24. PRVA I DRUGA KNJIGA O MAKABEJCIMA

Pojam makabej, čekić jest nadimak kojeg je dobio Juda, treći sin svećenika Matatije (začetnika „makabejske“ pobune), zbog svoje gerilske borbe protiv pripadnika seleukovića Antioha IV Epifana. Kasnije se počeo pridavati i njegovoj braći.

      Pojam i povijesni kontekst

      Pojam makabej, čekić jest nadimak kojeg je dobio Juda, treći sin svećenika Matatije (začetnika „makabejske“ pobune), zbog svoje gerilske borbe protiv pripadnika seleukovića Antioha IV Epifana. Kasnije se počeo pridavati i njegovoj braći (Jonatanu, Šimunu, Eleazaru i Ivanu) a potom i drugim likovima (kao što su sedmorica braće u 2Mak 7) te napokon svima koji su sudjelovali u slavnoj pobuni protiv sirijske dinastije Seleukovića.

      Naziv Knjiga o Makabejcima odnosi se na 4 knjige koje dolaze pod tim imenom. Prva i Druga Knjiga o Makabejcima za Židove i kršćane protestante je apokrifna, tj. ne priznaju je kanonskom – ne smatraju je tako nadahnutom od Boga da bi bila dio Svetog pisma. Međutim, Katolička crkva je od 4.st. priznaje kanonskom knjigom i uvrštava je u kanon biblijskoh knjiga. Treća Knjiga o Makabejcima prepričava progon Židova u Egiptu pri kraju 3.st.pr.Kr., a Četvrta jest svjedočanstvo o vjeri židovske dijaspore u 1.st. poslije Kr. Treću i Četvrtu Knjigu o Makabejcima i katolici smatraju apokrifnima, tj. ne priznaju im kanonicitet.

      Nakon dominacije smrti Aleksandra velikog, njegovo se carstvo dijeli među 4 vojskovođe (Antigon-sredozemlje i centralna Azija, Kasandar-Makedonija, Ptolomej-Egipat, Lizimak-Tracija). Nakon bitke između ova 4 nasljednika, u prvi plan će iskočiti Ptolomejev general Seleuk i pobjeđuje Antigona tako da počinje vladati Babilonom i Sirijom. U Egiptu ostaje dinastija Ptolomejevića (322-198.g.pr.Kr.) koji su bili relativno tolerantni prema Židovima i njihovoj vjeri, čini se da su Židovi uživali isti položaj kao i u doba Perzijskog Carstva.

      Međutim, nakon što su ih kod izvora Jordana potukli, Palestinom počinje vladati sirijska dinastija Seleukovića (200-63.g.pr.Kr). Usljed njihovih neuspješnih borbi sa Grčkom i Rimom, dužni su platiti odštetu i počinju pljačkati hramove: u Elamu nisu uspjeli kao ni prvi puta u Jeruzalemu (2Mak 3). Pojavom Antioha IV Epifana 169.g.pr.Kr. počinju teška vremena za Židove. On je Židovima ukinuo privilegije, pravo na obdržavanje subote, obrezanje i žrtve, oskvrnuo je Hram i u njega postavio veliki kip boga Zeusa, zaplijenio svete knjige i javno ih spalio (1Mak 1,21-67).

      Dok su neki. čak i među svećenicima, bili blagonakloni prema helenizaciji Izraela, drugi, tzv. hasidim, pobožni, vjerni odlučili su poduzeti različite oblike otpora, od duhovnog (poput Danijela u Knjizi Danijelovoj), preko spremnosti na mučeništvo sa vjerom u uskrsnuće (prvi puta izričito u SZ-u, usp. 2Mak 6-7) pa sve do otpora koji znači oružanu pobunu a koja će se i događati tijekom „makabejskih ustanaka“. U tim su ustancima tri puta pobijedili vojsku Seleukovića u periodu 167-166 da bi 164.g.pr.Kr. ušli konačno u Jeruzalem i očistili Hram i u njemu ponovno uspostavili štovanje Boga (tako je počelo slavljenje Hanuke, blagdana svjetla). Sklopili su mir sa Antiohom V da bi mogli živjeti svoju vjeru i slaviti svoja slavlja.

      No, osim religijskih imali su i političke ambicije – htjeli su uspostaviti prekinutu Davidovu kraljevsku lozu i uspostaviti monarhiju. Međutim, njihova borba nije uvijek bila čista pa će tako kasnije pokušati nametnuti svoga kandidata za velikog svećenika, a to će izazvati reakciju hasidim koji se dijele od makabejaca i potom dodatno raslojavaju na više grupa: saduceji, koji su diskretno podržavali makabejce, te farizeje i esene koji su bili direktno protivni makabejcima.

