprinjeli su članovi zbora Svete Cecilije pjevajući poznate marijanske pjesme. Osim toga, nije mogla proći neopaženo ni mistična tišina koja je vladala u crkvi za vrijeme homilije iako je među nazočnima bilo i djece.  Suština poruke koju je Biskup Đuro htio prenjeti kroz svoju propovjed (homiliju) bila je da Djevica Marija nikada nije uzvisivala sebe već uvjek Gospodina, svog dragog sina jedinca Isusa. Ona je uvjek mislila prvenstveno na druge ljude preko Gospodina. Mi ljudi današnjice, ističe Biskup dalje, povezani smo u nadi i ljubavi i kada je teško i kada se radujemo. Marija je nastanjena duboko u nama na majčinski način te nam omogućava time da ostvarimo tu  međusobnu povezanost i pored svih nedaća suvremenog doba.  Marija, kao takva, zna da kriza vjere može savladati u jednom momentu života svakoga čovjeka, i zato nas nikada ne napušta. Posebno je jaka poruka kojom je Biskup Đuro zaključio svoju homiliju, a to je da trebamo uvjek obraćati pažnju na svoje bližnje onako kako je to Marija činila te aktivno učestvovati u pozitivnim promjenama u svijetu. Temelj na kojem trebamo graditi te promjene svakako je, zaključak je propovjedi, molitva za one na kojima leži najveći teret odgovornosti.
Popodnevno euharistijsko slavlje predvodio je velečasni Jozo Duspara u koncelebraciji sa još nekoliko svećenika. U svojoj homiliji on skreće pažnju na to da je tokom cijele povjesti kršćanstva bila najviše isticana činjenica da je Marije prešla iz fizičkog u vječni život. Ona je, kao skromna djevojka, bila svjesna šta joj Bog daje a šta želi od nje kada joj je anđeo saopštio da će roditi Isusa, sina Božijeg.  Ona  je time preuzela na sebe zadaću da kroz ljudsko tijelo otkupi nas. To je najveća tajna i najveća istina koju kršćanstvo vjedoči. Marijina ozbiljnost i odlučnost, nastavlja velečasni Jozo, učinili su je otkupiteljicom. Ona je čuvarica života. Snažnom brižnošću koju je iskazivala prema Isusu, Marija je svojim primjerom pokazala kojim putem bi trebali ići svi oni koji su upućeni na stvaranje novoga života, osobito majke. Zato mi ljudi današnjice, zaključuje velečasni Jozo svoju homiliju, trebamo moliti Nebesku Majku da prenese na nas barem jedan mali dio svojih bezbrojnih vrlina. Na samom kraju euharistijskog slavlja velečasni Duspara se zahvalio sestri Ozani, članovima zbora Svete Cecilije, ženama koje su uredile crkvu ili spremile zakusku kao i svima ostalima koji su na bilo koji način doprinjeli da blagdan Velike Gospe bude na ovako ljep način obiželjen.
Nakon popodnevne svečane svete mise domaći župnik Jozo pozvao je sve nazočne da druženje nastave u crkvenom dvorištu uz zakusku i osvježenje, što su oni i učinili. Tako su Zemunci, skupa sa svojim gostima iz drugih župa, nakon razmjene utisaka uz živ razgovor,  još jednom zaokružili svečanu proslavu blagdana Velike Gospe, te uz blagoslov Nebeske Majke, duhovno obogaćeni, krenuli svojim domovima.

Danijela Lukinović.
 

SRIJEMSKI KARLOVCI (TU) - Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije svečano je 15. kolovoza 2014. godine proslavljena u istoimenoj župi u Kapeli Gospe od mira. Misu je predvodio župnik vlč. Marko Lončar. U propovijedi je istaknuo povezanost “Gospe od mira” s Velikom Gospom i kako u Velikoj Gospi uvijek tražimo svoje utočište, odgovore na sve naše nespokojstvo. Istaknuo je kako u ovoj Kapeli Gospe od mira, Marija postaje naša majka i Kraljica mira, koja, unatoč svemu što je proživjela, ostala postojana u vjeri, uzorita Majka u vjeri i predanosti i kao takva postala i ostala trajno nadahnuće svim ljudima ženama, a posebno majkama. Svečanost je pjesmom uzveličao crkveni zbor župe Presvetog Trojstva u Srijemskim Karlovcima.
