Jesmo li se nekada pravili važni? Jesmo li mislili da smo bolji od drugih, da smo pametniji i sposobniji od svojih prijatelja?  Ako imamo potvrdne odgovore na ova pitanja, onda iz priče o malom orkestru možemo naučiti puno toga.

Mali orkestar

      Bila jednom tri intrumenta koja se nikako nisu slagala međusobno: flauta, gitara i bubnjevi. Nastavila su se dogovarati, ali svako od njih je mislilo da je najbolje. Flauta je govorila da ima najnježniji glas, gitara opet da su njezine melodije najpoznatije, a bubnjevi su tvrdili da se nitko ne može usporediti s njihovim ritmom. Svatko se držao najboljim i međusobno su se omalovažavali. Zato je svako od njih sviralo u svom kutu, premda su bila u istoj kući. Bubnjevi su, pak, smetali flauti, flauta je smetala gitari, a gitara bubnjevima.

      Nijedan instrument nije uspijevao svirati na miru. Umjesto da sviraju glazbu, pravili su buku. Kad bi se neko od njih zaustavilo i poslušalo, počelo bi se loše osjećati. Tako je to trajalo iz dana u dan. Jednoga dana dođe k njima stanovati dirigentska palica. Kada je vidjela što se događa, reče da bi im, ukoliko žele, mogla pomoći. Tri instrumenta bijahu uvjerena da njima nitko ne može pomoći i da je najbolje rješenje da se odvoje, da svako pođe na svoju stranu i da nesmetano žive i sviraju na miru ne smetajući nikome kad već ne žele da drugi njima ne smetaju.

      Dirigentska palica predloži da načine probu: da zajedno odsviraju istu pjesmu, ona bi im pritom pomogla. U početku nisu bili odviše uvjereni, ali na kraju su ipak prihvatili. Dirigentska palica objasni što treba svako od njih da svira, i nakon kratke probe počne dirigirati pjesmu.

      Tri glazbala gledala su pozorno palicu koja je svakog časa dirigirala kada i kako treba da sviraju. Pjesma je izvrsno uspjela. Flauta, gitara i bubnjevi nisu se mogli nadiviti: zajedno su odsvirali pjesmu, i to vrlo uspješno. Otad su počeli svirati pravu glazbu.

      Kad je završilo sviranje, svi su instrumenti bili tako zadovoljni izvedbom da su jedno drugom čestitali. Bilo je to prvi put da su se u nečemu složila. Zamoliše dirigentsku palicu da ponovi pjesmu. Cijeli dan su svirali, ponavljajući pjesmu po stoti put. Svi koji su prolazili zastajkivali su i slušali, tako su dobro svirali. Kada su se ujedinili i učinili zajedničkim ono najbolje što je svaki pojedini instrument imao, uspjela su stvoriti mali orkestar. Otad su počela davati koncerte na sve strane i postali su glasoviti po ljepoti svoga sviranja.

      Instrumenti su bili umišljeni, jako su se pravili važni. Smatrali su sebe najboljima, a nisu ni pokušalai uočiti i cijeniti sposobnosti drugih. I sami smo vrlo često takvi. Pravimo se važni i smatramo da nas bolje ocjene ili neki talenti čine vrednijima od naših prijatelja. Ni ne pokušavamo uočiti njihove vrijednosti koje mogu biti i veće od naših. Možda naš prijatelj nema pet iz matematike, možda ne svira ni jedan instrument, ali njegova vrijednost može biti baš u tome što je pravi prijatelj. Ono što je instrumentima nedostajalo, a nedostaje jako često i nama, to je poniznost i ljubav. Ako budemo sa visine gledali na svoje prijatelje, ako ne budemo imali za njih ljubavi, izgubit ćemo ih. Ostat ćemo sami i tada ćemo biti jako tužni.

      Od toga da se ne raziđu instrumente je, u našoj priči, spasila dirigentska palica. Ona ih je naučila kako da se usklade i zajedno sviraju. Ustvari, naučila ih je kako da se međusobno poštuju i vole. Jer, tek kada su prestali biti umišljeni, i kada su prestali sebe smatrati najboljima, te kada su prihvatila jedna druge, počeli su svirati lijepo i skladno. Ali, to nisu uspjela sama, trebao im je netko da im pomogne i pokaže kako to postići. A tko će nama pokazati kako da ne budemo umišljeni, kako da prihvatimo i volimo druge ljude? Naša dirigentska palica, onaj na koga se trebamo ugledati, je Isus Krist.

      Isus je bio Sin Božji i bio je u svemu bolji od drugih ljudi, ali se nikada nije pravio važan, nikada ljudima nije naglašavao da je on bolji od njih. Isus je bio ponizan i skroman. Volio je sve ljude oko sebe. Družio se s ljudima koje nitko nije volio ni trebao. Svima je pomagao, ali nikada nije rekao: "Ja sam bolji od vas." Svojim primjerom nam je pokazao kako da prihvatimo druge ljude, da ih ne gledamo kroz njihove uspjehe i neuspjehe u pojedinim stvarima, nego da ih volimo. Pa i sami smo u nečemu dobri, u nečemu nismo, tako je i svaki naš prijatelj u nečemu bolji a u nečemu lošiji. Jer, Bog nam je svima dao različite darove, stvorio nas je različitima. Stoga možemo jedni druge nadopunjavati, jedni drugima pomagati i zajedno biti veseli.

      Isus od nas želi da kao njegovi prijatelji živimo u zajedništvu i ljubavi. Jer, ne možemo biti Isusovi prijatelji ako nismo u međusobnom prijateljstvu. Njega jako rastužuje kada vidi da se mi među sobom ne slažemo, kada odbacujemo jedni druge, kada se pravimo važni, kada se ne volimo, kada ne slijedimo njegov primjer. On nas poziva na ljubav i zajedništvo. Zato u našem odnosu prema prijateljima i prema drugim ljudima nama mjesta za nerazumijevanje, umišljenost i neprihvaćanje drugačijih. Svi smo mi djeca Božja i među sobom braća i sestre, zato se moramo voljeti.

