Vijesti
VII. SJEDNICA BISKUPA ĐAKOVAČKO-OSJEČKE CRKVENE POKRAJINE
SRIJEMSKA MITROVICA, 20. rujna 2010. - U prostorijama župnog doma u župi Svetog Dimitrija održana je VII. redovita sjednica biskupa Đakovačko-osječke crkvene pokrajine, koju je sazvao mons. Marin Srakić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit.
SRIJEMSKA MITROVICA, 20. rujna 2010. - U prostorijama župnog doma u župi Svetog Dimitrija u Srijemskoj Mitrovici u ponedjeljak 20. rujna 2010. godine održana je VII. redovita sjednica biskupa Đakovačko-osječke crkvene pokrajine, koju je sazvao mons. Marin Srakić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit. Na sjednici su sudjelovali i požeški biskup mons. Antun Škvorčević, srijemski biskup mons. Đuro Gašparović, domaćin sjednice, te pomoćni biskup đakovačko-osječki mons. Đuro Hranić. Uz njih su bili i mons. Drago Tukara, kancelar đakovačko–osječke nadbiskupija, vlč. Goran Lukić, tajnik požeške biskupije i vlč. Ivan Rajković, tajnik srijemske biskupije.
Susret je započeo molitvom srednjeg časa a nakon toga biskup domaćin Gašparović je pozdravio sve nazočne i istakao uspješnu i kontinuiranu suradnju biskupa crkvene pokrajine. Biskup se kratko osvrnuo na proteklu pastoralnu godinu i predstavio plan i program Srijemske biskupije za predstojeću već započetu godinu. Sjednica je nastavljena prema predviđenom dnevnom redu. U intenzivnoj radnoj atmosferi uz ostalo su usuglašavani tekstovi statuta prezbiterskog i župnog ekonomskog vijeća.
Sjednica je nastavljena nakon zajedničkog objeda i završila u popodnevnim satima.
Ivan Rajković
Ivan Rajković
HRVATSKI MEDIJI O PAPI
RADIO VATICANA, 19.09. 2010. - Gledajući pak portale i same novine, stječe se dojam da u nekima od njih nema ni informacije, a senzacija bi bila kad ne bi izvještavali o posve sporednim te nimalo bitnim stvarima.
RADIO VATICANA, 19.09. 2010. - Na elektronskom portalu jednih hrvatskih novina stoji: informacija – ne senzacija. Druge pak novine nerijetko prozivaju i biskupe, ali i čitavu naciju, pa se služe školskim odnosno psihološkim izrazima kako su biskupi pali na ispitu ili pak da su Hrvati pali na testu humanosti. Gledajući pak portale i same novine, stječe se dojam da u nekima od njih nema ni informacije, a senzacija bi bila kad ne bi izvještavali o posve sporednim te nimalo bitnim stvarima. Svjetski se, naime, tisak i uz bogatu informaciju o Papinu putu u Veliku Britaniju, malo dotakne i ponekih manje zanimljivih stvari, ali uglavnom dobronamjerno, pa i analitički prati Papu. U nas je bilo važnije pisati o mogućem atentatu, a sumnjivci su već danas pušteni, pa se zaključuje da je to jednostavno montirano ne bi li se pokazala sposobnost britanske policije. Druga stvar: u Hyde Parku je prema službenim informacija Scotland Yarda bilo 6 do 7 tisuća prosvjednika, ali naše novine moraju donijeti da ih je bilo 10 tisuća. I važnije su tim novinama niskosti i gluposti prosvjednika, nego sav bogati sadržaj papinih nastupa i 100 tisuća vjernika u Hyde Parku i još dvaput toliko na ulicama koji iskazuju svu srdačnost i poslovičnu britansku uljuđenost. I još će novinari reći da to narod voli. Tko to pametan voli gadosti? Novinari su pali na testu informacija je čitateljima uskraćuju ljepotu.
Radio Vaticana
UPOZNAJEMO BIBLIJU: 4. DRUGI IZVJEŠTAJ O STVARANJU: GRIJEH PRVIH LJUDI (Post 3,1-24)
Temeljnu analizu toga što je grijeh u sebi, imamo u Post 3. Pošto opis više stavlja naglasak na unutarnji aspekt zbivanja, grijeh je znači prije svega stvar čovjekove duhovne dimenzije – srca.
