U Srijemskoj biskupiji poslije oslobađanja od Turaka uz Svetište Tekijske Gospe nastalo je i razvilo se i manje poznato svetište u zemunskoj župnoj crkvi: Magna Mater et Thaumaturga – Velika Majka i Čudotvorka, Pomoćnica Kršćana, Zemunska Gospa.

      Blažena Djevica Marija, majka Isusa Krista – Bogorodica, s Isusom je od njegoovog rođenja do njegove muke, smrti i uskrsnuća; od Nazareta i Betlehema do Jeruzalema. S njegovim učenicima kada se oni „vratiše s brda zvanoga Maslinsko, ... svi oni bijahu jednodušno postojni u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom“ (Dj 1,12-14). U dvijetisućnoj povijesti kršćanstva nastala su razna, veća i manja Gospina svetišta. Jer joj se mi kršćani obraćamo da ona – Bogorodica – svojim zagovorom kod Boga, podupre naše molitve.

     U Srijemskoj biskupiji poslije oslobađanja od Turaka u 18. st. nastalo je i razvilo se Svetište Snježnoj Gospi, Tekijska Gospa, uz cestu blizu Petrovaradina. I manje poznato svetište u zemunskoj župnoj crkvi: Magna Mater et Thaumaturga – Velika Majka i Čudotvorka, Pomoćnica Kršćana, Zemunska Gospa.

      Poslije oslobođenja od Turaka 1717. i Požarevačkog mira 1718., dva su kapucina došla u Zemun 1721. Napuštenu džamiju prilagodili su za liturgijsku službu. 1727. zamjenili su ih konventualci. I prvi i drugi su franjevci. Kapucini su se vratili u Zemun 1728. i na Malu Gospu 8. IX., preuzeli svoju misiju kako su je zvali. Da bi mošeja izgledala kao crkva dogradili su zvonik i sakristiju. Jedan su oltar posvetili Žalosnoj Gospi, drugi sv. Franji. A sliku Madona s djetetom postavili su na glavni oltar. Donijeli su je prilikom svojeg drugog dolaska. O štovanju i zazivanju Gospe ne samo na crkveni god, slavu, Marijino pohođenje sv. Elizabeti, 2. VII., već tijekom, svjedoče zavjetni srebreni darovi zahvalnosti: anathemata, u obliku ozdravljenog dijela tijela: ruke, noge, grudi ili samo srce. „Velika majka čudesno pomaže kako to mnogobrojni darovi potvrđuju“, zapisao je Ladislav Szörènyi biskup Srijema (1733.-1752.), posjetivši Zemun 1735. Početkom gradnje nove crkve1784., darovi su prodani. Novac je predan Namjesničkom vijeću. Nekoliko zavjetnih darova nalazi se u župskom muzeju.

      Kada je Beograd 1739. ponovno pripao Turcima, beogradski Franjevci-opservanti, treći ogranak franjevaca, u pratnji vjernika s križem, zastavama i dvije Gospine slike prešli su 3. XII. 1739. u Zemun. Dio tih franjevaca produžio je za Vukovar sa istom slikom kao što je u zemunskoj župnoj crkvi. Ta je Gospina slika završila u Sotinu gdje se i danas poštiva kao „Sotinska Gospa“. S franjevcima koji su ostali u Zemunu, ostala je „Crna Gospa“, kopija slike „Čenstohovske Gospe“. Budući da su franjevci-opservanti ostati u Zemunu, franjevci-kapucini odlučili su napustiti svoju misiju. Naslijedio ih je 1744. Adam Bütner, prvi zemunsku župnik. Poslao ga je biskup Bamberga i Würzburga, grof Fridrich Karlo Schönborn (1674.-1746.), vlastelin i patron zemunske župe. I Isusovci su iz Beograda 1739. preko Zemuna produžili za Petrovaradin noseći sa sobom sliku Madone s djetetom. I ona je slična onoj u Zemunu. Ova je Gospina slika izložena u petrovaradinskoj župnoj crkvi, a 1868. u crkvi snježne Gospe na Tekiji, gdje je ostala sve do 1934. Te godine ponovno je vraćena u Beograd gdje se u crkvi sv. Petra časti kao „Bogorodica Beogradska“.

      Tijekom druge polovice 16. st. proširilo se zazivanje i štovanje Marije pomoćnice kršćana. Nakon višestoljetne nemoći da se zaustavi prodor Turaka u Europu, papa je pozvao kršćanski svijet na molitvu. Pobjeda kršćanske flote nad turskom 7. X. 1571. kod Lepanta, pripisivala se i čudotvornoj pomoći Presvete Bogorodice. U spomen na tu pobjedu, papa Pio V. dodao je Lauretanskim litanijama zaziv: Pomoćnice kršćana, moli za nas! Nisu molile i zazivale Mariju Pomoćnicu kršćana samo žene muževa i majke sinova ratnika, već i vojnici i njihovi zapovjednici. Poljski kralj Jan III. Sobjeski prije no što je krenuo u pomoć opkoljenom Beču, hodočastio je Čenstohovskoj Gospi. U nedjelju 12. IX. 1683., prije no što su njemački i poljski vojnici krenuli u napad, prisustvovali su sv. misi. Služio ju je papinski poslanik, a kralj posluživao. U vojničkom jurišu na Turke odjekivao je poklik: Za Isusa i Mariju! U spomen na tu pobjedu papa Inocent XI. odredio je da u nedjelju iza Male Gospe bude blagdan Imena Marijina. „Veliki rat“ koji je započe oslobađanjem Beča, završio je Karlovačkim mirom 1699. Vijećnica u Sr. Karlovcima u kojoj je potpisan mir, pretvorena je u crkvu posvećenu Gospi od mira.