U ovoj Kapeli Gospe od mira u Srijemskim Karlovcima, prigodom ove svetkovine svečano su puštene u rad nove umjetnički unikatne kompletno obnovljene orgulje, koje je izradila evropski poznata majstorska radionica za orgulje “Škrabl” iz Rogaške Slatine iz Slovenije. Inače orgulje u Kapeli mira su stare preko 170 godina.
                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                            Tomislav Mađarević

PETROVARADIN (TU) - Tradicionalno hodočašće na „Velike Tekije“ u Biskupijsko svetište Gospe Snježne na Tekijama u Petrovaradinu proslavljeno je i ove godine na blagdan Snježne Gospe 5. kolovoza. Slavlje je započelo 4. kolovoza na vigiliju u popodnevnim satima dolaskom na tisuće vjernika hodočasnika iz svih župa Srijemske biskupije, organizirano s desetak autobusa, kao i iz Beogradske nadbiskupije, Subotičke i Zrenjaninske biskupije, Apostolskog egzarhata za vjernike bizantskog obreda u Srbiji, te iz Hrvatske i drugih zemalja. Hodočasnici su pristupali sakramentu ispovjedi na hrvatskom, mađarskom i staroslavenskom jeziku.                      
       Večernju pontifikalnu misu, uz sudjelovanje nekoliko tisuća vjernika, predvodio je mons. dr. Đuro Hranić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit u zajedništvu sa svećenicima Srijemske biskupije, iz susjednih biskupija i iz Republike Hrvatske. Sudionike slavlja je na početku pozdravio upravitelj Svetišta vlč. Stjepan Barišić, župnik u župi Uzvišenja svetog Križa u Petrovaradinu.

Mons. dr. Đuro Hranić je u pozdravu i uvodu u slavlje naglasio da je dvostruki povod tradicije hodočašća u Gospino tekijsko svetište na vigiliju i na sam hodočasnički dan „Velikih Tekija“. Upravo na ovaj datum 5. kolovoza Crkva časti Blaženu Djevicu Mariju Snježnu Gospu, a Slika Gospe Tekijske je naslikana prema slici Snježne Gospe u Rimu u bazilici Santa Maria maggiore (Svete Marije velike). Tako nas ovaj blagdan povezuje sa štovanjem Majke Božje u svopćoj, jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi. A drugi je povod činjenica da je sliku Gospe Tekijske koju častimo u svetištu poklonio princ Eugen Savojski i to kao znak zahvalnosti za pobjedu nad Turcima 5. kolovoza 1716. godine. Tako se približavamo tristogodišnjem jubileju slike Gospe Tekijske i slavne pobjede kršćanske vojske nad Turcima, što će se slaviti 2016. godine.
       U prigodnoj homiliji mons. Hranić rekao je: Nadbiskup je prisutnim hodočasnicima te večeri poručio: “Marija, koja je sebe nazvala neznatnom službenicom Go¬spodnjom i nama je primjer. Prihvatimo poput nje našu ulo¬gu u životu, u Božanskom planu spasenja. U radosti živimo i zahvaljujmo Bogu, Gospodaru čitave povijesti što je, između mnogih, baš nas izabrao sebi u službu. Budimo ponosni što smo njegovi sluge i službenice, pozvani vršiti njegovu volju do svršetka svijeta. I budimo svjesni da do blaženstva, proslave, spasenja ovoga svijeta i do boljitka ovoga društva u kojemu živite možemo doći, samo ako ima onih koji su spremni i voljni nasljedovati Mariju, poput nje slušati Isusa i u svom srcu čuvati zajedno s njom Božji naum i Bogu izgovarati svoj 'Neka mi bude', te poput nje ostvarivati Božji poziv koji je u konkretnim životnim okolnostima upućen svakome od nas“.