Temeljnu analizu što je to grijeh u sebi, imamo u Post 3. Tu je grijeh opisan kao neposluh Božjoj riječi. Pošto opis više stavlja naglasak na unutarnji aspekt zbivanja, grijeh je znači prije svega stvar čovjekove duhovne dimenzije – srca.
Zmija kao povod grijehu
Da bi progovorio o tome otkud zlo u svijetu i što je grijeh, biblijski pisac na scenu uvodi zmiju koja je bila lukavija od sve zvjeradi koju je stvorio Bog.
Jedna grupa istraživača kreće tragom mitoloških prikaza prisutnih u Izraelu susjednim narodima gdje je zmija smatrana odvratnom ili opasnom životinjom, a ponegdje pozitivnom jer čuva stabla sa plodovima rezerviranim za bogove; u Kanaanu, području u kojem će se naseliti Izraelci nakon Izlaska iz Egipta i hoda pustinjom, zmija je bila simbol plodnosti zbog sposobnosti mijenjanja kože. Stoga će postati simbol kušnje Izraelaca da napuste Boga koji ih je izveo iz Egipta i predaju se božanstvima plodnosti koja su zatekli u Obećanoj zemlji. U prilog ovom viđenju išlo bi to što će u kasnijoj biblijskoj iteraturi zmija postati simbol Sotone (Mudr 2,23-24).
Drugi odriču bilo kakvu simboličku vrijednost zmije i smatraju da nam ovi reci SZ-a žele reći da je oduvijek u ljudskoj povijest postojala neka sila koja je čovjeka nukala na neposluh Bogu, tajnovita sila koja progovara kroz od Boga stvorena bića koja su po sebi dobra. Dakle, prema ovom stajalištu, ne bi se radilo ni o kakvom mitskom biću nego o činjenici da svaki čovjek, raspolažući svojom slobodom, u njoj pronalazi napast (i njezine privlačne argumente) da napusti Božji projekt i započne svoj vlastiti. Svrha ovog teksta, dakle, ne bi bila locirati zlo u zmiju nego jednostavno reći da, unatoč dobroti stvorenja, postoji otvorena mogućnost da se čovjek u svojoj slobodi odluči za zlo – povod mu može biti čak i zmija! Da je tekst koncentriran upravo na pitanje čovjekove slobode, postat će jasno u slijedećm poglavlju gdje Bog Kajina upozorava da mu je zlo kao zvijer na pragu i da mu se još uvijek može oduprijeti (4,7).
Napast koju uosobljuje zmija prvo iskivljuje Božje riječi: rekao vam je da ne smijete jesti ni s jednog drveta? Žena joj odgovara tumačeći Božje riječi, ali u njih nadodaje i ne dirajte u nj – dakle, u njezinim očima Božju zapovijed zvuči oštrije nego li ju je Bog izrekao. To je znak da ona Boga doživljava represivnijim nego li jest. Na osnovu takvog gledanja na Boga, sad je moguć dramatičan i još uvijek neshvatljiv razvoj situacije koji je zapravo paradoksalan za čovjeka.
Iako su od Boga dobili sve što imaju pa i same sebe i prijateljstvo s Bogom, oni su u stanju poslušati zmijino nagovaranje i početi krivo misliti o Bogu. Zmijin je glavni argument: zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo (Post 3,5). Kao da kaže: Bog je svojom zapovijedi htio sakriti od vas ono najvrednije što možete postići – biti kao bogovi – da bi se zaštitio od vas i sačuvao svoje povlastice! Vi možete sami prekoračiti granice koje vam je on postavio! Možete sami uzeti život u svoje ruke, zašto mu vjerujete?
Grijeh je pitanje čovjekove nutrine
Nakon ovih riječi zmija nestaje sa scene, a čovjeku počinje borba između povjerenja i nepovjerenja u Boga, želje za napretkom na vlastiti način i pouzdanja u Božji stvaralački genij. Činjenica da nema više zmije, uopće nije imenovan plod (dakle, nije jabuka!) govori o tome da je naglasak upravo na ovom unutarnjem procesu previranja i odlučivanja.
