Levitski zakonik središnja je knjiga Petoknjižja (Pentateuha) ili Zakona, kako ga tradicionalno nazivaju Židovi. Središnje mjesto među knjigama govori o tome da su njegove odredbe o štovanju Boga od sržne važnosti za život i blagostanje Izraela.

      Knjiga Izlaska završila je prikazujući kako Bog silazi i počinje prebivati sa svojim narodom (Izl 40,34-38). Levitski zakonik počinje prikazujući kako Bog iz Šatora sastanka, tj. svetišta u kojem prebiva, zove Mojsija i daje mu upute o tome kako će Izraelci prinositi žrtve (Lev 1,1-2). Svetište u kojem Bog prebiva postaje aktivno i počinje funkcionirati u korist grešnog naroda.

      Levitski zakonik središnja je knjiga Petoknjižja (Pentateuha) ili Zakona, kako ga tradicionalno nazivaju Židovi. Središnje mjesto među knjigama govori o tome da su njegove odredbe o štovanju Boga od sržne važnosti za život i blagostanje Izraela. Kao što je bio aktivan u njegovoj povijesti, Bog obećava da će biti aktivan i u liturgijskim činima koje bude vršio Izrael. Preko žrtava i simbolički snažnih slavlja, on će nastaviti pobijeđivati ropstvo u svome narodu te mu pružati život i spasenje. Unatoč svom naizgled suhoparnom i formalnom karakteru, Leviticus narodu Božjem pruža životodajnu riječ.

      Danas bibličari smatraju da sadrži uglavnom materijal svećeničke tradicije (P) koji je nastao u vrijeme prvog Hrama (957-587.g.pr.Kr.), ali da je konačni oblik počeo zadobivati za vrijeme i poslije babilonskog sužanjstva (usp. 26,43-45). Nije stoga čudno što je od najranijih vremena bio smatran priručnikom za svećenike. Međutim, to je ipak odveć jednostrano gledište.

      Naime, Levitski zakonik od 1. pa do 16. poglavlja daje upute o aktivnostima u kojima su svećnici direktno uključeni i njima rukovode: prinošenje žrtava (Lev 1-7), svećničko povećenje tj. zaređivanje (8-10), razlučivanje obredne čistoće (11-15) i Dan pomirenja (16). U svim ovim poglavljima odredbe se isključivo svećenicima obraćaju samo na nekoliko mjesta (6,8-7,21; 16,1-28), dok se većina njih tiče svih – svećenika s obzirom na njihovu službu i laika koji po određenim pitanjima dolaze u kontakt sa svećenikom. Stoga je većina odredbi upućena svima. Činjenica je da ne postoje odredbe koje bi bile samo za svećenike, a koje laici ne smiju vidjeti. Tako je i ovdje naglašen „demokratska“ težnja biblijskog pisca da cijeli narod bude sa Božjom riječi o svim bitnim aspektima života.

      Žrtveni obrednik (Lev 1-7)

      Levitski zakonik se svojom unutarnjom logikom direktno nadovezuje na događanje u Knjizi Izlaska – na objavu Božju na Sinaju, sklapanje Saveza i Izraelovu nevjernost koja je potom uslijedila. Prvih 7 poglavlja opisuju žrtveni sistem koji ima biti uspostavljen u Izraelu. Sistem žrtava jest Božji odgovor na nevjernost i otpad (apostazija) Izraelaca. Iako je uobličen u zakone, Božji odgovor na njihovu nevjeru jest zapravo radosna vijest koju im pruža njihov milosrdni Bog – daje im mogućnost da preko osjetnih i vidljivih sredstava budu oprošteni njihovi grijesi. Dok je Knjiga Izlaska pokazala kako Bog oslobađa Izraela od tuđih grijeha (od gramzivosti i okrutnosti faraona i Egipćana), Levitski zakonik pruža mogućnost da sami sebe tj. jedni druge oslobađaju od vlastitih grijeha. To nije manje važno, jer ako je čovjek rob, onda je potlačen i ponižen bez obzira da li ga tlači stranac ili njegov susjed. Dakle, ako sa 10 zapovijedi Bog uređuje temelje odnosa među ljudima, ovdje grešnicima pruža mogućnost da se oslobode svoga grijeha – da čovjek ne robuje ni strancu, ni susjedu a ni vlastitom grijehu.

                                                 Posveta i služba svećenika (8-10)

      U službi slobođenja čovjeka trebaju biti i svećenici. U ovim poglavljima se govori o posvećenju tj. zaređenju članova Aronove obitelji i to na temelju uputa danih već u Izl 29. U Izl 28 više puta je naglašeno da je uloga dragulja na svećeničkoj odori buditi sjećanje pred Jahvom (28,12.29-30). Svećenik stoga ima zagovorničku ulogu da u ime naroda, koji je sklon nevjernosti i otpadu od Boga, Bogu izručuje okajnice a narodu posreduje Božju riječ i oproštenje, pomirujući ga tako s Bogom (Lev 4,20-6,7; 8,34; 17,11; 19,22).