      I vojskovođa Eugen Savojski pobjednik Turaka 1716.-1717., bio je veliki štovatelj Majke Božje. Nosio je krunicu, a u šatoru držao sliku: „Sniježna Gospa“, sličnu onoj iz Rimske bazilike Sta Maria Maggiore – Sveta Marija Velika. Tu je sliku ostavio u Petrovaradinu sa željom da se Gospi u zahvalu izgradi crkva. Jer je ondje 1716., na dan posvećen Snježnoj Gospi, 5. VIII., pobijedio Turke. Naziv „Sniježna Gospa“ povezan je s nastankom spomenute rimske bazilike. Papi Liberiju (352.-360.), prema legendi, objavljeno je u noći 5./6. VIII. da je sagradi na mjestu gdje će ujutro zateći snijeg. A na crkva na Tekijama, izgrađena je na mjestu gdje je bila tekija, derviški samostan. Na kupoli crkve i danas stoji polumjesec i nad njime križ. Slikovit znak tadašnjeg sukoba križa i polumjeseca i uvjerenja. Oslobađanje europskih zemalja od Turaka nije bilo samo širenje vlasti kršćanskih vladara već i oslobađanje kršćana, kršćanskog duha i vjere. Višestoljetno prodiranje Osmanlija u Europu, vladari nisu uspijevali ni spriječiti ni protjerati ih. Prevladalo je uvjerenje da pobjeda nad Turcima nije samo stvar oružane nadmoći, već i Božje pomoći posredstvom Marije pomoćnice kršćana.

      I za vrijeme Tridesetgodišnjeg rata među narodima, državama i vjerama, 1618.-1648., zazivali su kršćani Mariju pomoćnicu kršćana. U crkvu sv. Jakoba u Innsbrucku na glavni oltar postavljena je slika Madona s djetetom, njemačkog renesansnog slikara Luke Cranach (1472.-1553.). U gradu Passau za vrijeme tog rata izgrađena je crkva Maria Hilf i povjerena kapucinima. Oni su za ovu crkvu dali načiniti presliku, kopiju spomenute slike. Takve su se preslike-kopije dospjele u mnoge gradove. Od Austrije i Slovenije, najpoznatije njihovo svetišta u Brezju Marija pomagaj, do Varaždina, Zagreba, Sl. Broda, Osijeka i drugih gradova, do Sotina, Zemuna i Beograda.

      Franjevci-opservanti koji su došli u Zemun 1439., podigli su 1750. crkvu u čast sv. Ivanu Krstitelju. Slika Čenstohovske Gospe na jednom oltaru sve do 1818. nazivana je Beogradska Gospa. Kao pandan Gospina slika u župskoj crkvi prozvana je Zemunska Gospa. Slika Čenstohovske Gospe sa svojim zarezima na licu i danas stoji na zidu franjevačke crkve. U samostanskoj kronici sačuvan je crtani dodatak uz sliku iz 18. st.: uz rijeke Dunav i Savu na jednoj strani crtež prikazuje beogradsku tvrđavu, podgrađe, zgrade i tornjeve crkve, a na drugoj strani nekoliko zgrada i dvije zemunske crkve. I na njemačkom jeziku: „O Marijo, bila si utočište kršćana u krajevima koje sada posjeduju Turci, a bit ćeš uvijek i u ovim krajevima koje posjeduju kršćani.“

      Tijekom 18. st. u dvije zemunske katoličke crkve uz spomenute Gospine slike u svakoj je bio još i oltar posvećen Žalosnoj Gospi. I kapela na groblju, 1740., bila je posvećena Žalosnoj Gospi. Bile su i dvije pravoslavne crkve, starija sv. Nikole i nova, posvećena Presvetoj Bogorodici, izgrađena 1774.-1780. Sve su te crkve blizu jedna drugoj; sve bi ih obuhvatio krug cca 500 m. Kolikogod današnjem čovjeku to naglašeno štovanje Isusove Majke s više istoimenih oltara i slika-ikona izgleda pomalo neobično, ono svjedoči ne samo o vjeri i pouzdanju tadašnjih vjernika već i o stanju u društvu.

      Nova župna crkva u Zemunu posvećena Uznesenju Bl. Dj, Marije na nebo, sagrađena je 1794./5. Slika Zemunske Gospe bila je na glavnom oltaru sve do Velike Gospe 1840. Tada je zamjenjena slikom zemunskog slikara Živka Petrovića. Naslikao ju je prema Assunti talijanskog renesansnog slikara Tiziana Vecellia (1490.-1576.). I ona je zamjenjena slikom Marijinog Uznesenja češkog slikara Emanuela Ditè, prilikom obnavljanja crkve 1894.-1898. Petrovićeva slika nalazila se u župskom dvoru sve do 1930. Poslije te godine više se ne spominje niti se zna kamo je nestala. A slika Zemunske Gospe jedno je vrijeme bila na zidu crkve, zatim ispod kora, dok nije 1980. restaurirana i postavljena odmah do svetišta.

      Poslije rušenja stare župne crkve i poteškoća s gradnjom nove, dolaskom jednog neobičnog španjolskog svećenika, plemića i viteza bivšeg kapucinskog redovnika i vojnog svećenika, Quesar Georgius de Persanova, zapušten je vjerski život i štovanje Zemunske Gospe. Postepena obnova pokazala se tek 1855. kada je zemunski župnik S. Zsitvay „u prisustvu vojnih i građanskih uglednika i velikog učešće naroda - magna cum pompa - pozdravio proglašenje vjerske istine Marijinog bezgrešnog začeća.“ A nakon Gospinog ukazanja u Lurdu 1858., već na Veliku Gospu „umnožaše se naši bogoljubni hodočasnici kojim se i ne nadasmo“ iz mnogih mjesta u Srijemu i iz Banata. I nadamo se, zapisao je zemunski kapelan Ilija Okrugić „da će na godinu još ih više amo dojti, te da će Gospa Zemunska opet kao u svoje prvo i staro doba početi međ sriemskimi hodočastnimi mjesti, od pravoviernih slavljena biti.“ (Sažetak članka: Zemunska Gospa,Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije 1989. br.2., str. 35.-37. i br. 4. str. 76.-78.)

