Radionica „Strateški pravci razvoja mreže Caritasa u Srbiji“ za period 2024. - 2027. održana je u Beogradu 24. i 25. rujna

BEOGRAD (TU) - Cilj radionice bio je definiranje ključnih pravaca razvoja mreže i jačanje međusobne suradnje svih Caritasovih organizacija u Srbiji. Stoga su se na njoj okupili predstavnici nad/biskupijskih Craitasa iz Boegrada, Subotice, Srijema kao i Caritasa Eparhije sv. Nikolaja. Sudjelovali su i župni Caritasi iz Srijemske Mitrovice, Šapca, Niša, Aleksinca i Valjeva. Ispred Caritasa Srem na radionici su sudjelovali ravnatelj mons. Jozo Duspara i koordinator Petar Dujić, a Caritas sv. Anastazijia iz Srijemske Mitrovice predstavljala je Kristina Dragišić.

Radionicu je vodila Dubravka Velat, renomirana ekspertica iz oblasti strateškog planiranja i organizacijskog razvoja organizacija civilnog društva, koja je svojim iskustvom i znanjem doprinijela stvaranju jasne vizije budućeg rada Caritasove mreže. Sudionici su kroz interaktivne sesije imali priliku razmijeniti iskustva, razgovarati o izazovima s kojima se suočavaju i zajedno kreiraju planove za unapređenje rada i zajedničkog djelovanja na terenu.

Ova radionica je dio kontinuiranih napora Caritasa da kroz strateško planiranje osigura bolju podršku ranjivim grupama i doprinese razvoju zajednica širom zemlje.

Početak školske i katehetske godine obilježen je u nedjelju, 22. rujna

HRTKOVCI (TU) - Misno slavlje dvadeset i pete nedjelje kroz godinu u župi sv. Klementa, pape i mučenika, bilo je posvećeno učenicima. Djeca su na misu donijela svoje školske torbe i knjige, te ih odložila ispred oltara. Župnik Ivica Živković je u homiliji ohrabrio učenike na početku još jedne školske godine, te ih potaknuo da kroz nove izazove i obveze koračaju zajedno s Isusom, te ne zaborave moliti, dolaziti na svete mise i na vjeronauk. Potom je cijela zajednica zajedno s djecom molila za njihov uspjeh u novoj školskoj i katehetskoj godini, kao i za njihove učitelje, nastavnike, te roditelje. Svećenik je na kraju blagoslovio djecu i njihove školske torbe.

Djeca i mladi iz rumske župe Uzvišenja sv. Križa okupili su se sa svojim obiteljima na molitvu i blagoslov

RUMA (TU) -  Novu školsku i vjeronaučnu godinu rumski učenici započeli su svečanom sv. Misom zaziva Duha Svetoga, u nedjelju, 22. rujna.

Sveta Misa na osobit način bila je posvećena djeci, ali i njihovim obiteljima, kao i svim članovima župne zajednice, jer jedni se ugledamo na druge, a svi skupa slijedimo svog učitelja i prijatelja - Isusa. Župnik rumski preč. Josip Ivešić je prije propovijedi okupio svu djecu u prve redove, jer ovog puta homilija je posebno bila upućena njima, i pozvao se na Evanđelje (u kom Isus želi da djeca budu blizu njega), kako bi upravo djeci, a zatim i svima ostalima, predočio važnost uloge svakog u “školi” Kristovoj koju pohađamo cijeloga života, svi vjernici, pa i župnik sam, te je svojim mladim župljanima pokazao sadržaj svoje “školske” torbe. U njoj se nalazi prije svega - Biblija - knjiga iz koje se stalno uči, koja se stalno čita, svugdje, u crkvi, u domu… Zatim je pokazao još jednu knjigu koju ima uvijek u torbi - Časoslov - molitvenik u kojem se moli po određenim satima - objasnio je djeci župnik. Slijedio je - križ - od koga možemo mnogo toga učiti i naučiti. Isus je tako ljubio svijet i sve ljude, da je umro na križu za nas; za kršćane križ ima izuzetno veliku važnost i zato je stalno uz nas, pojasnio je učenicima njihov pastir. Krunica - za jednog svećenika i za sve vjernike - veoma važna kao podsjetnik da uvijek znamo naći vremena za molitvu. U svojoj torbi župnik nosi i ljubičastu štolu, koja mu je potrebna na ispovijedi, a nosi je kako bi se sjetio kako mnogo još može naučiti o ljudima, ali i da je Bog dobar i milosrdan, da oprašta i uvijek je s nama. Na posljetku - ostali su papir i olovka - kao znak da u duhovnom životu s Isusom trebamo biti dobri učenici, da zapišemo nekada nešto što će nam ostati i za kasnije, da ne bismo zaboravili ono važno.