      Druga Knjiga o Makabejcima

      Ova knjiga, posljednji puta redigirana 124.g.pr.Kr., pripovijeda događaje između 180-161.g.pr.Kr. i shvaća ih u svjetlu teološke teze koja je bila svojstvena i redaktoru deuteronomističke povijesti (DtrH): Bog nagrađuje one koji su mu vjerni a kažnjava one koji ne obdržavaju Zakon. Čovjek i narod tako mogu dobiti blagoslov ili kaznu, ovisno o ponašanju prema Zakonu Božjem. U ovu jednostavnu shemu uvrštava se mogućnost preokreta: nevjeni narod biva kažnjavan, ali će Gospodin – zbog molitve pravednika koji je spreman na mučeništvo – u svom milosrđu intervenirati i Izraelu podariti osloboditelja Judu Makabejca. On će vjerno hoditi putovima Gospodnjim, sve do oslobađanja Jeruzalema, očišćenja Hrama te uspostavljanja autonomije Judeje pod Seleukovićima (2Mak 11-15).

      Knjiga je pisana u maniri tzv. patetične povijesti kojom se želi pobuditi želju za višim idealima i tako izgrađivati čitatelje/slušatelje. Teologija i duhovnost će knjige pokazuje crte bliske sa farizejskoj liniji, a koje će kasnije postati baštinom kršćanstva:

- Božja pravda se shvaća kao nagrada za vjernost koja se očituje pobjedom u bitkama;

mučeništvo se shvaća kao konkretno svjedočanstvo vjernosti Bogu i njegovu Zakonu;

- vjera u uskrsnuće (usporedna s onom u Dn 12,1-3) tj. u Božju sposobnost da nagradi životom vječnim one koji su vjerni;

- vrijednost molitve za pokojne (12,38-45; 15,12) te u mogućnost doprinosa oproštenju njihovih grijeha nakon njihove smrti;

- pojam creatio ex nihilo, što je novina u odnosu na pojam stvaranja riječju u Post 1 gdje riječ zapravo uređuje tj. razdvaja različite prirodne elemente.

      Prva Knjiga o Makabejcima

      Ova knjiga je isprva, čini se, pisana hebrejski a kasnije oko 100.g. kompletirana na grčkom. Ona predstavlja pokušaj opravdati djelovanje Makabejaca u periodu u kojem makabejsko-hasmonejska dinastija počinje biti žestoko osporavana od strane farizeja zbog njihovih političkih saveza i uzurpacije svećenstva. Vjerojatno ovdje leži razlog zašto ova knjiga nije uvrštena u kanon hebrejske Biblije.

      1Mak izvještava o događajima u periodu 175-164.g.pr.Kr. Nakon što pruži uvod u makabejske ustanke u poglavljima 1-2, od 3-9 poglavlja uzbuđujućim tonom prepričava borbu koju je vodio Juda a potom i onu njegove braće Jonatana (1Mak 9-12) te Šimuna (1Mak 13-16). U svojim opisima teži makabejsku borbu prestaviti kao djelo oslobođenja po principu izlaska iz Egipta: radi se o pobjedi nad ropstvom i nad poganskim idolopoklonstvom da bi se udarilo temelje kraljevstvu koje će odsijevati slavom Davidovog kraljevanja. Ove poveznice sa velikim događajima i institucijama iz prošlosti (izlazak iz Egipta, ulazak u Obećanu zemlju, početak monarhije, podizanje i posveta jeruzalemskog Hrama) imaju za cilj pokazati kako događaji u vrijeme makabejske pobune nisu izolirani i ne stoje sami za sebe, nego su nastavak prošlosti koja je za Izraelce povijest spasenja – ta sveta povijest i dalje teče jer je Bog i dalje u hodu i savezništvu sa svojim izabranim narodom. Iako se Boga malo spominje, između redaka se osjeća njegova prisutnost bez koje bi djelo oslobađanja bilo nezamislivo – on je Onaj koji oružjem i brojem slabijim makabejskim pobunjenicima daje srčanost i uspjeh u borbi.

      U kontekstu već spominjanih kasnijih kritika na predstavnike hasmonejske dinastije, Prva Knjiga o Makabejcima želi pokazati da se vršenje vlasti za koju su optuživani ipak temelji svijetlim uspjesima i nesumnjivim zaslugama njihovih predaka makabejaca jer oslobodili su Izraelce od progona, očistili su Hram i obnovili opsluživanje Zakona te započeli eru mira i prosperiteta. Stoga se čitatelju sam od sebe nameće zaključak da su Hasmonejci vlast zadobili zapravo voljom Božjom, a takvima su ih priznavale i ondašnje najvažnije sile na političkoj pozornici: Seleukovići, Spartanci i Rimljani. Dakle, i ovdje imamo paralelu s Davidovim i Salomonovim kraljevstvom koje je također dobivalo međunarodna priznanja.

