SRIJEMSKA KAMENICA (TU) – U ponedjeljak, 3. svibnja 2021., u župi Našašće svetog Križa, u Srijemskoj Kamenici proslavljen je crkveni god. Ove godine navršilo se i 275 godina od obnove župe, te je samim time i ovogodišnja proslava bila ljepša i svčanija. Svečano euharistijsko slavlje, s početkom u 18.30 sati, predslavio je vlč. Nikica Bošnjaković, župnik iz Šida, a uz njega su suslavili: domaćin vlč. Zdravko Čabrajac, upravitelj župe, vlč. Dušan Milekić, župnik iz Inđije, vlč. Ivica Živković, župnik iz Hrtkovaca, vlč.Ivan Rajković, Rajković, župnik iz Petrovaradina 2 i preč. Marko Loš, župnik iz Petrovaradina 3.

Na početku euharistijskoga slavlja, vlč. Nikica je pozdravio sve okupljene, domaćine i njihove goste i čestitao im njihovog nebeskog zaštitnika.

Dragi vjernici, na osobit način dragi župljani župe Našašće svetog Križa iz Srijemske Kamenice. Okupili smo se u vašoj lijepoj crkvi, jer želimo proslaviti veliki i svečani dan za vas i za vašu crkvu. Čestitam vam nebeskog zaštitnika. Kako lijepo kaže naslov, radi se o nalaženju svetog Križa. Za svakog vjernika ovaj čin je simboličan i zvuči kao poziv. Stoga se na taj poziv i odazovimo, pronađimo i mi u današnjem vremenu Kristov Križ i spremno ga nosimo.

U prigodnoj homiliji, vlč. Nikica Bošnjaković je još jednom istaknuo važnost nalaženja Križa u svome životu.

Kako je već rečeno, veoma je važno pronaći Kristov Križ. A kada ga nađemo važno je poći za Isusom i nositi ga. Također važno je i kako ga nosimo. Ne smijemo mrmljati. Tko god se prihvati nošenja Križa veoma brzo će shvatiti da je Križ težak. Ali ni ovdje ne bi trebao trajno razmišljati o težini križa, nego združujući se s Kristom patnikom nastaviti strpljivo nositi Križ. Tek takvim načinom doći će do otkrića slatkoće Križa. Upravo ovdje, dragi vjernici pozvani smo – ne na strah, već na smioni odaziv.

Na koncu euharistijskog slavlja, vlč. Nikica Bošnjaković je podijelio poruku o veličini trpljenja i istovremenom kušanju veličine Božje Predane Ljubavi na sebi. Ta poruka se izvorno nalazi u dnevniku svete Faustine Kowalske.

Tekst: Ivica Zrno

Fotografije: Mia Vicković

Svjedočanstva biskupa i svećenika o krjeposnu životu majke M. Amadeje Pavlović (Listić br. 6)

Prema zapisu krašićkoga župnika Josipa Vranekovića, koji je vodio Dnevnik života u Krašiću zasužnjena nadbiskupa i kardinala blaženoga Alojzija Stepinca (5. XII. 1951. – 10. II. 1960.) stoji kako ju je, nakon što je došla 27. ožujka 1953. godine tražiti od kardinala važan savjet i prihvatila ga, nazvao: „Mulier fortis“ – „Snažna žena“.

