BEOGRAD (TU) – Prijepodnevni radni dio drugoga dana Međunarodnoga simpozija o 1700. obljetnici Milanskog edikta i 1150. godišnjici dolaska Sv. braće Ćirila i Metoda na prostore Panonije, koji se 19. travnja održao u Beogradu, u Narodnoj banci Srbije, obuhvatio je pet predavanja.

BEOGRAD (TU) – Prijepodnevni radni dio drugoga dana Međunarodnoga simpozija o 1700. obljetnici Milanskog edikta i 1150. godišnjici dolaska Sv. braće Ćirila i Metoda na prostore Panonije, koji se 19. travnja održao u Beogradu, u Narodnoj banci Srbije, obuhvatio je pet predavanjaPrvom dijelu plenarnih predavanja predsjedao je nadbiskup beogradski, mons. Stanislav Hočevar, a moderirao je prof. dr. sc. Zvonko Pažin s KBF-a u Đakovu.

Prvo predavanje na temu „Starozavjetna pasha. Put u slobodu“ održao je mr. sc. Aleksandar Ninković te je temu pokušao obraditi u obzoru cijeloga Starog zavjeta, naglašavajući da Stari zavjet ne koristi kategoriju slobode i oslobađanja, ne koristi apstraktne pojmove, već se izražava konkretnim stvarima. Bog nas je oslobodio prilikom stvaranja, Isus nas je oslobodio darujući nam mogućnost da budemo jedno s Njim, pojašnjava predavač i naglašava da ničega nismo oslobođeni do trenutka kada smo progonjeni, kada se javlja inat i kada je naš neprijatelj vanjski.

„Starozavjetni izlazak, pasha, pokazuje nam važnu stvar - vanjski neprijatelj se lako pobjeđuje jer Bog pomaže. Imajući osobnu slobodu koju smo dobili stvaranjem, politička sloboda, Konstantinova sloboda omogućuje nam da se više ne bojimo progonitelja, nego da se bojimo sebe, našega samoživog ja, onoga što je u mojoj duši, požude koja je ubrala plod s drveta spoznanja dobra i zla“, pojasnio je Ninković i zaključio: „Tek gledajući na Isusa i njegov primjer, na kompletno iskustvo Staroga zavjeta koje govori o iskustvu otkupljenja i oslobađanja u smislu oslobađanja od samoga sebe, a ne političke slobode, možemo prihvatiti ponudu spasenja i postati po prirodi jedno s Bogom u ljubavi, a to znači biti slobodan“.

O „Novozavjetnoj pashi. Ostvarenju slobode“ govorio je doc. dr. sc. Ivica Čatić s KBF-a u Đakovu. U svom izlaganju predavač se ograničio na promatranje Kristova slavljenja pashe ukoliko ono inaugurira hod koji ostvaruje čovjekovu slobodu, a slobodu je promatrao u društveno-povijesnoj dimenziji njezina ostvarenja u prvim crkvenim zajednicama. Novi zavjet donosi poruku višestrukog oslobođenja čovjeka i društva po Kristu, a upućivati evanđelje samo pojedincima i samo za duhovno područje te ne omogućiti njegovu osloboditeljsku ulogu na svim razinama – i individualnoj i komunitarnoj – najbolji je put za osigurati Crkvi irelevantno mjesto u povijesti, naglasio je predavač.

„Krist je govorio o svjetiljci koja se ne stavlja pod sud nego na svijećnjak, o soli koja se treba koristiti jer može zasoliti zemlju. Nekoć se Isus obraćao farizejima rekavši da oni drže ključeve Kraljevstva u rukama a ne žele ući niti puštaju druge da uđu. Danas sigurno gleda u nas očekujući da upravo mi, Crkva, budemo oni koji će i sebi i drugima skidati okove vremena“, zaključio je Čatić.