      Obredna čistoća i nečistoća (11-15)

      U svim kulturama svijeta postoji razlikovanje između svetog i profanog, čistog i nečistog. Ove kategorije upozoravaju na postojanje određenih granica koje su svojstvene pojedinom predmetu ili stanju nekog bića. Sveto je ono što je izdvojeno iz obične, svakodnevne tj. svjetovne upotrebe i stavljeno je na službu Bogu. Profano je ono što ostaje u području svakodnevnog života i tome služi. Čistoća se na prvoj razini shvaća u smislu čistoće tijela, odjeće; na drugoj razini čistoća se odnosi na sakralnu čistoću pojedinih vremena, mjesta, osoba, čina i objekata koji su povezani sa Šatorom sastanka. Npr. neke od nečistoća su po sebi grešne a neke ne (neke prirodne stvari kao što su seksualnost ili smrt, iako po sebi nisu grešne, ipak uzrokuju da oni koji su bili u dodiru s njima postaju nečisti i trebaju se očistiti prije nego pristupe litrugijskim činima). Nečisti a u isto vrijeme i grešni su idolopoklonstvo, ubojstvo, preljubi itd.

      Izrael je ove razlike integrirao u religioznu sferu. Tako dobivamo da su određena bića, stanja ili odnosi prihvatljivi Bogu jer se na prihvatljiv način odražavaju na dobrobit i svetost Izraela kao zajednice. Za upozoravanje na ove razlike i njihovo očuvanje zaduženi su svećenici. Oni moraju voditi brigu o svetosti zajednice. Oni moraju prepoznavati spomenute granice između svetog i profanog, čistog i nečistog i onda poučavati narod i paziti na provođenje ovih propisa.

      Ovi zakoni, gledani u cjelini, različito su shvaćani a najčešće ih se tumači kao način da se Izrael izdvoji (=posveti) iz svog okruženja u kojem narodi žive idolopoklonički i da se u njemu uspostavi zdrav socijalni red, cjelovitost i zajednički identitet. Mnogi od ovih propisa su jednostavno bili potrebni u predjelima s prosječno većim temperaturama gdje se brže razvijaju i uzročnici bolesti, a posebice imajući u vidu nepostojanje zdravstvenog sistema kakve danas imamo te kontrole i educiranja koje on treba provoditi. To su preduvjeti da bi Izrael kao zajednica mogao napredovati na svim područjima. Jasno, sve to i pretpostavlja a i upotpunjuje obdržavanje onog temeljnog Saveza sa Bogom.

      Dan pomirenja (16)

      Dok se većina odredbi u prethodnim poglavljima odnosila na pojedince koji ulaze u različite odnose, odredbe o Danu pomirenja tiču se očišćenja Izraela kao cjeline naroda a isto tako očišćenja i Šatora sastanka (16,16). Ove odredbe pretpostavljaju da grijeh nije samo individualna kategorija (jer sigurno je bilo ljudi koji nisu počinili težak grijeh), nego stvarnost koju doživljava svatko, bez obzira na to da li je grijeh osobno počinio ili ne. To je tzv. korporativno poimanje grijeha – pripadanjem nekoj zajednici, osoba (i ako nije osobno zgriješila) ima udjela u grešnosti naroda kao cjeline.

      Da bi se narod očistio, predviđeno je slanje jarca u pustinju jer on sobom odnosi grijehe naroda i postaje zamjenska žrtva za nj. Veliki svećenik na glavu jarca stavlja svoje ruke i nad njim ispovjedi sve krivnje Izraelaca, njihove prijestupe i grijehe i potom se jarca pošalje u pustinju da odnese njihove grijehe (16,20-21).

      Nama danas ovaj obred može izgledati čudnim. Moderni čovjek će osporiti mogućnost da ga netko zamijeni u krivnji, mogućnost da jarac odnese sve grijehe u pustinju a ponajviše to da se svaki Izraelac, pa i onaj bez teškog grijeha, osjećao zastupljenim u grijesima cjeline i da ga odlazak ovog jarca u pustinju rasterećuje. Izraelci, koji su bili svjesniji svog udjela u kolektivnoj krivnji, sa zahvalnošću su primili ovaj obred koji ih je oslobađao krivnje. Naš je danas problem što nemamo osjećaj za kolektivnost pa i u smislu grijeha. Kao primjer, uzmimo mladića koji treba uzeti život u svoje ruke. On će trebati donositi odluke koje neće biti lake i zahtijevat će junačku izdržljivost ako želi biti vjeran Božjoj riječi. Koliko će biti u stanju boriti se za pravdu, istinu i sve ono što je Božje, ako do sada u svom životu nije vidio na svojim bližnjima takvu borbu, ako ni na kom nije vidio da vjernost Bogu nije laka, ali da je jedini ispravan put za mir u duši i stvaranje dobra među ljudima? Nisu njegovi roditelji i stariji oko njega zli, ali ako mu nisu omogućili ovo svjedočanstvo, oni ne samo da osobno nisu hodili po Božjoj riječi, nego snose krivnju i za svoju djecu jer im nisu omogućili da vide što je to živjeti kao dijete Božje. Dakle, i u naše vrijeme mnogi imaju itekakvih motiva za osjećaj grešnosti u odnosu na druge ljude, ponajprije svoje najbliže, ali pitanje je koliko su toga uopće svjesni. No, čovjekova nesvjesnost ne umanju djelovanje zla koje on počinja, ono djeluje i zahvaća sve pore društva. Zato nam se događa da, bez obzira na tehnički napredak naše civilizizacije, tamo gdje život nije prožet Božjim principima (koji se ne moraju uvijek zvati kršćanskim, ali trebaju biti prisutni) – solidarnost, sebedarje, pravda, istina, ljubav – dolazi do deformacija i osoba i društva.