      O štovanju Presvete Bogorodice u Beogradu prije no što su ga Turci osvojili 1521. i potom u izgnanstvu u Carigradu u koji su dovedeni kao roblje: „Po odobrenju Turaka, oni su poneli svoje svetinje, ostatke napuštenih hramova. Bile su to mošti sv. Petke, mošti carice Teofane i ikona Bogorodice... smešteni su u jugozapadnu mahalu same varoši. Srbi su tu podigli Crkvu sv. Bogorodice u kojoj je čuvana i poznata ikona Bogorodice, koja je doneta iz Beograda, kao i druge svetinje..., a crkva koju su izgradili izgorela je tek u nedavnoj prošlosti, 1955. godine.“ Jovanka Kalić-Mijušković, Beograd u srednjem veku, Beograd 1967., str. 263-264.

                                                                        Mons. mr. Antun Kolarević,

                                                                        zemunski župnik u miru

Antun Kolarević

ZEMUN, 3. listopada - U župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zemunu održan je orguljaški koncert pod sloganom „Glasovi orgulja u ravnici“. Realiziran je na inicijativu zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice.

      ZEMUN, 3. listopada - U župnoj crkvi „Uznesenja Blažene Djevice Marije“ u Zemunu održan je orguljaški koncert pod sloganom „Glasovi orgulja u ravnici“. Ovaj značajni kulturni događaj realiziran je na inicijativu Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice.

      Nakon večernje svete mise, prečasni Jozo Duspara je pozdravio sve nazočne, među kojima su bili i gospodin Đuro Rajković, gospođa Katarina Čeliković, gospodin Mate Groznica i drugi predstavnici zavoda kojima treba odati priznanje zbog toga što su djela hrvatskih skladatelja vojvođanskog podneblja riješili da otrgnu od zaborava nizom orguljaških koncerata. To je osobito važna činjenica s obzirom da je takve vrste glazbenih djela koja se izvode na ovim koncertima relativno malo.

      Program koji je u Zemunu izveo gospodin Saša Grunčić sadržao je djela Albea Vidakovića, Stanislava Prepreka i Josipa Andrića, a sam izbor tih djela je zaslužio svaku pohvalu zbog toga što su ona na najbolji način oslikavala vrijednosti glazbenog orguljaškog svaralaštva vojvođanskih prostora. Gospodin Saša je kao prvu tačku izveo preludij i fugu u C duru A. Vidakovića. Ova djela obiluju baroknim izražajnim sredstvima a skladana su u polifonom stilu. Budući da je župna crkva u Zemunu u velikoj mjeri akustična do izražaja su došli veliki lukovi i virtuozni međustavci karakteristični za fugu.

      Kao sljedeća tačka programa usljedila je fantazija i fuga u f molu A. Vidakovića. Jasni, precizno odsvirani tonovi koji u slušaocu izazivaju osjećaj iščekivanja nečega veličanstvenog jasan su pokazatelj osobitog nadahnuća sa kojim je ovo djelo stvarano. Važno je istaći da lirski ton folklornog obilježja ne umanjuje ni na koji način dramske momente (akcente) kompozicije. Fuga je obojena modernim harmonijama, odlučnošću same teme, snažnom gradacijom, veoma dobro osmišljenim polifonim vođenjem glasova, poletnošću i upečatljivim završetkom.

      Nakon ovog djela usljedila je suita za orgulje Stanislava Prepreka (11 preludija na koralne teme). Ono je, što je bilo evidentno i po reakcijama prisutnih, proizvod skladatelja veoma originalnih i izvornih glazbenih ideja i rješenja. Kao jedno zaista značajno i izuzetno djelo svjetske orguljaške tekovine 20. stoljeća skladano je u postregerovskom stilu i u potpunosti ističe Preprekov osebujni glazbeni izraz. I pored toga što u svakom stavku postoji tonalno središte, harmonske strukture su veoma slobodne pa čak ponekad i skoro atonalitetne. Svaki sloj ovog djela obiluje bujnošću orguljaškog sloga i izdvaja se osobenošću tvoreći skupa sa ostalim slojevima zvukovne kombinacije koje se prepliću i nadograđuju. Tome sigurno doprinosi i duboka sadržajnost koja karakteriše ovo djelo. Kao završnu tačku koncerta, gospodin Grunčić je izveo uvertiru za operu „Dužijanca“ Josipa Andrića. Ovo djelo se zasniva na motivima „Bunjevačkog momačkog kola“ i motivima popjevke o žetvi „Ej, što je lipo žito“. Bački glazbeni folklor koji preovladava ovim djelom odiše jednostavnošću kao i neke druge Andrićeve skladbe i napjevi prihvaćeni kao narodna zaostavština.

      Gospodin Saša koji je održao ovaj veličanstveni koncert rođen je 1984. godine u Subotici, gdje je završio osnovnu i srednju glazbenu školu. Diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 2007. na odjelu za orgulje. Osvajao je nagrade na natjecanjima od kojih je najznačajnija osvojeni laureat državnog natjecanja Hrvatske 2006. i svirao na brojnim koncertima širom Hrvatske i susjednih zemalja. On je danas profesor orgulja i korepetitor u srednjoj Muzičkoj školi u Subotici.   Izvođenje ovog koncerta u cijelosti je nešto na čemu gospodinu Grunčiću treba odati posebno priznanje. Gromoglasnim pljeskom na završetku koncerta Zemunci su to svakako i učinili. Druženje nakon ove ugodne večeri nastavljeno je u prostorijama društva Hrvatske mladeži Zemuna uz zakusku i osvježenje a završeno je tako što su svi krenuli svojim domovima bogatiji za jedno dragocjeno iskustvo.

