Msgr. Fabijan Svalina za biskupa je zaređen 21. novembra 2021. godine u Srijemskoj Mitrovici po rukama nadbiskupa Gallaghera. Premda je iznenađen što je papa Franjo baš njega imenovao biskupom te drevne biskupije, i dalje upoznaje područje svoga djelovanja i nada se da će mu Bog pomoći kako bi ostvario zacrtane planove. A te planove nam iznosi u tri točke djelovanja: prva je da će inspiraciju crpsti iz kršćanskih izvora koje predstavlja Mitrovica – Sirmium, druga točka je dijalog, a treća je karitativna djelatnost, odnosno djela milosrđa...

Molim Vas da se ukratko predstavite čitateljima Blagovesti...

Ja sam Fabijan Svalina, biskup sam koadjutor Srijemske biskupije. Dolazim sad već kao bivši svećenik Đakovačkoosječke nadbiskupije, koja je nekoć bila Đakovačka ili Bosanska i Srijemska biskupija. Prva služba kao svećenika bila mi je kao župnog vikara u Osijeku u Retfali. Nekoliko godina kasnije uzdizanjem biskupije u nadbiskupiju postajem i prvi kancelar te nadbiskupije. Godine 2010. naljeto imenovan sam v. d. ravnateljem Hrvatskog Caritasa, a nakon dvije godine biskupi Hrvatske imenovali su me redovnim ravnateljem Hrvatskog Caritasa i na toj sam službi do danas, točnije – dok ne pronađu nasljednika koji će me zamijeniti. HBK (Hrvatska biskupska konferencija) me 2017. godine imenuje glavnim koordinatorom objedinjavanja medijskih ustanova HBK–a, nakon čega sam imenovan ravnateljem Hrvatske katoličke mreže. To je ustanova koja u sebi objedinjuje Hrvatski katolički radio, kao najveći i najzahtjevniji medij, i Informativnu katoličku agenciju. To je novo područje na koje smo željeli staviti naglasak, u koje spadaju i novi mediji, dakle – veb portali i nove društvene komunikacije. Željeli smo se na neki način približiti širem auditoriju, korisnicima tih medija. Područje televizije, sekcija televizijske produkcije, ostalo je na neki način zapostavljeno jer ga nisam uspio napraviti, ali vjerujem da će to učiniti moji nasljednici. To bi koristilo u smislu produkcije, stvaranja građe prvenstveno za naše medije, ali lokalni mediji su dobra baza da se ponudi sadržaj u formatima koji bi bili zanimljivi širem slušateljstvu odnosno gledateljstvu.

Prije nekoliko mjeseci došli ste u Srijemsku Mitrovicu kao biskup koadjutor Srijemske biskupije; koji su Vam prvi utisci?

Krajem septembra bio sam pozvan od Apostolske nuncijature u Zagrebu, kad mi je priopćena vijest da me je Sveti Otac imenovao biskupom koadjutorom za Srijemsku biskupiju. Nakon određenog promišljanja i prihvaćanja, dan kad je to objavljeno bio je 7. 10., na Kraljicu Svete Krunice, koja je opet znakovita. Još jedan termin je bio u opticaju: 11. 10. – Sv. Ivan XXIII., papa, koji je opet interesantan jer je on kao nuncij prolazio našim krajevima, bio je u Beogradu, Zemunu, Đakovu, tako da bi i to bila jedna poveznica, ali uzeli smo ovaj bliži termin. Prilikom mog prihvaćanja službe priopćeno mi je da bi me za biskupa zaredio nadbiskup Gallagher, i ja sam to prihvatio. Došlo je i do ređenja održanog 21. 11. 2021. godine. Moram priznati da je to zaista bilo iznenađenje. Iznenadio sam se i još se ne snalazim u tome što bih zapravo trebao biti, ali evo – želim istaknuti da ću se s voljom Božjom snaći u svemu ovome, jer molitva Crkve prati naše poslanje koje imamo, da budemo za dobro vjerničke zajednice u koju nas Crkva šalje.