      Zakon svetosti (17-26)

      Ovaj odsjek, za razliku od prethodnih, pobudne je naravi i naglašenije okrenut laicima. On se koncentrira na ponašanja i obrede koji unapređuju stabilnost zajednice u području svakodnevnog života i štovanja Boga.

      Njegov sržni dio izrečen je u 19,2: Budite sveti jer sam ja, Gospodin vaš, svet! Ovdje svetost nije nešto daleko prema čemu treba hitati. Izraelova svetost jest već prisutna stvarnost. Poziv na svetost jes Božji poziv Izraelu da bude istinit u onim odnosima u kojima se već nalazi i prema Bogu a i ljudi jedan prema drugome (usp. 10 zapovijedi). Dakle, Izraelova svetost nije stvar unutarnjeg raspoloženja, iako njime počinje, nego se treba očitovati u svim sferama pojedinačnog i zajedničkog života. Iako se svetost, po samoj naravi stvari, odnosi prvenstveno na Boga, jedan od temelja na kojem ona počiva jest zapovijed ljubavi prema bližnjemu (19,18): Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.

      Ovdje svakako treba zapaziti da je svetost nešto što je svojstveno svakom članu izraelskog naroda – svaki je uzet iz običnih svjetskih odnosa i stavljen na službu Bogu! Dakako, svećenici imaju još jednu posebnu izdvojenost jer su, unutar naroda, izabrani da poslužuju u svetištu i ravnaju njegovim službama. No, svaki Izraelac je stavljen u poseban odnos prema Bogu i stoga je u poziciji svetosti do koje će doći istinitim življenja onoga što već jest darom Božjim. Ovo određenje da je cio narod svet zapečaćuje početke Božjeg projekta kojeg je započeo s Abrahamom: sada pred sobom ima narod koji će biti izdvojen iz svjetskog nčina razmišljanja i postupanja da bi pomoću njega obnavljao zemlju koju nagriza grijeh.

      Iz ovog proizlazi da svetost ovdje nije ograda koja štiti Boga da ga ne uprlja nešto što je svjetsko, niti štiti svijet od Boga nego se radi o ispravnom odnosu, tj. istinskom življenju Izraelaca u svojstvu u koje su stavljeni. Postali su Božji saveznici, suradnici na projektu ozdravljenja svijeta i to trebaju istinski živjeti. Svetost se dakle ne može živjeti spontano! Ona je podrazumijevala aktivnost u analiziranju svoje istinitosti kao saveznika, suradnika na Božjem projektu i potom aktivnost u suradnji.

      Kakav bi bio projekt u kojem suradnici ne vide što bi trebali i čude se ako nije dosta što nisu nikome napravili zlo – ubili, ukrali, zapalili itd? Božji projekt ozdravljenja svijeta zahtijeva puno više od svojih suradnika.

      Primjer: Lev 25,8-34: ovdje Levitski zakonik ustanovljuje jubilejsku godinu. To je svaka 50. godina koja počinje Danom pomirenja, toje oprosna godina kad se svatko vraća na svoju očevinu i k svome rodu. Time se spriječava trajno socio-ekonomsko raslojavanje stanovništva – da neki zauvijek ostanu sluge i siromasi. Ova praksa, nažalost, nije zaživjela pa je i to jedan od pokazatelja visokih ideala Božjeg zakona s jedne i slabe raspoloživosti Izraela s druge strane.

Ivica Čatić

ivicat6@gmail.com

Ivica Čatić

ZEMUN, 14. studenoga 2010. godine - Društvo Hrvatske Mladeži Zemuna povodom 3. obljetnice organiziralo je drugi malonogometni turnir. Snage su odmjerili mladi iz Subotice, Sr. Mitrovice, Petrovaradina, Rume, N. Slankamena, Golubinaca, Veleposlanstva R. Hrvatske te Zemunci.

      ZEMUN, 14. studenoga 2010. godine - Društvo Hrvatske Mladeži Zemuna je povodom svoje treće obljetnice, 14.11. tekuće godine organiziralo drugi malonogometni turnir. Budući da je odziv momčadi bio masovniji u odnosu na prošli turnir, svoje snage su ovoga puta odmjeravali DSHV iz Subotice, HKC „Srijem - Hrvatski Dom“ iz Sremske Mitrovice, HKPD „Jelačić“ iz Petrovaradina, HKPD „Matija Gubec“ iz Rume, HKPD „Stjepan Radić“ iz Novog Slankamena, HKPD „Tomislav“ iz Golubinaca, momčad Veleposlanstva Republike Hrvatske u Beogradu i domaćini, odnosno „Društvo Hrvatske Mladeži Zemuna“.

