Vijesti

Od:    Do:    
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 92 93 94 95 96 97 98 99 100 101 102 103 104 105 106 107 108 109 110 111 112 113 114 115 116 117 118 119 120 121 122 123 124 125 126 127 128 129 130 131 132 133 134 135 136 137 138 139 140 141 142 143 144 145 146 >

DUHOVNI KONCERT ANSAMBLA „OPERETIKA“ U ZEMUNU

10. svibanj 2011.

 

Operetika_u_Zemunu_1ZEMUN, 7. svibnja 2011. godine - U crkvi „Blažene Djevice Marije“ u Zemunu, ansambl „Operetika“ je priredio nezaboravno veče koncertom pod sloganom „Stari majstori i oratorijumi“.



Operetika_u_Zemunu_1

      ZEMUN, 7. svibnja 2011. godine - U crkvi „Blažene Djevice Marije“ u Zemunu, ansambl „Operetika“ je priredio nezaboravno veče koncertom pod sloganom „Stari majstori i oratorijumi“.

Operetika_u_Zemunu_2

      Naime, ovi mladi, izuzetno talentirani ljudi po drugi put su se našli pred publikom pomenute župe. Nakon večernje svete Mise, velečasni Jozo Duspara je sa nekoliko riječi najavio program koncerta, pozdravio sve izvođače i prisutne koji su došli da uživaju u ovom izuzetnom muzičkom ugođaju. Svi ovi mladi umjetnici, koji još uvjek nadograđuju svoje muzčko obrazovanje, pokazali su da talenat uz puno rada i volje ne može ostati nezapažen.

Operetika_u_Zemunu_3

      Umjetnički rukovodilac ansambla „Operetika“ je prof. Ljubica Živković. Djela na orguljama je izvodila Tea Dervišbegović, a na klaviru (čembalu) Ivan Jovanović. Solisti su bili Milica Krstić, Milica Nikolić, Marija Prvulj, Vera Vujasinović, Emilija Petronijević, Maja Tomašević, Jelena Škorić, Ana Stanković, Milica Jeličić, Danica Andrić, Biljana Soldo, Ana Pavlov, Mirjana Stojanović, Miša Popov, Dragoljub Bajić, Nenad Čića, i Aleksandar Pantelić. Što se samog programa tiče, smenjivala su se djela Mozarta, Verdija, Handella, Vivaldia, Mendelssohna, Haydna, Bizeta, i Pergolesia.

Operetika_u_Zemunu_4

      Svako izvedeno djelo publika je nagradila pljeskom koji je odražavao iskreno divljenje. Svečani ugođaj koncerta zasigurno su upotpunile i haljine koje su nosile djevojke kao i odjela koja su nosili mladići.

Operetika_u_Zemunu_5

      Na samom kraju programa, velečasni Jozo Duspara je istakao koliko je važno podržati ovakvu inicijativu da bi se tim putem prenosila poruka šta su zaista prave vrijednosti. Naravno, tom prigodom se od srca zahvalio svim učesnicima koncerta i čestitao im. Nakon toga je usljedilo fotografisanje. Kao mali znak pažnje i zahvalnosti, svi mladi umjetnici su dobili ruže da ih podsjećaju na ovo veče i na to da i svoj talenat baš kao cvijeće njeguju sa ljubalju. Publika koja ih je večeras sa velikom pažnjom i uživanjem slušala zasigurno je poželjela da ih ponovo vidi, što će se, nadamo se u bliskoj budućnosti, i dogoditi.

 

Lukinović Danijela

 

Danijela Lukinović

JA ZA JAPAN - KONCERT ZA POMOĆ NARODU JAPANA

10. svibanj 2011.

 

GuarneriusKoncert pod nazivom „JA za JAPAN“ okupit će vrhunske domaće umetnike oko ideje da se pomogne zemlji čiji narod nesebično pokazuje naklonost prema narodu Srbije.




 

 

U utorak, 17. Maj 2011. u 20:00 u Velikoj sali Kolarčeve zadužbine održat će se koncert za pomoć narodu Japana JA za JAPAN.

Učestvuju: JOVAN KOLUNDŽIJA, NADA KOLUNDŽIJA, GUDAČI SVETOG ĐORĐA, DRAGANA DEL MONAKO, ANSAMBL RENESANS, BRAĆA TEOFILOVIĆ, PIANO DUO LP i VERA OGRIZOVIĆ

Koncert pod nazivom „JA za JAPAN“ okupio je vrhunske domaće umetnike oko ideje da se pomogne zemlji čiji narod nesebično pokazuje naklonost prema narodu Srbije.

