U Biskupijskom svetištu Gospe Snježne kod Petrovaradina 4. kolovoza započela je proslava Velikih Tekija

TEKIJE (TU) - Pontifikalnu svetu misu na hrvatskom jeziku u 19 sati predvodio je pomoćni zagrebački biskup mons. Vlado Razum, a u koncelebraciji su bili srijemski biskup mons. Fabijan Svalina, biskup u miru mons. Đuro Gašparović te svećenici Srijemske i Zrenjaninske biskupije.

Slavlje je započelo Posvetnom molitvom Gospi Tekijskoj, koju je pred čudotvornom Gospinom slikom predvodio mons. Razum.

Srijemski biskup je u uvodu kazao kako tekijsko svetište već stoljećima okuplja vjernike Srijema, a i šire. „Ovo je svetište srce naše marijanske pobožnosti, mjesto na kojem su mnogi naraštaji nalazili utjehu, snagu i nadu, te povjerili nebeskoj Majci svoje obitelji, svoj narod i čitavu svoju budućnost. Slaveći danas Gospu Snježnu zahvaljujemo Bogu za neizostavnu ulogu Blažene Djevice Marije u povijesti spasenja. Po njezinom poniznom pristanku utjelovila se Riječ Božja, a Marija postala krajnja Majka Crkve i sigurna zagovornica svih koji joj se s pouzdanjem utječu. Kao Gospa Tekijska ona je već stoljećima, a  ove godine tristo i deset godina, zaštitnica i znak nade katolicima ovoga kraja.“ Biskup je potom pozdravio predsjedatelja slavlja te kazao kako njegov dolazak potvrđuje duboke duhovne i povijesne veze između Srijemske biskupije i Zagrebačke nadbiskupije, koje su stoljećima pripadale istoj crkvenoj pokrajini. Pozdravio je i biskupa u miru mons. Gašparovića, generalnog vikara mons. Josipa Ivešića, kao i sve prisutne svećenike, osobito rektora svetišta vlč. Stjepana Šumanovca, te hodočasnike iz različitih biskupija, posebno mlade iz udruženja „Prijatelji nade“ koji su hodočastili pješke Gospi Tekijskoj od Maradika.

Predsjedatelj slavlja mons. Vlado Razum je u homiliji spomenuo burnu povijest Srijemske biskupije, koja postoji od samih početaka kršćanstva, a koja je, unatoč brojnim kušnjama ipak ostala tu. „Sigurnost joj daje onaj koji je obećao svoju trajnu prisutnost. Mi vjerujemo da smo danas okupljeni oko njega, jer on reče jednom: 'Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.' Snagu postojanosti daje joj obećani Duh Sveti kojeg je Gospodin izlio na svoju Crkvu. I on je onaj koji je prosvjetljuje, vodi putem istine i koji je jača na putu. Trajan su inspiracija mnoštvo svetih nazvanih srijemskim mučenicima, a koji su na ovim prostorima svoje haljine ubjelili u krvi Jaganjčevoj. Trajnu utjehu i pomoć pruža joj ona koja nas je ovdje majčinski prigrlila, Majka Tekijska. Koja se na ovom mjestu pokazala i dokazala kao majka koja je brižna, koja tješi i koja nas hrabri na putu našega života. Ovoje blago, ovo je velika baština koju posjeduje vjerni puk ove mjesne Crkve. Ona nas potiče da budemo i sami vjerni, postojani, kako bi se preko nas palica vjere mogla prenositi i ugrađivati u generacije koje dolaze.“ Dodao je kako ovo svetište, ali i svaku crkvu i marijansko svetište trebamo doživljavati kao duhovnu oazu, sveti prostor, mjesto susreta s Bogom.

 U nastavku propovijedi mons. Razum je kazao kako sve može biti drukčije i bolje, ako čovjek svoj život veže uz Gospodina, te dodao: „Kristovim navještajem Božjeg kraljevstva, a nazvano je kraljevstvom nebeskim, očituje se taj trajni Božji napor silaska, usađivanja u život čovjeka. Ta dinamika o kojoj je kojoj sam Gospodin govorio kada reče: 'Kraljevstvo Božje je među vama.' Ustvari je želio reći 'Ja sam tu. Ja sam trajna prisutnost i po meni Nebo živi na zemlji. On govori da kraljevstvo Božje dolazi po Crkvi, dolazi po onima koji su pozvani vjerovati, a na kraju će ono biti ostvareno u eshatonu, kao stvarnost nebeske domovine. U središtu toga kraljevstva, a to je izazov našoj, vjeri postavljena je kao temelj je ljubav. Bog koji je u sebi ljubav. U Kristu se ta ljubav nastanila na zemlji.  I ona je izazov našoj vjeri, da unatoč ugroza, utjecaja svijeta koji zarobljen grijehom, naš odgovor uvijek bude odgovor ljubavi.