      Turnir je, iz navedenih razloga, trajao punih pet sati a završen je sljedećim poretkom: prvo mjesto je osvojila momčad DSHV-a iz Subotice, drugo mjesto pripalo je HKPD-u „Matija Gubec“ iz Rume, a treće HKPD-u „Jelačić“ iz Petrovaradina. Za najboljeg igrača turnira proglašen je Božić Viktor iz momčadi HKPD „Matija Gubec“ iz Rume, kao najbolji strijelac pokazao se Mario Rukavina iz momčadi HKPD „Stjepan Radić“ iz Novog Slankamena, a kao najbolji golman Jaško Benes iz momčadi DSHV-a iz Subotice. Sam turnir je protekao u uzavreloj navijačkoj atmosferi a činjenica da je sve proteklo u najboljem redu dokaz je prijateljskog odnosa između igrača i ekipa. To je bilo evidentno i u fazi razigravanja (zagrijavanja) od petog do osmog mjesta kada su ekipe jedna drugoj pozamljivale igrače. Sve se svodilo na to da je važno druženje a da je sam plasman u drugom planu.

      Nakon turnira ekipe su se okupile u prostorijama Zajednice Hrvata Zemuna, u knjižnici i čitaonici „Ilija Okrugić“ gdje ih je pozdravio predsjednik DHMZ, gospodin Miroslav Lečer, dok je za zabavni dio večeri bio je zadužen tamburaški sastav Hladan Špricer HKPD-a  „Tomislav“ iz Golubinaca. Nakon zahvale domaćina što su se sve ekipe odazvale i svojim učešćem uveličale ovaj turnir dodjeljene su medalje i diplome za osvojeno prvo, drugo i treće mjesto. Prvoplasirana momčad, najbolji igrač, najbolji strijelac i golman imali su to zadovoljstvo da im budu uručeni i pehari. To su učinile šarmantne djevojke, članice DHMZ, Andjela Gajić, Jelena Gajić i Katarina Dokmanović. Ekipama od petog do osmog mjesta su dodjeljene zahvalnice za učešće na turniru. Predstavnici DSHV-a su tom prigodom poklonili svoj dres predsjedniku Društva Hrvatske Mladeži Zemuna, Miroslavu Lečeru, a Katarinu Dokmanović proglasili najljepšom navijačicom na turniru i poklonili joj majicu sa svojim logom. Nakon toga se prisutnima obratio i predsjednik HKPD „Matija Gubec“ iz Rume Milenko Kulušic koji je najavio nogometnu utakmicu izmedju reprezentacija Vojvodine i Srijema, koja bi trebala biti organizirana u Rumi krajem ovog mjeseca. Ovom prilikom su se takođe sastali i kapiteni svih ekipa koje djeluju na području Srijema kako bi oformili ekipu za utakmicu protiv reprezentacije Vojvodine. Zatim je uz zakusku i okrijepljenje druzenje svih ucesnika turnira nastavljeno do kasno u noc.  

Lukinović Danijela

Danijela Lukinović

GOLUBINCI, 14. studenoga 2010. – U crkvi Svetog Jurja, mučenika, u Golubincima proslavljena je Nedjelja bračnih jubileja, kako je pozvao sve župne zajednice mons. Đuro Gašparović, srijemski biskup.

      GOLUBINCI, 14. studenoga 2010. – U crkvi Svetog Jurja, mučenika, u Golubincima obilježena je i proslavljena Nedjelja bračnih jubileja 14. studenoga 2010. godine, kako je pozvao sve župne zajednice mons. Đuro Gašparović, srijemski biskup. Na svečanom misnom slavlju okupio se veliki broj vjernika, a bračni parovi, koji su ove godine obilježili jubileje od 5 do 55 godina bračnog zajedništva, svečano su pred župnom zajednicom obnovili svoja bračna obećanja i na taj način posvjedočili vrednote bračno-obiteljskog života. Za vrijeme euharistijskog slavlja molili su od Gospodina blagoslov i zahvalili Bogu za sve milosti i darove kojima ih je do sada obdario te zamolili da ih i dalje vodi pravim putem u bračnom zajedništvu. Misno slavlje je predvodio župnik golubinački vlč. Ivica Damjanović koji je istakao u homiliji da je brak dar Božanske ljubavi za ljubav. Bračna ljubav i prihvaćanje vlastite djece u svakom čovjeku želi potaknuti osjećaj da je zajedništvo supružnika u slozi i ljubavi Božji dar i da je život djece isto tako Božji dar. Svako dijete je od Boga i od roditelja ljubljeno dijete. Preko roditeljske ljubavi, ljubavi oca i majke, koji ljube svoju djecu do kraja, naglasio je župnik, supružnici gledaju sliku Božje ljubavi prema čovjeku. „Zato se, dragi supružnici, i dalje zalažite za skladan i miran život u svojoj obitelji. Brak i obitelj za vas neka uvijek budu jedino sigurno mjesto za život, mjesto u kojem se darovi i ljubav neprestano umnažaju“, pozvao je predvoditelj slavlja. Vlč. Damjanović je u homiliji nadalje podsjetio da je najveća kočnica za brak i u braku strah. Nije dovoljno čuvati vlastiti brak, već u njemu nešto stvarati. Sigurno je tijekom godina braka dolazilo do problema koji su uzajamnom ljubavlju i vjerom u Boga prevladavani. „Danas pred nama stoje bračni parovi, koji su znak velike istine da se bračni i obiteljski život želi obogaćivati. Koliko je to tek karakteristično za bogatstvo ljubavi u jednoj bračnoj i obiteljskoj zajednici. Dok zahvaljujemo Bogu za njihovo živo svjedočenje istine u ljubavi, molimo danas za njih da u tome ustraju, kao i za svaki brak i svaku obitelj da se njihovim primjerom ohrabre u nastojanju oko stabilnog, kvalitetnog i radosnog bračnog i obiteljskog života, na dobro svih supružnika, na dobro njihove djece, na dobro naše župne zajednice, na dobro naše Srijemske biskupije, cijele Crkve i našega društva“, zaključio je homiliju župnik Damjanović.