I tako Adam i Eva počinju sumnjati u Onoga od koga su sve dobili, a vjeruju onome tko im do sada ništa nije dao – zmiji! Umjesto Boga koji je savršen, svemoguć, sve stvara i čini kako god hoće – i njih je stvorio i dao ih samima sebi, oni nasjedaju i stvaraju si sliku nekog božanstva koje nije savršeno, svemoćno, toliko je slabo da se mora bojati ljudi i pokvareno da će im lagati. Dakle, prije nego što je došlo do izvanjskog čina prekršaja Božje zapovijedi, prethodno je došlo do iskvarenja i izopačenja čovjekovog duha. To znači da stvarnost grijeha počinje i očituje se na duhovnoj razini (usp. Post 6,5) zauzimanjem krive slike o Bogu, a nakon toga slijedi izvanjski čin koji je u skladu s nutarnjim stavom. U biti, on je nepovjerenje, prezir prema Bogu, profanacija Njegove svetosti i nijekanje Njegova božanstva. A mogao je biti vjeran svom Svoritelju, mogao mu je iskazati povjerenje; to bi bio izvor velike radosti za obojicu.
Ovdje vidimo i mudrosnu nit u pouci koju pruža tekst. Ako je Adam bio osvjedočen u svoju nesposobnost da uopće zamisli način kako da se riješi svoje samoće – jer njegovu družicu je projektirao Bog – onda je trebao zaključiti da nije u stanju sam rješavati najdublja životna pitanja. Trebao je zaključiti da bez svog Stvoritelja ne može i da neće daleko dospjeti ako bude sam pružao ruku za životom, ako bude htio sam zgrabiti, oteti ga.
Nepovjerenje prema Bogu nije ostalo bez odraza na odnose među ljudima. Ako čovjek diže barijeru od onoga tko mu je život dao, kako neće od onoga tko mu život može ugroziti?
Nakon konzumiranja za zabranjenim plodom, oči su im se otvorile, spoznaju da su goli i prave sebi pregače. Golotinja u biblijskom mentalitetu nije samo pitanje stida i seksualnih sloboda, nego i dostojanstva – onaj tko je moćan i zaštićen neće biti ni gol ni bos. Ako netko dospije dotle da bude ogoljen, to znači da je nemoćan i da je njegovo dostojanstvo stavljeno u pitanje. Adam i njegova družica prije grijeha nisu svoju golotinju doživljavali kao problem. Sada među njima rastu barijere i nepovjerenje te osjećaju potrebu da jedno pred drugim štite svoje biće. Njihova golotinja koja je prije bila način njihovog susretanja, međusobnog prihvaćanja i darivanja, sada u njima budi stid i potrebu za samo-izolacijom.
Božja reakcija na grijeh
Bog ih nakon grijeha ne progoni nego ih – traži! Adame, gdje si?! – krik je to koji odzvanja kroz čitavu povijest čovjekovih lutanja i traženja sreće. Nije da Bog ne zna gdje su, nego želi da se čovjek sam očituje, da postane svjestan svojih odluka i njihovih posljedica. Kao što je među prvim muškarcem i ženom naraslo nepovjerenje, tako se sada zajedno počinju kriti od Boga. Jedno prema drugom nepovjerljivi – u dobru se ne mogu složiti, ali u onom lošem mogu – složno su nepovjerljivi prema Bogu! Vrt, do tada mjesto susretanja s Bogom i rada kojim se čovjek očovječuje, sada postaje mjesto nepovjerenja, iskorištavanja i bježanja od odgovornosti za donesene odluke i počinjena djela.
Ni druga Božja riječ nije osuda. Prvo čovjeka ispituje o onom što se dogodilo. Daje mu priliku da bolje shvati i da se može braniti. Ljudi progovaraju, ali kako? Vidjeli smo da je grijeh počeo iznutra, nutarnjom odlukom. Oni, međutim, o svom nutarnjem svijetu šute i prelaze na vanjske činjenice: pobojah se jer sam gol... Ali, činjenice navode tako da Adam počinje optuživati ženu i time dodatno pojačav razdor među njima: žena mi je dala sa stabla... Kao da je morao jesti! Žena kaže: zmija mi je dala! Dakle, izbjegavaju pogledati u svoj nutarnji svijet, u razloge svojih odluka, ali u isto vrijeme produbljuju nepovjerenje prema Bogu i međusobno!