      Pozitivni i negativni momenti vezani uz ovaj period

      Gledajući sa točke gledišta koju zauzima biblijski pisac, makabejski pokret je nesumnjivo pozitivan jer je išao za uspostavljanjem slobode i na političkom i na religioznom području. Time se izraelski narod uspio izboriti za ono što su njegove prirodne i duhovne težnje kroz vjekove. Nesumnjiva je i neprocjenjiva vrijednost svjedočanstva koje su pojedinci, čak i po cijenu vlastitog zdravlja i života, pružali svojim suvremenicima. Oslobodivši zemlju, Jeruzalem, njegov Hram, hramska liturgija i vjernost Zakonu ponovno postaju središte židovstva.

      No, ovaj pokret religioznog integralizma pokazat će i neke negativne strane. Često nošem bjesomučnom gorljivošću, on postati radikalan i teško će prihvaćati one koji misle i pokušavaju živjeti drugačije (usp. 1Mak 2,46). Vršenje Zakona će prelaziti u skrupulozno obdržavanje slova zakona. Krutost će se odražavati i na političkom planu gdje će, zbog ustajavanja u podršci Hasmonejskoj dinastiji – jednoj od najpokvarenijih u povijesti Izraela – koja će na koncu Palestinu predati u ruke Heroda Velikog, doći do raslojavanja idejnih i duhovnih pokreta.

      Svojim angažmanom i žrtvovanjem, Makabejci i svi koji su im se pridružili, dali su kontiutet povijesti spasenja koja započinje s Abrahamom i njegovim pokretom kada je svoj „dom“ poveo iz rodnog zavičaja u nove horizonte, i geografske i duhovne. Tako je nastala zajednica vjernih koja traje kroz duga stoljeća, sve do makabejskih vremena i ljudi koji su se uključili u ovu dugu povorku koja kroči kroz povijest.

      Oni su se borili kako bi izveli narod iz ropstva, poput Mojsija, i zbog toga otišli u pustinju i tako postali borci za slobodu i na političkom i na religioznom području. Kao i Mojsije protiv faraona, oni su se borili protiv Seleukovića da bi napokon narod doveli do gore Siona i tamo obnovili Savez s Bogom, kao Mojsije nekoć do gore Sinaj. Oni su, poptu Jošue, zadobili Obećanu zemlju i obnovili vjernost Bogu (usp. Jš 24).

      Tako su Makabejci uspjeli obnoviti narodni žar, zelus za Boga i življenje saveza s njim. Sve to se događalo 150-ak godina prije negoli će se pojaviti Evanđelje. U tih 150 godina nastupila je šutnja, ne pojavljuju se nadahnuti pisci Biblijskih knjiga. Događaju se borbe između pojeidnih grupa, kako na političkom planu za vlast, tako i na duhovnom za očuvanje čistoće religije i visine moralnog života. Godine su to u kojima iskrena duhovnost iščitava Riječ Božju u knjigama Svetog pisma, razmišlja o njezinoj primjeni (Sir) i pruža sve intenzivnija iščekivanja za ispunjenjem Božjih obećanja. Ispunjenje će nastupiti u Isusu Kristu, na neočekivan način, blizak, jednostavan, ali snažan svježinom života koju će unijeti i njome oplemeniti povijest spasenja.

Ivica Čatić

www.sveto-pismo.com

Ivica Čatić

DUHOVNOST ZA NAJMLAĐE: PATULJKO

Često govorimo i razmišljamo o tome da druge moramo voljeti i prihvaćati onakvima kakvi jesu. A razmišljamo li o tome da trebamo voljeti i prihvatiti sami sebe? Što se dogodi kad nismo zadovoljni s onim što jesmo?

Često govorimo i razmišljamo o tome da druge moramo voljeti i prihvaćati onakvima kakvi jesu. A razmišljamo li o tome da trebamo voljeti i prihvatiti sami sebe? Što se dogodi kad nismo zadovoljni s onim što jesmo?

      Patuljko

Patuljko je bio jedan dječačić koji je živio u šumi. Njegovi su prijatelji bile šumske životinje. Živio je u pečurki koja mu je bila kao kućica. Svako jutro Patuljko bi se umio, oprao i počistio kuću. Uvijek je imao puno pomoćnika. U slobodnim trenucima uživao je igrajući se sa šumskim životinjama. Bio je tako mali da se mogao svugdje provlačiti.

Ali Patuljko nije bio baš najzadovoljniji što je tako mali, pa je jednog dana otišao po savjet kod Mudrog Puža. Zatražio je:

- Uvećaj me kako znaš i umiješ.

Mudri Puž mu je dao čarobni napitak od divljih trava i poljskog cvijeća. Odjedanput Patuljko je počeo rasti, rasti, rasti...