Doc. dr. sc. Nenad Malović s KBF-a u Zagrebu izlagao je o „Suvremenom poimanju slobode“. Rekao je kako se danas u pitanje postavlja sloboda volje, a sve se više naglašava sloboda pojedinca i iz tako shvaćene slobode proizlazeća „prava“. U novom vijeku razdvajaju se unutarnja i vanjska sloboda te sloboda i vezanost, kao i sloboda i norma. Autonomija ljudskog djelovanja oslobađa se obvezujućih normi vjere, tradicije i bilo kojeg ljudskog ili božanskog autoriteta.

U javnom prostoru proklamira se sloboda pojedinca, a pojedinac u isto vrijeme stoji sa zahtjevom vlastite autonomije iz koje proizlaze njegova prava, navodi Malović i zaključuje: „Upravo područje ljudskih prava, a koja se barem djelomično poklapaju i s pitanjima etike, područje je u kojemu se vodi borba različitih shvaćanja slobode jer autonomni subjekti u vlastitoj volji utemeljuju zahtjeve za koje traže opće priznanje. Kršćansko razumijevanje darovane slobode ne može uklopiti u stav ´samopostavljene´ ili ´samoutemeljene´ kršćanske slobode, koja je iza kršćanske perspektive zapravo samovolja.

Drugom nizu predavanja predsjedao je prof. dr. sc. Pero Aračić, dekan KBF-a u Đakovu, a moderirao ih je doc. dr. sc. Nikola Vranješ s Teologije u Rijeci. Započinjući svoje predavanje na temu „Vjera u Krista i oslobođenje. Odgoj za slobodu i odgovornost“ prof. dr. sc. Vladimir Dugalić, prodekan KBF-a u Đakovu, definirao je slobodu kao dar Božji čovjeku koji ne samo da omogućuje prikladnu promjenu stanja stvari koje je izvan čovjeka, nego određuje rast čovjekova 'biti osoba' preko izbora koji su u skladu s istinskim dobrom, pa na taj način, čovjek sam sebe stvara i gradi društveni poredak.

Sv. braća navješćuju Božju riječ, donose istinu u koju se osobe ucjepljuju krštenjem, služe se Biblijom, a mi ćemo danas reći biblijskom katehezom, mistagoškom katehezom, liturgijsko-sakramentalnim životom da bi izgradili ljestvicu vrijednosti u čovjeku. Iz te ljestvice rastu kreposti, odnosno mudrost koju daje vjera, naglasio je Dugalić potičući na odgoj slobode u duhu kristocentričnosti, odgoj za slobodu savjesti u kojoj se susreću Bog i čovjek, objektivno i subjektivno, a na tom tragu treba biti i naša evangelizacija. „Sv. braća nisu bili putujući misionari već su izgrađivali mjesnu Crkvu, i u tu mjesnu Crkvu treba ucijepiti kršćanina da unutar toga raste u vjeri, izgrađuje sebe kao osobu i s time izgrađuje svoju slobodu“, zaključio je Dugalić.

Prof. dr. sc. Pažin u svom izlaganju govorio je o „Krsnoj liturgiji kao oslobođenju“. Započeo je pitanjem je li sloboda činiti sve što nam se prohtije. Jesu li slobodni oni koji robuju klađenju, kocki, alkoholu, drogama, koji su zaluđeni da je za sreću potrebno imati ovo ili ono, pa stoga upadaju u dužničko ropstvo?! Crkva naviješta da je grijeh robovanje, a služenje Bogu oslobađanje, a početak toga je krštenje naglasio je Pažin te je govorio o pravoj slobodi u Svetom pismu, krštenju kao oslobođenju u spisima crkvenih otaca, drevnim liturgijskim knjigama te današnjoj liturgiji.

Predavač je citirao: „Mi nekoć bijasmo nerazumni, nepokorni, lutalice, robovi raznih požuda i naslada, živjeli smo u zlu i zavisti, odvratni bili, mrzili jedni druge. Ali kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje spasitelja našega, Boga, on nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svom milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom“ (Tit 3,3-5), te je poručio da smo na tu slobodu pozvani, a ono što smo po krštenju primili, treba čuvati i sačuvati kako bismo stvarno bili slobodi i ispunjeni i danas, i u vječnosti. M. Kuveždanin