Na blagdan Uzvišenja sv. Križa, 14. rujna, svečano misno slavlje proslavljeno je u kapelici kuće Milosrdnih sestara sv. Križa u Srijemskoj Mitrovici

SR. MITROVICA (TU) - Svetu misu predvodio je srijemski biskup mons. Fabijan Svalina, a u koncelebraciji su sudjelovali preč. Tomislav Lasić, vlč. Domagoj Brkić, župnik Župe sv. Dimitrija, đakona i mučenika, te vlč. Ivan Malić, kapelan.

Blagdan Uzvišenja sv. Križa na osobit je način povezan s duhovnošću i poslanjem Milosrdnih sestara sv. Križa, koje upravo u Kristovu križu prepoznaju znak Božje ljubavi, nade i spasenja. Stoga je ovo misno slavlje bilo prigoda za zajedničku molitvu i zahvalnost za njihovo redovničko zvanje, služenje Crkvi i svakodnevno svjedočenje ljubavi prema Bogu i bližnjima, o čemu je govorio i srijemski biskup u svojoj homiliji: „Križ je prije svega životna škola ljubavi. Na križu je Krist pokazao koliko daleko ide Božja ljubav prema čovjeku. Bog nije ljubio čovjeka samo lijepim riječima. Nije ostao na sigurnoj udaljenosti od naših rana, bolesti, nevolja i smrti. U Isusu Kristu Bog je ušao u našu ljudsku stvarnost. Prihvatio je križ i na njemu otvorio svoje srce. Zato danas ne uzvisujemo drvo križa samo kao predmet. Uzvisujemo Kristovu ljubav koja je na križu pobijedila mržnju, grijeh, očaj i smrt. I upravo zato ova svetkovina ima posebno značenje ovdje, među vama, Milosrdnim sestrama Svetoga Križa. Vaša je karizma stoljećima jednostavna, ali duboka: prepoznati Krista u malenome i služiti mu s ljubavlju.“

Dodao je kako postoje i drugi križevi, a to su križevi različitih ljudskih patnji u kojima su im upravo sestre bile blizu i ublažila njihovu patnju na različite načine, te tako očitovale Kristovu ljubav, kroz darivanje sebe, kroz blizinu i služenje: „Sestre Svetoga Križa, vaša je povijest upravo povijest takve ljubavi. Stoljetna prisutnost sestara u Srijemu nije samo povijest jedne redovničke zajednice. To je povijest ljudi kojima ste služile. I zato bih danas rekao: najljepši spomenik vašoj karizmi nisu zidovi samostana, nego ljudi kojima ste svojim životom pomogle da ponovno osjete da nisu sami. Posebno je dragocjena bila vaša služba u bolnicama. Bolnica je mjesto gdje čovjek vrlo brzo shvati koliko je krhak. Ondje se susreću život i smrt, nada i strah, snaga i nemoć. Čovjek koji je jučer možda bio potpuno samostalan, danas treba drugoga da mu pomogne ustati iz kreveta. I upravo ondje dolazi sestra. Ne dolazi samo kao medicinska radnica, kao njegovateljica ili kao osoba koja izvršava svoju dužnost. Ona dolazi kao svjedokinja Kristove blizine. To je velika stvar. Jer bolesniku nije potrebna samo terapija. Potrebno mu je da osjeti: 'Netko je uz mene.' A još dublje: 'Bog me nije napustio.' Ponekad se ta poruka ne izgovara riječima. Ponekad je dovoljno da je sestra jednostavno ondje. U tome je posebnost kršćanske ljubavi. Ona ne pita najprije: 'Što ću dobiti?' Nego: 'Što mogu učiniti za tebe?' Ne pita: 'Je li ovaj čovjek vrijedan moje pažnje?' Nego vidi u njemu Krista. Ne pita: 'Hoće li mi netko zahvaliti?' Nego kaže: 'Učinila sam ono što sam trebala učiniti.' To je ljubav križa.“

Biskup je kaza kako nas križ uči ljubavi koja ne računa, koja je najveći odgovor na ljudsku patnju, ali: „Ne tako da Bog uklanja svaki križ iz našega života, nego tako da ulazi u naš križ i ostaje s nama u njemu. Zato i vi, drage sestre, kada ulazite u bolesničku sobu, kada dolazite čovjeku u nevolji, kada susrećete nekoga tko je malen, nemoćan ili zaboravljen, vi zapravo nastavljate ono što je Krist činio. Krist i danas želi biti blizu čovjeku. A često želi biti blizu upravo po čovjeku. Po sestri. Po svećeniku. Po liječniku. Po medicinskoj sestri. Po obitelji. Po vjerniku. Zato je svatko od nas snagom krsne milosti pozvan biti pomalo 'produžena ruka' Kristove ljubavi.“

Biskup je zaključio homiliju izrazivši zahvalnost sestrama na njihovom služenju kroz desetljeća u Mitrovici, uz želje da nastave i dalje svjedočiti Kristovu ljubav: „A danas, dok slavimo vašu svetkovinu, želim posebno zahvaliti svim sestrama koje su kroz desetljeća ovdje u Mitrovici i na drugim mjestima ostavile trag svoje ljubavi. Mnoge su već pokojne. Neke su u mirovini. Neke su još uvijek aktivne. Ali svima pripada ista zahvalnost. Jer redovnički život ne mjeri se samo godinama provedenima u službi. Mjeri se ljubavlju koja je u tim godinama darovana. I vjerujem da će jednoga dana, kada stanemo pred Gospodina, biti mnogo toga što neće biti važno onako kako nam je danas važno. Neće biti najvažnije koliko smo bili poznati. Koliko smo imali. Koliko su nas ljudi hvalili. Bit će važno jedno:

Jesmo li ljubili? Jesmo li bili uz čovjeka? Jesmo li prepoznali Krista u malenome? Jesmo li znali služiti? Neka zato današnja svetkovina bude i novi poticaj. Ne bojmo se križa. Ne zato što je križ lagan, nego zato što znamo tko je na njemu pobijedio. Ne bojmo se služenja. Ne zato što nije zahtjevno, nego zato što znamo kome služimo. Ne bojmo se budućnosti. Jer Krist koji je bio vjeran na križu ostaje vjeran i danas. A Crkvi, našim gradovima, našim obiteljima i našem narodu trebaju upravo takvi svjedoci – ljudi koji ne govore samo o ljubavi, nego je svakodnevno žive.

Drage sestre, ostanite ono što vam govori samo ime vaše zajednice: milosrdne sestre Svetoga Križa. Neka vaše milosrđe bude vidljivo. Neka vaš križ bude prožet ljubavlju. Neka vaše služenje bude jednostavno. Neka vaše srce uvijek ima mjesta za malenoga… Neka taj križ bude vaša snaga. Neka bude snaga naših obitelji. Neka bude snaga naših bolesnika i nemoćnih. Neka bude snaga naše Crkve u Srijemu. I neka nas sve vodi prema onome što je Krist na križu pokazao: ljubiti Boga i čovjeka do kraja.“

Okupljeni oko oltara, u zajedništvu sa sestrama, vjernici i svećenici još su jednom upravili pogled prema Križu – ne samo kao znaku Kristove muke, nego prije svega pobjede života i ljubavi.

Neka blagdan Uzvišenja sv. Križa bude poticaj da i u vlastitim križevima prepoznajemo blizinu Krista koji nas svojim Križem vodi prema uskrsnuću i punini života.