PROSLAVA PRESVETOG TROJSTVA U SRIJEMSKIM KARLOVCIMA

SRIJEMSKI KARLOVCI (TU) - U nedjelju 26. svibnja 2013. godine u župi Presvetog Trojstva u Srijemskim Karlovcima svečano je proslavljena svetkovina nebeskoga zaštitnika Presveto Trojstvo. Euharistijsko slavlje predvodio je vlč. Marin Knežević, duhovnik Pokreta Božanskog Milosrđa na Ovčari nedaleko Đakova, u zajedništvu sa svećenicima dekanata.

      SRIJEMSKI KARLOVCI (TU) - U nedjelju 26. svibnja 2013. godine u župi Presvetog Trojstva u Srijemskim Karlovcima svečano je proslavljena svetkovina nebeskoga zaštitnika Presveto Trojstvo. Euharistijsko slavlje predvodio je vlč. Marin Knežević, duhovnik Pokreta Božanskog Milosrđa na Ovčari nedaleko Đakova, u zajedništvu s župnim upraviteljem Stjepanom Barišićem i Željkom Štimcem, župnim vikarom i Markom Lošom, župnikom župe Petrovaradin 3, te drugim svećenicima petrovaradinskog dekanata. Svečanost je uzveličao crkveni zbor župe Presvetog Trojstva u Srijemskim Karlovcima.

      U svojoj homiliji vlč. Knežević je istakao: „Sveti Ivan je za Boga rekao tako jednostavnu rečenicu, tako ga je jednostavno prikazao da nije mogao jednostavnije, kada je rekao „Bog je ljubav“. Ako mi govorimo o Presvetom Trojstvu moramo krenuti od same Božje biti, a to je da je Bog ljubav. I Boga ćemo samo tako razumjeti i moći ćemo ga uvesti na neki način u svoj život, i On će nas uvesti u svoj život ako budemo samo tako ga promatrali, kroz ljubav i milosrđe.

      Ljubav i milosrđe je ne samo oznaka Božja, nego je to njegov život u samoj nutrini. Bog je dakle toliko velika ljubav, kad bi sve ljubavi koje postoje i koje su postojale i koje će postojati skupili, to ne bi bila slika onolike ljubavi koliko Bog ima u sebi. A svi znamo kada nekoga volimo ili kada neko nas voli, koliko su to snažni osjećaji. Kako je snažno kada neko trpi za nekog iz ljubavi, kada se žrtvuje. Sada zamislite sve to skupiti u jedno mjesto, sve to nije ni slika onoga kakav je Bog. Budući da je ta ljubav toliko velika ogromna, ona je morala ne biti apstraktna, onako nekakva nevidljiva, nešto daleko, nego je morala postati tako zgusnuta ljubav, morala je postati vidljiva, utjelovljena. Morala je postati takova da ju se može dotaknuti, da ju se može gledati i živjeti, da ju se može blagovati. Stoga je Isus postao vidljiv u ovome kruhu koji ćemo danas blagovati. On želi biti stvaran materijalan.

      To nije nekakva imaginarna osjećajna ljubav, nego konkretna stvarna ljubav. I to se vidi, ta se ljubav utjelovila, jer je riječ Rijelom postala. Kako je to divno kada se ljubav utjelovi, kada se vidi, kada se doživi, kada se osjeti, kada se vidi i osjeti u zraku, kada se osjeti ušavši u neku obitelj, kada se uđe u neku crkvu, kada se osjeti da se tu puno moli i ljubi, poštuje i da se tu žrtvuje, jer tu je dobrota, jer tu je ljubav. I zato je Bog morao, pošto je najveća ljubav, morao je postati stvaran. I to je zanas jedna velika prednost, jer Bog je znao što nama treba. Mi isto tako želimo: dotaknuti, osjetiti, uzeti, doživjeti, imati tu ljubav, biti u njoj, a to je Bog. Zato šalje svoga Sina Isusa Krista, drugu božansku osobu. On je oduvijek, On je nestvoren. On postaje na zemlji utjelovljena ljubav radi našega spasenja, ne samo radi našega spasenja u vječnosti, nego radi našega spasenja i ovdje na zemlji. Isu je došao radi naše sreće, radi našega ostvarenja ovdje na zemlji. Kada si nesretan, žalostan, kada nisi ljubljen patiš, kada te boli, kada si izgubljen, da imaš oslonac, da imaš nešto stvarno konkretno, stvarno materijalno, a to je Bog. Zato Isus postaje tijelo i uze naše grijehe na sebe, naše boli i zato oprašta nam naše grijehe. On je milosrdan zato ima potrebu ukazivati se ljudima, zato se i majka Božja ukazuje.

      Bog želi jednu konkretnost, jednu stvarnost, jednu blizinu, ne neku imaginarnost nešto što je daleko, nego nešto što je tako blisko. Zato mi dolaskom Isusa Krista na ovaj svijet, kako kaže ovdje ova zborna molitva, Isus Krist i Duh Sveti nam pokazuju Oca. Tko vidi mene Isusa Krista vidi i Oca. Drugim riječima u Isusu Kristu koji nam oprašta grijehe, koji nam se daje u sakramentu euharistije mi doživljavamo i vidimo svoga Boga. To je za nas vjernike najveće bogatstvo koje može biti na ovome svijetu, to je nešto što je neprolazno, nešto što je vječno. Drugo gledajte sve oko sebe, sve je tako prolazno. Ova stvarnost, božanska nebeska stvarnost koja se utelovljuje, ta ljubav postaje jedina prava, sve drugo je tako prolazno. To ćete osobito moći potvrditi vi stariji, zato se stariji ljudi više mole, jer su iskusili da im Božja blizina donosi sve ono čemu su se nadali za čim su čeznuli, da samo ona može ispuniti one promašaje koji su imali u svome životu. Samo ona može nadoknaditi sve praznine koje je ovaj svijet i ovaj život učinio s našim životom.

      Na koncu mise predvoditelj je poručio: „Ja vas i sebe danas pozivam da se Bogu, koji nam se darovao sav cijeli, darujemo, da ga možemo cijelog upoznati i da možemo tu ljubav Božju i koristiti, odnosno da možemo od nje živjeti!"

