Hebrejski naziv za ove knjige jest dibre hajjamim, događaji u danima tj. zbivanja vremena. Grčki prijevod Biblije ovu knjigu dijeli na dva dijela, što slijedi i naša kršćanska Biblija.

      Hebrejski naziv za ove knjige jest dibre hajjamim, događaji u danima tj. zbivanja vremena. Grčki prijevod Biblije ovu knjigu dijeli na dva dijela, što slijedi i naša kršćanska Biblija, i naziva je paraleipomenon, ono što je ispušteno u smislu da nije izrijekom spomenuto u knjigama o Samuelu te o Kraljevima. U Hebrejskoj Bibliji se ove knjige nalaze u trećem dijelu, među spisima. Neki rukopisi je stavljaju na početak spisa a neki na kraj, dok je grčki prijevod Sedamdesetorice i moderni prijevodi Biblije stavljaju odmah iza knjiga o Kraljevima. Tako činimo i mi u ovom našem kratkom pregledu knjiga SZ-a.

      Svrha knjige

      Uzimajući u obzir da svojim najvećim dijelom Knjige Ljetopisa prepričavaju iste događaje koji su već opisani u Knjigama o Samuelu i Knjigama i Kraljevima – mnoge detalje ispušta pa su ih čak znali smatrati osiromašenima – te s obzirom da ih hebrejska Biblija smješta u treći dio, čak na sam konac kanonskih knjiga, navodi na zaključak da Ljetopise ne treba shvaćati kao paralelnu verziju događaja, dakle konkurentsku, onima koje donose Knjige o Samuelu i Knjige o Kraljevima nego radije kao njihovo dodatno pojašnjenje i interpretaciju.

      Ljetopisi, nakon što pruže opširan prikaz Izraelove genealogije (1Ljet 1-10), počinju prikazivati djelovanje Davida kao kralja. Nakon Davidove i Salomonove smrti te podjele kraljevstva, Ljetopisi gotovo zanemaruju zbivanja sa Sjevernim kraljevstvom, navodeći ga samo ponekad kao neprijatelja Južnog kraljevstva.

      Osim usredotočenosti na Izraelovu monarhiju i to prije svega na njezin kasniji južni izdanak, Ljetopisi će naglašenu pažnju pokloniti prijenosu Kovčega saveza u Jeruzalem, tijekom kojega David određuje gdje će biti podignut Hram, određuje levite koji će služiti u bogoštvolju koje se ima iskazivati Gospodinu te vrši pripreme za izgradnju Hrama, koju povjerava svom nasljedniku Salomonu. Motiv prijestolonasljednika koji ima brinuti o Hramu tako očituje tijesnu poveznicu između monarhije i kulta, tj. štovanja Boga koja se promatra kao Davidov projekt i ostavština Izraelu.

      Ova veza nije samo formalna: David će pozivati na sržnu kategoriju: traženje Boga i obdržavanje Zakona (1Ljet 22,11-19). Ona prožima cijelu knjigu. Poniziti se i tražiti Boga za posljedicu će imati prosperitet cijelog Izraela, dok napuštanje Boga vodi nacionalnoj dekadenciji. Stoga poput neka vrste „kanona“ unutar knjiga stoje likovi Davida i Salomona koji utjelovljuju skladnu povezanost monarhije sa štovanjem Boga u Hramu i vjernošću njegovom Zakonu. Ova povezanost ostaje ideal za buduće generacije. Stoga se Knjige Ljetopisa trebaju shvatiti ne toliko kao historiografski prikazi događaja koje spominju nego kao nastojanje utvrditi važnost Hrama i bogoštovlja u njemu. Ako je propašću dinastije i monarhije od prijašnjih institucija ostao samo Hram i leviti koji ga opslužuju, to je onda volja Božja u nju treba poštovati a Hram i levite čuvati i unaprijeđivati.

      Izrael – izabran između mnogih naroda

      Prikazujući Izrael smješten na široj povijesnoj pozadini, na „karti naroda“, kroničar koji je pisao Ljetopise posebno mjesto daje Abrahamu i njegovu potomstvu, napose Jakovu i njegovim sinovima, među kojima opet naglasak stavlja na Judino te Levijevo pleme.