„U današnjem Evanđelju“, nastavio je župnik Ivešić, „Isus poučava svoje učenike kakav je njegov put, što je to što on treba ostvariti ovdje na zemlji - da je došao da objavi kako je Bog dobar, kako nas sve ljubi i kako je Bog onaj koji želi biti blizu svakome čovjeku, a osobito djeci. A onda, čuli smo i njegove učenike koji putem raspravljaju tko je najveći, jer su oni Isusa vidjeli kao nekoga tko će zauzeti visok položaj u društvu i kako će se oni njemu pridružiti u tome. Ali Isus im kaže da trebju biti jednostavni i dobri kao što su jednostavna i dobra - djeca.

Svi smo mi,“ zaključio je župnik, „vječiti đaci u Isusovoj školi, nekada dobri, nekada se i zaboravimo, izgubimo, ali nas Bog uvijek iznova poziva da ostanemo njegovi učenici u školi Evanđelja. Želimo s ovom nedjeljom na osobit način započeti u Isusovoj školi, tako što molimo njegov blagoslov za novu školsku godinu, da udjeli blagoslov za naš trud, da budemo u Isusovoj školi - na nedjeljnoj Misi i na župnom vjeronauku, kada možemo učiti o Bogu, možemo biti blizu Bogu, jer Isus želi upravo djecu blizu sebe, i da svi budu poput djece, te danas molimo na tu nakanu.“

U molitvi vjernika, molilo se, stoga, osobito za djecu, roditelje, učitelje, za župne i obiteljske zajednice. Župnik je potom blagoslovio učenike i njihove torbe i udžbenike, te ih poškropio svetom vodom u spomen krštenja koje su primili, a koje su pozvani živjeti svakoga dana, u obiteljima, u školi, u crkvi.

Na kraju su učenici dobili prigodne darove - nove školske torbe pune pribora, a nakon svete Mise, kako to obično u Rumi i biva, svi su se zadržali u zajedničkom druženju, za trpezom ljubavi, sa nadom da će novi početak donijeti nove radosti i uspjehe, a da će stara iskušenja ostati iza nas - koji znamo biti i dobri đaci u Isusovoj školi.

M. Mikolaci

Na misnom slavlju 22. rujna molilo se za blagoslov djece na početku nove školske i vjeronaučne godine.

N. SLANKAMEN (TU) - Himan „Dođi Duše Presveti“ koji je pjevan na i početku misnog slavlja i za vrijeme prikazanja bila je molitva okupljene zajednice da siđe sila Duha Svetog na djecu i na sve one koji se zalažu za njihovo školovanje i odgoj.

Nakon uvoda uslijedila je molitva nad djecom i blagoslov njih, njihovih školskih torbi i svih prisutnih u crkvi. Bilo je prisutno desetak djece prvog, trećeg i šestog razreda osnovne škole, tek nešto manje nego ih ima u školi. Župnik je na kraju homilije pozvao roditelje i sve koji brinu za djecu da ih blagoslivljaju često i u svako doba, jer blagoslov osoba od autoriteta ima veliku snagu i zaštitu. Blagoslov ide od Boga, preko srca onih koji blagoslivljaju, do srca onih kojima je upućen. Djeca koja su se mogla ispovjediti prethodnih dana pričestila su se, a oni najmanji primili su križić na čelo. Nakon završnog misnog blagoslova načinjena je zajednička fotografija za uspomenu.

Povodom obilježavanja obljetnica sklapanja karlovačkog mirovnog sporazuma poruke mira uputili su predstavnici Islamske zajednice, Slovačke Evangeličke Crkve a.v., te Srpske Pravoslavne Crkve. Sadržaj njihovih obraćanja donosimo u nastavku redosljedom kojim su govorili.