Odakle ideja rezidiranja u Srijemskoj Mitrovici, a ne u Petrovaradinu?

To nije samo moja odluka, nego i odluka Svete Stolice, kako je na neki način već bilo inominirano, odnosno određeno u buli ponovnog osamostaljivanja Srijemske biskupije, ali spletom okolnosti to se nekako nije izvršilo tijekom posljednjih desetak godina. Ja sam nakon tog svog prihvaćanja odlučio da taj stvarni početak Srijemske biskupije ponovno bude tamo gdje je i njezino prirodno središte, a to je Srijemska Mitrovica.

Srijemska Mitrovica je kršćanska metropola. Vidite li prilike da se drevni kršćanski identitet toga grada tako jače istakne u sadašnjim okolnostima?

To je drevno središte Srijemske biskupije od ranih kršćanskih vremena. To je podneblje koje obiluje tolikim mučenicima, svjedocima vjere, čiju zaslugu i slavu danas i dalje uživamo. To je na neki način inspirativni trenutak i za moju biskupsku službu, a i za sve nas u Srijemskoj biskupiji, a usudio bih se reći i u cijeloj Republici Srbiji. Nema ni jednog takvog „bazena“ svetaca, ili kako sam to u govoru nazvao „kršćanske metropole“ toga vremena koja je zaista živjela kršćanstvo u punom značenju te riječi. Crkva koja je imala svoje uspone i svoje padove, koje proživljava i u današnjim trenucima, jer je i danas Srijemska biskupija u novim povjesnim okolnostima i nastoji živjeti svoj kairos u ovom trenutku u kojem sad živimo. Srijemska Mitrovica ima svoje prirodno središte, jer ona je nekako geografski blizu hrvatske granice, pa do granice s Beogradskom nadbiskupijom, a isto tako i prema Subotičkoj biskupiji s druge strane Dunava...

Katolici su u manjini u Vašoj biskupiji, vidite li mogućnost dijaloga s većinskim pripadnicima SPC-a?

Struktura stanovništva s vremenom se mijenjala. Nekad su katolici bili u većini, ali mnogo ih se raselilo nakon Drugoga svjetskog rata i nakon 1990. godine. Sada su nove okolnosti kojih moramo biti svjesni kao relevantne činjenice, a to što smo manjina ne smije biti u nekom smislu „hendikep“ nama vjernicima, kršćanima, nego svojevrsni izazov. Dijalog je neminovnost, nešto što ne možemo izbjeći, jer mi smo zaista upućeni jedni na druge i ovdje mogu zaista posvjedočiti da sam u trenutku svoga biskupskog ređenja doista doživio to zajedništvo, svojevrsnu simboliku. Ima mnogo, mnogo dodirnih točaka koje nas spajaju, više nego onih koje nas razdvajaju. Dodirna točka nam je naš izvor, a to je Uskrsli Gospodin, to je ovo naše podneblje, to su nam zajednički sveci mnogih stoljeća. Isto tako, Srijem je po svojoj geografskoj poziciji sjecište i stecište određenih i kultura i religija; kao da se na neki način sve sabralo u jednu točku! Moja iskustva u razgovoru s vladikama, kao što je vladika srijemski i kao što je vladika bački, vrlo su pozitivna i rekao bih vrlo otvorena, bratska i ja vjerujem da ima prostora za naš zajednički hod u rastu prema zajedničkom ili sveopćem susretu, na što nas Crkva od samih početaka, a osobito Katolička Crkva i poziva, a to je da svi budu jedno. Moji susreti s pravoslavnim vladikama nisu nekakva novost, dosadašnje službe koje sam obnašao i u Đakovu i u Zagrebu uvijek su imale nekakv doticaj različitih susreta s predstavnicima drugih crkvenih zajednica. Kontakti postoje, nedavno smo imali susret s vladikom srijemskim Vasilijem, gdje smo bili mi biskupi Đakovačko–osječke crkvene pokrajine, a isto tako i prije biskupskog ređenja imao sam susret s vladikom bačkim Irinejem u Novom Sadu. Vjerujem da ima mnogo prostora za dijalog i da ima mnogo iskrenosti te da će se to sigurno i ostvariti. Samo je potrebna volja, otvorenost, prihvaćanje i neke stvari će se ipak pomaknuti. U tom smislu treba njegovati posebnosti svih Crkava pojedinačno i tražiti dodirne točke, a to je Uskrsli Krist.