      Iako je meterijal, tj. podaci koje ovdje donosi podudaran sa drugim rodoslovljima u Starom zavjetu, kroničar nam ipak pruža neke svoje specifičnosti. Dok znamenite likove (Adama, Nou, Abrahama itd) spominje bez da navodi velike događaje kojih su bili protagonisti, značajno je što ne spominje da je izraelski narod boravio igdje drugdje osim u na teritoriji Obećane zemlje. Ovo, imajući u vidu da kroničar piše nakon povratka iz babilonskog sužanjstva, ima posebnu važnost jer time zapravo poručuje da je Izrael određen za Obećanu zemlju, da njegov narod pripada toj zemlji a zemlja narodu. Posebnu potvrdu ovog teologumena Ljetopisi vide u činjenici da je Gospodin vratio Izraelce iz egzila i to čak preko asirskog imperatora Kira koji će narediti puštanje Izraleca na slobodu i njihov povratak kući. Time su povijesni događaji dali povoda stvaranju ovog teološkog zaključka. Njega će na književnom planu Ljetopisi podvući maločas istaknutim nespominjanjem da je Izrael igdje drugdje boravio osim u svojoj zemlji. No, ovakva sjajna linija Izraelove „osiguranosti“ na vlastitoj zemlji ima svoj razlog – Božja vjernost njegovim obećanjima. Obećana zemlja je Izraelova samo zato što ju je Gospodin obećao praocima – Abrahamu, Izaku i Jakovu! Stoga Izrael po povratku u svoju zemlju nakon babilonskog sužanjstva mora živjeti životom dostojnim Božjeg saveznika. Na Božju vjernost mora odgovoriti svojom vjernošću. Iako su bili nevjerni i predao ih je u babilonsko sužanjstvo, Bog ih je ipak odande izvadio i prije negoli su se do kraja tj. dovoljno pokajali. Zato biti vjeran saveznik s Bogom nije samo političko pitanje nego pitanje elementarne ljudskosti – imam li obraza na takvu dobrotu stisnuti srce i praviti se kao da ništa nije bilo? Tako pitanje savezništva postaje pitanje ljudskosti, biti ili ne biti njihovog čovještva.

      Zlatno doba – David i Salomon

      Cilj poruke koju Ljetopisi žele prenijeti počinje s Davidom. Međutim, njega ne interesira svaka pojedinost u svezi s Davidom nego prije svega Davidovo kraljevanje nad Izraelom. Time kroničar pokazuje da pretpostavlja kako čitatelji ostale činjenice poznaju iz drugih knjiga i predaja, a on će se fokusirati na njemu važne teme i naglaske.

      U njegovom je interesu naglasiti kako je cijeli Izrael bio oko Davida dok je izabiran za kralja (1Ljet 11,1), cijeli Izrael je bio s njim dok je osvajao Jeruzalem (11,4), dok je određivao mjesto gdje će biti pohranjen Kovčeg saveza (15,3). Ovdje David određuje da samo leviti smiju nositi Kovčeg saveza (15,2; usp. Pnz 10,8; 18,5). Tada su dana pravila za izvođenje sakralne muzike, za koju su opet zaduženi leviti (16,4-6), pjevaju se određeni psalmi koji pripadaju današnjoj kanonskoj zbirci psalama tj. Psalteriju (105; 96; 106).

      David tada proslijeđuje donoseći odluku i vršeći pripreme za podizanje kuće Božje – Hrama (22,1). Sve buduće davidove aktivnosti upravljene su ovome cilju – urediti Hrama i bogoštovlje u njemu. Ljetopisi prešućuju čitave epizode dramatičnih događaja iz Davidovog političkog i privatnog te obiteljskog života. To ne znači da Ljetopisi žele nametnuti neku novu sliku Davida ili ga prikazati kao bezgrešnog – na kraju, dok objašnjava zašto on sam ne može podići Hram nego to ima učiniti Saolomon, on priznaje da je to zbog toga što mu je gospodin zabranio podizati Hrama poradi sve krvi koju je prolio u ratovima koje je vodio (28,1-10). Ljetopisi, dakle, ne žele ponuditi neku novu sliku kralja Davida, ne žele zatvarati oči pred njegovim grijesima. Oni žele idealizirati kralja Davida, ali žele idealizirati njegovu ulogu u brizi za narod, za njegovo dobro i jedinstvo, te njegovu brigu za Hram Gospodnji i štovanje Boga u njemu. Ovo su bile nasušne potrebe u poslijesužanjskom periodu kad Izrael treba ponovno stati na svoje noge. Povijesno iskustvo ih je naučilo da života nema ako se udalje od Gospodina i ako ne budu brinuli o zdravlju naroda. I zato Ljetopisi u prvi plan izvlače ove Davidove aktivnosti, idealiziraju ih da bi ih u novom vremenu stavili cijelom Izraelu kao ideal – obnova Izraela treba počivati na ovim davidovskim kvalitetama!

      Nakon što je Salomonu prenio upute za izgradnju Hrama (28,11-21), David svoj život završava molitvom (29,10-19). U njoj kroničar Ljetopisa posebice ističe specifično shvaćanje monarhije: pravi vladar, u punom smislu te riječi, jest samo Bog; veličanstvo i moć pripadaju samo njemu, jedino on može dati da raste i napreduje svako drugo biće. David i njegov narod samo su ljudi u prolazu čije će vrijeme minuti kao što je minulo i vrijeme njihovih otaca i praotaca. Nasuprot toj prolaznosti, Bog će podići svoje kraljevstvo i na njegovo prijestolje posaditi jednog od Davidovih potomaka.

      Salomon će, nakon Davidove smrti, preuzeti prijestolje i predvoditi izgradnju Hrama te ustanovi kulta u njemu. Ljetopisi, želeći dati smjernice za svoje vrijeme, ispuštaju tamne strane Salomonovog života (popuštanje poganskim ženama i njihovim kultovima, što je zapravo idolopoklonstvo, usp. 1Kr 11). Tako se monarhija i njezina briga za čistoću štovanja Boga stavljaju kao standard za poslijesužanjski period u kojem kroničar Ljetopise pruža Izraelu na čitanje.

