ZEMUN (TU) – U subotu, 27. studenoga 2021., u večernjim satima održan je deseti ekumenski susret zborova crkvenog pjevanja u župskoj crkvi Uznesenje Blažene Djevice Marije u Zemunu.  Ovaj susret je predstavljao značajan jubilej, deset godina našeg druženja u zajedništvu i pjesmi s čime su domaćini nastojali na osobit način slaviti Boga. Kroz deset godina prošao je znatan broj zborova sa zavidnim brojem onih koji u njima pjevaju. Osobito to, da neki zborovi više puta sudjeluju, govori da ideja druženja i pjesme zbližuje ljude, da se rađaju prijateljstva i želja da se dogodine opet susretnemo.

Kristova velikosvećenička molitva koja bitno uključuje poziv na jedinstvo onih koji su pošli za njim je uzeta kroz sve godine za moto svih susreta: Kao što si ti Oče u meni i ja u tebi , tako neka i oni u nama budu jedno...

Preč. Jozo Duspara domaćin ove svečanosti pozvao je prisutne pjevače i posjetioce da dublje žive Evanđelje, više se zalažu za poziv Kristov i da budu apostoli današnjeg vremena, te nosioci ljubavi, mira i radosti. On je naglasio da je ovo sjajan primjer  odaziva onih koji su zainteresirani za jedinstvo osobito kroz pjesmu i druženje, te razmjenu mišljenja.

Na koncertu su bili predstavnici katoličke, pravoslavne i evangeličke zajednice iz različitih naroda. Nazočili su pravoslavni teolog iz Beograda prof. Rakić, lazarist iz Beograda o. Petar Tašev, monah Srpske pravoslavne crkve iz Zemuna otac Ilarijon, pastor Slovačke–Evangeičke crkve iz St. Pazove Igor Feldi, te upravitelj i gvardijan franjevačkog  samostana u Zemunu fra Nenad Meter.

Koncertu su nazočili:  Mešoviti zbor Tilia iz Stare Pazove, pod vodstvom dirigentice g. Ane Đurđević. Zbor djeluje pri Slovačkoj evangelističkoj crkvi u Staroj Pazovi i slovačkom KUD–u, zatim rimokatolički župni zbor Crkve Uznesenje Blažene Djevice Marije, Sveta Cecilija, pod vodstvom dirigenta Zorana Đorđevića. Ženski zbor Pojača družba iz Beograda pod vodstvom Višnje Dimitrijević, Ansambl Musica caelestis pod vodstvom Tijane Nikolić (sopran) i Lidije Martiniello (orgulje). Također su solo nastupili Aleksandar Pantelić (bas) i Viktor Vinaji na violončelu izvodeći dijela poznatih autora.

Pokrovitelj ovog susreta bila je Uprava za saradnju sa crkvama i verskim zajednicama u ime koje je prisustvovao  g. Gavrilo Grban koji je naglasio da je ova institucija prepoznala zalaganje župnika i pjevača i da je spremna u buduće potpomagati ove susrete. S nama u duhu su bili prisutni g. Jasmina i Milan Knežević vlasnici bolnice Bel Medic čija je majka Ana bila dugogodišnji član i pjevač u zboru sv. Cecilija iz Zemuna koji već dugi niz godina pomažu ovaj projekat.

Dio zborova koje smo pozvali nisu mogli prisustvovati zbog pandemije a također i zajednički nastup je izostao zbog poštivanja epidemioloških mjera. Ipak možemo biti sretni i zahvalni Bogu na ovom daru zajedništva koji smo uspjeli organizirati unatoč teškoj situaciji ovog vremena. Kod svih sudionika se osjeća velika želja ponovnog okupljanja kao što je i bilo prethodnih godina u vremenu bez pandemije.

Petar Dujić

Ustrajmo u promicanju Kraljevstva Božjega za spasenje duša

Došli ste zarediti biskupa koadjutora u Srijemsku Mitrovicu, drevni Sirmium, kršćansku metropolu u kojoj su toliki sveci svojim životima posvjedočili za Krista. Kakvi su Vaši dojmovi s tog događaja?

