.jpg)
I poslije „pedofilske kampanje“ – Crkva!
Kampanja za zaštitu djece ili kampanja protiv Crkve?
Mnogi su iznenađeni otkrićem pedofilskih nedjela koje su počinili crkveni službenici u raznim državama. Vijesti su punile udarne rubrike tiskanih i inih medija. Mnogi su se vjernici i klerici pitali što je to i što će iz toga poslije proizići?
Specifična težina zla koje je na ovaj način izišlo u prvi plan jest u tome što su žrtve maleni, oni koje će za cijeli život ostati obilježeni traumom. I zato nije slučajno da je papa Benedikt XVI reagirao napisavši, po riječima njegovog glasnogovornika o. F. Lombardija u svibanjskoj Kani, pismo Irskim katolicima s iznimnim suosjećanjem i potresenošću kakvo još nijedan papa nije napisao. Koraci koje Vatikan poduzima i u drugim slučajevima dokazane pedofilije pokazuju da se Crkva nedvosmisleno opredijelila za otkrivanje počinitelja u svojim redovima i za njihovo procesuiranje.
Promatrajući naglašen medijski angažman kojim je praćeno otkrivanje pedofilskih „žarišta“, nameću se dva temeljna zapažanja. Prvo što upada u oči jest rezerviranost pedofilskog crimena za pripadnike rimokatoličkog klera. U množini medijskih napisa, gotovo isključivo se govori o zlodjelima koje su počinili katolički svećenici i biskupi. Ako uzmemo u obzir podatke za SAD, iz kojih je vidljivo koliko je malo takvih zlodjela dokazano tijekom sudskih postupaka te da oni predstavljaju minoran udio u ukupnom broju pedofilskih zlodjela (usp. http://www.katolici.org/kolumne.php?action=c_vidi&id=16119), onda se nameće zaključak da se ovdje radi o svojevrsnoj „pedofilskoj kampanji“ kojoj je za cilj kao glavne aktere u prvi plan istaknuti upravo pripadnike klera RKC. Selektivnost i upornost u stavljanju nedokazanih optužbi na prve stranice listova, a često se radi samo o neargumentiranim nagađanjima, stvara dojam da su posrijedi istrage i izvještavanja kampanjske naravi. Stoga ne čudi da spomenuti o. Lombardi navodi primjere uglednih Židova, kongresmena Koch-a i intelektualac Juaristi-a, koji smatraju kako se ovdje radi o manifestaciji antikatolicizma odnosno pokušaju istjerati katolike iz javnog života.
Drugo zapažanje usmjereno je žrtvama pedofilije. Neobično je da se u cijelom pedofilskoj aferi premalo pažnje posvećuje žrtvama. Pogotovo ako uzmemo u obzir da žrtve kleričkih zlodjela čine neznatan broj u odnosu ukupan broj žrtava kojih je svakih dan sve više. O njima nitko ne govori. Ne raskrinkavaju se mehanizmi vrebanja na djecu u prosvjetnim institucijama, sportskim klubovima, kulturno-umjetničkim i inim društvima... Kao da pedofilija počinje i završava sa zlodjelima katoličkih svećenika. Kao da druga djeca, koja zapravo čine većinu, nisu žrtve i ne ostaju ranjena. Prema spomenutim podacima američkih istraživanja, u istom periodu u kojem je zbog pedofilije osuđeno 100 katoličkih svećenika, osuđeno je i 6000 nastavnika tjelesnog odgoja i sportskih trenera. Koliko je pripadnika drugih profesija zastupljeno među osuđenicima, za sada nije poznato. No, svi skupa čine tek trećinu ukupnih pedofila jer, prema podacima vlade SAD-a, dvije trećine djece biva napastovano u krugu obitelji ili najbliže rodbine! Tko će brinuti o ovom, većem „dijelu kolača“?
Odraz na Crkvu
Što će biti sa Crkvom, pitaju se neki? Komentatorica Wall Street Journal-a Peggy Noonan, iako smatra da RKC treba biti zahvalna medijima na njihovom nepristranom „služenju“ tijekom ove „pedofilske kampanje“, ipak drži da je Crkvu pogodila katastrofa koja će trajati barem jednu generaciju.