Unatoč svemu tome, Bog se ne udaljuje od čovjeka u potpunosti. Nekoliko je znakova da će on i dalje biti prisutan u životu prvog ljudskog para te njihovog potomstva. Žena dobiva ime Hawwah, Eva što je u vezi s rađanjem (glagol hajah) – bit će majka svim živima (3,20). Iz ovog je jasno da će na ljudima i dalje ostati Božji blagoslov koji je preduvjet plodnosti i rađanja.
Na golotinju, koja počinje ljudima smetati i pokušavaju je riješiti tražeći način da se prekriju i zaštite, reagira Bog i daruje im odjeću od krzna. Ono što su pokušavali sami, ali nisu uspjeli dalje od smokvinih listića, sada čini Bog. Dostojanstvo i osobni integritet, nad kojim čovjek strepi i neuspješno ga pokušava zaštititi, svog pravog zaštitnika ima u Bogu jer on je onaj koji ga zna i može očuvati. Razvoj događaja koji slijedi jasno će to pokazati.
No, ova Božja akcija jasno daje do znanja i to da je promjena koja je u ljudima nastupila nepovratna – darovana odjeća pokazuje da će od sada ogoljelost čovjeku uvijek biti prijetnja jer je trajno narušena sposobnost otvorenosti i povjerenja prema Bogu i drugom čovjeku.
Stoga ne čudi odluka da čovjeka istjera iz Edenskog vrta. Ovime je jasno potvrđeno da to nije vrt u fizičkom, topografskom smislu i da ljudi nisu trebali promijeniti mjesto boravka. Edenski vrt označavao određenu kvalitetu odnosa između Boga i čovjeka te ljudi međusobno. Pošto je čovjek izgubio tu kvalitetu, Božji čin mu na vidljiv i osjetan način proglašava ono što je, čovjekovom slobodnom odlukom, već ranije postala čovjekova unutarnja stvarnost. Iako ju je čovjek u sebi krio i od nje bježao, Bog je nije prividio i sad je iznosi na vidjelo – čovječe, ta sam si odlučio izići iz idile Edenskog života!
Pošto sami sebi ne mogu dati život, sami nisu uspjeli pokriti svoju golotinju, „boluju“ od kroničnog nepovjerenja prema Bogu i međusobno, prvi ljudi pokazuju da, ako žele dalje živjeti, potrebni su opraštanja: i Božjeg i opraštanja međusobno. Istjeran iz Edena, čovjekov život je označen krivnjom prema Bogu i drugom čovjeku te prijetnjom smrti. Njegov život od sada je traženje izbavljenja i od krivnje i od smrti.
Od Edenskog vrta do pojma istočnog grijeha
Kroz dugu povijest Crkve ovaj tekst o grijehu prvih ljudi tradicionalno je tumačen kao izvještaj o tzv. istočnom grijehu – grijehu koji je otvorio vrata ulasku grijeha u svijet, koji zaražava sva ljudska bića čim počnu živjeti i ona su stalno pod njegovim utjecajem tj. po definiciji su grešna.
Ovdje je prilika modificirati ovakvo gledanje. Već smo napomenuli da nam slijedeći tekstovi u Knjizi Postanka nastavljaju govoriti o grijehu koji postaje sve značajniji faktor u razvoju čovječanstva kako ga opisuje Biblija. Dakle, ovaj izvještaj o prvom grijehu ima nekakve veze sa prisustvom grijeha u povijesti, nešto nam o toj prisutnosti govori.
Međutim, činjenica je da se ni na jednom mjestu SZ-a o prvom grijehu ne govori kao o istočnom – da bi on funkcionirao kao infekcija poslije koje su svi ljudi zaraženi. Naprotiv, već u slijedećoj zgodi Bog poučava Kajina da se može oduprijeti grijehu ako to želi. U osnovi, to je gledanje SZ-a na čovjekovu slobodu posegnuti za grijehom ili ne.