      Ljetopisi, naglašavajući silnu brigu Davida i Salomona oko podizanja Hrama i uspostave štovanja Boga u njemu, uspijevaju odgovoriti na potrebe post-egzilskog Izraela. Iako u njemu više nema kralja tj. monarhije, po povratku iz Babilonije obnovljen je Hram. Izrael još uvijek ima ono u što su kraljevi gledali sa najvećom brigom – Hram. Dakle, ono najbitnije narod Božji ima i treba nastaviti voditi brigu o njemu i o slavljenju Boga koje se u njemu događa. To je ono što Izrael još uvijek može činiti da bi ostao saveznik Božji!

      Izrael treba odlučiti između vjere i nevjere

      Veoma je rječit i postupak Ljetopisa prema činjenici da je Izrael kao kraljevstvo i kao narod doživio raskol već prije babilonskog sužanjstva. Iako su ranije knjige govorile o Judi, kao o južnom kraljevstvu sa sjedištem u Jeruzalemu (gdje je nastavila postojati Davidova kraljevska loza i Hram), te o Izraelu, kao o zajednici sjeverni plemena koja su se odijelila, Ljetopisi konstantno govore o Izraelu kao o jedinstvenoj i nepodijeljenoj cjelini! Za njega postoji samo jedan Izrael, koji doduše ima svojih zastranjenja i grijeha, ali koji pred Bogom u teološkom smislu predstavlja jedinstveni entitet.

      U strogo teološkom smislu, Ljetopisi su bliski Knjizi proroka Ezekiela jer žele Izraelcima posvijestiti da je svaki novi naraštaj odgovoran za svoj odnos s Bogom, bez obzira nalazi li se trenutno pod kaznom (u izgnanstvu) ili je ono prošlo a predstoji mučan period obnove u kojem se svakodnevno osjeća nedostatak onih dobara od prije odlaska u babilonsko sužanjstvo.

      Za pojedine tragedije obaju dijelova podijeljenog kraljevstva, Ljetopisi pronalaze razlog u prethodnoj nevjeri, tj. napuštanju Boga od strane vladara ili naroda. Štoviše, ljetopisac uvodi novu kategoriju: tražiti Boga! Da bi izrazio kako u tijeku povijesnih previranja i nedaća, vjera ne može biti nešto što miruje, što se posjeduje, ali se s time ne mora baviti nego da je vjeru nemoguće zadržati bez stalnog aktivnog angažmana – jer vjerovati znači u mnogo čemu ići protiv struje vremena – ljetopisac govori o traženju Boga. Tražiti se ne može pasivno, bez angažiranosti, bez zauzetog iščekivanja, ispitivanja, hoda i truda. Za njega, dok promatra pojedine vladare ili osobe općenito, moguće su samo dvije ocjene: čovjek ili traži ili napušta Boga. U povijesnom hodu kroz SZ Božja blizina je dokazana i u nju teolozi i proroci više ne sumnjaju, no sada je sazrelo vrijeme da čovjek/narod postavlja pitanje: tražim li ja Boga, da li je on za mene vrijednost ili uspijevam živjeti bez njega? Za onoga koji je krenuo krivim putem, ali se odlučio vratiti, Ljetopisi kažu: ponizio se pred Bogom. Dakle, povratak ne može biti deklarativan, samo vanjski čin kao dobro povučen potez osobne politike koji će se sigurno isplatiti. On je poniženje u smislu da se vladar mora odreći svojih dojučerašnjih principa, inače se za njega ne može reći da traži putove Gospodnje i stoga opet zaslužuje osudu Gospodnju.

      Ovdje i mi, kršćani 3. milenija, možemo posegnuti za duhovnim blagom SZ-a da bismo se okoristili veoma jasnom terminologijom koja pomaže odrediti što jest a što nije autentičan odnos prema Bogu, odnosi li se čovjek prema svome Stvoritelju onako kako dolikuje, ili zanemaruje i svoj iskon i svoj ishod. Iako je termin tražiti Boga ponešto problematičan jer može stvarati dojam da se Bog skriva ili je teško dostupan čovjeu, ipak ga je i Gospodin Isus upotrijebio u posebno rječitoj paraboli o biseru Kraljevstva koji je skriven na njivi (Mt 13,44) i koje čovjek treba tražiti i pronaći te – ovdje Isus dodatno pojačava nijansu traženja tj. nastojanja i truda – prodati sve da bi kupio tj. domogao se njive na kojoj je biser Kraljevstva. Odmah potom, Isus izgovara još jednu kratku parabolu o trgovcu koji traga za lijepim biserjem (Mt 13,45-46). Dakle, i u Isusovom poučavanju o stavu čovjeka pred tajnom Božjeg kraljevstva kategorija traganja ima središnje mjesto!

Ivica Čatić

www.sveto-pismo.com

Ivica Čatić

U legendarnom hrvatskom marijanskom svetištu Trsat u Rijeci će se od 9. do 11. lipnja održati 2. festival hrvatskih vjerskih filmova kojega organiziraju Istra film i Franjevački samostan.

