OSIJEK (TU) – U srijedu, 25. studenog 2020. u KBC-u Osijek u 83. godini života i 55. godini svećeništva preminuo je vlč. Marko Đidara, župnik u miru.

Sprovodni obredi bit će u petak, 27. studenoga 2020. s početkom u 14 sati na Gradskom groblju u Đakovu. Poslije ukopa bit će misa zadušnica u katedrali sv. Petra.

Pokoj vječni daruj mu Gospodine!

ĐAKOVO (TU) – Vlč. Marko Đidara, umirovljeni svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji je preminuo 25. studenoga 2020. u 83. godini života i 55. godini svećeništva, ukopan je u petak 27. studenoga na Gradskom groblju u Đakovu. Sprovodne obrede predvodio je pomoćni biskup Ivan Ćurić, u zajedništvu s nadbiskupom Đurom Hranićem i dvadesetak svećenika, a zbog epidemioloških mjera, prisustvovao je manji broj rodbine, bivših župljana i prijatelja.

Biskup Ivan spomenuo je kako je kao ministrant osnovnoškolac sudjelovao u bogoslužjima koja je predvodio župnik Marko, a i na mnogim sprovodima na kojima se često čitao navještaj iz Knjige tužaljki, koji je i sada čitan: Duši je mojoj oduzet mir i više ne znam što je sreća. „Kakav realizam iskustva boli s kojom se čovjek susretne! Poput ‘pelina i otrova’. A onda, kada se pogled usmjeri malo dalje, u visinu, prepoznamo svjetlo i vedrinu: Dobrota i milosrđe Gospodnje nisu nestali. Obnavljaju se svako jutro. I odlomak završava navještajem mira i Božjeg spasenja. A te su riječi tek proročki nagovještaj onoga što će nam zasjati u Kristu. Kad nas sâm Isus sokoli: Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte! Kamo ja odlazim znate put. I kad nam se, kao apostolima, učini da mi ne znamo puta, eto nam Isusa – njegova rođenja i života, njegove smrti i uskrsnuća, njegova utjelovljenja i njegove vječnosti. Povjerujemo mu, prihvatimo ga i nasljedujemo jer nam je on Put, Istina i Život, kako smo upravo čuli u naviještenom evanđeoskom odlomku. To je vjera koju i danas želimo posvjedočiti stojeći pred lijesom u oproštaju od pokojnoga svećenika Marka“, istaknuo je u sprovodnoj homiliji biskup Ivan.

Biskup je nadalje, uime pokojnog svećenika, izrazio iskrenu zahvalnost za skrb ravnateljima, časnim sestrama i osoblju te subraći svećenicima iz Doma za umirovljene svećenike, gdje se vlč. Marko nastanio od svoga umirovljenja u ljeto 2014., nakon 32 godine župnikovanja u Drenovcima. „No, nije se dao smiriti, nego i nadalje nastavlja pastoralno djelovati, boraveći ponajviše u župama sv. Nikole Tavelića i sv. Josipa Radnika u Slavonskom Brodu“, istaknuo je mons. Ćurić. Potom je svoju sućut i iskrenu zahvalnost izrazio rodbini pokojnika, rekavši: „S lakoćom se moglo uočiti kako vlč. Marko vrijedan oslonac ima i u srdačnoj povezanosti sa svojom rodbinom, posebno s nećacima i nećakinjama. I njima danas izričemo zahvalnost za ljubav, poštovanje i brigu, koju su prema njemu osjećali i iskazivali.“

Govoreći o pastoralnom radu pokojnog svećenika, biskup Ćurić je rekao: „On je nastojao brižno organizirati suradnike – od ministranata, pjevača i župnih vijeća, sve do redovnica iz Družbe milosrdnih sestara Sv. Križa koje su s njim djelovale u Brodskom Varošu i Drenovcima. Bilo je svećeničkih i redovničkih zvanja u zajednicama koje je predvodio. I sâm sam među onima koji su na početku ‘tajnu’ svoga poziva povjerili svome župniku, vlč. Marku. Poseban je osjećaj imao i za zavičajnu baštinu te je zdušno sudjelovao u promicanju kulturnoga života. Još je 70-tih godina uspostavio svojevrsnu međužupnu suradnju, povezujući Slavoniju i Bačku, napose ističući vrijednost i ljepotu slavlja naših jesenskih ‘zahvalnih nedjelja’ i ljetne bunjevačke dužijance. U Drenovcima je početkom 90-tih bio među pokretačima osnivanja Udruge ‘Duhovno hrašće’, u okviru čega su zaživjeli pjesnički susreti te časopis za književnost, umjetnost, kulturu  i povijest.“