                                                                                                         Lukinović Danijela

Danijela Lukinović

ZEMUN, 1. listopada 2010. godine - U posjet  župi „Uznesenja Blažene Djevice Marije“ u Zemunu došla je grupa Nijemaca, skupa sa svojim potomcima, koji su nekada živjeli i radili u župi, odnosno dijelu Zemuna poznatom pod nazivom Franstal.

      ZEMUN, 1. listopada 2010. godine - U župnoj crkvi  „Uznesenja Blažene Djevice Marije“ u Zemunu, 1.10. služena je svečana prijepodnevna sv. Misa jednim zaista značajnim povodom. Naime, u posjet ovoj župi, a uz veliku pomoć gospodina Antuna Šarića kao glavnog organizatora, došla je grupa ljudi njemačkog porjekla, skupa sa svojim potomcima, koja je nekada živjela i radila u župi, odnosno dijelu Zemuna poznatom pod nazivom Franstal. To je Zemuncima dobro poznat uži dio takozvanog gornjeg grada čija je žila kucavica Prvomajska ulica.

      Ovi ugledni ljudi koji su prisustvovali svečanom euharistijskom slavlju, protjerani su 1944. godine iz Zemuna ili se to dogodilo njihovim starijim rodjacima ili prijateljima. Dakle, nakon završetka drugog svjetskog rata, započeo je njihov trnovit životni put te su se nastanili u raznim krajevima Evrope, Amerike, Kanade i Australije gdje su nastavili da žive, rade i formiraju obitelji.

      Odlučili su da, nakon dužeg niza godina, budući da su mnogi od njih bili veoma mladi kada se dogodio progon ili su im roditelji samo pričali o tome, posjete Zemun i da taj trenutak podjele sa župljanima ovoga grada. Svečana sveta misa, koju je predvodio prečasni Jozo Duspara u koncelebraciji sa gvardijanom Markom, bila je, zasigurno, ogovor na pitanje koje bi mnogi ljudi možda mogli postaviti, a to je: „Koji je motiv vodio ove ljude i njihove potomke, budući da su otišli iz Zemuna pod ne baš sjajnim okolnostima, da opet zakorače njegovim ulicama?“. Prečasni Jozo Duspara je svojim riječima upućenim gostima kroz svoj pozdravni govor svakako dao smjernice na koji način bi trebalo razmišljati o ovoj temi. Zbor „Svete Cecilije“ je dao svoj doprinos tome da svečano euharistijsko slavlje bude dostojno upotpunjeno prigodnim pjesmama.

      Nakon svete mise i pozdrava upućenih od strane domaćina i gostiju, usljedio je kratki koncert koji su za ovu prigodu pripremili  učenici muzičke škole „Kosta Manojlović“ iz Zemuna kao i nekoliko numera u izvođenju gospodina Aleksandra Pantelića a uz pratnju gospođice Natalije Stamenković. Svaka izvedena numera bila je propraćena gromoglasnim pljeskom.

      Zatim je, pošto su razmjenjeni prigodni pokloni između gostiju i domaćina, usljedilo fotografisanje, kao i druženje uz zakusku i osvježenje.

      Zatim su gosti krenuli u organizirani obilazak Franstala kao i groblja na Bežaniskoj Kosi gdje su sahranjeni mnogi od njihovih rođaka i prijatelja.  Ova posjeta je veoma značajna za Zemun i njegove župljane jer otvara mogućnost duhovnog rasta u zajedništvu sa svojim gostima. Sasvim je izvesno da su, nakon što je posjet Zemunu završio, i oni krenuli put svojih domova noseći duboko u sebi taj isti osjećaj.

                                                                                Lukinović Danijela   

Danijela Lukinović

U Post 12,1-9 Sveto pismo opisuje kako Bog počinje svoj projekt u svijetu ugroženom grijehom, nepovjerenjem i pobunom protiv Boga. Sada počinje ono što se može nazvati dugi povijesni hod Boga s njegovim narodom.

      U Post 12,1-9 Sveto pismo opisuje kako Bog počinje svoj projekt u svijetu ugroženom grijehom, nepovjerenjem i pobunom protiv Boga. Sada počinje ono što se može nazvati dugi povijesni hod Boga s njegovim narodom. Prema uobičajenom datiranju, Abraham se smješta u sredinu 19.pr. Krista (1850.g).

      Bog izdvaja Abrahama iz skupine naroda, izdvaja ga i odvodi od njegova doma da bi s njim utemeljio novi početak. Množina izraza (izvodi ga, pozva ga, razlikuje ga) zapravo cilja na temeljnu teološku kategoriju izabranja (Neh 9,6 Abrahamovo izabranje smatra drugom temeljnom Božjom akcijom nakon Stvaranja svijeta). Od sada, Biblija više ne prati što rade drugi – iako Bog i o njima brine i vodi ih, nego se koncentrira na Abrahama i onu liniju njegovog potomstva pomoću koje Bog započinje nešto novo u povijesti.

      Abraham treba, osim svoje obitelji i služinčadi, napustiti sve. Napustiti sve a prihvatiti riječ Božju. Napuštajući sve, on će u riječi Božjoj tražiti svoj život i iz nje je uzimati. To je upravo obrnut proces od onoga što su ljudi do sada činili kad su ulazili u grijeh – napuštali su riječ Božju i svoj život pokušavali sami utemeljiti, sami si dati puninu i ostvarenje. Dakle, s Abrahamom Bog počinje svoj projekt u čovječanstvu koje je ranjeno grijehom i zlom. Svijet kakav jest nakon zaraze grijehom on kreće spasiti i zato povijest koja sada započinje naziva povijest spasenja.

