Vijesti

Od:    Do:    
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 92 93 94 95 96 97 98 99 100 101 102 103 104 105 106 107 108 109 110 111 112 113 114 115 116 117 118 119 120 121 122 123 124 125 126 127 128 129 130 131 132 133 134 135 136 137 138 139 140 141 142 143 144 145 146 147 148 >

26. PROROK AMOS: GOSPODIN TRAŽI PRAVDU

07. ožujak 2011.

 

Amos-statuaProrok Amos prvi je među klasičnim prorocima, a u kanonu je svrstan kao treći mali prorok. Bio je stočar i uzgajivač divljih divljih smokvi (7,14) što će se odražavati u njegovom nastupu: govori konkretno, govorom punim konkretnosi i snage.




 

      Prorok i njegov ambijent

      Prorok Amos prvi je među klasičnim prorocima („književnicima“), a u kanonu je svrstan kao treći mali prorok. Potječe iz Tekoe (18km od Jeruzalema), Betlehemska regija. Bio je stočar i uzgajivač divljih divljih smokvi (7,14) što će se odražavati u njegovom nastupu: govori konkretno, govorom punim prirodnosti i snage; ne podnosi kompromise ni slabe izraze pa se doimlje tvrdim i energičnim. Nema simpatija prema ondašnjem gradskom životu. Čini se da je dosta putovao jer dobro poznaje društveno-političku situaciju kako obaju Kraljevstava, tako i susjednih naroda. Riječ Božja ga otima njegovom ambijentu (7,15) neodoljivom snagom (3,8) i šalje u Sjeverno kraljevstvo u vrijeme Jeroboama II (787-747), djeluje oko 760-750 g. pr. Kr.

      Sjeverno kraljevstvo je u to vrijeme uživalo unutrašnju stabilnost te mir sa Južnim kraljevstvom i čak određenu ekspanziju na područje Damaska. To je pogodovalo klimi entuzijazma i sigurnosti, oporavku ekonomije i trgovine. Grade se velike i sjajne palače, posjeduje po 2 kuće (3,15) i uživa u luksuzu (4,1; 6,6). Svetišta rade punom parom, prepuna hodočasnika, žrtava i darova (4,4-5; 5,21-22). Sve nabrojano ipak uživa manjina a većina je iskorištavana i živi u bijedi. Siromašne se gazi i prodaje (2,6-8; 8,4), otima im se pravda (5,10-13.15). Vođe naroda gledaju samo sebe, ne mare za slom Josipov (6,1-7).

 

       Sastav knjige

      Struktura Knjige je jasna i homogena, iako pojedini govori nisu raspoređeni po kronološkom redu.

      Am 1-2: 8 proroštava, sva strukturirana po istoj shemi, ukazuju na grijehe susjednih naroda te samih Jude i Izraela. Iako susjedni narodi nisu imali iskustvo izlaska te Savez s Gospodinom, dostojanstvo svakog čovjeka se temelji na činjenici da je na sliku Božju (usp. Post 9,5-7). Zato Amos osuđuje kršenje temeljnih ljudskih prava poraženih u ratu (1,3), ističe pravo živjeti u svojoj zemlji i ne biti prodavan u roblje (1,6), poziva na poštovanje ugovora (1,9), mir među susjednim narodima (1,11-12), majčinstva (1,13) i pokojnika (2,1). Juda i Izrael se osuđuju zbog neodgovornosti prema svom identitetu (2,4-16; usp. 3,1-2).

      Am 3-6: Vatreni govori upravljeni Izraelu, podijeljeni pomoću tri poziva slušajte (3,1; 4,1; 5,1) koje će zamijeniti tri jao (5,7.18; 6,1). Poruka se u ovom dijelu knjige kristalizira u dvije linije koje se međusobno isprepliću. S jedne strane jest optužba za tlačenje siromaha (3,9-15; 4,1-3; 5,10-13); za fasadu religioznosti gdje život nema veze za liturgijom (4,4-12; 5,4-7.14-15.21-27) i koja se sakriva iza lažnih sigurnosti (5,18-20; 9,7-10). Svaka optužba za sobom povlači prijetnju kaznom. S druge strane, prorok predlaže povratak Bogu da bi se izbjegla kazna; povratak je označen trima glagolima, poznavati (3,2), vratiti se (4,6.8.9.10.11), tražiti (5,4.6.14), i ostvaruje se tražeći dobro a ne zlo (5,14) tj. čineći da pravda poteče kao voda i pravica k'o bujica silna (5,24).

      Am 7-9: sadrže 5 međusobno povezanih vizija koje progresivno najavljuju katastrofu grešnog naroda. Dok prve dvije (skakavci i suša) predviđaju mogućnost oprosta, treća i susljedne (visak, kotarica zrela ploda i razorenje svetišta) su neizbježne. Ni svetište koje je smatrano utočištem više ne daje sigurnost – jedini izlaz jest tražiti Gospodina (5,6).

      Am 9,11-15: odlomak (dodan od konačnog redaktora?) koji izražava konkretnu nadu u obnovu, a koju čini se prethodna poglavlja isključuju (usp. 5,15). Obećava se restauracija davidovskog kraljevstva (9,11-12), materijalno blagostanje (9,13-14) te obitavanje zemlje (9,15). Obnova je znak Gospodinove ljubavi i brige kojom želi svoj narod obdariti mirom (šalom).

 

      Temeljna poruka

      Prorok Amos je najdublje prožet uvjerenjem da je Gospodin pravedni Bog, spreman braniti siromahe i potlačene. Stoga on traži od Izabranog naroda uspostavu prava i pravde. Pravo (mišpat) jest pravni poredak koji proizlazi iz Saveza s Gospodinom i koji je u direktnoj funkciji ostvarenja Njegovog projekta mira (šalom) i bratstva među ljudima. Pravednost (cedakah) jest praktični vid ostvarivanja prava (mišpat) tj. faktično ostvarivanje porasta mira (šalom) u zajednici. Prorok konstatira da je pravo pretvoreno u otrov a pravednost bačena na zemlju i zgažena; zato se širi nepravda i tlačenje a to je jasan znak da je Izrael zaboravio svoj identitet i korijene svoje vjere – Savez (2,9-11). Uzrok tome Amos vidi u apsolutiziranju blagostanja kao temeljnoj životnoj vrijednosti; Bog onda nestaje sa horizonta, a s njim pravo i pravednost prema čovjeku.