Na kraju homilije biskup je spomenuo detalj s proslave Zlatne mise svećenika Marka, koju su 2016. slavili s njim u Drenovcima te su uočili „da na početku svoga svećeništva za mladomisničko geslo nije izabrao ni jedan tekst. No, po primjeru bl. Charlesa de Foucaulda izabrao je znak: srce s križem, kao putokaz životu u kojem nas predvodi i nadahnjuje Kristova ljubav.“ Sprovodnu homiliju biskup Ivan je zaključio riječima: „Zahvalna se srca danas opraštamo od svoga župnika i brata vlč. Marka. U vjeri Bogu prinosimo svjedočanstvo njegove službe i dobrih dijela, a istodobno ponizna srca molimo da od Gospodina zadobije oproštenje grijeha te očišćen prispije uskrsnuću i besmrtnoj radosti. Amen.“

Oproštajni govor vlč. Željka Šimića

Vlč. Željko Šimić, župnik Župe sv. Mihaela arkanđela u Drenovcima, u kojoj je pokojni vlč. Marko bio župnikom 32 godine, izrekao je oproštajni govor uime drenovačke župne zajednice te rekao: „Želim svemogućem dobrom Bogu izreći hvala uime svih župljana župe Drenovci, uime svih onih koji danas nisu mogli biti ovdje, uime Župnog ekonomskog i Župnog pastoralnog vijeća, uime pjevača, svih udruga i osoba s kojima je dragi pokojnik bio povezan i surađivao za vrijeme svoje službe u Drenovcima. Želim Bogu zahvaliti za svaku milost, blagoslov, za svako dobro kojim nas je blagoslovio po djelovanju pokojnog župnika Marka.“ Spomenuvši tolike vjernike kojim je pokojni svećenik dijelio sakramente i blagoslovine, vlč. Šimić je nastavio: „Molitvom nas je župnik Marko hrabrio i podržavao u vrijeme Domovinskog rata, a nakon rata zajedno se sa svim ostalima veselio slobodi i miru. Osobito je podržavao duhovni i intelektualni rast svojih župljana kroz osnivanje i aktivno djelovanje u udrugama Duhovno hrašće i udruzi pjesnika Cvelferije Sveti Mihovil. Sve svoje kvalitete je bio spreman dijeliti s bližnjima i tako donositi blagoslove i milosti Božje među ljude. Vjerujemo da će konačno čuti one riječi kojima se svi mi nadamo: Valjaš, slugo dobri i vjerni! Uđi u radost gospodara svoga’“

Poslije ukopa uslijedila je u đakovačkoj katedrali misa zadušnica, koju je uz biskupa Ćurića te još dvadesetak svećenika predvodio nadbiskup Hranić. Nadbiskup je zahvalio Bogu za život i svećeničku službu pokojnog vlč. Marka, molivši za njega Božje milosrđe.

Životopis vlč. Marka Đidare (iz sprovodne homilije biskupa Ćurića)

Vlč. Marko Đidara rodio se 8. ožujka 1938. u krajevima naše Dalmacije, u Velušiću kraj Drniša, od roditelja Mile i Mare, rođ. Aralica. Zarana je s roditeljima doselio u Srijem, u grad Šid, gdje je započeo svoje obrazovanje pučkom i srednjom školom, koju je nastavio u Đakovu, gdje je na Biskupskom liceju maturirao 1959. godine. Potom u Bogoslovnom sjemeništu nastavlja svoju svećeničku formaciju i studij (1959. – 1966.). Pred kraj studija (1964. – 1965.) izvršio je obvezu odsluženja vojnoga roka u Skoplju. Za svećenika je zaređen 16. siječnja 1966., nakon čega započinju njegove pastoralne službe: nekoliko je mjeseci bio privremeni upravitelj župe u Vođincima, potom odlazi na službu u Slakovce (1966. – 1975.), gdje će prve tri godine biti duhovni pomoćnik, a potom župnik. U to je vrijeme nekoliko mjeseci vršio i službu župnog upravitelja u Starim Jankovcima (1974.). Potom je kraće vrijeme župnik u Rumi (1975. – 1976.), nakon čega dolazi za župnika u Brodski Varoš (1976. – 1982.). U ljeto 1982. započinje župničku službu u Drenovcima (1982. – 2014.), gdje je kroz 10 godina vršio i službu dekana (najprije Vrbanjskoga, a potom Drenovačkoga). U ljeto 2014., nakon 32 godine župnikovanja u Drenovcima, odlazi u mirovinu nastanivši se u zajednici Svećeničkoga doma u Đakovu.

Marko Grgić/foto: Josip Vuksanović

Izvor: djos.hr

HRTKOVCI (TU) – Patron župe, sv. Klement, papa i mučenik, proslavljen je 23. studenoga 2020., svečanim euharistijskim slavljem u 17.00 sati.