Možemo li ostvariti dijalog sa SPCom kroz Caritas, budući da ste i dalje ravnatelj Hrvatskog Caritasa; osim toga, u Vašem geslu stoji „Super omnia Caritas“?

U vrijeme razornog potresa koji je pogodio Banovinu, jer je na tom području prisutan i znatan broj pravoslavnih vjernika, imao sam dobre kontakte, ali usudio bih se reći i odnose s predstavnicim SPC–a koji deluju u Gornjokarlovačkoj eparhiji, na području gdje se dogodio potres. Ja vjerujem da je Caritas uvijek izazov i uvijek poziv svakome od nas da djelujemo prema najugroženijim skupinama, a to su naši bližnji, bio netko pravoslavac ili katolik, dakle – on je potrebit i mi smo mu kao vjernička zajednica dužni pomoći i vratiti ono dostojanstvo koje mu pripada po snazi njegovog krsnog dostojanstva. Već imamo neke pomake na tome tragu i vjerujem da će se nastaviti kroz neke projekte koje kanimo predstaviti kao Srijemska biskupija, kao što je, recimo, „Kućni hospicij“. Moja ideja je da kroz posuđivanje bolničkih kreveta ili drugih medicinskih pomagala olakšamo prvo tim bolesnicima, ali i njihovim obiteljima, da bi lakše mogli podnositi taj križ bolesti i trpljenja, a i mi zajedno s njima, dijeleći te njihove muke i križeve. Tu je čovjek na neki način najotvoreniji i moramo pokazati zaista ono svijetlo lice Isusa Krista koji želi podići čovjeka, palog, posrnulog, bolesnog i na neki način pomilovati tog čovjeka i svojom blizinom posvjedočiti da nam je stalo do njega te na taj način iskazati svoju kršćansku, vjerničku blizinu i zajedništvo.

Koji su Vaši planovi za budućnost Biskupije?

U samom inanguracijskom govoru pokušao sam to nekako sažeti u tri vrlo kratke točke: prva je da inspiraciju trebamo crpsti iz kršćanskih izvora koje predstavlja Mitrovica – Sirmium; druga točka je dijalog, prevažan za sve pa ga ne možemo zaobići, a još manje ne primijetiti; i treća točka je karitativna djelatnost, odnosno djela milosrđa. To je ono što bih želio da obilježi mene i moje djelovanje kao svećenika i biskupa.

Poruka čitateljima Blagovesti?

Svi smo pozvani biti svjedocima Radosne vijesti Isusa Krista, onoliko koliko tu Radosnu vijest upijamo i koliko je svojim životom živimo i svjedočimo u svakodnevnim mogućnostima, prilikama i zadaćama koje nam Bog daje, bilo da su to naše obitelji, naša radna mjesta, bilo da je to naša komunikacija s našim bližnjima. Ono što je također iznimno važno jest njegovati svoje izvore, a to znači crpsti svoju duhovnu snagu na izvorima, a to je euharistija. Biti otvoren tom Kristovom pozivu, doći na izvore, doći u svoje župne crkve, crkve kojima pripadamo i biti aktivnim vjernikom laikom te na taj način ostvariti gore spomenutu misiju. Poruka svima nama – i biskupima, i svećenicima, i vjernicima jest pokušati da zajedničkim snagama učinimo nešto dobro, plemenito, afirmativno za ljude na ovom prostoru. Na tom tragu bilo bi dobro pokrenuti zajedničku informativnu platformu koja će biti od pomoći svim ljudima, prvenstveno katolicima, ali i svim ljudima dobre volje.

Razgovarao: Velimir Martinović

Izvor: List Blagovest (2/2022.)