       Večernje slavlje, završilo je tradicionalnom procesijom sa svijećama i slikom Bogorodice s djetetom Isusom u naručju, koju je princ Eugen Savojski, uvjeren da je Gospinim zagovorom izvojevana pobjeda nad Turcima, u znak zahvalnosti darovao tadašnjoj petrovaradinskoj crkvi Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, a koju je dotada kao svetinju nosio u ratne pohode i pred njom zazivao pomoć s neba za svoju vojsku.                           
          Sutradan na blagdan Snježne Gospe 5. kolovoza mnoštvo hodočasnika iz Srijema, Bačke, Banata, Beograda i Hrvatske pohodili su ovo najznačajnije srijemsko marijansko svetište. Već u ranim jutarnjim satima slavlje je počelo pobožnošću križnog puta, misama na mađarskom, njemačkom i staroslavenskom jeziku. Pontifikalno misno slavlje na mađarskom jeziku predvodio je subotički biskup mons. Ivan Penzeš, a na hrvatskom jeziku nadbiskup i metropolit mons. Đuro Hranić, šakovačko-osječki nadbiskup i metropolit. Misu su suslavili srijemski biskup mons. Đuro Gašparović i beogradski nadbiskup i metropolit mons. Stanislav Hočevar, te brojni svećenici iz Srijemske biskupije, kao i iz Bačke, Banata, Beograda i Hrvatske, uz sudjelovanje časnih sestara i mnogobrojnih hodočasnika.  
         U prigodnoj homiliji nadbiskup Hranić je rekao: „Okupljamo se ovdje u ovom Gospinom svetištu i ovdje učimo da blaženstvo Isusove Majke Marije nije blaženstvo koje se stječe na način kako je to shvaćala žena iz mnoštva: po obilju zemaljskih dobara; darom dobre, sposobne i uspješne djece; društvenim prestižem i ugledom… Nego, se blaženstvo stječe povjerenjem u Boga, oslanjanjem na njega, prepuštanjem čitavoga svojega bića njemu i njegovu vodstvu“. Nadbiskup je nastavio: „Stalno slušamo ljude oko nas koji nam na ovaj i onaj način, a i preko medija govore: Bog, njegova riječ, Božje zapovijedi, Crkva, glas Crkve u javnosti, religija – to je ono što ugrožava, što ne pripada modernoj državi. Zato kažu da se s tim ide van iz javnoga života, da nam to ne treba. Što se tiče bračnog i obiteljskog zakonodavstva, bioetičke i moralne dvojbe i slična pitanja prigovara se: pa neće nam valjda Crkva pisati i zakone?! Draga braćo i sestre, to je bila i ostaje napast svih generacija ljudi, a ne samo današnjega čovjeka i raskršćanjenoga društva. Toga uvijek ima i bit će. I ne trebamo se zato zbog toga previše čuditi. Mi smo ovdje da bismo od Majke Crkve, koja je s bolom u srcu i suzama na očima slijedila svoga sina sve do smrti na križu, svjesni da grijeh, da napast izbora onoga što je lakše, jednostavnije i komotnije, kuca i na naše srce, učili da se Boga ne trebamo bojati te da istina koji puta nadilazi naša osobna i pojedinačna shvaćanja, da zahtijeva poniznost, obraćenje, odustajanje od vlastitih interesa te osobno dozrijevanje i rast u vjeri. Tu smo da bismo od Blažene Djevise Maarije naučili da Bog, i onda kad je zahtijevan, nije nikakva prijetnja niti čovjekov rival. Tu smo da bismo poput nje Bogu dopustili i uvijek mu dopuštali da ulazi u naš život i da ga zahvaća i oblikuje“. Nadbiskup je poručio; „Tu smo da bismo zajedno s onim izgubljenim sinom iz evanđeoske prispodobe o dobrom Ocu uočili da smo istinski slobodni tek u kući Očevoj, onda kad smo u zajedništvu s Bogom te da, kad se od njega udaljavamo, postajemo robovi. Tu smo okupljeni oko Majke Božje da bismo slušajući njezin vapaj i molitvu da Bog bude velik, poput nje shvatili da u stvari 'ne postoji ništa ljepše nego biti dotaknut, zatečen Evanđeljem, Kristom; da ne postoji ništa ljepše nego poznavati Isusa i priopćavati drugima prijateljstvo s njime' (Benedikt XVI.)“.                                                                       
       Na koncu mise biskup Gašparović je zahvalio svima na sudjelovanju u slavlju, uključivši i Radio Mariju Srbije koja je izravno prenosila ovu misu.