Ivan Radoš

Ivan Radoš

SREMSKI KARLOVCI, 14. studenoga 2010. godine -  Na 33. nedjelju kroz godinu proslavljena je Nedjelja bračnih jubileja u župi Presv. Trojstva u Sr. Karlovcima, kako je potaknuo župne zajednice dijecezanski biskup mons. Đuro Gašparović.

      SREMSKI KARLOVCI, 14. studenoga 2010. godine -  Na 33. nedjelju kroz godinu,  obilježena je  i proslavljena Nedjelja bračnih jubileja u župi Presvetog Trojstva u Sremskim Karlovcima, kako je potaknuo i pozvao sve župne zajednice mons. Đuro Gašparović, srijemski biskup. Prigoda je to da se iskoristi ova pastoralna mogućnost u okviru cjelokupne pastoralne skrbi za brak i obitelj u svim župnim zajednicama Srijemske biskupije.

      Euharistijsko slavlje uz domaćeg župnika Ivana Rajković predvodio je župni upravitelj u Surčinu   Marko Kljajić, kao gost u međusobnim susretima zborova dviju župa Sremski Karlovci i Surčin. U homiliji predvoditelj slavlja se osvrnuo na biblijska nedjeljna čitanja i primjenio na život posebno bračnih zajednica. Župni zbor župe Presvetog Trojstva iz Surčina je uzveličao slavlje svojim pjevanjem.

      Na svečanom misnom slavlju okupio se veliki broj vjernika, a bračni parovi, koji su ove godine obilježili jubileje 25 i 30 godina bračnog zajedništva, svečano su pred župnom zajednicom obnovili svoja bračna obećanja i na taj način posvjedočili vrednote bračno-obiteljskog života.

      Za vrijeme euharistijskog slavlja molili su od Gospodina blagoslov i zahvalili Bogu za sve milosti i darove kojima ih je do sada obdario te zamolili da ih i dalje vodi pravim putem u bračnom zajedništvu.

      U svom pozdravu i četitki je predstavio župnik Ivan Rajković bračne parove koji slave jubilej, te je istakao: “Dok zahvaljujemo Bogu za njihovo živo svjedočenje istine u ljubavi, da ovdje obnavljaju bračni savez pred Bogom, zahvaljujemo ovim bračnim parovima na hrabrosti za ovo svjedočanstvo, koje je veoma važno za naše ljudsko i kršćansko postojanje, i posebno za našu Crkvu. Danas se u svijetu u društvu često radi protiv braka, a politika i mediji malo vode brigu o bračnoj zajednici i njihovoj djeci. Sve je to protiv života, a dobro znamo da je Bog izvor svakog života“.

      Svim jubilarcima,  mons. Đuro Gašparović, srijemski biskup, poslao je prigodnu čestitku kao uspomenu na ove jubileje.

      Završetak slavlja protekao je u zajedništvu razgovora i druženja uz prigodni domjenak u prostorijama župne kuće.

Tomislav Mađarević

Tomislav Mađarević

Ostatak Knjige Izlaska obilježen je također različitim zakonskim propisima. Oni, kao uostalom i cijeli administrativni aparat Sinajskog saveza, nisu predstavljeni kao puka lista odredbi nego kao aktivan činilac Izraelovog hoda u slobodu i život.

      Nakon što smo vidjeli kako je Bog izveo Izraela iz Egipta i na Sinaju mu udijelio udijelio jezgru svog Zakona, ostatak Knjige Izlaska obilježen je također različitim zakonskim propisima. Oni, međutim, nisu predstavljeni kao puka lista odredbi koja se ima obdržavati i – točka! Naprotiv, ovi zakoni ne stoje sami, izolirani. Oni su utkani u Izraelov hod iz ropstva u slobodu i novi život u Obećanoj zemlji. Štoviše, pojedine odredbe će pratiti dinamiku ovog hoda u toj mjeri da će u Knjizi ponovljenog zakona biti izmijenjene. Time se Božji Zakon pokazuje ne kao neka okamina koja steže i ukalupljuje život, nego kao njegov aktivni činilac koji mu daje potporu i upravlja ga sve više kao slobodi.