      U legendarnom hrvatskom marijanskom svetištu Trsat u Rijeci će se od 9. do 11. lipnja održati 2. festival hrvatskih vjerskih filmova kojega organiziraju Istra film i Franjevački samostan. Ovaj specijalizirani filmski festival na jednom će mjestu okupiti i natjecateljskom vrednovanju izložiti godišnju produkciju vjerskih filmova snimljenih u Hrvatskoj i njenoj dijaspori širom svijeta.

      Na Festivalu mogu sudjelovati filmovi svih žanrova u  kojima se iskazuju evangelizacijske i društvene vrijednosti Katoličke crkve u Hrvata - igrani, dokumentarni, animirani, obrazovni, amaterski – uz uvjet da ne traju duže od 60 minuta. Organizacijski odbor može u festivalsku konkurenciju uvrstiti i filmove dužega trajanja ako procijene da se radi o vrijednom ostvarenju. Godina proizvodnje nije uvjet za sudjelovanje na festivalu.

      Producenti i autori koji žele sudjelovati na Festivalu Trsat trebaju do 18. travnja 2011. godine ispuniti prijavnicu i ostale uvjete koji se nalaze na web adresi http://trsat.istrafilm.hr

      Predsjednik organizacijskog odbora festivala je fra Serafin Sabol, a direktor i selektor filmski redatelj Bernardin  Modrić.

Bernardin  Modrić

Bernardin Modrić

PETROVARADIN, 7. veljače 2011. - U ponedjeljak 7. veljače u Biskupijskom pastoralnom centru Srijemske biskupije u Petrovaradinu održana je sjednica povjerenika za pastoral mladih nad/biskupija u Srbiji.

      PETROVARADIN, 7. veljače 2011. - U ponedjeljak 7. veljače u Biskupijskom pastoralnom centru Srijemske biskupije u Petrovaradinu održana je sjednica povjerenika za pastoral mladih nad/biskupija u Srbiji. Sjednicu je sazvao srijemski biskup mons. Đuro Gašparović zajedno s vlč. Ivicom Damjanovićem, povjerenikom za pastoral mladih. Na sjednici su uz biskupa i povjerenika bili prisutni predstavnici iz Subotičke biskupije vlč. Utcai Róbert, vlč. Verebélyi Árpád, vlč. Marijan Vukov te Petar Gaković, zatim iz Zrenjaninske biskupije don Stojan Kalapiš, potom iz Beogradske nadbiskupije Branko Simonović i iz apostolskog egzarhata za vjernike istočnog obreda u Srbiji i Crnoj Gori Ivan Hardi, te Željka Dokoza iz Srijemske biskupije.

      Nakon molitve i pozdrava srijemskog biskupa sjednicu je vodio Damjanović. Uslijedili su potom kratki izvještaji o proteklim događajima glede pastorala mladih. Na sjednici je glavna tema bila organizacija sudjelovanja mladih na Svjetskom danu mladih u Madridu u kolovozu ove godine. Bilo je također riječi o sudjelovanju mladih u Zagrebu prigodom pohoda pape Benedikta XVI. Hrvatskoj u lipnju, kao i o pripremama susreta mladih u Petrovaradinu na razini Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda. Sjednica je završena dogovorom i određivanjem datuma sljedećega radnog susreta te zajedničkim ručkom.

Marijan Vukov

Marijan Vukov

POŽEGA (IKA/TU), 8. veljače 2011. godine - Sjednica biskupa Đakovačko–osječke metropolije održana je 8. veljače u Biskupskom domu u Požegi pod predsjedanjem đakovačko-osječkog nadbiskupa i metropolita Marina Srakića.

      POŽEGA (IKA/TU), 8. veljače 2011. godine - Sjednica biskupa Đakovačko–osječke metropolije održana je 8. veljače u Biskupskom domu u Požegi pod predsjedanjem đakovačko-osječkog nadbiskupa i metropolita Marina Srakića. Uz biskupa domaćina Antuna Škvorčevića na sjednici su sudjelovali i biskupi srijemski Đuro Gašparović, pomoćni đakovačko-osječki Đuro Hranić te njihovi kancelari. Na dnevnom redu sjednice bio je statut i pravilnik o pastoralnom djelovanju, o dekanskoj službi, Prezbiterskom vijeću, župnim pastoralnim i ekonomskim vijećima, biskupijskim slavljima na kojima sudjeluju biskupi cijele metropolije i drugo.

       U pozdravnoj riječi biskup Škvorčević spomenuo je kako se sjednica održava dva dana uoči spomendana bl. Alojzija Stepinca, drugog zaštitnika Požeške biskupije i crkve Sv. Lovre u kojoj se čuvaju njegove moći. "Nalazimo se u Požegi na tragovima jednog pastira koji je na ovim prostorima koji su se tada nalazili u sastavu njegove nadbiskupije nastojao promicati ono što je vjerovao i što je živio. Snaga njegove vjere i njegova svjedočanstva išla je do mučeništva. Stoga s dubokom zahvalnošću za sve ono što je taj pastir Zagrebačke nadbiskupije učinio mi nastojimo kao biskupija i sada kao metropolija nastavljati ono što je on u zajedništvu sa svećenicima i vjernicima u ono vrijeme činio. Naš hrvatski trenutak je takav da nas on potiče da razmišljamo o rješenjima koja će biti odgovori na pojedina pitanja", istaknuo je biskup Škvorčević.