       Hodočasničko slavlje "Velikih Tekija" zaključeno je večernjom misom u Svetištu Gospe Tekijske, koju je predvodio preč. Tomislav Kovačić, župnik u Srijemskoj Kamenici i dekan petrovaradinskog dekanata.

                                                                                                                       Tomislav Mađarević
                                                                                                                                                                  

ĐAKOVO (TU) - U srijedu, 30. srpnja 2014. u KBC-u u Osijeku preminuo je mr. sc. Marko Tomić, svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije i profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu. Mr. sc. Tomić rođen je 28. studenoga 1952. u Harkanovcima. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1977. u Đakovu. Bio je zamjenik župnika u Harkanovcima i duhovni pomoćnik u Osijeku 1. Nakon studija u Rimu djeluje kao profesor na gimnaziji J. J. Strossmayera i Visokoj bogoslovnoj školi, danas KBF-u u Đakovu. Vršio je službu rektora samostanske crkve Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu. Bio je glavni i odgovorni urednik Vjesnika Đakovačke i Srijemske biskupije. Sprovodni obredi bit će u petak, 1. kolovoza 2014. s početkom u 16 sati na gradskom groblju u Đakovu. Poslije ukopa uslijedit će misa zadušnica u đakovačkoj katedrali.

PETROVARADIN (TU) – U srijemskom svetištu Gospe Snježne na Tekijama kod Petrovaradina  25. i 26. srpnja proslavljene su tzv. "Male Tekije" na blagdan svetog Jakova, apostola i spomendana svetih Joakima i Ane, čiji se spomendan u ovome Svetištu slavi punih 260 godina. Svete mise, u dva dana je predvodio mladomisnik vlč. Pavao Mikulčić, iz Slavonskog Broda. Tom prilikom mladomisnik vlč. Pavao Mikulčić je dao intervju u Tiskovnom uredu Srijemske biskupije:
- Željeli bi upoznati Vas, tko je Pavao Mikulčić?