                                                                                   Ana Hodak

Ana Hodak

SRIJEMSKA MITROVICA, 26. listopada 2010. godine – Svetkovina Sv. Dimitrija, đakona i mučenika, zaštitnika Srijemske biskupije i grada Sremske Mitrovice, proslavljena je 26. listopada euharistijskim slavljem u prvostolnoj crkvi – manjoj bazilici. 

      SRIJEMSKA MITROVICA, 26. listopada 2010. godine – Svetkovina Sv. Dimitrija, đakona i mučenika, zaštitnika Srijemske biskupije i grada Sremske Mitrovice, proslavljena je 26. listopada euharistijskim slavljem u prvostolnoj crkvi – manjoj bazilici. Euharistijsko slavlje predvodio je kotorski biskup, mons. Ilija Janjić u zajedništvu s mons. Marinom Srakićem, nadbiskupom i metropolitom đakovačko-osječkim, mons. Stanislavom Hočevarom, nadbiskupom i metropolitom beogradskim, mons. Ivanom Penezšom, biskupom subotičkim, mons. Josipom Devčićem, delegatom požeškog biskupa, mons. Antuna Škvorčevića koji je u jednomjesečnom posjetu Hrvatima u Australiji, mons. Đurom Hranićem, pomoćnim biskupom đakovačko-osječkim, mons. Đurom Džudžara, apostolskim egzarhom za vjernike bizantskog obreda u Srbiji i Crnoj Gori te domaćim srijemskim biskupom, mons. Đurom Gašparovićem i tridesetak svećenika iz Hrvatske i Srijema.

      Biskup Janjić se u svojoj homiliji prisjetio slavnog mučenika srijemske Crkve, sv. Dimtrija istaknuvši kako samo velika i čvrsta vjera te neizmjerna ljubav prema Kristu, čini čovjeka mučenikom. Posebno se osvrnuo na probleme današnjeg čovjek u suvremenom svijetu i pošastima koje pritišću kršćane. „Svoje uporište trebamo tražiti u Kristu uskrslom, a posebno u svecima koji su ga nasljedovali. Jedan od takvih primjera je sveti Dimitrije đakon i mučenik." U današnje vrijeme, kada su dobri pastiri više nego potrebni svome stadu, biskup Janjić pozvao je narod da moli za svoje svećenike.

      Uz veliki broj vjernika iz srijemskih župa, slavlju su nazočili i predstavnici Veleposlanstva Republike Hrvatske u Republici Srbiji kao i predstavnici lokalne građanske vlasti. Svečano liturgijsko pjevanje animirao je mješoviti zbor domaće župe, pod vodstvom s. Cecilije Tomkić, voditeljice zbora.

                                                                                Mario Paradžik

                                                       (preuzeto s http://www.biskupijadjs.hr)

Mario Paradžik/www.biskupijadjs.hr

ZEMUN, 21.listopada 2010. godine - U župu „Uznesenja Blažene Djevice Marije“ u Zemunu stigao je preč. Luc Ledroit, župnik župe „Maria Assunta“ u Marbozuu, u Francuskoj. Uputio se ka Svetoj Zemlji, bez prijevoza, tehničke opreme, telefona...

      ZEMUN, 21.listopada 2010. godine - U posjetu župi „Uznesenja Blažene Djevice Marije“ u Zemunu došao je prečasni Luc Ledroit iz Francuske. Ovaj izuzetno prijatan četrdesetpetogodišnji čovjek doneo je jednu veoma hrabru odluku. Naime, iz svoje župe „Maria Assunta“ koja se nalazi u malom mjestu Marbozuu u Francuskoj na četrdesetak kilometara od Tajzea, uputio se ka Svetoj Zemlji, odnosno Jeruzalemu bez prijevoza, tehničke opreme, telefona i bilo kakve veze sa svojom župom.

      Preč. Ledroit, koji je već 15 godina posvećen svećeničkom zvanju, krenuo je još 1.8., uz odobrenje nadležnog biskupa, na ovaj naporan i rizičan put. U svakoj župi koju je, pješačeći ka svom krajnjem odredištu, posjetio služio je misu u koncelebraciji sa domaćim župnikom nakon čega je dobijao pečat kao dokaz da je tu zaista boravio. Pošto bi prenoćio i malo se okrijepio u nekoj župi, nastavljao bi, ne obazirući se na vremenske i bilo koje druge uvjete, dalje. Prva župa koju je posjetio prečasni Luc na svom putu kroz našu državu je župa u Kragujevcu.

      U zemunskoj župi, monsinjor Jozo Duspara je, na samom početku večernje svete mise, pozdravio gosta iz Francuske nakon čega je u koncelebraciji sa njim predvodio ovo nesvakidašnje euharistijsko slavlje. I pored toga što župljani i njihov gost govore različitim jezicima, nijednog trenutka to nije predstavljalo prepreku da osjete međusobnu povezanost. Zemunci su dodatno bili prijatno iznenađeni kada je, izuzetno moćnim glasom, prečasni Ledroit zapjevao jednu svima dobro poznatu crkvenu pjesmu, ali na francuskom, dok su ga neki od župljana pratili na svom jeziku.