Svetu Misu je predvodio nadbiskup beogradski mons. Stanislav Hočevar, a u koncelebraciji su bili: mons. Đuro Gašparović, srijemski biskup, preč. Marko Loš, župnik u Petrovaradinu 3, preč. Blaž Zmaić, župnik u Irigu, vlč. Ivica Zrno, župnik u Laćarku, vlč. Ivan Rajković, župnik u Petrovaradinu 2, vlč. Nikica Bošnjaković, župnik u Šidu, vlč. Mihael Sokol, tajnik Beogradske nadbiskupije, te župnik domaćin vlč. Ivica Živković.

Na početku euharistijskoga slavlja mons. Stanislav Hočevar je izrazio veliku radost zbog mogućnosti prisustvovanja proslavi sv. Klementa, pape i mučenika, jer vraćanjem na početke kršćanstva možemo vidjeti koje su zadaće nas danas.

Otkrivajući sebe, otkrivamo Boga

U prigodnoj homiliji beogradski nadbiskup je ukazao na primjer sv. Klementa, kao onog koji je toliko ljubio Boga da je dao svoj život, te je posebno naglasio kako je ovaj svetac, promatrajući stvoreni svijet, otkrivao Boga Stvoritelja, koji ga savršeno vodi. To mu je omogućilo da duhovno raste i napreduje, te postane sposoban preuzeti službu koja mu je namijenjena.

Ukazujući na primjer sv. Klementa, mons. Stanislav Hočevar je poručio vjernicima: Tako smo pozvani i mi, ne samo da kao slučajno živimo u ovo vrijeme već da upravo danas otkrivamo svoje službe. Svatko je od nas upravo u ovo vrijeme upravo na ovome mjestu. Nemojte se bojati, nemojte se stidjeti, nemojte misliti da ste manje vrijedni od nekih. Ovo je vaše mjesto i svatko od vas ima danas odličnu ulogu. Naše uloge nisu takve da bi izvana izgledale izvanredne. Naša izvanrednost je u tome da najobičnije stvari svakoga dana radimo izvanrednom ljubavlju, izvanrednom radošću i izvanrednom harmonijom u svojoj obitelji, u svome kraju, na posebna način u svojoj župi. Pokušajmo danas, slaveći sv. Klementa jače otkriti sebe, svoj karakter, svoju osobnost, svoje karizme, koje je Bog svakome dao. Možda nemamo dovoljno vjere, u samoga sebe. Vjerujemo u Boga, ali on je nas pozvao u život i zato otkrivajući sebe, otkrivamo Boga.

Današnji čovjek je odbacio Boga

U nastavku propovijedi Nadbiskup je ukazao na problem ovoga svijeta, koji živi kao da mu Bog nije potreban

Ako je u ono vrijeme, kada je živio Klement, kršćanstvo bilo progonjeno, danas je progonjeno na puno opasniji, suptilan način. Nekada su kršćane ubijali, ali danas se svi, ukusno na prvi pogled, bore protiv toga da bismo mi vjerovali da je Bog nas pozvao u život. Današnji način života, tehnika, nauka, zapravo hoće reći da Bog nije potreban… Čovjek na neki način hoće sam odlučiti tko će se roditi, a tko neće, da li će biti muško ili žensko, kako bi čitav život mogao sebe samoga mijenjati. Taj intervent u tajnu života nam je donio ove maske na lice. Nosimo maske zato jer današnji ljudi žive u maskama, jer žele biti bogovi i nose maske boga, na svojim licima, proglašavaju se tvorcima, onima koji mogu sami odlučivati kakav bi trebao biti naš ljudski život. Budući da čovjek sam stvara čovjeka onda više nije važna moralna odgovornost. Čini se da oni koji imaju više 

materijalnih sredstava, velike međunarodne korporacije, mogu da gospodare nad nama. A gospodare između ostalog i zbog toga što smo mi vjernici zaboravili da je vjera najveći mogući čin čovjeka da poklekne pred Bogom i prizna ga za svoga Stvoritelja, upozorio je mons. Stanislav Hočevar.

Zajedništvo

Nadbiskup Stanislav Hočevar je propovijed zaključio isticanjem važnosti zajedništva, jer je to jedini način da svjedočimo Boga.

Distanciranja, izolacije i maske, su mjere koje moramo poštivati iz preventivnih razloga, ali ne smijemo dozvoliti da to bude naš stil života. Sada kada ne možemo biti blizu jedni drugima, moramo više voljeti jedni druge i više se duhovno povezivati. Posebno je pozvao na povezivanje katolika u Srbiji, jer samo jako zajedništvo može odgovoriti mnogim izazovima, rekao je mons. Stanislav Hočevar.