Pavao Mikulčić je mladi svećenik, koji je danas dvadeset osmi dan da sam svećenik, dakle još ni mjesec dana. Rođen sam 7.02.1990. godine, imam 24 godine najmalađi sam svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije, pa i šire, nisam siguran za Hrvatsku, ali među mlađima sam svakako. Rođen sam u Slavonskom Brodu, odrastao u Bukovlju kod Slavonskog Broda, u sujednom selu Vranovcima završio sam osnovnu školu, i nakon osnovne škole meni je već tada bila želja otići u malo sjemenište u Zagreb na Šalatu. Moji roditelji nisu bili previše zainteresirani za tu ideju, govorili su mi da sam premlad i to su mi zabranili da odem. I u razgovoru sa župnikom ni on nešto nije previše insistirao na odlasku na Šalatu. Tako da sam ja završio srednju školu u Slavonskom Brodu, 2004. godine upisujem gimnaziju, a 2008. godine završavam gimnaziju „Matije Mesića“ u Sl. Brodu. Kroz cijeli taj period od djetinstva do srednje škole prati me želja za svećeničkim pozivom. Roditelji su mi Drago i Marica, moje svećeništvo njima nikada nije bilo želja, oni nisu ni pomišljali da će imati sina za svećenika. Mi jesmo katolička obitelj, moji roditelji nisu bili presretni zbog moga odlaska u sjemenište, isto tako oni nisu mi nikada branili da ja odem u sjemenište, osim malog sjemeništa što je tada to i razumljivo. Otići u Zagreb sa 14 godina, a danas bi se i dalo promišljati o ulozi tih malih sjemeništa, što ja imam svoje mišljenje o tim malim sjemeništima, koje se kasnije iskristaliziralo, no dobro to je druga tema. Tako da sam ja zahvalan što je Bog preko njih mene ostavio kod kuće, još što mi je dao mogućnost da steknem znanja u gimnaziji, da steknem prijatelje, poznanike, da proživim tu mladost u jednom svetovnom okruženju, da tako svoj poziv još iskristaliziram. Roditelji su mi bili uistinu jedna svesrdna pomoć, potpora, oni su me pratili podržavali tijekom cijelog mog obrazovanja. I na kraju kada su oni vidjeli da sam ja sretan u pozivu koji sam ja izabrao , onda su i oni bili presretni, prezadovoljni da sam pronšao svoj životni put.
- Kada ste osjetili poziv i kako ste se odlučili odazvati tome pozivu?
Ja sam onaj svećenik koji je poziv osjetio od malih nogu, i koji se tome pozivu nije odupirao. Dakle ja sam osjetio da me Bog zove i da ja evo želim biti svećenik. Što znači to od malih nogu osjetiti poziv? Jasno da ja kao mali nisam znao što znači biti svećenik u onom pravom ontološkom smislu, ali sam imao afinitete prema crkvi, prema svećeništvu, dok su druga djeca igrala nogomet i drugo, ja sam se znao povući i igrati se svete mise. Kasnije kada sam odrastao, odrastao je u meni i taj poziv, odrastalo je to moje shvaćanje svećeništva koje se odmicalo od onih igara i krpa, i gledalo je samu bit svećeništva. To je uzvišeno, da ja kao čovjek od kruha i vina mogu ljudima donijeti živoga Boga, da ja ih u ispovjedi mogu pomiriti s Bogom, da ih u ispovjedi mogu osloboditi tereta koji nose. To su neke stvari koje su mi kasnije počele zaokupirati glavu, misli, i koje su me počele usrećivati kada bi o njima mislio. Taj poziv je u meni bio stalno prisutan u različitim životnim etapama različitim intezitetom, ali on nikada nije iščeznuo nego je uvijek bio tu kao jedan nemir koji me je uvijek terao, kao što je sveti Augustin rekao: “Nemirno je srce moje Bože dok se u tebi ne smiri, “ tako je bilo i kod mene.
- Mladu misu ste služili nedavno, kakvi su vam bili dojmovi i osjećaji tog velikog događaja?
Mladu misu sam služio 12. srpnja ove godine u subotu, osjećaji koje sam ja imao uistinu je teško opisati i zato na samom djelu je Bog. Puno prije pred mladu misu, kada smo odredili datum kada sam razgovarao s kolegama, kada se sjetimo mlade mise uvijek nam je u želudcu nakakav osjećaj treme nervoze, kako će sve to proći. Na dan mlade mise ja sam mladu misu slavio popodne, ja sam se probudio tako smiren, tako radostan, tako opušten. A to je ono što mi je moj župnik govorio pater Ante Šiško rekao: „Vidjet ćeš kako na dan ređenja i na dan mlade mise uistini Bog po molitvama mnogih koji te prate i djeluju daje jedan smiraj, jednu mirnoću da to sve u lijepom miru i lijepom odnosu prema Bogu sve to proslavimo. Na dan moje mlade mise bio je jedan prekrasan dan mira, dan posebnog prijateljstva s Gospodinom, tada sam posebno osjetio Božju blizinu, jer to je uistinu veličanstven dan. U izvanjskom djelu toga slavlja puno se toga podrijedilo, puno se ljudi angažiralo, da bi sve bilo lijepo i skladno. U mojem ushićenju toga dana meni je sve bilo prekrasno, isto tako i ljudi koji su se okupili, kojih je bilo oko dvije tisuće ljudi na slavlju mlade mise. Prisutni su govorili da je mlada misa bila duhovna hrana i ispunjenje, duhovna obnova, gdje je Bog po slavlju mlade mise mladom svećeniku ljudima opet sebe nekako posebnije darovao i približio. Svi su bili oduševljeni puni emocija i duhovnog zanosa. To je važnost mlade mise koja se nadam će biti poticaj nekim mladićima da se ohrabre na svećenički  poziv.
