RUŠČICA (TU) – Vlč. Antun Dević, svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji je u 79. godini života i 54. godini svećeništva preminuo u petak 24. siječnja u KBC-u Osijek, pokopan je u subotu 25. siječnja na mjesnom groblju u Ruščici kod Slavonskog Broda.

Uz nadbiskupa mons. Đuru Hranića, domaćeg župnika Antuna Farkaša i još osamdesetak svećenika, sprovodne obrede predvodio je pomoćni biskup đakovačko-osječki mons. Ivan Ćurić. Među brojnim vjernicima nazočni su bili i đakovački bogoslovi te redovnice Milosrdnih sestara Sv. Križa.

U prigodnoj homiliji biskup Ćurić podsjetio je kako je ljudska povijest puna zadivljujućih lica, sasvim konkretnih osoba, u kojima istodobno iščitavamo našu ljudsku malenost i krhkost, ali i naše dostojanstvo, vrijednost i plodnost našeg života i naših djela. „Zato nam je ljudska povijest trajna učiteljica života, koja se nikada ne pokazuje samo kao neki mehanički prirodni proces, već je prepuna iznenađenja – neočekivanih obrata, te nas u njoj toliko puta zadivi mudrost i dobrota, ali nas i zgranu tragični plodovi mržnje, ratova i sukoba. Sve to možemo prepoznati u onoj najširoj povijesti ljudskih civilizacija, kultura i naroda, ali i u osobnim životnim povijestima svakog pojedinca“, ustvrdio je biskup Ćurić te dodao: „Susreti, zajedništvo i suradnja sa svećenikom Antunom redovito su nosili i neki poseban pečat njegova, možemo reći, dinamičnog ljudskog karaktera: njegove hitre i razigrane riječi, očitovane iskrenosti, isprepletene humorom i vedrinom, uvijek s pozivom da svoj život gradimo bez gordosti, prihvaćajući sve ono što nas kao ljude ograničava i sapinje.”

Posvjestivši da je sav naš život obilježen Kristovim životom, naglasio je kako nas Isus poziva da se u nj gledamo, da mu vjerujemo i da ga nasljedujemo. „U zajedništvu s Kristom nalazimo cjelovit i najdublji smisao svom prolaznom zemaljskom putu. Ja sam Put, Istina i Život. I samo u zajedništvu s njim naš život, sa svim onim što uključuje jedinstvena i neponovljiva životna povijest svakog čovjeka, može postati slatki jaram i lako breme, kad je Isus oslonac, temelj i mjera našeg postojanja i dostojanstva, naših uspjeha i križeva, i kada On, kao zaglavni kamen nosi nadu našeg uskrsnuća. U svjetlu tog navještaja mi danas gledamo životnu povijest preminuloga svećenika Antuna“, rekao je među ostalim biskup Ćurić te u nastavku homilije ocrtao život i djelo vlč. Antuna:

„Vlč. Antun rođen je u Davoru, danas na području Požeške biskupije, 17. svibnja 1941. od roditelja Karla i Mande. Osmogodišnju školu započinje u svom rodnom Davoru, a nastavlja u Ruščici, gdje je još u dječačkoj dobi doselio sa svojim roditeljima, bratom i trima sestrama te u Slavonskom Brodu. Nakon osnovne škole odlazi u malo sjemenište, najprije na Šalatu u Zagrebu, a zatim u Biskupijski licej u Đakovu gdje je maturirao 1960. Zatim započinje filozofsko-teološki studij u Đakovu koji će morati prekinuti služenjem vojnoga roka u Rumi i Pirotu od 1963. do 1965. Studij i sjemenišnu formaciju završava 1966. kada je na Petrovo iste godine u đakovačkoj katedrali zaređen za svećenika. Povjerene svećeničke službe vodile su ga u različite krajeve Đakovačke i Srijemske biskupije. Službu župnoga vikara (kapelana) vršio je u Valpovu, Beški i Đakovu. Nekoliko je mjeseci boravio u Petrovaradinu, da bi u listopadu 1967. godine preuzeo službu župnoga upravitelja u Čereviću (1967. – 1969.), zatim u Lipovcu (1969. – 1971.). Župnikom u Nikincima postaje 1971., gdje ostaje do 1975., upravljajući nekoliko mjeseci i župom Hrtkovci (1974.). Nakon toga slijedi župnička služba u Slakovcima (1975. – 1978.). u Rajevu Selu (1978. – 1980.), Bapskoj (1980. – 1982.), Kukujevcima (1982. – 1984.) te najdulje župničko razdoblje u Jarmini (1984. – 2012.), nakon čega je 17. kolovoza 2012. umirovljen te dolazi u Svećenički dom u Đakovu. Danas izražavamo zahvalnost zajednici, vodstvu i djelatnicima Svećeničkoga doma, osobito za skrb u njegovim bolesničkim danima.

