Vijesti
TEOLOŠKO PASTORALNI SEMINAR ZA SVEĆENIKE 2013.
08. rujan 2013.
|
ĐAKOVO (TU) - Teološko-pastoralni seminar za svećenike Đakovačko-osječke nadbiskupije održat će se u Dvorani biskupa Josipa Jurja Strossmayera na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu od 11. do 13. rujna na temu "Vjerska sloboda – izazov za Crkvu i društvo". Početak predavanja je svakoga dana u 9 sati. 2. dan - četvrtak, 12. rujna Povjerenstvo TPS-a |
Povjerenstvo TPS-a
IN MEMORIAM: VLČ. PETAR STRGAR
08. rujan 2013.
|
ĐAKOVO (TU) - Vlč. Petar Strgar, prof., svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije i ravnatelj Spomen-muzeja J. J. Strossmayera u Đakovu, koji je 28. kolovoza preminuo u KBC-u Osijek u 76. godini života i 47. godini svećeništva, sahranjen je 31. kolovoza na đakovačkom Gradskom groblju.
Obred ukopa, kojemu su uz obitelj i rodbinu te mnoštvo vjernika nazočila 62 svećenika, predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup, mons. Đuro Hranić, oproštajni govor izrekao je profesor i književnik Mirko Ćurić, a misu zadušnicu u đakovačkoj prvostolnici predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup u miru, mons. Marin Srakić. Nagovor mons. Đure Hranića Opraštajući se od pokojnog svećenika i izričući kršćansko suosjećanje obitelji, rodbini, suradnicima i prijateljima, mons. Hranić je istaknuo: „Šutnja, puna strepnje i pitanja pred odlaskom u smrt, u nepoznato, onamo kamo zasad ne možemo pratiti onoga koji nas napušta, ponavlja se uvijek u našim srcima i u ozračju među nama kad nas okupe lijes i ukop nekoga između nas. Tako smo i danas zastali, zašutjeli, a u srcima nam se roje pitanja koja izazivaju nelagodu, strepnju, strah.“ Nadbiskup je kazao kako smrt daje osjetiti da je sve drugo relativno, a jedini siguran oslonac je Bog te pojasnio da se u smrti najbolnije suočavamo s vlastitom slabošću i grijehom, proživljavamo čistilišnu muku i bol, ispovijedamo svoju ljubav i potrebu za zajedništvom s Bogom.
Životopis vlč. Petra Strgara Mons. Hranić potom je podsjetio na životopis vlč. Strgara koji se rodio 23. siječnja 1938. godine u Ivancima, župa Ilača, od oca Ivana i majke Mande rođ. Ostrun. Niže razrede osnovne škole pohađao je u Ilači, a više razrede u Kukujevcima. Ratne i poratne poteškoće, neimaština i osobne zdravstvene poteškoće otežavale su mu redovito školovanje. Tek nakon pauze od dvije godine poslije završetka osnovne škole uspio se upisati u gimnaziju u Šidu i nastaviti školovanje. Poslije gimnazije nastavio je studij i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i stekao zvanje profesora povijesti i povijesti umjetnosti. Gospodin ga je kroz sve te godine zvao bliže k sebi, pa i kroz tjelesni invaliditet te zdravstvene poteškoće. Odgovorio mu je pred kraj svoga studija u Zagrebu, prijavljujući se biskupu u Đakovo sa željom da postane svećenik. Bio je primljen u Bogoslovno sjemenište, a u Đakovu je pohađao studij teologije. Na Petrovo 1967. godine biskup Bauerlein ga je i prije završetka teološkog studija zaredio za svećenika. Kao zaređeni svećenik završavao je kroz 9 mjeseci teološki studij i odlazio zamjenjivati te pomagati župnicima u Vinkovce, Drenovce i Županju. Čim je završio studij, odmah početkom ožujka 1968. godine, bio je imenovan profesorom povijesti na Biskupijskoj gimnaziji J. J. Strossmayera u Đakovu i na njoj je predavao kroz 23. godine, sve do prestanka njezina djelovanja, u jesen 1991. godine. Kroz 16 godina bio je i ravnatelj iste Gimnazije (1974.-1990.). Povremeno je uz povijest predavao i njemački jezik, a na Teologiji u Đakovu predavao je i crkvenu umjetnost. Kroz 5 godina (1968. - 1973.), bio je prefekt sjemeništaraca. Obnašao je i dužnost tajnika biskupijskog Vjesnika kroz 7 godina (1968. - 1975.).