      Amos spočitava Izraelu da njihova liturgija ima samo fasadu prave liturgije: ljudi umiruju savjest („nešto radimo“), ali ne mijenjaju život (ne živi se pravo i pravednost). Amosova kritika zato ne ide protiv liturgije kao takve nego protiv njezinog svođenja na izvanjske rituale. Prava liturgija neodvojiva je od života,  provođenja pravde, obrane siromaha i potlačenih. Samo na taj način može početi povratak Bogu (5,14-15) i nikako drugačije. Stoga tražiti Boga znači tražiti čovjeka, napose onih koji su oštećeni i potlačeni i za koje se On zalaže (usp. 5,21-24). Zrela vjera dakle nije pohađanje svetišta i prinošenje prinose da bi se umirilo savjest, nego raskrinkavanje licemjerja na svim područjima.

      Nema toga što prorok neće napasti kada je u pitanju istina pred Bogom. Osim svetišta, on se okomljuje i na teološke-katekizamske tvrdnje onog vremena jer ih se nastoji tumačiti u prilog sebi, a nauštrb pravu: umjesto da smatraju kako su od Boga izabrani narod (3,1-2) i da će im Dan Gospodnji biti na spasenje (5,18-20), Amos im naviješta upravo suprotno: ako se na vrijeme ne dogodi promjena, pripravi se, Izraele, da susretneš svoga Boga (4,12). Dan Gospodnji bit će im tama, a ne svjetlost (5,18.20).

 

      Ipak, na kraju knjige (9,1-15) postaje jasno da Amos ne naviješta uništenje naroda nego njegovih struktura (politička, ekonomska i religiozna organizacija). Jer Bog kani iznova podići raspalu kolibu Davidovu (9,11).

 

      Amosova socijalna poruka

      Nakon što je prorok izustio Božji sud protiv Izraelovih susjeda (Damaska, Gaze i Filisteje, Tira i Fenicije, Amona te Moaba) zbog njihove nečovječnosti i nepravdi (1,3-2,3) i time pridobio simpatije izraelskog slušateljstva, u 2,4 obraća se Izraelcima riječima iz kojih izlazi strahovita snaga Božje nepristranosti i želje pravdom:

4Ovako govori Gospodin:

"Za tri zločina Judina,

za četiri zločina,

odluka je neopoziva:

jer odbaciše Zakon Gospodnji

i njegovih se odredaba ne držahu;

zavedoše ih lažni bozi

za kojima iđahu očevi njihovi,5pustit ću oganj na Judu,

da sažeže dvorce jeruzalemske."

6Ovako govori Gospodin:

"Za tri zločina Izraela,

za četiri zločina,

odluka je neopoziva:

jer prodavahu pravednika za srebro

i nevoljnika za sandale;7jer gaze po glavi siromahu

i sirotinju na zlo vode;

sin i otac k istoj djevojci idu

da oskvrnu moje sveto ime;8i na haljinama u zalog uzetima

leže kraj svakoga žrtvenika;

i piju vino oglobljenih

u Domu Boga svojega.

9Ja pred njima istrijebih Amorejce

visoke k'o cedar,

jake poput hrašća,

ja uništih i plod na njima

i korijen pod njima.10Ja vas izvedoh iz zemlje egipatske

i četrdeset vas godina vodih

po pustinji

da zaposjednete zemlju amorejsku.

11Ja podigoh proroke izmeđ' vaših

sinova

i nazirejce među vašim mladićima.

Nije li tako, sinovi Izraelovi? -

riječ je Gospodnja.12Al' vi nagnaste nazirejce da vino piju,

a prorocima zapovjediste:

'Ne prorokujte!'

13Gle, ja vas prignječujem o tlo

pod vama, k'o što vršalice gnječe klasje;

14neće biti bijega brzu,

jaka neće učvrstiti snaga,

junak se neće spasiti,15strijelac se neće održati,

hitri trkač pobjeć' neće,

nit' će jahač umaći,16najsrčaniji će ratnici

bježat' nagi onog dana" -

riječ je Gospodnja.

 

      Vidimo, koliko god je Izrael imao problema sa neprijateljima, njegov najveći problem, najstrašnija nevolja nastaje kad se njegov saveznik okrene protiv njega. A to se, prema proroku Amosu događa, ne ona ako Gospodinov narod manje misli ne njega – Bog nije na taj način ljubomoran – nego prije svega kad Izraelci zapostave pravdu i pravo tj. kad počnu ugrožavati dostojanstvo čovjeka pored sebe. Prorok Amos podvlači tri najteža grijeha: korupcija tj. izigravanje pravde u korist bogatih, oduzimanje zemlje i drugih životnih sredstava siromašnima pod krinkom zakona i tlačenje siromašnih sve do oduzimanja elementarne ljudske časti. I u ono doba su postojali „legalisti“ koji su, štiteći se raznim zakonima, ljude lišavali i materijalnih dobara i ljudskog dostojanstva.

      Bogu, koji želi da čovjek, i to svaki, vlada zemljom i koji želi da čovjek bude na njegovu sliku, takvo izvrtanje pravde predstavlja jedno od najtežih izopačenja jer, poput egipatskog faraona, direktno narušava njegov projekt s čovjekom. Iako Biblija nigdje ne tvrdi da svi trebaju posjedovati jednako, jer zna da nisu svi isto ni sposobni niti marljivi (usp. Izr 6,6-11), i stoga kao nužnost prihvaća da će uvijek neki biti bogatiji a neki siromašniji, ona se nikako ne može pomiriti s činjenjem nepravdi kojima se ljude osiromašuje, izrabljuje i dehumanizira. Ako Izraelci već nisu ostvarivali ideal Jubilejske godine (usp. Lev 25,8-34), ovakva ponašanja ne samo da idu mimo riječi Božje, nego idu direktno protiv nje. I zato se Bog osjeća osobno pogođen i žestoko reagira. Preko proroka prvo opominje svoj narod, a nakon što se ogluše, onda uslijedit će kazna, bolje reći katastrofa. Do sada ne postoji sačuvani dokaz da je itko u povijesti čovječanstva već tada (8.st.pr.Kr.) poput proroka Amosa i Miheja progovorio o socijalnim nepravdama i predstavio ih bitnim dijelom religioznog života. Posebice je važno što se to događalo upravo u fazi kad se izraelski narod počeo diferencirati unutar sebe na socijalne slojeve.

      Važno je uočiti da, prije Amosovog interventa, sve je bilo legalno, sve u skladu sa Zakonom. Vidimo, čovjekova sklonost na grijeh u stanju je tako urediti stvari da uvjeri razum i savjest kako je sve zakonito. Sve dok se ne pojavi Božja riječ oštra poput dvosjeklog mača i dok ne razotkrije sumnjive i zle namisli srdaca. Prorok je taj koji donosi živu riječ Božju i osvjetljava istinu čovjekovih misli i djela. Živjeti ili umrijeti – ovisi o slušanju Božje riječi.

      S obzirom da Izraelci krivo izabiru, Amos naviješta u 3,11-12:

Neprijatelj će opkoliti zemlju,

utvrde će tvoje razvaliti,

tvoje dvorce oplijeniti.