      Dodao je kao se nalazimo u Godini Gospe Voćinske te da se u tom kontekstu promišlja o onome što se rodilo i živi kao duhovna snaga koja se crpi u marijanskim svetištima, posebno u Voćinu, te se to želi ugraditi u redoviti pastoral. Biskup je podsjetio da se nalazimo i u neposrednoj pripravi za dolazak pape Benedikta XVI. u Hrvatsku. "Taj pohod je radosna prigoda, ali i izazov da promislimo kao metropolija o nekim programima koji su zacrtani i koje treba poduprijeti, a osobito program obiteljskog pastorala jer nam Sveti Otac dolazi na prvi susret katoličkih obitelji u Hrvatskoj", kazao je biskup Škvorčević, povjerivši sve radosti, nade, žalosti i tjeskobe biskupije, metropolije i hrvatskog naroda bl. Alojziju Stepincu. Uputio je i molitvu za sve nas, a posebno za voditelje javnih poslova kako bi u njih bilo više osjetljivosti za patnje, poteškoće i probleme naroda, posebno one gospodarske i socijalne. "Želimo da se ne bave moću i vlašću i natjecanjem tko će koga bolje ocrniti, nego da uistinu s velikom osjetljivošću i međusobnim razumijevanjem nastoje oko dobra svih", poručio je biskup Škvorčević.

      Nadbiskup Srakić podsjetio je kako se blaženi Alojzije Stepinac u tijeku života stalno trudio sačuvati jedinstvo Crkve, ne samo Zagrebačke nadbiskupije nego cijele Crkve. "To i mi nastojimo činiti našim susretima i dogovorima, postići zajedništvo duha i jedinstvo pastoralnog djelovanja. Neka nam u tome pomogne bl. Alojzije koji je živio u teškim vremenima. Mi živimo svoje poteškoće, ne trebamo se dati smesti, nego uvijek gledati ono što je dobro u Crkvi i društvu", kazao je nadbiskup Srakić.

Biskupski ordinarijat

Najstarija židovska tradicija smatra Knjige Ezrinu i Nehemijinu jednom jedincatom knjigom kojoj je autor Ezra. Kasnije, na temelju Neh 1,1, gdje se spominje da će sada biti opisana Povijest Nehemije..., počelo se odvajati tekst koji slijedi u zasebnu Knjigu Nehemijinu.

      Najstarija židovska tradicija smatra Knjige Ezrinu i Nehemijinu jednom jedincatom knjigom kojoj je autor Ezra. Kasnije, na temelju Neh 1,1, gdje se spominje da će sada biti opisana Povijest Nehemije..., počelo se odvajati tekst koji slijedi u zasebnu Knjigu Nehemijinu. Ipak, i u najnovije vrijeme u izdanjima hebrejske Biblije ove su knjige ponovno predstavljene kao jedna jedina knjiga.

      Osim ove poteškoće o jedinstvu tj. razdvajanju Knjige Ezrine i Knjige Nehemijine, također je problematičan i njihov odnos prema 1-2 Knjizi Ljetopisa. Njihova uska povezanost više je nego očita, no teško je reći da li su sve ove knjige pisane od istog autora, na što upućuju zajednička obilježja. Također je interesantno da Knjiga Ezrina nastavljaju pripovijedati događaje tamo gdje je stala 2 Knjiga Ljetopisa, ali u rukopisima hebrejske Biblije Knjige Ezrina i Nehemijina dolaze prije 1-2 Knjiga Ljetopisa.

      1-2 Knjiga o Kraljevima pripovijedaju povijest obaju kraljevstava do uništenja Jeruzalema kada velik dio izraelskog naroda, napose onaj vitalni (ljudi od nauke, zanata i raznih vještina) bivaju odvedeni u babilonsko sužanjstvo pa onaj dio naroda koji ostaje u domovini biva takoreći „obezglavljen“. Knjiga Ezrina od samog svog početka počinje pripovijedati kako je došlo do preokreta ove katastrofalne situacije – kako je Bog dotaknuo perzijskog kralja Kira koji 538.g.pr.Kr. odlučuje vratiti Izraelce u njihovu zemlju i čak dati početna sredstva za obnovu jeruzalemskog Hrama! Time prestaje babilonsko sužanjstvo i počinje nova epoha u povijesti Izraela.

      Na taj način do izražaja dolazi napetost između diskontinuiteta (do kojeg je došlo uslijed nevjere Izraela i nacionalne katastrofe te odlaska u babilonsko sužanjstvo) i kontinuiteta kojeg predstavlja Božja vjernost i milosrđe zahvljajući kojima se nastavlja život Izraela kao Božje svojine u njima Obećanoj, Svetoj zemlji. Tu se ukršta sveta povijest tj. prošlost sa budućnošću koju otvara ovaj Božji spasenjski zahvat.