      Izrael pod Sinajem ostaje približno godinu dana ili 58 poglavlja (21 u Izl, 27 u Lev sve do Br 10,11). Nakon priprave za Božji pojavak u Izl 19 i davanja 10 riječi (zapovijedi) u Izl 20, u Izl 21-23 Izrael dobiva Knjigu Saveza nakon čega će u slijedećem poglavlju konačno ući u savez s Bogom.

      Cijela ova, samo naizgled suhoparna, „zakonska“ (legislativna) etapa prožeta je dubokim naglascima na osobnim odnosima: vidjeli ste što sam ja učinio Egipćanima...kako sam vas nosio na orlovskim krilima i k sebi vas doveo (Izl 19,4). Dakle, tijekom oslobađanja, Bog je osobno nosio Izrael da bi donio u svoju prisutnost. To nije kraj: Bog želi da Izrael sluša moj glas i obdržava moj savez, da bude moja svojina i da mi bude kraljevstvo svećenika. Izrael je pozvan odgovoriti Bogu osobnim predanjem. Ući u partnerstvo sa svojim osloboditeljem, u veću blizinu, jači zagrljaj.

      Kako će Izraelci zagrliti nevidljivog Boga? Bog jest nedostižan, nevidljiv. No, ipak ima on nešto svoje vidljivo, opipljivo na ovom svijetu – ima biće na svoju sliku – čovječanstvo koje napunja svijet, zapravo cjelinu Božjeg stvorenja. Kad bi u ono vrijeme jači pomogao slabijem, onda su sklapani vazalski ugovori, savez između nejednakih gdje je jači određivao što mu je dužan uzvraćati slabiji. Božji vazalski ugovor s Izraelom jest vazalski samo po formi. Po sadržaju, on je sav usmjeren u korist Izraela. Pa i zapovijed o štovanju Boga čuva Izraelce da se ne počnu klanjati raznim materijalima i vješticama nego da ih vraća istini od koje jedino oni imaju koristi – Živom Bogu od čijeg daha dišu! A da se i ne govori o zapovijedima usmjerenima na bližnje – iz duga prema Bogu Izraelac treba živjeti tako da štiti i unapređuje život bližnjega. To je Bogu dosta. Umjesto njemu, daj bližnjemu. On za sebe ne želi ništa nego želi život za čovjeka. To je njegov san – zdrav narod u kojem ljudi čuvaju i unapređuju jedan drugoga. Više mu ne treba. Kako je skroman Bog, kako dobar! Pravi čovjekoljubac! U Božje veličanstvo spada i to da on ne želi ništa za sebe. Njemu je dosta da čovjek napreduje.

      Najkategoričnije izražene odredbe (apodiktične) tiču se života u zajednici i dodana im je oznaka Gospodin, Bog tvoj. Umjesto da Izraelac pane u kušnju i pomisli – eto, to treba vršiti jer je rekao Bog ili ovdje nemam što činiti jer ništa nije zapovijeđeno, ova osobnost kojom se Bog obraća Izraelu želi u njegovu srcu probuditi odgovor, odjek onoga što Bog u svom srcu ima za njega, za svakog njegovog člana, i to mu staviti na srce.

      Zbirka zakona u Knjizi saveza (Izl 21-23) raznorodna je kako po obliku, tako i po sadržaju. zahvaća najrazličitija područja života: seksualni moral (22,19), brigu za hendikepirane (22,21-27), liturgijski kalendar (23,14-17) itd. Ovo miješanje odredbi koje se tiču pobožnosti sa onima koje se tiču intimnog, kućnog i društvenog života pokazuje da Izrael cijelim svojim životom treba stajati na obje noge ako želi biti saveznik Bogu. Ako se prisjetimo da je Izrael izabran s ciljem da u njemu Bog započne svoj projekt obnove svijeta, njegovog ozdravljenja, onda je potpuno jasno da ono biti saveznik u tom projektu ni ne može zahtijevati manje negoli cijeli život.

      Izl 24: sklapanje Saveza

      Ovo poglavlje usredotočuje se na Izraelov odgovor Bogu u vidu obreda sklapanja Saveza. On obuhvaća prianjanje uz Božju riječ (24,3.8), prinošenje žrtava (24,4-5), što označava predanje onog tko ih prinosi, čitanje riječi Božje tj. Knjige Saveza (24,7), škropljenje krvlju kojom se zapečaćuje Savez i, na koncu, blagovanje Izraelovih zastupnika u Božjoj prisutnosti (24,9-11) kao čin zajedništva s Bogom.

      Ovaj Savez dio je Božjeg projekta s čovječanstvom i uklapa se u okvir obećanja danih Abrahamu prigodom sklapanja saveza s njim. Glede Izraela, Sinajski savez ne govori toliko o njegovom trenutnom stanju pod Sinajem koliko o tome na što ga Bog poziva. Božji projekt s čovječanstvom, koji se u ovoj fazi ostvaruje prije svega preko Izraela, time dobiva svoju čvrstu točku – ovim savezom Bog se obvezuje redovito i „vidljivo“ zahvaćati u povijest Izraela, čuvajući njegov put i unapređujući ga ukoliko Izrael bude vjeran saveznik – ukoliko Izraelci budu čuvali i unaprijeđivali jedni druge. Vidimo, Bog se želi povezati sa čovjekom, u ovom slučaju sa Izraelom i njegovom poviješću. Od nje ne bježi već joj želi prići, ako mu to Izraelci budu dopustili.