12Ovako govori Gospodin:

Kao kad pastir istrgne

dvije golijeni ili komadić uha

iz lavljih ralja,

tako će se istrgnuti sinovi Izraelovi

koji sjede u Samariji

na rubu počivaljke i na divanima”.


      U 7,10-17 Amosa napada Amasja, svećenik u Betelu (tada još kult nije bio centraliziran u Jeruzalemu). Protivi se Amosovom djelovanju, ali ne može dokazati da su prorokove optužbe neutemeljene – na njih se uopće ne osvrće. Pošto je on zadužen za provođenje Zakona Božjeg, do izražaja dolazi korupcija Izraelovog vodstva. Pokušava ušutkati Amosa jer smatra kako je iz južnog poslan kritizirati sjeverno kraljevstvo i da tako zarađuje za život. Međutim, Amos daje do znanja da ne pripada krugovima profesionalnih proroka:

Nisam bio prorok ni proročki sin" - odgovori Amos Amasji - "bio sam stočar i gajio sam divlje smokve: ali me Gospodin uze od stada i Gospodin mi reče: 'Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu.' (7,14-15)

 

      A već je prethodno u 3,8 objavio snagu Božjeg poziva:

Lav riče: tko da se ne prestravi? Gospod Bog govori: tko da ne prorokuje?


      Bog jest ustanovio institucije za poučavanje i kontrolu sprovođenja Zakona, no one nemaju poštovanja prema Božjoj isitini i pravdi. I Bog pronalazi čovjeka koji pred njegovom riječi dršće, kojem je ona svetinja – njega čini prorokom i kroz njega će progovoriti. Ovdje vidimo nedohvatljivu Božju slobodu: u svojoj ljubavi dao se svom narodu, prebiva usred njih, ali neće dopustiti da taj narod potamni i izokrene njegovu istinu i pravdu. Ako i cijeli njegov narod – bio to Izrael ili Crkva – ako njegove institucije odluče napustiti i izokretati, korumpirati njegovu pravdu, on će uzeti nekoga drugoga tko će progovoriti i pokazati im njihovu izopačenost! Prorok je čovjek koji uzima udjela u ovoj Božjoj slobodi i služi joj – stoga će proroci nailaziti na protivljenja i progone od strane “vjernog naroda Božjeg”. Tako se i unutar Božjeg naroda uvijek odvija borba. Ona se odvija i u prorokovom srcu, što će najobilnije pokazati prorok Jeremija u svojim “ispovijestima”. Takva je putanja Božje riječi u ovom svijetu – uvijek kroz protivljenje i borbu. Stoga je nevjerojatno da može postojati vjernik koji ne osjeća u sebi takvu borbu i protivljenje. Vidimo kako je svećenik Amasja pokušava otkloniti, izbjeći, ali to znači okrenuti leđa Božjem pozivu!

      No, i kada u srcu čovjeka pobijedi Bog i njegovo svjetlo, ni onda borba nije gotova. Vidimo, iako Amosa naviješta sud Izraelu, on se kod Boga ipak za njega zauzima:

Evo što mi pokaza Gospodin Gospod: gle, sazda skakavce

kad otava poče nicati,

otava nakon kraljevske kosidbe.

Kad izjedoše sav zemaljski usjev, rekoh:

„Gospode Bože, oprosti, molim te!

Kako će Jakov preživjeti onako malen?"

I Gospodin se stoga pokaja:

"Neće biti", reče Gospodin. (7,1-3)

 

      Iako se na Amosovu riječ Gospodin još jednom smilovao (7,4-6), čini se da Izrael nije pokazao volju za promjenom i zato u 8,1 počinje očitovanje konačnog suda:

"Što vidiš, Amose?" - upita me.

"Kotaricu zrela ploda", rekoh.

Tada mi Gospodin reče:

"Moj narod izraelski dozreo je za propast;

neću ga više štedjeti. I hramske će pjevačice jaukati toga dana

- riječ je Gospoda Boga -

bit će mnoštvo trupla,

svuda će se bacati." (8,1-3)

 

      Kao posljednji grijeh koji se u okviru ove konačne Božje osude navodi jest socijalne prirode:

Slušajte ovo, vi što gazite potrebnika

i satirete uboge u zemlji!

Kažete: "Kad li će mlađak proći,

da prodamo žito, i subota, da tržimo pšenicu.

Smanjujuć' efu, povećavajući šekel,

da varamo krivim mjerama:

da kupimo siromaha za novac, potrebita za sandale, i da prodajemo otražak od žita.

Zakle se Gospodin Ponosom Jakovljevim:

"Dovijeka neću zaboraviti

nijednoga vašeg djela." (8,4-7)

 

      Iako su imali sistem žrtava za postizanje oproštenja grijeha, on im neće koristiti:

Okrenut ću svetkovine vaše u kuknjavu

i sve vaše pjevanje u tužaljku;

obući ću u kostrijet svako bedro,

oćelavit ću svaku glavu. (8,10)

Vidjeh Gospoda gdje stoji kraj žrtvenika i govori:

"Udari u glavice stupova, neka se pragovi zatresu!

Svima ću satrti glave,

što ostane, pod mač ću udariti.

Nijedan neće uteći,

nitko se neće spasiti. (9,1)

 

      Ovdje dolazimo do kritične točke koja se itekako tiče i nas kršćana: nismo li svoj vjerski život odviše sveli na promatranje svoji nekoliko kreposti i unutarnjih raspoloženja? Ne osjećamo li kako se naš vjernički život sudara s prorokovom riječju jer nemamo za prioritet ono što Bog u njoj ističe? Imamo li želje premostiti ovaj raskorak?

 

Ivica Čatić

www.sveto-pismo.com

 

Ivica Čatić

NOVA WEB STRANICA ĐAKOVAČKO-OSJEČKE NADBISKUPIJE

02. ožujak 2011.

 

web_djos.hr_3ĐAKOVO (TU), 26. veljače 2011. godine – O desetoj godišnjici djelovanja Tiskovnog ureda Đakovačko-osječke nadbiskupije u Đakovu je predstavljena redizajnirana nadbiskupijska web-stranica na novoj internetskoj adresi www.djos.hr



 

      ĐAKOVO (TU), veljače 2011. godine – O desetoj godišnjici djelovanja Tiskovnog ureda Đakovačko-osječke nadbiskupije 26. veljače u Svećeničkom klubu Nadbiskupskog doma u Đakovu predstavljena je redizajnirana nadbiskupijska web-stranica na novoj internetskoj adresi www.djos.hr te projekt umrežavanja institucija i ustanova Nadbiskupije.

web_djos.hr_3

      Nakon molitve za sredstva društvenoga priopćavanja đakovačko-osječki nadbiskup, mons. Marin Srakić klikom miša otvorio je novu stranicu, a potom je na đakovačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu uslijedio seminar za župne dopisnike i suradnike Tiskovnog ureda.