Dok je bio mlađi, sve do Domovinskog rata, prof. Strgar se rado uključivao i u pastoralno djelovanje u Đakovu, a osobito u rad s mladima. Istodobno je kao profesor te ravnatelj Gimnazije, od 1974. godine pa sve do ovoga ljeta tj. do smrti, kroz gotovo 40 godina bio vezan uz Dijecezanski muzej. Obnašao je službu direktora Dijecezanskoga muzeja. Godine 1991., kad su zbog ratnih opasnosti i napada na Đakovo sjemeništarci ostali na Šalati u Zagrebu, a Gimnazija prestala s radom, prof. Strgar imenovan je ravnateljem Biskupijskoga spomen-muzeja J. J. Strossmayera u Đakovu. Kao ravnatelj potpuno se posvetio Muzeju i tu je instituciju postavio na noge te joj dao ozbiljan profil, naglasio je mons. Hranić i zahvalio svima koji su pokojnom svećeniku pomagali u njegovoj borbi s bolešću i invaliditetom. Posebno je istaknuo osoblje svećeničkog Doma u Đakovu, djelatnice Nadbiskupijskoga spomen-muzeja J. J. Strossmayera, Petra Šolu i prof. Mirka Ćurića, kao i nećakinju pokojnika te brata, mons. Luku Strgara koji su bili uz njega u zadnjim danima. Oproštajni govor Mirka Ćurića Književnik Ćurić vlč. Strgara opisao je kao svestrana i osebujna čovjeka koji je svojim djelovanjem ostavio nemjerljiv trag u životu Nadbiskupije, Đakova, pa i šire, „ali ponajviše u srcima mnogobrojnih ljudi koje je poučavao, s kojima je surađivao, s kojima je prijateljevao.“ Govoreći o radu pokojnika đakovački književnik prisjetio se sedamdesetih godina XX. stoljeća kada je vlč. Strgar vodio župni vjeronauk među đakovačkim srednjoškolcima te oduševio stotine mladih Đakovčana za Krista, a animirao je učenike i na kulturnom polju te kao voditelj dramske družine na biskupijskoj Gimnaziji režirao je tridesetak predstava, od kojih je u sjećanju posebno ostala predstava Suđenje Isusu.
„Prof. Strgar jedna je od najznačajnijih osoba đakovačke kulturne scene na razmeđi između XX. i XXI. stoljeća. Organizirao je više od stotinu likovnih izložaba, uredio desetak knjiga, organizirao kazališne predstave, predstavljanja knjiga. Obogatio je zbirku Spomen-muzeja biskupa Strossmayera s nekoliko stotina likovnih djela, među kojima se ističe donacija Zdravka Ćosića od više od stotinu slika. Stručne članke objavljivao je u biskupijskom Vjesniku i Reviji Đakovačkih vezova. Poticao je mlade umjetnike tako da je rezultat njegova rada zasigurno i procvat likovne umjetnosti u Đakovu, jer početkom devedesetih godina XX. stoljeća u Đakovu nije bilo slikara, a danas je tu oko 20 mladih umjetnika koji su završili ili završavaju likovne akademije“, naglasio je Ćurić. Kao najplodnije godine djelovanja prof. Strgara izdvojio je godine stvaranja samostalne hrvatske države i Domovinskog rata, kada je Spomen-muzej biskupa Strossmayera pretvorio u jedan od najvažnijih izlagačkih prostora u napadnutoj Hrvatskoj te je kulturom odgovarao na ratna razaranja. „Još nam je u sjećanju onaj prekrasan križ koji je 1991. načinio od tenkovske zapreke, urešene cvijećem. Taj je križ postao simbolom Đakova u Domovinskom ratu, a našao se i na omotu knjige Đakovština u Domovinskom ratu, potom je preoblikovan u umjetničko djelo Petra Barišića hrvatskim braniteljima, spomenik koji je u Đakovu postavljen 2001. Prof. Strgar bio je članom ocjenjivačkog suda koji je odabrao taj rad, kasnije proglašen najboljim hrvatskim likovnim djelom u 2001. i jednim od najboljih spomenika Domovinskom ratu uopće“, rekao je Ćurić. Pokojni profesor zaslužan je što je u potkrovlju Muzeja otvoren lijep izložbeni prostor, kao i za konačno uređenje stalnog postava posvećenog velikom biskupu Strossmayeru koji je u ratno vrijeme iseljen iz Đakova u Maribor, podsjetio je književnik spominjući i njegovo posljednje životno ostvarenje - objavljivanje pretiska znamenite monografije J. J. Strossmayer Matije Pavića i Milka Cepelića, s kazalom imena i pojmova. Za svoje iznimne zasluge primio je vlč. Strgar niz priznanja među kojima - nagradu za kulturnu osobu godine Grada Đakova (1997.), Nagradu Grada Đakova (2000.), Povelju zahvalnosti Spomen-muzeju biskupa Strossmayera (2008.), a posebno se ponosio Spomenicom Domovinskog rata koju je zaslužio ne samo svojim kulturnim djelovanjem već i humanitarnim i dušebrižničkim.