     Na samom kraju sv. Mise, isto to se dogodilo i kada su svi skupa zapjevali izlaznu pjesmu. Nakon što je još jednom pozdravio gosta, domaći župnik Jozo Duspara je pozvao župljane da se fotografišu sa njim za uspomenu. Tom prigodom je prenio i želju koju je izrazio prečasni Luc da se župljani Zemuna mole za njega da sretno stigne na svoje odredište a da će se i on u svojim molitvama sjetiti njih. Zemunska župa će, zasigurno, pamtiti ovog hrabrog čovjeka i još dugo pričati o njemu a župljani mogu samo da mu požele da u Svetu Zemlju, u koju on planira da stigne orijentaciono u 3 mjesecu iduće godine a iz Zemuna da ponese lijepe uspomene i zajedničke molitve.

Konac Knjige Postanka prikazao je silazak Jakovljevih potomaka u Egipat. Izl nas u 1,8 počinje izvještavati o promjenama: u Egiptu je zavladao novi kralj koji nije poznavao Josipa! Uskoro Jakovljevi-Izraelovi potomci počinju biti tretirani kao stranci pa i maltetirani.

      Kao i prethodni, i tekstovi o Izraelovom izlasku iz Egipta pripadaju među tekstove koji utemeljuju povijest toga naroda. U Izl 1 vidimo da se Jakovljevi potomci nalaze u Egiptu, u stanju kakvo nam opisuje i konac Knjige Postanka. Međutim, ubrzo nas u 1,8 počinje izvještavati o promjenama: u Egiptu je zavladao novi kralj koji nije poznavao Josipa! Uskoro Jakovljevi-Izraelovi potomci počinju biti tretirani kao stranci. I, što također treba zapaziti, od strane Egipćana tretirani kao društvena cjelina, tako da ih pripovjedač počinje nazivati jednostavno Izraelci (1,7.12.13).

      Osim toga što su Egipćani inzistirali na različitosti Izraelaca u pitanjima njihovog društvenog identiteta – tretirani su kao poseban narod, različit od Egipćana, zamijetili su još jednu važnu činjenicu koja ih je počela plašiti – Izraelci su se značajno množili! Za nas koji pratimo Sveto pismo od Post 1, to znači da su Izraelci prihvatili Božju zapovijed da se množe i napune zemlju i to su učinili: namnožili se, ojačali i napučili zemlju (1,7)! To je ujedno znak da ih je Bog blagoslovio jer nema prenošenja života bez blagoslova! Upravo ovdje počinje konflikt. Paradoks je da Božji blagoslov može biti povod konfliktu. To će od sada biti jedna od oznaka povijesti ljudskog roda.

      Brojnost i vitalnost Izraelaca razlog su faraonovom strahu – u slučaju rata mogli bi se prikloniti neprijatelju – trebam suzbijati njihovu snagu! Tako, umjesto da osjete blagoslov, uskoro postaju maltretirani od Egipćana – nametnuta im je obaveza teških radova. Dakle, izvršavanje Božje naredbe o množenju i njegov blagoslov, koji je to omogućio, postaje uzrok njihovih nedaća! Život, koji je izuzetan dar Božji njima zbog egipatskih strateških motiva treba postati uzrok smrti! Odavde nije teško zaključiti: faraon tj. Egipćani kao kolektivitet suprotstavljaju se Božjem projektu s čovjekom. Idu protiv Božjeg razmišljanja i djelovanja!

      Inače, ovo je kroz povijest redovit model masovnog iskorištavanja kada pojedinac ili grupa, kao ovdje faraon, želi podići spomenik svome imenu. Za to je nužno iskorištavanje masovne radne snage. Ako se ljudi pobune, vlast im nameće veće norme rada i veće poreze. Silina kojom će se Bog ustremiti na ovakav „društveni model“ govori o tome koliko on narušava Njegov projekt sa čovjekom. Stoga će, uz Stvaranje, ovaj događaj ustati urezan u povijesno sjećanje Izraela pa će mnoge moralne upute biti potkrijepljene ovi iskustvom: jer sjeti se da si i ti bio rob u Egiptu! Istovremeno ovo je kriterij za prosuđivanje povijesti Izraela jer će upravo ponavljanje istih pogrešnih stavova od strane Izraelovih vladara biti uzrokom nacionalne tragedije nakon Salomonovog kraljevanja – do podjele kraljevstva a potom i propasti obaju od njih. Ovdje Sveto pismo poučava kakav stav treba imati prema iskorištavanju, ali ga nažalost ni Crkva nije kroz svoju povijest uspjela održati (18-19.st.) pa su se kao branitelji potlačenih pojavile lijeve ideologije koje će kasnije iznjedriti totalitarizme koje je EU nedavno osudila.

      Ovime je, dakle, predstavljena srž konflikta u kojeg su dospjeli Izraelci u odnosu na Egipćane. Sada slijedi predstavljanje različitih načina na koje će ljudi i Bog rješavati ovaj konflikt.

      Faraonova nastojanja za suzbijanjem brojnosti Izraelaca

      Prvo faraon pokušava preko hebrejskih babica spriječiti porod muške djece – naređuje im da ih pobiju (1,15-17). Međutim, babice ne mogu ići protiv savjesti i svoga naroda i nisu ubijale (koliko različito od današnjih medicinskih praksi koje traže najpovoljnije vrijeme i načine za ubijanje još nerođene djece i to u svom narodu!). Izraelke su drugačije, kažu one. Izrael je dakle drugačiji u svom stavu prema životu – to je znak Božjeg blagoslova! Tako babice, koje kao žene nisu bile važne na ekonomskom, političkom i vojnom planu, zadaju ozbiljan udarac faraonu, koji je smatran bog na zemlji! Evo, fine ironije biblijskog pisca.

