U župnoj crkvi svetog Roka u Petrovaradinu 5. rujna otkrivena je spomen–ploča redovnici iz reda Milosrdnih sestara sv. Križa Amadeji Pavlović (1895.–1971.), u prigodi spomena 50. obljetnice njezine smrti. Amadeja Pavlović (svjetovno ime joj je bilo Karolina) krštena je u ovoj crkvi. Ploču su otkrili poglavarica ove Družbe s. Valerija Široki i župnik župe sv. Roka preč. Marko Loš, tijekom Mise koju je služio srijemski biskup mons. Đuro Gašparović sa svećenicima Srijemske biskupije.

U prigodnoj homiliji mons. Žuro Gašparović je istaknuo veličinu vjerničkog života koji imamo kroz lik i djelo s. Amadeje Pavlović, te kako je riječ o primjeru koji nikada ne gubi sjaj svjedočanstva.

Mi vjernici znamo da je Bog iznad svega i da je Božja sila jača od svakoga zla. Zato se ne plašimo niti izvanjskih nevolja niti vlastitih slabosti. Mi se jednostavno trudimo i nastojimo Božjom snagom činiti dobro. I onda, znamo, Bog u nama i po nama djeluje. On na poziva, vodi i šalje. Zato i kod ovoga slavlja  ove svete mise nastojimo prisjetiti se onoga što nam Isus poručuje i molimo Gospodina milost da budemo njegovi vjerni suradnici njegova djela spasenja. Povezujemo današnje slavlje s Majkom Amadejom Pavlović  koja je povezana s Isusom Kristom a čiju 50. obljetnicu smrti ove godine obilježavamo. Ona je ostvarivala u životu sve ovo spomenuto i još više toga.

Rođena je u Petrovaradinu 28.I.1895. gdje je i krštena u ovoj crkvi svetog Roka. Krsno ime joj je bilo Karolina. Otac se zvao Alojzije Pavlović, a majka Franca rođ. Ambrišak, oboje rodom iz Petrovaradina. Potjecala je iz ugledne, pobožne građanske obitelji u Petrovaradinu, živopisnom mjestu fruškogorskoga kraja, tik uz rijeku Dunav, u sjeni prošteništa drage Tekijske Gospe. Roditelji su živjeli s tri sina i tri kćeri, u najljepšoj slozi i ljubavi. I te, vanjske okolnosti, utjecale su na oblikovanje Karolinina karaktera. Bila je izvanredno živahno dijete. Nakon završene trgovačke škole, primila je namještenje u Zemunu te je uzela jednoga brata k sebi i brinula se za njegovo školovanje. Bilo je to prvi put da je ostavila roditeljski dom. Bilo joj je teško u velikom gradu, ali misao da će time pomoći obitelji, davala joj je jakost i radost. U Zemunu je stupila u Marijinu kongregaciju i poučavala je podmladak.

Možemo samo zamisliti apostole na početku njihova misijskog djelovanja. Tako zamišljamo i Karolinin budući život. Toliki veliki svijet pred apostolima, a oni maleni i obični ljudi. Pa ipak su krenuli. I učinili velike stvari. Tako je činila i Karolina. Ne trebamo se plašiti. Ako smo s Bogom, ako smo na njegovoj strani bit će s nama i njegova zaštita. Ne treba se plašiti ovoga svijeta niti životnih poteškoća. Tako se dogodilo i Karolini budućoj majci Amadeji.

Na svetu misu Karolina je išla u bolničku kapelicu Milosrdnih sestara svetog Vinka. Tamo je u njoj nikla klica redovničkoga zvanja. Bila je neizmjerno sretna kad joj je ispovjednik protumačio da su sklonost i želja za redovničkim staležom već znakovi zvanja. Osjećala se pozvanom u zatvoreni samostan i tu je želju izrazila svojoj obitelji. Kako se moglo i očekivati, njezini se nisu
protivili. No, kad je časna sestra Vladimira zaključala vrata iza njezina ulaska 1922, tako je plakala da je jedva mogla riječi progovoriti. Ipak je znala da nas u prvom čitanju ohrabruje prorok Izaija: Recite preplašenim srcima: Budite jaki. Ne bojte se. Evo Boga vašega, odmazda dolazi. Tamo gdje je svjetlo Isusova uskrsnuća nema mjesta strahu. Božji dolazak otklanja strah. On ulazi u tvoje probleme, u tvoj život, u tvoju obitelj kako bi te spasio. Nema situacije u života koja je veća od Boga. Moliti nam je da Isus uđe u naše životne pustinje i dade nam izvor svoga milosrđa.