Mons. Gallagher: Ideja da se biskupsko ređenje mons. Fabijana slavi u okviru mog posjeta Srbiji je rođena u apostolskoj nuncijaturi u Beogradu. Apostolski nuncij, mons. Luciano Suriani, znajući da otprilike u ovo vrijeme planiram doći u Srbiju, nakon što sam prihvatio poziv predstavnika vlasti, predložio je da pokušamo ova dva događaja obuhvatiti jednim posjetom. On me je pitao jesam li raspoložen predvoditi biskupsko ređenje mons. Fabijana, što sam ja vrlo rado prihvatio. Dva su motiva za to. Uvijek je lijepo biti svjedokom značajnih događaja za život jedne Crkve. Nemam prilike to doživjeti svaki dan. Posljednji put sam prošle godine za biskupa zaredio apostolskog nuncija u Irskoj. Za mene je ovo bila velika radost. Volim slaviti sakramente i propovijedati. Zato sam to rado prihvatio. Jučer sam imao vrlo pozitivan dojam. Ponajprije me se dojmilo aktivno sudjelovanje vjernika. Bilo je puno svećenika i vrlo lijepi broj biskupa iz regije. Za mene je to važno. Znamo za mnoge sukobe iz povijesti u ovim krajevima. Još uvijek postoje problemi i neriješena pitanja. Bilo je lijepo vidjeti tolike biskupe okupljene na slavlju ovog značajnog događaja. To je poruka jedinstva i želje za komunikacijom. Moje iskustvo službe koju vršim za Svetu Stolicu jest da Crkva nikad nije odvojena od problema društvene zajednice, bilo da se radi o narodu ili regiji. Mi smo dio te društvene stvarnosti. Tako činjenica da biskupi skupa slave jest poruka, primjer i svjedočanstvo za širu društvenu zajednicu, da se može i treba suočiti s problemima koji postoje, da je suradnja moguća, da se trebamo pomagati i podržati ovog mladog biskupa koji počinje nimalo laku službu. Za njega je važno da oko sebe osjeti jedinstvo Crkve. Zalog mučeničkog svjedočanstva s ovih prostora i njihov zagovor nam je uvijek važan, a vjerujem da je to osobito važno u krajevima, kao što su ovi, gdje patnje naroda nisu tek stvar davne prošlosti, nego i one bliske. Važno je biti ucijepljen u Tijelo Kristovo, koje diljem svijeta često pati. Znamo da je u naše vrijeme progon kršćana vrlo intenzivan u određenim krajevima svijeta. I danas mnogi svećenici, redovnici, redovnice i vjernici laici daju herojsko svjedočanstvo svoje pripadnosti Kristu. Kršćani su najviše progonjena vjerska zajednica. Stoga je i za nas važno da smo dijelom te zajednice koja svjedoči za Evanđelje, Krista i Crkvu.

Prigodom Vaše posjete susreli ste se i s katoličkim biskupima koji djeluju u Srbiji. Kakvi su Vaši dojmovi s tog susreta i općenito o našoj mjesnoj Crkvi?

Mons. Gallagher: Katolička crkva u Srbiji je – recimo to tako – skromnog stasa. Ne kažem time da je ovo mala Crkva, jer ona nije mala. Kao što smo vidjeli ovih dana, ova Crkva je životna. U biskupima sam vidio brigu i zauzetost, ponajprije za njihove svećenike i vjernike laike. To je jako važno. Nigdje biskupi nemaju rješenja za sve probleme. Dok su ovdje sredstva u svakom pogledu ograničena, ipak vidim zauzetost, dobru volju i želju da se apostolat ne ograniči samo na brigu za stado, nego da se evangelizira i svjedoči. Treba uzeti u obzir da je, kao i diljem svijeta, i ovdje u Srbiji mnogo dezorijentiranih ljudi, koji – nakon komunističkog vremena – nemaju svoju vjeru. Zato Crkva – skupa s našom pravoslavnom braćom – treba nastaviti evangelizaciju, kako bi se ovoj zemlji ponudila nada, za koju mi držimo da je jedinstvena, posebna. Ta dolazi nam iz evanđelja Isusa Krista.

Katolička crkva u Srbiji je manjinska. Koje bi moglo biti njezino specifično poslanje? Gdje vidite njezine prednosti, a u čemu slabosti?