Dragi vjernici, dragi naši prijatelji, suradnici i dobročinitelji! U želji da vas što bolje upoznamo s likom i krjepostima majke M. Amadeje Pavlović, u ovom broju listića poslužit ćemo se tekstom komemorativnoga govora presvijetloga gospodina Rudolfa Šverera i sažalnice oca Damjana Damjanovića, OFM, crkvenih ljudi, koje su povodom smrti blagopokojne majke M. Amadeje uputili svoju riječ tadašnjoj provincijalnoj poglavarici i sestrama. To su ljudi koji su surađivali s majkom M. Amadejom i dobro su je poznavali. Iz njihovih riječi razvidno je upravo to zbog čega vas želimo upoznati s likom blagopokojne majke M. Amadeje Pavlović, a to je njezin sveti život koji nam svima može biti primjer i ohrabrenje u našim životnim poteškoćama i nedaćama. Jubilejska godina, 50. obljetnica od njezine smrti, nosi sa sobom posebne milosti. Iskoristimo ih vapeći Gospodinu da nam u našim potrebama pritekne u pomoć po zagovoru majke M. Amadeje. Ustrajna molitva u zajedništvu s majkom M. Amadejom, zacijelo će donijeti plod. Uvjerimo se u to. Svoje nakane i preporuke majci M. Amadeji možete upisati na internetskoj stranici: https://sestre-sv-kriza.hr/majka-amadeja-karolina-pavlovic/ ili u Knjigu prošnji, u samostanskoj crkvi u Đakovu. Svakog 26. u mjesecu služi se sv. misa na vaše nakane, koje uključujemo u molitvu vjernika.

Iz komemorativnoga nagovora presvijetloga gospodina Rudolfa Šverera, povodom ukopa majke Marije Amadeje Pavlović

Sveta nas Crkva upozorava da je sveta i spasonosna misao moliti za mrtve da im se grijesi oproste. Mi smo se zato svi danas ovdje sabrali, vi kao dobra i zahvalna djeca i duhovne kćeri majke Amadeje, a mi drugi kao iskreni štovatelji uzorne redovnice i brižne majke i provincijalne nadstojnice Družbe sestara sv. Križa... Ako i za koga, to se za s. Amadeju može sa sv. Pavlom kazati: Dobar je boj bojevala, trku završila, vjeru sačuvala. Zato, predrage sestre, ni danas, dok stojimo oko odra s. Amadeje, nema mjesta žalosti nego ćemo se moliti i radovati. Molit ćemo se za dušu s. Amadeje, ali molit ćemo se i s. Amadeji da nas ona svojim zagovorom u nebu zagovara da i mi, svi zajedno, postignemo taj vječni život, lijepo nebo. Da to postignemo, potrebno je da živimo po primjeru i uzoru s. Amadeje, da i naš život ovdje na zemlji bude pun dobrih djela i zasluga, kao što je bio život s. Amadeje… Svoj redovnički život provela je kao prava, uzorna redovnica. Svima je svijetlila kao divan primjer svojim uzornim redovničkim životom. Punih 12 godina vršila je službu provincijalne nadstojnice, za vrijeme II. svjetskog rata i neposredno poslije rata, kada je Provincija sestara sv. Križa proživljavala najteže dane svoje povijesti. Samo sestri Amadeji treba zahvaliti da se samostanska zajednica ne samo održala, nego da je sačuvan pravi redovnički duh u toj zajednici. Kronika samostana vjerujem da će zato zlatnim slovima bilježiti u svojoj povijesti ime majke Amadeje, ali i u knjizi života njezino će ime biti upisano odmah uz najveća imena Kongregacije sestara sv. Križa koje čekaju da njihova čela sv. Crkva ovjenča aureolom svetosti… Predrage sestre, iz vaše sredine nestaje danas jedna velika, lijepa, plemenita i čista redovnička duša u bolji, ljepši i vječni život.

Iz sažalnice o. Damjana Damjanovića, provincijala franjevaca na Kaptolu u Zagrebu

Zagreb, 19. 11. 1971.

…Majka Amadeja bila je ozbiljna, trijezna, promišljena, odlučna, a uza sve to jednostavna i srdačna. Zahvaljujući njezinoj odlučnosti i dalekovidnosti, Provincija je u svakom pogledu ostala na visini, drugima je služila za uzor. Zato će ime drage majke Amadeje posebno mjesto zauzeti u povijesti vaše Provincije, a za sve što je požrtvovnom ljubavlju činila i izvela, Gospodin će joj odati potpuno priznanje i dodijeliti zasluženu nagradu.