'Evo, sve činim novo.' To kraljevstvo možemo nazvati civilizacijom ljubavi, koja se ostvaruje u istini života, koja pobjeđuje svaku laž, koja se želi nametnuti i ovladati čovjekom i životom.  A on je rekao za sebe 'Ja sam istina.' To je kraljevstvo u kojem se njeguje i poštuje dostojanstvo života od samoga začeća, do prirodne smrti. To je civilizacija u kojoj vlada pravednost, u kojoj vlada ljubav i mir. Možda ove riječi, kada promatramo stvarnost, povijest i sadašnjost, možemo doživjeti kao jednu veliku utopiju, jer vidimo da život izgleda sasvim drugačije. No, život Blažene Djevice Marije, životi svetih osoba pokazuju da je ovaj novi život moguć, da on ima svoje izazove i stavlja nas pred trpljenja, pred iskušenja, ali sigurno je da snagu dobivamo od Gospodina da u nama pobjeđuje i da se kroz naše živote razvije kraljevstvo Božje na zemlji.“

Biskup Razum je napomenuo da je napustio prvotni Božji naum prijateljstva i zajedništva podlegavši ponudi zmije, a kao posljedica nastao je nered. „Taj nered je zapljusnuo i međusobne odnose i pogađa onu najintimniju zajednicu života, a to je brak i obitelj. To je nered koji zahvaća cijelo društvo, a nažalost i cijela priroda trpi zbog te opcije čovjekove da ne živi s Bogom, nego da se opredjeljuje za onu ponudu koju nudi đavao.  Drama svijeta je prisutna i u vremenu u kojem živimo. I ratovi i sukobi i podjele i napetosti, posljedice su čovjekove udaljenosti od Boga. Nije dežurni krivac sam Bog, od Boga dolazi samo dobro. Biblija nam otkriva Boga koji je u stalnoj potrazi za čovjekom. Od onog prvog pitanja koje postavlja: 'Adame, gdje si?' On već time pokazuje da se ne želi pomiriti s čovjekovom izgubljenošću. On je u trajnoj potrazi za čovjekom. I vidimo u starozavjetnoj objavi kako to prijateljevanje  između Boga i čovjeka stvara lijepe plodove i stvara pozitivnu perspektivu života… U punini vremena to se snažno očitovalo u  životu sv. Josipa i Blažene Djevice Marije. Marija je vrhunac očitovanja te povezanosti između Boga i čovjeka. Tamo gdje je prvi čovjek zakazao, u Mariji se nije dogodila ta opcija čovjekova pada… Neprestana je ponuda da Marijina opcija zaživi u nama. Marija nam je zato darovana kao najveći uzor cjelovitog, vjernog predanog življenja čovjekova odnosa s Bogom. Kao majka i kao učenica ostala je ponizna, neznatna i uvijek vjerna Gospodinu. Zato marijanska svetišta ostaju i jesu oaze u kojima se vjera čuva, u kojima se vjera promišlja, u kojima se vjera prihvaća kao biser i dar. Zato dolazeći na ova mjesta mi ulazimo u školu Marijine vjere, koja nas poziva na  pročišćenje i rast u osobnom opredjeljenju da živimo svoju vjeru predano i posvećeno.“

Predsjedatelj je također kazao i kako su djeca Božji dar, te da su roditelji u službi Božjega djelovanja njihove djece. Dodao je kako se zrelost odgoja pokazuje u pripremi djeteta za život, da je ono spremno prihvatiti životne zadaće kako bi bio dobar član i Crkve i društva.

Mons. Razum je na kraju homilije napomenuo kako je naše vrijeme vrijeme napuštanja Boga i vjere, te vapi za osobama istinske duhovnosti, a dolazak na ovakva mjesta znači istinski  se obnoviti, osnažiti i ohrabriti. Izazov našeg vremena je da se po nama očituje ono što je Božje.

Nakon mise uslijedila je tradicionalna procesija sa svijećama kroz svetište, a sliku Gospe Tekijske nosili su vjernici iz različitih župa obučeni u narodne nošnje. Nakon procesije čudotvorna slika Gospe Tekijske vraćena je u crkvu, gdje su hodočasnici još neko vrijeme imali priliku za osobne pobožnosti.

Uoči Gospe Snježne u 15:30 slavljena je misa na staroslavenskom jeziku, koju je predvodio o. Darko Rac. Misu na mađarskom u 17 sati predvodio je p. Péter Dezső, a od 15 sati svećenici su hodočasnicima bili na raspolaganju za sakrament pomirenja.

Udruženje mladih „Prijatelji nade“ organizirali su toga dana hodočašće „Hod prema Majci“. Od Maradika pješke do Tekija. Uz molitvu i marijanske pjesme dvadesetak hodočasnika je unatoč velikoj vrućini prešlo pješke 25 km i stigl o u svetište Gospi Tekijskoj. Jedan od hodočasnika Nikola Gašpar iz Surčina, iako fizički iscrpljen, oduševljeno opisuje svoj hodočasnički doživljaj: „Iako sam planirao i prošle godine ovako hodočastiti Gospi na Tekije, tek ove godine sam to uspio ostvariti. Fizički je bilo zaista naporno, ali duhovno sam ispunjen. Neopisiv je osjećaj radosti kada smo prilazili svetištu na Tekijama. To je takva duhovna radost, koja tjera suze na oči. Fizički sam iscrpljen, ali duhovno letim. Ne mogu opisati koliko je ovo uistinu posebno. Nikad se nisam ovako osjećao.“