Govor islamskog predstavnika Ertuğrula Coşkuna

Svijet je pogođen bolestima neznanja, razdora i nepravde. Ovako podijeljen i ranjen svijet mogu spasiti samo oni koji podržavaju mir, spokoj i pravdu.

Potreban nam je način za približavanje naša srca i duše jedni drugima. Trebalo bi iscijeliti slomljena srca, izliječiti ranjene duše, kloniti se zavisti, mržnje i neprijateljstva, i izgrađivati mostove ljubavi, milosti, mira, spokoja i bratstva među nama.

Svijet u kojem zajedno živimo i sva stvorenja povjereni su nama, i mi smo povjereni jedni drugima. Nažalost, nismo uspjeli pobrinuti se za ono što nam je povjereno. Zemlja je postala dom za siročad, a svijet mjesto potlačenih.

Kao čuvari ovih povjerenja, trebamo zaštititi potlačene, siromašne, siročad i one koji su bez ikoga. Trebala bi nam zaštita prava i pravde djece, žena, starijih i svih obespravljenih biti prioritetni zadatak. Moramo povećati svoju odlučnost i trud u službi boljitka čovječanstva.

Naš zajednički dom, svijet, moramo spasti od ratova, okupacija, masakara i gladi, kako ne bi postao ruševina puna patnje miliuna ljudi.

Milost svih svijetova, naš poslanik Muhamed (s.a.v.s), kaže: "Bože, sklanjamo se pod tvoju zaštitu od tlačenja i da budemo tlačeni." Mi se također molimo Gospodaru da prestane krvoproliće nevinih i potlačenih gdje god se nalazili u svijetu, a osobito u Palestini, Gazi, i da im lica ponovno zasjaju osmjehom što prije.

Naša najveća želja je da srpsko-turski odnosi, koji datiraju stoljećima unazad, budu zauvijek održavani u duhu uzajamne ljubavi, poštovanja, mira, povjerenja i pravde, kao što je to slučaj i danas.

Allah Uzvišeni kaže: "O ljudi! Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznavali. Najplemenitiji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji." (Hudžurat, 13). U skladu s ovim Božjim naređenjem, možemo živjeti u duhu bratstva, dijeleći  međusobno naše običaje, tradicije i posebne vrijednosti.

Poslanik Muhamed (s.a.v.s) je rekao: "O ljudi, znajte da je vaš Gospodar jedan, i vaš otac je jedan. Svi ste vi potomci Adema, a Adem je stvoren od zemlje. Arapin nema prednost nad nearapinom, niti nearapin nad Arapinom; niti bijelac nad crncem, niti crnac nad bijelcem. Prednost je samo u bogobojaznosti." Iz ove univerzalne poruke možemo mnogo naučiti.

Sve vas pozdravljam sa ljubavlju i poštovanjem.

Obraćanje Jaroslava Javornika, biskupa Slovačke evangeličke Crkve a.v. u Srbiji

Priča o Abrahamu kao mirotvorcu iz Postanka 13 predstavlja ključnu točku za razumijevanje poimanja mirotvorstva. U sukobu između Abrahama i njegova nećaka Lota, koji je nastao zbog ograničenih resursa na teritoriju koji su dijelili, umjesto da inzistira na svom pravu kao stariji i društveno dominantniji član obitelji, Abraham demonstrira izvanrednu skromnost i velikodušnost, nudeći Lotu da prvi izabere zemlju.

Abrahamova intervencija u sukobu pokazuje njegovo moralno liderstvo i odražava etički model koji je osnova za kršćansku etiku odgovornosti. Umjesto da reagira kroz asertivnost ili nametanje svoje volje, on prepoznaje vrijednost mira i zajedničkog dobra iznad osobnog interesa.

U tom smislu, njegovo ponašanje se može smatrati arhetipskim u svjetlu Kristovog učenja, posebno Isusovo blaženstvo mirotvorcima u Govoru na Gori: „Blago mirotvorcima, jer će se sinovima Božjim zvati“ (Mt 5,9). Ovaj biblijski tekst nas sve poziva na traženje aktivnog pomirenja i na izgradnju mira da nam bude primarni cilj, čak i kada to uključuje osobne žrtve.