Pripremila: s. Meri Gotovac

HRTKOVCI (TU) – U nedjelju, 25. travnja 2021., vjernici župe Sveti Klement, papa i mučenik, svečanim euharistijskim slavljem u 11.00 sati, proslavili su Nedjelju Dobroga Pastira. Kao pripravu za euharistijsko slavlje imali su prigodnu katehezu koja je organizirana kroz tjedan uoči Nedjelje Dobroga Pastira. Na osobit način, naglasak je bio na četvrtku, kao danu koji je okupio najviše djece u jednom danu. Polaznici kateheze bila su djeca osnovnoškolskog uzrasta, koja se redovito okupljaju na katehetske susrete, te vrijednim radom trajno nastoje rasti u vjeri i vjerskoj izgradnji. Kao materijal za katehetsku pouku korišteni su predlošci i materijali vjeroučiteljice Ane Hodak, koji su za tu prigodu izrađeni pri Biskupijskom Pastoralnom Centru Srijemske biskupije. Katehetski dio priprave bio je uokviren u tematski susret pod nazivom Isus – Dobri Pastir, a kroz materijale je omogućeno da se katehetski susret uobliči kao kreativna radionica.

Na koncu susreta, dječji radovi su izloženi u crkvi, kako bi vjernici koji se okupljaju na euharistijska slavlja mogli i sami vidjeti plodove katehetskog rada.

Duhovni dio priprave očitovao se u trodnevnoj molitvenoj pripravi koja je, prema predviđenom programu bila od četvrtka do subote. Kao zajednica vjernika molili smo za postojeća i buduća duhovna zvanja. Molitvene materijale, također smo dobili iz Biskupijskog Pastoralnog Centra.

U nedjelju, na Nedjelju Dobrog Pastira, molili smo za duhovna zvanja, a kako je taj dan – po datumu – sveti Marko, evanđelist, upriličili smo blagoslov pšenice, čime smo simbolički zatražili blagoslov za sav naš rad i plodove koje nam ova godina treba donijeti.

Tekst: Ivica Živković/Ivica Zrno

Fotografije: Ivica Živković

STARA BINGULA (TU) – U subotu, 24. travnja 2021., s početkom u 17.00 sati, upriličen je blagoslov polja u Staroj Binguli. Riječ je o tradicionalnom blagoslovu polja koji je uobičajen za blagdan svetoga Marka, evanđeliste. Obred blagoslova predvodio je vlč. Ivica zrno, župnik župe Sveta Ana, majka Blažene Djevice Marije u Laćarku, kojoj pripada filijalna zajednica Sveti Petar, apostol u Staroj Binguli.

Na početku blagoslova, pozdravljajući sve okupljenje, vlč. Ivica Zrno je rekao:

Dragi vjernici, dragi starobingulci! Okupili smo se ovdje, na polju, jer želimo zamoliti Gospodina da blagoslovi nas, naše obitelji, naše selo i sav naš rad koji marljivo izvršavamo cijele godine. Znamo da možemo uložiti obilje truda, ali bez Gospodina jednostavno ne ide. Naš dolazak ovdje pokazatelj je da tražimo Gospodinov blagoslov. Ako se prisjetimo prošle godine, znamo da nam nije bilo moguće okupiti se. Stoga neka u svakome od nas živi svijest da nam je svaki dar od Boga istinski blagoslov. Neka nam ovaj blagoslov bude i podsjetnik na potrebu zahvale Bogu na svakom Njegovom daru. Neka je Bogu na slavu, a nama na vjerničku izgradnju.

Obred je, na želju vjerničkog puka, upriličen večer uoči blagdana svetog Marka, jer blagdan pada na nedjelju, te bi bilo nemoguće organizirati blagoslov u polju, kako se to radi već godinama.

Prema riječima vjernika ne želimo ispustiti markovski blagoslov, ali ne želimo ostati bez nedjeljne svete Mise. Oboje nam je važno i zahvalni smo što možemo imati oboje.