      Obnova Hrama i problemi koji su je pratili

      Novi početak nakon babilonskog sužanjstva shvaća se kao Božji zahvat: Bog budi duh perzijskog kralja. U isto vrijeme to što je novo, zapravo se oslanja na onome što je bilo prije: obnavlja se jeruzalemski Hram kao centar Izraelove religije i znak njegovog nacionalnog identiteta. Ovu obnovu su naviještali proroci (Jer 29-31), Izaija (41,2.25; 45,13).

      Perzijski kralj Kir izdao je dekret 538.g.pr. Kr. i pruža objašnjenje u 1,2-4:

„Ovako veli perzijski kralj Kir: 'Sva zemaljska kraljevstva dade mi Gospodin, Bog nebeski. On mi naloži da mu sagradim Dom u Jeruzalemu, u Judeji. Tko je god među vama od svega njegova naroda, Bog njegov bio s njim! Neka ide u Jeruzalem u Judeji i neka gradi Dom Gospodinu, Bogu Izraelovu, Bogu koji stoluje u Jeruzalemu. I gdje god se još zadržao ostatak toga naroda, neka ga stanovništvo mjesta u kojima boravi podupre srebrom i zlatom, imanjem i stokom i dragovoljnim prinosima za Dom Božji u Jeruzalemu.'“

      Službenu verziju istog interventa imamo u Ezr 6,3-5:

„Prve godine kraljevanja Kira proglasio je kralj Kir:

Dom Božji u Jeruzalemu. Dom neka se sagradi kao mjesto gdje će se prinositi žrtve i gdje će se donositi prinosi za paljenje. Neka bude visok šezdeset lakata i širok šezdeset lakata. Tri reda neka budu od velikog kamenja, a jedan od drveta. Trošak će se podmiriti iz kraljevskog dvora. Povrh toga, posuđe zlatno i srebrno iz Doma Božjeg koje Nabukodonozor bijaše uzeo iz svetišta u Jeruzalemu i prenio u Babilon neka se vrati i bude na svome mjestu u svetištu jeruzalemskom i neka se postavi u Domu Božjem.“

      Vidimo, i u ovoj verziji Kirovog edikta ponovno je središnja tema povratka Izraelaca – izgradnja Doma Božjeg. Detalj da će i prigodom ovog „izlaska“ iz zemlje sužanjstva, kao i prigodom izlaska iz Egipta, Izraelci dobili pomoć od domaćeg stanovništva povezuje ta dva izlaska na slobodu. No, ovdje perzijski kralj Kir slavi Boga što mu je udijelio vlast nad većinom u to vrijeme poznatog svijeta, dok je egipatski faraon išao direktno protiv Božjeg projekta. Kir svoju ozbiljnost dokazuje predavanjem hramskog posuđa koje je Nabukodonozor oteo iz Hrama kad je Izraelce odvodio u Babiloniju – sada posuđe biva vraćeno i predstavlja prve elemente obnove Hrama (Ezr 1,7-11). Dakle, i u ovim usporednicama sa izlaskom iz Egipta, opet naglasak pada na Hram i funkcioniranje liturgije u njemu.

      Kao što je potaknuo kralja Kira, tako je Bog potaknuo i glavara Jude i Benjamina, svećenika i levita da krenu graditi Dom Gospodnji u Jeruzalemu (Ezr 1,6). Tako će, pod vodstvom Davidovog potomka Zerubabela i svećenika Ješue, ponovno oživjeti žrtvenik i prinošenje žrtava u srušenom jeruzalemskom Hramu o Blagdanu sjenica (Ezr 3,1-5). Kasnije će biti postavljeni temelji za novi Hram tako da će se miješati suze tuge za onim srušenim i suze radosnice što se iznova podiže Hram Božji (Ezr 3,6-13).

      Uskoro se ovlaštenim osobama u gradnji Hrama žele pridružiti narod one zemlje (Ezr 4,4) kao i narodi susjednih zemalja (3,3). Zerubabel i Ješua im ne dopuštaju jer sebe smatraju od Kira ovlaštenima (4,3) i od tada ovi narodi počinju ometati podizanje Hrama (4,4-5). Čitamo u 4,6-24 kako su pisali predstavku Kirovim nasljednicima (Kserksu i Artakserksu I, 465-424.g.pr.Kr.) i kako je ona uslišana – zabranjeni su daljnji radovi. No, proroci Hagaj i Zaharija za vrijeme perzijskog kralja Darija (522.g.pr. Kr.) počinju prorokovati i tako probude duh Zerubabelu i Ješui te oni ponovno počnu dizati Hram (5,1-2). Za vrijeme ponovno pokrenute istrage, pronađen je u Babilonu originalni Kirov edikt (6,1-5). To je bilo dovoljno da Darije dozvoli nastavak radova pa se 515.g.pr.Kr. radosno slavila Pasha (6,19-22) i Hram je posvećen.

      Ezra i Nehemijino djelovanje

      Ezra je u Jeruzalem došao 458.g.pr.Kr. a Nehemija 445/4.g.pr.Kr. Oni su bili neka vrsta posrednika podrijetlom iz židovske dijaspore koji su, na bazi svojih dobrih veza mogli posredovati između perzijskog dvora i zbivanja i Jeruzalemu.