Na koncu euharistijskog slavlja, župnik vlč. Ivica Živković se zahvalio predsjedatelju slavlja, srijemskom biskupu i svim svećenicima koji su došli uzveličati proslavu crkvenoga goda, kao i svim vjernicima, domaćinima i gostima, koji su imali hrabrosti doći. Posebno se zahvalio svima koji su pomogli organizaciju slavlja.

Nakon domaćeg župnika, vlč. Ivice Živkovića, okupljenima se obratio mons. Đuro Gašparović. U svom obraćanju, zahvalio se predsjedatelju euharistijskoga slavlja, mons. Stanislavu Hočevaru na dolasku i predslavljenju Euharsitije na ovaj veliki i važan dan za župu u Hrtkovcima. Zatim je istaknuo kako su sve zahvale išle zaslužnim osobama, ali jedna od njih nije nikako spomenuta, a to je upravo župnik, vlč. Ivica Živković, kojega treba prepoznati kao vrijednoga svećenika, te župnika koji s radošću vrši svoju službu.

Domaćini su u dvorištu pripremili posluženje, ali nije bilo tradicionalnog druženja, zbog aktualne pandemije i propisanih mjera.

Tekst: Ana Hodak/Ivica Zrno

Foto: Ivan Reves

ĐAKOVO (TU) – U četvrtak, 19. studenog 2020. u KBC-u Osijek u 81. godini života i 53. godini svećeništva preminuo je vlč. Ilija Raić, župnik u miru.

Sprovodni obredi bit će u subotu, 21. studenoga 2020. s početkom u 13 sati na Gradskom groblju u Đakovu. Poslije ukopa bit će misa zadušnica u katedrali sv. Petra.

Pokoj vječni daruj mu Gospodine!

Sprovod i misa zadušnica za vlč. Iliju Raića

ĐAKOVO (TU) – Sprovodni obredi i misa zadušnica za vlč. Iliju Raića, umirovljenog svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji je preminuo 9. studenoga 2020. u 81. godini života i 53. godini svećeništva, održani su u subotu 21. studenoga. Obrede na Gradskom groblju u Đakovu predvodio je nadbiskup Đuro Hranić, u zajedništvu s pomoćnim biskupom Ivanom Ćurićem i tridesetak svećenika te manjeg broja vjernika.

Na početku obreda, u ime biskupa Ćurića, prisutnih svećenika i čitavog prezbiterija Nadbiskupije, u ime časnih sestara i okupljenih vjernika te u svoje osobno ime, nadbiskup je izrazio sućut sestri i rodbini pokojnog svećenika vlč. Raića.

U svojoj homiliji nadbiskup je govorio o biblijskom shvaćanju smrti, prema kojemu je smrt tek etapa u trajnoj konstanti života, dok u našem ljudskom iskustvu smrt, naime, nije tako bezazlena stvarnost, doživljavamo je kao kraj života i trudimo se boriti protiv umiranja i smrti pod svaku cijenu. „A riječ Božja koju smo čuli nas smiruje u našoj upitanosti pred tajnom smrti. Štoviše, suočava nas sa smrću. Ali ne da nas tješi, nego nas ohrabruje za umiranje i smrt i to tako što nas utvrđuje u vjeri. Ohrabruje nas za smrt i utvrđuje nas u vjeri, polazeći ne od smrti, nego od života… ‘Život’ je u stvari samo drugi naziv za Boga. Život, vječni život, besmrtnost, nije drugo nego razrada biblijskog shvaćanja Boga. Početak svega što postoji je Bog. I jasno, on – Život može rađati samo život… Biološko umiranje je, stoga, trenutak unutar preobrazbe i konačne pobjede života“, rekao je među ostalim nadbiskup.

Osvrnuvši se na evanđeoski odlomak koji govori o Isusovu putu u Jeruzalem te njegovo preobraženje na gori, nadbiskup je ukazao na ponašanje apostola Petra koji zaustaviti taj lijep trenutak: „Petar želi sagraditi tri sjenice kao stabilno mjesto gdje bi se moglo trajno ostati. Izražava želju da zaustavi daljnji razvoj na tom trenutku ‘preobraženosti’ i sreće. Želi zadržati trenutak nebeskoga na zemlji i ne želi ići dalje u Jeruzalem; ne želi Kalvariju, ne želi trpljenje i patnju, ne želi smrt… Ne shvaća da preobraženje, kojemu je svjedok, ukazuje na to da sve ono što će se dogoditi u Jeruzalemu, Isusova patnja, muka i smrt, imaju i dobivaju smisao upravo iz budućnosti koju nagovješćuje trenutno stanje preobraženosti te da baš zato Isus treba ići u Jeruzalem i prihvatiti ono što će se ondje dogoditi.“