Mons. Gallagher: Biti manjinskom Crkvom podrazumijeva mnoge prednosti. Biti Crkvom većine – to možemo vidjeti u zemljama jake katoličke tradicije – može sa sobom donijeti određenu rezignaciju i prepuštanje situaciji kakva jest, jer se kao eto stvari ionako nikad neće promijeniti. Nasuprot tomu, manjinska Crkva lakše osjeti potrebu da treba rasti kako bi opstala i ostvarila svoje potencijale. U ovom slučaju se ne osjeća potreba za očuvanjem kakvih velikih ustanova. To nam donosi svojevrsnu slobodu. Ispravno shvaćeno, vjerujem da se status manjinske Crkve treba smatrati više prednošću, nego nedostatkom. Istina je da ovdje katolici imaju jake povijesne korijene, to se vidi, ali nema onog tereta potrebe očuvanja mnogih struktura i ustanova, nego postoje mogućnosti za stvaranje novih, gledajući na stvarnost svježeg pogleda, pri čemu se traži ono što služi ovoj Crkvi, što je potrebno kako bi apostolsko djelovanje bilo omogućeno i pospješeno. Jasno je da se u manjinskoj Crkvi čezne za više kadrovskih resursa i pastoralnih sredstava, što se može doživjeti kao slabost. No, potrebna je ustrajnost, bez obzira treba li na primjer jedan župnik brinuti o 20.000 vjernika, a drugi samo o 500. I jedan i drugi trebaju vršiti svoju službu nošeni vjerom i milošću Božjom, i to s ljubavlju prema onomu što im je povjereno. Po mojem mišljenju jako je važno njegovati ljubav pastira prema vjernicima, kako bi se pozitivno vidjela stvarnost. Nikad se stvarnost ne treba gledati negativno. Ne smijemo se usredotočiti na ono što ne ide, nego na ono što uspijeva. Ustvari, tako pokušavamo nazrijeti Božju milost i prisutnost Duha Svetoga. Ako tako činimo, sve je moguće. Naše je sijati. Ljudski život u ovom svijetu je relativno kratak. Možda nećemo moći ubrati plodove onoga što smo posijali. Bitno je sijati, tražiti Božju volju, razlučiti kako trebamo djelovati i reagirati na dobrobit ljudi. Ako netko samo gleda negativnu stranu, da eto ljudi ne dolaze u crkvu, ne ide ovo ili ono, na kraju taj postaje razočaran. No, to nije kršćanski duh. Kršćanski duh nije samo u tome da gledamo pozitivno na stvari, nego i u tomu da nadiđemo negativnosti koje postoje u društvu i u zajednici. Korisno je pokušati se poistovjetiti s ljudima, imati realnu sliku o njihovim životima. Večeras smo vraćajući se u nuncijaturu vidjeli mnogo ljudi na autobusnim i tramvajskim stajalištima. Poslije radnog dana oni se vraćaju kući. Što ih tamo čeka? U kakvoj se situaciji nalaze? Što hrani njihov obiteljski život, rad, njihove prijateljske odnose? Vjerujem da je dužnost nas pastira ući u njihove cipele i tako promatrati njihov život, te im posredovati Božju ljubav. To je po meni iznimno važno. Mi trebamo ljubiti druge, jer ih Bog ljubi.

U veljači tekuće godine je izabran novi srpski patrijarh, koji nastavlja njegovati dobre odnose prema Katoličkoj crkvi. Kako Vi ocjenjujete odnos mjesne i opće Crkve sa Srpskom pravoslavnom crkvom?

Mons. Gallagher: Danas smo bili u sabornoj crkvi ovdje u Beogradu. Svećenici su nas lijepo primili, bili su prijateljski raspoloženi prema nama, vrlo pozitivni i nasmiješeni. To je znak poštovanja koje oni imaju ne samo prema meni i mojoj delegaciji, nego ponajprije prema vama kao svećenicima katolicima ovdje. Ja sam optimista. Naravno da postoje problemi i da će ih biti. Pravoslavni svijet ima poteškoća sa stvarnošću grko-katolika. Vjerujem da trebamo ustrajati i polagano ići naprijed. Ako ne vjerujemo u jedinstvo Tijela Kristova, to bi značilo da trebamo biti prepušteni vječnoj razdijeljenosti, a s podijeljenostima dolaze sukobi, napetosti, manjak poštovanja. Vjerujem da ustrajavajući, ali ne na način da zahtijevamo prava nas katolika spram drugih, nego više pokušavajući razumjeti druge i njihove poteškoće. Vjerujem da Srbija može biti vrlo pozitivan primjer na ekumenskom području. Ima ovdje i povijesnih elemenata. Ovo je zemlja na kojoj su se u prošlosti nalazile granice između otomanskog i austrougarskog svijeta. Ona bi mogla također biti „pograničnim“ prostorom ekumenskog pokreta. Taj pokret je započeo manje-više prije jednog stoljeća, a na Drugom vatikanskom koncilu doživio svoju potvrdu. Taj pokret je trenutno u svojevrsnoj krizi. Ljudi su naviknuli na susrete, na ekumenizam bratstva. Netko me je nedavno pitao što bih preporučio za budućnost ekumenizma. Smatram da trebamo ići putem teološkog dijaloga, stremeći prema nečemu bitnijem, za što potrebna raspoloživost da se od drugog primi, da se spozna njegovo bogatstvo, poput teoloških i duhovnih dubina. To se treba dijeliti. Opasnost je da se previše zaokupimo brbljanjima, kojih svugdje ima, osobito u klerikalnom svijetu. Trebamo slijediti duh kajanja. Katoličanstvo pri tomu ne treba biti u obrani, nego ono može biti obogaćeno otvaranjem prema pravoslavlju. Jasno je da u središtu brige svih Kristovih Crkava treba biti dobro vjernika. Kad se u prijeporima izgubimo u različitostima, zavistima i rivalstvima, dobro je zapitati se što misli narod Božji. Skoro sam od više visokih predstavnika različitih Crkava, u kojima ima velikih problema, čuo kako je narod sablažnjen zbog toga, pa kaže da ga ne zanimaju kleričke prepirke. Potreban je dakle življeni ekumenizam, koji je utemeljen na načelima vjere i uzajamnom poštovanju, ali koji treba imati ambiciju biti uvijek dubljim. Zbog toga inzistiram na teološkom dijalogu, kako bi se o određenim temama nastavilo razgovarati, radi toga da se uzajamnim susretima obogatimo i hodimo naprijed ka jednostavnu.