 

TU DJOS

25. PROROŠTVO I PROROCI U IZRAELU

28. veljača 2011.

 

Prorok_IlijaProroštvo se u Izraelu nije pojavilo odjednom, bez ikakvih preteča. Oduvijek je čovjek želio iskoračiti iz svoje ograničenosti i uspostaviti izravni kontakt sa Neograničenim. Ekvivalent ranim prorocima u Izraelu bio je prisutan i u drugim religijama (šamani, druidi, kahini).



 

 

      Proroštvo izvan Biblije

      Proroštvo se u Izraelu nije pojavilo odjednom, bez ikakvih preteča. Oduvijek je čovjek želio iskoračiti iz svoje ograničenosti i uspostaviti izravni kontakt sa Neograničenim. Ekvivalent ranim prorocima u Izraelu bio je prisutan i u drugim religijama (šamani, druidi, kahini). U Mezopotamiji se smatralo da božanstvo želi objaviti svoju misao o nekoj temi, ali samo preko posrednika (muhhu); u Kanaanu - hazîn. Smatralo se da utišavanje osjetila omogućuje primanje vizija – ekstatičko vidovnjaštvo (inducirano ili spontano). U Egiptu su se davala proroštva u svetištima.

 

      Proroštvo u Bibliji

      Biblijsko je proroštvo bilo određenoj vezi s vidovnjaštvom kakvo je postojalo u Izraelovom okruženju. Ulaskom u Kanaan, Izraelci pribjegavaju nekim vidovima tamošnjeg vidovnjaštva  (urim i tumim, efod, tumačenje snova). Tako su postojali pri svetištima ljudi zvani ro’îm i hozîm (vidioci, vizionari). Čini se da i sama Biblija bilježi postojanje ekstatičkog proroštva (Br 11,24s; 1Sam 10; 19,18-24; 1Kr 18,20-40; 22,6-8; 2Kr 23,2; Iz 28,7-8; Jer 29,26s). Proročica Debora se bavila davanjem odgovora na pitanja (Suci 4,4s), a svećenici su bacali urim i tumim da bi doznali volju Božju; David je konzultirao proroka Gada.

      Kasnija tendencija jest proroštvo bez upotrebe tehnika, a ljudi govore po nadahnuću – natprirodna inspiracija (usp. Suci 6,1-10; Natan u 2Sam 12,1-14). Oni se pozivaju na riječ Božju – dabar. Biblijsko proroštvo, iako u nekim elementima može nalikovati vidovnjaštvu u okolnih naroda, uvijek se razlikuje po tome što se temelji na dinamičkom monoteizmu koji se očituje transcendentnim i imanentnim. Već od susreta s Abrahamom Bog je Onaj koji je Gospodar svijeta, ali se interesira i „sudjeluje“ u konkretnim događajima njegovog klana; tako će biti sa ostalim patrijarsima te sa Mojsijem. Stoga vremenom bivaju osuđene drevne tehnike vidovnjaštva (usp. Pnz 18,9-12; Hoš 3,4; Jer 27,9; Ez 13,9.23; 2Kr 23,34), a proroštvo u Bibliji tako postaje primanje riječi koju je Bog odlučio nekome uputiti da bi je taj obznanio ostalima i kako bi svi bili upoznati s Božjim projektima pravde i dobra.

 

      Lik proroka

      Biblija za proroke koristi nekoliko naziva. Među njima su: roeh – vidjelac (1Sam 9,9; 1Ljet 9,229; hozeh – vizionar (2Sam 24,11; Am 7,12); iš Elohim – čovjek Božji (često za Iliju i Elizeja, 1Kr 13,1; 20,28); iš haruah – čovjek duha (Hoš 9,7; u pravilu tek nakon egzila). Najčešće korišten jest nabi (315x subst.+115x verb.), za kojeg nemamo pouzdano značenje; vjerojatno iz akadskog – onaj koji je pozvan, ili onaj koji naviješta u ime nekog drugog; ovaj izraz čini se vremenom zamjenjuje ostale. LXX koristi pojam profetes; pro=ispred koga ili prije čega+femi=govoriti. Tako je prorok onaj koji govori ispred/u ime koga ili prije čega. Ovo drugo značenje će naglašavati apokaliptika a i NZ gledajući na SZ-no proroštvo kao na navještaj Isusovog dolaska.

      Prorok je čovjek kojem događaj proročkog poziva mijenja život jer ulazi u poseban odnos s Bogom. Taj prvi doživljaj ih obilježava za cijeli život i na njemu se kasnije inspiriraju (usp. Jer 1,4-19; 15,10-21). Bog je Onaj koji izabire bez obzira na sposobnosti, dob i društveni položaj. Poslanje proroka jest služiti Riječi, čuvati je i naviještati bez obzira na posljedice. Prorok je čovjek relacije jer ostaje vjeran Onom koji ga šalje i onima kojima je poslan, solidaran s njima; on stoga proživljava razapetost između ove dvije stvarnosti. Riječ Božja ponajprije u njegovu životu postaje akcija a onda se preko njega treba sučeliti sa narodom. Prorok proživljava dramu Riječi koja je često neprihvaćena; često postaje znak protivljenja pa i mučeništva (usp. Jer 3,20; Mt 5,12). Prorok je kritičar stvarnosti jer Riječ nije apstraktni pojam nego gledanje stvarnosti Božjim očima; daleko od toga da bi živio u oblacima, on je na zemlji čvršće od ostalih jer posjeduje Božju istinu i naviješta je; pošto se ljudsko viđenje u pravilu ne poklapa s Božjim, prorok je uvijek kritičar ustaljenog viđenja stvari i otvara nove perspektive u promatranju jedne te iste stvarnosti. Prorok gleda u prošlost i budućnost, jer s jedne strane podsjeća na temeljne spasenjske događaje i Boga Osloboditelja kako bi razobličio deformirane izričaje vjerske prakse svog vremena: isto tako on gleda u budućnost budeći nadu jer u njoj iščitava Božji projekt sve do vrhunskog horizonta – proročka eshatologija (sud i punina spasenja).

 

      Proročka komunikacija

      Prorok svoju poruku komunicira na dva osnovna načina: riječima te proročkom akcijom.