Vjernici iz Stare Bingule su u velikom dijelu poljoprivrednici, vinogradari i voćari, te je organiziranje markovskog blagoslova među njima pokazalo veoma lijepe rezultate, a svake godine se bilježi lijepi broj sudionika.

Blagoslov se organizira u polju, a svake godine druga obitelj preuzima ulogu domaćina, te se sa njihovog obiteljskog posjeda, pokraj polja, moli za blagoslov cijeloga sela i svih poljoprivrednih, vinogradarskih i voćarskih djelatnosti. Samim time može se govoriti o jedinstvenom obliku blagoslova u Srijemskoj biskupiji.

Posebnost ovogodišnjeg markovskog blagoslov bila je vidljiva i u starosnoj dobi sudionika. Naime, među svim okupljenim vjernicima bili su prisutni najstarija župljanka sa punih 81 godinu i najmlađi župljanin od 8 mjeseci starosti.

Ivica Zrno

IKA/TU – Poruka pape Franje biskupima, svećenicima, posvećenim osobama i vjernicima iz cijeloga svijeta za 58. svjetski dan molitve za zvanja (25. travnja 2021.)

Draga braćo i sestre!

Dana 8. prosinca prošle godine, u prigodi sto pedesete obljetnice proglašenja svetog Josipa zaštitnikom sveopće Crkve, započela je posebna godina posvećena tomu svecu (usp. Dekret Apostolske pokorničarne od 8. prosinca 2020.). Uz tu sam prigodu napisao apostolsko pismo Patris corde, čiji je cilj bio »povećati našu ljubav prema ovom velikom svecu«. Sveti Josip je izvanredna osoba, ali istodobno »toliko blizak našem vlastitom ljudskom iskustvu«. Nije činio zadivljujuće stvari, nije bio urešen nikakvim jedinstvenim karizmama, niti se činio posebnim u očima onih koji su ga susretali. Nije bio slavan niti se ičim isticao da bi privlačio pažnju drugih: evanđelja ne prenose ni jednu jedinu njegovu riječ. A ipak je svojim uobičajenim životom postigao nešto izvanredno u Božjim očima.

Bog gleda što je u srcu (usp. 1. Sam 16, 7), a u svetom Josipu prepoznao je srce oca sposobna davati i rađati život u svakodnevici. Zvanja imaju isti cilj: rađati i obnavljati živote svaki dan. Gospodin želi oblikovati srca očeva i majki: srca koja su otvorena, sposobna za velike inicijative, velikodušna u sebedarju, suosjećajna u otklanjanju tjeskobâ i postojana u jačanju nade. To je ono što svećeništvu i posvećenom životu silno treba poglavito danas u vremenima obilježenim krhkošću, ali i patnjama zbog pandemije, koja je urodila neizvjesnostima i strahovima vezanima uz budućnost i sam smisao života. Sveti Josip dolazi nam u susret svojom krotkošću, kao jedan od svetaca iz susjedstva. Istodobno, njegovo nas snažno svjedočanstvo može voditi na našemu putu.

Sveti Josip nam sugerira tri ključne riječi za poziv svakog pojedinca. Prva je san. Svatko u životu sanja o vlastitom ostvarenju. Opravdano je gajiti velike nade, uzvišena očekivanja koje prolazni ciljevi, kao što su uspjeh, novac ili zabava, ne mogu ispuniti. Kad bismo, naime, od ljudi tražili da svoj životni san izraze jednom riječju, ne bi bilo teško zamisliti odgovor: “ljubav”. A ljubav je ta koja životu daje smisao jer otkriva njegovu tajnu. Život se ima jedino ako se daje, posjeduje se samo ako se potpuno daruje. Sveti Josip nam ima mnogo toga za reći u vezi s tim jer je, preko snova koje mu je Bog nadahnuo, vlastiti život učinio darom.