Tijekom Vašeg boravka u Srbiji susreli ste s predstavnicima državnih vlasti. Odnosi Srbije i Svete Stolice su sada dobri. Smijemo li se mi katolici u ovdje nadati skorom Papinom posjetu?

Mons. Gallagher: Razgovarao sam s predsjednikom, s premijerkom i s ministrom vanjskih poslova o zajedničkim brigama i problemima Zapadnog Balkana. Nije moguće ostati indiferentan pred napetostima koje ovdje postoje. Razgovarali smo potom o odnosu Srbije i Europske Unije. To je tama od vitalne važnosti. Razgovarali smo potom i o životu Crkve, kao i o temama koje zaslužuju biti produbljenima a tiču se života Crkve i njezinog odnosa prema državi. Iskreno govoreći, naišao sam na otvorenost i želju za suradnjom, kao i na veliko poštovanje prema mjesnoj i općoj Crkvi. Vidim da srpske vlasti imaju veliko poštovanje prema Svetom ocu i za ono što Sveta Stolica pokušava činiti na međunarodnoj razini. Bili su to vrlo korisni razgovori. Ovakvi susreti omogućuju uspostavljanje određenih osobnih odnosa, što potom jako puno pomaže kad netko sudjeluje na kakvom skupu, pa se tad susretnu poznata lica. Tako se može ići naprijed. Diplomacija koja ostaje samo na razini razmjene nuncija i veleposlanika po sebi je vrlo važna, ali ako se samo ostaje na razini razmjene dokumenata i stavova, to je vrlo slabo. Potrebno je uvijek prijeći na međusobne odnose, što je rekao bih neophodno, osobito u ovim uvjetima pandemije kad su mogućnosti putovanja ograničene. Što se tiče eventualnih poziva Papi, bilo od strane mjesne Crkve, bilo od strane vlasti, Papa je uvijek otvoren prihvatiti pozive, ali – kao što sam to već više puta rekao – Papa želi da njegov posjet donese dobrih plodova kako za Crkvu, tako i za cijelu Srbiju. Potrebno je imati malo strpljenja, raditi na tomu, njegovati tu zamisao. Vjerujem da se u bliskoj budućnosti možemo nadati mogućem Papinom dolasku ovamo, a možda i tomu da njega patrijarh posjeti u Rimu.

Pandemijska kriza učinila je da se broj vjernika na svetim misama značajno smanjio. Postoji li opasnost da mjere u borbi protiv pandemije dovedu do uskraćivanja slobode ispovijedanja vjere ili čak da nametanjem „zelenih propusnica“ i obvezatne vakcinacije bude dovedena u pitanje sloboda savjesti?

Mons. Gallagher: Dok se s jedne strane ne želi prisiliti ljude na razini savjesti, vlasti istovremeno moraju donijeti odluke i izabrati najprikladnije opcije u datom trenutku. Katkad to nije najsretnije. Jasno, uvijek je bolje ukoliko se između Crkve i države mogu ispregovarati mjere zaštite vjernika i sprječavanje širenja zaraze. U određenim državama su Vlade bile vrlo rigorozne. Možda nije u dovoljno bilo tog dijaloga. Mi u Svetoj Stolici smatramo da cijepiti se predstavlja vrlo ozbiljnu obvezu, iako ta odluka nije jednostavna. Kod nas u Svetoj Stolici nema puno onih koji se nisu cijepili. Osobe koje susreću puno ljudi u obvezi su biti cijepljene. Bilo bi dobro sve provoditi s najvećim poštovanjem slobode pojedinca, no istodobno je u igri i opće dobro tolikih ljudi. Vjerujem da želja o zaštiti drugih treba prevagnuti u odnosu na bilo kakvu slobodu izbora pojedinca u ovom slučaju. Razumjem osobe koje su u prošlosti imale negativnih iskustava, te se ne žele izložiti opasnosti, ali potrebno je vidjeti jesu li njihove zadrške stvarno dobro znanstveno utemeljene ili je to jednostavno nešto poput pukog osobnog stava. Moj stav je da se osobe s kojima surađujem trebaju cijepiti. Uvijek sam ih pokušao ohrabriti za to. Jasno, nisam imao stopostotni učinak, ali svakako da ih se većina cijepila. Smatram da oni koji imaju sumnji trebaju konzultirati svog liječnika ili kakvog stručnjaka, kako bi mogli dobiti utemeljen savjet. Dakle, razlog protiv cijepljena ne smije biti samo strah.

Diplomatski rad predstavlja dragocjenu službu u Katoličkoj crkvi. Gdje crpite snagu za ustrajnost kad kao predstavnik Svete Stolice nailazite na „gluhe uši“ u svijetu, pa čak i u samoj Crkvi i što biste željeli poručiti katolicima u Srbiji?