      Na koncu slavlja župni upravitelj vlč. Barišić je zahvalio svima koji su doprinijeli ovome slavlju svetkovine Presvetog Trojstva kroz pjevanje, čitanja, asistenciju, ministriranje i ostale službe. Zahvalio je svim darovateljima na svakoj pomoći, te naglasio da današnja svetkovina treba da bude poticaj vjernicima na što dosljedniji kršćanski život u izgradnji župne zajednice i obitelji župe Presvetog Trojstva u Srijemskim Karlovcima.

                                                                Tomislav Mađarević

Tomislav Mađarević

PROSLAVA ZEMUNSKE GOSPE U ZEMUNU

ZEMUN (TU) - Blagdan Marije Pomoćnice kršćana poseban je dan za župu "Uznesenja Blažene Djevice Marije" u Zemunu.  Zemunska Gospa, kako je s ponosom nazivaju i časte zemunski vjernici katolici a koja se obilježava 24. svibnja, zaštitnica je ovoga grada i župe.

      ZEMUN (TU) - Blagdan Marije Pomoćnice kršćana poseban je dan za župu "Uznesenja Blažene Djevice Marije" u Zemunu.  Zemunska Gospa, kako je s ponosom nazivaju i časte zemunski vjernici katolici a koja se obilježava 24. svibnja, zaštitnica je ovoga grada i župe. Podsjetimo se da je to blagdan Marije Pomoćnice kršćana koji je papa Pio VII. od 1815. godine unio u kalendar zahvalan Gospi za svoje oslobođenje iz zatvora cara Napoleona. Čudesni je to bio pothvat, jer Gospa ne napušta one koji se njoj utječu. No, još prije stotinu godina od toga događaja započeli su zemunski katolici 24. svibnja 1717. godine častiti Blaženu Djevicu Mariju, Pomoćnicu kršćana kao Zemunsku Gospu, zahvalni za izlazak iz ropstva na slobodu odlaskom Turaka iz Zemuna. Od tada se grad Zemun, oslobođen tereta nametnutnog od strane Turskih osvajača, počeo obnavljati i širiti. Tada je, pod okriljem Marije Pomoćnice kršćana, započela obnova crkava i kršćanskog života čiji napredak je do tada bio onemogućen. I danas, župljani Zemuna, kao i niz godina unazad, nakon krunice i litanija, svečanom svetom euharistijom, slave ovaj blagdan. 

      Svečanu misu je predvodio biskup srijemski Đuro Gašparović u koncelebraciji s domaćim župnikom i dekanom Jozom Dusparom, preč. Stjepanom Klaićem, župnikom u Inđiji, preč. Markom Kljajićem, župnikom u Novom Beogradu i župnim upraviteljem u Surčinu, vlč. Dušanom Milekićem, župnikom u Novim Banovcima, vlč. Stjepanom Barišićem, župnikom u Petrovaradinu 2, fra Željkom Paurićem, gvardijanom OFM samostana u Zemunu, vlč. Petrom Dutka, gkt. župnikom u Inđiji i o. Alojz Letonja, župnik u Beogradu.

      Biskup je homiliju započeo riječima da su se nazočni vjernici okupili oko Djevice i Majke Marije Pomoćnice kršćana i Zemunske Gospe s iskrenim molitvenim raspoloženjem, onako kako je Crkva činila od svog početka, moleći za dar Duha Svetoga, da tom snagom bude vjerna, hrabra i sveta. Ostvaruju se i sada događaji da “svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama i Marijom, majkom Isusovom.” (Dj 1,14). „Evanđelja nam približavaju Mariju i njezin duhovni život, nastavio je biskup, u vrlo važnom trenutku njezina života. Kod Navještenja primila je ona nesvakidašnju i nepojmljivu vijest - da će postati Majka Sina Božjega. 'Evo, začet ćeš i roditi Sina, i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega.' (Lk 1,31). A ona je na to odgovorila: 'Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi Tvojoj!' (Lk 1,38). U potpunosti je povjerovala Bogu. Potpuno se stavila na raspolaganje Gospodinu da bi se po njoj ostvario njegov plan otkupljenja čovjeka. Zadivljuje nas Marijino ponašanje. Ona se ne zatvara u sebe. Njezino razmatranje tog velikog Otajstva Isusa kojeg nosi u sebi i kojem počinje služiti, privodi je drugom čovjeku koji treba pomoć. Odlazi svojoj rođakinji Elizabeti, koja, iako u poodmakloj dobi, također čeka dijete Ivana. U Kani Galilejskoj zagovara kod Isusa domaćine u nevolji. Nakon smrti i uskrsnuća Isusova, postaje Majkom Crkve. Na taj način ostvarila je oporuku Svoga Sina koji joj je pod križem rekao: 'Ženo! Evo ti sina!', a apostolu Ivanu: 'Evo ti Majke.' (Iv 19, 26-27). Povijest Crkve koja traje već više od dvije tisuće godina, ujedno je i povijest posebne prisutnosti Majke Božje u životu, trpljenju i nadi velike zajednice učenika raspetog i uskrslog Gospodina.“

      Zatim je Gašparović naglasio ulogu Marije kao Pomoćnice kršćana i rekao da je Marija naša majka koja je materinski prisutna u mnogostrukim i vrlo složenim problemima što danas prate život pojedinca, obitelji i naroda. Ona je pomoćnica kršćanskog puka koji je u neprestanoj borbi između dobra i zla. Marija vjernike podržava da ne padnu, i ako padnu, da se pridignu. Ona vjernicima pomaže da u teškim trenucima ne izgube vjeru. „Mi vjernici u ovom našem vremenu, potakao je biskup, produbimo svoju vjeru razmišljajući o vjeri službenice Gospodnje, da poput Marije imamo povjerenja u Boga, da darujemo Krista mirotvorca i voditelja povijesti jedni drugima, da aktivno utječemo na promjenu svijeta, da to bude uistinu bolji svijet, svijet vjere i povjerenja u Boga i čovjeka, svijet istinskog mira u istini, pravednosti i slobodi za sve ljude i narode. Kriza vjere često zahvaća bogate i siromašne; djecu, mlade i stare; naše obitelji; bolesnike. Možda i naša vjera dolazi u krizu. Isus je znao što znači vjera i nevjera za čovjeka pojedinca i za čitave zajednice pa ga je nedostatak vjere kod ljudi duboko pogađao. One, koji su ga molili za pomoć, nerijetko je pitao imaju li vjere ili vjeruju li da on to može učiniti. Jer gdje nema vjere ni Bog ne može pomoći. Bog se ne nameće, nego se daruje. On se darovao i svome gradu Jeruzalemu, ali ga je Jeruzalem odbacio zbog svoje nevjere. Zato je Isus zaplakao nad njim i njegovom sudbinom.“