      Zapravo, ironija nešto što uvelike obilježava prikaz ove situacije. Točnije rečeno, čitatelj će to u pravilu doživjeti kao ironiju. Faraon, jedini koji je ekonomski i vojno moćan na tom području, počinje se plašiti naroda kojeg drži u šaci. Moćni se boji nemoćnog! Tako malenost i nemoć Izraelaca otkriva salbost velike supersile Egipta. Dakako, tu je i nelogičnost: ako ih se bojiš, otpusti ih. No, faraon to ne želi i tako dolazimo do apsurda: ili moji robovi, ili mrtvi!

      Faraon u 1,22 izdaje naredbu svome narodu: svako muško dijete koje se rodi Hebrejima bacite u Rijeku! Na temelju prvih poglavlja Knjige Postanka znamo da se ovakav stav kosi sa Božjom vizijom čovjeka. Svaki čovjek bi trebao vladati i to uistinu, a ovdje imamo faraona koji kao ima veću moć od drugih, ali je uplašen. U isto vrijeme, ne odustaje od pretenzija na druge ljude i tako dospijeva u podvojenost – i moćan i nemoćan. No, sa gledišta Knjige Izlaska, njegov glavni problem je što se ustremio protiv Božjeg projekta sa čovjekom. I zbog toga će doživjeti neuspjeh.

      Bog koristi ono što je slabo da bi pobijedio perverznu supersilu. Ovdje susrećemo Božji način djelovanja koji je za naše uobičajene kriterije toliko neobičan da nam se doima kao ironija. To je jedno od konstantnih obilježja Božjeg zahvaćanja u povijest.

      U novonastaloj situaciji će elementi koji nisu moćni stavljati u krizu egipatsku supersilu. Vidjeli smo da su babice tj. primalje već ugrozile faraonov plan. Sad će na scenu doći čitav niz žena koje će spašavajući i podižući jedan ljudski život podići predvodnika Izraelovog oslobođenja – Mojsija. Žene, kao politički i ekonomski nebitna bića i jedan sin robova pripremaju veliki događaj oslobođenja Izraelaca i katastrofalan poraz Egipćana. Gotovo nevjerojatno! I ono slabo Božje jače je od ljudi, reći će kasnije sv. Pavao (1Kor 1,25).

      Očekivanje rođenje sina kao i kod patrijarha, i ovdje će odigrati presudnu ulogu – znak su Božjeg blagoslova! Blagoslov je onaj koji sve prožimlje kao crvena nit i uzrokovat će oslobađanje Izraela! Rođenje djeteta bit će ključ rješavanja mnogih kriza, pa znak i Mesijinog dolaska među Izraelce!

      Objava Božja i Mojsijev poziv

      Mojsija njegova majka stavlja u košaricu (hb'Te, isti termin kao i Noina arka!) i ostavlja na vodi. Bio je predan vodi da ga spasi od smrti i voda ga spašava. Nalazi ga faraonova kćerka a njegova tetka joj predlaže da ga na othranjivanje povjeri jednoj dojilji Hebrejki. I tako ga je othranjivala njegova majka.

      Odraslog ga predaje faraonovoj kćerki koja ga je posinila i dala mu ime Mojsije - iz vode izvučen. Onaj koji će za Izraelce biti posrednik života trebao je imati iskustvo smrti i Božjeg spasenjskog djela.

      Kada je odrastao, počinju ga boljeti muke njegovog naroda. Ubija jednog Egipćanina koji je tlačio Hebrejca i mora bježati! Izdali su ga njegovi sunarodnjaci – tragedija! No, tragedija je i to što on koji treba biti posrednik života postaje posrednik smrti! Izdao je svoj identitet! Odlazi u midjasnku zemlju, među strance i to k midjanskom svećeniku! Tamo se i ženi. Svoj život zasniva daleko od svog naroda, daleko od njegovog Boga koji je vodio Abrahama, Izaka i Jakova! Sve je propalo! Tako se čini...

      Mojsije je u dubokoj unutarnjoj krizi – napola Hebrej, napola Egipćanin, a sada ni jedno ni drugo nego izbjeglica, treba donositi život a donio je smrt – čovjek koji je ostao bez identiteta... U krizi je i traži ga. Sad se smirio u stranoj zemlji, traži da započne novi život. Napustio je ideje i projekte oslobađanja svog naroda. I sada, kad je prestao raditi – kad je prestao život pomagati tako što ga ubija – sad može početi nešto novo! Sad je spreman za novi početak! Ali više ne po njegovom nego po Božjem. Bog ga je pustio da se u tuđini ostavi naopakih stavova da bi s njim započeo nešto novo.

      Nakon smjene faraona, Bog je čuo zapomaganje Izraelaca i sjetio se svoga Saveza s Abrahamom, Izakom i Jakovom i odlučio zauzeti se za njih (2,23-25). Mojsije, koji napasa ovce svoga tasta Jitra dolazi do gore Horeba, gore koja se češće naziva Sinaj i na kojoj će kasnije svi Izraelci doživjeti objavu Božju (19,1ss).

      Gospodin se ukazuje Mojsiju iz usplamtjelog grma kao što se ukazivao patrijarsima (usp. Post. 12,7; 17,1; 18,1), isprva kao anđeo (usp. Post 22,11.15), zov ga po imenu kao i Abrahama (22,1.11) i Jakova (46,2) i objavljuje mu se: Ja sam Bog tvoga oca, Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev (Izl 3,6). Mojsije sada razgovara s Bogom kao Abraham i kao što nitko više neće razgovarati. No, za razliku od Abrahama, Bog Mojsiju ne govori o njemu osobno nego o narodu, točnije u prilog narodu. Na Mojsijevu bojazan kako će ići pred faraona i pred narod (koje je na svoj način izdao-velika poteškoća!), Bog mu odgovara – ja sam s tobom, kao što je bio s praocima Izakom i Jakovom (Post 26,3; 28,15; 31,3).

