Lazar Lihvarček rodom iz Maradika, iako već decenijama ne živi u svom rodnom mjestu, rado se prisjetio kako se Božić slavio dok je on bio dijete
Adventsko i božićno vrijeme bude uspomene iz djetinjstva. To je vrijeme ispunjeno brojnim običajima, od kojih su neki, nažalost, zaboravljeni, a neki se čuvaju još i danas.
Adventski dan je uvijek počinjao jutarnjom misom, zornicom, koja je bila u 6 sati. Na prvo zvono u 5 sati mama bi nas djecu budila, da bi do pola 6 krenuli u crkvu. Tada je bilo mnogo hladnije u ovo doba godine i bilo je snijega. U ono vrijeme nije bilo futrovanih cipela nego gumene čizme „batinine“ Borovo. I nije se nitko od roditelja bunio da se djeca moraju rano buditi, nego nam je to bila radost i veselje. Naroda je u crkvi bilo puno, tako da mi djeca nismo ni pomišljali sjesti u klupe. Običaj je bio da muškarci sjede na desnoj strani, a žene na lijevoj.
U to vrijeme su u Maradiku bile časne sestre Klanjateljice Krvi Kristove. Sestra Simplicija je svirala na koru, a s. Tihomila je bila s nama djecom, pjevala i animirala nas. Na kraju svake mise stavljali smo slamčice u kutiju za jaslice. Natjecali smo se tko će na kaju imati više slamčica. Poslije mise bi dobili i bombonu, ali sam jednu. Bili smo ipak prezadovoljni. Nakon povratka sa zornice, mama bi pripremala čaj i langoš lepinje, a onda bi odlazili u školu. Tako je bilo sve do Badnjaka.
Časna sestra nas je učila izraditi nakit za bor. Zapravo tada nije bilo borova za kupiti, a nije bilo ni novaca. Odlazilo se na Frušku goru u šumu odrezati jednu granu od bora, fenju, koja se stavljala na zid. A za blagdan sv. Barbare ili Lucije sijalo se žito na tanjurić.
Za Badnjak se postilo i pripremalo za Božić. Toga dana bi se fenja stavila na zid. Kupovalo bi se „frtalj kile“ „salon“ bombona u štanicli, za
njezino kićenje. Tome svemu smo se radovali mi djeca i sve bi to završavali prije večere. Tata i mama bi taj dan otišli ranije u štalu namirti blago, do prvog sumraka. Tada bi se stol pripremio za večeru: rezanci s makom, koje smo zvali gube, grah salata, orasi, med i bijeli luk.
Tata bi u ponjavu pripremio slamu, pokucao na vrata i rekao: „Faljen Isus i Marija. Sretna vam badnja večer.“ Raširio bi slamu po podu. Pomolili bi se i počela bi večera.
Za Badnjak su u Maradiku išli i betlemaši čestitati Božić, koje smo mi zvali „garidoši“. Pošto u Maradiku žive i Hrvati i Mađari, kod Hrvata bi čestitali na hrvatskom, a kod Mađara na mađarskom jeziku. U 12 sati, tj. u ponoć, je počinjala misa polnoćka, a nakon nje čestitali bismo jedni drugima Božić.
Lazar Lihvarček