      Na koncu je predvoditelj slavlja zaključio: „Okupljeni oko Marije, Majke i Zemunske Gospe, u ovoj crkvi njoj posvećenoj, mi danas molimo za duhovnu obnovu Crkve, svijeta, biskupije, župe, obitelji i svakog pojedinog vjernika. Ovdje smo u duhu molitve da procvjeta snažna ljubav prema Bogu i bližnjemu. Kristovi učenici, a to smo svi mi, neka promiču pravdu i mir, neka se naviješta Radosna vijest svim ljudima, a malenima i odbačenima neka Majka Crkva iskaže svoju naklonu ljubav.“

      U zaista prepunoj crkvi, svečanom ugođaju je doprinio zbor "Svete Cecilije" dobro poznatim marijanskim pjesmama. Na koncu slavlja prečasni Duspara je zahvalio biskupu i svećenicima, župljanima i gostima kao i pjevačkom zboru koji je uveličao ovo euharistijsko slavlje kao i sestri Ozani  koja je i ovoga puta prelijepo okitila crkvu. Nakon pjesme „himne“ Zemunskoj Gospi župnik je nazočne pozvao da nastave druženje u crkvenom dvorištu uz domjenak.

                                                                                Tomislav Mađarević

Tomislav Mađarević

CRKVENI ZBOROVI IZ ZEMUNA NA SMOTRI ZBOROVA U KLOŠTAR IVANIĆU

ZEMUN (TU) -  Članovi mještovitog zbora samostana Svetog Ivana Krstitelja i Svetog Antuna iz Zemuna sudjelovali su, 17. svibnja 2013. godine, na franjevačkoj smotri zborova u  Kloštar Ivaniću.

      ZEMUN (TU) - 17. svibnja ove godine, članovi mještovitog zbora samostana Svetog Ivana Krstitelja i Svetog Antuna iz Zemuna krenuli su u ranim jutarnjim satima put Kloštar Ivanića kako bi sudjelovali na susretu zborova - franjevačkoj smotri.

      Na samom početku putovanja pater Željko Paurić je podijelio svoj entuzijazam, molitve za sretan put, kao i plan samog puta s članovima zbora i nekoliko njihovih prijatelja koji su im se pridružili kao i s dvije predstavnice Radio Marije, gospođicama Sanjom i Tanjom Pavlić. Cijelim putem u autobusu su se orile poznate marijanske pjesme, a bila su prikazana i dva kratka dokumentarna filma o prirodnim bogatstvima Slavonije i o ergeli u Đakovu. Na svom putu do cilja Zemunci su posjetili psihijatrijsku bolnicu "Sveti Rafael Strmac" u kojoj djeluje bolnički red Sv. Ivana od Boga, Milosrdna braća.

Obilježje njihovog života je "Činite dobro, braćo, samima sebi" koju je nakon jedne krize u vjeri, lutajući gradom i obraćajući se prolaznicima, izgovorio Ivan od Boga, rođen u Portugalu (u Montemoru). Djelatnosti ove bolnice, čiji bajskoslovni prirodni okoliš je fascinirao Zemunce, jesu odjel za kronične duševne bolesti, odjel za palijativnu skrb, dnevna bolnica i ambulanta za psihijatriju. U ovoj bolnici je prisutna jedna vjerska zajednica koja osigurava bolesnicima duhovnu pomoć prema osobnim potrebama. Hodočasnike je sa svim ovim i mnogim drugim činjenicama vezanim za bolnicu upoznao fra Dario Vermi, prior i ravnatelj. Ono što je u svom izlaganju najviše isticao bilo je to da u izlječenju bolesnog čovjeka moraju sudjelovati svi njegovi bližnji i svi s kojima se on susreće i da u tom procesu naglasak mora biti na humanom pristupu njegovoj cjelokupnoj osobnosti.

      U nastavku putovanja zemunski hodočasnici su posjetili župu Sv. Petra apostola i franjevački samostan u Cerniku gdje ih je dočekao fra.Ante Perković, gvardijan samostana. Nakon što su kratko upoznati s istorijatom franjevaca u Cerniku koji su tu započeli svoje djelovanje još prije Turaka, hodočasnici su imali priliku da pogledaju biblijsko-arheološku postavu koja je nastala prema zamisli i zauzetosti Cerničanina o. Tomislava Vuka, profesora biblijskih jezika u Jeruzalemu. Na ovoj izložbi prikazana je pisana Riječ Božija u svojem povijesnom razvoju s naglaskom prisutnosti Biblije među Hrvatima i arheološki dio koji pokazuje mjesto i vrijeme Božje objave.

      Nakon posjete samostanu, hodočasnici su krenuli put Cerničke Šagovine, starog mjesta iz 13. stoljeća, udaljenog oko 8 km od Cernik. Tamo ih je ljubazno dočekao načelnik općine Cernik, gospodin Nikola Jugović. Pošto su se osvježili i odmorili od puta, Zemunci su ostavili svoje stvari u udobnim sobama, a zatim upoznali ovo mirno mjesto čija priroda nikoga nije ostavila ravnodušnim. Tom prigodom posjetili su i kapelu posvećenu Sv. Luki te skupa s mještanima uputili svoje molitve Nebeskoj Majci. U kasnim popodnevnim satima hodočasnici, odnosno  gostujući članovi zbora iz Zemuna, su se uputili ka franjevačkom samostanu u Cerniku gdje su sudjelovali na svetoj misi na kojoj su uzeli aktivnog udjela, odnosno pjevali tijekom euharistijskog slavlja.

      Na putu do samostana hodočasnici su posjetili crkvu Sv. Leonarda  koju narod zove crkva Sv. Linarta, a koja je izgrađena 1751. godine na mjestu drvene crkve. U spomen na prvo franjevačko gnijezdo u cerničkom kraju ova se crkva, premda izvan naselja, dobro održavala gotovo 200 godina. U njoj se održavaju službe Božje i hodočasti k čudotvornom izvoru. 1952. godine crkva Sv. Leonarda potpuno je napuštena, inventar je pohranjen u Franjevačkom samostanu, a oronuli objekt, koji je postao opasan za vjernike, prepušten je zubu vremena. Danas se u obnovljenoj crkvi mise održavaju jednom mjesečno.