Mons. Gallagher: Glas Crkve nije uvijek prihvaćen, ali istovremeno osobe koje ne prihvaćaju našu vjeru i stavove Crkve, žele čuti njezin glas. Ni sekularizirani svijet nije jasan po određenim pitanjima. Sad na primjer imamo fenomen umjetne inteligencije i njezine primjene. Kakve su njezine etičke implikacije? Mnogi inženjeri i znanstvenici priznaju da je to vrlo težak teren, a potrebno je donijeti odluke koje će imati utjecaja na živote ljudi. Postoje na primjer i dronovi, koji su potpuno autonomni. Oni se mogu koristiti i kao oružja, koja su kompjutorski programirana za napade. Tako se i pojam konflikta i rata skroz mijenja. Mnogi inženjeri i znanstvenici strahuju zbog toga. Oni su svjesni da im je potreban etički vodič, jer nije da sve ono što se može napraviti služi za dobrobit čovječanstva. Vjerujem stoga da se glas Crkve treba čuti. Mi u diplomaciji propovijedamo. Naši sugovornici u nama trebaju prepoznati da je to stav naše vjere, odnosno kako je Evanđelje ishodište našeg djelovanja. Sveta je Stolica u načelu neutralna i pokušava biti nepristrana. Za razliku od svih ostalih država ona ne traži kakav nacionalni interes. Vaša Vlada mora promovirati nacionalni interes, to joj je zadaća, za to je izabrana. Sveta Stolica je drugačija. Upravo se cijeni to što mi pokušavamo biti na raspolaganju i prijateljski raspoloženi prema svima, pa čak i onima koji su u međusobnom sukobu. Dakle, to je jedna pozitivna uloga, što nije uvijek lako. Crkva i Sveta Stolica sa svojom diplomacijom pokušava pristupati svemu s određenom objektivnošću i ohrabriti druge da nadasve budu toliko darežljivi da svoje stavove stave u pitanje s ciljem traženja rješenja za sukobe i napetosti. Vjerujem da je to u povijesti bilo uvijek cijenjeno, pa tako i danas. Ima zemalja koje nas kontaktiraju, pitaju za savjet. Što se tiče poruke katolicima u Srbiji, vjerujem da je za nas katolike općenito, pa tako i za vas katolike u Srbiji, najvažnije da našu vjeru živimo radosno, i da budemo u službi šire društvene zajednice, te da izbjegavamo podjele i napetosti unutar Crkve, ponajviše sukobe zbog pojedinih osoba. Mi trebamo ljubomorno čuvati naše jedinstvo u Kristu i naš odnos prema Svetom ocu. Stvarno smo sretni, ne samo jer imamo ovog Papu, nego što uvijek imamo Papu. Bez jedinstva koje dolazi od Učiteljstva po Petrovu nasljedniku, ne znam kakvi bismo bili danas. Katkada uz nemale napore, ali uvijek čuvamo jedinstvo s Papom. Sad više nego ikad, u ovom periodu sinodalnog hoda, idemo skupa naprijed ne u pogrešnim ili suprotnim pravcima. Trudimo se ići naprijed i sačuvati to jedinstvo, koje je između Krista i njegova Crkve, a mi ljudi ga katkada možemo narušiti. Trebamo liječiti napetosti koje postoje u Crkvi, kako bismo bili u službi čovječanstva, kako bismo promicali Kraljevstvo Božje i spasenje duša. To je jedini razlog našega postojanja.

Razgovarali: vlč. Mirko Štefković, vlč. Vladislav Varga, vlč. dr. Tibor Szöllősi i Velimir Martinović

SOT (TU) – Sveta Katarina, djevica i mučenica, crkveni god u Sotu, proslavljen je 25. sutednog 2021. svečanim euharistijskim slavljem u 11.00 sati.

Euharistijsko slavlje je predslavio vlč. Ivica Čatić, župnik u Rumi, uz  suslavljenje preč. Božidara Lusaveca, župnika u Beški, domaćeg župnika vlč. Nikice Bošnjakovića, vlč. Ivice Zrno, župnika u Laćarku, vlč. Zdravka Čabrajaca, župnika u Golubincima, vlč. Ivice Živkovića, župnika u Hrtkovcima, o. Darka Raca, grkokatoličkog župnika u Bačincima, o. Vladimira Edelinskog Mikolke, grkokatoličkog župnika u Berkasovu i o. Mihajla Režaka, grkokatoličkog župnika u Šidu.

Zpočinjući euharistijsko slavlje, vlč. Ivica Čatić je pozvao na razmišljanje o stalnosti u vjeri, te na propitivanje o vjernosti Bogu, jer prema riječima predslavitelja sveta Katarina je istinski primjer upravo na ovom području.

U prigodnoj homiliji, vlč. Ivica Čatić se okupljenim vjernicima obratio slijedećim riječima:

Kad sam se počeo pripremati za razmatranje o sv. Katarini Alekandrijskoj, vidim problem: za razliku od Sienske i Genovske – ne zna se puno. Tako kažu oni što o njoj pišu u knjigama. Tek tri stvari: bila je kršćanka, spremna i na mučeništvo da se ne odrekne vjere te, suočena s 50 filozofa, uspjela je čak i njih utvrditi za Krista!