Abrahamov primjer može se protumačiti kao model za izgradnju međusobnog poštivanja i suradnje između različitih kršćanskih zajednica kao i svih ludi svijeta.  Abraham ne inzistira na svojim pravima, već postavlja zajednički mir iznad osobnih interesa.

Abrahamov postupak u ovoj priči predstavlja paradigmatski primjer mirotvorstva, koje zahtijeva proaktivno rješavanje konflikata.

U svjetlu suvremene teologije, ovo mirotvorstvo ne podrazumijeva samo odsustvo nasilja, već uključuje konstruktivno djelovanje u smjeru izgradnje zajednice.

Kao što Abraham nije pasivno čekao da se sukob riješi, već je ponudio rješenje kroz nesebičan čin, tako se i svi mirotvorci pozivaju djelovati u svijetu kao nosioci mira.

Ovaj koncept aktivnog mirotvorstva uključuje duhovnu povezanost s Bogom. Štoviše, Abrahamova spremnost na odricanje osobnoga prava može se promatrati kao izraz teološke etike vrlina, u kojoj se vrline poput skromnosti, milosrđa i velikodušnosti stavljaju iznad prava i zakona.

 U kršćanskoj tradiciji, vrline ne služe samo kao moralni ideali, već su osnova za ostvarenje duhovnog života, jer one odražavaju prirodu samoga Boga.

Abrahamova odluka ustupiti prvi izbor Lotu jasno pokazuje da je u korijenu  svima nama i svoj Abrahamovoj djeci morala stav ljubavi prema bližnjemu, koji nadilazi obične pravne ili društvene norme. Ova ljubav prema bližnjemu osnova je i za sveukupni cilj, koji teži k prepoznavanju zajedničkih vrijednosti i temeljne istine u Kristu, unatoč razlikama.

Abraham je postigao mir ne inzistirajući na pravu, već kroz čin nesebičnog davanja. Ova priča može se interpretirati u svjetlu riječi proroka Miheja: „Pokazano ti je, čovječe, što je dobro: samo da činiš pravdu, da voliš milosrđe i da hodiš smjerno s Bogom svojim“(Mih 6,8). Abrahamov čin je stoga izraz te pravednosti koja je usmjerena na zajedničko dobro, a ne na egoističnu satisfakciju.

Abrahamova intervencija u sukobu s Lotom u Postanku 13 nije samo priča o obiteljskom mirenju, već nosi duboke teološke i etičke poruke relevantne za kršćansku zajednicu danas. Ona podsjeća na središnje vrijednosti današnjeg mirotvorstva, uključujući samopožrtvovanje, ljubav prema bližnjemu i aktivno djelovanje u korist mira. Kao takva, ona ostaje za sve nas primjer koji teži k prevladavanju podjela i izgradnji  tolerancije i jedinstva u Kristu i cjelokupnog mira u svijetu.

Govor Njegovog Visokopreosveštenstva Mitropolita sremskog, Gospodina Vasilija

Uskrsnuvši, Gospodin je Svete apostole prvi put pozdravio riječima: Mir vam! (Lk 24, 36; Jn 20, 19–21). Ovaj pozdrav Pobjednika nad adom, koji je ujedno bio i blagoslov i pouka, obvezao je nas kršćane da, strpljivo i s ljubavlju, izgradimo mir s bližnjima i Bogom, što predstavlja jedini način da zadobijemo i mi mir sa samim sobom.

Činjenica da živimo u tako burnom i opasnom povijesnom vremenu, dodatno bi nas sve trebalo potaknuti da se podsjetimo putokaznih riječi našeg Uskrslog Gospodina, a posebno blagoslova kojim je On darovao svoje učenike i preko njih, pokoljenja potonjih apostolskih nasljednika, sve do nas, djece 21. stoljeća.

Prije 325 godina, u ovom malom, ali poviješću bogatom gradu, okupili su se predstavnici tadašnjih moćnih i silnih država pregovarati o kraju strašnog i dugog rata, pokrenutog osmanskim pohodom na Beč, s namjerom pokoriti cijelu Europa. Unatoč općem krvoproliću i raspaljenoj mržnji, za koju je izgledalo da se u svojoj nepomirljivosti ne može nadići, na ovom malom brdu, suočeni s beznađem produženog uzajamnog satiranja, ipak 1699. godine, sastali su se predstavnici Svete lige, koju su sačinjavali Habzburška Monarhija i Rusko Carstvo, Papinska Država, Venecija i Poljska, s jedne strane i Osmanskog Carstva, s druge.