      A što će im reći: tko ga je poslao? Sada Bog otkriva svoje ime: ehjeh ašer ehjeh, bit ću onaj koji ću biti; grčki prijevod SZ-a prevodi bit ću onaj koji je prisutan, što se zapravo odnosi na ono bit ću s tobom (Izl 3,12). To Mojsije treba prenijeti Izraelcima – njihov Bog bit će s njima. To bit ću kasnije biva prihvaćeno kao Božje ime: vi ste moj narod, ja sam vaš ehjeh (Hoš 1,9).

      U Izl 3,15 Bog za sebe kaže da je Jahve (tetragram JHVH), Bog Izraelovh otaca i da mu je to ime dovijeka. Božje ime, tj. duboka istina Božjeg bića jest da je bio prisutan sa praocima Izraela i da će biti i dalje sa svojim narodom. On je jednostavno onaj koji jest i to tako da je spasenjski prisutan sa svojim narodom. Ljudi mogu dans biti ovakvi, sutra onakvi, a preksutra ih uopće nema, no On je uvijek ovdje, uvijek prisutan i to tako da želi spasiti.

      Time se Izraelcima kao narodu objavljuje njihov Bog kojega mogu zazivati i sa kojim ulaze u isti odnos kao njihovi praoci Abraham, Izak i Jakov. Ono što je Bog započeo s Abrahamom i njegovim potomcima, sada se nastavlja u i preko Izraela kao naroda.

      Mojsije i Aron započinju oslobađanje Izraelaca

       Tek po objavljenju Božje prisutnosti, tek po slušanju Njegove riječi Mojsije može zadobiti svoj identitet, može postajati ono što je i prije želio, ali nije uspio. Također i narod zadobiva svoj put u život tek nakon što zadobiva svoj duhovni identitet, svoju duhovnu pripadnost Bogu koja će mu određivati kvalitetu života i osiguravati blagoslov (Izl 6,1-8). Oslobođenje iz Egipta dokazat će Božju snagu i udariti temelj partnerstvu između Boga i njegovog naroda.

      Nakon što je Bog pozvao i Arona da bude Mojsijev glasnogovornik, u Izl 5 započinje niz susreta Mojsija i Arona s faraonom. Iako su to na prvi pogled isključivo poslovno-politički pregovori o puštanju Izraelaca, ovi susreti ipak imaju i drugo značenje. Vidjeli smo kako je Bog odgajao Jakova i Josipovu braću i oni su uspjeli usvojiti nove životne stavove i nakon toga baštine Božji blagoslov. Bog sada, preko Mojsija i Arona, ne samo da oslobađa Izraelce nego daje priliku faraonu da primijeni stav i da usvoji prave vrijednosti. Za tzv. egipatska zla koja pogađaju faraona i Egipćane izričito se kaže da su znaci (7,3b.17) – sredstva kojima se Bog objavljuje faraonu i poziva ga na promjenu stava (8,6.18; 9,14.29), to je objava i za Izraelce koji je trebaju pamtiti i prenositi slijedećim generacijama (10,1). To je, dakle, Božji pokušaj da oslobodi i faraona tj. Egipćane. Ovime se pokazuje koliko je za Bibliju bitan načiji unutarnji stav i vanjski postupci koji iz tog proizlaze tj. etika.

      Faraon, naprotiv, otvoreno se suprotstavlja Stvoritelju života kao nitko u SZ-u. Upravo zbog svoje tvrdokornosti kojom se bori protiv Božjeg projekta ljudskog dostojanstva i života, na koncu će ipak pasti pod udar suda. Faraon tako postaje model, uzorak Božjeg postupanja s pojedincima i narodima – Bog svima nudi svoju pedagogiju. Oni koji je prihvate živjet će, a oni koji je odbiju i nastave ići protiv čovjekovog života i dostojanstva – njima će biti oduzet život i dostojanstvo! Dobili su ih na dar, ali ako ih ne priznaju drugima – zavređuju da ono što ne daju drugima bude oduzeto i njima samima.

      Iako se ovi događaji pojednostavljeno zovu izlazak (Izraelaca) iz Egipta, oni su kompleksni jer Bog ovdje, kao i inače, čini više operacija odjednom: Božje objavljenje Izraelu a ujedno i objava te poziv faraonu na promjenu stava; na koncu faraon pada pod Božji sud i odlazi u katastrofu koja za Izraelca znači oslobođenje. Već ovdje se riječ Božja i njegovo djelovanje pokazuju kao mač dvorezac na kojem se razdijeljuju oni koji prihvaćaju projekt života i baštine oblagoslov od onih koji se suprotstavljaju Božjim životnim principima i propadaju.

      Ovaj nam izvještaj daje naslutiti da Božja kazna već u SZ-u podrazumijeva proces nagovaranja, uvjeravanja (hebr. rib) kojim Bog pokušava mirenje i urazumljivanje grešnika. No, kad se grešnik pokaže otvorenim protivnikom Božjeg projekta života i ljudskog dostojanstva, onda mu Bog oduzima svoj dar da ga on ne bi oduzimao drugima.

Ivica Čatić

ivicat6@gmail.com

Ivica Čatić

ZEMUN, 17. listopada 2010. godine - U župnoj crkvi „Uznesenja Blažene Djevice Marije“ održana je svečana sv. Misa pod kojom je preč. Jozo Duspara, župnik i dekan, blagoslovio učenike, studente i sve mlade župljane.

      ZEMUN, 17. listopada 2010. godine - U župnoj crkvi „Uznesenja Blažene Djevice Marije“ održana je svečana prijepodnevna sveta misa koja se po mnogo čemu razlikovala od uobičajenih. Naime, prečasni Jozo Duspara je tom prigodom blagoslovio učenike, studente i sve mlade župljane. Početak nove školske godine svakako je značajan povod da se zatraži zagovor Svetoga Duha.