Evanđelja govore o četiri sna (usp. Mt 1, 20; 2, 13.19.22). Bili su to Božji pozivi, ali ih nije bilo lako prihvatiti. Nakon svakog sna, Josip je morao mijenjati svoje planove i prihvatiti izazov i rizik, žrtvujući vlastite planove kako bi slijedio Božje tajanstvene planove. Pouzdavao se do kraja u Boga. Možemo se, međutim, zapitati: “Što je bilo u tome noćnom snu da se moglo u njega toliko povjerovati?” Iako se u davnini snovima pridavalo dosta pažnje, ipak nisu imali neku važnost s obzirom na konkretnu životnu stvarnost. A ipak je sveti Josip bez oklijevanja pustio da ga snovi vode. Zašto? Zato što je njegovo srce bilo usredotočeno na Boga. I mali je znak njegovu budnom “unutarnjem uhu” bio dovoljan da prepozna Božji glas. To vrijedi i za naše pozive: Bog se ne voli objavljivati na spektakularan način, vršeći prisilu nad našom slobodom. Blago i krotko nam priopćava svoje planove, ne zasljepljuje nas blještavim ukazanjima, već se nježno obraća našoj najdubljoj nutrini, postaje prisan s nama i govori nam kroz naše misli i osjećaje. I baš kao što je to učinio sa svetim Josipom, i nama nudi uzvišene i iznenađujuće ciljeve.

Snovi su, naime, odveli Josipa do pustolovina koje nikada nije mogao ni zamisliti. Prvi je san doveo u krizu njegove zaruke, ali ga je učinio Mesijinim ocem; zbog drugoga se sna morao dati u bijeg u Egipat, ali je spasio život svoje obitelji. Nakon trećega, koji je najavio njegov povratak u domovinu, slijedi četvrti zbog kojeg je prisiljen ponovno promijeniti svoje planove i vratiti se natrag u Nazaret, upravo tamo gdje će Isus započeti naviještati Božje kraljevstvo. U svim tim preokretima pokazala se pobjedonosnom hrabrost slijediti Božju volju. Tako je to u pozivu: Božji poziv uvijek tjera čovjeka izići, darivati se i ići dalje. Nema vjere bez rizika. Samo kad se pouzdano prepustimo milosti i ostavimo po strani svoje planove i lagodnosti može se Bogu reći istinski “da”. A svako “da” donosi plodove, jer prianja uz veći plan, čije mi vidimo samo dijelove, ali kojega božanski Umjetnik poznaje i provodi kako bi svaki život postao remek-djelo. U tome smislu sveti je Josip uzor prihvaćanja Božjih planova. No, njegovo je prihvaćanje aktivno: on se nikad ne predaje i ne odustaje, Josip »nije pasivno rezigniran čovjek. On je hrabar i snažan protagonist« (Apostolsko pismo Patris corde, 4). Neka pomogne svima, posebno mladima u izboru zvanja, raspoznati i ostvariti Božje snove o njima; neka im ulije odvažnost da kažu “da” Gospodinu koji uvijek iznenađuje i nikad ne razočarava!

Drugi izraz koji označava put svetoga Josipa i njegova poziva jest služiti. Iz evanđeljâ se zorno vidi da je u svemu živio za druge, a nikada za sebe. Sveti Božji narod naziva ga prečistim zaručnikom, otkrivajući time njegovu sposobnost da ljubi ne zadržavajući ništa za sebe. Oslobađajući ljubav od svakog oblika posjedovanja otvorio se, naime, još plodonosnijoj službi: njegova skrb ispunjena ljubavlju proteže se od naraštaja do naraštaja, a kao brižni čuvar proglašen je zaštitnikom Crkve. Kao onaj u čijoj se osobi otjelovio smisao života kao žrtve, zaštitnik je također umirućih: mnogi mole njegov zagovor za sretnu smrt. Njegovo služenje i žrtve bili su, međutim, mogući samo zato što ih je podupirala veća ljubav: »Svako istinsko zvanje rađa se iz sebedarja koje je zreli plod jednostavne žrtve. Ta vrsta zrelosti traži se također u svećeništvu i posvećenom životu. Neovisno o kojem je pozivu riječ: na brak, beženstvo ili djevičanstvo, dar samoga sebe neće se ostvariti ako se zaustavi na žrtvi; tada umjesto da bude znakom ljepote i radosti ljubavi, u opasnosti je da bude izrazom žalosti, tuge i frustracije« (ibid. 7).