- Zacijelo ste već u počecima imali određenu sliku svećenika, jeste ovako zamišljali svećenički život?
U glavi nam je uvijek jedna slika koju imamo, tako je kod nas u svećeništvu, ali život – realnost je onaj koji te slike koje imamo oblikuje usmjerava namješta. Svećeništvo sam zamišljao pomalo onako u onoj slici koju nam je davao i fakultet. Dolaskom na župu đakonskog praktikuma, to je bila župa Nijemci, gdje sam imao jednog krasnog svećenika velečasnog Tomasa moja slika o svećeništvu se mijenjala, moram priznati da sam imao jednu sliku svećenika koji je onako dosta bio zatvoren prema ljudima, da su se ljudi bojali svećenika. Tu svoju sliku sam mijenjao na đakonskom praktikumu, jer sam dobio sliku odmah i želju i odluku, da ja postanem svećnik kakav je bio i moj mentor, da postanem svećenik koji će biti blizak narodu. Da ću u svako doba dana imati otvorena vrata za čovjeka, da ću biti svećenik koji ću biti jednostavan i biti pristupačan tom čovjeku.To je ono što sam ja kao đakon a i sada vidio i trudim se i želim, osjećam potrebu, da stvarno budem jedan od tih svećenika kojega se ljudi neće bojati, nego kojem će rado ljudi dolaziti. Želim biti svećenik koji će razbijati nekakve predrasude, koji ja neznam zašto su,a svjesni smo da se ljudi boje doći kod svećenika. Želim da se ljudi u prisutvu svećenika osjećaju prijatno, da ljudi osjećaju da sam ja čovjek pozvan od Boga da njima donosi Boga.
- Svoja boravak ste nedavno završili u bogosloviji, što mislite koji su najvažniji temelji u odgoju svećenika?
Ja nisam odgojitelj, ali sam prošao sjemeničku formaciju, ono što je moje osobno mišljenje mi dok smo u bogosloviji mi smo paralelno na fakultetu. Fakultet vas odgaja obrazuje i stavlja naglasak na ono razumsko, na znanje, na učenje, što je svakako potrebno, bez daljne riječi da nam nešto od toga ne treba od toga razumskoga. Ali naša vjera je uvijek povezana između razuma znanja i vjere, a vjera proizilazi ne samo iz znanja, vjera proizilazi i iz molitve, pobožnosti. Stoga mislim da je osnov temelj na čemu se u sjemeništu to mora raditi, na čemu se i sada radi, na molitvi koje treba biti još i više. Tako da u ovoj zajedničkoj molitvi koja jest u sjemeništu prisutna, ali u sjemeništu bogoslove treba odgajati i za pobožnost, dakle to je nešto što nam je važno u svećeničkom životu. Mi skloni nekada pobožnost staviti postrani. Potrebna nam je jedna zdrava pobožnost koja nas uvijek približava Bogu.
- Što biste kao mladi svećenik poručili mladima, a posebice savjet mladima koji razmišljaju o duhovnom zvanju?