      Ezra je bio izričito određen od samog perzijskog kralja Artakserksa I da ode u Jeruzalem vidjeti kako se provodi Zakon Božji (7,14), koji je ujedno bio i državni zakon za one koji su pripadali Izraelovoj vjeri. Osim toga, u Jeruzalem treba ponijeti srebro i zlato koje su darovali kralj i njegovi savjetnici Izraelovom Bogu (7,15). Ovdje do izražaja dolazi perzijska politika vjerskih sloboda i autonomija kako ne bi izazivali nemire među različitim narodima u kraljevstvu.

      On je prikazan kao svećenik (Ezr 7,11-12.21), pripadnik svećeničke obitelji, iako se nigdje prikazuje kako obnaša svećeničku službu. Također se za njega kaže da pisar i upućen je u Pisma (Ezr 7,6). Kad je pošao u Jeruzalem, ruka Gospodnja bijaše s njim (Ezr 7,6.9). U Jeruzalemu nailazi na problem mješovitih brakova (Ezr 9), što je Knjiga Ponovljenog Zakona izričito zabranjivala (Pnz 7,1-5; 20,17s). U dramatičnoj molitvi (Ezr 9,6-15), on konstatira da je cijela Izraelova povijest zapravo povijest grijeha i nevjere zbog čega su doživjeli i katastrofu babilonskog sužanjstva. A sada, kad im je Bog udijelio milost povratka iz tuđine, ponovno su nevjerni! Na to dolazi do reakcije mnoštva koji odlučuju obnoviti vjernost Bogu i otpustiti žene tuđinke (Ezr 10). Knjiga Ezrina završava popisima onih koji su oženili tuđinke i svi su ih odlučili otpustiti. Ezra će se pojaviti u Neh 8, što će predstavljati kulminantni moment obiju knjiga jer tada će se čitati knjiga Zakona Božjeg.

      Podizanje zida oko Jeruzalema i svečano čitanje Zakona

      Ovi događaji zapisani su u Knjizi Nehemijinoj. Ona je intonirana kao svojevrsno osobno Nehemijino sjećanje na događaje kojih je bio akter, zapisano većim dijelom u prvom licu.

      Prva tema ovih sjećanja jest podizanje jeruzalemskih zidina. Čuvši u babiloniji da je Jeruzalem u lošem stanju, Nehemija – poput Ezre (Ezr 9) izgovara molitvu u kojoj ispovijeda Izraelovu grešnost i kršenje Gospodnjih odredbi, ali izražava i veliku vjeru u Božje milosrđe i spremnost da ponovno sabere i podigne Izrael ako se njegov narod odluči vratiti sa svojih stranputica (Neh 1,5-11). Potom koristi svoj ugled kod perzijskog kralja i dobiva podršku da krene u Jeruzalem i podigne mu zidine (Neh 1,1-2,8).

      Potom detaljno izvještava o svom putu u Jeruzalem, dogovoru sa Jeruzalemcima oko obnove zidina (Neh 2-3), već „uobičajeno“ protivljenje radovima (3,33-6,14), te o dovršetku radova (6,15-7,3).

      U ovoj sekciji umetnut je izvještaj o Nehemijinom zauzimanju za slogu među Izraelcima koja je narušena zbog potraživanja dugova: velikaši su nezadovoljni zbog nevraćanja dugova, a siromašni jadikuju da ih ne mogu vratiti jer su drugi okupirali njihova polja (Neh 5,1-5). Nehemija ih poziva da se urazume jer su posvuda okruženi neprijateljima i stoga predlaže otpuštanje dugova – daje svoj osobni primjer kako je on otpustio svojim dužnicima – a osim toga obznanjuje da je kao upravitelj odustao od prihoda na koje je imao pravo da ne bi opterećivao narod (5,14-18). I uspijeva postići dogovor (5,12-13).

      Po završetku radova na zidinama, priprema se naseljavanje obnovljenog grada tako da u Neh 7,6 nalazim na poduži spisak Izraelaca i njihovih potomaka koji su se iz Babilonije vratili u Jeruzalem i Judeju. Sličnu situaciju smo imali u Ezr 2, gdje se donosi popis povratnika, a u slijedeć poglavlju (Ezr 3) opis prinošenja prve žrtve na obnovljenom oltaru. Takoše i u Knjizi Nehemijinoj nakon popisa povratnika imamo opis slavlja. Sada naglasak više nije na žrtvi nego na čitanju Zakona Gospodnjega (Neh 8). Sada se pojavljuje Ezra i čita knjigu Zakona. Dakle, u centru pažnje, od središnje važnosti za obnovljenu zajednicu sada postaje Zakon Gospodnji tj. riječ Božja. Njemu pomažu leviti koji tumače pojedine dijelove knjige a narod odgovara sa Amen, amen. Ovdje naziremo strukture kasnije sinagogalne službe Božje.