Malo je? Da, malo podataka. Ali, zapravo, nije malo. Veliki su! Ne idu u širinu, ne vuku duh ovamo i onamo, ne zasipaju ga raznim bojama i temama nego – duboko i u srž stvari!

Sv. Kata, kršćanka. Kao mi? Ona se ne da ni malčice odmaknuti od Krista! A mi, odmičemo se. Polako. Iz koljena u koljeno. Sve smo dalje. Ono što je bilo jasno ocu, više nije sinu…a još manje će biti unuku, praunuku. Dakle, ipak se odmičemo, otklizavamo…dalje i dalje…

Kada? Kada gledamo kako svijet misli i radi – i mi ćemo tako, da ne budemo drugačiji. Da ne zaostanemo… Kada nemamo snage reći ni sebi a ni djetetu – nemoj, sinko, to nije put dobra. Vidi, pokazat ću ti kako treba. Eh, da...pokazat će samo onaj tko vjeru živi, iz nje razmišlja i odlučuje.

Jedan je teolog rekao – zaboravio sam koji jer sam to davno pročitao, još nisam bio ni bogoslov – možda su jedino sveci pravo razumjeli Isusa? Jesu, drugačiji su od nas, čudni, ali…Ima nešto.

Dok neki kršćani ni ne razmišljaju koliko se svojim mislima, riječima i djelima udaljuju od Svjetla svijeta, neki to opažaju no ipak smatraju da je to prihvatljivo jer „nova su vremena“, sv. Katarina – kao i toliki mučenici s njom – ni ne pomišljaju to učiniti.

Da, postoje kršćani koji misle da će nešto dobiti, pribaviti za sebe ako se odmaknu od Kristovog svjetla i života. A sveci znaju – dalje od Krista, dalje sam i od sebe. Od svog života. „Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?“ – pita nas Isus!

Tu smo! Oni su Krista stvarno pustili u sebe, stvarno počeli sve mjeriti njime. Doživjeli svjetlo, radost, blagoslov i mir… Doživjeli koliko život može biti puniji, jedriji. I kako to napustiti kad si jednom osjetio? Kad u tvojoj duši zvoni nova pjesma, sijaju nove, svijetle boje – kako se vraćati na staro, u sivilo, u muk, kako ponovno sklopiti krila i nikad ih više ne raširiti na let? Kako okljaštriti svoj život?

Da, sveci su ljudi koji drugačije razumiju Krista, razumiju punije jer je već jednom promijenio njihov život. Jasno je da ga drugačije doživljavaju, vide i osjećaju. I blago su za sve oko sebe koji imaju oči to vidjeti.

Kad Isus kaže da će onima koji budu ispitivani radi Njega dati mudrost kojoj se neće moći oprijeti nitko od njihovih progonitelja, onda misli na taj drugačiji život koji je u njima, na taj drugačiji Duh kojim oni dišu. Kad je sv. Katarina progovorila, kakve su to riječi novoga, čistoga života morale biti? Naše ljudske pameti i mudrosti su veće ili manje, ali uvijek u okvirima ovog svijeta. Ali riječi iz drugačijeg života! Drugoga svijeta! Riječi odozgor, koje dižu visoko. Koje ne poznaju straha, umora, granica..?

Draga naša sv. Kato, malo o tebi znamo i nemamo puno za pričati. Ali i ono malo riječi, toliko duboko idu da otvaraju čitav novi svijet pred kojim čovjek mora zašutjeti. Božje je to čudo da s par podataka život Njegove svetice govori više negoli sve mudrosti ovoga svijeta. Jer iz tih malo podataka, kako god skromni bili, progovara Evanđelje – Riječ života vječnoga!

Svetac, jer je pun Boga, govori i kad šuti. Ovim svijetom njegove stope ostavljaju drugačiji trag. On se neće usklađivati sa svojim vremenom; on ne mora biti popularan i cijenjen od svijeta. Jer iz njegovih koraka prosijava vječnost jer mu je srce njoj otvoreno, u nju uronjeno.

Neka nas sve skupa njezina blizina s Kristom i njezin zagovor pokrijepi da se i sami otvorimo čudu onoga života koji je preobražavao njezino ovozemaljsko postojanje. Radi kojega se nije dala odvajati od Krista. Iz kojega je progovorila i zbunila tražitelje istine. Otvorila im oči. O kad bismo je slušali barem kao ti mudri pogani! Sv. Kato, moli za nas!

Na koncu euharistijskoga slavlja se vlč. Nikica Bošnjaković, župnik domaćin, zahvalio svećenicima koji su došli uzveličati proslavu crkvenoga goda, te svim vjernicima koji su pokazali svoju vjernost Bogu i došli na svetu Misu. Posebno se zahvalio svima koji su pomogli oko organizacije ovogodišnje proslave crkvenoga goda svete Katarine, djevice i mučenice.