Bog je onaj koji nas voli, koji nas ljubi, koji nam daje slobodu. Moja poruka mladima je da žive ovaj život u slobodi i u ljubavi prema svima. Mlad čovjek je onaj koji je razigran koji istražuje svijet, koji je željan otići, izaći, zabaviti se, i sve su to neke stvari koje su normalne u čovjekovom životu i čovjekovoj naravi, tako da ništa od toga nije zabranjeno. Ali mikada da ne zaborave, da u svemo tome mladenačkom življenju i otkrivanju svijeta ne zaborave na Boga koji im daruje slobodu, koji im daruje da se oni kreću međusobno u slobodi u ljubavi u zajedništvu, ali da ne zaborave da ta sloboda ima određene granice. Da ne zaorave da su njihovi životi njihova tijela od Boga darovana i da snjima ne mogu raditi baš sve što su oni poželjeli i što hoće. Neka se oni uvijek sjete da su oni dar Božji i da vjera ta koja ih mora nositi unjihovom životu i u njihovom poslanju. Onima koji žele biti svećenici ili pak redovnici moj poziv je vrlo jednostavan „Ne bojte se“, to je nešto kada god me pitaju za savjet. Probajte ako osjećate da vas Bog zove, probajte odvažite se, budite hrabri, dođite u sjemenište dođite u samostan, jer pred vama su godine i godine formacije, koje nisu jedan dan i postaneš svećenik ili redovnik, jer samostan i sjemenište su  mjesta gdje se taj poziv još kristalizira, gdje poziv raste ili pak možda opada. Tako će osoba možda raspoznati Božji plan sa njegovim životom, tako da ko god ima klicu, osjeća da ga Bog zove neka bude hrabar.
- Kao predvoditelj misnih slavlja na Tekijama u Petrovaradinu kakvi su vaši utisci i dojmovi?
Drago mi je da na blagdan svetog Joakima i svete Ane koji se ovdje na Tekijama časte i štuju, da se ovdje okupio lijepi broj ljudi, kažu da su male Tekije malo posjećene, možda nije puno kao na velikim Tekijama, ali mi je drago da je Gospa roditelji njeni da povezuju okupljaju ujedinjuju ljude, da ih dovode sa različitih strana, da se ljudi tu nalaze, da nalaze tu jedan mir, da se tu pomiruju sa Bogom. Sakrament ispovjedi da tu svećenici ne sjede besposleni. Drago mi je da i u ovom svetištu Gospe Tekijske, da se tu osjeća jedno mjestoposebne Božje blizine, i posebne moći Majke Božje koja svojim zagovorom kod Boga zagovara tolike ljude koji se ovdje mole. Meni ovdje utisci jako ljepikad vidim crkvu koja zajedno sva moli i pjeva, kada vidim ljude crkvi koji nisu samo snuždeni, koji ne čekaju samo da sveta misa prođe nego su u njoj uključeni, e to je onda nešto što me raduje da Bog djeluje po svim tim ljudima koji su željni da ga slave i da ga hvale u svojim životima.
     

                                                                                                                                                                                                                        Tomislav Mađarević

PETROVARADIN(TU) - U najpoznatijem srijemskom svetištu Gospe Snježne u Tekijama kod Petrovaradina  25. i 26. srpnja proslavljene su tzv. "Male Tekije" na blagdan svetog Jakova, apostola i spomendana svetih Joakima i Ane, čiji se spomendan u ovome Svetištu slavi punih 260 godina. Tradicionalno tih dana se svake godine hodočasti u ovo biskupijsko svetište Srijemske biskupije te euharistijskim slavljima, procesijom i prigodnim programom časti se Gospa Tekijska. To je ujedno prigoda za svetu ispovjed. Liturgijska slavlja služena su uoči same svetkovine, u petak 25.07.2014., u 17 sati na mađarskom jeziku i u 19 sati na hrvatskom jeziku.