Koliko puta nam je osmeh izmamila mala optimistička zastava postavljena na neki objekat u gradu i koliko kulturnih događaja je obeleženo neizostavnim učešćem Ambasade Japana. Pomoć je nenametljivo stizala tamo gde je bila potrebna.

 

Verujemo u humanost svakog pojedinca i pozivamo vas da nam se pridružite i postanete "JA" u našoj humanitarnoj misiji!

 

Ulaznice za koncert „JA za JAPAN“ po ceni od 500 dinara, se mogu kupiti na biletarnici Kolarčeve zadužbine, a celokupan prihod od prodaje karata, kao i od donacija , biće uplaćen na račun koji je Ambasada Japana otvorila za uplatu pomoći narodu Japana.

 

Koncert će biti održan u organizaciji Centra lepih umetnosti GUARNERIUS i KOLARČEVE ZADUŽBINE, a uz podršku AMBASADE JAPANA u Beogradu.

 

Za sve dodatne informacije, kontaktirajte nas telefonom ili mejlom.

 

▪ GUARNERIUS, Centar lepih umetnosti Jovana Kolundzije▪

Dzordza Vasingtona 12, Beograd

tel: 011 33 45 237, tel/fax: 011 33 46 807

e-mail: info@guarnerius.rs

 

Posetite nas saj

www.guarnerius.rs

 

Guarnerius

UPOZNAJEMO BIBLIJU: 35. KNJIGA O JOBU – II

07. svibanj 2011.

 

JobJob zahtijeva život zaslužen osobnom pravednošću. Ne nalazeći drugoga načina, istupa pred Boga tražeći pravdu. Ljudska pravednost dolazi pred Boga! I bog progovara. Svojom istinom. Pita Joba za njegovo mjesto i ulogu u Stvaranju?



 

      Po čuvenju tek poznavah te dosad,

      ali sada te oči moje vidješe!

                                                (Job 42,5)

Job zahtijeva život zaslužen osobnom pravednošću. Ne nalazeći drugoga načina, istupa pred Boga tražeći pravdu. Ljudska pravednost dolazi pred Boga! I bog progovara. Svojom istinom. Pita Joba za njegovo mjesto i ulogu u Stvaranju, koje je njegovo mjesto u Stvarnosti? Razumije i pozna li prirodu ili je ona za njega zbivanje nedokučivih pojava? Gospodari li prirodom?

Job, koji priznaje da je odveć malen da bi odgovorio (40,4), biva suočen s Bogom čija moć nadilazi ljudske sile zla, s Gospodarom stvarnosti koji nadilazi ljudske moći – s Behemotom i Levijatanom, njegovim stvorovima, koji svojom snagom zasjenjuju čovjeka. Job spoznaje svoju ograničenost jer ni svojim znanjem ni snagom ne nadilazi svijet u kojem živi, nema moći utjecati na zbivanja u prirodi:

4Gdje si bio kad zemlju utemeljih?

Kazuj, ako ti je znanje sigurno.

5Znaš li tko joj je mjere odredio

i nad njom uže mjerničko napeo?

6Na čemu joj počivaju temelji?

Tko joj postavi kamen ugaoni

7dok su klicale zvijezde jutarnje

i Božji uzvikivali dvorjani?

                                 (Job 38,4-7)

 

Uviđa Božju veličinu i ljudsku sićušnost. Sagledavajući kompleksnost i nedokučivost stvorenog svijeta koji govori o veličini svoga Stvoritelja, opažajući bogatstvo života koje se iskri i razgara u nepreglednim i neopisivim oblicima – među kojima prepoznaje sebe i svoje mjesto u veličanstvu sveopćeg događanja stvarnosti – Job motri samog Stvoritelja koji se očituje svojim nesagledivim djelom. U neshvatljivosti Svega ipak shvaća ono što zbog posvemašnje zaokupljenosti (ne)pravednošću i njezinim opravdavanjem do sada nije primjetio: njemu je darovana ova čudesna stvarnost koje je i on dio.

I ne samo darovana! Bog otkriva detalje koji se itekako tiču i Joba:

33Zar poznaješ ti zakone nebeske

pa da njima moć na zemlji dodijeliš?

34Zar doviknuti možeš oblacima

pa da pljuskovi tebe poslušaju?

35Zar na zapovijed tvoju munje lijeću

i tebi zar se odazivlju: 'Evo nas'?

36Tko je mudrost darovao ibisu,

tko li je pamet ulio u pijetla?