      Da bi prihvatio i počeo živjeti svoju izabranost, Abraham treba napustiti svoj dosadašnji životni ambijent, svoje krvne i društvene veze, otići iz svoga kraja u kojem je živio. Pred njega Bog stavlja tri obećanja: dobit će zemlju, potomstvo i baštinit će blagoslov. Ovime su udareni temeljne oznake prve faze povijesti Izraela. Njezin razvoj Biblija će od sada pratiti pripovijedajući tijek događaja u pojedinim obiteljima od Abrahama pa naprijed.

      Iz Abrahamovog izabranja je vidljivo da iz njega treba krenuti blagoslov za sve narode na Zemlji. No, isto tako moguće je naslutiti prve znake tenzija. Zemlja Kanaan koju je Bog namijenio Abrahamu još uvijek je nastanjena svojim dotadašnjim žiteljima, Kanaancima. Već ovdje, u samim počecima Izraela, zamjetna je napetost oko posjedovanja zemlje. Dakle, i u svojoj povijesnoj memoriji Izrael je svjestan da zemlja na kojoj živi nije uvijk pripadala njemu nego ju je zadobio Božjom voljom – od njega ju je primio na dar. Kasnije ćemo vidjeti da Bog zemlju uzima onima koji su je bili nedostojni i daje Izraelu-izabranom narodu koji na njoj treba ostvariti Božji projekt. Međutim, i Izraelova će nevjernost kasnije imati za posljedicu gubitak zemlje i odlazak u masovno prognanstvo u Babilon – babilonsko sužanjstvo. Zbog toga posjedovanje zemlje u memoriji Izraela jest jedan od znakova Božje naklonosti tj. njegovog blagoslova.

      Abraham i njegovi potomci baštine Kanaansku zemlju

      Prošavši zemljom u koju ga je uveo Bog, Abraham u Šekemu i Betelu podiže po jedan oltar. Ovime jasno daje do znanja da će njegovo posjedovanje zemlje biti u tijesnoj vezi s Bogom. Bog mu se javlja i obećava darovati zemlju njemu i njegovu potomstvu (12,7). Ovo se obećanje poput refrena ponavlja i prožima povijest Izraelovih patrijarha. Od sada oni će prebivati u njoj, a iz nje će izlaziti samo na svoju volju – Bog to od njih neće tražiti i uvijek će im pomagati da se u nju vrate (Abraham, Post 12-13; Izak 26,12; Jakov 46,3).

      S druge strane, Bog će u svojim obraćanjima uporno Abramu i njegovima potomcima posvješćivati da su stranci u novoj zemlji (15,13-16). S jedne strane to treba u Abramovim potomcima čuvati svijest o tome da im je zemlju Bog dao na dar i da je takvom doživljavaju, a s druge strane da se prema ljudima koji su u njoj zatekli ponašaju kao što dolikuje u odnosu prema starosjediocima s poštovanjem. Abraham – prototip vjernika, svojim stavom u sporu oko zemlje sa svojim nećakom Lotom, koji je također stranac u zemlji, očituje upravo taj tip ponašanja – bez grabeža i nasilja, Abram miroljubivo kaže: ako ćeš ti nalijevo, ja ću nadesno; ako ćeš ti nadesno, ja ću nalijevo (13,18). Nakon tog postupka Bog se javlja Abramu i potvrđuje ga u njegovu izabranju i blagoslovu. To je, dakle, tip ponašanja – skromnost i miroljubivost – kojeg Gospodin traži da bi se baštinilo zemlju i blagoslov. Zahvaljujući takvom ponašanju, Jakov će se vratiti iz tuđine nakon sporenja s Ezavom (27,46-28,5), a i njegovi potomci nakon boravka u Egiptu (49,29s; 50,12).

      Abramova kušnja i sumnja kao koraci u sazrijevanju vjere

      Abramov hod u sazrijevanju njegove vjere nije bio ravan i označen samo strmoglavim usponom. Nije ni mogao biti jer vjera nije jedna od čovjekovih aktivnosti „koja mu bolje ide“ od drugih. Vjera je život koji se uzima iz Božje ruke, povremeno i daje – daje u cijelosti Bogu ili čovjeku. A uzeti i dati svoj život drugome – pa bio on i moj Stvoritelj – nije lagan korak za čovjeka. Ovo davanje pretpostavlja vjeru i ljubav i tek s, kad zapnemo u davanju, vidi koliko ih imam tj. nemam.

      U 12,10-20 Knjiga Postanka nam pripovijeda živopisnu zgodu koju su imali Abram i Sara. Pritisnut glađu, Abraham vodi svoj dom u Egipat (kao što će kasnije i sići i njegovi potomci). To je prvi događaj nakon što je Abraham, koji je zahvaljujući svojoj vjeri pošao iz očinskog doma i zemlje za glasom Božjim, primio veličanstvena Božja obećanja. Čovjek bi pomislio – sad će happy end! No, u vjeri nije tako i to će Abraham sada osjetiti.

      Umjesto da Biblija pripovijeda kako će se na Abramu ispuniti maločas dana Božja obećanja, ona nam prikazuje Abrama koji se pred glađu na svoju ruku spušta u Egipat. I tamo zapada u kušnju. Egipćanima je zapela za oko Sarajina ljepota. Što će Abram sada? Ako kaže istinu da mu je to žena, mogu ga kao stranca bez ikakvih problema ubiti a nju uzeti. Ako kaže da mu je sestra, onda većć ima šasne da preživi. On vidi samo ove dvije mogućnosti. Ne računa sa trećom – ako je Bog dao obećanje da će imati potomka, jasno sa Sarajom, onda će se valjda on pobrinuti za ovu krizu. I, naizvan, sve ide lijepo – Saru su uzeli k faraonu a on – brat! – još dobiva i darove! Međutim, umiješao se Bog i iznio istinu na vidjelo.