      Temeljni način ostvarivanja proročke službe jest usmeno izražavanje poruke, koja tek poslije biva zapisana. Osnovni literarni žanrovi koji su nam ostali zapisani su:

proroštvo – ovisno o sadržaju, ono može biti navještaj suda (ukor, upozorenje s pozivom na obraćenje, optužba za grijeh s pratećom kaznom; usp. Am 3,12-15) ili navještaj spasenja (promjena situacije te bolja budućnost; usp. Jer 31,31-34).

opis poziva – svrha je legitimacija proroka pred narodom i institucijama; upotrijebljene su različite sheme: vojna (usp. Jon 1,1-4a), diplomatska (usp. Jer 1,4-10), politička (usp. Iz 6), pedagoška (usp. 1Sam 3).

vizija – osnovni elementi: vizija, pitanje o značenju, interpretacija (usp. 1Sam 9,9).

proces – proroci ponekad izriču proroštvo u vidu navještaja suda i otvaraju proces (rib) koji ima za cilj uvjeriti prestupnika na povlačenje i pokajanje, a se sastoji od: nagovještaj procesa, priziv na primljena dobročinstva, pokazivanje prijestupa, priznanje i pokajanje prestupnika/izricanje osude (usp. Iz 1,2-20).

proročka akcija – neverbalni način komuniciranja poruke koja svojom slikovitošću i simbolikom prenosi poruku (Hošea ženi prostitutku – Hoš 1-3, Ez raznim akcijama naviješta uništenje Jeruzalema (usp. Ez 4-5) i ne žaluje za svojom ženom (24,15-27); elementi su: Božja naredba, izvršenje, tumačenje akcije, Božja akcija kojom ostvaruje ono što je prorok najavio.

 

      Mjesto proroštva u kanonu i podjela

      U Sir 1,1 imamo zasvjedočeno da je u periodu 200-150g.pr Kr. hebrejska Biblija počinjala Zakonom, potom su slijedili Proroci a na koncu Spisi. Zakon je pouka o tome zašto, kako i zbog kojeg cilja postoji Izrael kao narod Saveza. Na njega se nastavljaju Proroci kao svojevrsni komentari i aktualizacija Zakona a potom Spisi kao njegovo produbljenje s otvorenom perspektivom za buduća izbavljenja (usp. 2Ljet 36,22-23). Zakon, koji je u Pnz prožet pozivom na slušanje i obdržavanje Sinajskog Zakona, završava proglasom blaženstva Izraelu (33,29), a spisi počinju u Ps 1,1 isto tako proglasom blaženstva čovjeku koji se daje voditi svjetlom Zakona. Usred njih su Proroci koji u Jš 1,8 počinju isto tako pozivom na razmišljanje i ostvarivanje Zakona, a završavaju tako da Zakon postaje izraz nade u Mal 3,22-24. Svrha Proroka je držati prisutnom svijest o iskrenom življenju Zakona. Tako je Izrael zajednica učenika koji slušaju riječ Zakona, njega tumače proroci a njegovu primjenu u svakodnevici razrađuju Spisi.

      No, uskoro židovske zajednice grčkog jezika počinju u svojoj LXX Bibliji stavljati na drugo mjesto Spise a Proroke na posljednje. Isto tako kršćanski SZ unosi promjenu. Podijeljen je na 4 dijela: Zakon je na prvom mjestu kao prijedlog projekta života kojeg treba ostvariti hodom za Kristom (usp. Mt 22,34-39). Poslije toga slijede povijesne knjige (Jš-2Mak) u kojima kršćani čitaju povijest hoda „starije braće“ s Bogom, koji nam je zajednički. Međutim, iza toga naša Biblija stavlja mudrosne knjige kao meditaciju svakodnevice u svjetlu Zakona, a tek potom slijede Proroci. Tako i u našem kanonu Proroci izražavaju otvorenost prema eshatološkoj budućnosti na temelju Božjih obećanja (npr. Iz 2,1-5). Na koncu Proroka i SZ-a se tako nalazi Mal 3,22-24 kojeg NZ rado citira (usp. Mt 17,10-13; Mk 9,11a; Lk 1,17) i koji navješćuje obećanog Iliju a kojeg NZ prepoznaje u Ivanu Krstitelju. Isto tako, obećani dan Jahvin (Mal 3,23) se ispunja u dolasku Isusa Krista.

 

      U katoličkim izdanjima Biblije proroci se dijele na velike (Iz, Jer, Ez, Dn), te na 12 malih proroka (Hoš, Jl, Am, Ob, Jon, Mih, Nah, Hab, Sef, Hag, Zah, Mal). Ipak, suvremena je tendencija, zbog poštovanja povijesno-literarnog kriterija, podijeliti ih na pred-klasične (usmeno/oralno proroštvo) i na klasične (pisano proroštvo). Dakako, ovdje se ne radi o suprotstavljanju pojedinih grupa nego o promatranju razvoja i kontinuiteta među njima. U prvu grupu pripadaju pretežno proroci iz razdoblja konstituiranja monarhije (Samuel, Gad, Natan, Ahija, Jehu, Ilija, Elizej, Jona, proročica Hulda, Urija, Šemaja, Azarja, Oded). Klasičnima smatramo one iza kojih su nam ostale zapisane njihove riječi a dijelimo ih na pre-egzilske, egzilske te post-egzilske. Naše izlaganje ćemo početi slijedeći koliko je moguće povijesni redoslijed njihovog pojavljivanja i djelovanja, počinjući dakle od pre-egzilskih.

 

      Duh proroštva

      Nakon što smo ih uvodno opisali, naznačili temeljne karakteristike, sistemazizirali – sada treba reći: sve to zapravo u određenom smislu ne važi! To su čovjekovi pokušaji da svemu netko stavi etiketu, da svrstava kako bi se lakše snalazio, međutim kada se radi o prorocima – to je nemoguće! Oni su ljudi koji su primili riječ Božju i nose je rušeći sve pred sobom – za njih ne važe nikakve norme osim Božjeg projekta kojim Bog želi dati čovjeku život, dostojanstvo i imati ga za suradnika u obnavljanju svijeta. Proroci su, s jedne strane, posvema posvećeni ovom projektu a s druge strane svoju misiju vrše neviđenom slobodom pred svime i svakim, ne odstupajući ni milimetra ni pred kraljevima!

      U njima se dotiče svježina Božje riječi, prosijava svjetlo njegove mudrosti i naslućuje snaga njegove slobode. Do krajnjih dubina razlučuju nijanse u vršenju Božje volje, razotkrivajući zablude i licemjerje i pokazujući put života. Čak i kad strahovitom energijom navješćuju Božju kaznu, i onda su glasnici njegove nježnosti jer – umjesto katastrofe – Bog šalje svog glasnika-proroka! Oni prate pojavu izraelovog kraljevstva – od prvog do posljednjeg kralja.

      Oko sebe nemaju obožavatelje, duhovnu sljedbu – oni strše iz mase i sijeku svojom riječju njihovu prosječnost i mlakost, nedovoljnu vjernost Bogu i njegovim projektima. U masi pobuđuju proces osvješćivanja, bolnog triježnjenja i stoga izazivaju najrazličitije, pa i najžešće reakcije. No, oni su taj put u sebi već prošli. Svatko od njih, prije negoli progovori narodu, već je u sebi proživio osobnu proročku dramu. I prihvatio nositi riječ Božju dalje.