Svoj govor đakovački književnik zaključio je prisjećanjem kako je vlč. Strgar često zahvaljivao Bogu uzvikujući „O Bože, hvala Ti!“ te je rekao: „O, Bože, hvala Ti! Hvala za profesora Petra Strgara, sa svim njegovim vrlinama i manama, hvala za ono što nam je dao. Hvala Ti, i budi mu milostiv, kao i svima nama, kad nam kucne čas!“
Homilija mons. Marina Srakića Predvodeći misu zadušnicu za pokojnog svećenika Petra te izražavajući svoju sućut mons. Srakić je rekao: „Prevladavanje tuge zbog gubitka zemaljskog života s pouzdanjem dobitka vječnoga života je kršćanska vizija života i smrti, to je ona vizija koja se temelji na Isusovu obećanju: ´Ja sam uskrsnuće i život, tko vjeruje u mene neće umrijeti nikada´.
Uvjereni smo da se brat Petar pouzdao u Gospodinovu vjernost, da je sada zajedno sada s Kristom i u Kristu. Ova biskupijska zajednica je imala sreću poznavati ga i poštivati jer je u njoj imao svećeničku, učiteljsku, odgojiteljsku i predvoditeljsku službu dugi niz godina. Prema tome možemo potvrditi da je živio životom vjere istrošenim za potrebe biskupije i Crkve. Zahvalni smo Gospodinu što nam je dao dar njegovog svećeničkog služenja.“
Đakovačko-osječki nadbiskup u miru prisjetio se 1967. godine kada je vlč. Strgar u đakovačkoj prvostolnici primio red prezbiterata i potaknuo na molitvu govoreći: „U ovoj katedrali u kojoj je kao kateheta predvodio misu za mlade i onih sedamdesetih godina uspješno okupljao i vodio vjeronauk za mlade; u ovoj katedrali u sjeni koje je odgajao mlade pripravnike za svećeništvo u Biskupskom Liceju, u kojem je godinama bio predavač te vodio i organizirao djelovanje Biskupijske gimnazije J. J. Strossmayera; u sjeni katedrale bio je na čelu Spomen muzeja J. J. Strossmayera u kojem je bezbroj puta organizirao izložbe i tako ne samo Đakovu nego i šire pronosio glas o kulturnoj, duhovnoj baštini i ovoga grada i naše Nadbiskupije; u ovoj katedrali - molimo Gospodina da njega, koji je čuvao kulturnu baštinu naše Nadbiskupije, njegovao umjetnost i promicao osjećaj za umjetnost, podari vječnom božanskom ljepotom svojega Lica.“
M. Kuveždanin |
M. Kuveždanin
NA TEKIJAMA DUHOVNA OBNOVA SA O. ANTOM ŠIŠKO
05. rujan 2013.
PETROVARADIN (TU) - Biskupijsko svetište Gospe Snježne na Tekijama u Petrovaradinu biti će po četvrti put ove godine mjestom održavanja Duhovne obnove za laike u okviru niza obnova koji se organiziraju u ovom znamenitom marijanskom svetištu.
PETROVARADIN (TU) - Biskupijsko svetište Gospe Snježne na Tekijama u Petrovaradinu biti će po četvrti put ove godine mjestom održavanja Duhovne obnove za laike u okviru niza obnova koji se organiziraju u ovom znamenitom marijanskom svetištu.
Dvodnevnim programom obnove koja će se od subote do nedjelje, 7. i 8. rujna 2013. godine odvijati pod motom Isus Krist, donositelj vode žive, vjernicima će biti omogućeno pristupanje sakramentu svete ispovijedi, zajedničko moljenje krunice, sudjelovanje u liturgijskim slavljima, euharistijskom klanjanju i tematskom razmatranju.