Ovome treba dodati SZ-no poimanje tzv. korporativne osobnosti uslijed koje se pojavljuje i fenomen kolektivne krivnje: krivnja dopire mnogo dalje od pojedinca koji je sagriješio; ona je poput zaraze jer nagriza cijelu grupu u kojoj je grijeh počinjen – razlog tomu jest solidarnost tj. svi pripadnici neke zajednice, grupe zadobivaju korporativnu osobnost i stoga solidarno sudjeluju u dobru i zlu koje se događa u grupi. Jednostavnije rečeno, ako živiš u atmosferi grijeha, ako se u njoj rađaju djeca koja će neće imati puno prilike gledati dobro, onda su i ona na neki način obilježena i zahvaćena grijehom jer će puno teže izići iz njegovog utjecaja i otvoriti se logici i snazi dobra. Teže će život temeljiti na onom što ne poznaju i što im nije posvjedočeno (uzmimo samo za primjer balkansko „snađi se, druže“ – koliko će trebati vremena da ljudi na našim prostorima počnu vjerovati u rad i poštenje kao ključ uspješnog i sretnog života?)
Uz to, kasnije će klasični proroci, koji predstavljaju slijedeći razvojni stupanj u poimanju grijeha i krivnje, naglašavati činjenicu da je grijeh ipak posljedica slobodnog izbora a u skladu s tim povlači i osobnu odgovornost (usp. Ez 18).
Kada sve ovo sumiramo, i k tome uvažimo etiološku narav ovih slikovitih izvještaja (narav neke stvarnosti se objašnjava slikovitim opisom njezinog „nastanka“ u kojem se opisuje njezina narav) koji su bliski slikovitom mitskom načinu izražavanja, onda možemo reći da tekst kojeg smo razmatrali svakako govori o kušnji čovjeka i njegovom grijehu. Međutim, to nisu kušnja i grijeh koji su se dogodili na početku povijesti nekom drugom, a mene ni kriva ni dužna zahvaćaju poput nekog virusa. Ova poglavlja govore što čovjek jest u svojoj biti: svaki čovjek, svakog vremena i prostora. Radi se, dakle, o istini koja se događa svakom od ljudi i koja stoga jednostavno pripada onome – biti čovjek: svatko od nas je sklon zanijekati vezu sa Stvoriteljem, biti nepovjerljiv i neposlušan prema njemu, zaboravljati da život uzimamo iz njegove ruke i željeti sebi ga dati sami, a u isto vrijeme – ili možda baš zbog toga – jedni prema drugima postajemo nepovjerljivi i tako si onemogućavamo život kojeg želimo sami uzeti u svoje ruke. Ili, još kraće, pokušavamo graditi svoj život ili sreću tako da im istovremeno razaramo temelje. Rezultat takvog poduhvata unaprijed je poznat.
Excursus o grijehu u SZ-u
Ako izvještaj u Post 3 i nije „dokaz“ o nastanku istočnog grijeha, to ne znači da SZ grijeh ne uzima ozbiljno. Naprotiv, gotovo svaka njegova stranica obilježena je prisutnošću ili posljedicama čovjekovog grijeha. Na gotovo bezbroj načina on nam oslikava i analizira motive i načine čovjekovog prianjanja uz grijeh te posljedice koje takav čin ima.
Načelno govoreći, za SZ čovjekov grijeh je prije svega promašaj – čovjek se otuđuje od Boga koji ga je stvorio i stoga sam sebi spriječava hod prema punini tog projekta, a sebe onemogućuje u svom očovječenju. Stoga će SZ za stvarnost grijeha koristiti izraze koji upravo izražavaju taj čovjekov temeljni promašaj: hattat, pomanjkanje, nedostatak; awon, zaokrenuta i izobličena situacija, deformacija uslijed pogrešnog čina; peša, pobuna, kršenje obaveza Saveza; maal, nevjernost, prekršaj preuzete obveze. Osim ovih izraza, grijeh se još naziva laž jer on predstavlja napuštanje istine i zbiljnosti. On je za Bibliju ludost koja ima manje intelektualnu a više praktičnu i iskustvenu dimenziju: on vodi u propast.
Praktičnu stranu grijeha u Bibliji se ističe na taj način što grijeh postaje gotovo autonomnu stvarnost koja, kad je jednom ušla u svijet, stalno se širi: slijedit će prvo ubojstvo, poligamija, izum oružja, osveta. I nakon potopa koji je trebao izbrisati zloću sa zemlje, grijeh nastavlja pratiti čovječanstvo i dolazi do novog čovjekovog pokušaja da mimo Boga dopre u božanske sfere – babilonska kula (Post 11,1-9).
