PETROVARADIN (TU) – Mjesečna duhovna obnova svećenika Srijemske biskupije, koju predvode svećenici biskupije, održana je 12. studenoga 2013. godine u Petrovaradinu.

      Već u Isusovo vrijeme, u sinagogi, bio je običaj da se daje čitati Sveta pisma u krug svima koji bi mogli nešto doprinijeti za zajednicu. Tako čitamo i o Isusu i o apostolima. Ove godine u Srijemskoj biskupiji držimo se toga običaja prilikom redovnih duhovnih obnova. Ovaj puta na mjesečnoj duhovnoj obnovi svećenika ove biskupije 12. studenoga 2013. godine predavač je vlč. Marko Lončar, župnik u Srijemskim Karlovcima i vicekancelar Srijemske biskupije, koji kolegama svećenicima iznosi želju svetog Pavla, da se zajedno ohrabrim zajedničkom vjerom, vašom i mojom (usp. Rim 1,12).

      Na početku duhovne obnove Lončar je podsjetio da je staro crkveno pravilo:  „Prenesi ono što si meditirao“. U obredu svećeničkog ređenja daje se Sveto Pismo ređeniku uz opomenu: pazi što čitaš, usuglasi svoj život s pročitanim, i prenesi drugima što si razumio.

      Nastavljajući izlaganje predvoditelj je izdvojio pojedine teme: Svećenik čini što su i apostoli činili; Budi malen među svojom braćom; I ne zaboravite siromaha.

Svećenik čini što su i apostoli činili, bila je prva poticajna tema. Apostol Pavao u svojim poslanicama poučava, kara, moli i opominje. Jednako uči i Timoteja i Tita u pastoralnim poslanicama, da budu uporni „u zgodno i nezgodno vrijeme“. Uza sve opomene i životne naputke, Pavao dodaje i svoj portret, i to prilično nametljivo. U pitanju o hrani žrtvovanoj idolima, Pavao se smatra slobodnim, ali zbog slabe braće neće jesti mesa dovijeka. O grešnicima i opravdanju – Pavao poučava načelno, ali daje i svoju životnu ispovijest o svojoj nedostojnosti. Kada govori o uskrsnuću sebe naziva nedonoščetom da bi istakao Božju milost po kojoj jest apostol. Kada govori o radu i neradu ističe svoj primjer: nismo ničiji kruh badava jeli.

      U evanđeljima se spominju i dobre i loše osobine apostola, da se ne bi smutili oni što nisu savršeni: njihova nevjera – da im je vjera barem kao zrno gorušičino; sporost apostola – zar još ne shvaćate; nadmetanje, tko je najveći – Isus stavi dijete među njih za primjer; pa zavist desetorice protiv dvojice; pa uporno pitanje „kad ćeš uspostaviti svoje kraljevstvo“, pa bijeg u vrijeme muke, pa trostruko zatajivanje ...

      Sve je ovo zapisano kako mi ne bismo izgubili nadu da će od nas nešto biti. I, da jedni druge potičemo na slušanje Isusova poziva: „idi za mnom“. Poziv onoga, koji je „prošao zemljom čineći dobro“.

      U nastavku duhovne obnove predvoditelj Lončar je naglasio: Budi malen među svojom braćom. Čitaj Sveta pisma u Božjoj zajednici, kako su i napisana, jer Duhom Svetim potaknuti pisali su sveti Božji ljudi. Timotej treba sam čitati Sveta pisma i posvetiti se poučavanju da spasi i sebe i svoje slušatelje. To je model svakog svećenika. Po mudrosnoj literaturi, među ljudima je omiljen čovjek koji ponizno vrši svoju službu (usp. Sir 3,17). To je plod općeljudskog iskustva. No, imamo i primjer našega Spasitelja, koji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge (usp. Mt 20,28). I kao što je Isus poučavao o mnogo čemu tako i njegov sluga. Katekizam po odredbi Tridentinskog sabora opominje: Ponekad je potrebno da župnik poučava slušaoce o stvarima koje su nižega ranga i manje vrijedne. Neka ne posustane stoga u žaru poučavanja. Jer, kad je Vječna Riječ uzela obličje našega grješnoga tijela, da nam pokaže sve putove nebeskoga života, koga onda neće goniti ljubav Kristova, da postane malen među svojom braćom, te im preda ne samo Evanđelje Božje, nego i svoju dušu (Predgovor, nr. 11).

      Da naglasi brigu za siromahe Lončar je uzeo poticaj: I ne zaboravite siromaha. Bog je milosrdan. Oprašta grijehe na zagovor Mojsija. Ali On je i naše najveće dobro. Ne može se služiti Bogu i bogatstvu. Srebroljublje je korijen svakoga zla. Milosrđe – dobro organizirano, važan je vid nasljedovanja milosrdnoga Boga. Bog oprašta narodu „zlatno tele“, ali ga uvijek poziva na milosrđe. U tome smislu su socijalne uredbe Staroga Zavjeta: 1. milostinja prema siromasima, 2. sedma godina otpuštanja dugova, i 3. jubilarna godina ponovne raspodjele zemlje.