      Iako će njihove riječi nailaziti na neznatnu prodršku a njihovo djelovanje ostajati u principu besplodno, ostaju trajno svjedočanstvo Božjeg zahvata u naš svijet. I kad nastupi katastrofa Božje kazne, proroštvo ostaje dokaz Božje brige kojom je pohodio svoj narod i pokušavao ga voditi putem života. I zato su proroci, i kao služba a i kao osobe, utjelovljenje misterija Božje prisutnosti i ljubavi u našoj povijesti.

 

Ivica Čatić

www.sveto-pismo.com

 

 

Ivica Čatić

U ŠIDU POSVEĆENA NOVA ISPOVIJEDAONICA

24. veljača 2011.

 

412--crkva-sid-img_0417.jpgRekonstruiranu župnu crkvu Presvetog srca Isusovog u Šidu sada krasi i nova ispovjedaonica. Posao izrade ispovjedaonice župa je povjerila vrijednom i pouzdanom stolaru Vladimiru Harvilčaku.



.

 

412--crkva-sid-img_0417.jpgBudući da župna crkva nije imala mjesto za ispovijed osim sakristije, župnik vlč. Nikica Bošnjaković je zajedno sa župljanima, vlastitim sredstvima župljana u iznosu od 100.000 dinara kupio hrastovo drvo, staklo i tapacirung za izradu same ispovjedaonice. Posao izrade ispovjedaonice župa je povjerila vrijednom i pouzdanom stolaru Vladimiru Harvilčaku, koji je u svojoj radionici mjesec i pol dana izrađivao dio po dio sadašnje nove ispovjedaonice.


412--crkva-sid-img_0421.jpgPosebno treba naglasiti kako se u izradi ispovjedaonice moralo voditi računa o izolaciji od vanjskih zvukova. Na blagdan Svijećnice prikazanje Isusa u hramu, župna crkva Presvetog srca Isusovog u Šidu, uz prisustvo velikog broja vjernika, prikazala je i posvetila Bogu sveti prostor ispovjedaonice za brojne buduće ispovijedi.

S.D.

 

Preuzeto sa:

http://www.hrvatskarijec.rs/source/index.php/U-obnovljenoj-upnoj-crkvi.html

 

S. D.

24. PRVA I DRUGA KNJIGA O MAKABEJCIMA

20. veljača 2011.

 

MakabejciPojam makabej, čekić jest nadimak kojeg je dobio Juda, treći sin svećenika Matatije (začetnika „makabejske“ pobune), zbog svoje gerilske borbe protiv pripadnika seleukovića Antioha IV Epifana. Kasnije se počeo pridavati i njegovoj braći.



 

      Pojam i povijesni kontekst

      Pojam makabej, čekić jest nadimak kojeg je dobio Juda, treći sin svećenika Matatije (začetnika „makabejske“ pobune), zbog svoje gerilske borbe protiv pripadnika seleukovića Antioha IV Epifana. Kasnije se počeo pridavati i njegovoj braći (Jonatanu, Šimunu, Eleazaru i Ivanu) a potom i drugim likovima (kao što su sedmorica braće u 2Mak 7) te napokon svima koji su sudjelovali u slavnoj pobuni protiv sirijske dinastije Seleukovića.

      Naziv Knjiga o Makabejcima odnosi se na 4 knjige koje dolaze pod tim imenom. Prva i Druga Knjiga o Makabejcima za Židove i kršćane protestante je apokrifna, tj. ne priznaju je kanonskom – ne smatraju je tako nadahnutom od Boga da bi bila dio Svetog pisma. Međutim, Katolička crkva je od 4.st. priznaje kanonskom knjigom i uvrštava je u kanon biblijskoh knjiga. Treća Knjiga o Makabejcima prepričava progon Židova u Egiptu pri kraju 3.st.pr.Kr., a Četvrta jest svjedočanstvo o vjeri židovske dijaspore u 1.st. poslije Kr. Treću i Četvrtu Knjigu o Makabejcima i katolici smatraju apokrifnima, tj. ne priznaju im kanonicitet.

      Nakon dominacije smrti Aleksandra velikog, njegovo se carstvo dijeli među 4 vojskovođe (Antigon-sredozemlje i centralna Azija, Kasandar-Makedonija, Ptolomej-Egipat, Lizimak-Tracija). Nakon bitke između ova 4 nasljednika, u prvi plan će iskočiti Ptolomejev general Seleuk i pobjeđuje Antigona tako da počinje vladati Babilonom i Sirijom. U Egiptu ostaje dinastija Ptolomejevića (322-198.g.pr.Kr.) koji su bili relativno tolerantni prema Židovima i njihovoj vjeri, čini se da su Židovi uživali isti položaj kao i u doba Perzijskog Carstva.

      Međutim, nakon što su ih kod izvora Jordana potukli, Palestinom počinje vladati sirijska dinastija Seleukovića (200-63.g.pr.Kr). Usljed njihovih neuspješnih borbi sa Grčkom i Rimom, dužni su platiti odštetu i počinju pljačkati hramove: u Elamu nisu uspjeli kao ni prvi puta u Jeruzalemu (2Mak 3). Pojavom Antioha IV Epifana 169.g.pr.Kr. počinju teška vremena za Židove. On je Židovima ukinuo privilegije, pravo na obdržavanje subote, obrezanje i žrtve, oskvrnuo je Hram i u njega postavio veliki kip boga Zeusa, zaplijenio svete knjige i javno ih spalio (1Mak 1,21-67).

      Dok su neki. čak i među svećenicima, bili blagonakloni prema helenizaciji Izraela, drugi, tzv. hasidim, pobožni, vjerni odlučili su poduzeti različite oblike otpora, od duhovnog (poput Danijela u Knjizi Danijelovoj), preko spremnosti na mučeništvo sa vjerom u uskrsnuće (prvi puta izričito u SZ-u, usp. 2Mak 6-7) pa sve do otpora koji znači oružanu pobunu a koja će se i događati tijekom „makabejskih ustanaka“. U tim su ustancima tri puta pobijedili vojsku Seleukovića u periodu 167-166 da bi 164.g.pr.Kr. ušli konačno u Jeruzalem i očistili Hram i u njemu ponovno uspostavili štovanje Boga (tako je počelo slavljenje Hanuke, blagdana svjetla). Sklopili su mir sa Antiohom V da bi mogli živjeti svoju vjeru i slaviti svoja slavlja.

      No, osim religijskih imali su i političke ambicije – htjeli su uspostaviti prekinutu Davidovu kraljevsku lozu i uspostaviti monarhiju. Međutim, njihova borba nije uvijek bila čista pa će tako kasnije pokušati nametnuti svoga kandidata za velikog svećenika, a to će izazvati reakciju hasidim koji se dijele od makabejaca i potom dodatno raslojavaju na više grupa: saduceji, koji su diskretno podržavali makabejce, te farizeje i esene koji su bili direktno protivni makabejcima.