Grijeh postaje univerzalna stvarnost koja kvari čovjekov odnos prema sebi, Bogu i bližnjemu tako da nema više nikoga bez grijeha (usp. Jer 5,1-6; 8,10; 1Kr 8,46; Ps 130,3). Krivnja je u uskoj vezi sa grijehom. Koliko je uska njihova veza, najbolje se vidi po tome što SZ nema poseban izraz za krivnju nego koristi hattat i awon. Ovi izrazi tada označuju trajno stanje koje se oslikava slikom tereta (Br 12,11) koji se nosi (Post 4,13), ili poput hrđe koja izgriza (Ez 24,6s). Grijeh je trajno prisutno zlo koje je aktivno u svijetu i nanosi nepopravljivu štetu.
Stoga ne čudi da je za SZ-nog čovjeka odstranjivanje grijeha i krivnje bilo od životne važnosti jer je zajedništvo s Bogom značilo život. Sam čovjek ne može uspostaviti narušeno zajedništvo. Kao što je zajedništvo od početka bilo Njegov nezasluženi dar kojeg čovjek ne može zaslužiti, njegovo ponovno uspostavljanje može biti izraz samo Božjeg milosrđa i oproštenja kojem se čovjek treba prepustiti.
Ivica Čatić
Ivica Čatić
CRKVENI GOD U ŽUPI SV. KRIŽA U PETROVARADINU
Župa Uzvišenja Svetoga Križa u Petrovaradinu proslavila je 14.09.2010. svoj crkveni god. Svečanoj svetoj misi predsjedao je Srijemski biskup Mons. Đuro Gašparović u zajedništvu sa svećenicima svoje biskupije.
Ovogodišnji crkveni god - kirvaj, Uzvišenje Svetoga Križa, vjernici župe prvi puta su proslavili sa svojim novim župnikom Stjepanom Barišić. Na samo svetkovanje pripremali su se Devetnicom, moleći u većem broju no inače. Žalosnu krunicu te Litanije Krvi Kristove. Svako veče bilo ih je desetak. A i više puta su se sastajali dogovarajući i pripremajući sve potrebno za ovu Svetkovinu, upoznavajući ujedno i novog župnika sa župom.
Svečanu svetu misu, u 10:00, predvodio je Srijemski biskup Mons Đuro Gašparović u zajedništvu devetorice svećenika. Vijencima okićena ulazna vrata i sama crkva, ispunjena vjernicima i gostima, brojali smo, njih 164, dočekali su i pratili svečanu procesiju. Prikladnim pozdravom novi župnik je čestitao Svetkovinu Zaštitnika župe svojim župljanima, pozdravio biskupa i svećenike te pristigle goste. Sjetili smo se i preporučili u brigu dosadašnjeg župnika Stjepana Vukovac te bolesnog susjednog župnika Marka Loš,kao i susjedne župe u Rumi koja je slavila istog popodneva. Župni zbor nadahnuto je pjevao pjesme posvećene Svetom Križu. Stolu Gospodnjem pristupilo je 79 vjernika.Poslije svete mise, ljubeći moći Svetog Križa, klanjalo mu se kao drvetu spasenja.
Izdvajamo nekoliko misli i poruka iz biskupove homilije:
„…prema drevnoj kršćanskoj predaji Kristov križ u Jeruzalemu, na čudesan način, pronašla je pobožna carica Jelena, majka Konstantina Velikog, u IV st. Na taj spomen ustanovljen je ovaj blagdan. Slavimo uzvišeni križ na kojem je život čavlima prikovan o drvo. Na križu se rodila i Crkva i na križu smo dobili Mariju za Majku. Mislim na one koji proživljavaju križni put, teži ili lakši. Mislim danas na bolesne, potlačene, siromašne, odbačene, koji se lome od rada a ne dobivaju zasluženu plaću…Pozvani smo živjeti Kristov život: naviještanja, svjedočenja…radosti i trpljenja po smrti do uskrsnuća, već sada…“
Poslije uobičajene zahvale svima za pripremu i samo svetkovanje, zadržali smo se u župnom dvorištu radujući se zajedništvu i onome što smo sami spremili. Istaknimo i veliku zauzetost samih vjernika u pripremi i sudjelovanju.