      U prepunoj crkvi nastupilo je pravo iznenađenje kada su se umjesto orgulja začule gitare i tamburice a umjesto pjavača zbora „Svete Cecilije“ glasovi grupe mladih, talentiranih ljudi. Oni su, budući da je župnik prethodnog tjedna najavio blagoslov mladih, izrazili želju da pripreme program prilagođen njihovim godinama, ali i samoj prigodi. Sve su to bila lica veoma dobro poznata prisutnim vjernicima, a to su ministranti i drugi mladi ljudi angažirani na različitim poljima unutar ove župne zajednice. Od kada postoji crkva „Uznesenja Blažene Djevice Marije“ njeni vjernici nisu nikada bili u prilici da prisustvuju euharistijskom slavlju poput ovog.

      Tom prigodom je župnik Jozo Duspara u svojoj propovIjedi naglasio da treba češće pružiti priliku mladima da se iskažu na ovaj ili bilo koji drugi način gdje će njihove sposobnosti i talenti doći do izražaja. Isto tako, nastavlja on, ništa manje nije važan ni primjer koji stariji ljudi daju mladima a posebno u razdoblju dok su još u školskim klupama i dok stiču ne samo znanje koje im se prenosi nego i navike i moralne vrijednosti. Nakon propovijedi uslijedio je svečani blagoslov učenika i studenata i zaziv da im Duh Sveti podari sretnu i uspješnu tekuću školsku godinu.

      Na samom kraju euharistijskog slavlja, nakon što su mladi izveli izlaznu pjesmu koju su pripremili za tu prigodu, oni su nastavili druženje u prostorijama Društva hrvatske mladeži Zemuna, a stariji su otišli svojim domovima zadovoljni što ova, zemunska župa, ima mladost prema kojoj može usmjeriti svoje nade kada su u pitanju budućnost i prosperitet.

                                                                                 Lukinović Danijela

Danijela Lukinović

U ciklusu o Abrahamu život glavnog lika je promatran pod temom dobivanja potomstva. U ciklusu o Jakovu fokusira se međusobni odnos potomaka, dok su u ciklusu o Josipu prisutna oba prethodna naglaska i međusobno su kombinirani.

      Ovo je treći tzv. ciklus u okviru Knjige Postanka. Iako je u svakom od njih osnovna tema primanje, prenošenje i ostvarivanje Božjih obećanja – prije svega onih o blagoslovu – ipak svaki se odlikuje vlastitim sekundarnim odlikama. U ciklusu o Abrahamu život glavnog lika je promatran pod temom dobivanja potomstva tj. rođenja njemu obećanog sina. U ciklusu o Jakovu težište pripovijedanja se premješta sa rađanja potomaka na njihov međusobni odnos, dok su u ciklusu o Josipu prisutna oba ova prethodna naglaska i međusobno su kombinirani.

      Mi živimo u epohi u koja traži nove oblike društvenog života, brak se smatra dovedenim u duboku krizu itd. Ciklus o Josipu nalazi se upravo na početku ove epohe za koju danas mnogi smatraju da je potrošena i da treba ustupiti mjesto novim oblicima ljudskog života i udruživanja.

      Ipak, u svoje vrijeme ovaj ciklus je bio moderan: u njemu nema čestog Božjeg pojavljivanja, Bog više ne razgovara sa čovjekom, svi su događaji razumljivi sami po sebi. No, stalno se u pozadini osjeća Božja prisutnost koja na svoj tihi način vodi događaje.

      Ovdje je objektiv pripovjedača koncentriran na događaje u Jakovljevoj obitelji. Za razliku od našeg modernog mentaliteta koji događajima u obitelji ne pridaje takvu težinu kakvu imaju javni događaji (politika, ekonomija, sport...), biblijski čovjek gotovo da nije imao javnog života – težište njegove pažnje bila je obitelj tj. njegov klan – tu se odvijao sav njegov život. Tu je on trebao uživati šalom, mir. Mir označava ukupnost preduvjeta da bi čovjek dobro živio i napredovao u svakom pogledu – zdravlje, blagostanje, međuljudski odnosi, odnos s Bogom, s prirodom itd.

      Naš biblijski pripovjedač događaje u Jakovljevoj obitelji počinje promatrati od činjenice da je Jakov najviše volio Josipa jer je bio dijete njegove starosti. Budi se reakcija Josipove braće koja ga se, zbog ljubomore žele riješiti. To su doista i učinili, a ocu ispričali laž da ga umire. Cijela je stvar zataškana, nitko od sudionika nije progovorio. Naizgled je i nakon Josipove „pogibije“ sve kao i prije. Ali, samo naizgled! U Jakovljevoj obitelji narušen je šalom! Oni koji su ga narušili ne mogu ga nanovo uspostaviti. Naprotiv, sada svaki od braće zna da, ako bude zasmetao drugima, i on može proći kao Josip! Više ništa nije sigurno, sve su pa i one najgore mogućnosti otvorene! Brat više nije siguran gledaju li ga druga braća kao brata ili kao opasnost koju će prvom prilikom eliminirati. Veliko zlo ušlo je u Jakovljevu kuću. Stoga je ona vapila za mirom.

      Ciklus o Jakovu pripovijeda kako će u ovoj obitelji biti uspostavljen mir. Tamo gdje se sudionici ne bi nadali, preko događaja na širem svjetskom planu Bog, iako nije često spominjan, uspijeva ishoditi niz događaja pomoću kojih protagoniste vodi putem duhovnog sazrijevanja i osposobljava ih za izgradnju mira. Ne toliko riječima koliko pomoću događaja.