 

      Druga Knjiga o Makabejcima

      Ova knjiga, posljednji puta redigirana 124.g.pr.Kr., pripovijeda događaje između 180-161.g.pr.Kr. i shvaća ih u svjetlu teološke teze koja je bila svojstvena i redaktoru deuteronomističke povijesti (DtrH): Bog nagrađuje one koji su mu vjerni a kažnjava one koji ne obdržavaju Zakon. Čovjek i narod tako mogu dobiti blagoslov ili kaznu, ovisno o ponašanju prema Zakonu Božjem. U ovu jednostavnu shemu uvrštava se mogućnost preokreta: nevjeni narod biva kažnjavan, ali će Gospodin – zbog molitve pravednika koji je spreman na mučeništvo – u svom milosrđu intervenirati i Izraelu podariti osloboditelja Judu Makabejca. On će vjerno hoditi putovima Gospodnjim, sve do oslobađanja Jeruzalema, očišćenja Hrama te uspostavljanja autonomije Judeje pod Seleukovićima (2Mak 11-15).

      Knjiga je pisana u maniri tzv. patetične povijesti kojom se želi pobuditi želju za višim idealima i tako izgrađivati čitatelje/slušatelje. Teologija i duhovnost će knjige pokazuje crte bliske sa farizejskoj liniji, a koje će kasnije postati baštinom kršćanstva:

- Božja pravda se shvaća kao nagrada za vjernost koja se očituje pobjedom u bitkama;

mučeništvo se shvaća kao konkretno svjedočanstvo vjernosti Bogu i njegovu Zakonu;

- vjera u uskrsnuće (usporedna s onom u Dn 12,1-3) tj. u Božju sposobnost da nagradi životom vječnim one koji su vjerni;

- vrijednost molitve za pokojne (12,38-45; 15,12) te u mogućnost doprinosa oproštenju njihovih grijeha nakon njihove smrti;

- pojam creatio ex nihilo, što je novina u odnosu na pojam stvaranja riječju u Post 1 gdje riječ zapravo uređuje tj. razdvaja različite prirodne elemente.

 

      Prva Knjiga o Makabejcima

      Ova knjiga je isprva, čini se, pisana hebrejski a kasnije oko 100.g. kompletirana na grčkom. Ona predstavlja pokušaj opravdati djelovanje Makabejaca u periodu u kojem makabejsko-hasmonejska dinastija počinje biti žestoko osporavana od strane farizeja zbog njihovih političkih saveza i uzurpacije svećenstva. Vjerojatno ovdje leži razlog zašto ova knjiga nije uvrštena u kanon hebrejske Biblije.

      1Mak izvještava o događajima u periodu 175-164.g.pr.Kr. Nakon što pruži uvod u makabejske ustanke u poglavljima 1-2, od 3-9 poglavlja uzbuđujućim tonom prepričava borbu koju je vodio Juda a potom i onu njegove braće Jonatana (1Mak 9-12) te Šimuna (1Mak 13-16). U svojim opisima teži makabejsku borbu prestaviti kao djelo oslobođenja po principu izlaska iz Egipta: radi se o pobjedi nad ropstvom i nad poganskim idolopoklonstvom da bi se udarilo temelje kraljevstvu koje će odsijevati slavom Davidovog kraljevanja. Ove poveznice sa velikim događajima i institucijama iz prošlosti (izlazak iz Egipta, ulazak u Obećanu zemlju, početak monarhije, podizanje i posveta jeruzalemskog Hrama) imaju za cilj pokazati kako događaji u vrijeme makabejske pobune nisu izolirani i ne stoje sami za sebe, nego su nastavak prošlosti koja je za Izraelce povijest spasenja – ta sveta povijest i dalje teče jer je Bog i dalje u hodu i savezništvu sa svojim izabranim narodom. Iako se Boga malo spominje, između redaka se osjeća njegova prisutnost bez koje bi djelo oslobađanja bilo nezamislivo – on je Onaj koji oružjem i brojem slabijim makabejskim pobunjenicima daje srčanost i uspjeh u borbi.

      U kontekstu već spominjanih kasnijih kritika na predstavnike hasmonejske dinastije, Prva Knjiga o Makabejcima želi pokazati da se vršenje vlasti za koju su optuživani ipak temelji svijetlim uspjesima i nesumnjivim zaslugama njihovih predaka makabejaca jer oslobodili su Izraelce od progona, očistili su Hram i obnovili opsluživanje Zakona te započeli eru mira i prosperiteta. Stoga se čitatelju sam od sebe nameće zaključak da su Hasmonejci vlast zadobili zapravo voljom Božjom, a takvima su ih priznavale i ondašnje najvažnije sile na političkoj pozornici: Seleukovići, Spartanci i Rimljani. Dakle, i ovdje imamo paralelu s Davidovim i Salomonovim kraljevstvom koje je također dobivalo međunarodna priznanja.

 

      Pozitivni i negativni momenti vezani uz ovaj period

      Gledajući sa točke gledišta koju zauzima biblijski pisac, makabejski pokret je nesumnjivo pozitivan jer je išao za uspostavljanjem slobode i na političkom i na religioznom području. Time se izraelski narod uspio izboriti za ono što su njegove prirodne i duhovne težnje kroz vjekove. Nesumnjiva je i neprocjenjiva vrijednost svjedočanstva koje su pojedinci, čak i po cijenu vlastitog zdravlja i života, pružali svojim suvremenicima. Oslobodivši zemlju, Jeruzalem, njegov Hram, hramska liturgija i vjernost Zakonu ponovno postaju središte židovstva.

      No, ovaj pokret religioznog integralizma pokazat će i neke negativne strane. Često nošem bjesomučnom gorljivošću, on postati radikalan i teško će prihvaćati one koji misle i pokušavaju živjeti drugačije (usp. 1Mak 2,46). Vršenje Zakona će prelaziti u skrupulozno obdržavanje slova zakona. Krutost će se odražavati i na političkom planu gdje će, zbog ustajavanja u podršci Hasmonejskoj dinastiji – jednoj od najpokvarenijih u povijesti Izraela – koja će na koncu Palestinu predati u ruke Heroda Velikog, doći do raslojavanja idejnih i duhovnih pokreta.

      Svojim angažmanom i žrtvovanjem, Makabejci i svi koji su im se pridružili, dali su kontiutet povijesti spasenja koja započinje s Abrahamom i njegovim pokretom kada je svoj „dom“ poveo iz rodnog zavičaja u nove horizonte, i geografske i duhovne. Tako je nastala zajednica vjernih koja traje kroz duga stoljeća, sve do makabejskih vremena i ljudi koji su se uključili u ovu dugu povorku koja kroči kroz povijest.