      No, da se Bog i nije umiješao, što se svakako dogodilo? Što je zapravo učinio Abraam? Odričući se Saraje, on sam sebi zatvara put prema ostvarenju Božjih obećanja jer mu ona treba roditi obećanog sina. On je vjerom pristao na Božja obećanja i Bog ga sada poučava da jedino vjerom može nastaviti put do njihova ostvarenja. A vjera ponekad postaje, čini se, neizdrživo teška jer traži da se čovjek potpuno izruči Bogu. I tamo gdje mu je jasno kako i zašto, ali i tamo gdje ništa, ili gotovo ništa, nije jasno. Koliko god Abramu bilo teško, on je ovim nevjerovanjem napravio veliku nelogičnost: radi vjere u Božji glas ostavio je očinski dom na čuđenje sviju, odrekao se baštine koju je tamo imao – sve radi vjere i pošao za Bogom. A sada se odriče i te vjere! Odstupanjem od vjere, on gubi svoj identitet, odriče se onog što je, nakon odlaska iz očevog doma, do sada bio.

      Ovim činom izdao je sebe i Boga kojem je do sada vjerovao. Bog, međutim, ne izdaje njega! Ne napušta ga nego intervenira kod faraona i vraća mu njegovu ženu Saraju. Abram je sada duboko ponižen, rekli bismo onako ljudski. Međutim, to je samo u našim ograničenim pametima tako. Bog gleda drugačije. Bog zna zašto Abram nije mogao sada izručiti svoj život u njegove ruke. Iako se nakon njegova odlaska iz očinske kuće činilo da je posve predan Bogu, sad se i sam uvjerio da se još uvijek ne uspijeva predati, ne uspijeva biti vjeran. No, Bog njemu jest vjeran. Bog je ima veće srce nego ja! Stekavši to iskustvo velike Božje dobrote i vjernosti – da ima veće srce – Abram sad može rasti u vjeri. Sad vidi da Božjem srcu može više vjerovati nego svom! Sad mu se može predati! I predavat će se od sada i zato postati praotac vjere. 

      Hod kao ispunjenju obećanja

      Sam tijek događaja u kojima Abraham zadobiva potomstvo nastavio je biti dramatičan. S jedne strane, njegova žena Saraja je sterilna, a s druge strane umnažaju se Božja obećanja o brojnom potomstvu koje će biti poput pijeska na obali morskoj (13,16) ili zvijezda na nebu (15,5; 26,4). Iako se u prvi mah može činiti da ove okolnosti samo otežavaju Abrahamov hod, one ga pripremaju za novo veliko iskustvo Božje blizine i vjernosti – doživjet će da se život rađa ne iz snage ljudskog tijela nego iz vjernosti riječi Božjeg obećanja.

      Hod u prema tom vrhunskom iskustvu bit će sve teži. Božje obećanje protivi se zdravom razumu – Saraja je sterilna, a Božja obećanja sve spektakularnija! Što to znači? Sukob vjere i razuma, vidimo, nije moderno otkriće – ta Bog ga je sam „izazvao“ i stavio pred Abrahama! To je Božji način postupanja oduvijek. Zapravo, već od prvog poglavlja Biblije vidimo da ljudi ne uspijevaju razumjeti Božji naum i njegov način potupanja.

      U Post 15,2 vidimo kako Abraham govori Gospodinu: Gospodine moj, Jahve, čemu mi tvoji darovi kad ostajem bez poroda? Jer nasljednik u njegovoj kući bit će sluga... Bog mu obnavlja obećanja (Post 15,4-5), a Abraham mu ponovo vjeruje (15,6). No, opet postavlja pitanje: kako ću ja doznati da ću zaposjesti zemlju (15,8)? Dakle, vidljiva je Abrahamova teškoća – kako vjerovati kad sve govori suprotno? No, on i dalje odlučuje više vjerovati Božjoj riječi negoli činjenicama i razumu! Bog mu tu vjeru uračunava u pravednost. Nato Bog s njim sklapa Savez – raspolovljenje životinje su garancija za preuzetu obvezu – ako ne ispunim obećanje nek mi se dogodi ono što se dogodilo ovim životinjama! Nakon saveza s Noom (Post 9), ovo je drugi savez koejg Bog sklapa s čovjekom i pri tom obećava tj. obvezuje sebe a čaovjeku ne postavlja nikakve posebne uvjete. Abraham samo treba i dalje biti poslušan riječi Božjoj.

      Čekanje da se ispune Božja obećanja nije lako. Uslijed Sarajine nestrpljivosti i inzistiranja da njezin muž Abrahama začne dijete barem s njezinom sluškinjom Hagarom kad već ne može sa vlastitom ženom, rađa se Abrahamu sin Jišmael (16,1-16). Bog ovo dijete ne smatra Abrahamovim potomkom koji će baštiniti već obećanu zemlju i blagoslove, ali ga ni ne odbacuje! Naprotiv! Njegovoj majci Bog obećaje: tvoje potomstvo ću silno umnožiti, od mnoštva se neće moži ni prebrojiti (16,10)! Dakle, prema Božjem viđenju stvari, Izraelci su srodnici pustinjskih Arapa. To samo po sebi sugerira da ne bi trebali jedni druge gledati s prijezirom i biti neprijateljskim odnosima.