Tekst: Luka Jašćur/Ivica Zrno

Fotografije: Luka Jašćur

HRTKOVCI (TU) – Patron župe, Sveti Klement I., papa i mučenik, proslavljen je 23. studenoga 2021., svečanim euharistijskim slavljem u 17.00 sati.

Euharistijsko slavlje je predslavio vlč. Luka Ivković, župnik župe Sveti Josip, zaručnik Blažene Djevice Marije u Čereviću, uz suslavljenje preč. Joze Duspare, župnika u Zemunu, vlč. Ivana Rajkovića, župnika u Petrovaradinu 2, preč. Marka Loša, župnika u Petrovaradinu 3, preč. Božidara Lusavca, župnika u Beški, vlč. Nikice Bošnjakovića, župnika u Šidu, vlč. Ivice Zrno, župnika u Laćarku i domaćeg župnika, vlč. Ivice Živkovića.

Na početku euharistijskoga slavlja vlč. Luka Ivković je srdačno pozdravio okupljene vjernike, te izrazio radost zbog mogućnosti predslavljenja euharistijskoga slavlja u ovom veoma važnnom danu za hrtkovačku vjerničku zajednicu.

U prigodnoj homiliji vlč. Luka Ivković je podsjetio vjernike na vrijednost i veličinu mučeničkog primjera sv. Klemeta I., pape i mučenika.

Biti Kristov i pripadati Kristu nikada nije bilo jednostavno. To vidimo još iz prvih kršćanskih vremena. I danas, dok govorimo o tim hrabrim primjerima vjere, izdvjamo i jedan konkretni primjer – život, djelo i svejedočanstvo svetog Klementa I., pape i mučenika. Možemo se pitati što ga je potaklo da ugrozi svoj život ili što je bio motiv da se odluči na ovakav konac života? Odgovora našom ljudskom logikom nećemo dati niti ćemo pronaći. A ako se bolje zadubimo razmišljajući o svemu odgovor je samo jedan – Isus Krist, izvor pravog života i svake vjerničke hrabrosti.

Dopustimo da nam ovaj primjer vjere, ne samo progovori, nego da nas i ohrabri kako bismo i mi u današnje vrijeme i u sasvim konkretnoj situaciji znali nasljedovati hrabre primjere vjere. Stoga se danas možemo pitati – što za tebe katoliče znači vjera, vjernost, iskreno pripadanje Bogu, što za tebe znači život i svjedočanstvo za Boga? Je li tvoj vjernički život živ ili je neka vrsta puke tradicije?, poručio je, između svega vlč. Luka Ivković okupljenim vjernicima.

Na koncu euharistijskog slavlja, župnik vlč. Ivica Živković se zahvalio predsjedatelju slavlja i svim svećenicima koji su došli uzveličati proslavu crkvenoga goda, kao i svim vjernicima, domaćinima i gostima, koji su svojom nazočnošću učinili slavlje ljepšim i bogatijim. Posebno se zahvalio svima koji su pomogli organizaciju slavlja.

Nakon euharistijskog slavlja svi su se uputili u župsku kuću gdje se upriličilo tradicionalno druženje za svećenike i vjernike.

Ivica Zrno

SRIJEMSKA MITROVICA (TU) – U ponedjeljak, 22. studenoga 2021., u župi Sveti Dimitrije, đakon i mučenik u Srijemskoj Mitrovici proslavljen je spomendan svete Cecilije, djevice i mučenice, koja se slavi kao zaštitnica pjevača, glazbenika i glazbe, napose crkvene glazbe.

Večernje euharistijsko slavlje je slavljeno za sve pokojne pjevače, zborovođe i orguljaše. Tom prigodom se okupio župni zbor, te su svečanim pjevanjem proslavili taj za njih važan datum i sveticu čije ime i nosi župni zbor.

Euharistijsko slavlje je predslavio msgr. Fabijan Svalina, biskup koadjutor srijemski, uz suslavljenje srijemskomitrovačkog župnika mons. Eduard Španović i vlč. Ivica Zrno, župnika u Laćarku i pastoralnog suradnika u Srijemskoj Mitrovici.

U prigodnom obraćanju okupljenim vjernicima, na početku euharistijskog slavlja, msgr. Fabijan Svalina je podsjetio na veličinu i vrijednost vjerničke ustrajnosti svetice koje se današnjim danom sjećamo, te pozvao na istinsko nasljedovanje ovog hrabrog primjera vjere.

Nakon euharistijskog slavlja upriličena je tradicionalna večera za pjevače, kao i druženje svih pjevača. Tom prigodom, na osobit način, izriče se zahvala svima koji se u župi angažiraju kao pjevači, te svojim glasovima uveličavaju euharistijska slavlja. To je također prilika izreći zahvalu za ustrajan rad voditeljici zbora s. Ceciliji Tomkić. Kako s. Cecilija nosi ime svetice čiji se spomen slavi, ujedno je upriličeno i imendansko slavlje.