      U Izl 24,12-18 Mojsije uzlazi na goru Božju i prima uputstvo kako će konstruirati pokretno svetište (Izl 25-31) – ovo svetište, ovaj šator postat će mjesto Božjeg prebivanja među ljudima (25,8; 29,45-46). Umjesto dosadašnjeg povremenog i tajnovitog pojavljivanja i objavljivanja, Bog se poželio biti među Izraelcima, želi prebivati s ljudima! Svetište je pokretno – On će ići s njima kamo god idu i oni, bit će s njima na njihovim putovima. Bit će Bog koji putuje s čovjekom kroz prostor i vrijeme.

      Izl 32-34: Izraelova nevjera

      Između ova dva seta uputa za gradnju svetišta – dok Bog snuje kako će svom narodu prići što bliže, Izl 32-34 opisuje dramatične događaje među Izraelcima. Kako se Mojsije poduže zadržao na gori dok je primao zapovijedi, narod postaje nestrpljiv, ne vidi ni Mojsija ni Boga, i odlučuju sebi načiniti zlatno tele, božanstvo koje je vidljivo i onda će im biti lakše.

      Ako smo, promatrajući stvaranje čovjeka, Božji stav prema Adamu, Evi, Kajinu itd. imali puno pitanja o tome kakav je to Bog, što on zapravo želi od čovjeka? Zašto ga stvara? Zar nije mogao svoje vrijeme i moć bolje iskoristiti, nema li on u svojim nebeskim sferama boljeg načina za zabavu nego se baš latio čovjeka? Božja želja ne samoda čovjeka stvori nego i da mu dođe bliže, da prebiva usred narod, da bude okružen ljudima, da oni u svojoj blizini imaju izvor života i svjetla, puno govori o njemu, o njegovu srcu. Osjetimo kako je stvaranje čovjeka zapravo bio samo početak priče koja, što se tiče Boga, ne treba ići ravno, nego u kojoj on prilazi sve bliže i bliže. Na taj način želi sve više otkrivati sebe, sve se potpunije davati čovjeku... Slutimo, to je dinamika ljubavi, tako živi, tako čini ljubav!

      Međutim, narod nema smisla za takvo nešto. Odlučio je uzeti svoju sudbinu u svoje ruke – oni će samo proizvoditi svog boga! Zašto bi nekoga čekali, o nekome ovisili – izišli su iz Egipta, sada im je dobro i dalje mogu sami! Osjetimo finu ironiju koja se provlači između redaka. Sada možete sami usred pustinje? Već su bili u tjeskobi da će pomrijeti od žeđi (15,22-26) i gladi (16,1-36)! A sada dalje mogu sami! Sada kad ste tek došli do praga da postanete ljudi jer ste doživjeli svjetlo Božjih riječi i svjetlo njegove prisutnosti na Mojsijevom licu, sada ste opet umislili, kao i prvi muškarac i žena, da ćete samo pružiti ruku i već u njoj imate moć nad božanstvom, da baš vi upravljate Božjom prisutnošću u svom životu? Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku i vidimo koliko je ta slika uzvišena i lijepa. Kad je čovjek želio načiniti boga na temelju svoje slike, tj. vizije koju je imao, rezultat je bio – tele! Doduše, zlatno... Dakako, ova slikovita ironija nam ne želi reći da čovjek ne može zamisliti ništa uzvišenije od teleta (ovo nije ni uvreda teletu jer i telići znaju biti itekako dražesni i mili), nego da čovjek nije iskren prema sebi i ne želi si priznati da bog kojeg je on sam u stanju zamisliti nikako ne nadilazi samog čovjeka. Bit će uvijek biće niže od čovjeka. Boga koji onako velebno čovjeka stvara, koji prebiva u nedostupnim visinama, ali odlučuje čovjeku prići, silno želi prebivati s ljudima i to iz nedokučivih razloga – takvog Boga čovjek ne može izmisliti jer jednostavno nadilazi čovjekove mogućnosti i maštu. Kad prorok Izaija bude govorio o Božjem sluzi koji će trpjeti za ljude da ih izbavi od njihovih grijeha i lutanja, to će biti više nego što ljudska mašta može podnijeti. No, i to će biti tek najava onoga što će Bog sam učiniti za čovjeka – iz ljubavi kleknuti pred grešnika da bi ga oprao i očistio! Kad se bude dogodilo, ljudski um to neće moći drugačije doživjeti nego kao skandal, nešto nečuveno i nepojmljivo! Bog skandalozan u svojoj dobroti i ljubavi!