Stjepan Barišić
DUHOVNA OBNOVA ZA PREZBITERE SRIJEMSKE BISKUPIJE
PETROVARADIN 13. rujna 2010. – Redovitu mjesečnu duhovnu obnovu svećenika Srijemske biskupije u Svetištu Majke Božje Tekijske u Petrovaradinu predvodio je preč. Bože Radoš, duhovnik u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu.
Petrovaradin 13. rujna 2010. – Redovita mjesečna duhovna obnova svećenika Srijemske biskupije održana je u ponedjeljak 13. rujna 2010. godine u Svetištu Majke Božje Tekijske u Petrovaradinu. Nakon molitve Srednjeg časa svoje izlaganje održao je Bože Radoš, duhovnik u Bogoslovom sjemeništu u Đakovu. Vlč. Bože je prvo predavanje iznio kao pripravu za sakramenat pomirenja.
Duhovna obnova je odmor u Bogu, obnova one snage koja je nužna za hod, put kroz život.
Prvo razmatranje predstaviljeno je kao pokorničko bogoslužje, tj. kao uvod u pripravu za svetu ispovjed. “Došli smo da pronađemo mir ovdje u svetištu Gospe Tekijske u Petrovaradinu, započeo je razmatranje voditelj duhovne obnove. Ovo je za nas odmor u Bogu. Ovaj odmor je u našem društvu s Bogom koji nije nijem nego govori riječima koje duboko prodiru u nutrinu i traži povjerenje u taj njegov govor.” Radi se ovdje o putovanju Izraela kroz pustinju i o primjeni na naš život. “Narod putem postaje nestrpljiv, nervozan, mrzovoljan, kao i svaki čovjek kad se iscrpi, nastavio je Radoš. Ono što prati Izraela u ‘hodu s Bogom’ to prati i nas svećenike i župnike. Stoga imamo pravo na umor u pastoralnom radu, ali nemamo pravo ne stati i odmoriti se, obnoviti se. Možda i prvo pitanje: Koliko ozbiljno shvaćam potrebu odmora u Bogu u molitvi i meditaciji? Ili se možda opravdavam ili čak hvalim da nemam vremena.
Čovjek koji je umoran lako gubi strpljenje, upada u pesimizam, viče na Boga i ljude, izgubi moć ravnoteže, sve vidi crno. Tako i Izraelci pitaju zašto ih je Gospodin izveo iz Egipta da pomru u pustinji, što je ovdje ironični prigovor Bogu. Ima li u mome svećeničkom životu pesimizma, da li si dopuštam takvo stanje.
U pustinji je čovjek na otvorenom – izložen je opasnostima. Bez Božje zaštite pustinja života sije smrt: „Ujed ljutih zmija“. A zmija je simbol grijeha – otpada, nepovjerenja u Boga, oholosti. Zapitajmo se sada koji je najistančaniji oblik oholosti od koje bolujem?
Kad su Izraelci shvatili da su sagriješili postaju ponizni – Sageli su se - Ispovijedaju se! Sagriješili smo protiv Boga i Božjeg glasnika. Traže posrednika da posreduje Božju milost... Veličina čovjeka nije kad se uzdigne iznad Boga, nego kad se ponizi... I Isus ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi. Jesam li barem toliko ponizan da sam spreman tražiti oproštenje od Boga, od prijatelja i brata, od roditelja, od župljana?
Ispitajmo svoju savjest gledajući na Kristov križ, ispovjedimo se i tražimo oproštenje.
Nakon prvog dijela programa svećenici su imali prigodu za sakramenat pomirenja.
U drugom dijelu predvoditelj je održao razmatranje na temu “Tko je svećenik - Bitne crte svećeničkog identiteta”. Svećenik je čovjek Riječi. Da bi razumio svijet, Crkvu, druge i samoga sebe utječe se - obraća se Riječi Božjoj. Njoj se obraća ne samo da bi ju naviještao, nego da bi razumio samoga sebe i druge. da bi gledao svijet okom kojim ga promatra Stvoritelj i da bi pokazao ljudima – kakvi god ili koji god oni bili – ne sebe, niti jednostavno svoju brigu ili ljubav nego brigu i ljubav Božju za svakoga, za sve.