Kod ovoga dijela msgr. Fabijan Svalina se osobito ovrnuo na prethodni dan, kada je zaređen za biskupa koadjutora srijemskog, te zahvalio svima na trudu i naporu vezanom uz slavlje. Pohvaljujući njihovo lijepo pjevanje potaknuo ih je na daljnju ustrajnost, kako kod proba tako i kod euharistijskih slavlja.

Tekst: Ivica Zrno

Fotografije: Marko Maras

SRIJEMSKA MITROVICA (IKA) – FOTOGRAFIJE/VIDEO – Na svetkovinu Krista Kralja u nedjelju 21. studenoga u katedrali-manjoj bazilici sv. Dimitrija u Srijemskoj Mitrovici tajnik Svete Stolice za odnose s državama nadbiskup Paul Richard Gallagher u zajedništvu s mons. Đurom Hranićem, nadbiskupom i metropolitom đakovačko-osječkim, i mons. Đurom Gašparovićem, biskupom srijemskim, zaredit će za srijemskoga biskupa koadjutora mons. Fabijana Svalinu.

Biskupsko ređenje mons. Fabijana Svaline, u nedjelju 21. studenoga, od 11 sati prenosit će uživo Radiotelevizija Vojvodine, a prijenos svečanoga slavlja ustoličenja novog biskupa pruzimat će Hrvatski katolički radio (HKR) i Laudato TV.

Glavni zareditelj bit će tajnik za odnose s državama Svete Stolice nadbiskup mons. Paul Richard Gallagher, a suzareditelji đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić i srijemski biskup mons. Đuro Gašparović.

Papa Franjo imenovao je u četvrtak 7. listopada biskupom koadjutorom u Srijemskoj biskupiji u Republici Srbiji mons. Fabijana Svalinu, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, dosadašnjeg ravnatelja Hrvatskog Caritasa i ravnatelja Hrvatske katoličke mreže.

Mons. Fabijan Svalina rođen je 7. studenoga 1971. u Đakovu od oca Mirka i majke Lucije rođ. Poljičak. Studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu. Za svećenika Đakovačke ili Bosanske i Srijemske biskupije zaređen je 29. lipnja 1997. u Đakovu.

Bio je župni vikar u Župi Uzvišenja Svetoga Križa u Osijeku – Retfala, potom od 1998. do 2004. odgojitelj – prefekt u Međubiskupijskom sjemeništu na Šalati u Zagrebu. Od 2004. do 2010. obnašao je službe tajnika Biskupskog ordinarijata, kancelara Nadbiskupskog ordinarijata i voditelja nadbiskupijskog Tiskovnog ureda. U nekoliko mandata bio je član Prezbiterskoga vijeća i član Zbora savjetnika.

Na Izvanrednom plenarnom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije (HBK) u Zagrebu 25. siječnja 2010. izabran je za zamjenika generalnog tajnika HBK. Na toj službi bio je do siječnja 2017.

U srpnju 2010. imenovan je za v. d. ravnatelja Hrvatskog Caritasa, a potom, 2012. godine, i ravnateljem te ustanove HBK na čijem je čelu i danas.

Početkom 2011. godine imenovan je u Odbor HBK za organizaciju dolaska svetoga oca Benedikta XVI. u Hrvatsku te mu je, između ostalog, povjerena koordinacija susreta Svetog Oca s predstavnicima civilnog društva, akademske zajednice, kulture, poduzetnika, diplomatskog zbora i s poglavarima vjerskih zajednica u Hrvatskom narodnom kazalištu. Godine 2011. imenovan je članom – supredsjedateljem Mješovitog povjerenstva Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije za izradu popisa oduzete imovine Katoličkoj Crkvi za vrijeme komunističke vladavine.

Odlukom hrvatskih biskupa, od 2017. godine postaje ravnatelj Hrvatske katoličke mreže (HKM) u koju su integrirani Hrvatski katolički radio, Informativna katolička agencija, novi mediji i mrežna stranica HKM-a.

Hrvatski Caritas vodi u vrijeme nekoliko velikih nacionalnih žurnih projekata pomoći stradalima od prirodnih nepogoda i kriza izazvanih ljudskim faktorom; tako 2014. godine inicira pomoć stradalom stanovništvu od poplava u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Republici Srbiji, 2015. mobilizira mrežu Caritasa za pomoć u migrantskoj krizi, a 2020. godine nakon razornih potresa u Zagrebu i na Banovini, aktivno provodi projekte HBK u stambenom i socijalnom zbrinjavanju stanovništva. Godine 2021. inicijator je pregovora s predstavnicima Vlade Republike Hrvatske o provedbenom ugovoru za Hrvatski Caritas i dijecezanske Caritase.

Kapelanom Njegove Svetosti imenovan je 30. travnja 2012.

Fotografije možete pogledati ovdje.

Video možete pogledati ovdje.

Izvor: ika.hkm.hr

Fotografija: Vedran Jegić

Video: Emisije RTVojvodine