      Nakon svetog euharistijskog slavlja u franjevačkom samostanu u Cerniku, gosti iz Zemuna pozvani su na večeru koju je za njih u svojim prostorijama priredilo Hrvatsko pjevačko društvo "Tomislav" iz Cernika gdje ih je ljubazno dočekao predsjednik udruge, gospodin Đuro Vuk. Hrvatsko pjevačko društvo "Tomislav" Cernik je kulturno umjetnička udruga koja se bavi unapređenjem pjevačkog, tamburaškog, glazbenog i drugog kulturnog amaterizma, utemeljena u Cerniku 1905. godine. Udruga razvija glazbenu kulturu u najširim redovima mještana, a posebno u redovima mladeži. Radi na razvijanju kulturne aktivnosti i podizanju kvaliteta članova, na razvijanju kulturnog morala i na čuvanju kulturne glazbene baštine u redovima svojih članova. Svojim aktivnim radom neposredno pridonosi jačanju kulture naše demokratske zajednice. Udruga je član Hrvatskog sabora kulture i preko svog predstavnika sudjeluje u njegovu radu i odlučivanju.

      Gosti iz Zemuna su svoj prvi dan hodočašća dakle zaokružili na najbolji mogući način, uz ljubazne domaćine, bogatu trpezu, pjesmu koja se neprekidno orila dvoranom.

      Kada je došlo vrijeme da se druženje privede kraju i da Zemunci polako krenu ka pansionu u Cerničkoj Šagovini, i domaćini i gosti su imali utisak da se rastaju od nekoga koga već jako dugo poznaju. Večer je završila obećanjem da će se svakako još koji put susresti.

      Drugi dan hodočašća, subota, kada je i planiran centralni događaj, odnosno osma po redu smotra franjevačkih zborova u Kloštar Ivaniću, bio je zaista ispunjen i dinamičan. Program koji je održan u svetištu Majke milosrđa, odnosno u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kloštar Ivaniću, započeo je oko 10 sati. U smotri je sudjelovalo ukupno 27 zborova. Nizale su se pjesme koje su bile raznovrsnog sadržaja, ali od kojih je ipak većina njih bila posvećena Nebeskoj Majci koje se na poseban način sjećamo tokom svibnja (svibanjskih pobožnosti). Svi zborovi su veoma uspješno prenijeli na brojnu publiku ono zbog čega su tog dana bili tu. Pokazali su još jednom da je pjesma, ponekad,  možda i učinkovitija molitva od bilo koje druge.

      Nakon završetka programa smotre usljedilo je svečano euharistijsko slavlje koje je predvodio fra Željko Željeznjak, provincijal  franjevačke provincije  Svetog Ćirila i Metoda. Bilo je zaista impresivno čuti toliko glasova koji zajednički slave Boga. Nakon svete mise svi prisutni su ophodom oko oltara iskazali poštovanje Majci Milosrđa.

      Zatim je uslijedio domjenak koji je bio još jedna prigoda da se sudionici međusobno upoznaju, razmijene dojmove i zapjevaju još po koju duhovnu i svjetovnu pjesmu. Nakon ovog osvježenja i druženja svi zborovi su, pa tako i mješoviti zbor franjevačke crkve iz Zemuna, krenuli svojim domovima, vidno zadovoljni i svakako bogatiji za jedno veoma ugodno iskustvo kojega će se dugo sjećati i o kojem će dugo pričati drugima, što je bio i cilj ovakvih okupljanja.
                                                                                                     Danijela Lukinović

Danijela Lukinović

TRIBINA “UVOD U KRŠĆANSTVO“ PROF. IVICE ČATIĆA U ZEMUNU

ZEMUN (TU) - Predavanja u okviru redovne tribine pod nazivom “Uvod u kršćanstvo“ a koju je u Zemunu održao prof. dr. Ivica Čatić u svibnju obuhvatila su tumačenje 18 poglavlje evanđelja po Ivanu. Svoje izlaganje prof. Čatić je ovoga mjeseca započeo opisom procesa koji se vodio protiv Isusa.

      ZEMUN (TU) - Predavanja u okviru redovne tribine pod nazivom “Uvod u kršćanstvo“, koja je u Zemunu predvodio prof. dr. Ivica Čatić u svibnju, obuhvatila su tumačenje 18. poglavlja evanđelja po Ivanu. Svoje izlaganje prof. Čatić je ovoga mjeseca započeo opisom procesa koji se vodio protiv Isusa.

      Struktrura tumačenja koje se odnosi na ovaj dio Svetog Pisma mogla bi se podijeliti u četiri cjeline i to: uhićenje, ispitivanje od strane velikog svećenika, sud pred Pilatom, razapinjanje/ukop. Prof. Čatić je istakao da evanđelista Ivan ne opisuje mnoge događaje ili detalje koji se odnose na ljude oko Isusa, već da se strogo fokusira na Isusove postupke, njegove poruke bližnjima, i jednom rečju, samo i isključivo na ono što se odnosi na njega. U tom duhu, tijekom cijelog izvještaja, od uhićenja u Maslinskom vrtu, preko pojedinih scena ispitivanja pred Kaifom i Pilatom, raspeća i smrti – Ivan prikazuje kako Isus ima punu kontrolu nad događajima. Štoviše, evanđelist će svoju jasnu namjeru da Isusa učini gospodarom situacije potkrijepiti pojedinim elementima ironije kako bi prikazao da oni koji ga procesuiraju i stoje naoko slobodni zapravo ne vladaju situacijom, dok je on uzdignute glave i pune svijesti o tome da je sve bliži času proslave. Mjesto o kojem sinoptici govore, a na koje je Isus otišao sa svojim učenicima nakon Posljednje večere, jest Getsemani ili Maslinsko brdo.