Okupljene na obredima nadbiskup je upitao jesmo li svi mi poput Petra: „I naša je reakcija pred patnjom, trpljenjem, pred smrću – u trenucima kao što je ovaj – jednaka Petrovoj. I mi bismo htjeli zadržati stanje zdravlja, mladosti, snage, uspjeha – zvjezdane trenutke svoga života te iz života isključiti trpljenje, bolest, patnju i smrt. Pred svakom bolešću i patnjom, a posebno pred smrću, i mi želimo intervenirati. Ne možemo prihvatiti da su bolest i smrt oblik i mjesto Božje prisutnosti, oblik Božje ljubavi i objave njegova života te da ih treba prihvatiti kao put sjedinjenja s raspetim Isusom kroz kojega ulazimo u uskrsnu radost i konačni život i trajno zajedništvo s Bogom.“

Nadbiskup je ovom prigodom izrazio zahvalnost ravnateljima Svećeničkog doma, časnim sestrama i ostalim djelatnicama u Svećeničkom domu u kojemu je zadnjih 9 godina živio pokojni vlč. Raić, „za njihovu požrtvovnost i dobrotu te za uzornu brigu i skrb o našim umirovljenim svećenicima, pa tako i za pok. vlč. Iliju“. Također je istaknuo kako su časne sestre i drugo osoblje Doma uvijek isticali i hvalili vlč. Iliju kao čovjeka koji nikad nije zahtjevan, koji nikad ništa ne prigovara, sve nedaće i bolest strpljivo prihvaća i nosi i koji je zahvalan za svaku uslugu. „Bilo je dana kad se osjećao relativno dobro, ali bilo je i dana pogoršanog zdravlja i teškog općeg stanja, te kad je zbog toga morao ići i u bolnicu, ali vlč. Ilija nije zanovijetao, nikad ni na koga nije zagalamio, nije se ljutio, niti je ikome prigovarao, nego je uvijek bio strpljiv, ponizan i skroman čovjek i bolesnik bez ikakvih posebnih zahtjeva“, rekao je nadbiskup Hranić.      

„’Ovo je moj Sin ljubljeni! Njega slušajte!’ je poruka i za nas danas kad se opraštamo od našega brata svećenika Ilije Raića. Ta je poruka ključ za razumijevanje smisla Pokojnikovog života, za razumijevanje njegova prihvaćanja Očeva glasa; za njegov odaziv i poslušnost tome glasu kroz svećenički život; ali i za njegove osobne ljudske otpore tom glasu u vlastitom životu te ključ za razumijevanje i ovoga trenutka njegove smrti te ukopa. Po svojoj bolesti, trpljenju i smrti Pokojnik je u stvari bio na Isusovom putu, kojim je kroz smrt ušao u zajedništvo s njime uskrslim Gospodinom u puninu Života. ‘Ovo je moj Sin ljubljeni! Njega slušajte!’ je poruka i svakome od nas osobno. Jer sve drugo je hod u propast i u smrt“, zaključio je nadbiskup u sprovodnoj homiliji.

Misa zadušnica u katedrali

Poslije ukopa uslijedila je u đakovačkoj katedrali misa zadušnica, koju je uz biskupa Ćurića te još 15 svećenika također predvodio nadbiskup Hranić. Uvodeći u misno slavlje, nadbiskup je ponovno podsjetio na Očeve riječi „Ovo je moj Sin ljubljeni! Njega slušajte!“ te nastavio: „’Njega slušajte!’ poziva nas da i smrt našeg brata svećenika te svoju vlastitu smrt prihvatimo kao mjesto i oblik Božje prisutnosti, intervencije i objave njegove ljubavi za nas. Smrt je Očev poziv u puninu života. Oproštaj od vlč. Ilije završavamo molitvom hvale, slavljem euharistije koje je spomen Kristova prijelaza kroz smrt u puninu Života. Dragom Bogu zahvaljujemo za ljudski i svećenički život i djelovanje vlč. Ilije i molimo Božje milosrđe za njega i za sebe što nismo dosljedni niti vjerni Očevoj riječi ‘Njega slušajte’, prihvatite Isusa, slijedite ga i njemu vjerujte.“

Životopis vlč. Ilije Raića – Iz homilije nadbiskupa Hranića

Vlč. Ilija Raić se rodio 3. travnja 1940. od oca Ive i majke Kate r. Pandža u Plavuzima kod Konjica u BiH. Obitelj je poslije drugoga svjetskoga rata, zajedno s brojnim drugima, bolji život potražila u Slavoniji. Njegovi su roditelji s njim i s ostalom svojom djecom došli u Otok kod Vinkovaca. U svojoj je obitelji živio iskustvo kršćanske vjere i zajedno s obitelji urastao u župno crkveno zajedništvo. Vlč. Ilija je ondje u Otoku završio osnovnu školu. Ali iz iskustva življene vjere izrasle su i klice njegova svećeničkoga zvanja.

