Sv. Dimitrije, đakon i mučenik, proslavljen je 26. listopada uz prisustvo brojnih biskupa, svećenika i vjernika iz nekoliko biskupija

SR. MITROVICA (TU) – Svečano euharistijsko slavlje u katedrali – manjoj bazilici u 18 sati predvodio je zrenjaninski biskup mons. Mirko Štefković. U koncelebraciji su uz srijemskog biskupa Fabijana Svalinu i biskupa u miru Đuru Gašparovića bili i: Santo Roco Gangemi, apostolski nuncij u R. Srbiji i njegov suradnik mons. Luca Sartori, mons. Đuro Hranić, nadbiskup i metropolit đakovačko-osječki te pomoćni biskup mons. Iva Ćurić, mons. Ferenc Fazekaš, subotički biskup, mons. Džuro Džudžar, vladika Eparhije sv. Nikolaja,  mons. Ivo Martinović, biskup požeški, mons. Antun Škvorčević, biskup u miru, te svećenici Đakovačko-osječke i Beogradske nadbiskupije te Požeške, Subotičke i Zrenjaninske, Eparhije sv. Nikolaja te  Srijemske biskupije. Uz veliki broj vjernika, među kojima su bili i mnogi hodočasnici, na misnom slavlju su sudjelovali i predstavnici izvršne državne i gradske vlasti, civilnih i društvenih struktura, te predstavnici Srpske pravoslavne Crkve.

Nakon svečane procesije u kojoj su biskupi, svećenici i vjernici u narodnim nošnjama iz svih krajeva Srijema ušli u Crkvu, biskup domaćin je pozdravio okupljene te kazao: „Danas se, kao Crkva u Srijemu, ponovno vraćamo svojim korijenima – mjestu gdje je vjera posijana krvlju svjedoka i gdje već stoljećima niču plodovi postojanosti, zajedništva i nade. Ova je sveta jubilarna godina, prema poticaju blagopokojnog Svetog Oca Franje – Jubilej Nade. U vremenu tolikih nesigurnosti, strahova i podjela, Crkva nas, predvođena našim Svetim Ocem papo Lavom, poziva da iznova otkrijemo snagu kršćanske nade – ne kao neki tek prolazni osjećaj, nego kao čvrsto uvjerenje da Bog i danas djeluje, vodi o obnavlja svoj narod. Nada je krepost, plod vjere koja vidi dalje od trenutka, koja ne posustaje ni u kušnjama, jer zna da je Krist uskrsnućem pobijedio svaku tamu!

I mi ovdje, u Srijemskoj biskupiji, želimo živjeti taj jubilej nade kao poziv na duhovnu obnovu, na pomirenje i povjerenje – prema Bogu, jedni prema drugima i prema vlastitoj budućnosti. U zajedništvu s cijelom Crkvom, želimo da ovo sveto slavlje bude znak zahvalnosti za sve što je Gospodin učinio kroz stoljeća vjere na ovim prostorima, ali i molitva da nas učvrsti u predanju i istrajnosti i danas.“

Predsjedatelj slavlja je u homiliji govorio o svetosti kao nezasluženom daru. Kazao je, također, kako je štovanje svetaca, osobito mučenika, od samih početaka crkve bilo izraz vjere i zahvalnosti Bogu. No, kako nam sveci ne bi ostali daleki, treba vidjeti kako su oni živjeli svoju svakodnevicu: „Oni su živjeli svoju oslonjenost na Boga, kao nešto sasvim prirodno. Jednostavno nisu znali drugačije, za njih je pouzdanje u Boga bilo disanje duše, temelj plemenitih misli, pokretač dobrih djela. No ipak, nitko od njih nije bio bez kušnja i križeva, bez svakidašnjih borbi s vlastitim slabostima da bi sačuvao vjernost Bogu. Ta vjernost nije pala s neba, pa čak ni kod onih svetaca koji su imali viđenja i posebne karizme, nego je strpljivo kovana u ustrajnoj molitvi. Svi su oni tu svoju vjernost njegovali i krijepili u najobičnijim svakidašnjim djelima, riječima, žrtvama, u utjelovljenoj ljubavi prema Bogu i bližnjima…

Kad u ovakvom svjetlu promatramo svece, onda još bolje razumijemo što znači da je Bog proslavljen u njima. Svi su oni bili obični, konkretni i stvarni ljudi. Po njihovim životima je bjelodano kako Bog djeluje i kroz ljudsku slabost i krhkost. Nijedan svetac nije bio nošen ponosom ili željom da bude iznad drugih, nego je dan za danom, ustrajno živio svoju vjernost Bogu u malim i običnim stvarima.“

Biskup je pojasnio i što znači da su da su sveci proslavljeni u Bogu: „Njihova proslava se očituje već tijekom ovozemaljskog života. Bog ih vodi i prožima. U trenucima patnje i kušnje na njihovim se licima nazire mir, koji ne dolazi od njih samih, nego od Boga… Božja se snaga upravo u nemoći očituje, ondje gdje bogobojazan čovjek dopusti Bogu da ga vodi, da po njemu djeluje… Bog u svecima očituje veličinu svoje svetosti, a sveci, prihvaćajući taj nezasluženi dar, sami postaju proslavljeni od Boga.“

Mons. Štefković je podsjetio vjernike kako ih Crkva u jubilejskoj godini poziva da budu hodočasnici nade: „Zagledani u primjere svetaca, osobito danas u svetog Dimitrija, spoznajemo kako nada na koju smo pozvani nije iluzija, ni pusta želja, niti bijeg od svijeta i stvarnosti. Naša nada ima ime i lice: Isus Krist. On je naš oslonac, koji nas vodi i nikada ne napušta, nego ostaje vjeran do kraja. Sveti je Dimitrije živio upravo iz te nade. Nije računao na uspjehe i karijeru, pa čak ni na vlastitu snagu, nego na Kristovu vjernost. Svojim životom nas poziva da i mi budemo nositelji te iste nade ovdje gdje je i on živio… Sveti Dimitrije i nebrojeno mnoštvo svetaca, svojim konkretnim životima, svjedoče nam da se vjernost temelji na običnim i malim stvarima svakidašnjice, a ne na velikim podvizima kojima sami sebe pokušavamo uzvisiti na pijedestal salve.“

Biskup je homiliju zaključio poticajem vjernicima na ustrajnost u svetosti: „Neka nas primjer svetog Dimitrija i svjedočanstvo tolikih svetaca učvrsti u vjeri i osposobi da u svojim svakidašnjim životima, u malim i običnim stvarima, očitujemo da smo istinski hodočasnici nade koja ne postiđuje, ne zato što smo bolji od drugih ili smo heroji, nego zato što smo oslonjeni na Krista.“

Misno slavlje animirao je katedralni zbor „Sveta Cecilija“ pod ravnanjem s. Jelene Damjanović i Ivana Cingelija zajedno s gostima večerašnje proslave, zborom iz Župe sv. Euzebija i Poliona iz Vinkovaca, koji su došli u pratnji svoga župnika vlč. Florijana Kveteka.

Nakon svete mise druženje je nastavljeno na domjenku u katedralnom dvorištu.