Uz sudjelovanje mnogobrojnih vjernika hodočasnika iz župa petrovaradinskog dekanata i drugih župa Srijemske biskupije i iz Novoga Sada, započela je proslava u petak 25. srpnja večernjom svetom misom, koju je predvodio mladomisnik vlč. Pavao Mikulčić, iz Slavonskog Broda, u zajedništvu sa svećenicima Petrovaradinskog dekanata i svećenicima iz Novog Sada i Futoga.
U svojoj propovjedi mladomisnik vlč. Pavao Mikulčić je rekao: “Ovo je braćo i sestre blagdan u kojem u kojemu častimo uspomenu Isusovog djeda i bake. Ovo je blagdan u kojem si posvećujemo veličinu Božje moći, ovo je blagdan koji nam ukazuje na potrebu vjera koja ima moć staro neplodno deblo pretvoriti u prekrasno svježe drvo. No, ovaj nam blagdan ukazuje i na važnost prinošenja osobne žrtve Bogu. Uz milosrđe na koji smo pozvani svakodnevno i prema svakome, pozvani smo prinositi i Bogu ugodne žrtve. Ovaj blagdan je i prilika da se sjetimo, svatko od nas svojih baka i djedova, da se sjetimo svojih predaka. Često nam se danas odnos prema starima svodi odbacivanja, “istrpljivanje” njihove prisutnosti, ušutkavanje .... Starije osobe mičemo s njihovih dotadašnjih pozicija u obitelji, te ih stavljamo u neki kutak naše kuće, ne bi li mi bili slobodni živjeti nesmetano. Tu se oni gube, propadaju, tonu kao što stari namještaj propada.
Mladomosnik Pavao je istakao: “Imamo li pravo, mi mlađi naraštaji odbaciti mudrost i inteligenciju starijih? Novi naraštaj ne može rasti bez mudrosti i povezanosti s prijašnjim. Mudrost novoga naraštaja pokazuje se u odnosu s korijenima, sa prihvaćenjem svega onoga dobroga što su nam stariji naraštaji namjenili. Jer onaj tko ne cijeni korijene, nema iz čega ni rasti. No, također svjesni smo i činjenice da ni naši preci nisu bez grijeha. Svjesni smo činjenice da i naši stariji ukućani znaju biti ti koji zbog izmorenosti životom, znaju ponekad stvarati nemir, ucjenjivati ili pak prijetiti. Poziv je ovo i vama starijima da poput današnjih svetaca sv. Jokima i sv. Ane, svoju starost podnosite strpljivo, ne tražeći u svojoj bolesti i iznemoglosti razloge i opravdanja za otežavanja života najbližih”.
Na kraju propovjednik je zaključio i poručio: “Ako Gospodin prepozna našu ustrajnu vjeru, koja ne pada na kušnjama nego na njima raste i jača se, onda će nas Gospodin nagraditi s onim što nam je najpotrebnije, i što ga iskreno i ustrajno molimo. Molimo danas sv. Joakima i sv. Anu, uzore supružničkog i obiteljskoga života, za sve naše obitelji. Molimo za otvorenost novim životima u obitelji, kako bi nam iz godine u godinu bilo sve više kolijevki, a sve manje grobova. Molimo za duhovni i moralni oporavak, za obraćenje u našem hrvatskom narodu”.  
Večernje slavlje završilo je tradicionalnom procesijom sa svijećama s križem i slikom Majke Božje Tekijske.
Na sam dan svetkovine, u subotu 26.07.2014., služena su dvije svete mise: u 9 sati na mađarskom jeziku i u 11 sati na hrvatskom jeziku. I na sam dan proslave, u subotu 26. srpnja u 11,00 sati u crkvi Gospe Snježne slavljena je svečana sveta misa koju je predvodio mladomisnik vlč. Pavao Mikulčić,  iz Slavonskog Broda. Svečanost je uzveličao crkveni zbor župe Presvetog Trojstva u Srijemskim Karlovcima.
Proslava "Malih Tekija" zaključena je večernjim misnim slavljem, koju je također predvodio mladomisnik vlč. Pavao Mikulčić.
                                                                                                                                                                                                                                  Tomislav Mađarević