Svi ovi uglednici, koji su u ime svojih država uporno pregovarali tijekom 72 dana, bili su rukovođeni čovjeku prirođenom mirotvornom težnjom, nasušnom potrebom za mirom, oličenom maslinovom grančicom u kljunu golubice. Naši preci bili su sudionici ovih događaja, a dalekosežne posljedice velikog Karlovačkog mira osjetili su direktno i Srbi, koji su na velikodušan poziv cara Leopolda, pod svojim patrijarhom Arsenijem III. Čarnojevićem, povlačeći se pred zajedničkim neprijateljem, na ovim prostorima pronašli trajno utočište i novi dom.

Željeli bismo da se sjećanje na ovdje očitovanu, Bogom nadahnutu mudrost naših predaka ne iscrpi u prigodnom memorijalnom ritualu, već da zauvijek služi kao nadahnuće u težnjama za mirom. Karlovački mir nosi višestruku i snažnu simboliku i metaforičku poruku i pouku, aktualnu za sva vremena i sadrži u sebi dva velika upozorenja i znamenja.

Prije svega, da bi se danas uspješno suprotstavili izazovima koji, još perfidnije nego u 17. stoljeću, prijete kršćanstvu u odlučnom pronošenju svoje vjere, kršćani moraju biti jedinstveni, uz iskreno poštivanje razumijevanje drugih religijskih tradicija i kultura. Da tada nisu bili, kapela Gospe od mira nikada u Srijemskim Karlovcima ne bi bila podignuta, a vjerojatno i nas, koji smo danas bratski okupljeni, ovdje ne bi bilo. Podjele među kršćanima ne nose sveopći mir, na koji nas Pobjednik nad smrću poziva. Zatim, poznato je da je Karlovački mir prvi put u povijesti ispregovaran i potpisan oko okruglog stola, što je od tada postala diplomatska praksa. Ne dozvolimo sebi povratak na uglaste stolove, gdje neko sjedi na pročelju, a neko u dnu.

Nadamo se da će nam uvijek blizu srca biti spasonosna pouka našeg Gospodina da su blaženi mirotvorci, jer će se sinovi Božji zvati (Mt 5, 9). Nije li kršćanski da svatko od nas učini najveći mogući napor da svojima bližnjima stvori izglede za osobni mir? Takvim pristupom nedvosmisleno ćemo posvjedočiti da je Carstvo Nebesko naš željeni horizont. Drugim riječima, kako je govorio blaženopočivši Patrijarh srpski Pavle, učinimo ono što je do nas i uzdajmo se u Boga, a povijest nas uči da zla vremena uvijek imaju svoj kraj i ograničeno, premda za ljude predugo trajanje.

Želimo svima Vama, kao i samima sebi, da u punoj mjeri, nesmetano uživamo u tom dragocjenom daru Gospodina našeg Isusa Krista i uvjeravamo vas da Mu se uvijek, težeći punoj kršćanskoj sabornosti, usrdno molimo da okonča stradanja i ugasi ratna žarišta, koja širom naše planete uzrokuju užasne patnje milijuna smrtnika. 

Na svečanosti obilježavanja 325 godina od potpisivanja Karlovačkog mira okupljenima su se obratili predstavnici zemlje domaćina Srbije, Europske unije i Turske. Govore predstavnika Srbije i Turske donosimo u nastavku.

Govor Nemanje Starovića, ministra za rad, boračka i socijalna pitanja u ime Vlade Republike Srbije

Karlovačkim mirom, 26. siječnja 1699, okončan je Veliki bečki rat koji je započet Osmanskim napadom na Beč 1683. godine. Zahvaljujući ovom miru, prije više od tri stoljeća, poslije decenija krvoprolića i pustošenja postavljeni su osnovi za izgradnju novih odnosa u ovom dijelu Europe. Potpisnice ovog značajnog dokumenta bile su Austrija, Poljska, Venecija s jedne i Turska s druge strane, u prisustvu neutralnih posrednika Engleske i Nizozemske i uz sudjelovanje Svete lige i Rusije. Brvnara u kojoj se 72 dana pregovaralo, imala je četvora vrata, na koja su istovremeno ulazili predstavnici zaraćenih strana tako da je prvi put u diplomatskoj povijesti Europe, zaživio koncept pregovora za okruglim stolom koji je omogućavao jednakost pregovarača.