39Zar ćeš ti plijen uloviti lavici

ili ćeš glad utažit' lavićima

40na leglu svojem dok gladni čekaju

i vrebaju na žrtvu iz zaklona?

41Tko hranu gavranovima pribavlja

kad Bogu ptići njegovi cijuču

i naokolo oblijeću bez hrane?

                                      (Job 38,33-36.39-41)

 

Priznajući da ne poznaje prirodne zakone ni tajne života i u bićima koja su mu bliska, poput pijetla, Job shvaća važnu stvar: ako Bog hrani i brine o lavićima, o malim ptićima da bi ih držao u životu, hrani i njega. Da, iako je bolestan, još uvijek diše dahom Gospodnjim, još uvijek Bog brine o njemu i hrani. Shvaća da, koliko god čovjek mudar bio, ipak teško dohvaća koordinate vlastitog postojanja, temelja na kojem postoji i koji ga hrani, a kamoli stvarnosti u njezinim neshvaljivim razmjerima.

I povrh svega, onaj koji brine i ravna tom nedokučivom velikom i dubokom stvarnošću, još ima vremena brinuti i razgovarati sa prištavim – a sada i od prijatelja prezrenim – Jobom! Razgovara jer se nečemu od Joba nada, vidi nešto što ni sam Job ne vidi. Otkud ta Božja pažnja prema njemu? To nije mogao ničim zaslužiti prije nego li je postao, a ni sada svojom pravednošću jer:

Ako si prav, što si dodao njemu,

i što iz ruke tvoje on dobiva?

Opakost tvoja tebi slične pogađa,

i pravda tvoja čovjeku koristi.

                                       (35,7-8)

 

Tek sada mu je postaje jasno da pred Bogom stoji potpuno gol i praznih ruku, nema u njima ni traga pravednosti, ni volje za raspravom. Svi su mu aduti izbijeni iz ruku. Sada to treba reći i naglas. Zato povlači svoje riječi i kaje se za njih objašnjavajući da je govorio o čudesima njemu neshvatljivim (42,3). Spreman je učiti od Stvoritelja. Svojim ga je očima vidio. Postao je čovjek koji sluša. Ostao je bez ičega pa i bez, po ljudsku shvaćene, pravednosti – pobožnosti. Ništa nema... Sada sluša. Sluša Istinu. Dobiva jer traži...i za svoje prijatelje koji nisu tražili jer su mislili da imaju. A imali su samo Boga po čuvenju, poput Joba.

Sada Ga vidi. A vidi i sebe, malenog i sićušnog čovjeka koji je ipak velik jer, evo, može stupiti pred Boga čija moć jeste bezgranična baš zato što pokazuje pažnju kojom prihvaća i cijeni Jobovo traganje. Osim toga, Jobu dariva ljubav kojom mu vraća sve što je izgubio blagoslivljajući ga više nego prije. Može se reći da Bog sluša čovjeka daleko više nego li čovjek Boga te ga, makar i patnjom, doziva sebi „da se bolje čuju“.

 

      Umjesto zaključka

Knjiga o Jobu suočava čovjeka s patnjim i s Bogom. To su dvije stvarnosti koje nadilaze čovjeka i obilježavaju darovanu mu egzistenciju. Patnja je prigoda za preispitivanje, pokretač koji Joba nuka na iskreno traganje i to u ozračju vjere. Jer vjera je snaga kojom je Job živio pravedno dok je Boga poznavao tek po čuvenju, njome je prihvatio svoje patnje i tražio pravednog Boga i, konačno, u vjeri je prepoznao Boga u motrenju svijeta. Job vjerom u svemu prepoznaje Božje djelovanje i njegovu prisutnost, pa i u patnji. Zato on nije junak prometejskog tipa, kao što smatra Ernst Bloch, koji bi se „titanski suprotstavio božanstvu i vjerovanoj svemoći neprijatelja“ (Boga), koji bi „izišao iz Jahvea“ i stavio čovjeka iznad svake tiranije!

Job je prije svega vjernik-patnik koji vjerom nadilazi samog sebe i svoje patnje i koji, težeći za pravednim Bogom, nezaustavljivo ide prema njemu. A Bog ga sve vrijeme prati, čeka i sluša.