Predvoditelj obnove je pater Ante Šiško, hrvatski misionar družbe Duha Svetoga (CSSp).
Cjeloviti program Duhovne obnove je:
Subota, 07.09.2013.
16 – 17 sati - Prilika za svetu spovijed
17 sati – Liturgijsko slavlje
18 sati – Duhovno-animacijski program (razmatranje)
Nedjelja, 08.09.2013.
16 – 17 sati - Prilika za svetu ispovijed
16.30 sati – Molitva svete krunice
17 sati – Liturgijsko slavlje
18 sati – Euharistijsko klanjanje
Pater Ante Šiško rođen je u Slavonskom Brodu. Misijsko svjedočenje međunarodne redovničke zajednice Misionara Družbe Duha Svetoga (CSSp) ili spiritanaca u njegovoj tadašnjoj župnoj zajednici u Podvinju, njihova jednostavnost i predanost pozivu koji im je povjeren, kao i česti susreti i razgovori s njima utjecali su na njegovu odluku da postane redovnik ove po mnogočemu nepoznate Kongregacije u Hrvatskoj i kod nas.
Jubilarne 2000. godine zaređen je za svećenika i kao prvi hrvatski misionar Družbe Duha Svetoga (CSSp) odlazi u misije na Madagaskar. Potom se ponovno vratio u Europu da bi u Francuskoj postao odgojiteljem i ekonomom dijela Družbe Duha Svetoga zaduženom za siročad. Danas djeluje u Hrvatskoj, u okviru misionarske zajednice u Podvinju.
Tko su Spiritanci?
Spiritanci su grupa muškaraca različitih osobnosti i porijekla pozvani od Boga i predani služenju onima kojima je to najpotrebnije posvuda po svijetu. Njihov duh i namjera najbolje se mogu definirati jednom riječju: PRISUTNOST. Prihvaćaju i veličaju Duha Svetog kroz odgoj, rad u misijama i brojnim župama, mijenjajući svijet na bolje.
Tri stotine godina duga povijest Spiritanaca je priča o tisućama svećenika i časne braće, te laika koji su se odrekli težnje za moći, utjecajem i bogatstvom. Umjesto toga, žrtvovali su se i još uvijek se žrtvuju da bi služili siromašnima i potrebitima. Prelaze ekonomske, društvene, kulturne, rasne i etničke granice dok navješćuju Evanđelje u raznim dijelovima svijeta. Spiritanci su jedan od aktivnijih međunarodnih misionarskih redova.
Kongregacija je osnovana u Francuskoj 1703. godine i s vremenom se proširila po cijelom svijetu s posebnim naglaskom na afrički kontinent. Geslo Družbe je: COR UNUM ET ANIMA UNA, a to znači JEDNO SRCE I JEDNA DUŠA. Službeno ime zajednice je MISIJSKA DRUŽBA DUHA SVETOGA-SPIRITANCI (lat. Congregatio Sancti Spiritus-CSSp.)
Petar Pifat
Petar Pifat
OBNOVA CRKVE „PRESVETO SRCE ISUSOVO" U ŠIDU
04. rujan 2013.
ŠID - Na župnoj crkvi „Presveto srce Isusovo“ u Šidu, u tijeku su radovi na drugoj fazi obnove koja se sastoji u zamjeni cjelokupne krovne konstrukcije i stropa.
ŠID - Na župnoj crkvi „Presveto Srce Isusovo“ u Šidu u tijeku su radovi na drugoj fazi obnove koja se sastoji u zamjeni cjelokupne krovne konstrukcije i stropa.
