ŠID/SOT (TU) - U šidskoj i sotskoj župi Nedjelja dobroga pastira obilježena je svjedočanstvima časnih sestara Družbe Kraljice svijeta

Sestre Ljubica Josić iz Zagreba i Marija Ivić iz Tovarnika svoj posjest ovim dvjema srijemskim župama započele su u petak, 10. svibanja, sudjelovanjem na redovitom susretu mladih i krizmanika. Tema susreta bila je Bogu posvećen život, koju su sestre mladima pokušale približiti zanimljivim predavanjem i radionicom.

Gošće su nastavile druženje s vjernicima iz Šida i Sota u nedjelju 12. svibnja, na svetim misama. Župnik vlč. Nikica Bošnjaković je u obje župe u homiliji govorio o Isusu kao dobrom pastiru te o ljepoti svećeničkog i redovničkog poziva. Na kraju misnoga slavlja sestre su vjernicima pričale o redovništvu i o tome kako su se odlučile odazvati Isusovom pozivu i posvetiti mu svoj život.

O Družbi sestara Kraljice svijeta

Sestra Ljubica Josić je svojim primjerom hrabrila mlade da se odazovu, ako osjete da ih Bog poziva, istaknuvši svu ljepotu Bogu posvećenog života. Najprije je okupljene upoznala sa svojom redovničkom zajednicom: „Redovnik ili redovnica je osoba koja osjeti poziv i javi se nekoj redovničkoj zajednici. U Katoličkoj crkvi ima jako puno, pogotovo ženskih, zajednica, među kojima je i moja, Družba sestara Kraljice svijeta. Jedan svećenik, isusovac, p. Ivan Jäger, uvidio je da je župnicima teško fizički izvršiti sve svoje obveze prema vjernicima, pa je odlučio pokrenuti novu redovničku zajednicu. Tako je 1963. godine osnovao družbu koja je imala svrhu pomoći župnicima u njihovim obvezama. Prema zamisli utemeljitelja dužnost naših sestara je brinuti da župnik ima skuhano, oprano, da je crkva uređena, svirati, pjevati, pomagati oko vjeronauka, kako bi se župnik mogao posvetiti onom osnovnom, a to su sakramenti: sveta misa, i ispovijed, ali i duhovnim razgovorima koji su jako potrebni vjernicima. Dužnost svake naše sestre je da bude most između župnika i vjernika, da okupi i djecu i mlade i stare… Tako da imamo široko polje djelovanja. Naš osnivač je htio da svaka naša sestra ima moto: 'Da se u nama i po nama proslavi Bog'. Nije bitno što koja sestra radi bitno je da se Bog proslavlja te da na taj način svaki posao radimo najbolje što možemo.“

