PETROVARADIN (TU) - Dvodnevnim duhovnim programom koji je proteklog vikenda organiziran u Biskupijskom svetištu Gospe Tekijske u Petrovaradinu, održana je listopadska duhovna obnova pod nazivom „Za naše dobro“.
Čast da bude ispovijednikom, predvoditeljem liturgijskih slavlja, pobožnosti euharistijskog klanjanja i predavačem, imao je svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije i viši asistent na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu, vlč. dr. sc. Josip Vrančić, koji je za temu susreta izabrao geslo „Strah i tjeskoba s kršćanskog gledišta“.
Prvoga dana obnove, vlč. Vrančić se u propovijedi koja se odnosila na Evanđelje po Luki (Lk 10,20), zadržao kod Isusove poruke učenicima koja glasi: „..radujte se što su vam imena zapisana na nebesima“. Upravo na toj rečenici tumačio je veličinu, važnost, posebnost i odgovornost koje sa sobom nosi krsno ime svakog pojedinog čovjeka.
„Ne smijemo nikada zaboraviti da je naše ime posvećeno u času krštenja, da ono postaje na neki način izražaj naše osobne pripadnosti Bogu, ime po kojem nas on sam prepoznaje...i po kojemu ćemo biti suđeni,“ naglasio je propovjednik Vrančić, spominjući se riječi sv. Benedikta koji je svojevremeno dao zanimljiv odgovor na pitanje „Tko je čovjek koji se raduje životu?“ On kaže: „Želiš li živjeti istinskim životom, tako da ti ime bude upisano na nebesima, onda jezik svoj oda zla suspreži i usne svoje od riječi prijevarnih! Zla se kloni i čini dobro, traži mir i za njim idi.“
Nakon svete mise održano je predavanje u kojem je predvoditelj govorio o strahu i njegovim uzrocima, posljedicama i načinima prevladavanja istoga. Pojasnio je da osim strahova koji nametnuto dolaze izvana, u cilju da čovjeka zatvore u strah za vlastitu budućnost i tako lakše s njime manipuliraju, postoje strahovi koji se rađaju u samom čovjeku, usljed njegove neodgovornosti.
Prema Vrančićevom mišljenju, ni Crkva kao zajednica vjernika nije izuzeta od različitih napasti koje bi se mogle svesti pod zajednički nazivnik „izbjegavanje križnoga puta“ koja od simboličnosti Crkve čini najobičniji kič, očitovan na trijumfalizmu kao nerealnom sagledavanju svoje stvarnosti i konformizmu koji se suočava s problemom nespremnosti da se bori protiv ovoga svijeta. „Crkva negativni strah od ovoga svijeta i svojih slabosti pobjeđuje poniznim otvaranjem Duhu Svetome koji ne dopušta da slabost u njezinim udovima poništi realnu prisutnost Isusa Krista u njoj samoj.“ Vrančić, nadalje, primjećuje da imperativ „biti uz Isusov križ“ jeste ono što nedostaje konformističkoj slici Crkve. Takva slika Crkve ne želi prihvatiti da je svijet „Krista radi“ na različite načine mora progoniti, razdirati, mučiti i ubijati. Takva Crkva želi nasljedovanje bez križa, ne usuđujući se suprostaviti svijetu čime postaje dio samoga svijeta. Ona radije prihvaća strah od ovoga svijeta nego sveti strah Božji.“ U tom smislu je bila i zaključna poruka predvoditelja prema kojoj je kršćanski odgovor na govor o strahu – strah Božji koji označava ljubav prema Bogu. On poručuje da „oružje“ Crkve nije od ovoga svijeta, već od Krista čija snaga uskrsnuća pobjeđuje svaki strah, te da se kršćanin treba bojati i Boga i čovjeka samo iz ljubavi, kako bi ih još više ljubio. Na kraju je podsjetio na mudru izreku svetoga Franje Saleškog koja govori o tome da se Boga treba bojati iz ljubavi, a ne da ga se ljubi iz straha.
Drugog dana duhovne obnove predvoditelj je u propovijedi govorio o jakosti, držeći se i poruke evanđelja toga dana u kojemu apostoli traže od Gospodina da im umnoži vjeru. „Vjera je odabir: ili ću očajavati ili ću napraviti iskorak u nepoznato prema Nepoznatom koji mi pruža obje ruke.“ naglašava Vrančić i dodaje: „Jedno je sigurno: bez odvažnosti za iskorak nema kvalitetnih promjena, nema govora o spasenju.“ U svezi s time, napose je pojam jakosti istakao kao neophodnu vrlinu i Božji dar koja se, nasuprot strahu, očituje u hrabrosti, ali i u umijeću izdržljivosti, u strpljivom radu na samome sebi, odnosno mirnom predavanju Božjoj volji, sa sviješću vlastite krhkosti i snage unutrašnjega mira.
Pozivajući se na svete Oce koji su u spremnosti na mučeništvo vidjeli najtipičniji znak kršćanske kreposti i jakosti, istakao je važnost moljenja molitve Očenaša u kojoj redak „ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga“ u širem smislu znači: „Pomozi, Gospodine, da se nikada ne nađemo u situaciji koja nas prisiljava zanijekati vlastitu vjeru...ne daj da poginemo u trenutku ispitivanja...i pomozi da nikada ne zatajimo Tebe koji si naše najveće dobro, bez obzira na strah od bilo kakvog gubitka.“
Mojsijeva poruka koju je na koncu propovijedi vlč. Vrančić izrekao, glasi: „Ne bojte se, Gospodin će se boriti za vas, budite u miru, ništa vam se neće dogoditi!“
Susret je završen euharistijiskim klanjanjem i blagoslovom s Presvetim Oltarskim Sakramentom.
Mogućnost interaktivnog uključivanja nazočnih vjernika na završetku programa oba dana duhovne obnove, omogućilo je mnogima da dobiju odgovore na pitanja vezana uz temu „Strah i tjeskoba s kršćanskog gledišta“.
Petar Pifat
Petar Pifat