      U Post 17 Bog se ponovno javlja Abramu, obnavlja svoja obećanja, ali sada mu mijenja ime u Abraham, a Saraji u Sara, i traži od njega da sudjeluje u Savezu – treba obećati da će obrezati sve muške članove svoje kuće (i služinčad). Ako netko ne ispoštuje Savez, treba biti odstranjen iz svog roda (17,14), no to ne dokida Savez i Božju odlučnost da ispuni obećanja. Abram pristaje, ali – paradoksalno – on još uvijek nema pravog potomstva tj. od svoje supruge Sare!

      No, Abraham je još uvijek ustrajan u vjeri. Ne posustaje. I tada, u Post 18 dolaze mu tajanstveni posjetitelji. Oni su neka vrsta Božjih izaslanika, anđela, koji stižu u Abrahamovu kuću. Jer zbog specifičnog poimanja Božje uzvišenosti bilo bi nemoguće da Biblija Boga prikazuje u odveć ljudskim kategorijama. Nakon što ih je lijepo ugosti, oni Sari obećavaju porod. Novo obećanje!

      Nakon toga gosti odlaze za Sodomu i Gomoru, gdje je Gospodin nakanio istražiti njihovu grešnost. A za to vrijeme Abraham stoji pred Bogom (18,22). Ovo je po mnogo čemu jedinstven tekst jer ni u jednom drugom u Starom zavjetu čovjek ne stoji neposredno pred Bogom. A kamoli da diskutira kao Abraham koji se zauzima kod Boga da ne uništi Sodomu (18,16-33). Bog odlučuje Abrahamu, svom izabraniku, otkriti što namjerava sa Sodomom i Gomorom – kao da mu je savjetnik!

      Ono što Abraham u ovom razgovoru nije pogađanje s Bogom. Bog zna da ga Abraham smatra pravednim i zato ga pušta da govori. Abraham razmišlja: sigurno u gradu ima barem 50 nevinih – daleko bilo od tebe, Bože, da ubijaš nevinoga kao i krivoga, daleko bilo da ni sudac svega svijeta ne radi pravo! Iz ove početne ideje pravednosti potom izvlači zaključke: ako je sudac svega svijeta pravedan, onda neće uništiti grad ako je u njemu 50, 40, 30, 20, 10 pravednika! Prije svakog novog pitanja, Abrahamu se sigurno steže grlo – smijem li uopće zaustiti? Znao je da su bogovi ćudljivi, ali ovaj koji je njega izabrao valjda nije! Valjda će pravednost kod njega imati šanse? I dok se Abraham bojažljivo usuđuje prizvati na pravednost i na bazi nje progovoriti, Bog upravo to i želi! Dakle, ne da Abraham mijenja Božju volju, nego ga Bog pušta da dozrijeva u pravednosti i da u njoj bude i pred Bogom sve hrabriji. Što je pravedniji, bit će Bogu bliži, ona ga neće odvesti u stranputicu. Time će rasti kao čovjek! Time ga Bog osokoljuje da se vježba u prosuđivanju jer rast u pravednosti je zapravo rast pred Bogom. Njegov Bog, kasnije će postajati sve jasnije, jest pravedan – pravda i pravo temelj su prijestolja njegova!

      No, njegova pravda je često naizgled drugačija od ljudske. Čovjeku neshvatljiva i teška. Uskoro će Abraham to osjetiti na svojoj koži! No, to mu je prilika naučiti da Bog, i kada je neshvatljiv, i tada je pravedan!

Ivica Čatić

ivicat6@gmail.com

Ivica Čatić

     NOVI SLANKAMEN, 29. rujna 2010. godine - Župa svetog Mihaela, arkanđela, u Novom Slankamenu u Srijemskoj biskupiji organizirala je proslavu svoga zaštitnika i ujedno blagoslov obnovljenog krova župne crkve, sakristije i dvorane za pastoralne susrete. Svečano euharistijsko slavlje, u srijedu 29. rujna, predvodio je srijemski biskup mons. Đuro Gašparović u zajedništvu s domaćim župnikom Berislavom Petrovićem, zemunskim dekanom Jozom Dusparom, svećenicima zemunskoga dekanata, kao i svećenicima iz petrovaradinskog dekanata, Subotičke biskupije i Apostolskog egzarhata za vjernike bizantskog obreda u Srbiji i Crnoj Gori, te gvardijanom franjevačkog samostana u Zemunu o. Markom Kurolt, uz sudjelovanje velikog broja novoslankamenačkih vjernika i gostiju.

      Na početku je nazočne pozdravio domaći župnik i uveo u slavlje današnjega dana. Biskup Gašparović je u homiliji, navodeći riječi svetog Mihaela „Tko je kao Bog“, nastavio s pitanjem „Tko je Isus Krist“ i usredotočio misli nazočnih na stvarnost Isusa Krista koji je svjetlo istinsko, jer dođe na svijet da prosvjetli svakoga čovjeka (usp. Iv 1,9).

„Isus Krist je najsvjetlija pojava ljudske povijesti, nastavio je biskup, i nitko ga nije u povijesti nadmašio u ljepoti nauke, u dobroti srca, u čistoći života, u ljubavi sve do kraja, sve do križa. Vječni Očev Sin utjelovio se u krilu Djevice Marije da se rodi kao čovjek za nas. On je Bog od vječnosti s Ocem i Duhom Svetim u jednoj Božjoj naravi; on je pravi čovjek rođen u vremenu, raspet na križu i uskrsnuo treći dan. On je onaj koji nam govori: 'Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života' (Iv 8,12). Život s Bogom donosi mir, pravdu, istinu i ljubav, svjetlost i radost.“