      I u opisu događaja uhićenja koje će uslijediti, nastavlja prof. Čatić, očituje se Ivanovo inzistiranje na tome da Isus u potpunosti vlada situacijom. Naime, znajući da Juda dolazi, Isus mu polazi u susret; i kada se očituje riječima Ja sam, oni koji su ga došli uhititi, a to je židovska svjetina i kohorta rimskih vojnika (formacija od barem 600), padaju na zemlju pred njim. Juda dakle nije taj koji u tami prepoznaje Isusa – kod Ivana on ne može prepoznati Isusa! Petar želi dokazati svoju vjernost Isusu i laća se mača. No, time se – a da toga nije ni svjestan – suprotstavlja Božjem naumu spasenja. S druge strane, uskoro će biti u prilici dokazati svoje prijateljstvo i vjernost, ali umjesto da je doživi kao priliku, ona će mu predstavljati nepriliku. Neće biti vjeran Isusu. Prof. Čatić dalje tumači da jedino kod Ivana nema Vijeća koje zasjeda i odlučuje kako Isusa treba ubiti (to se dogodilo ranije u poglavlju 11,45-53). Četvrti se evanđelist mogao odreći procesa pred Velikim vijećem zato što je cijelo Isusovo javno djelovanje stavio u perspektivu procesualnog sučeljavanja sa Židovima. Isus je prvo odveden Ani, Kajfinom tastu koji je bio lobist unutar velikosvećeničke obitelji – pet je njegovih sinova kasnije postalo Velikim svećenikom. Koruptivnost velikih svećenika bila je javna tajna. To je dizalo gnjev u narodu. Evanđelist je želio Isusovo ispitivanje pred Velikim svećenikom Anom organski povezati s Petrovim zatajenjem kako bi povećao dramatični naboj ovih događaja. Isus nije htio odgovarati na pitanja o učenicima nego se ograničio na temu svoga naučavanja. I ovdje imamo elemente ivanovske ironije. Susret s Anom sveo se na obično noćno ispitivanje u uskom krugu, što predstavlja snažan kontrast Isusovom javnom naučavanju na svjetlu dana. Na koncu, Ana Isusa šalje Kajfi. Drugi evanđelisti ovaj dio procesa detaljno opisuju, no Ivan ga ispušta jer smatra da je proces Isusu trajao za čitavog njegovog javnog djelovanja, a zapečaćen već koncem 11. poglavlja. Već tada je Veliki svećenik Kajfa donio presudu Isusu: bolje je da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne. Nakon pljuske Isusu, imamo drugo i treće Petrovo zatajenje. No, kada gledamo malo dublje, vidimo da je Petar tek tada spoznao istinu: njegov Učitelj nije onakav kakvim ga je sve do sada zamišljao. On je stalno pred očima imao svoju sliku Učitelja, ono što je on želio da Učitelj bude. Veliki je uspjeh za svakog vjernika kad dođe do prvog Petrovog shvaćanja – kad shvati da ne razumije Isusa. Kad sebe prepozna među onima koji ne pristaju uz Isusa, kad vidi da mu je lakše bit na strani Isusovih neprijatelja negoli biti s njim. Kad pijetao bude zapjevao, kad jednog dana Petar ugleda Uskrsloga, tada će doći do drugoga shvaćanja, tada će dovršiti školu – hod svoje vjere. Shvatit će: Isus za mene umire, a ja sam se svrstao među njegove neprijatelje!

      Sva evanđelja govore da su Isusa od Velikog svećenika odveli na suđenje rimskom upravitelju (ili da ga je poslao veliki svećenik), ali u Ivana ovaj sudski postupak dramatski je puno razvijeniji nego u sinoptika. Susret s Pilatom obuhvata oko trećine teksta posvećenog Isusovoj muci. Među evanđelistima samo Ivan jasno tumači zašto su Isusa doveli Pilatu (Židovima nije bilo dopušteno nikoga osuditi na smrt) i zašto je Pilat osudio Isusa na smrt iako je znao da nije zaslužio takvu osudu: u 19,12 vidimo da bi ga Židovi tužili caru da nije primjereno kaznio onoga koji se pravio kraljem. Termin židovi označava vjerske vođe koji si prisvajaju epitet nepogrešivosti i najveće pravovjernosti. Židovi su već utvrdili Isusovu krivicu ali sada ne žele ući u unutrašnjost dvora da se ne onečiste. Naime, žele ostati u stanju ritualne čistoće kako bi mogli valjano slaviti Pashu. Ovdje je vidljiva ivanovska ironija: Isus je Jaganjac Božji koji će o Pashi imati čas svoje žrtve, no hramski službenici ga ne prepoznaju nego sebi za Pashu pripremaju druge jaganjce. Ti li si židovski kralj? Isus na ovo pitanje neće odgovoriti nego postavlja protupitanje: govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni? Svojim odgovorom na Isusovo pitanje Pilat, pozivajući se samo na optužbu podignutu o vjerskih vođa, potvrđuje da državni organi, unatoč velikom publicitetu kojeg je izazavao, nisu Isusa smatrali opasnim za državni poredak. Pilat se čudi zašto Židovi, koji se kao mali i okupirani narod trebaju držati skupa, sada predaju čovjeka koji je uspio mobilizirati toliko ljudi? Kako bi „prikliještili“ Pilata i natjerali ga da postupi u skladu s njihovim željama, dali su mu do znanja da ne smije kolebati u čuvanju državnog poretka. Izjavivši da nemaju nikakvog svoga kralja nego samo cara, Židovi mu stavljaju do znanja kako ga namjeravaju prijaviti na carski dvor ako ne osudi samozvanog kralja – carevog konkurenta! Time su i prekršili i svoj Zakon koji za vladara nad Izraelom priznaje jedino Boga, a ujedno su se odrekli i mesijanskih iščekivanja da bi Bog mogao poslati pomazanika koji će u njegovo ime uspostaviti kraljevstvo u Izraelu! Pilat, koliko god da u sebi nije zao i ne želi suditi nevinome, primjer je političara koji nema vrijednosti. Iako isprva ne želi činiti zlo i osuditi Isusa, on kasnije ipak upada u vrtlog zla. Isusovim raspećem počinje vrhunac Evanđelja po Ivanu. U nekoliko kratkih i zgusnutih redaka, u kojima ništa nije suvišno i ništa ne može biti izostavljeno.

      Prof. Čatić zaokružuje predavanja u svibnju osvrtom na detalje vezane za Isusovo raspeće i smrt. Istakao je da Isusove riječi: „Dovršeno je“ znače da je on dovršio svoj zadatak koji pred njega postavio Otac i time predao svoj duh. Takođe je naglasio da je nakon smrti Isus zapravo i imao zaista kraljevski ukop, kao i da činjenica što su kada mu je proboden bok iz njega potekli krv i voda najveći dokaz da je Isus zaista tada predao ljudima dve tekućine bez kojih život ne bi bio moguć. To bi mogao i biti zaključak predavanja prof. Čatića u svibnju, a to je da je Isus svjetlost, sam izvor života, ali koje je ljudima zbog svoje siline zasmetala i zaslijepila ih. Pred nas je dakle postavljen zadatak da se ne skrivamo od tog svjetla već da tragamo za njim i u sebi i drugima.