      Stoga je ova svojevrsna novela zapravo pohvala Bogu koji, i kada nije u prvom planu, ipak aktivno djeluje i može ljude, koji toga nisu ni svjesni, voditi prema uspostavi mira. Gospodin je upravo to želio kad je odlučio popravljati narušeni svijet preko Abrahamovog potomstva.

      Braća eliminiraju Josipa

      Biblijski pisac nam dosta neutralno prikazuje početak problema, bez da moralno kvalificira roditeljsko favoriziranje najmlađeg sina. Kao da jednostavno želi konstatirati činjenicu koja je prisutna u toliko obitelji. Kaže da je Izrael volio Josipa više nego ijednog svog sina jer je bio dijete njegove staračke dobi (Post 37,3). Možda je nekorektno reći volio više, ali ga je sigurno volio drugačije. To možda znači da ga je volio intenzivnije, grčevitije: stariji sinovi su desetljećima uz roditelje, odrasli su ljudi, a najmlađi je dijete njihovih poznih godina koji će biti kratko s njima, možda ga ni neće uspjeti ugledati kao odrasla čovjeka... Toliko toga su dali starijoj djeci, a najmlađega će ostaviti nedorasla i nezbrinuta...

      I daruje mu kićenu haljinu. Odjeća je u ono vrijeme, više nego danas, bila znak društvenog statusa. Ova haljina je od izuzetnog pripovjedačkog značaja u priči o Josipu. Pomoću nje otac čini vidljivom svoju naklonjenost Josipu, ona bode oči njegovoj braći da ga zamrze (37,4), pomoću nje kao dokaza braća će lagati ocu da su ga rastrgale zvijeri...

      Uz kićenu haljinu, na scenu se pojavljuju snovi. Dok je kićena haljina označavala ono što su roditelji činili u svom stavu prema Josipu u odnosu na drugu djecu, pomoću snova Josip stječe spoznaju o svojoj posebnosti tj. superiornosti u odnosu na braću i roditelje, a kasnije ga njihovo pronicanje zaista uzdiže čak i na političkoj ljestvici u tadašnjoj svjetskoj supersili – Egiptu. Smije li uopće jedan brat biti tako uzdignut iznad drugu braću i roditelje? Ovo pitanje postat će naročito aktualno povodom zahtjeva da se u Izraelu uvede monarhija – smije li jedan čovjek vladati nad drugima? Nisu li svi ljudi na sliku Božju, ne trebaju li svi trebaju vladati?

      Reakcija braće na Josipa u osnovi je ispravna. Međutim, samo u svojoj polaznoj točki. Kao što je prirodan i razumljiv stav roditelja prema Josipu, ali je problem što su vanjskim ponašanjem uveli stvarnu društvenu razliku između svoje djece (kićena haljina!), istoa tako je i stav braće koja žele ispraviti ovu nepravdu prirodan i moralno prihvatljiv, no problem počinje u trenutku kada oni pravdu žele uspostaviti sami i to pomoću sile u ozračju mržnje. Dakle, dva prirodna i opravdana stava, ali kad ih se počinje na krivi način ostvarivati oni uzrokuju lomove i tragediju. Mudrost je pronaći pravi način da se ono što srce govori oživotvori u stvarnosti na dobro svih; mudrost je živjeti iskreno i pravedno a ne vrijeđati druge nego ih poticati da svaki pojedinačno raste kao čovjek i svi skupa u međusobnoj slozi.

      Poput Kajina, Josipova braća žele zadobiti ljubav – što je ispravno i razumljivo, ali poput njega kreću pogrešnim putem. Smatraju da je jedini mogući način da to postignu – ubojstvo!

      Odluku da ga fizički eliminiraju mijenja najstariji brat Ruben. Najstariji brat je onaj koji preuzima autoritet u očevu odsustvu. On je onaj koji će ocu trebati odgovoriti na pitanje o najmlađem bratu. I zato što će se od njega tražiti odgovor, on sada postupa odgovorno. Želi barem umanjiti zlo. I, primjećujemo, ovime postupa drugačije nego Kajin – Ruben želi biti čuvar svoga brata, barem u najmanjoj mjeri. I stoga ga prodaju karavani putujućih trgovaca – Midjanaca.

      Nakon što su „ubili“ tj. eliminirali brata, postaje jasno da time nisu zadobili očevu ljubav – Jakov počinje strahovito tugovati – Josip mu je sada još više u mislima! Isto tako, postat će jasno da Bog nije digao ruke od od Josipove braće! I dalje ih prati! I dalje su mu važni – voli ih!

      Bog uzdiže Josipa

      Ovdje počinje dio priče kad Bog stupa na scenu. Opet je nevidljiv kao i do sada. Međutim, aktivno je prisutan u Josipovoj tragediji koju će pretvoriti u Josipov uspon – od roba do premijera supersile Egipta! Obećanja dana Abrahamu Bog sada provodi kroz ovu jedinu preostalu liniju, Josipa, koja nije pokidala mir i pribjegla nasilju i porobljavanju slike Božje. Bogu, dakle, nije problem od roba načiniti ministra. I njegovoj braći je vjeran – njih će svojom pedagogijom privesti pomirenju i tako uspostaviti mir u Jakovljevom domu.

      I kada nakon lažne optužbe supruge svog prvog gospodara Josip dospije u zatvor – zato jer je bio vjeran Bogu i nije pristo s njom učiniti preljub – zahvaljujući Božjem daru tumačenja snova iz zatvora biva uzvišen za upravitelja faraonovog dvora i cijelog Egipta (40-41)! I zahvaljujući tome što je tim darom pomagao svoje sudrugove u zatvoru. Snovi ovdje predoznačuju Božju objavu – Njegovu riječ koja je povjerena Izraelu, ali ne samo za njega nego za cijeli svijet – Izrael treba služiti svijetu jer je njemu povjerena Objava Božja.