I još jednu važnu pouku nalazimo na samom Epilogu Knjige o Jobu. Iako je Job u patnji duhovno napredovao, promijenio stajalište i porekao svoje ranije iskaze, Bog se na koncu vraća na te opovrgnute iskaze. Izriče neočekivane riječi koje zauvijek ostaju opomenom svokome tko u usta uzme Boga, teologiju i onda ide čovjeka-patnika utjerivati u svoje teološko-katekizamske sheme. Naime, Bog na koncu Jobovim prijateljima, koji su ga optuživali na temelju teologije onoga vremena, kaže u 42,7-8:

Ti (Elifaz Temanac) i tvoja dva prijatelja raspalili ste moj gnjev jer niste o meni onako pravo govorili kao moj sluga Job. Zato uzmite sada sedam junaca i sedam ovnova i pođite k mome sluzi Jobu, pa prinesite za sebe paljenicu, a sluga moj Job molit će se za vas. Imat ću obzira prema njemu i neću vam učiniti ništa nažao zato što niste o meni onako pravo govorili kao moj sluga Job.

 

Dakle, ne samo da je Job govorio pravo nego sada njega – za kojeg su trojica prijatelja mislili da je sigurno sagriješio jer je udaren patnjom i da huli dok se pravda s Bogom – sada ga Bog uzima da se moli za ove „pravovjerne“ i, da ironija dođe do vrhunca, Bog će smilovati radi Joba – iz obzira prema svome sluzi Jobu neće im učiniti ništa nažao! Nisu govorili pravo kao njegov sluga Job! Iako je u pojedinim iskazima bio netočan (usp. Elihuovu besjedu u 33,1-13), on je živio najbolje kako je mogao i govorio najiskrenije što je mogao i zato mu u odnosu na službenu teologiju njegovih prijatelja i Bog daje pravo!

Oni su branili „katekizam“ ondašnjeg vremena, a sada su još i krivi! Zapravo, o Bogu su govorili naučenim floskulama, a nisu pogledali u Jobov život i patnju. Htjeli su omiljeti Bogu gazeći preko patnje konkretnog čovjeka Joba. A Job, osjećajući da „katekizam“ ne vrijedi za njegov slučaj, tražio je Boga, vjerovao – nasuprot prijateljima koji govore o nekom krutom Bogu kod kojega on nema šanse – da ipak postoji pravedan Bog, Bog koji ima srce i dušu. U konačnici proizlazi da je Job branio Boga od krutosti i bešćutnosti kojom su ga oslikali njegova tri prijatelja, ovdje u ulozi „službenih“ teologa.

Knjiga o Jobu, iako prividno napada službenu teologiju i „katekizam“ svog vremena, time ih zapravo čuva da ne postanu "savršeni", ali sterilni sistem u kojem više nema mjesta za život tj. za Boga. Teologija samo onda može postati dobar sistem ako se odrekne toga da bude savršen i završen sistem. Uvijek u tom sistemu mora postojati otvor kroz koju ulazi neshvatljivost i tegobnost života jer kroz nju progovara Bog i želi ukazati na nešto novo, što čovjek u svojoj ograničenosti ne opaža i ne poštuje. Time teologe svoga vremena vraća na razumljivu jednadžbu: ograničen i nesavršen čovjek može imati samo ograničenu i nesavršenu teologiju. Zato Job, kao prototip teologa koji teologiju podupire i provjerava životom, unatoč manjkavostima dobiva Božje priznanje i blagoslov.

 

Kroz povijest kulture, čovjek se prema patnji različito odnosi. Victor Hugo je govorio: Ulazimo u svijet plačući: to je život! Odlazimo također plačući: to je smrt! Patnju ne prihvaća niti Dostojevski. Oni si suvremeni predstavnici linije neprihvaćanja patnje koja se očituje od Epikura preko svih koji traže iznad svega slobodu, dostojanstvo i ovozemni čovjekov napredak, sve do najnovijeg materijalističkog humanizma i nihilizma.

S druge strane, stav aktivnog prihvaćanja i osmišljavanja patnje, toliko različit i od stoičkog podnošenja, prisutan je u kršćanstvu i kod velikih stvaralaca-patnika, poput Miltona, Beethovena, Pascala, Teilharda de Chardina, Kneippa, V. Frankla, a Bertrand Russel zaključuje: Gdje nema patnje, nema ni kulture!

Kod Joba vidimo da njegov odgovor na patnju nije moguće složiti u jednu ili nekoliko rečenica, koliko god one bile stručno koncipirane. Jer njegov odgovor ne počiva na nečemu što se može staviti u pojmove. Njegov odgovor dolazi iz njegovog susreta sa živim Bogom, sa Njegovim svjetlom u kojem potpunije spoznaje svoj položaj u stvarnosti. Na temelju toga produbljuje svoj odnos s Bogom tako da on postaje neusporedivo kvalitetniji nego prije. Zato je njegov odgovor širok kao život, kao novo produbljeno postojanje i ne može se “pojmiti” – svrstati u jedan ili drugi pojam.