Rat koji je prethodio ovom mirovnom sporazumu bio je vremenski dug i izuzetno brutalan. Otomansko Carstvo, u želji za daljim širenjem, došlo je u ratni sukob s koalicijom europskih sila koju su činile Habzburška monarhija, Poljska, Venecija i Rusija. Skoro dvije decenije, ove države su se žestoko borile širom Središnje i Istočne Europe, ostavljajući za sobom trag uništenja, patnje i tuge. Na našu veliku nesreću i žalost ovaj rat se dobrim dijelom odvijao na srpskom etničkom prostoru. Znamo svi da vjerni pratioci svakog rata su glad, bolesti, stradanje i pljačka… teško je pobrojiti kroz koje sve muke je prošao naš narod u ovom ratu. Velika Seoba koja se zbila 1690. godine i danas nosi teško breme i osjećaj nepravde.

Po svojim posljedicama, taj mir je jedan od presudnih događaj u prošlosti Srba. Do zaključenja toga mira naš narod je bio jedinstven: nalazio se gotovo u potpunosti u jednoj državi, a živio istina pod teškim ali relativno istim uvjetima, političkim, ekonomskim, društvenim i kulturnim. Karlovački mir, donio je za naš narod prekretnicu, osobito u političkom i kulturnom pogledu. Tim mirom ostao je znatan dio našega naroda pod vlašću Austrije. Od Karlovačkog mira pa na dalje počinje raspadanje Turske i širenje Austrije, a sve se ovo događalo na srpskom etničkom teritoriju. Razjedinjeni u tuđim carstvima naš narod je robovao sve do pobjeda srpskog oružja u Balkanskim i Prvom svjetskom ratu 1918. godine.

Uvjeti Karlovačkog ugovora bili su značajni za čitavu Europu. Otomansko Carstvo, poslije stoljeća teritorijalnog širenja, je izgubilo ogromne teritorije u korist Habzburške imperije prije svega Mađarsku, Slavoniju, Baranju, Bačku i dio Srijema kao i Transilvaniju, kao i dijelove Dalmacije i Peloponeza prema Veneciji. Poljska je povratila Podoliju, dok su Rusi osigurali ključne dobitke k Azovu.

Koji nauk iz ovoga rata možemo izvući danas? Prvo da nijedan sukob nije nepremostiv. Da se do mira uvijek može stići bez obzira kolika da je cijena rata ili mržnja prema zavađenim stranama. Umjesto sveopćeg uništenja pregovaračke strane u Karlovcima su odabrale kompromis i pokazale da rat bez obzira na žrtve mora imati alternativu u miru. Odluke donesene u Srijemskim Karlovcima oblikovale su budućnost Europe, mijenjajući odnos snaga i inicirajući nove saveze.

Dok razmišljamo o poukama iz 1699. godine, pogledajmo našu sadašnjost i razmislimo o budućnosti. Današnji svijet, slično kao i svijet kraja 17. stoljeća, suočava se sa brojnim i složenim izazovima. Radi li se o ekonomskim ili političkim borbama, moramo se sjetiti da je svijet bio mnogo podjeljeniji onda nego danas. Ipak, diplomate su u Srijemskim Karlovcima uspjele zauzdati vojne stratege i oružje pruživši šansu miru i dogovoru.

Ovaj mirovni sporazum nas podsjeća na ogromnu cijenu rata, ali i na bezgraničnu cijenu mira. Poziva nas odati počast onima koji su nevino stradali i patili u vrtlogu ratnog kaosa. Suradnja, diplomacija i međusobno uvažavanje moraju biti osnovni postulati na kojima će se graditi budućnost Europe.