Služenje, taj konkretni izraz sebedarja, nije bilo za svetoga Josip tek uzvišen ideal, nego je postalo pravilom svakodnevnog života. Potrudio se naći i urediti mjesto gdje će se Isus roditi; činio je sve što je bilo u njegovoj moći da ga zaštiti od Herodova gnjeva organiziravši pravovremeno putovanje u Egipat; spremno se vratio u Jeruzalem tražiti izgubljenog Isusa; uzdržavao je obitelj svojim radom, također u stranoj zemlji. Ukratko, prilagođavao se različitim okolnostima zahvaljujući svojoj sposobnosti da ne klone duhom kad stvari u životu ne idu onako kao što je zamislio: pokazao je raspoloživost karakterističnu za onoga koji živi da bi služio. U tome je duhu Josip poduzeo brojna i često nepredvidiva putovanja u svom životu: od Nazareta do Betlehema radi popisa stanovništva, zatim u Egipat i ponovno u Nazaret te svake godine u Jeruzalem, svaki put spreman ići ususret novim okolnostima, ne jadikujući zbog onoga što ga je snašlo i spreman priteći drugome u pomoć u svakoj situaciji. Može se reći da je bio produžena ruka nebeskoga Oca prema njegovu Sinu na zemlji. Josip je, dakle, uzor svim zvanjima koja su upravo pozvana biti vrijedne Očeve ruke za njegove sinove i kćeri.

Stoga volim zamišljati svetoga Josipa, čuvara Isusa i Crkve, kao čuvara zvanjâ. Njegova spremnost na služenje pokazuje, naime, da je bio skrbni čuvar. »On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat« (Mt 2, 14), kaže se u Evanđelju i time pokazuje njegovu spremnost i posvećenost obitelji. Nije gubio vrijeme uzrujavajući se zato što su stvari krenule nizbrdo kako ne bi zanemarivao one koji su mu povjereni. Ta budna i brižna skrb znak je plodonosnog poziva. To je svjedočanstvo života dotaknutog Božjom ljubavlju. Kako samo lijep primjer kršćanskoga života dajemo kada ne težimo uporno ostvarenju vlastitih ambicija i kada ne dopuštamo da nas paralizira žal za nekim prošlim vremenima, nego posvećujemo brigu onomu što nam Gospodin, po Crkvi, povjerava! Tada Bog izlijeva na nas svojega Duha, njegovu stvaralačku snagu, te čini divne stvari, kao u Josipu.

Osim Božjeg poziva – po kojem se ostvaruju naši najveći snovi – i našega odgovora – koji se očituje u raspoloživom služenju i brižnoj skrbi – postoji i treći vid koji se provlači kroz život svetoga Josipa i kršćanski poziv te oblikuje njegovu svakodnevicu, a to je vjernost. Josip je »pravedan« čovjek (Mt 1, 19) koji se u djelatnoj šutnji svaki dan ustrajno drži Boga i njegovih planova. U posebno teškom času počinje “o svemu razmišljati” (usp. r. 20). Meditira, razmišlja: ne dopušta da ga obuzme žurba, ne podliježe napasti donošenja ishitrenih odluka i ne slijedi svoje instinkte, ne živi u jednome trenutku. Svemu pristupa smireno i staloženo. Zna da se život gradi samo stalnom spremnošću za donošenje velikih odluka. To odgovara krotkom i stalnom naporu kojim je obavljao skromni zanat tesara (usp. Mt 13, 55) zbog čega nije bio zanimljiv kroničarima toga doba, ali je već stoljećima nadahnuće nebrojenim očevima, radnicima i, općenito, kršćanima u njihovu svakodnevnom životu. Jer poziv, kao i život, sazrijeva samo svakodnevnom vjernošću.