      Josip i njegova braća

      Obdaren ovom Božjom mudrošću, Josip će pri prvim susretima s braćom naizgled čudnim zahtjevima koje postavlja u njima pojačati svijest o grijehu kojeg su negda počinili prema njemu i potaknuti želju za ispravljanjem štete tj. za uspostavljanjem narušenog mira. Već pri prvom susretu sa braćom koja ga ne prepoznaju i koja su došla kupiti hrane za obitelji, on zahtijeva da slijedeći puta dovedu najmlađeg brata. Šimuna ostavlja u zatvoru kao taoca – tada Juda, onaj koji je predložio da se Josipa proda u roblje Jišmaelcima, naglas priznaje da ih sve ovo snalazi kao kazna za njihovog brata – gledali su njegovu dok ih je molio za milost, ali ga nisu uslišali (42,21).

      Kada su sa hranom došli kući k ocu Jakovu, ustanovili su da je svakom od njih novac vraćen u njegovoj vreći. No, kako sada nazad u Egipat po novu nabavku – već su bili osumnjičeni da su uhode, Šimuna su im ostavili kao taoca, a sada će se ispostaviti da ni hranu nisu platili? Osim toga, Jakov je protiv da povedu najmlađega, Benjamina, sa sobom: Mene vi ostavljate bez djece, Josipa je nestalo, Šimuna nema a sada biste odveli i Benjamina (42,36)!

      No, glad je pritisla, drama ide prema vrhuncu. Tada Juda, onaj koji je predložio da se Josipa proda u roblje Jišmaelcima, sada on ocu garantira samim sobom da će vratiti Benjamina, novog očevog mezimca. Time je dovršen dugi put koji je bio neophodan za uspostavljanje mira: krivci, na usta svog predvodnika, priznali su krivicu. I još k tome, sada reagiraju drugačije: onda su prodali brata iz zavisti i ljubomore, a sada za novog mezimca na Judina usta jamče samim sobom da će ga vratiti ocu!

      Kada Josip bude Benjamina optužio da je ukrao srebrni pehar i da treba ostati rob u Egiptu, doista se javlja Juda i spreman je izvršiti svoje obećanje Ocu. Sad je ona spreman i nudi se da umjesto mezimca Benjamina ostane robovati u tuđini: jer kako mogu k svome ocu ako dječaka nema sa mnom! Ne bih mogao gledati jad što bi snašao moga oca (44,34)! Evo promjene, evo stava potpuno suprotnog od onoga kojeg su imali kad su Josipa predavali u roblje! Onda ih nije bilo briga za oca ni za brata! Dug unutarnji put su prešli i stigli su na cilj! Sad je on spreman na sebe preuzeti bratovu krivnju. A to je puno više negoli samo trpjeti mlađeg brata kojeg otac više voli i koji izaziva ljubomoru. Sad može čak i trpjeti umjesto njega i snositi njegovu krivicu! Osjetimo, ovdje imamo prve proplamsaje one ljubavi koju će kasnije u Novom zavjetu živjeti Gospodin Isus – iz ljubavi trpjeti i ispaštati tuđu krivicu!

      Poanta – Božja pedagogija i uspostavljanje mira

      Ovdje vidimo koji je preduvjet uspostavljanja mira: ne samo da žrtva bude spremna oprostiti – Josip je to jamačno bio cijelo vrijeme, nego da i počinitelji zločina uvide grešku i počnu živjeti ispravno, njegovati prave vrijednosti. Taj princip ćemo imati potvrđen u Evanđeljima kad Isus susreće pojedine grešnike i proglašava im oproštenje – to su uvijek ljudi koji su u sebi prihvatili promjenu, okrenuli se istini i pravdi. Nakon toga je moguće oproštenje. U suprotnom bi zlo i ono što razara mir nastavilo živjeti u čovjeku, a izmirenje i oproštenje bi bilo nemoguće tj. lažiran čin.

      Ovo je slikovit i jezgrovito predstavljen model postizanja mira kojim će se Bog služiti tijekom Starog zavjeta da bi Izraela, čestog zalutalog sa pravog puta, privodio uspostavljanju vjernosti i mira. To će ponekad ići riječima, prijetećim događajima ili čak pravim katastrofama. Iz toga će Izrael učiti da Bog zapravo sa svakim narodom tako postupa i da, kada Izabrani narod dobiva Obećanu zemlju ili pobjeđuje u ratu, onda je u službi Božje pravde, no to ne znači da je sam postao pravedan i da već u najkraćem periodu neće i on, poput Josipove braće, biti podvrgnut procesu priznavanja krivnje i prihvaćanja pravih vrijednosti.

      ----------

      Tijekom svoga očitovanja braći, Josip – sada već dokazani objavitelj Božjih namisli – objavljuje da je njega Bog poslao u Egipat da bi svojoj obitelji sačuvao život (45,4-8; usp. 50,20). Time se daje objašnjenje i poveznica za susljedni silazak cijele Izraelove obitelji od 70-ak duša u Egipat (46-47). Daljnji tijek događaja pripovijedat će Knjiga Izlaska.

      No, u posljednjim poglavljima Knjige Postanka Izraelovi sinovi već poprimaju značajke rodozačetnika pojedinih od 12 Izraelovih plemena (49,28). Svaki od njih prima blagoslov kojeg je na početku primio Abraham kao pojedinac. Stoga će i obećanje zemlje biti ponovljeno kroz Josipova usta: ja ću, evo, naskoro umrijeti. Ali će se Bog, zacijelo, sjetiti vas i odvesti vas iz ove zemlje u zemlju što ju je pod zakletvom obećao Abrahamu, Izaku i Jakovu (50,24). Znači, boravak u Egiptu neće biti dug.

Ivica Čatić

ivicat6@gmail.com

Ivica Čatić