Godine 1922. stupila je u samostan u Đakovu. U samostanu je završila učiteljsku školu, a kasnije i visoku pedagošku školu u Zagrebu. Majka Amadeja 15. kolovoza 1926. polaže Prve zavjete a doživotne 15. kolovoza 1932. Po Isusovu poslanju 1943. preuzima službu provincijalne poglavarice.

U danima rata i nemira, u vrijeme straha i nesigurnosti, živo čeznemo za Isusovom blizinom i za djelotvornošću njegove otkupiteljske ljubavi. Tada majka Amadeja obilazi sestre u svim mjestima. U suradnji s nadbiskupom Stepincem sačuvala je redovničko odijelo, a uz pomoć biskupa Antuna Akšamovića izborila se da se 1945. sačuva provincijalna kuća koju su komunisti htjeli uzeti za svoje potrebe.

Majka Amadeja je vjerovala da je Isusu stalo do nas i željela je ostati u njegovoj službi kao nositelj vjere, kao molitelj nade, kao službenik njegove ljubavi. Željela je govoriti u njegovo ime, nositi drugima nadu i radost, biti oruđe njegova mira. Prepoznala je Isusa, u današnjem evanđelju kao onoga koji sve čini dobro, koji svima čini dobro. Donijeli su Isusu bolesna čovjeka, bio je gluh i nijem. Ima toliko lijepih pojedinosti u ovoj zgodi. Tu su dobri ljudi koji su mu pomogli da dođe do Isusa. Prepoznala je Majka Amadeja u tim ljudima sebe i druge kada su u službi ljubavi. Da bi mogla svima činiti dobro bile su joj potrebne njezine ruke, srce, optimizam. Zato je pomogla i spasila jedanaestogodišnju židovsku djevojčicu Zdenku Bienenstock Grünbaum i druge Židove za vrijeme holokausta. Tu su bile i majke s novorođenom djecom u bolnici. Zato joj je posthumno dodijeljeno priznanje: “Pravednik među narodima” 23. ožujka 2009. godine.

S. Amadeja Pavlović je napisala: “Znati sebe zaboraviti, trpjeti i žrtvovati se za druge, to je veliki apostolat ljubavi. Taj nas čini ne samo da svjedočimo za Krista, nego da mu postanemo slični.” Iznenada je preminula u Sušaku 26. studenoga 1971.

Iz života majke Amadeje možemo naučiti prije svega kako se vjernik postavlja prema životu općenito, kako se praktički živi vjera u Boga i Njegovu Providnost. Majka Amadeja nije gubila vrijeme na nevažne stvari. Ona je iz obitelji baštinila vjeru, naučila moliti, živjeti u Božjoj prisutnosti. Obitelj je gnijezdo u kojem rastu, ne samo odrastaju djeca nego na primjerima roditelja rastu u vjeri, stječu povjerenje u Boga i čovjeka, uče kako se živi.

Poštovana sestro provincijalna poglavarice Valerija pozivam Vas da otkrijete ploču na kojoj piše:

U OVOJ JE CRKVI KRŠTENA KAROLINA PAVLOVIĆ,

ROĐENA 28. 1. 1895.

REDOVNIČKIM IMENOM S. MARIJA AMADEJA

U SAMOSTANU SESTARA SV. KRIŽA U ĐAKOVU

POLOŽILA JE PRVE ZAVJETE 15. 8. 1926.

PROVINCIJALNA POGLAVARICA OD 1943. DO 1955.

PROGLAŠENA PRAVEDNICOM MEĐU NARODIMA 23. 3. 2009.

UMRLA U RIJECI, NA SUŠAKU 26. 11. 1971.

O 50. OBLJETNICI SMRTI, SPOMEN PLOČU POSTAVLJAJU

MILOSRDNE SESTRE SV. KRIŽA IZ ĐAKOVA

OVA ŽUPA SV. ROKA I SRIJEMSKA BISKUPIJA

Petrovaradin 2021.

Nakon homilije i poziva mons. Đure Gašparovića uslijedilo je svečano otkrivanje spomen–ploče. Za vrijeme svečanog otkrivanja ploče milosrde sestre svetog Križa prigodno su zapjevale himnu Družbe Pjevaj Bogu zavjet svet...

Karolina Pavlović je rođena u Petrovaradinu u građanskoj obitelji od oca Alojzija i majke Franjke Ambrišak, a nakon školovanja u Novom Sadu i rada u Zemunu priključila se časnim sestrama u Đakovu. Završila je učiteljsku i višu pedagošku školu u Zagrebu. Radila je kao učiteljica u Državnoj osnovnoj školi i u  građanskoj školi koju su časne sestre držale u Đakovu. Imenovana je predstojnicom Družbe Milosrdnih sestara Svetog Križa 1940. godine i tu dužnost obavljala je do 1955.