Najprije se obradovao što mu je želja ispunjena, ali kasnije, kada je shvatio da ne može ući u kuću i da ga se svi njegovi prijatelji plaše, Patuljko je pomislio da nije baš zgodno biti div. Sav očajan vratio se Mudrom Pužu. Ovoga puta ga je zamolio:

- Pomozi mi da budem kao prije. Ovako veliki nemam ni gdje živjeti ni s kim se igrati.

Mudri Puž je ponovno smanjio Patuljka i on se mogao opet igrati sa svojim prijateljima. Nikada više nije poželio da bude ono što nije.

Patuljko je bio nezadovoljan sobom jer nije mogao vidjeti koliko je sretan što je baš takav kakav je. Ali, tek kada se promijenio shvatio je koliko je lijepo što je tako mali. Poput Patuljka i mnogi od nas su nezadovoljni svojim izgledom i svojim sposobnostima. Međutim, mi nismo likovi iz priče pa sebe ne možemo mijenjati čarobnim napicima. Takvi smo kakvi jesmo i uvijek ćemo takvi biti. Nikada nećemo znati kako bi bilo da smo drugačiji. A i da se uspijemo promijeniti, da li bismo bili zadovoljni? Vidimo da je Patuljko postao nesretan tek kada se promijenio. Vjerojatno bi se to i nama dogodilo, jer uzrok našeg nezadovoljstva sobom nije to što smo takvi kakvi jesmo, nego to što sebe ne prihvaćamo.

Svi su ljudi različiti. Neki su visoki, neki niski, neki plavi, neki crni, neki brzo trče, a neki dobro igraju šah. Zašto smo takvi? Pa zato jer nas je takvima stvorio naš dragi Bog. Nitko od nas nije nastao slučajno i nitko nije slučajno dobio svoje osobine. Dragi Bog nas je dobro isplanirao. On nas je oblikovao i poslao na ovaj svijet da ga obogatimo i ukrasimo. Bog nas je stvorio i voli nas onakve kakvima nas je stvorio. Njegova je zamisao da smo baš mi niski, kovrčavi, sramežljivi, da smo dobri sportaši, a malo lošiji matematičari, da znamo pisati pjesme, ali da nam crtanje baš i ne ide tako dobro. Da je samo neka naša osobina drugačija to ne bi bili više mi. Jer, Božja nas je ruka oblikovala i dala nam sve ono što čini našu osobnost, sve ono po čemu smo drugačiji od ostalih, po čemu smo posebni.

Mi smo kao cvijeće u Božjoj bašti. Ima li neko cvijet u svojoj bašti koji nije lijep? Cvijeće se među sobom razlikuje, ali je svejedno svaki cvijet lijep. Tako i mi ljudi, svi smo među sobom različiti, ali smo svi lijepi jer smo takvi nastali u Božjoj zamisli. Ne može nas naružiti ni jedna naša osobina ili sposobnost. Sve što nam je dao Bog čini nas lijepima i zbog toga nas voli On, a voli nas i naša obitelj i prijatelji. Ono jedino što nas može naružiti je grijeh. Ako se želimo truditi da budemo drugačiji, onda se trebamo truditi da budemo dobri, što bolji.

Dakle, ono što trebamo zapamtiti je da volimo sebe i isto toliko da volimo druge. I naravno, da zahvalimo dragom Bogu što nas je stvorio baš ovakvima kakvi smo i što nas baš takve jako voli.

dipl. theol. Ana Hodak

Ana Hodak

OBNOVLJENA WEB-STRANICA POSVEĆENA SVETOM PISMU

Web-stranica posvećena Svetom pismu sada je u završnoj fazi obnove i nalazi se na domeni www.sveto-pismo.com Na njoj možete pronaći tekstove koji su u funkciji prvenstveno duhovnog čitanja Svetog pisma.

      Web-stranica posvećena Svetom pismu, koju uređuje dr. Ivica Čatić i koja je ranije djelovala pod imenom rijec-zivota.tk, u završnoj je fazi obnove i nalazi se na domeni www.sveto-pismo.com Na njoj možete pronaći tekstove koji su prije svega u funkciji duhovnog čitanja Svetog pisma.

      Uz tekstove iz serijala Upoznajemo Stari zavjet, koji redovno izlazi na službenoj web-stranici Srijemske biskupije, nalaze se neki stariji tekstovi, ali i neki noviji te kao posebna novina rubrika Novosti koja prati nova znanstvena otkrića iz biblijskih znanosti, napose iz egzegeze, biblijske teologije, arheologije i povijesti.