                                                                                         Danijela Lukinović

Danijela Lukinović

SVETKOVINA DUHOVA I DAN MINISTRANATA U SRIJEMSKOJ MITROVICI

SRIJEMSKA MITROVICA (TU) - Svetkovina Duhova i Dan ministranata uz primanje dvanaest novih članova u ministrantski zbor, svečano su proslavljeni 19. svibnja u katedrali-manjoj bazilici u Srijemskoj Mitrovici. Ovim slavljem je zaključena i Godina svećeničkoga i redovničkog poziva u Srijemskoj biskupiji. 

      SRIJEMSKA MITROVICA (TU) - Svetkovina Duhova i Dan ministranata uz primanje dvanaest novih članova u ministrantski zbor, svečano su proslavljeni 19. svibnja u katedrali-manjoj bazilici u Srijemskoj Mitrovici. Ovim slavljem je zaključena i Godina svećeničkoga i redovničkog poziva u Srijemskoj biskupiji. Misno slavlje je predvodio srijemski biskup mons. Đuro Gašparović, a suslavio je prelat i začasni kanonik mons. Eduard Španović, župnik, dekan i generalni vikar Srijemske biskupije uz sudjelovanje vlč. Maria Paradžika, župnika u Laćarku i pastoralnog suradnika u Srijemskoj Mitrovici.

      Na početku slavlja biskup je istaknuo kako su Duhovi slavlje silaska Duha Svetoga koje se jednom dogodilo na apostolima, a nastavilo se preko Prve crkve do naših dana. Događa se i danas po ovome slavlju i u našem kršćanskom životu. To je događaj jedinstva vjere u različitosti službi i ljudskog i kršćanskog vjerničkog zajedništva koje se ugrađuje u zajedništvo Mjesne crkve i po njoj u jedinstvo sa Sveopćom crkvom.

      U prigodnoj homiliji biskup Gašparović je rekao: „Duh Sveti, kojega je Isus obećao, pojavljuje se šumom silnog vjetra i vidljivim znakom plamenih jezika na mjestu gdje su bili apostoli u Jeruzalemu. Šum vjetra je znak snage, a plameni jezici znak su ljubavi koja prožima, zanosi i oduševljava, daje snagu i čisti, svijetli i grije, oplemenjuje i diže. I u tren oka šum vjetra Duha Svetoga odnio je iz duše onih galilejskih ribara svu strašljivost, malodušnost, neznanje i zaboravljivost, dok je plamen ljubavi tako snažno zahvatio njihova srca, očistio ih, oduševio i zapalio u njima toliki zanos, da su postali posve novi i drugi ljudi.

      Prisutnost Duha Svetoga u Crkvi, nastavio je biskup, bdije i čuva istinu koju je Isus propovijedao, dijeli milost i daje božanski život što ga je Isus zaslužio svojim križem. Taj Duh povezuje sve udove, članove Crkve. On je snaga Crkve i jedina sigurnost vjere u Crkvi. Duh Sveti u Crkvi neprestano djeluje jer je poslan za sva vremena.“

      Na koncu homilije Gašparović je poručio: „Duh Sveti djeluje i u svima nama ako mu ne stavljamo zapreke. Potiče nas da budemo dosljedniji kršćani nego što jesmo. A naša molitva, naše pouzdanje u Boga, naša vjera, čitav naš kršćanski život i djelovanje treba biti neprestano dosljednije, potpunije, neustrašivije i dostojnije. Bog nam ne daje duha strašljivosti, nego svoje darove. Duh Sveti nas čini odvažnima, potiče nas razmatrati i doživjeti život Kristova otajstva u svetoj misi koju svake nedjelje slavimo ovdje u crkvi. Neka riječ Kristova kod svake svete mise, odzvanja u čitavom našem životu i neka nam uvijek nešto novo kaže. Neka sveta pričest bude snaga za produbljivanje i ispovijedanje vjere i djelotvornu vjeru ostvarivati u kršćanskom životu.

      Završavamo Godinu svećeničkog i redovničkog poziva, ali obećajemo da ćemo i dalje moliti za nova svećenička i redovnička zvanja.

      A kao što je Prva crkva nakon silaska Duha Svetoga rasla novim članovima po krštenju, tako i danas u ovom slavlju ministratski zbor župe raste s dvanaestoricom novih članova.

      Nakon homilije vlč. Paradžik je uveo nove članove u ministrantsku službu. Rekao je da je kroz povijest ove župe mnogo dječaka obavljalo ovu službu. „I danas, poručio je pastoralni suradnik, kao župa možemo biti ponosni na veliki broj ministranata koji svoju službu vrše dostojanstveno i predano. Ministrantska služba i ministrantska zajednica jedna je od najvažnijih za jednu župu. Ministranti su, kao poslužitelji oltara, prvi svećenikovi suradnici i, uz svećenika, najbliži su svetim Otajstvima. Neka svima ovaj veliki i svečani događaj za našu župu bude poticaj da i svoju djecu i mlade potaknu na uključivanje u ministrantsku službu i zajednicu. A neka bude poticajno i za naše molitve za duhovna zvanja, kako bi se možda i u nekima od njih, ali i u mnogim drugim mladićima i djevojkama probudila želja za služenje Bogu u redovničkom ili svećeničkom zvanju.“

      Zatim ih je vlč. Paradžik prozvao: Ove godine u ministrantsku službu primaju se sljedeći kandidati: Srđan Nol, Antonio Šimonjik, Damir Marušić, Kristijan Seneši, Patrik Kristaj, Kristijan Gerguri, Bruno Matijević, Milan Štefanac, Matija Miščević, Mario Molnar, Marko Miščević, Luka Matijević.