Župna crkva „Presveto Srce Isusovo“ u Šidu, izgrađena je 1930. godine na inicijativu biskupa Antuna Akšamovića. Izgradnja crkve trajala je tri godine i završena je 1932. godine i posvećena. Mjesto Šid tada još nije bilo župa nego filijala župe Gibarac. Tek 70.-ih godina Šid postaje župa s filijalama Vašica i Berkasovo i dobiva svog vlastitog župnika. Župna crkva je svoj prvobitni izgled imala sve do Drugog svjetskog rata kada je minirana i u ruševinama je bila sve do 1963. godine. Za to vrijeme, dok je bila u ruševinama, svete mise su se održavale u župnoj dvorani. Župna kuća je sagrađena u isto vrijeme kada i crkva i ona je ujedno bila hrvatska čitaonica. 1963. godine se pristupa sanaciji crkve onako kako je bilo moguće u to vrijeme. Crkva je tada dobila izgled koji nije bio ni približan izvornom izgledu. 2010. godine dolaskom župnika vlč. Nikice Bošnjakovića u Šid, uz veliku pomoć projektantske kuće „Šidprojekt“ Šid koji su darivali glavni projekat obnove crkve, započinje prva faza radova na njezinoj obnovi. Završen je toranj i crkva je dobila svoj izvorni izgled za Božić 2010. godine. Naredne godine postavljena su tri elektrificirana zvona odobrenjem Biskupskog ordinarijata u Petrovaradinu, koja su donešena iz crkve „Svetog Ivana Nepomuka“ u Putincima, a 2012. godine crkva se za blagdan Svetog Nikole ponovila u četiri sata: „Čekalo se dvije godine da bi se prionulo drugoj fazi obnove crkve, koja se sastoji u zamjeni cjelokupne krovne konstrukcije, uključujući skidanje cijele građe, oluka i postojećeg stropa.
Završetak radova predviđen je do polovine prosinca ove godine. Krov i strop će biti pravokutnog izgleda. Izvođači radova su zidarsko građevinska radnja 'Laslolok' iz Temerina, a osigurana financijska sredstva za obnovu crkve su od donacija iz određenih crkvenih fondova Austrije i Njemačke i uz veliku pomoć župljana, koji su spremni za svoju crkvu redovito darivati nešto od sebe. Također srijemski biskup Đuro Gašparović je ove godine na crkvenom godu Presveto Srce Isusovo odobrio radove, kada je i dao svoj blagoslov. Veliku donatorsku pomoć pružila je i Kancelarija za odnose s crkvama i vjerskim zajednicama pri Vladi Republike Srbije, pogotovo dr. Tomislav Branković, koji je do sada dao veliku potporu u radovima na crkvama u Moroviću i Šidu“, istaknuo je vlč. Bošnjaković.
Obnovom crkve u Šidu postići će se izgradnja izvornog krova, bočnog lijevog i desnog pročelja, koji će imati na sebi kroviće s križevima. Nakon ovih radova slijedi treća faza radova narednih godina, kada će se raditi unutrašnjost crkve, podno grijanje, vitraji na prozorima i izvana nova fasada. Svaki župnik od 1932. godine do danas u Šidu, imao je posebne povijesne okolnosti na osnovu kojih je dao svoj doprinos. Kako je istakao vlč. Bošnjaković, njegovo poslanje u Šidu svodi se na spremnost, organiziranost i talenat koji mu je Bog dao, da mora dati svoj doprinos župi Šid, a to je obnova cijele crkve. „Ono što čovjek pred Bogom ima, taj dar je dužan ugraditi u župu i u narod kojemu je poslan, što i jest prvi značaj ovih radova. Drugi značaj trebaju prepoznati sami župljani, da je Bog u ovo vrijeme demokracije i slobode poslije ratnih događaja, dao jednu renesansu, preporod i novu mogućnost vjernicima da mogu vlastitim očima gledati da Bog čini čuda, obnavlja i čini novo“, izjavio je vlč. Bošnjaković.
Župljani su i ovog puta pokazali spremnost i solidarnost u svim poslovima koji se tiču obnove i radova na crkvi, kao i svemu onome što se odnosi na učvršćenju vjere i očuvanju identiteta hrvatskog naroda. I ovog puta okupili su se u velikom broju kako bi pomogli najprije u skidanju crijepa s crkve kako bi otpočeli radovi. U velikom broju i mladi i stari vrijedno su radili kako tog dana tako i svih ostalih kada je istovarana građa za crkvu, a vrijedne domaćice svakodnevno spremaju i odnose kolače majstorima na crkvi.
Jedan od najstarijih župljana Marko Pole koji ima preko 80 godina, također je sudjelovao u radovima:„ Nije mi teško. Sudjelovao sam i u radovima na crkvi 1963. godine kada se postavljao crijep na crkvi. Ova crkva mi puno znači. Iako imam dosta godina redovito dolazim u nju. Nedavno sam obnovio svoj vjenčani zavjet pred Bogom upravo u ovoj crkvi za koju me vežu samo lijepe uspomene. Nadam se da ću doživjeti da je vidim kada radovi budu završeni, kada ću s još većim užitkom i s punim srcem dolaziti u nju“, rekao je Marko.