Ivica Čatić

Ivica Čatić

UPOZNAJEMO STARI ZAVJET: 23. PRVA I DRUGA KNJIGA LJETOPISA

Hebrejski naziv za ove knjige jest dibre hajjamim, događaji u danima tj. zbivanja vremena. Grčki prijevod Biblije ovu knjigu dijeli na dva dijela, što slijedi i naša kršćanska Biblija.

      Hebrejski naziv za ove knjige jest dibre hajjamim, događaji u danima tj. zbivanja vremena. Grčki prijevod Biblije ovu knjigu dijeli na dva dijela, što slijedi i naša kršćanska Biblija, i naziva je paraleipomenon, ono što je ispušteno u smislu da nije izrijekom spomenuto u knjigama o Samuelu te o Kraljevima. U Hebrejskoj Bibliji se ove knjige nalaze u trećem dijelu, među spisima. Neki rukopisi je stavljaju na početak spisa a neki na kraj, dok je grčki prijevod Sedamdesetorice i moderni prijevodi Biblije stavljaju odmah iza knjiga o Kraljevima. Tako činimo i mi u ovom našem kratkom pregledu knjiga SZ-a.

      Svrha knjige

      Uzimajući u obzir da svojim najvećim dijelom Knjige Ljetopisa prepričavaju iste događaje koji su već opisani u Knjigama o Samuelu i Knjigama i Kraljevima – mnoge detalje ispušta pa su ih čak znali smatrati osiromašenima – te s obzirom da ih hebrejska Biblija smješta u treći dio, čak na sam konac kanonskih knjiga, navodi na zaključak da Ljetopise ne treba shvaćati kao paralelnu verziju događaja, dakle konkurentsku, onima koje donose Knjige o Samuelu i Knjige o Kraljevima nego radije kao njihovo dodatno pojašnjenje i interpretaciju.

      Ljetopisi, nakon što pruže opširan prikaz Izraelove genealogije (1Ljet 1-10), počinju prikazivati djelovanje Davida kao kralja. Nakon Davidove i Salomonove smrti te podjele kraljevstva, Ljetopisi gotovo zanemaruju zbivanja sa Sjevernim kraljevstvom, navodeći ga samo ponekad kao neprijatelja Južnog kraljevstva.

      Osim usredotočenosti na Izraelovu monarhiju i to prije svega na njezin kasniji južni izdanak, Ljetopisi će naglašenu pažnju pokloniti prijenosu Kovčega saveza u Jeruzalem, tijekom kojega David određuje gdje će biti podignut Hram, određuje levite koji će služiti u bogoštvolju koje se ima iskazivati Gospodinu te vrši pripreme za izgradnju Hrama, koju povjerava svom nasljedniku Salomonu. Motiv prijestolonasljednika koji ima brinuti o Hramu tako očituje tijesnu poveznicu između monarhije i kulta, tj. štovanja Boga koja se promatra kao Davidov projekt i ostavština Izraelu.

      Ova veza nije samo formalna: David će pozivati na sržnu kategoriju: traženje Boga i obdržavanje Zakona (1Ljet 22,11-19). Ona prožima cijelu knjigu. Poniziti se i tražiti Boga za posljedicu će imati prosperitet cijelog Izraela, dok napuštanje Boga vodi nacionalnoj dekadenciji. Stoga poput neka vrste „kanona“ unutar knjiga stoje likovi Davida i Salomona koji utjelovljuju skladnu povezanost monarhije sa štovanjem Boga u Hramu i vjernošću njegovom Zakonu. Ova povezanost ostaje ideal za buduće generacije. Stoga se Knjige Ljetopisa trebaju shvatiti ne toliko kao historiografski prikazi događaja koje spominju nego kao nastojanje utvrditi važnost Hrama i bogoštovlja u njemu. Ako je propašću dinastije i monarhije od prijašnjih institucija ostao samo Hram i leviti koji ga opslužuju, to je onda volja Božja u nju treba poštovati a Hram i levite čuvati i unaprijeđivati.

      Izrael – izabran između mnogih naroda

      Prikazujući Izrael smješten na široj povijesnoj pozadini, na „karti naroda“, kroničar koji je pisao Ljetopise posebno mjesto daje Abrahamu i njegovu potomstvu, napose Jakovu i njegovim sinovima, među kojima opet naglasak stavlja na Judino te Levijevo pleme.