Koliko god da se ovdje radi u starozavjetnoj objavi koja je, kako kaže naša službena teologija (oprez, opet smo kod službene teologije!), tek priprema za puninu koju će donijeti Novi zavjet, vidimo da je u osnovi već ovdje prisutan NZ-ni obrazac: trpljenje pravednika ne može “propasti” nego biva nagrađeno Božjim blagoslovom. Već ovdje pravednik-patnik, kao što će se to na najizvrsniji način ostvariti u Gospodinu Isusu, nakon patnje dobiva novi, blagoslovljeniji tj. puniji život.

 

Ivica Čatić

www.sveto-pismo.com

 

Ivica Čatić

RASPORED SLAVLJA SAKRAMENTA SVETE POTVRDE 2011. GODINE

02. svibanj 2011.


Datum     Dan               Župa                               Krizmatelj        Vrijeme

 

30. 04.    Subota          Golubinci                        Biskup              11,00 sati

14. 05.    Subota          Salzburg                          Biskup             11,00 sati

21. 05.    Subota          Graz                                  Biskup            10,00 sati

24. 05.    Utorak           Zemun                             Biskup             18,00 sati

29. 05.    Nedjelja       Surčin                               Biskup             10,00 sati

12. 06.    Nedjelja       Erdevik                              Biskup            11,00 sati

26. 06.    Nedjelja       Nikinci                               Biskup            11,00 sati

30. 06.    Četvrtak        Srijemska Mitrovica        Biskup            19,00 sati

02. 07.    Subota          Novi Slankamen             Biskup            18,00 sati

03. 07.    Nedjelja        Petrovaradin, Sv. Rok    Biskup            10,30 sati

 

Biskupski ordinarijat

RASPORED SLAVLJA SAKRAMENTA SVETE POTVRDE 2011. GODINE

02. svibanj 2011.

 

Datum     Dan               Župa                               Krizmatelj           Vrijeme

 

30. 04.    Subota          Golubinci                        Biskup                11,00 sati

14. 05.    Subota          Salzburg                         Biskup                11,00 sati

21. 05.    Subota          Graz                                 Biskup                10,00 sati

24. 05.    Utorak           Zemun                            Biskup                 18,00 sati

29. 05.    Nedjelja        Surčin                              Biskup                10,00 sati

12. 06.    Nedjelja        Erdevik                            Biskup                11,00 sati

26. 06.    Nedjelja        Nikinci                             Biskup                11,00 sati

30. 06.    Četvrtak        Srijemska Mitrovica       Biskup               19,00 sati

02. 07.    Subota          Novi Slankamen            Biskup               18,00 sati

03. 07.    Nedjelja        Petrovaradin, Sv. Rok   Biskup               10,30 sati



 

Biskupski ordinarijat

UPOZNAJEMO BIBLIJU: 34. KNJIGA O JOBU – I

01. svibanj 2011.

 

JobMeđu temeljnim značajkama kojima je karakteriziran ljudski život svih vremena jest i patnja. Iskustvo patnje prisutno je u različitim intenzitetima i učincima na život čovjeka. Već ograničen, ljudski vijek biva protkan patnjom što čovjeka ispunjava pitanjem o smislu, naravi i podrijetlu života...



 

      Čovjek i patnja u općeljudskom iskustvu

      Među temeljnim značajkama kojima je karakteriziran ljudski život svih vremena jest i patnja. Iskustvo patnje prisutno je u različitim intenzitetima i učincima na život čovjeka. Već ograničen, ljudski vijek biva protkan patnjom što čovjeka ispunjava pitanjem o smislu, naravi i podrijetlu života, čiji završetak za čovjeka označava još jednu patnju – smrt.

      Dok jedni patnju ne prihvaćaju, drugi su je, naprotiv, pokušavali osmisliti, Leibniz razobličiti i pokazati da ona ima sovju nezamjenljivu ulogu u ovom – najboljem mogućem – svijetu što ga je Dobri Bog uopće mogao stvoriti, svi dijele s Romanom Guardinijem pitanje koje on postavlja pred svoju smrt: zašto čovjek do spasa dolazi preko bolnih stranputica patnje? Zašto nam je život zagorčen izobiljem zabluda i nasilja? Zašto toliki nevini bolno stradaju pod udarom zla?