Osobno iskustvo

Sestra Ljubica je ispričala i kako je ona postala časna: „Prije 20 godina ja sam osjetila Božji poziv i odlučila sam se odazvati. Prvo sam otišla na tjedan dana u samostan u kojem sam sad i svidjelo mi se. Vidjela sam da su te sestre normalne žene. Ustaju ujutro, umivaju se, kuhaju, mole se i rade sve kao i ostale druge žene. Njihov život je neki spoj duhovnog i ovog običnog svjetovnog. Prije toga sam mislila da sestre ne smiju pričati, da su samo u samostanu, mole se i nema više izlaska. A boravkom kod sestara vidjela sam da one rade sve poslove. I zaposlene su u domovima za stare, u bolnicama, školama, vrtićima… Ima ih u mnogim zanimanjima i rade kao i sve druge žene. Taj kontakt s časnama još me više privukao. Osjetila sam da bih i ja tako mogla, živjeti obično, a opet nekako Bogu blizu. Kad sam završila osmi razred trebalo je birati srednju školu, prvo sam s prijateljicama dogovarala gdje ćemo i kako ćemo, ali meni nešto nije dalo mira. Odlučila sam – ja bih u samostan. Okupila sam obitelj i to im saopćila. Oni su prvo počeli plakati i odgovarati me. Ali kad su se malo pribrali podržali su me, ako mi tamo bude dobro ostat ću, ako vidim da ne mogu, vratit ću se. Selo je pričalo kud su me roditelji dali, jedinicu, trebala sam se udati imati djecu… Lijepo je vidjeti časnu sestru, ali da to ne bude moje dijete. Časna koja me poznavala vidjela je da se malo kolebam i molila je devetnicu za mene. Zadnji dan njene devetnice bio je dan moje konačne odluke, kada sam nazvala samostan i rekla da bih došla. To je za mene bio znak od Boga. Tako sam krenula u srednju školu u Zagrebu i tu sam dobila jednu časnu koja se brinula za mene: u školi da učim, da naučim i svakodnevne poslove kao što su kuhanje, peglanje i sl. Nitko ne zna hoću li ostati tu, pa ako i izađem da budem sposobna za život. Ona je mene pratila jedanaest godina, koliko mi je trebalo da postanem časna, kroz vrijeme škole, novicijata i fakulteta. Kroz sve to vrijeme ja sam se mogla odlučiti otići ili ostati. Nakon tih jedanaest godina položila sam vječne zavjete i konačno život posvetila Bogu. Imala sam potpunu slobodu izbora da odlučim. Časne su me pitale hoću li ili ne, rekle su mi da vide da bih ja to mogla, ali moram sama odlučiti. Prije vječnih zavjeta imala sam mjesec dana velike duhovne vježbe. Te su me duhovne vježbe učvrstile u pozivu i konačno sam odlučila ostati i postati časna sestra. Kroz ovih već dvadeset godina redovničkog života svašta sam radila: s djecom, s mladima, svirala u župi, a li i razne svakodnevne poslove, kosila dvorište, prala prozore, mijenjala kuharicu kad je trebalo, išla u nabavku… Nema posla koji mi ne radimo. Sve što zaradimo na poslu u školi ili gdje koja sestra radi, ide za održavanje našeg životnog prostora i pomaganje siromasima. Ovaj život je lijep, to je život s Bogom, ali je ispunjen i svakodnevnim običnim poslovima i aktivnostima, koje ima i svaki običan čovjek. I mi se i zabavljamo i ljutimo i plačemo i ponekad posvađamo i idemo na ispovijed. Ali je lijepo jer smo se ipak na jedan poseban način posvetile Bogu. Problem naših redovničkih zajednica je što se sve manje mladih odaziva, ali molimo se da Gospodin pozove i u naše redove pošalje nove mlade djevojke« zaključila je s. Ljubica te se zahvalila župniku što je pozvao da svjedoči i tako i samoj sebi još jednom podsvijesti   ljepotu svoga poziva.

Ana Hodak

Fotografije: Darija Menđan i Ivica Vrdoljak

GOLUBINCI (TU) - U subotu 25. svibnja 2019.godine, uoči 6. vazmene nedjelje, održan je XIII. susret mladih Srijemske biskupije. Geslo susreta mladih je nadahnuto riječima psalmiste: On iscjeljuje sve slabosti tvoje. (Ps 103, 3).

Na poziv Ureda za mlade Srijemske biskupije, te povjerenika istoga ureda, vlč. Dušana Milekića, župnika u župi Sveti Petar, apostol u Inđiji i župnog upravitelja u župi Rođenje Blažene Djevice Marije u Novim Banovcima, okupili su se mladi vjernici Srijemske biskupije u pratnji svojih svećenika i župnih povjerenika. Domaćin ovogodišnjeg susreta mladih Srijemske biskupije bili su župljani župe Sveti Juraj, mučenik u Golubincima.

Okupljanje mladih započelo je u 10 sati, prijavom i preuzimanjem majica koje su izrađene posebno za ovu priliku.

Susret je započeo molitvom mladih za mlade, te euharistijskim slavljem, koje je predslavio vlč. Milekić, biskupijski povjerenik za mlade, u zajedništvu sa svećenicima Srijemske biskupije.

Razmatrajući riječi Evanđelja (Iv 15, 18-21), vlč. Milekić, osvrnuo se osobito na vlastiti stav pripadnosti Isusu Kristu, te odnos svijeta prema onima koji Mu pripadaju.

…Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas… …Ako su mene progonili, i vas će progoniti… „kome ovo zvuči ohrabrujuće? Nije baš primamljivo! Isus ne obećava ugodu niti lagodnost ovoga svijeta. Čak suprotno, obećava teškoće, odbačenost, probleme,… Sve nas to može obeshrabriti, ali u isto vrijeme moramo biti svjesni jednoga – da bi, unatoč svemu, Isus Krist trebao biti naš izbor. Jedino po Njemu možemo istinski živjeti“, poručio je mladima vlč. Milekić.