      Iako je meterijal, tj. podaci koje ovdje donosi podudaran sa drugim rodoslovljima u Starom zavjetu, kroničar nam ipak pruža neke svoje specifičnosti. Dok znamenite likove (Adama, Nou, Abrahama itd) spominje bez da navodi velike događaje kojih su bili protagonisti, značajno je što ne spominje da je izraelski narod boravio igdje drugdje osim u na teritoriji Obećane zemlje. Ovo, imajući u vidu da kroničar piše nakon povratka iz babilonskog sužanjstva, ima posebnu važnost jer time zapravo poručuje da je Izrael određen za Obećanu zemlju, da njegov narod pripada toj zemlji a zemlja narodu. Posebnu potvrdu ovog teologumena Ljetopisi vide u činjenici da je Gospodin vratio Izraelce iz egzila i to čak preko asirskog imperatora Kira koji će narediti puštanje Izraleca na slobodu i njihov povratak kući. Time su povijesni događaji dali povoda stvaranju ovog teološkog zaključka. Njega će na književnom planu Ljetopisi podvući maločas istaknutim nespominjanjem da je Izrael igdje drugdje boravio osim u svojoj zemlji. No, ovakva sjajna linija Izraelove „osiguranosti“ na vlastitoj zemlji ima svoj razlog – Božja vjernost njegovim obećanjima. Obećana zemlja je Izraelova samo zato što ju je Gospodin obećao praocima – Abrahamu, Izaku i Jakovu! Stoga Izrael po povratku u svoju zemlju nakon babilonskog sužanjstva mora živjeti životom dostojnim Božjeg saveznika. Na Božju vjernost mora odgovoriti svojom vjernošću. Iako su bili nevjerni i predao ih je u babilonsko sužanjstvo, Bog ih je ipak odande izvadio i prije negoli su se do kraja tj. dovoljno pokajali. Zato biti vjeran saveznik s Bogom nije samo političko pitanje nego pitanje elementarne ljudskosti – imam li obraza na takvu dobrotu stisnuti srce i praviti se kao da ništa nije bilo? Tako pitanje savezništva postaje pitanje ljudskosti, biti ili ne biti njihovog čovještva.

      Zlatno doba – David i Salomon

      Cilj poruke koju Ljetopisi žele prenijeti počinje s Davidom. Međutim, njega ne interesira svaka pojedinost u svezi s Davidom nego prije svega Davidovo kraljevanje nad Izraelom. Time kroničar pokazuje da pretpostavlja kako čitatelji ostale činjenice poznaju iz drugih knjiga i predaja, a on će se fokusirati na njemu važne teme i naglaske.

      U njegovom je interesu naglasiti kako je cijeli Izrael bio oko Davida dok je izabiran za kralja (1Ljet 11,1), cijeli Izrael je bio s njim dok je osvajao Jeruzalem (11,4), dok je određivao mjesto gdje će biti pohranjen Kovčeg saveza (15,3). Ovdje David određuje da samo leviti smiju nositi Kovčeg saveza (15,2; usp. Pnz 10,8; 18,5). Tada su dana pravila za izvođenje sakralne muzike, za koju su opet zaduženi leviti (16,4-6), pjevaju se određeni psalmi koji pripadaju današnjoj kanonskoj zbirci psalama tj. Psalteriju (105; 96; 106).

      David tada proslijeđuje donoseći odluku i vršeći pripreme za podizanje kuće Božje – Hrama (22,1). Sve buduće davidove aktivnosti upravljene su ovome cilju – urediti Hrama i bogoštovlje u njemu. Ljetopisi prešućuju čitave epizode dramatičnih događaja iz Davidovog političkog i privatnog te obiteljskog života. To ne znači da Ljetopisi žele nametnuti neku novu sliku Davida ili ga prikazati kao bezgrešnog – na kraju, dok objašnjava zašto on sam ne može podići Hram nego to ima učiniti Saolomon, on priznaje da je to zbog toga što mu je gospodin zabranio podizati Hrama poradi sve krvi koju je prolio u ratovima koje je vodio (28,1-10). Ljetopisi, dakle, ne žele ponuditi neku novu sliku kralja Davida, ne žele zatvarati oči pred njegovim grijesima. Oni žele idealizirati kralja Davida, ali žele idealizirati njegovu ulogu u brizi za narod, za njegovo dobro i jedinstvo, te njegovu brigu za Hram Gospodnji i štovanje Boga u njemu. Ovo su bile nasušne potrebe u poslijesužanjskom periodu kad Izrael treba ponovno stati na svoje noge. Povijesno iskustvo ih je naučilo da života nema ako se udalje od Gospodina i ako ne budu brinuli o zdravlju naroda. I zato Ljetopisi u prvi plan izvlače ove Davidove aktivnosti, idealiziraju ih da bi ih u novom vremenu stavili cijelom Izraelu kao ideal – obnova Izraela treba počivati na ovim davidovskim kvalitetama!

      Nakon što je Salomonu prenio upute za izgradnju Hrama (28,11-21), David svoj život završava molitvom (29,10-19). U njoj kroničar Ljetopisa posebice ističe specifično shvaćanje monarhije: pravi vladar, u punom smislu te riječi, jest samo Bog; veličanstvo i moć pripadaju samo njemu, jedino on može dati da raste i napreduje svako drugo biće. David i njegov narod samo su ljudi u prolazu čije će vrijeme minuti kao što je minulo i vrijeme njihovih otaca i praotaca. Nasuprot toj prolaznosti, Bog će podići svoje kraljevstvo i na njegovo prijestolje posaditi jednog od Davidovih potomaka.