     Biblija je također suočena s problemom patnje. Ona je svjedočanstvo iskustva vjere i u tom svjetlu promatra patnju kao jednu od dimenzija ljudskog života viđenu očima vjere. Izabranom narodu je vjernost Savezu s Bogom bila osloncem u kojem su nalazili sigurnost za hod kroz sve prepreke na koje su nailazili tokom svoje burne povijesti.


      Biblijski kontekst Knjige o Jobu

      Vjera u jednog, jedinog i svetog Boga koji im daje život bila je optikom kojom starozavjetni promatra i ono što čovjeku otežava i ugrožava život. Naime, već prvi čovjek svojom nevjernošću u ovoj svijet unosi ekspandirajuće zlo i zato starozavjetna teologija u svojoj počenoj etapi uzrokom zla – a time i patnje – može smatrati samo čovjeka koji napušta vjernost Bogu i zato zaslužuje kaznu. Život će pokazati neodrživost ovakvog shvaćanja patnje jer je očevidno da mnogi pate nedužni a nepravednici uživaju blagostanje i dug život. Zakon retribucije (patnja je posljedica grijeha, a blagostanje pravednog života) uskoro postaje “tijesan” a tajna patnje će kasnije dobiti novo tumačenje: trpljenje pravednika postaje izvorom zasluga za cijelu zajednicu i svoje ispunjenje dobiva u Izaijinom Sluzi Jahvinom-Mesiji: Isusu Kristu.

      Knjiga o Jobu stoji na početku ovog razvojnog puta korigiranja dotadašnje nauke o retribuciji i donosi do protesta oštar upit u vidu poziva na parnicu pravednika patnika kojeg on upućuje Bogu! Riječi koje se iz Jobovih muka dižu Bogu mogu zvučati odveć tvrde i smjele. Zapravo, one to i jesu jer su nošene tvrdom vjerom i smjelim traženjem Boga, velikim povjerenjem u Njegovu dobrotu koja lomi sve prepreke i obzire snagom svoje iskrenosti i predanosti. Baš zato dopire do Boga iznuđujući njegov odgovor, Njegovu riječ koja čovjeku i ovaj puta donosi istinu i život.

      Općenito se smatra da je knjiga plod vremena poslije babilonskog sužanjstva kada se ostatak izraelskog naroda, pun vjere i očekivanja, spremno vraća u domovinu i tamo se suočava s mnogim poteškoćama. To je bio povod preispitivanju postojećeg stanja: kako prihvatiti patnju Bogu odanih i pravednih, koji je njezin smisao?

 

 

       Bio je to čovjek neporočan i pravedan:

      bojao se Boga i klonio zla

                                                               (Job 1,1b)

 

      Joba na početku knjige upoznajemo kao u svakom pogledu čestita čovjeka. Najugledniji među svim istočnjacima (1,3). Njegovo obiteljsko i gospodarsko stanje normalan je odraz njegovih ljudskih kvaliteta u odnosu prema sebi, ljudima, Bogu i životu uopće. On je jednostavno čovjek kome dobro ide. Pomnjivo pazi na poštovanje Zakona i brižljivo prinosi žrtve. Čovjekovo blagostanje, prema teološkom shvaćanju onoga vremena, plod je Božjeg blagoslova jer sve što čovjek ima, počevši od života preko obitelji pa sve do posljednjeg predmeta kojeg posjeduje, ima Božjom voljom. Živjeti, značilo je biti s Bogom.

      No, kakav je uistinu Job? Kakav je njegov istinski odnos prema Bogu? Nije li on tek trgovac kojem je vjernost Bogu moneta kojom kupuje svoje blagostanje? Može li ponajbolji, čovjek kome na zemlji nema ravna (1,8), nesebično ljubiti Boga iznad svakog materijalnog pa i svoga gologa egzistencijalnoga interesa? – pitanja su koja na sastanku sinova Božjih postavlja Satan (1,6-12; 2,1-7).

      Bog dopušta da Satan stavi Joba na ispit, da se vidi njegova vjernost, što on to zapravo nosi u duši. Vidimo, Bog je siguran u Joba, on već sada s ponosom gleda na ishod ovog ispitivanja i zato mirno dopušta da Satan Joba pogodi teškoćama (1,12; 2,6).

      Nakon što su se Božje strahote oborile na nj (6,4) – jer, iako Satan vodi ispitivanje, starozavjetni čovjek zna da se bilo koja stvar može dogoditi samo zato jer ju Bog dopušta – Job ih prihvaća kao volju Božju. Sva dobra koja je za života primio, dao mu je Bog i sada je dužan prihvatiti i zlo: kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo? (2,10). On vjeruje da mu je Bog još uvijek bliz jer još uvijek diše dahom koji mu Bog daje (usp. Ps 104,29-30).