Svećenik treba biti transparentan za Boga i biti svjedok Božji. Drugi element kojega treba naglasiti je da bi svećenik trebao biti čovjek prave i duboke humanosti – konkretne i normalne ljudskosti/humanosti. Evanđeoska humanost koja se zrcali u Kristovoj humanosti; oslikane u odnosu prema masi svijeta, s patnicima različitih vrsta s blizima i dalekima; pravednicima i grešnicima, velikim i malim, bogatim i siromašnim na ulici i u kući.
Kao ono što Isus kaže za Natanaela „Evo istinitog Izraelca u kome nema prijevara“ nema dvoličnosti, pretvaranja, laži, nikakve maske.
Treći element koji je istaknuo Radoš kao stup auteničnosti učenika je svojevrsna univerzalnost. Čitajući evanđelje neskrivena je uvijek nit Isusove univerzalnosti. Isusovo prihvaćanje svakog čovjeka nadvisuje svaku razliku među ljudima, ruši sve barijere koje sputavaju, koje marginaliziraju po raznim osnovama.
Isus gleda ljude pogledom kojim ih gleda Bog Otac. I taj pogled daje čovjeku vrijednost, ma tko bio i kakav god on bio – pred njim je čovjek a sve drugo iščezava, nestaje rasa, nacionalnost, pa i pravednost i grešnost. Pred njim je čovjek i kad gledamo čovjeka kako ga Bog gleda, tada vidimo ono najdublje u njemu: čovjek – Božja slika, Božje stvorenje.
U drugom dijelu razmatranja predvoditelj duhovne obnove je iznio primjer satnika iz Kafarnauma koji moli Gospodina da mu izliječi slugu. Satnik ima ispravno poznavanje Boga. On ne samo da priznaje da Bog postoji, nego je svjestan i vjeruje da Bog može sve učiniti, posebno kada ga se zamoli. Satnik ima povjerenja u Isusa i zato mu iznosi svoju bol i zamoli ga. On ne moli kao gospodar nego kao otac koji se odnosi prema sluzi kao prema čovjeku i zato moli za njega. On voli narod.
Svećenik je čovjek koji vjeruje Bogu, njegovoj riječi i njegovu životu: “Samo reci riječ”. On mora, poput satnika, zadiviti Gospodina svojom vjerom, vjerom kada ove riječi nisu puko ponavljanje nego ispovijedanje vjere: Kako je svemoćna riječ Božja. Izgovorena riječ postaje lijek za one koje otvore svoju „nedostojnu kuću za nju…
Svećenik je onaj koji voli čovjeka i narod, vjernike kao svoje najrođenije, voli čovjeka jer je čovjek, bez obzira kojeg je roda, vjera, nacionalnosti. Svi su po dostojanstvu isti - "Sinovi jednog nebeskoga Oca". Svećenik ne zatvara oči pred boli svakoga čovjeka. Svećenik je pred Bogom ponizan: “Nisam dostojan”.
Tomislav Mađarević
Tomislav Mađarević
FILM "MUČENIK VLČ. IVAN BURIK" NA DAR PAPI
UDBINA, 14. rujna 2010. (IKA) - Nakon misnog slavlja blagoslova Crkve hrvatskih mučenika na Udbini 11. rujna predsjednik udruge dr. Ante Starčević iz Tovarnika Antun Ivanković uručio je kardinalu Vinku Puljiću englesku verziju filma "Mučenik vlč. Ivan Burik".
UDBINA, 14. rujna 2010. (IKA) - Nakon misnog slavlja prigodom blagoslova Crkve hrvatskih mučenika na Udbini 11. rujna predsjednik udruge dr. Ante Starčević iz Tovarnika Antun Ivanković uručio je vrhbosanskom nadbiskupu kardinalu Vinku Puljiću englesku verziju filma "Mučenik vlč. Ivan Burik" redatelja Jakova Sedlara, kojeg će kardinal osobno uručiti papi Benediktu XVI. prigodom njegovog posjeta Vatikanu. Kardinal Puljić potvrdio je svoj dolazak u Tovarnik iduće godine kada će se obilježiti dvadeseta obljetnica mučeničke smrti Ivana Burika.
Načelnik općine Tovarnik Jakob Asić i predsjednik udruge darivali su hrvatsku verziju navedenog filma svim svećenicima, čime je i općina Tovarnik dala svoj kršćanski i domoljubni doprinos tome misnom slavlju.
Antun Ivanković