      Dok su se novi ministranti oblačili u ministrantsko odijelo svi nazočni su slušali o ministrantskoj službi: Svaki ministrant svoju službu svjedoči u prvom redu molitvom i svetom Misom, svojim dobrim ponašanjem i ljubavlju prema Bogu i čovjeku. Najbolji primjer mogu vidjeti u svojim kolegama, a to su stariji ministranti. Zbog toga, stariji ministrant je onaj koji će brinuti tokom prve godine o ministrantu koji mu je dodijeljen. U znak pristanka, stariji ministranti su poželjeli da ta briga počne već danas. Oni će sada pristupiti i donijeti ministrantska odijela te pomoći u oblačenju novim ministrantima.

      Ministrantsko odijelo je iste boje kao i svećenikovo. I ono na znakovit način potiče da svećenici i ministranti srcem i vjerom sudjeluju u istoj službi. Odijelo u bogoslužju ne uljepšava samo ministranta kao osobu, već ono želi ukrasiti, uljepšati i dati liturgiji puni smisao i sjaj. Kao što se oltar ukrašava svježim cvijećem, tako je i ministrant ures oltara i zajednice. Budući da je ministrant pozvan na tako uzvišenu službu, on se mora dokazati i svojim uzornim ponašanjem: u crkvi, kući, u školi i na ulici, svugdje.

      Ministrant u župnoj zajednici služi s određenom zadaćom, kako to i s naziv službe govori (latinski glagol "ministrare" znaci služiti). On je službenik oltara, pomoćnik i na najizravniji način sudionik svetog bogoslužja. Župnik i župna zajednica ga prihvaća između mnogih dječaka za poslužitelja oltara i kao znak Božje prisutnosti. I to ga mora činiti sretnim i ponosnim jer je odabran i pozvan na uzvišenu službu. Bogoslužje je posebna svečanost u čast samog Boga. Biti u službi Božjoj i Božjoj blizini, nije samo čast nego i poziv na veću odgovornost i aktivnost. Zato je ministrant pozvan liturgijske čine obavljati odgovorno, dostojanstveno i sa strahopoštovanjem. Sveta misa je najuzvišeniji čin zahvale i zato zaslužuje posebnu pozornost i sabranost. Ovdje se puna odgovornost za ministrantsku službu svodi i na obitelj koja je prva kršćanska zajednica. Kao takvi pozvani smo u svojim domovima poticati djecu na redoviti dolazak na svetu Misu kao i na molitvu.

      Dobrog ministranta moraju resiti i ove osobine:

1. Revnost za slavu Božju. Tko hoće biti ministrant ne smije ga voditi želja za isticanje. Nego iskrena nakana da doprinese uzvišenosti i ljepoti službe Božje. Sve što god radi neka bude na veću slavu Božju.

2. Poslušnost i poniznost. Dobar ministrant je poslušan u svemu. Spremno i bez mrgođenja prihvaća svaku obavezu. Neće u posluživanju tražiti da sebe istakne, jer zna da i najmanjom službom slavi Boga.

3. Čistoća duše. "Na goru Gospodnju smije uzaći samo onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno". Poslužitelj oltara mora nastojati da bude svet. Zato će se ministrant čuvati svakog grijeha, a ako teže sagriješi čim prije čisti dušu u ispovijedi.

4. Strahopočitanje. Ne samo prema Bogu. Već i prema svemu što je povezano sa službom Božjom ministrant treba osjećati najdublje štovanje. Nadasve prema Isusu u svetohraništu.

5. Urednost i točnost. Ako se igdje mora držati red i točnost, potrebno je kod mise. Ministrant ne smije dopustiti da se na njega čeka. Svoju službu ima obavljati savjesno. Sve što je za slavu Božju mora biti za nj veliko i važno.

6.  Među ministrantima treba vladati duh bratske ljubavi i povezanosti. Nitko ne smije biti zapostavljen. Dobro je kada prijateljstvo iz crkve prenesemo na ulicu i kućama. Lijepo je ako se nastavimo družiti i izvan crkvenog prostora.

7. Marljivost. Poslužitelji oltara moraju biti najvrjedniji učenici u školi, a napose u vjeronauku. Izvan crkve trebaju čitati vjerske knjige i časopise.

      Nakon što su obukli svoja ministrantska odijela i na izvanjski način posvjedočili svoju ministrantsku službu slijedi ministrantska „zakletva“. Ona je obećanje Bogu i župnoj zajednici da će svaki od ministranata revno ispunjavati svoju službu. Nakon što izgovore obećanje, ministranti će po prvi puta pristupiti Kristovu oltaru kao vjerni i odani služitelji, na korist Boga i župne zajednice.

      Gospodine, Isuse, od danas sam Tvoj službenik. Izabrao si mene da poslužujem kod Tvog oltara.Sretan sam što mogu kod svete Žrtve donositi na oltar žrtvene darove. Nauči me da slušam riječi Tvoje. Daj mi snagu da znam radosno prikazivati sve; svoja djela, svoje misli i sav svoj život. Ti ćeš mi se darovati u svetoj Pričesti. Ostani uvijek sa mnom, Gospodine! Marijo, moja Majko, službenice Gospodnja, učini me vjernim službenikom Sina Tvoga. Amen.

      Na koncu slavlja župnik Španović je zahvalio svima koji su doprinijeli ovome slavlju svetkovine Duhova kroz aktivnosti pjevačkoga zbora „Sveta Cecilija“, sudjelovanju čitača, asistencije, ministranata i ostalih suradnika. Čestitajući novim ministrantima pozvao ih je da slijede primjer dosadašnjih ministrantata i da zajedno s njima vjerno služe kod oltara. „Ministranti, rekao je župnik, kao i pjevači jedne su od najvažnijih službi koje doprinose boljem i ljepšem slavljenju Boga.“ Naglasio je da je današnja svetkovina milosni događaj i poticaj djeci, mladima i odraslim vjernicima na što dosljedniji kršćanski život u izgradnji župne zajednice i obitelji župe Svetog Dimitrija u Srijemskoj Mitrovici.

      Nakon misnog slavlja upriličen je u župnom domu domjenak za sve ministrante zajedno s biskupom, župnicima i časnim sestrama redovnicama u Srijemskoj Mitrovici.

                                                                                       Mario Paradžik

Mario Paradžik

KONCERT MARIJANSKIH PJESAMA U PETROVARADINU

PETROVARADIN (TU) - Biskupijsko svetište Majke Božje Tekijske u Petrovaradinu, znamenito po višestoljetnom štovanju Tekijske Gospe, brojnim čudima naravne i nadnaravne prirode, iz godine u godinu postaje sve zapaženijim središtem duhovnog, pastoralnog i glazbenog slavljenja Bogorodice.