      Upravo sada počinje Jobov hod kroz tamu i pustoš patnje: sve mu je uništeno, na svoje oči vidi propast obitelji – sve što mu je život činilo blagoslovom i veseljem iščezlo je! Pred sobom ima svoje čirevima i crvima posuto tijelo i Boga. Zapravo, preostaje mu samo Bog. Sve drugo je nestalo, nestaje i njegova put. Ostaje samo Bog kojeg Job više ne poznaje – kako bi moga prepoznati Boga kojega ne može pronaći bilo da krene na istok, zapad, sjever ili jug (23,8-9.15), koji je njegov život toliko promijenio da osjeća želju napustiti ovaj svijet i otiči u Šeol (14,13) – čak ga ni njegovi prijatelji više ne prepoznaju (2,12).

 

 

       Obistinjuje se moje strahovanje,

       snalazi me, evo, čega god se bojah.

                                                          (Job 3,25)

 

      Za razumijevanje Jobovog trenutka potrebno je njegovo stanje vrednovati onim vrijednostima kojima se pojedina dimenzija njegovog života nakon tragedije odlikovala, važno je njegov udes mjeriti mjerilima njegovog prostora i vremena da bismo mogli shvatiti njegov položaj.

      Job je čovjek kojemu je posvemašnje blagostanje potvrda Božjeg blagoslova. Iznenada, bez ikakva povoda njegovo imanje je ugroženo, nestaje sigurnosti koju daje Božja zaštita i pomoć. Pogibaju mu sedam sinova i tri kćeri za koje je prinosio žrtve misleći da nisu možda griješili i na Boga hulili (1,5). Job, kao starozavjetni čovjek koji je u skladu sa svojim vremenom, vjeruje da sve što ima i što mu se događa, da sav svoj život dobiva od Boga. Stoga zaključuje da ovi gubici ne dolaze slučajno ili sami od sebe. Uvjeren je da je to Božja volja.

      Iako njegov život sada dobiva drugi ton – jer ostati bez potomstva i imanja na ovako tragičan i časovit način značilo je stajati pred Bogom koji uskraćuje životnu puninu i koji se očituje na neočekivan i zastrašujuć način – Job ipak odlučuje od Boga prihvatiti nedaće kao i sve dobro što ga je do sada dobivao. Uskoro ga pogađa i zli prišt carbunculus, ne shvaća ga više ni vlastita žena (2,9-10; 19,17), napuštaju ga prijatelji koji su ga došli tješiti (6,15), odbačen je od svih kojima je nešto značio (19,13-22).

      Sada stoji sam u ruševinama svoga života. Sve što je imao propalo jer. Preostao mu je samo goli život, ali i on je teško ugrožen bolešću. Više se nema čemu nadati, za njega je životarenje besmisleno jer nestalo je sve što je život činilo vrijednim. On nema više kamo. Gubitkom obitelji, imetka i veza s ljudima gubi svoj identitet, sdašnjost i budućnost ostaju bez uporišta na kojem je moguće graditi život.

      Čak ni put pravednosti više nije garant života. Job je ostao praznih ruku, gol i nemoćan pred Bogom kakvog do sada nije poznavao. Bog koji šuti! Zapravo, Bog ne šuti. Očituje se svojom svemoći kojom čoveka čupa iz korijena i lišava ga oslonca pa bio on i ljudska pravednost na kojoj je do sada zasnivao život – uklanja ono posljednje iumeđu Boga i čovjeka. Stvoritelj i Stvor kao u Stvaranju... Ni onaj komu na zemlji nema ravna ne prepoznaje svečanost trenutka! Naprotiv...

 

 

       K Tebi vičem, al' Ti ne odgovaraš;

       pred Tobom stojim, al' Ti i ne mariš.

                                                          (Job 30,20)

 

      Job, skrhan bolju i beznađem, svoje stanje doživljava tragičnim: nesretni događaji svoju punu težinu imaju u činjenici da pogođen njima Job zapravo u sebi osjeća strijele Svesilnoga (6,4). Čemu se još može nadati, što da čini onaj koga Stvoritelj uzme 'ko metu (7,20), koga je sa svih strana zapriječio (3,23)? Počinje proklinjati dan kada se rodio, žali što nije umro kao novorođenče (3,11). Što će život ovakvim nesretnicima? Kad bi ga Bog sada htio uništiti, riješio bi se muka a k tomu bi još ispunio poslušnost Božjoj volji (6,9-10). Iako nije siguran da li je u pravu, upućuje Bogu pitanje zašto mu otežava ionako kratak vijek, zašto uništava djelo svojih ruku? Neka ga pusti da se još malo veseli jer ionako nakon kratkog ljudskog vijeka za svoju budućnost ne vidi ništa osim izvjesnosti zemlje tame i sjene smrtne (10,21).