„Nije mi teško da pomognem i redovito to radim. Rado se odazivam svim akcijama kada se nešto radi kako na crkvi tako i u župnoj kući. Vjernik sam i redovito dolazim u crkvu, sve ovo što se čini je važno kako za buduće generacije tako i za nas same, jer crkva je sustavni dio našeg života i očuvanja vjere“, rekao je Nikica Kušeta.
„Rado sam došla da pomognem. Član sam crkvenog zbora i redovito dolazim u crkvu. Puno mi znači i odazovem se svim akcijama kada su radovi na crkvi u pitanju. Ovako se i družimo, pričamo a ujedno smo korisni, doprinosimo da naša crkva bude jedna od najljepših“, rekla je Ivana Kovačević.
Suzana Darabašić
Suzana Darabašić
UMRO VLČ. PETAR STRGAR
01. rujan 2013.
ĐAKOVO (TU) - Svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije, vlč. Petar Strgar preminuo je 28. kolovoza u KBC-u Osijek, u 76. godini života i 47. godini svećeništva. Vlč. Strgar vršio je službu duhovnog pomoćnika u Vinkovcima, Drenovcima i Županji, bio je profesor povijesti, prefekt liceja, tajnik Visoke bogoslovne škole, ravnatelj gimnazije „J. J. Strossmayer“, prosinodalni sudac crkvenog sudišta i ravnatelj Spomen-muzeja J. J. Strossmayera u Đakovu. Obred ukopa održat će se na Gradskom groblju u Đakovu, u subotu, 31. kolovoza 2013. u 15 sati. Nakon obreda slavit će se misa zadušnica u đakovačkoj katedrali.
Đakovo TU
NADBISKUP PIETRO PAROLIN, DRŽAVNI TAJNIK, BIOGRAFIJA
01. rujan 2013.
VATIKAN (IKA/TU) - "Putovi njegova gotovo 30-godišnjega služenja Svetoj Stolici doveli su novoga Papina državnog tajnika do toga da se osobno uvjeri u ono čime će se sada, kao prvi među suradnicima pape Franje, baviti, i to ponajviše iz Rima", ističe se u osvrtu Radio Vatikana.
VATIKAN (IKA/TU) - Novoimenovani državni tajnik Svete Stolice nadbiskup Pietro Parolin rođen je 17. siječnja 1955. godine u Italiji, u mjestu Schiavon, nedaleko od Vicenze. Za svećenika je zaređen 27. travnja 1980. godine te postavljen na službu u Biskupiju Vicenza. Diplomirao je kanonsko pravo. U diplomatsku je službu Svete Stolice ušao 1. srpnja 1986. godine, a biskupski je red primio 12. rujna 2009. godine, po rukama pape Benedikta XVI. Osim talijanskoga, govori i francuski, engleski i španjolski jezik.
Putovi njegova gotovo 30-godišnjega služenja Svetoj Stolici doveli su novoga Papina državnog tajnika do toga da se osobno uvjeri u ono čime će se sada, kao prvi među suradnicima pape Franje, baviti, i to ponajviše iz Rima, ističe se u osvrtu Radio Vatikana.
Kada je, tada 31-godišnji, mons. Pietro Parolin otputovao na svoju prvu službu u nuncijaturu u Nigeriji, 1986. godine, to mu je prvo iskustvo otvorilo pogled prema kretanjima odnosa između kršćanstva i islama. Tri godine poslije leti preko oceana, prema Meksiku. Tu je mons. Parolin sudjelovao u završnom dijelu dugoga pastoralnog i diplomatskog rada koji je Crkvu u Meksiku doveo – nakon više desetljeća teških odnosa – do pravnoga priznavanja od strane državnih vlasti.
U Rim se mons. Parolin vraća 1992. godine. Njegov se novi ured nalazi u Državnom tajništvu, u Odjelu za odnose s državama. Nakon deset godina intenzivnoga rada, u kojemu je pratio zbivanja u raznim zemljama, u studenom 2002. godine, Ivan Pavao II. imenuje ga dotajnikom Odjela za odnose s državama. Ta veća odgovornost zahtijeva od njega da se bavi osjetljivim pitanjima - poput odnosa između Svete Stolice i Izraela, Crkve u Vijetnamu – sve do vrhunca slojevitih pregovora s kineskim vlastima, kako bi se katolicima te velike azijske zemlje omogućili bolji uvjeti za izražavanje njihove vjere, u duhu Pisma pape Benedikta XVI. iz 2007. godine.
Godine 2009. zaređen je za biskupa i imenovan nuncijem u Venezueli.
IKA
IKA