Spasila život djevojčice

Kako se navodi u dokumentaciji Memorijalnog centra Yad Vashem, Amadeja Pavlović je osobnim zalaganjem i inicijativom spasila život židovske djevojčice Zdenke Bienenstock koju je pod lažnim imenom sakrivala u samostanu u Đakovu, a da to nisu čak znale ni ostale časne sestre. Zdenkina obitelj ubijena je u nacističkim logorima smrti, bez obzira na to što se pokrstila i prešla u katoličku vjeru. Jedanaestogodišnju Zdenku iz Osijeka je u lipnju 1941. u Đakovo doveo svećenik Alfred Hoelender i predao je Amadeji. Ona ju je sakrivala u samostanu, pod lažnim imenom, do svibnja 1945. Prisustvo devojčice predstavljalo je izuzetnu opasnost za samostan, koji je istovremeno jedno vreme bio i štab njemačkih vojnika.

Zdenka se poslije rata iselila u SAD. U travnju 2008. uputila je molbu Memorijalnom centru za žrtve Holokausta Yad Vashem da se Amadeji Pavlović dodjeli priznanje „Pravednik među narodima“ koje Država Izrael dodeljuje nežidovima za koje je dokazano da su spašavali Židove tijekom Holokausta. To je i učinjeno. Priznanje je uručeno hrvatskoj provinciji Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu 23. ožujka 2009.

U dosjeu Amadeje Pavlović se navodi se da je „uspjela da uvjeri ustaške poglavare da iz tranzicijskog logora za židovske žene i djecu, u kome su mnogi umrli od gladi i zaraznih bolesti dok su čekali premještaj u koncentracijske logore, dozvole da primi trudnu i bolesnu Židovku u posebno bolničko krilo samostana sestara u Đakovu“. Na isti način je, navodi se, pomogla spasiti mnoge žene.

Život kao najveća vrijednost

Govoreći o s. Amadeji i njenom životu, s. Valerija Široki je rekla na otkrivanju spomen–ploče da su u Petrovaradinu udareni temelji njezinog kršćanskog života.

Majka Amadeja nas iznad svega uči o hrabrosti u vjeri. Vjera se uči u životu, i to na primjerima drugih ljudi. Sve drugo su uradili drugi, pa i inicijativu da se ona proglasi 'Pravednicom među narodima', rekla je je ona.

Sestra Amadeja je usprkos svemu negativnom posvedočila da je život bez obzira na vjeru i naciju najveća vrijednost i to je svojim djelom i konkretnim činom i pokazala. Drago mi je da su je Petrovaradin i časne sestre otrgli od zaborava. Volio bih da i u drugim lokalnim i crkvenim zajednicama imamo slične inicijative kako bismo vrijednu baštinu vezanu za zaslužne pojedince memorirali, rekao je Tomislav Žigmanov, predsjednik DSHV-a.

Drago mi je da ovakvim događajima prisustvuju i predstavnici Grada Novog Sada, što pokazuje koliko je on europski. Siguran sam da nas ovakvi događaji zbližuju i da pomažu poboljšanju odnosa srpske i hrvatske zajednice, kazao je prije Mise Goran Kaurić, vijećnik HNV-a i zamjenik pokrajinskog tajnika za kulturu, informiranje i odnose s vjerskim zajednicama.

Gradonačelnika Novog Sada Miloša Vučevića predstavljao je njegov izaslanik i šef kabineta Žarko Mićin.

Kao grad mira i tolerancije, Novi Sad će uvijek podržavati ovakve događaje koji doprinose zajedništvu i boljem razumijevanju svih građana koji u njemu žive, napisao je Mićin na Twitteru. 

Ovom događaju nazočili su i predstavnici hrvatske diplomacije u Srbiji, članovi DSHV-a koji sudjeluju u tijelima Skupštine Novog Sada, HKPD-a Jelačić iz Petrovaradina i Grada Novoga Sada.

Poslije Mise, časne sestre iz Đakova obišle su svetište Gospe Tekijske, gdje im je o istom govorio rektor Ivan Rajković, zatim crkvu Uzvišenja sv. Križa i Petrovaradinsku tvrđavu.

Tekst: Marko Tucakov/Ivica Zrno

Fotografije: Marko Tucakov/Mirko Turšić/Ivica Zrno