Kako se jača ta vjernost? U svjetlu Božje vjernosti. Prve riječi koje je sveti Josip začuo u snu bile su poziv da se ne plaši, jer Bog je vjeran svojim obećanjima: »Josipe, sine Davidov, ne boj se« (Mt 1, 20). Ne boj se: riječi su to koje Gospodin upućuje i tebi, draga sestro, i tebi, dragi brate, kad, i usred neizvjesnosti i oklijevanja, u sebi osjetiš neodgodivu želju da njemu daruješ svoj život. To su riječi koje ti ponavlja kada se, tamo gdje se nalaziš, možda i usred kušnji i nerazumijevanja, boriš svakoga dana slijediti njegovu volju. To su riječi koje otkrivaš kada se, na putu svoga poziva, vraćaš prvoj ljubavi. Riječi su to koje, kao neki refren, prate one koji svojim životom kažu Bogu “da”, kao sveti Josip, u svakodnevnoj vjernosti.

Ta je vjernost tajna radosti. U nazaretskom domu, kaže se u jednom liturgijskom himnu, vladala je “čista radost”. Bila je to svakodnevna i iskrena radost u jednostavnosti, radost koju iskuse oni koji drže do onog najvažnijeg, a to je vjerna bliskost Bogu i bližnjemu. Kako bi bilo lijepo kad bi isto jednostavno i blistavo ozračje, koje odsijeva vedrinom i nadom, prožimalo naša sjemeništa, naše redovničke ustanove, naše župne dvorove! Želim vam ovu radost, draga braćo i sestre, koji ste velikodušno učinili Boga svojim životnim snom da mu služite u braći i sestrama koji su vam povjereni, vjernošću koja je sama po sebi već svjedočanstvo, u vremenu obilježenom prolaznim odlukama i emocijama koje blijede ne ostavljajući u srcu nikakvu radost. Neka vas sveti Josip, čuvar zvanjâ, prati očinskim srcem!

Rim, pri Svetom Ivanu Lateranskom, 19. ožujka 2021., svetkovina svetoga Josipa

Franjo

Izvor: IKA

PETROVARADIN (TU) – U petak, 23. travnja 2021., u župi Sveti Juraj, mučenik svečanim euharistijskim slavljem u 10.30 sati proslavljen je nebeski zaštitnik župe. Euharistijsko slavlje predslavio je msgr. Đuro Gašparović, srijemski biskup, u zajedništvu sa župnicima petrovaradinskih župa, mons. Markom Lošem i vlč. Ivanom Rajkovićem.

Ne početku euharistijskog slavlja, msgr. Đuro Gašparović, pozdravljajući sve okupljene, pozvao je na svijest o svemu što nam od Krista dolazi.

Postanimo i budimo svjesni neizmjernih Kristovih darova koja primamo, na osobit način u Euharistiji koju upravo slavimo. Na taj ćemo način biti istinski sljedbenici Isusa Krista i svakodnevno rasti u milosti koja nam od Njega dolazi. Isus Krist – Bog i čovjek – utjelovio se i ušao u svijet, ušao je u stvarnost naše povijesti. Prošao je svijetom čineći dobro, ozdravljajući sve kojima je bilo potrebno ozdravljenje. Ušao je u naš život. Radovao se s radosnima, plakao sa zaplakanima.