Poslije osnovne škole odlazi u Dječačko sjemenište na Šalatu. Ondje je završio prva dva razreda gimnazije, a druga dva i maturirao je na Biskupijskoj gimnaziji u Đakovu. Potom je odslužio dvije godine vojnoga roka u boru u Srbiji. Godine 1964. je započeo studij teologije u Đakovu. Nakon što je završio 4 godine studija, na Petrovo 1968. godine ga je za svećenika u katedrali u Đakovu zaredio biskup Stjepan Bäuerlein. Godinu dana je paralelno koliko je mogao pohađao petu godinu studija i po biskupovu dekretu pomagao po biskupiji u više župa u kojima je bila potrebna pastoralna pomoć svećenika.

Odmah po završetku studija 1969. godine bio je imenovan župnikom u Baranjskom Petrovom Selu. Ondje je ostao 6 godina.  Potom je 16 godina, od 1975. do 1991. bio župnik u Piškorevcima. Sljedećih 7 godina bio je župnik u Rokovcima i Andrijaševcima (1991.-1998.), potom 5 godina u Strizivojni (1998.-2003.) i u zadnjim godinama aktivne pastoralne službe 8 godina župnik u Marjancima (2003.-2011.). U ljeto 2011. godine bio je zbog zdravstvenih poteškoća umirovljen. Umirovljeničke dane, zadnjih 9 godina života, proveo je u Svećeničkom domu u Đakovu.

Anica Banović

Izvor: djos.hr

ĐAKOVO (TU) – U četvrtak, 19. studenoga 2020. u KBC-u Osijek u 89. godini života i 64. godini svećeništva preminuo je vlč. Ivan Janeš, župnik u miru.

Sprovodni obredi bit će u petak, 20. studenoga 2020. s početkom u 15 sati na Gradskom groblju u Đakovu. Poslije ukopa bit će Sv. misa zadušnica u katedrali sv. Petra.

Pokoj vječni daruj mu Gospodine!

Sprovod i misa zadušnica za vlč. Ivana Janeša

ĐAKOVO (TU) – Vlč. Ivan Janeš, umirovljeni svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji je preminuo 19. studenoga 2020. u KBC-u Osijek u 89. godini života i 64. godini svećeništva, ukopan je u petak 20. studenoga na Gradskom groblju u Đakovu. U nazočnosti nadbiskupa Đure Hranića, tridesetak svećenika te, zbog epidemioloških mjera manjeg broja vjernika, sprovodne obrede predvodio je pomoćni biskup Ivan Ćurić.

„I ovaj nas trenutak obraća k izvoru vjere – Božjoj riječi koja nas nikad ne prepušta tami ostavljenosti i beznađa. Tu poruku nam donosi i pobožno iskustvo psalmista koji, kako smo čuli, otvorenih očiju za ljudsku prolaznost i patnje, iz svoje duše izvija usklik: Milosrdan je i milostiv Gospodin (Psalam 103.). No, u tom njegovu svjedočanstvu primjetna je tako jasna i snažna poruka o iskustvu Božje ljubavi, čija snaga uvijek ponovno izranja: jer je ljubav Gospodnja vječna. Bog se spominje naše krhkosti i prolaznosti. I što god da se s naše strane ispriječi te nas zakoči i sputava, nikada nije jače od onog svjetla koje nam svakoga dana dolazi, kao uvijek nova prigoda i poziv, da obnovimo svoju životnu snagu, da otkrijemo one najsigurnije, zapravo prve i posljednje temelje svoga života te sav svoj život s povjerenjem položimo u sigurnost Božje ljubavi“, rekao je u sprovodnoj homiliji biskup Ivan.

Rekavši kako bi ta istina Božje ljubavi ostala nejasna i nedostižna da se Bog nije utjelovio u svome Sinu, biskup je nastavio: „Zato u kršćanskoj vjeri uvijek s radošću otkrivamo da je istinu našeg života sâm Bog rasvijetlio kad je utjelovljenjem postao ‘nama u svemu jednak, osim u grijehu’, ali ne samo ljudskošću, već i božanskim svjetlom – istinom božanskoga života, u kojoj prepoznajemo djelovanje Božje milosti i snagu Duha Svetoga – koji je obećani i nama darovani obnovitelj života, koji će ‘ovo naše smrtno tijelo preobraziti na sliku svoga uskrsnoga tijela’.“