      Salomon će, nakon Davidove smrti, preuzeti prijestolje i predvoditi izgradnju Hrama te ustanovi kulta u njemu. Ljetopisi, želeći dati smjernice za svoje vrijeme, ispuštaju tamne strane Salomonovog života (popuštanje poganskim ženama i njihovim kultovima, što je zapravo idolopoklonstvo, usp. 1Kr 11). Tako se monarhija i njezina briga za čistoću štovanja Boga stavljaju kao standard za poslijesužanjski period u kojem kroničar Ljetopise pruža Izraelu na čitanje.

      Ljetopisi, naglašavajući silnu brigu Davida i Salomona oko podizanja Hrama i uspostave štovanja Boga u njemu, uspijevaju odgovoriti na potrebe post-egzilskog Izraela. Iako u njemu više nema kralja tj. monarhije, po povratku iz Babilonije obnovljen je Hram. Izrael još uvijek ima ono u što su kraljevi gledali sa najvećom brigom – Hram. Dakle, ono najbitnije narod Božji ima i treba nastaviti voditi brigu o njemu i o slavljenju Boga koje se u njemu događa. To je ono što Izrael još uvijek može činiti da bi ostao saveznik Božji!

      Izrael treba odlučiti između vjere i nevjere

      Veoma je rječit i postupak Ljetopisa prema činjenici da je Izrael kao kraljevstvo i kao narod doživio raskol već prije babilonskog sužanjstva. Iako su ranije knjige govorile o Judi, kao o južnom kraljevstvu sa sjedištem u Jeruzalemu (gdje je nastavila postojati Davidova kraljevska loza i Hram), te o Izraelu, kao o zajednici sjeverni plemena koja su se odijelila, Ljetopisi konstantno govore o Izraelu kao o jedinstvenoj i nepodijeljenoj cjelini! Za njega postoji samo jedan Izrael, koji doduše ima svojih zastranjenja i grijeha, ali koji pred Bogom u teološkom smislu predstavlja jedinstveni entitet.

      U strogo teološkom smislu, Ljetopisi su bliski Knjizi proroka Ezekiela jer žele Izraelcima posvijestiti da je svaki novi naraštaj odgovoran za svoj odnos s Bogom, bez obzira nalazi li se trenutno pod kaznom (u izgnanstvu) ili je ono prošlo a predstoji mučan period obnove u kojem se svakodnevno osjeća nedostatak onih dobara od prije odlaska u babilonsko sužanjstvo.

      Za pojedine tragedije obaju dijelova podijeljenog kraljevstva, Ljetopisi pronalaze razlog u prethodnoj nevjeri, tj. napuštanju Boga od strane vladara ili naroda. Štoviše, ljetopisac uvodi novu kategoriju: tražiti Boga! Da bi izrazio kako u tijeku povijesnih previranja i nedaća, vjera ne može biti nešto što miruje, što se posjeduje, ali se s time ne mora baviti nego da je vjeru nemoguće zadržati bez stalnog aktivnog angažmana – jer vjerovati znači u mnogo čemu ići protiv struje vremena – ljetopisac govori o traženju Boga. Tražiti se ne može pasivno, bez angažiranosti, bez zauzetog iščekivanja, ispitivanja, hoda i truda. Za njega, dok promatra pojedine vladare ili osobe općenito, moguće su samo dvije ocjene: čovjek ili traži ili napušta Boga. U povijesnom hodu kroz SZ Božja blizina je dokazana i u nju teolozi i proroci više ne sumnjaju, no sada je sazrelo vrijeme da čovjek/narod postavlja pitanje: tražim li ja Boga, da li je on za mene vrijednost ili uspijevam živjeti bez njega? Za onoga koji je krenuo krivim putem, ali se odlučio vratiti, Ljetopisi kažu: ponizio se pred Bogom. Dakle, povratak ne može biti deklarativan, samo vanjski čin kao dobro povučen potez osobne politike koji će se sigurno isplatiti. On je poniženje u smislu da se vladar mora odreći svojih dojučerašnjih principa, inače se za njega ne može reći da traži putove Gospodnje i stoga opet zaslužuje osudu Gospodnju.