     PETROVARADIN (TU) - U subotu, 11. svibnja 2013. godine Biskupijsko svetište Majke Božje Tekijske u Petrovaradinu, znamenito po višestoljetnom štovanju Tekijske Gospe, brojnim čudima naravne i nadnaravne prirode, iz godine u godinu postaje sve zapaženijim središtem hodočasničkog, duhovnog i glazbenog slavljena Bogorodice. U svibnju kao Gospinom mjesecu, protekle je subote, treću godinu zaredom, priređen koncert Marijanskih pjesama pod sloganom Molitvom i pjesmom Gospi Tekijskoj.

      Koncertu je prethodilo svečano euharistijsko slavlje koje je predvodio srijemski biskup mons. Đuro Gašparović uz koncelebraciju petrovaradinskog dekana preč. Tomislava Kovačića, zemunskog dekana preč. Joze Duspare, rektora sjemeništa i gimnazije "Paulinum" mons. Josipa Mioča i ravnatelja Tekijskog svetišta vlč. Stjepana Barišića. Za vrijeme svete mise pjevao je zbor bogoslovnog sjemeništa u Subotici Schola Cantorum Paulinum.

      Biskup je, govoreći o Mariji, rekao da je ona živjela Kristov život u svojoj duši intimnom povezanošću Majke i Sina. "Sve što je Isus proživljavao i doživljavao, od svoga djetinjstva sve do križa, nastavio je Gašparović, odjekivalo je i u njezinu tihom srcu. Najdublje svjedočanstvo o tom suživotu je Marijina prisutnost pod križem. Njezin suživot s misterijem Kristovim morao je proći kroz tu agoniju: duša joj je bila probodena. Tako, sasvim stopljena sa Sinom u otkupiteljskoj ljubavi i patnji, i ona u svojoj duši rađa Crkvu. Sudjeluje u otajstvima našega spasenja. Ona postaje Majka Crkve i uvijek će nositi u sebi život Crkve. Kao što je živjela u Kristovu misteriju, tako će živjeti u misteriju Crkve. I nakon Uznesenja Majke Božje na nebo ostaje njezin suživot s Crkvom. Marija je trajno utkana u biće Crkve. Ona je prva učenica i vjernica Isusova. Ona sabire u sebi vjeru, nadu i ljubav Crkve. Crkva je Božja obitelj, Mistični Krist, Narod Božji koji Duh Sveti neprestano sabire u Sinu. Crkva je zajednica učenika, vjernika na čelu s papom i biskupima. Učenici vjerom prianjaju uz Krista, poslušni Marijinu pozivu: "Što god vam rekne, učinite" (Iv 2,5). A ta obitelj kojoj mi pripadamo ne može biti bez majke. Marija je majka koja je povjerovala i čija vjera nikada nije došla u krizu. Ona je Majka koja zagovara i usmjerava prema svome Sinu Isusu Kristu. Zagovara i onda kada upadnemo u krizu vjere i situacije u kojoj živimo."

"Braćo i sestre, zaključio je biskup, pozivam vas večeras na molitvu i pjesmu Majci Crkve. Neka nas zagovara pred Isusom Kristom da nam On razjasni nejasnoće, oslobodi nas od nesigurnosti i nemira."

      Nakon mise upriličen je koncert koji je i ove godine bio prepoznatljiv po različitosti vrste glazbenog izražaja, personalnom sastavu, ali i međuetničkom i konfesionalnom karakteru.

       Koncert je otvorio vokalno-instrumentalni sastav Tekije pjesmom "Zdravo, Djevice" petrovaradinskog skladatelja Stanislava Prepreka.

       Uslijedio je nastup mješovitog pjevačkog zbora, poznatog pod imenom Sveta Cecilija koji je aktivan pri župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zemunu. Njihov nastup obilježile su izvedbe četiriju Marijanskih pjesama: "Sva si lijepa, o Marijo", "O, nado moja", "Majko ljubežljiva" i "Zemunskoj Gospi".

       Program koncerta na poseban su način obogatile članice ženske pjevačke grupe Bilbil iz Novog Sada, koje su folklornim izvođenjem narodnih pjesama "Kaži meni, slatka nano" i "Marijo slavna", publiku svetišta ostavile bez daha.

       Slovački komorni pjevački zbor Zvony i orkestar Zvonivá cimbalovka bili su pravo iznenađenje. Sastavljen od umjetnika različitih generacija i vjeroispovijesti, ovaj se zbor predstavio s tradicionalnim i suvremenim djelima slovačke duhovne glazbe:"Zdravs’ buď Mária", "Otče náš", "Vyslyš nás" i "Ave Maria".

      Savršeni spoj vokala, oboe i orgulja pokazao je trio Eolin koji je došao iz Beograda. Ovaj profesionalni glazbeni sastav koga čine orguljašica Marija Družijanić, oboistkinja Marija Nikolić i sopranistica Milica Jovičić, pobrao je velike ovacije publike koja je uživala u izvedbi ozbiljnog programa: "Quia respexit", J. S. Bacha - arije iz oratorijuma "Magnificat", "Blute nur", J. S. Bacha - arije iz pasije po Mateju i "Ave Maria", F. Schuberta.

      Završna točka nastupa pripala je posebnim gostima iz Subotice: pjevačkom zboru Schola Cantorum Paulinum, koji su na repertoaru za koncert imali: Gregorijanski koral - "Inviolata Maria", "Missus venit", Josipa Juratovića; "Salve Regina coelitum", Terezije Fosić.
        Po završetku koncerta, svim su sudionicima predate zahvalnice i mali dar koje je uručio vlč. Barišić. Zatim je biskup, mons. Đuro Gašparović, uputio prigodnu riječ kao zahvalu svima koji su doprinijeli da ovaj koncert bude održan i zaželio uspjeh u budućnosti.
       Na koncu, pred oltarom Tekijske Gospe još su se jednom okupili svi sudionici programa, kako bi u zajedništvu odali čast Onoj koja je svake hvale predostojna. Pjevanjem himne tekijskog Svetišta "Oj, tekijska Gospo sveta" završen je još jedan susret pjevača i svirača na, sada već tradicionalnom, Koncertu Marijanskih pjesama u Biskupjskom svetištu Gospe Snježne na Tekijama.

                                                                                      Petar Pifat

Petar Pifat