      Oni su se borili kako bi izveli narod iz ropstva, poput Mojsija, i zbog toga otišli u pustinju i tako postali borci za slobodu i na političkom i na religioznom području. Kao i Mojsije protiv faraona, oni su se borili protiv Seleukovića da bi napokon narod doveli do gore Siona i tamo obnovili Savez s Bogom, kao Mojsije nekoć do gore Sinaj. Oni su, poptu Jošue, zadobili Obećanu zemlju i obnovili vjernost Bogu (usp. Jš 24).

      Tako su Makabejci uspjeli obnoviti narodni žar, zelus za Boga i življenje saveza s njim. Sve to se događalo 150-ak godina prije negoli će se pojaviti Evanđelje. U tih 150 godina nastupila je šutnja, ne pojavljuju se nadahnuti pisci Biblijskih knjiga. Događaju se borbe između pojeidnih grupa, kako na političkom planu za vlast, tako i na duhovnom za očuvanje čistoće religije i visine moralnog života. Godine su to u kojima iskrena duhovnost iščitava Riječ Božju u knjigama Svetog pisma, razmišlja o njezinoj primjeni (Sir) i pruža sve intenzivnija iščekivanja za ispunjenjem Božjih obećanja. Ispunjenje će nastupiti u Isusu Kristu, na neočekivan način, blizak, jednostavan, ali snažan svježinom života koju će unijeti i njome oplemeniti povijest spasenja.

 

Ivica Čatić

www.sveto-pismo.com

 

Ivica Čatić

DUHOVNOST ZA NAJMLAĐE: PATULJKO

15. veljača 2011.

 

patuljak

Često govorimo i razmišljamo o tome da druge moramo voljeti i prihvaćati onakvima kakvi jesu. A razmišljamo li o tome da trebamo voljeti i prihvatiti sami sebe? Što se dogodi kad nismo zadovoljni s onim što jesmo?



 

Često govorimo i razmišljamo o tome da druge moramo voljeti i prihvaćati onakvima kakvi jesu. A razmišljamo li o tome da trebamo voljeti i prihvatiti sami sebe? Što se dogodi kad nismo zadovoljni s onim što jesmo?

 

      Patuljko

Patuljko je bio jedan dječačić koji je živio u šumi. Njegovi su prijatelji bile šumske životinje. Živio je u pečurki koja mu je bila kao kućica. Svako jutro Patuljko bi se umio, oprao i počistio kuću. Uvijek je imao puno pomoćnika. U slobodnim trenucima uživao je igrajući se sa šumskim životinjama. Bio je tako mali da se mogao svugdje provlačiti.

Ali Patuljko nije bio baš najzadovoljniji što je tako mali, pa je jednog dana otišao po savjet kod Mudrog Puža. Zatražio je:

- Uvećaj me kako znaš i umiješ.

Mudri Puž mu je dao čarobni napitak od divljih trava i poljskog cvijeća. Odjedanput Patuljko je počeo rasti, rasti, rasti...

Najprije se obradovao što mu je želja ispunjena, ali kasnije, kada je shvatio da ne može ući u kuću i da ga se svi njegovi prijatelji plaše, Patuljko je pomislio da nije baš zgodno biti div. Sav očajan vratio se Mudrom Pužu. Ovoga puta ga je zamolio:

- Pomozi mi da budem kao prije. Ovako veliki nemam ni gdje živjeti ni s kim se igrati.

Mudri Puž je ponovno smanjio Patuljka i on se mogao opet igrati sa svojim prijateljima. Nikada više nije poželio da bude ono što nije.


Patuljko je bio nezadovoljan sobom jer nije mogao vidjeti koliko je sretan što je baš takav kakav je. Ali, tek kada se promijenio shvatio je koliko je lijepo što je tako mali. Poput Patuljka i mnogi od nas su nezadovoljni svojim izgledom i svojim sposobnostima. Međutim, mi nismo likovi iz priče pa sebe ne možemo mijenjati čarobnim napicima. Takvi smo kakvi jesmo i uvijek ćemo takvi biti. Nikada nećemo znati kako bi bilo da smo drugačiji. A i da se uspijemo promijeniti, da li bismo bili zadovoljni? Vidimo da je Patuljko postao nesretan tek kada se promijenio. Vjerojatno bi se to i nama dogodilo, jer uzrok našeg nezadovoljstva sobom nije to što smo takvi kakvi jesmo, nego to što sebe ne prihvaćamo.

Svi su ljudi različiti. Neki su visoki, neki niski, neki plavi, neki crni, neki brzo trče, a neki dobro igraju šah. Zašto smo takvi? Pa zato jer nas je takvima stvorio naš dragi Bog. Nitko od nas nije nastao slučajno i nitko nije slučajno dobio svoje osobine. Dragi Bog nas je dobro isplanirao. On nas je oblikovao i poslao na ovaj svijet da ga obogatimo i ukrasimo. Bog nas je stvorio i voli nas onakve kakvima nas je stvorio. Njegova je zamisao da smo baš mi niski, kovrčavi, sramežljivi, da smo dobri sportaši, a malo lošiji matematičari, da znamo pisati pjesme, ali da nam crtanje baš i ne ide tako dobro. Da je samo neka naša osobina drugačija to ne bi bili više mi. Jer, Božja nas je ruka oblikovala i dala nam sve ono što čini našu osobnost, sve ono po čemu smo drugačiji od ostalih, po čemu smo posebni.

Mi smo kao cvijeće u Božjoj bašti. Ima li neko cvijet u svojoj bašti koji nije lijep? Cvijeće se među sobom razlikuje, ali je svejedno svaki cvijet lijep. Tako i mi ljudi, svi smo među sobom različiti, ali smo svi lijepi jer smo takvi nastali u Božjoj zamisli. Ne može nas naružiti ni jedna naša osobina ili sposobnost. Sve što nam je dao Bog čini nas lijepima i zbog toga nas voli On, a voli nas i naša obitelj i prijatelji. Ono jedino što nas može naružiti je grijeh. Ako se želimo truditi da budemo drugačiji, onda se trebamo truditi da budemo dobri, što bolji.

Dakle, ono što trebamo zapamtiti je da volimo sebe i isto toliko da volimo druge. I naravno, da zahvalimo dragom Bogu što nas je stvorio baš ovakvima kakvi smo i što nas baš takve jako voli.

 

 

dipl. theol. Ana Hodak

 

Ana Hodak

Od:    Do:    
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 92 93 94 95 96 97 98 99 100 101 102 103 104 105 106 107 108 109 110 111 112 113 114 115 116 117 118 119 120 121 122 123 124 125 126 127 128 129 130 131 132 133 134 135 136 137 138 139 140 141 142 143 144 145 146 147 148 >