      Ostali događaji nakon podizanja zlatnog teleta (Izl 32,7-34,35) donose posljedice ove Izraelove nevjere. Mojsije zagovara narod pred Bogom, moli ga da oprosti narodu (32,9-14.30-35). Bog pristaje ostati s narodom, ali zahtijeva iskorijenjivanje idolopoklonika pa Levijevi sinovi kreću i ubijaju (32,25-30). Nama, i uopće modernom svijetu, teško je privatljivo ubijanje u Božje ime. Bog, ako ga ima, ne smije posizati za nasiljem, on mora biti izvor mira – smatra današnji mentalitet. Abraham, vidjeli smo u Post 22, ovdje Mojsije i drugi ne sumnjaju da Boga ima. No, oni, i općenito biblijska teologija SZ-a, smatra da je Bog izvor života – život pripada njemu! Bog je gospodar života! Vidjeli smo da imati abrahamovsku vjeru znači itekako ozbiljno shvaćati da Bogu, kao aktualnom izvoru, svaki život zaista i pripada, da on na njega ima pravo iz sekunde u sekundu. I stoga, kad otkrije one koji se protive njegovom projektu života i svojim ponašanjem će prouzročiti da se i drugi udalje, otpadnu od projekta života, onda Bog ima pravo oduzeti im život. Život nije njihovo pravo nego njegov dar! Oni ga sami sebi ne mogu dati, mogu ga samo zahvalno primiti! Život pripada Bogu!

      Gledano iz ove perspektive, postaje jasno da svako protivljenje oduzimanju života od strane Boga zapravo pretpostavlja da Bog nije autor, izvor života, da on nije onaj koji život daje iz trenutka u trenutak. Ako Bog nije autor, izvor života, ako on nad životom nema pravo, onda to pravo prelazi na čovjeka. Onda je čovjek gospodar života (a znamo da nije, pogledajmo samo naša groblja) i, kao gospodar, onda će čovjek određivati kako će se živjeti. To je kulminiralo u totalitarnim režimima (nacizam, komunizam) a na Zapadu i u budućnosti se provodi putem fascinacije mass-medijima koji na svjetlucav način promoviraju nove vrijednosti i zablude kao poželjne (pogledajte samo modu u odijevanju, gradnji kuća, gladovanje naših djevojčica da bi imale liniju itd). Dakle, osporavanje Bojeg prava na život, koliko god to djelovalo humano, zapravo vodi tome da se Bogu osporava bilo koje drugo pravo. Ako se ovome doda pokušaje nekih „modernih“ humanista da dokažu kako je i ono što Bog govori zaostalo, onda Bog postaje praktično suvišan i bespotreban.

      U Izl 34,1-10 Bog oprašta ostatku naroda s njim obnavlja s svoj Savez jer on je Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću (34,6).

      U Izl 35-40 ponavljaju se upute za podizanje svetišta – Božjeg prebivališta među ljudima. Danas ne znamo razlog zašto se, za vrijeme gradnje svetišta, ponavljaju prethodno dane upute. U svakom slučaju, činjenica da su još jednom zapisane daje na važnosti ovoj Božjoj odluci. Božja blizina znači da će od sada štovanje Boga biti upravljeno ka ovom svetištu koje je usred naroda.

      I tako u 40,34-38 Bog silazi u za nj pripravljeno prebivalište. Više nije u nedokučivim visinama, samo na svetoj Gori – od sada On svoj dom ima usred Izraelskog naroda! Koliko god da će to za njega biti novost, ono će itekako imati utjecaja i na Izraelce.

      Božje prebivanje usred ljudi imat će za posljedicu povećanje zahtjevnosti na kvalitetu njihovog života. Stoga iza Knjige Izlaska počinje Levitski zakonik s ciljem pružanja odredbi o načinu života i ponašanja pojedinih segmenata izraelskog naroda u odnosu na štovanje Boga.

Ivica Čatić 

ivicat6@gmail.com

Ivica Čatić

VUKOVAR, 11. studenoga 2010. godine - Na svečanoj sjednici u Hrvatskom domu u Vukovaru, vlč. Ivanu Buriku posthumno je dodijeljeno priznanje Vukovarsko-srijemske županije.

      VUKOVAR, 11. studenoga 2010. godine - Na svečanoj sjednici povodom blagdana sv. Martina, biskupa, zaštitnika Vukovarsko-srijemske županije i Dana Vukovarsko-srijemske županije, u četvrtak, 11. studenoga, u Hrvatskom domu u Vukovaru, vlč. Ivanu Buriku posthumno je dodijeljeno priznanje Vukovarsko-srijemske županije za nesebičnu brigu o ljudskim životima i život položen na oltar Domovine. Počast Vukovarsko-srijemske županije primio je Antun Ivanković, predsjednik Udruge dr. Ante Starčević Tovarnik koja je, zajedno sa Župom sv. Mateja, ap. i ev. iz Tovarnika, predložila vlč. Burika za dodjelu priznanja, a Đakovačko-osječka nadbiskupija s nadbiskupom Marinom Srakićem podržala. Priznanje su uručili župan Vukovarsko-srijemske županije Božo Galić i predsjednik Županijske skupštine Antun Toni Žagar.

      Vlč. Burik je mučki ubijen 8. listopada 1991. godine u župnoj kući u Tovarniku, a ekshumiran iz masovne grobnice i pokopan 31. siječnja 1998. godine sa svojim župljanima, koji su, kao i on, ubijeni iz mržnje tijekom srbijanske oružane agresije i okupacije Tovarnika.

Snježana Kraljević   

Snježana Kraljević