Na koncu euharistijskoga slavlja, okupljene mlade je pozdravio i domaći župnik, preč. Marko Kljaić, izražavajući radost zbog ostvarenog susreta mladih.

Euharistijsko slavlje je animirao zbor mladih iz katedralne župe Sveti Dimitrije, đakon i mučenik iz Srijemske Mitrovice, predvođeni s. Cecilijom Tomkić, te vjeroučiteljicom Željkom Klavžar.

Nakon domjenka, slijedio je radni dio susreta mladih. Radni dio većinski se posvetio susretu s mladićima iz zajednice Cenacolo. Trojica mladića iz zajednice su iznijeli svoja životna svjedočanstva, o svom životnom putu, te o životnom padu koji je povezan s ovisnošću. Prema njihovom svjedočenju, zajednica Cenacolo im je vratila vjeru i pouzdanje da to ne mora ostati tako, te su im pomogli izvući se iz „životnog pakla“ u kojem su se prethodno nalazili. Nakon njihovog svjedočanstva, mladi su imali priliku postavljati im pitanja i interesirati se o svemu što je povezano sa životom i radom zajednice.

Nakon njihovog životnog svjedočanstva i kratke pauze, nekoliko mladih vjernika iznijelo je svoje životno iskustvo odbačenosti od društva i vlastite okoline, te iskustvo vlastitog nošenja s takvim situacijama. U svim izrečenim iskustvima, bilo je vidljivo da su uz Krista i Crkvu pronašli put, te da On iscjeljuje sve slabosti tvoje. (Ps 103, 3).

U nastavku ovog radnog dijela mladi su imali mogućnost anonimnog opisivanja situacije ili problema s kojima se teško nose, te su u skladu s tim, sudionici susreta, pružali savjet ili iskustvo što je moguće ili što bi, za njih, mogao biti koristan savjet.

Susret mladih završen je zajedničkom molitvom i litanijama povjerenja.

Ivica Zrno

DUBOŠEVICA (TU) - U ponedjeljak, 13. svibnja 2019. godine, svećenici Srijemske biskupije okupili su se u franjevačkoj crkvi i samostanu u Iloku, s nakanom provesti dan u svećeničkom zajedništvu. To je ujedno bila i mjesečna duhovna obnova za svećenike Srijemske biskupije.

Franjevačka crkva i samostan u Iloku poslužili su kao točka okupljanja, gdje ih je dočekao, te srdačno ugostio doručkom i kavom, župni vikar, fra Dragan Grizelj (OFM).

Nakon Iloka, svećenici su se zajednički uputili prema Baranji, koja je ujedno bila i središnja točka njihovoga posjeta.

Na poziv preč. Berislava Petrovića, povjerenika za trajnu izgradnju svećenika Srijemske biskupije, te na prijedlog preč. Marka Kljajića, župnika župe Presveto Trojstvo u Surčinu, središnje događanje ovomjesečne duhovne obnove bilo je u župi Uznesenje Blažene Djevice Marije u Duboševici, iz koje i dolazi preč. Marko Kljajić.

Kao domaći sin, preč. Kljajić je bio ujedno i vodič po župi i mjestu Duboševica, te po Baranji, za koju se potrudio da je približi kolegama svećenicima.

U 12 sati slavljena je Euharistija, koju je predslavio mons. Eduard Španović, generalni vikar Srijemske biskupije, u zajedništvu s domaćim župnikom, vlč. Danijelom Tigandžinom, svećenicima Srijemske biskupije, te vlč. Stjepanom Vinojčićem, svećenikom Beogradske nadbiskupije i vlč. Pejom Ivkićem, župnikom župe Uznesenje Blažene Djevice Marije Brinje. Na euharistijsko slavlje su se odazvali i župljani duboševačke župe, koji su se pokazali dobrim domaćinima i kod kasnijeg ručka.