      O siromahu Ps 9. veli da „neće pasti u zaborav dovijeka“. Neće siromaha zaboraviti On, čije se ime ne smije uzalud spominjati! Još više! Siromahova parnica protiv izrabljivača – Božja je parnica (usp. Ps 74). Boga vrijeđa, tko prezire siromaha (usp. Izr 14). Sveto Pispocitira opće-ljudsko iskustvo u korist siromaha: Tko umnožava bogatstvo svoje lihvom i pridom, skuplja ga onomu tko je milostiv ubogima (usp. Izr 28,8). Siromahova mudrost spašava grad (Prop 9). Kućni mir najveće je blago – po njemu su bogataš i siromah izjednačeni u sreći, ako im Gospod dade vrsnu ženu (usp. Sir 26). Siromah je na posebni način Božja svojina, kako čitamo u Ps 74: „Ne predaj jastrebu život grlice svoje i život svojih siromaha ne zaboravi zauvijek!“

      Evo, par nedjelja zaredom imali smo za razmatranje društveni nauk naše svete vjere. Vjera naša nastoji prožeti cijelo društvo. Imajmo na umu prispodobe o kvascu, o soli, o svjetlosti svijeta!

      U posljednje nedjelje čitali smo o „socijalnim grijesima“, ali počinjenim iz nemara. To su „bezbrižnici“ kojima je poslan prorok Amos, i bezimeni „bogataš“ iz Isusove priče o Lazaru. Bezbrižnici i bogataš ne čine ništa direktno protiv siromaha. Oni se mogu pravdati: „nisam oteo“ i „nisam ukrao“! Po tome mogu biti slični mnogim našim suvremenicima, bogatašima. Ali, jao, sličniji su i svakome od nas daleko više nego nam je drago priznati. Ti „bezbrižnici“ nisu sudjelovali u Božjoj dobroti i brizi za cijeli svijet. Čut će riječ suca svega stvorenja: „Što god ne učiniste jednome od moje najmanje braće, ni meni ne učiniste“ (Mt 25,46).

      Bogataš iz evanđelja nema imena, to jest nema časti ni pred ljudima, a niti pred Bogom. Siromah se naziva imenom „Lazar“, da se istakne njegova čast. Bogataš dobiva grobnicu, a Lazar Kraljevstvo nebesko.

      I još jednu misao, povezanu s ovom temom, iznio je predvoditelj svećenicima, a to je riječ o zajedničkoj molitvi. Kako se moli, tako se vjeruje, latinski Lex orandi – lex credendi. A zakon moljenja u moralnom smislu je „zakon življenja“. U molitvi Oče naš „moj Bog“ je istodobno Bog i moga bližnjega, Bog svakoga čovjeka! Zato dosljedno molimo i „kruh naš“ daj „nama“ danas; ne molimo samo za sebe, nego i za svoje bližnje. Ne želimo biti kao oni koji se goje za dan Božje osude. O istima prorok Jeremija govori: „Njihove su kuće pune grabeža; postadoše tako veliki i bogati, tusti i ugojeni ... ne mare za pravo sirotinje. Pa ja to da ne kaznim!? – govori Gospodin“ (Jer 5,28).

      Ovi „bezbrižnici“ prave se da ne znaju volju Božju, i prave se da se potrebe drugih njih ne tiču. Ovakvo „hinjeno neznanje i tvrdoća srca ne umanjuju voljni značaj grijeha, nego ga naprotiv povećavaju“ (KKC 1859).

      Da zaključimo s KKC: „Riječ je o 'našem' kruhu, 'jednomu' za 'mnoge'. Siromaštvo prema Blaženstvima jest krepost dijeljenja: poziva na zajedništvo i dijeljenje materijalnih i duhovnih dobara, ne prisilom, nego iz ljubavi, da obilje jednih namiri oskudicu drugih (usp. 2 Kor 8,1-15 i KKC 2833).“ Otvori nam Gospode, oči, da vidimo braću u potrebi, potakao je Lončar.

      Duhovna obnova zaključena je kratkim klanjanjem i razmatranjem u crkvi Svetog Jurja mučenika u Petrovaradinu o dvije slike posljednjeg suda, jedna na ulazu katedrale u Bernu – za sve vjernike i druga na kneževskom ulazu katedrale u Bambergu – za svećenike i biskupe koje također može đavao odvući u pakao. Zato je upriličeno zajedničko pjevanje srednjovjekovne pjesme „Dies ire“ „U dan onaj, u dan gnjeva ...“, što se pjeva između svetkovine Krista Kralja i prve nedjelje Došašća.

                                                                             Tomislav Mađarević

Tomislav Mađarević