Povodom dodijele priznanja Zlata značka, intervju sa s. Cecilijom Tomkić napravila je Hrvtaska riječ. Prenosimo ga u cijelosti.
Kulturno-prosvjetna zajednice Srbije, pod pokroviteljstvom ministarstava kulture i vanjskih poslova, dodijelila je ovogodišnje Zlatne značke za nesebičan i dugotrajan rad i stvaralački doprinos u širenju kulture. Među ostalim, ovo priznanje dobila i s. Cecilija Tomkić iz Srijemske Mitrovice. Priznanje je dobitnicima uručio prof. dr. Zoran Avramović na svečanosti u Narodnom pozorištu u Beogradu. Ovo prestižno priznanje ali i proslava 100. obljetnice samostana Milosrdnih sestara u Srijemskoj Mitrovici, koja se planira iduće godine, bili su povod za razgovor sa s. Cecilijom.
Koliko Vam priznanje Zlatna značka osobno znači?
Bilo mi je veliko iznenađenje što su me izabrali. Drago mi je da je netko prepoznao moj rad, jer sam svih ovih godina vrijedno radila. Osim rada u muzičkoj školi, vodila sam djecu na međunarodna i domaća natjecanja gdje smo dobivali vrijedne nagrade. Više puta smo sudjelovali na natjecanjima u Francuskoj, Italiji i Rumunjskoj te u Srbiji. Priznanje mi je poticaj da i dalje marljivo radim, a najviše me veseli što se i drugi tome raduju.
Kada ste došli u Srijemsku Mitrovicu i kada ste prepoznali svoj dar za muziku?
U Srijemsku Mitrovicu sam došla 2000. godine. Tada počinjem raditi u glazbenoj školi. Bio je to prvi ulazak jedne crkvene, redovničke osobe u školsku zgradu, u zbornicu i uopće bio je to prvi dodir sa školom. Završila sam prije toga studij orgulja na Institutu za crkvenu glazbu u Zagrebu nakon čega sam otišla na daljnje školovanje i usavršavanje u Njemačku. Tamo sam završila školovanje na odjelu za orgulje, flautu, klavir i bubnjeve. Kada sam došla u Srijem, završila sam studij klavira u Bijeljini. To mi je trebalo za rad u školi. Godine 2001. u školama se počeo predavati katolički vjeronauk. Tada sam preuzela vjeronauk za mlade.
Budući da ste profesorica klavira u muzičkoj školi „Petar Krančević“ u Srijemskoj Mitrovici i da ste aktivni i u župnom zboru Sv. Cecilija, jeste li zadovoljni brojem zainteresiranih za glazbu, kako mladih tako i starijih župljana?
Već 23 godine radim u muzičkoj školi. Isto toliko u župnom zboru. Uz redovitu nastavu sa svojim učenicima, odlazim na domaća i međunarodna natjecanja i sviramo na koncertima u školi i u gradu. Odlazimo i aktivno sudjelujemo na koncertima prijateljstva, kako u Srijemskoj Mitrovici tako i diljem Srbije. Godinama sam sudjelovala u organizaciji i provedbi Međunarodnog klavirskog festivala u Srijemskoj Mitrovici te bila članica žirija. Nažalost, posljednjih godina broj članova se znatno smanjio, kako u dječjem zboru Svetog Dimitrija tako i u zboru mladih. Moram priznati da je broj zainteresiranih za sudjelovanje u tim zborovima sve manji, a razlozi su različiti. Mladi i djeca su veoma opterećeni različitim obvezama u školi i izvannastavnim aktivnostima. Odlazak naših mladih i obitelji na rad u inozemstvo također je utjecao na smanjenje članova zbora. No, moram priznati da sam zadovoljna, jer još uvijek na svim našim slavljima pjevamo četveroglasno, lijepo i svečano.
Dugi niz godina boravite u Srijemskoj Mitrovici u samostanu Milosrdnih sestara sv. Križa, samostanu koji će iduće godine proslaviti 100. obljetnicu.