Nakon obilaske župe i mjesta Duboševica, svećenici su se uputili u obilazak Baranje. Posjetili su nekoliko župa i starih crkava, te su prošli kroz prelijepe baranjske vinograde. Za primijetiti je kako je većini svećenika Srijemske biskupije ovo prvi ili rijedak posjet ovom dijelu Domovine.

 Ivica Zrno

SRIJEMSKA MITRIVICA (TU) - Na svetkovinu Uskrsa, u nedjelju 21. travnja 2019. godine, u 7.00 sati, upriličen je uskrsni blagoslov jela, koji se već tradicionalno vrši na Kalvariji. Jelo je blagoslovio srijemskomitrovački župnik, mons. Eduard Španović. Iako su bili rani jutarnji sati, vjerni puk se okupio kako bi i ovim načinom zatražili blagoslov Uskrsnuloga, za sebe i svoje obitelji.

U 10.00 sati, srijemski biskup, msgr. Đuro Gašparović u katedrali Sv. Dimitrija, đakona i mučenika u Srijemskoj Mitrovici, predslavio je svečano koncelebrirano euharistijsko slavlje. Sv. Misu je predslavio u  zajedništvu s prelatom, mons. Eduardom Španovićem, župnikom katedralne župe. Sv. Misa je započela svečanom procesijom, te svečanom uskrsnom pjesmom, što je od samog početka istaknulo veličinu i značenje započetog euharistijskog slavlja.

Svojim veličanstvenim pjevanjem slavlje je uzveličao župski i katedralni župski zbor svetog Dimitrija, pod ravnanjem katedralne orguljašice s. Cecilije Tomkić. Kao i svih prijašnjih godina, članovi župskog i katedralnog zbora su se potrudili uzveličati euharistijsko slavlje opusom pjesama koje su vjernicima već poznate, kao i proširenjem glazbenog repetoara.

Osobitost župe je široki opus uskrsnih pjesama koje su komponirali srijemskomitrovački orguljaši. U tome se ogleda kvaliteta, te bogatstvo pjevanja.

Za pohvaliti je velik broj vjernika koji je radosno i raspjevano proslavio svetkovinu Uskrsa aktivnim sudjelovanjem u euharistijskom slavlju.

U prigodnoj homiliji, obraćajući se okupljenim vjernicima, biskup Gašparović je pozvao da poput primjera o kojima smo slušali u Evanđelju imamo snage prijeći prag vjere, te donositi životne odluke u ozračju vjere.

Homiliju donosimo u cijelosti:

Ivan evanđelist nam pripovijeda (Iv 20, 1-9) kako su onog prvog uskrsnog jutra svi bili užurbani. Marija Magdalena je rano ujutro, još za mraka požurila na Isusov grob. Kad je vidjela da je grob prazan, požurila je to javiti njegovim učenicima, na što su Petar i Ivan potrčali da vide što se to zbilo. Evo i mi smo danas požurili. Sveta misa koju slavimo otajstveni je susret s uskrslim Kristom.

Kao što smo čuli, uskrsno nam Evanđelje na početku pred oči stavlja lik Marije Magdalene. Gospodin Isus bio je njezin Učitelj i Spasitelj. Ženskom intuicijom spoznala je i povjerovala da je on doista od Boga došao te da Božje riječi govori i Božja djela čini. Zato je Marija Magdalena bila jedna od rijetkih  koja je bila uz Isusa i dok je on visio na križu. Nakon što je Isus bio umro i nakon što je bio pokopan, Marija je i dalje sačuvala ljubav prema njemu. Evo je kako u ranu zoru, još za mraka žuri na Isusov grob.

I onda se događa da je ugledala prazan grob. Marija je, zacijelo, i dalje vjerovala da je Isus bio od Boga došao. I dalje je vjerovala da je Isus Božji Pravednik. Možda je u svojim zbrkanim mislima naslućivala da je Bog zbog nekog razloga dopustio da Isus umre. Ali prazan grob jednostavno nije mogla razumjeti kao poseban Božji znak.