Posvjestivši kako Isus u bolno iskustvo čovjekove smrti, u ljudski zemaljski odlazak te na sve staze čovjekovih misli, riječi i djela donosi snagu svoje blizine i svoga spasenja, biskup je kazao: „Primjećujemo kako i smrću vlč. Ivana iz naše sredine odlazi jedan od naših ‘nestora’, svećenika na čijim je plećima dugo životno i svećeničko iskustvo. U susretima s vlč. Ivanom, sve do zadnjih dana, dok ga iz naše sredine nije udaljila zaraza koronavirusom, mogli smo osjetiti njegovu gotovo mladenačku živahnost, neki gorljivi misionarski sjaj u očima, kad nam je pripovijedao o brojnim proživljenim kušnjama u nesklonim i teškim vremenima komunizma. Ostao je tjelesno i duševno čio, u hodu do zadnjih dana, razgovorljiv i srdačan. Opraštamo se danas od njega puni zahvalnosti, koju pretačemo u molitvu da ga Gospodin očisti od svake sjene grijeha, da primi njegova brojna dobra djela i privede ga vječnom životu, kojem se nadao i čeznuo svim svojim srcem.“

Na kraju sprovodne homilije biskup je u ime pokojnog svećenika izrazio iskrenu zahvalnost za skrb ravnateljima, časnim sestrama i osoblju te subraći svećenicima iz Doma za umirovljene svećenike, gdje je pokojni svećenik Ivan Janeš živio od svoga umirovljenja 2001. godine.

Misa zadušnica u đakovačkoj katedrali

Nakon ukopa na Gradskom groblju, misu zadušnicu za pokojnog svećenika Ivana Janeša u đakovačkoj katedrali predvodio je nadbiskup Đuro Hranić, u koncelebraciji biskupa Ćurića te još devetorice svećenika. Zahvalivši Bogu za sve darove i dobročinstva koja je po svećeničkom životu pokojnog vlč. Janeša darovao mjesnoj Crkvi, nadbiskup je na kraju mise rekao kako u dane kao ovaj i u ovo vrijeme obilježeno epidemijom čovjek osjeća da je tek ‘dašah’, kako smo nestalni te kako ljudski život ne bi imao smisla da nema snage vjere koja kaže da nismo tek ‘mušice’, već stvorenja Božje ljubavi. „On nas je stvorio na svoju sliku, od njega dolazimo i k njemu idemo. U njemu je punina, smisao i konačni smiraj našega bića“, rekao je nadbiskup Hranić, potičući okupljene na molitvu.

Životopis pokojnog vlč. Ivana Janeša (iz sprovodne homilije biskupa Ćurića)

Pokojni svećenik Ivan Janeš rođen je u Retkovcima 13. veljače 1932. od roditelja Josipa i Marije. U rodnom je mjestu započeo svoje obrazovanje, gdje završava četiri razreda osnovne škole. Školovanje nastavlja u Vinkovcima, nakon čega odlazi u Zagreb, u Dječačko sjemenište na Šalati gdje ostaje dvije godine. Nakon toga dolazi u Licej u Đakovu, gdje je maturirao 1952. godine. Odsluženje vojnoga roka odvelo ga je u Požarevac u Republici Srbiji. Filozofsko-teološki studij i bližu svećeničku formaciju stječe u Đakovu, gdje je na Petrovo, 29. lipnja 1957.  zaređen za svećenika. I njegov dvije godine mlađi brat Franjo, kasnije fra Alfons, postat će svećenik u redu franjevaca konventualaca.

Nakon ređenja za svećenika Ivana slijede godine pastoralne službe: najprije je duhovni pomoćnik „ekskurent“, a kasnije i stalni kapelan u Župi sv. Mihaela u Osijeku (1957. – 1960.). Prvu samostalnu službu prima u proljeće 1960., kad postaje župni upravitelj u Vrbanji. Od 1963. do 1972. župni je upravitelj u Cerni, gdje je vršio i službu dekana Županjskoga dekanata (1970. – 1972.). Nakon toga, u proljeće 1972. započinje službu župnika đakovačke Župe Svih svetih (1972. – 1985.), tada jedine župe u gradu Đakovu. Jedno vrijeme vršio je i službu dekana Đakovačkog dekanata (1972. – 1973.), a nekoliko godina upravljao je i župom Đakovački Selci (1972. – 1975.). Brižno se zajedno sa svojim suradnicima posvetio uspostavi novoga liturgijskoga i pastoralnoga središta u đakovačkom naselju Sjever, gdje je izrasla nova župna zajednica Dobroga Pastira, čiji je on bio upravitelj u osnivanju od 1980. do 1985.

Nakon službe u Đakovu 1985. godine odlazi na službu u biskupiju Željezno u Austriji, gdje s posebnom ljubavlju djeluje među gradištanskim Hrvatima, a najduže u župi Pinkovac (Güttenbach), od 1996. do umirovljenja 2001. godine U vremenu Domovinskoga rata zauzeto sudjeluje u pomaganju prognanicima iz Hrvatske, u sklopu projekta „Susjed u nevolji“, ali i drugim pojedinačnim i zajedničkim akcijama pomoći nastradalima u ratu. Od 2001. je u mirovini, nastanjen u Svećeničkom domu u Đakovu.