U prigodnoj homiliji je poručio okupljenim vjernicima kako je danas pred nama jedan takav svjedok, sveti Juraj, mučenik, kojemu je posvećena ova naša crkva. Crkvena povijest ne pripovijeda mnogo o hrabrom vitezu Jurju, ali onako kako ga ljudi časte, postaje velik pred Bogom i pred ljudima. Koliko nam je poznato, rođen je u Kapadociji u Maloj Aziji, u veoma odličnoj obitelji. Nakon smrti očeve dolazi u Palestinu, u domovinu svoje pobožne majke. Već od rane mladosti naginjao je vojničkom pozivu, kome se doista i sasvim posvetio, te postaje u mladim godinama pukovnik u vojsci cara Dioklecijana. Ne treba se čuditi što je Juraj, kršćanin, stupio u vojsku poganina Dioklecijana, jer je taj poganin na početku vladanja bio dosta popustljiv, pa čak i sklon kršćanima. Kad je Dioklecijan započeo s progonima, najprije su na redu bili vojnici, pogotovo časnici. Mnogi su izgubili vojničku čast, a mnogi i život radi ustrajanja u kršćanskoj vjeri. Takav je bio i časnik Juraj. Čim car Dioklecijan izdade naredbu o progonu kršćana on odmah odlaže svoj pukovnički čin i, poput apostola po Isusovu uskrsnuću, predbacuje svom vrhovnom zapovjedniku Dioklecijanu radi nepravde koju čini prema savjesnim vojnicima kršćanima. Za taj njegov neustrašivi čin, kao i apostoli, i Juraj dospijeva u tamnicu, ali se ne dade prestrašiti. Nije se bojao onih koji ubijaju tijelo, ali dušu ne mogu ubiti. Uzaludnim nagovaranjima cara da se vrati u vojsku, Juraj ne popušta i nije se bojao carevih prijetnji i nije niti pomislio žrtvovati krivim bogovima. I tako ga car predaje mučiteljima. Krvnici mu odrube glavu oko 303. godine u Palestini. U posljednjim časovima molio je Juraj, poput Isusa, za svoje progonitelje i za obraćenje pogana.

Ondašnji svijet ga počeo odmah štovati kao uzor junaštva, odlučnosti, žive vjere i neustrašivosti u obrani vjerskih uvjerenja. Danas zamišljamo da je njegov primjer borbe protiv paklenih sila, protiv zmaja koji je bio Dioklecijan i poganski svijet, te njegov muževni stav i pred samim carem zadivio kršćane svoga vremena isto onako, kao što su do danas mnogi od njih zadivili svijet svojom neustrašivošću u obrani vjere šte ste činili i činite i vi sami.

Današnji svetac, sveti Juraj, nam je uzor ljubavi prema Božjoj riječi koju je slušao, čuvao i branio. Primjer nam je pobjede u trenucima kušnje; ustrajnosti do kraja – «ta izdržali ste veliku patničku borbu» i niste izgubili ni vjeru niti pouzdanje, jer ti Gospodaru Kralju, Bože Spasitelju, “izbavljaš one koji te strpljivo čekaju i spasavaš ih iz ruku neprijateljskih”. Neka njegova žrtva i žrtva svih svetih mučenika, posebno srijemskih mučenika, koji su mnogo pretrpjeli i ušli u slavu, donese plodove da se neprestano rađaju novi i čvrsti sljedbenici Kristovi i krštenjem, i krizmom, i Euharistijom i vjenčanjem.

Pšenično zrno svetih mučenika izraslo je i u naše župne zajednice. Neka izraste i u naše prave kršćanske obitelji koje zajedno mole i slave svetu Misu; našu djecu i mlade odgojene pravim kršćanskim duhom.

Neka krv mučenika, kao pšenično zrno koje je umrlo, donese obilat rod mira, razumijevanja, poštivanja svakog čovjeka, priznavanja svakog života, suživota među ljudima, i neka raste vjera naših pradjedova i u nama da izrastemo u prave Kristove apostole, poručio je msgr. Đuro Gašparović.

Budući da msgr. Gašparović nosi ime Đuro, mučenik sveti Juraj je i njegov osobni nebeski zaštitnik. Stoga su se vjernici, nakon euharistijskog slavlja okupili, te uz poštivanje svih mjera izrazili biskupu Đuri iskrene čestitke povodom imendana.

Ivica Zrno