I mi se u nekim posebnim životnim situacijama, u slučajevima muke, nevolje, pa i životnih tragedija, osjećamo kao Marija Magdalena. Ne razumijemo. Koliko god bili razboriti ljudi, koliko god bili vjernici, ostanemo bez riječi, bez objašnjenja. Kako razumjeti nezahvalnost upravo tamo gdje sam ulagao svoj život i svoje srce? Kako razumjeti činjenicu da – kako nam se čini – stradavaju upravo oni najbolji, nevini? Kako razumjeti tolike nesreće i tragedije? I kako – s druge strane – ne razumjeti one koji u nekim strašnim tragedijama počinju dvojiti je li Bog dobar, pa čak ima li Boga uopće? Vidimo samo prazan grob i – ništa ne razumijemo.

Grob je prazan. Jedino objašnjenje bilo je da je netko ukrao Isusovo tijelo. Zapazimo ovo. Ne radi se ovdje o čovjeku nevjerniku, ne radi se ovdje o bezbožniku ili o Isusovu protivniku. Ovdje je riječ o vjernici Mariji Magdaleni. I to ne o običnoj vjernici. Ona je bila osobito vjerna Isusova učenica. Pa ipak, pored njezine neosporive ljubavi prema Isusu, njezina vjera u tome trenutku još nije mogla prijeći onaj zadnji prag – vjeru da je Isus uskrsnuo, da je Isus svojim uskrsnućem u potpunosti pobijedio zlo i smrt.

Ne bismo trebali zbog toga Mariju osuđivati. Ona je postupila onako kako postupa velika većina vjernika. Govorimo o nama, vjernicima, koji ispovijedamo vjeru u Kristovo i naše uskrsnuće. Međutim, dobar dio svoga života provodimo tako, kao da i nismo vjernici. Mnoge životne odluke donosimo tako, kao da nismo vjernici. Ali ipak nastojimo učvršćivati našu vjeru.

I onda, trčeći, na grob stiže i onaj vjerni učenik Ivan. Kao i Marija Magdalena, i on je vidio prazan grob. K tome je vidio uredno poslagane povoje i ubrus. Shvatio je i povjerovao. I prije nego što je Uskrsloga vidio, i prije nego im je Uskrsli izravno progovorio. Ljubljeni učenik je vidio tek znak: prazan grob kao i složene povoje i ubrus. I povjerovao je. Ne vidje, a povjerova!

Eto, to. Ivan je prekoračio prag vjere i nade. Vidio je uglavnom isto što i Marija Magdalena, ali za razliku od nje, koja je pomislila da je netko ukrao Isusa, posebnim Božjim darom, oči su mu se otvorile i on je povjerovao.

To je i naš put. Živimo u svijetu koji je ispunjen tjeskobama, nepravdama, bolestima. ali u isto vrijeme živimo u vjeri Kristovoj. Vjerujemo u Kristovo uskrsnuće. Krist je došao na ovaj svijet ne zato da svijet silom promijeni ili da ognjem i mačem zatre svaki grijeh, zlo i nepravdu. Isus je donio blagu vijest spasenja, propovijedao je Kraljevstvo Božje, ono kraljevstvo koje se rađa duboko u čovjekovoj duši, te poput kvasca raste i širi se. Krist nam je u ruke dao malenu svjetiljku, da njegovu svjetlost širimo svijetom. Krist nas je osposobio da budemo njegova živa slika u ovome svijetu. Krist nas poučava i za to nam daje snage da njegovo spasenje širimo svijetom. Mi vjerujemo da je Krist uskrsnuo, ali u isto vrijeme mi vjerujemo da naš život na zemlji ima smisla. Ako se ispunjaju pravila Božjega kraljevstva na zemlji, za to Boga hvalimo. Ako li nas okruži nevolja, nepravda, trpljenje i smrt, znamo da se time suobličujemo Kristu patniku, Kristu raspetome, koji je nakon svoje smrti uskrsnuo i tako u sebi pomirio Boga i čovjeka.

Mi trebamo i želimo biti nositelji Kristova mira, Kristove nade, mi trebamo biti nositelji radosne vijesti koja glasi: Krist je uskrsno od mrtvih. S njime i mi već ovdje na zemlji postajemo dionici njegova spasenja. Po tome se svima nama već ovdje na zemlji daje predokus vječne sreće.

Nakon svečanog euharistijskog slavlja i čestitki koje su uputili biskup i župnik, vjernici su se okupili u župskom dvorištu i dvorani kako bi i kroz međusobne čestitke podijelili radost ovog velikog i svetog dana.

Ivica Zrno