Govor Njegove Ekselencije Hamia Aksoy, ambasador R. Turske

Velika mi je čast što sam danas ovdje s vama povodom 325. obljetnice Karlovačkog mira, jednog od najvažnijih sporazuma u povijesti Osmanskog Carstva. Želio bih zahvaliti Fabijanu Svalini, biskupu Srijema, kao i organizatorima što su me pozvali na ovu komemoraciju.

Dana 26. siječnja 1699. godine, predstavnici Osmanskog Carstva potpisali su tri sporazuma s diplomatima austrijskih Habsburga, Poljske i Venecije u Karlovcima. Time je okončan rat između Osmanskog Carstva i Svete lige, koji je započeo 1683. godine. Poslije 16 godina ratovanja, koje je odnijelo stotine tisuća života s obje strane, mir je konačno uspostavljen. Strane su se dogovorile o 25-godišnjem primirju, koje je uključivalo razmjenu zarobljenika, uništavanje graničnih tvrđava i poticanje slobodne trgovine.

Klauzule sporazuma iz 1699. godine bile su zasnovane na principima jednakosti među stranama i reciprociteta u obvezama. Karlovački mir predstavljao je prekretnicu u tom pogledu. Da bi se spriječili diplomatski sukobi oko protokola, osmišljeno je jedinstveno rješenje: u Karlovcima je izgrađena okrugla zgrada s mnogim vratima, omogućavajući svim izaslanicima ući istovremeno.

Karlovački mir postao je i prvi međunarodni diplomatski sporazum nakon kojega je uslijedila demarkacija i mapiranje granične linije koja je pravno, fizički i kartografski razdvajala teritorije Habsburškog i Osmanskog Carstva.

Poštovani gosti,

Danas niz izazova – poput ratova, sukoba, terorističkih djelovanja i nezakonitih migracija – prijeti ne samo europskom kontinentu, već i cijelom svijetu.

Živimo u vremenu kada se temelji međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima ozbiljno ljuljaju.

Terorizam, islamofobija, ksenofobija, nekontrolirane migracije i klimatske promjene, zajedno s poremećajima u sigurnosti hrane i energije, kao i lancima snabdijevanja, dodatno pojačavaju trenutnu geopolitičku nestabilnost.

Trenutni rat u Ukrajini ima posljedice koje se protežu na puno širu geografiju. Ne samo da je pogoršao sigurnost euroatlantske regije, već je pogoršao i globalnu sigurnost. Također, na jugu, kao posljedica tekućeg rata u Gazi, dolazi do velikog uništenja i ljudske tragedije. Rizik da ovaj sukob preraste u regionalni rat ne smije se zanemariti. Stoga bi međunarodna zajednica kao cjelina trebala aktivno djelovati kako bi zaustavila ove ratove koji prijete globalnoj sigurnosti.

Uvaženi gosti,

Unatoč svim preprekama, Turska se trudi da izgradi efikasan međunarodni sistem u kojem pravo ima prednost nad silom – sistem koji obuhvaća čitavo čovječanstvo, promovira mir, sigurnost, stabilnost i prosperitet, rješava ekonomske nejednakosti i eliminira globalne nepravde.

Osnovni princip turske vanjske politike oduvijek je bio definiran kao „mir“. Ovaj cilj najbolje se izražava riječima našeg velikog vođe Mustafe Kemala Atatürka: „Mir u kući, mir u svijetu“, i danas nastavlja biti osnovno načelo naše vanjske politike.

Naš cilj je uspostaviti pojas mira u našoj regiji i šire, kroz poduzetnički diplomatski pristup koji je usmjeren na ljude i humanitarne vrijednosti.

Turska konstruktivno doprinosi rješavanju globalnih problema i održava principijelan i efikasan stav usred kriza i sukoba.

Kako je Njegova Ekselencija, predsjednik Erdoğan, rekao: „Rat neće imati pobjednika, a mir neće imati gubitnika.“

Budući na trenutnu geopolitičku situaciju, važnije je nego ikada da Europska unija vodi inkluzivne i pravedne politike zasnovane na suradnji u širem europskom zemljopisnom području i na Mediteranu, radi budućnosti našeg kontinenta.

Spremni smo surađivati k izgradnji prosperitetnije, kooperativnije i transparentnije Europe, u kojoj Turska zauzima svoje zasluženo mjesto.

Hvala vam.