      Primjenjujući Kristov život na vjernički život, biskup Gašparović poručuje i potiče: “Isus od nas zahtijeva da i mi budemo svjetlost svijeta kad kaže 'Vi ste svjetlost svijeta!' (Mt 5,14). Traži od nas da budemo apostoli među ljudima i da svjetlost evanđelja Isusova života donosimo drugima. Svojim živim primjerom bit ćemo prepoznatljivi tada kada nosimo u sebi velike duhovne kršćanske vrijednosti. Neka ljudi u susretu s nama vide da mi poštujemo svakoga i svima činimo dobro. Tako ćemo nasljedovati naš ideal, Isusa Krista.“

      Govoreći o svjedočenju Isusa Krista u svakidašnjem životu biskup je rekao: „Biti kršćanin nije lako. Biti vjernik nije lako u bilo kojem vremenu i na bilo kojem mjestu, posebno ovdje u našoj Srijemskoj biskupiji, ali je moguće. Ako prihvaćamo Isusa onda smo na pravom putu da ga nasljedujemo i time ostvarujemo pravu Kristovu ljubav prema bližnjemu. Jedino u Kristu možemo riješiti svakodnevne poteškoće i probleme života i dogadjaja u svijetu često puta punom zavisti, laži, mržnje i svega onoga što nas zavodi a nije od Boga.“

      Na koncu razmišljanja biskup Gašparović se zapitao kako ostvarujemo ljubav prema Bogu u našem svakidašnjem životu? Da li prihvaćamo Isusa u euharistijskim slavljima na koje bismo trebali rado dolaziti, na vjeronauku, na župnoj katehezi, u obitelji, u župnoj zajednici, u biskupiji. I konačno, možemo li podnositi poteškoće u životu i tražiti načina kako da ih riješimo? Neka nam naš nebeski zaštitnik sveti Mihael u svemu pomogne“, zaključio je biskup.

                                                                                     Tomislav Mađarević

Tomislav Mađarević

Četvrti razred je pričom o sretnom princu započeo novu školsku godinu. Ali, ta priča u sebi nosi divnu i važnu poruku, ne samo za četvrtake, nego i za sve nas.

      Četvrti razred je pričom o sretnom princu započeo novu školsku godinu. Ali, ta priča u sebi nosi divnu i važnu poruku, ne samo za četvrtake, nego i za sve nas.

Sretni princ

            Bio jednom jedan sretni princ, koji je veselo živio u svojoj palači. U gradu oko njegove palače živjelo je u bijedi mnogo siromaha, ali za njih princ nije mario, nego se samo brinuo kako bi sebi pribavio više zabave. A njegovo je srce ostajalo kruto i hladno. Poslije njegove smrti, napravljen je kip sretnog princa od dijamanta i zlata, kojega su postavili na visoki stup u centru grada. Sretni princ se jako rastužio kada je sa stupa vidio koliko siromašnih ljudi pati u tom gardu. Tada je poželio da im barem nešto dadne, ali nije znao kako. Kada je stigla jesen, pred noge kipa je sletjela mala lasta, koja je po prinčevoj molbi povadila dijamante sa rukohvata mača i iz očiju kipa, te skinula zlatna puceta sa tijela, i sve to odnijela siromasima. Sretni princ je oslijepio i osiromašio, ali ljubav u njegovom srcu je sve više rasla, od nje je postajo sretniji nego ikada ranije kada se zabavljao u palači.

            Dok je veselo živio u palači sretni princ je mislio da je sva sreća u raskoši i izobilju, jer nije upoznao pravu sreću. Mislio je da je bogat, a ustvari je bio jako siromašan, zato što u sebi nije imao ljubavi. Njegovo je srce bilo kruto i hladno. Oko njega je bilo toliko siromašnih, onih kojima bi njegova pomoć dobro došla, ali on ih nije primjećivao. Bio je zaokupljen samo sobom i svojim lagodnim i veselim životom. Jesmo li mi isti kao sretni princ? Jesmo li zaokupljeni samo sobom, a ne primjećujemo one kojima je potrebna naša pomoć?

            S nama u školskim klupama vjerojatno sjede prijatelji kojima je potrebna naša pomoć oko zadaće, oko učenja ili oko crtanja. Oko nas, u našem susjedstvu, ima naših vršnjaka za koje možemo učiniti nešto lijepo. Sigurno poznajemo siromašnu djecu, čija je odjeća stara i pocepana, a mi kod kuće imamo puno lijepih stvari koje su nam male. Možda blizu nas živi baka ili djed kome je teško otići u dućan po kruh, a nama to nije nikakav problem. Jesmo li primijetili da je nekom potrebno da mu pomognemo na bilo koji način? Ako nismo znači da smo poput sretnog princa.

            Ali, čitamo u priči, princ je nakon svoje smrti primijetio siromašne ljude u svom gradu i odlučio im pomoći. Uz pomoć male laste podijelio je siromasima zlato i dijamante sa svog spomenika. Priča kaže da je princ tada oslijepio i osiromašio, ali je u njegovom srcu rasla ljubav i postao je sretniji nego ikad. On se tada zapravo obogatio, jer je ljubav najveće bogatstvo. Kad imamo ljubavi i činimo dobra djela onda se rađa radost u našem srcu. Osjetit ćete to svaki put kada učinite nešto za drugog. Mi nemamo zlata niti dragog kamenja da bi mogli dijeliti siromašnima. Ali, možemo činiti mnoge druge lijepe stvari za naše prijatelje ili poznanike. Jer, ni jedno dobro djelo nije malo. Ako je učinjeno s pravom ljubavlju ono ima neprocjenljivu vrijednost.

            Školska godina još je na početku. Do raspusta jako je mnogo vremena, a bit će sigurno i jako mnogo prilika u kojima ćete moći pokazati svoju ljubav i činiti dobro. Trudite se da takve prilike što više iskoristite i dobit ćete veliku nagradu, radost u svom srcu. Zato činite dobra djela iz ljubavi i bit ćete radosni.

dipl. theol. Ana Hodak

Ana Hodak