A. Banović

Izvor: djos.hr

MARADIK (TU) – Katolička crkva slaveći svetu Elizabetu Ugarsku, slavi simbol i zaštitnicu rada sa siromašnim osobama. Upravo po ovoj svetici dom za stare i siromašne u Maradiku dobio je ime. Dom je započeo sa radom prije dvije godine. Danas, gledajući situaciju u domu uočavamo toplu obiteljsku atmosferu. U domu je trenutno smješteno 7 osoba, a svaka od njih na svoj način, daje doprinos izgradnji i razvoju lijepog života u domu. Osobe koje ovdje žive veoma su aktivne u obavljanju različitih poslova, bilo da je to rad u vrtu ili odgoj živine, pripremanju zimnice ili uređenju samog doma što se može uočiti kod svake posjete. Upravo to je jedan od razloga da je dom Sveta Elizabeta postao prepoznatljiv u cijeloj okolini, što se vidi i kroz zainteresiranost osoba za boravak u njemu.

Veliki doprinos za funkcioniranje doma dolazi od strane župnika, preč. Božidara Lusavca, koji je u ime Srijemske biskupije upravlja domom.  Vidljivo je nastojanja da se korisnici doma uključe u aktivnosti župe Maradik. Stoga, neke od korisnica doma imaju zaduženje za uređenje, kićenje ili druge aktivnosti u crkvi. Također, zbog potrebe, Caritas Srijem je potpisao memorandum o suradnji sa Centrom za socijalni rad u Inđiji, jer nekima od korisnika doma već je pružana usluga i pomoć iz centra za socijalni rad. Stoga se Caritas Srijem memorandumom o suradnji obvezao osigurati apartman za izvanredne potrebe centra.

Dom „Sveta Elizabeta“ namijenjen je za siromašne i napuštene osobe, koji su živjeli u teškim uvjetima za današnje vrijeme. Ovaj dom izgrađen je sredstvima Caritasa Bolzano–Bressanone, koji su također, uz ovaj projekt, partneri i na drugim projektima koje sprovodi Caritas Srijem na teritoriji Srijemske biskupije.  Suradnja sa Caritasom Bolzano–Bressanone traje 20 godina i ovom prilikom slaveći svetu Elizabetu Ugarsku, želimo izreći zahvalu Caritasu Bolzano–Bressanone zbog osjećaja za pomoć koja je pružana cijelo vrijeme, a vidljiva je kroz konkretnu pomoć jednoj maloj biskupiji na ovim prostorima. Kroz vrijeme partnerstva, posjećivali su nas biskupi, prvo msgr. Wilhelm Egger, a zatim i msgr. Ivo Musser, za čijeg vremena je i donesena odluka o izgradnji ovog doma. Za istaknuti je da su svi biskupi biskupije Bolzano–Bressanone, zatim direktori, koordinatori i ostali djelatnici Caritasa Bolzano–Bressanone uvijek osjećali i doživljavali Srijemsku biskupiju prijateljskom biskupijom, što je uvijek bilo vidljivo kroz toplinu naših susreta, a takav odnos vidljiv je i danas.

Tekst: Petar Dujić/Ivica Zrno

Foto: Petar Dujić

PETROVARADIN (TU) – U utorak, 17. studenoga 2020., u prostorijama Biskupijskog ordinarijata u Petrovaradinu, održana je Svećenička skupština za prezbitera Srijemske biskupije.

Svećenička skupština je započela u 10.00 sati prigodnom riječi koju je uputio msgr. Đuro Gašparović, biskup srijemski.

Pozdravljajući sve okupljene prezbitere istaknuo je važnost ovakvih susretanja, te pozdravio i otvorio rad Svećeničke skupštine.

Skupština je bila podjeljena u dva ključna dijela.

U prvom dijelu, vlč. Ivica Zrno se predstavio u vidu novih funkcija, te predstavio rad na novim funkcijama: Koordinator Biskupijskog pastoralnog centra Srijemske biskupije, te Ravnatelj biskupijskog tiskovnog ureda Srijemske biskupije. Vlč. Ivica Zrno je, također, zahvalio svima koji već bili aktivni u radu navedenih ureda, te pozvao sve prisutne da se u budućnosti aktiviraju u radu na ovim područjima.

Nakon prvog dijela, u kojem je bilo govora o pastoralnom i medijskom dijelu uslijedilo je izlaganje Ekonoma Srijemske biskupije, vlč. Ivana Rajkovića o ekonomskim pitanjima u Srijemskoj biskupiji.

Susret je zaključen prigodnim riječima, te bratskim objedom.

Ivica Zrno