S obzirom na višeslojnost Crkve, čini se će njezina reakcija ipak biti drugačija. Za razliku od raznih intelektualno superiornih „pogleda odozgo“ ili socioloških „analiza izvana“, onaj tko je unutar Crkve bolje zna kako diše njezino biće. Iako je u biti dinamička, njezina slojevitost ipak daje razaznati tri sfere. Prvu čini solidniji dio naroda Božjeg kojem je jasno što i zašto vjeruje, i stoga ne brine za ono jedino što još za sada ne može znati – kolike mu je žrtve na putu vjere položiti! Druge dvije sfere se formiraju od onih koji danas manje znaju i vjeruju, ali će već sutra, zahvaljujući zovu Duha Božjeg ili mudrosti ovog svijeta, krenuti bliže ili dalje Crkvi. Jedni će putovati prema statusu solidnijih vjernika, a drugi će ostati još neko vrijeme udaljeni ili će se još drastičnije udaljavati.
Što može navesti nekoga da se u ovakvim okolnostima približava Crkvi? Iako se može raditi i o reakciji na nepravednost „pedofilske kampanje“ koja se vodi protiv RKC, ona neće biti presudna. Tek približavanje konkretnom, živom tkivu Crkve te iskustvo njezine otvorenosti i susretanja u kristovskom ozračju čovjekoljublja može osigurati čvršći korak u dublje zajedništvo s njom. Njemački teolog J. B. Metz kao jednu od perspektiva crkvenog razvoja ističe compassio – Isusovu suosjećajnost. Jer, veli on, Isus nije svoj pogled prvo usmjeravao na grijeh drugoga, nego na patnju drugoga.
Što može Crkva?
Pružajući sućut žrtvama, po uzoru na papu Benedikta, Crkva doista postaje onakvom kakvom je Isus zamišlja: sol zemlje i svjetlost svijeta. Suosjećajnost je Crkva pozvana živjeti ne samo za žrtve kleričke pedofilije. Svaka žrtva, bez obzira na identitet počinitelja, nosi ranu i trpi bol, u svakoj trpi Krist, raspet sljepoćom i zlom grijeha. I zato, za razliku od predstavnika modernih „dušobrižnika“ koji su vrh svojih antipedofilskih strelica usmjerili na kampanju protiv Crkve i mirno spavaju kad se radi o ogromnoj većini drugih počinitelja i žrtava, Crkva si ovakvu „opuštenost“, ne može dopustiti. Ako ništa drugo, može barem govoriti i ukazivati na ono što se s djecom događa, a o čemu drugi, inače navodni humanisti, za sada nemaju interesa govoriti. Ako ozbiljno prione uz onu Isusovu što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste (Mt 25,40), imat će se itekako gdje zauzeti za prevenciju pedofilije tj. očuvanje malenih od mogućeg zla, bez obzira na to tko bi mogli biti eventualni počinitelji. Time će posvjedočiti koliko je ljubav na koju je poziva njezin Učitelj dublja, sveobuhvatnija pa, u konačnici, i humanija od novovjekog, raznim interesima opterećenog, humanizma.
Sa vjerničkog gledišta, svako dijete koje je na ovaj način ranjeno predstavlja ranu na tijelu Crkve i njezinog poslanja. Svaki klerik koji je na ovaj način nanio zlo djetetu, nanio ga je i svojoj Crkvi i svom osobnom identitetu. Stoga je potrebna suosjećajnost koja moli i podržava odmjeravanje kazne, pokoru i obraćenje onih koji su nedjela počinili. U mjeri u kojoj narod Božji bude imao takve sućuti, očitovat će novo lice Crkve onima koji danas određuju svoje usmjerenje i koji se također nadaju milosrđu za teret vlastitih savjesti.
Paradoksu svijeta koji tone u „ravnodušnost i njegovanu apatiju“ (J.B. Metz) i stoga vodi „kampanju“ u kojoj na prvom mjestu nisu žrtve (!), kao lijek bi dobro došla ovakva suosjećajnost. Njome bi Crkva ne samo ostala na tragu one Kantove da „čovjek nikada ne smije postati sredstvo nečijeg djelovanja nego uvijek mora biti samo svrha“ i time korigirala bešćutnost dosadašnje „pedofilske kampanje“, nego bi, živeći bogoljublje djelima čovjekoljublja, u isto vrijeme išla prema ispunjenju svog poslanja. Gospodinov život i riječ i u ovako tegobnim trenucima Crkvi otvara prostor ne samo da preživi i živi za sebe, nego da može biti svjetlo svijeta. Ako želi biti Njegova...
Ivica Čatić
Ivica Čatić
