ZEMUN(TU) - 27.4. 2014. u okviru redovite tribine „Uvod u kršćanstvo“ prof. Ivice Čatića u Zemunu ovoga puta akcenat prvog djela predavanja bio je usmjeren na Pavlov put u Makedoniju i Grčku. Naime, nakon velikih previranja i buna protiv Pavla i njegovog nauka, on je okupio učenike i uz riječi ohrabrenja oprostio se od njih te se zaputio u Makedoniju. Kada je prošao mnoge krajeve Makedonije naučavajući i podstićući učenike mudrim i utješnim riječima, stigao je u Grčku. Budući da je tamo ostao svega tri mjeseca, postavlja se, kako je skrenuo pažnju prof. Ivica, logično pitanje koliko je energije morao uložiti Pavao da bi prenjeo sve ono što je htio. Kada je nakon ovoga kratkog perioda htio otploviti za Siriju, Židovi su mu počeli doslovno raditi o glavi te Pavao odluči vratiti se preko Makedonije. Na ovom putu ga je, kako je istaknuto u toku predavanja, pratio veći broj ljudi nego što je to do sada bio slučaj. To su bili Sopater Pirov iz Bereje, Aristarh, Sekund iz Soluna, Gaj iz Derbe, Timotej, Tihik i Trofim iz Azije. Pavao je sa ovim svojim sljedbenicima u Troadi sačekao učenike koji su otplovili poslje dana beskvasnih kruhova iz Filipa i koji su sa njima ostali sedam dana nakon puta koji je trajao pet dana. Tada je usljedio veoma simboličan i značajan događaj, lomljenje kruha noću u Troadi. Naime, prvog dana u tjednu, kada su se Pavao i sljedbenici susreli sa učenicima kako bi lomili kruh, Pavao im je govorio sve do ponoći jer je namjeravao sutradan odputovati. Dok je govor trajao spram mnogo svjetiljki u gornjoj sobi, na prozoru je sjedio mladić po imenu Eutih koga je savladao san, nagnuo se i pao sa trećega kata te ostade na mjestu mrtav. Pavao je tada sišao, nagnuo se nad njim, i zagrlivši ga rekao: „Ne uznemirujte se, jer je njegova duša u njemu!“. Nakon toga je razlomio kruh i blagovao. Govorio je još dugo, sve do zore, te onda odputovao. Mladića dovedoše živa te se obradovaše i utješiše. Nakon ovog veoma bitnog događaja koji je svakako obilježio Pavlova putovanja, učenici ušavši u lađu otploviše u As gdje je trebalo da se nađu sa Pavlom jer je on bio tako odredio odlučivši da sam putuje kopnom. Kada su se sastali u Asu, dođoše skupa u Mitilenu. Svoj put nastaviše tada, otplovivši, sutradan prema Hiju, a drugog dana pristadoše u Samu, te narednog dana stigoše u Milet jer je Pavao odlučio mimoići Efez, kako se ne bi zadržavao u Aziji. Pavao je naime imao cilj, ukoliko bude moguće, da na Pedesetnicu bude u Jeruzalemu.
Drugi dio predavanja prof. Čatić posvetio je Pavlovom oproštajnom govoru starješinama Efeza. Naime, Pavao iz Mileta posla u Efez i dozva starješine Crkve. Kada dođoše k njemu, Pavao im reče: „Vi znate, od prvoga dana kad dođoh u Aziju, kako sam stalno bio s vama, služeći Gospodinu sa svom poniznošću i sa suzama, usred kušnji koje me snađoše od židovskih zasjeda. Nisam ništa propustio kazati što je korisno, nego sam javno i po kućama učio, zaklinjući Židove i Grke da se obrate Bogu i vjeruju u Gospodina našega Isusa Krista.“ U svom, prilično dugom govoru Pavao dalje ističe kako ga Duh veže da ide u Jeruzalem iako mu Duh Sveti po svim gradovima svjedoči da ga u Jeruzalemu čekaju okovi i nevolje. Pavao, kako i sam govori, ne mari za svoj život i spreman je položiti ga za Gospodina. Njegova želja i cilj jesu, kako simbolično opisuje, da dovrši svoju trku i službu koju je primio od Gospodina Isusa i da posvjedoči evanđelje Božje milosti. Pavao je ovom, veoma emotivnom, oproštajnom govoru istakao da ga učenici neće više vidjeti i da je, kako kaže, čist od krvi sviju jer nije propuštao navještavati sav Božiji naum. Pavao svakako nije propustio ukazati im na to da paze na sebe i na sve stado u kome ih Duh Sveti postavi prestojnicima, da upravljaju Božjom Crkvom koju je stekao svojom krvlju. „Ja znam“, rekao je Pavao, „da će poslje moga odlaska ući među vas grabežljivi vuci koji neće štedjeti stada.“. Tom prigodom skrenuo im je pažnju i na lažne proroke koji će se pojavljivati te ih opomenuo na to da se sjete kako je on tri godine noću i danju naučavao i da nije nikakvog srebra, zlata ili ruha poželeo ni od koga. Ono što je najdragocjenije u Pavlovom govoru jeste, kako ističe i prof. Čatić, kada je on učenicima rekao da ih preporučuje Bogu i Riječi njegove milosti. Ovo je veoma bitno istaći jer se vrlo često pogrešno smatra da Crkva čuva Riječ Božju, a zapravo je obratno. Crkva djeluje pod zaštitom Riječi Božije. Još jedan detalj Pavlovog govora je veoma značajan iz razloga što ni na jednom drugom mjestu u Svetom Pismu nije spomenut. To je činjenica koju Pavao otkriva učenicima da je Isus rekao: “Mnogo je blaženije davati, negoli primati“ nakon čega je klekao i pomolio se sa svima. Tada briznuše u veliki plač, zagrliše se i poljubiše, te otpratiše Pavla na lađu veoma tužni. Posljednja rečenica Pavlovog oproštajnog govora, koja je na neki način bila i zaključna rečenica izlaganja prof. Čatića, poruka je u kom smjeru bi današnje čovječanstvo trebalo da se razvija i preusmjerava. Jednom riječju, bilo je ovo zaista sadržajno i inspirativno predavanje.
Danijela Lukinović