      Ovdje i mi, kršćani 3. milenija, možemo posegnuti za duhovnim blagom SZ-a da bismo se okoristili veoma jasnom terminologijom koja pomaže odrediti što jest a što nije autentičan odnos prema Bogu, odnosi li se čovjek prema svome Stvoritelju onako kako dolikuje, ili zanemaruje i svoj iskon i svoj ishod. Iako je termin tražiti Boga ponešto problematičan jer može stvarati dojam da se Bog skriva ili je teško dostupan čovjeu, ipak ga je i Gospodin Isus upotrijebio u posebno rječitoj paraboli o biseru Kraljevstva koji je skriven na njivi (Mt 13,44) i koje čovjek treba tražiti i pronaći te – ovdje Isus dodatno pojačava nijansu traženja tj. nastojanja i truda – prodati sve da bi kupio tj. domogao se njive na kojoj je biser Kraljevstva. Odmah potom, Isus izgovara još jednu kratku parabolu o trgovcu koji traga za lijepim biserjem (Mt 13,45-46). Dakle, i u Isusovom poučavanju o stavu čovjeka pred tajnom Božjeg kraljevstva kategorija traganja ima središnje mjesto!

Ivica Čatić

www.sveto-pismo.com

Ivica Čatić

POZIV ZA SUDJELOVANJE NA 2.FESTIVALU HRVATSKIH VJERSKIH FILMOVA

U legendarnom hrvatskom marijanskom svetištu Trsat u Rijeci će se od 9. do 11. lipnja održati 2. festival hrvatskih vjerskih filmova kojega organiziraju Istra film i Franjevački samostan.

      U legendarnom hrvatskom marijanskom svetištu Trsat u Rijeci će se od 9. do 11. lipnja održati 2. festival hrvatskih vjerskih filmova kojega organiziraju Istra film i Franjevački samostan. Ovaj specijalizirani filmski festival na jednom će mjestu okupiti i natjecateljskom vrednovanju izložiti godišnju produkciju vjerskih filmova snimljenih u Hrvatskoj i njenoj dijaspori širom svijeta.

      Na Festivalu mogu sudjelovati filmovi svih žanrova u  kojima se iskazuju evangelizacijske i društvene vrijednosti Katoličke crkve u Hrvata - igrani, dokumentarni, animirani, obrazovni, amaterski – uz uvjet da ne traju duže od 60 minuta. Organizacijski odbor može u festivalsku konkurenciju uvrstiti i filmove dužega trajanja ako procijene da se radi o vrijednom ostvarenju. Godina proizvodnje nije uvjet za sudjelovanje na festivalu.

      Producenti i autori koji žele sudjelovati na Festivalu Trsat trebaju do 18. travnja 2011. godine ispuniti prijavnicu i ostale uvjete koji se nalaze na web adresi http://trsat.istrafilm.hr

      Predsjednik organizacijskog odbora festivala je fra Serafin Sabol, a direktor i selektor filmski redatelj Bernardin  Modrić.

Bernardin  Modrić

Bernardin Modrić

SJEDNICA POVJERENSTVA ZA PASTORAL MLADIH

PETROVARADIN, 7. veljače 2011. - U ponedjeljak 7. veljače u Biskupijskom pastoralnom centru Srijemske biskupije u Petrovaradinu održana je sjednica povjerenika za pastoral mladih nad/biskupija u Srbiji.

      PETROVARADIN, 7. veljače 2011. - U ponedjeljak 7. veljače u Biskupijskom pastoralnom centru Srijemske biskupije u Petrovaradinu održana je sjednica povjerenika za pastoral mladih nad/biskupija u Srbiji. Sjednicu je sazvao srijemski biskup mons. Đuro Gašparović zajedno s vlč. Ivicom Damjanovićem, povjerenikom za pastoral mladih. Na sjednici su uz biskupa i povjerenika bili prisutni predstavnici iz Subotičke biskupije vlč. Utcai Róbert, vlč. Verebélyi Árpád, vlč. Marijan Vukov te Petar Gaković, zatim iz Zrenjaninske biskupije don Stojan Kalapiš, potom iz Beogradske nadbiskupije Branko Simonović i iz apostolskog egzarhata za vjernike istočnog obreda u Srbiji i Crnoj Gori Ivan Hardi, te Željka Dokoza iz Srijemske biskupije.

      Nakon molitve i pozdrava srijemskog biskupa sjednicu je vodio Damjanović. Uslijedili su potom kratki izvještaji o proteklim događajima glede pastorala mladih. Na sjednici je glavna tema bila organizacija sudjelovanja mladih na Svjetskom danu mladih u Madridu u kolovozu ove godine. Bilo je također riječi o sudjelovanju mladih u Zagrebu prigodom pohoda pape Benedikta XVI. Hrvatskoj u lipnju, kao i o pripremama susreta mladih u Petrovaradinu na razini Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda. Sjednica je završena dogovorom i određivanjem datuma sljedećega radnog susreta te zajedničkim ručkom.

Marijan Vukov

Marijan Vukov