Na adresu provincijalata Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu 4. lipnja 1924. godine drugi put je došao zahtjev uprave bolnice u kojem se navodi potreba za 12 sestara za rad u bolnici (prvi zahtjev je stigao 23. listopada 1911.). Provincijalno vodstvo više nije moglo previdjeti ovu molbu pa već 1. rujna 1924. prve sestre dolaze u samostan u Srijemsku Mitrovicu. Nekoliko dana prije tog datuma dvije sestre došle su u bolnicu pripremiti potrebno za dolazak ostalih sestara. Malo gdje su sestre našle pripremljen stan kao ovdje. Bolnica je bila svježe oličena, a u stanu je bila i kapelica. Uprava bolnice pobrinula se za oltar i klupe, a župnik dr. Franjo Rački dao je iz župne crkve sve potrebno za liturgijske obrede. U ugovoru koji je sklopljen između dviju uprava, bolnice i samostana, bilo je određeno 15 sestara. One su preuzele njegu bolesnika, kuhinju i pranje rublja. Tada je u bolnici bilo 135 kreveta.
Kakva je bila uloga časnih sestara kroz povijest?
Uloga sestara je bila velika. Osim što su pomagale bolesnima, pružajući im medicinsku pomoć, bile su im i sestre i majke. Sate su provele slušajući, razgovarajući i tješeći bolesnike i njihovu rodbinu pred Presvetim u molitvi za svoje pacijente. Sestre su veoma odgovorno i savjesno vršile svoje dužnosti i obveze kao medicinske sestre što se da vidjeti u pismima koje su ravnatelj bolnice i liječnici slali u Đakovo na provincijalat. Osim što su sestre radile u bolnici, pomagale su u svim potrebama, prilikama i neprilikama. U kućnoj kronici sestara čitamo da su recimo za vrijeme velike poplave u Srijemskoj Mitrovici 1932. godine sestre pomagale gotovo nadljudskim snagama. Budući da je bilo puno poplavljenih i porušenih kuća, gradska uprava je na svojoj sjednici odlučila pomoći pogođenim građanima tako što će im svakoga dana ponuditi topli obrok. U zimskim mjesecima 1935. sestre kuhaju za siromahe. Svakoga dana dolazilo ih je po nekoliko stotina. Tako su sestre imale priliku svoju milosrdnu ljubav proširiti i na siromahe, a ne samo na bolesnike. Kako se bolnica nadograđivala tako je rastao i broj sestara pa ih je vremenom bilo i po 50. Godine 1961. sestre se uključuju u rad na župi. Preuzimaju sakristansku službu i počinju katehizirati. Za taj su rad određene tri sestre. Orguljašku službu u župi preuzimaju 1973. godine. Od te godine sestre vode i crkveno pjevanje, sve do danas.
Koliko sestara danas ima u samostanu?
Trenutno nas je tri u zajednici. Tu nam je sestra novakinja Ela koja obavlja svoju redovničku praksu. Sestra Marija Ana Gašparovski radila je u programu Caritas pomažući starije i bolesne sve do 2014. godine kada odlazi u Zagreb na novu službu. Tada se naglo smanjio broj sestara. Neke su zbog svoje starosti otišle u našu provincijalnu kuću u Đakovo, a sestra Gabrijela preminula je u 42. godini. Ponekad nakratko dođe druga sestra, ali uglavnom nas je dvije. Osim naših blaženica, Majke Marije Theresije Scherer, blažene sestre Ulrike i sestre Zdenke, veoma smo ponosni i na našu majku Amadeju Pavlović (rodom iz Petrovaradina) na čijem procesu za proglašenje službenicom Božjom radimo napose u ovoj godini. Dugo vremena sam bila sama, ali se i to „samovanje“ isplatilo. Možda je to ljudskim očima nevidljivo, ali „Onaj koji bilježi sve“ obilno nagrađuje svaki trud i napor.
Iduće godine samostan će proslaviti 100. obljetnicu djelovanja sestara u Srijemskoj Mitrovici. Jesu li počele pripreme za obilježavanje tog značajnog jubileja?
Pripreme su već počele, a planirano je da se proslava održi 28. rujna. Središnju proslavu obilježit ćemo svečanom svetom misom kao i prigodnom akademijom, uz sudjelovanje većeg broja sestara iz Hrvatske te naših dragih gostiju, kako iz Hrvatske tako i iz Srbije te gostiju iz našeg grada i župa u Srijemu. Sestre su uvijek bile tu i nadam se bit će i dalje: raditi i djelovati kao i do sada, na radost i pomoć ljudima s kojima žive i na slavu Božju.
S. D.
Izvor: www.hrvatskarijec.rs