      Ipak, uvjeren u svoju nedužnost, Job poziva Boga da odgovori na njegova goruća pitanja. To mu je zalog spasenja (13,16) jer smatra da nije zaslužio ovakvu sudbinu i želi živjeti pa makar privremeno morao i u Šeol da bi se kasnije odazvao na Stvoriteljev poziv u život. Mora, usprkos svemu, negdje postojati pravda koja je iznad svega što on sada razumije i njoj on upućuje svoju krv i krik koji će vapiti iznad svih tragedija, patnji i nepravednog, okrutnog Boga tadašnje teologije:

12Mirno življah dok On ne zadrma mnome,

za šiju me ščepa da bi me slomio.

13Uze me za biljeg i strijelama osu,

nemilosrdno mi bubrege probode

i mojom žuči zemlju žednu natopi.

14Na tijelu mi ranu do rane otvara,

kao bijesan ratnik nasrće na mene.

15Tijelo sam golo u kostrijet zašio,

zario sam čelo svoje u prašinu.

16Zapalilo mi se sve lice od suza,

sjena tamna preko vjeđa mi je pala.

17A nema nasilja na rukama mojim,

molitva je moja bila uvijek čista.

18O zemljo, krvi moje nemoj sakriti

i kriku mom ne daj nigdje da počine.

19Odsad na nebu imam ja svjedoka,

u visini gore moj stoji branitelj.

20Moja vika moj je odvjetnik kod Boga

dok se ispred njega suze moje liju:

21o, da me obrani u parbi mojoj s Bogom

ko što smrtnik brani svojega bližnjega.

                                                    (16,12-21)

 

      Job zapravo vjeruje u pravednog i dobrog Boga, u svoga Izbavitelja koji će ga k sebi dići da bi ga mogao gledati (19,25-27). Cijelo razmišljanje o svojoj sudbini i sudbini drugih ljudi, o životu uopće, on temelji na Božjoj pravednosti koja je imperativ i mjerilo ljudskog djelovanja. Ona je jedini put k spasenju te ključ nade u Božje milosrđe i život kojeg čovjek želi dobiti.

      U nezaustavljivom traženju izrazi Jobove vjere u pravednog Boga prelaze u prividnu bogohulnost:

20K Tebi vičem, al' Ti ne odgovaraš;

pred Tobom stojim, al' Ti i ne mariš.

21Prema meni postao si okrutan;

rukom preteškom na me se obaraš.

22U vihor me dižeš, nosiš me njime,

u vrtlogu me olujnom kovitlaš.

23Da, znadem da si me smrti predao,

saborištu zajedničkom svih živih.

                                            (Job 30,20-23)

 

      On priziva od Boga čiju (ne)pravdu ne može prihvatiti, na Boga koji je zaista pravedan da može shvatiti svu težinu i nepravednost njegove patnje. „Od Boga koji je poprimio crte krvnika na Boga koji bi govorio ljudski“, komentira biskup M. Škvorc. Tu se očituje Jobova vjera koja ne dopušta da bi Bog mogao biti drugačiji nego pravedan i dobar. Njegove riječi mogu izgledati teške i presmione jer nisu izraz onakve poniznosti kakva se inače očekuje od čovjeka pred Bogom. S druge strane, Job Boga poznaje još uvijek samo po čuvenju (42,5) – po pravednosti koju Bog traži i od čovjeka i on ne pronalazi drugo rješenje doli ići za pravednim Bogom i njegovom pravdom jer to je zalog njegovog spasenja (13,16).

      Iz ovoga je jasno da se Job ne odriče Boga; naprotiv, on je sve uvjereniji da bezbožnik ne može pred Boga stupiti (13,16). Jobovi zahtjevi za pravdom su bezuvjetni, posljednji su krik vapijućeg patnika kojemu je nada još samo u odgovoru Svesilnoga (31,35-35).

 

Ivica Čatić

www.sveto-pismo.com

 

Ivica Čatić

Od:    Do:    
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 92 93 94 95 96 97 98 99 100 101 102 103 104 105 106 107 108 109 110 111 112 113 114 115 116 117 118 119 120 121 122 123 124 125 126 127 128 129 130 131 132 133 134 135 136 137 138 139 140 141 142 143 144 145 146 >