      Čitanje riječi Božje za sobom povlači posljedicu – čovjek postaje svjesniji svoga stanja i svojih grijeha tako da u Neh 9 dolazi do velikog narodnog pokorničkog bogoslužja! Nakon toga, slijedeći dio ovog paradigmatskog slijeda jest preuzimanje obaveza (Neh 10), čime Izrael kao zajednica želi obnoviti svoju vjernost Savez s Bogom tj. prionuti uz njegov Zakon. Iako prema kraju Knjige Nehemijine nailazimo na još važnih trenutaka, kao npr. blagoslov zidina, Hrama i cijelog naroda (12,27-43), poglavlja 8-10 predstavljaju vrhunac Knjige Ezrine i Knjige Nehemijine: obnovljeni Hram, obnovljeni Jeruzalem te obnovljena vjernost Zakonu Božjem novi su temelji za život Izraela u narednom periodu.

      No, iako su obnovljeni ovi važni elementi koji povezuju Izraela s njegovom prošlošću, ipak postoji velika razlika u odnosu na prošlost. Izrael više nema svoju monarhiju nego je dio perzijskog imperija. Mnogi Izraelci ostali su u tuđini i tako udarili temelje dijaspori kao budućoj trajnoj nacionalnoj konstanti. No, kao što je već prikazano u ovim knjiga u likovima Ezre i Nehemije, dijaspora će se osjećati i itekako povezana i, štoviše, odgovorna za uspjeh obnove Jeruzalema i religioznog života cijelog Izraela. Tako se Jeruzalem, Hram Božji i njegov Zakon pojavljuju kao gravitacioni centar izraelskog bića, ma gdje ono živjelo.

      Preuzete obaveze, koje čitav narod preuzima na sebe, služe vjernom vršenju Zakona-riječi Božje, koji i dalje – odlukom perzijskog dvora – ostaje zakonska regulativa i na građanskom području. Tako obnovljena izraelska zajednica prigrljuje Zakon Božji i službu Hramu kao temelj narodnog života. Naš prijevod Biblije s pravom iznad Neh 8 stavlja naslov: Nastanak židovstva. U onom periodu kad je Izrael ostao bez kralja kao vidljivog Božjeg zastupnika, narod prigrljuje Zakon Božji i Hram i kao pravilo života i kao vezu s Bogom, jamcem svog opstanka i budućnosti. Time Izraelov identitet počinje poprimati nove crte koje su plod povijesnih događaja, kazna/vodstva Božjeg i volje naroda.

Ivica Čatić

www.sveto-pismo.com

Ivica Čatić

NEŠTIN, 5. veljače 2011. - Kako neslužbeno saznajemo, policija u Bačkoj Palanci je uhvatila osumnjičenoga za piromanstvo i požar u rimokatoličkoj crkvi u Neštinu i odredila je zadržavanje Nenadu P. (1979) iz Neština, zbog postojanja osnovane sumnje da je izvršio krivično djelo uništenja i oštećenja tuđe stvari.

      NEŠTIN, 5. veljače 2011. - Kako neslužbeno saznajemo, policija u Bačkoj Palanci je uhvatila osumnjičenoga za piromanstvo i požar u rimokatoličkoj crkvi u Neštinu i odredila je zadržavanje Nenadu P. (1979) iz Neština, zbog postojanja osnovane sumnje da je izvršio krivično djelo uništenja i oštećenja tuđe stvari. Naime, njega se tereti da je izazvao dva uzastopna požara u rimokatoličkoj crkvi u Neštinu te u restoranu poduzeća AD „Nektar“, koji se nalazi također u Neštinu, saopćila je jučer Policijska uprava u Novom Sadu, koja je obavila uviđaj.

      Policija i dalje radi na utvrđivanju ukupne kriminalne aktivnosti osumnjičenog i u zakonskom roku privesti će ga na saslušanje nadležnom istražnom sucu, kako je navedeno u saopćenju. Stanovnici fruškogorskog sela Neštin, posebno vjernici ove filijale koja pripada župi Čerević u Srijemskoj biskupiji,  mogu odahnuti nakon što su poslednjih dana bili uznemireni zbog serije podmetnutih požara, u automobilu, zadružnom restoranu i dva puta u katoličkoj crkvi, a priča se da je zapaljena i jedna obližnja vikendica.

      Radi se o neslavnoj seriji piromanije koja je počela paljenjem automobila jednog radnika MUP-a. Potom su u noći između srijede i četvrtka u crkvi potpaljene knjige, crkveno ruho i crkveni inventar sakristije što je zahvatilo i svetište i glavni oltar.

      Već sljedeće noći, između četvrtka i petka, ponovno je bila podmetnuta vatra u istoj katoličkoj crkvi kada je izgorio oltar, propovjedaonica i crkveni namještaj. Saznajemo da su u restoranu pored vinskog podruma ovdašnje zadruge zapaljene također zavjese i stolice.

      Srijemska biskupija osuđuje ovaj vandalski čin koji je dva puta izvršen u rimokatoličkoj crkvi u Neštinu i zahtijeva da se počinitelji otkriju i privedu pravdi. Biskup zahvaljuje župniku mag. Marku Lončar na zauzetosti za povjerenu mu zajednicu vjernika rimokatolika u Neštinu i na brizi za crkveni objekat koji je prije nekoliko godina detaljno obnovljen, te čestita policiji u Bačkoj Palanaci na brzoj i uspješnoj intervenciji.

Tomislav Mađarević

Tomislav Mađarević