Župe koje su mu bile povjerene pamte ga kao revna župnika, predana katehetskom radu i pomnom oblikovanju liturgijskog života. Kao rijetko koji svećenik, župnik Antun ostavit će u baštinu svim župama u kojima je bio na službi i zasebna monografska izdanja o povijesti tih župa. To je samo dio njegova povijesnog rada, jer je povijesna istraživanja naših krajeva upravo on obogatio s dvadesetak monografija o našim župama, a ostavio je još dvadesetak koje su pripravljene za izdavanje, kao plodni doprinos svojih umirovljeničkih godina. Rado je na povijesna istraživanja i rad, i to s lijepim uspjehom, poticao i druge svećenike. U povijesnim istraživanjima pok. Antun crpio je građu iz brojnih arhiva, a dobro poznavanje latinskoga omogućilo mu je korištenje vrijedne građe iz rimskih arhiva Svete Stolice, što je također objelodanio u nekoliko vrijednih monografskih izdanja. Susreti, zajedništvo i suradnja sa svećenikom Antunom redovito su nosili i neki poseban pečat njegova, možemo reći, dinamičnog ljudskog karaktera: njegove hitre i razigrane riječi, očitovane iskrenosti, isprepletene humorom i vedrinom, uvijek s pozivom da svoj život gradimo bez gordosti, prihvaćajući sve ono što nas kao ljude ograničava i sapinje. Zato su svećenici, a i vjernici laici znali upravo kod njega potražiti i pronaći vrijedan savjet za svoj životni put i kršćansku duhovnost. Uvijek je imao uho koje je pomno slušalo, srce koje je znalo patiti za drugoga, bio je prijatelj na kojeg se uvijek moglo osloniti te čovjek koji je volio svim srcem.”

U vječni počinak pjesmom su pokojnika ispratili bogoslovi iz đakovačkog Bogoslovnog sjemeništa, predvođeni mo. Ivanom Andrićem.

Nakon ukopa u župnoj crkvi Rođenja BDM u Ruščici slavljena je misa zadušnica koju je predvodio nadbiskup Hranić. Koncelebriralo je pedesetak svećenika među kojima biskup Ćurić, župnik Farkaš, župnik u Jarmini Ivan Bešlić i mons. dr. Tomislav Đukez, svećenik na službi u Državnom tajništvu Svete stolice u Rimu.

Podsjetivši kako je život vlč. Antuna bio plodonosan, nadbiskup Hranić je istaknuo kako je bio rijetko zauzet svećenik koji je iza sebe ostavio bogatu ostavštinu u knjigama. Istaknuo je njegovu autentičnost, poniznost, kritičnost, njegovu ljubav prema svećeništvu i Crkvi, zaključivši da je bio svećenik istinskog ekumenskog duha i raspoloženja te izazov, ohrabrenje i poticaj svima svećenicima.

O pokojniku je u homiliji govorio mons. Đukez. On je jedan od trojice mladih svećenika rodom iz Jarmine za čije je zvanje uveliko zaslužan vlč. Dević koji je u vrijeme njihova odrastanja i proslave mladih misa bio na službi u župi sv. Vendelina opata u Jarmini. Istaknuo je ljubav nehinjenu, ljubav bez pretvaranja koju je svojim životom svjedočio vlč. Antun, a kojemu mu je to bilo i svećeničko geslo. Dodao je kako je za svakoga tko bi ga susreo uvijek imao uho koje je pomno slušalo, srce koje je znalo patiti za drugoga, bio je prijatelj na kojeg se uvijek moglo osloniti te čovjek koji je volio svim srcem.

Od pokojnika su se na kraju mise oprostili, uime župljana Jarmine Darko Proščan, a uime župljana Ruščice župnik Farkaš. Brankica Lukačević

Preuzeto sa: http://djos.hr