PREMINUO MR. SC. MARKO TOMIĆ

ĐAKOVO (TU) - U srijedu, 30. srpnja 2014. u KBC-u u Osijeku preminuo je mr. sc. Marko Tomić, svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije i profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu. Mr. sc. Tomić rođen je 28. studenoga 1952. u Harkanovcima. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1977. u Đakovu. Bio je zamjenik župnika u Harkanovcima i duhovni pomoćnik u Osijeku 1. Nakon studija u Rimu djeluje kao profesor na gimnaziji J. J. Strossmayera i Visokoj bogoslovnoj školi, danas KBF-u u Đakovu. Vršio je službu rektora samostanske crkve Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu. Bio je glavni i odgovorni urednik Vjesnika Đakovačke i Srijemske biskupije. Sprovodni obredi bit će u petak, 1. kolovoza 2014. s početkom u 16 sati na gradskom groblju u Đakovu. Poslije ukopa uslijedit će misa zadušnica u đakovačkoj katedrali.

INTERVJU SA MLADOMISNIKOM PAVLOM MIKULČIĆEM

PETROVARADIN (TU) – U srijemskom svetištu Gospe Snježne na Tekijama kod Petrovaradina  25. i 26. srpnja proslavljene su tzv. "Male Tekije" na blagdan svetog Jakova, apostola i spomendana svetih Joakima i Ane, čiji se spomendan u ovome Svetištu slavi punih 260 godina. Svete mise, u dva dana je predvodio mladomisnik vlč. Pavao Mikulčić, iz Slavonskog Broda. Tom prilikom mladomisnik vlč. Pavao Mikulčić je dao intervju u Tiskovnom uredu Srijemske biskupije:
- Željeli bi upoznati Vas, tko je Pavao Mikulčić?
Pavao Mikulčić je mladi svećenik, koji je danas dvadeset osmi dan da sam svećenik, dakle još ni mjesec dana. Rođen sam 7.02.1990. godine, imam 24 godine najmalađi sam svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije, pa i šire, nisam siguran za Hrvatsku, ali među mlađima sam svakako. Rođen sam u Slavonskom Brodu, odrastao u Bukovlju kod Slavonskog Broda, u sujednom selu Vranovcima završio sam osnovnu školu, i nakon osnovne škole meni je već tada bila želja otići u malo sjemenište u Zagreb na Šalatu. Moji roditelji nisu bili previše zainteresirani za tu ideju, govorili su mi da sam premlad i to su mi zabranili da odem. I u razgovoru sa župnikom ni on nešto nije previše insistirao na odlasku na Šalatu. Tako da sam ja završio srednju školu u Slavonskom Brodu, 2004. godine upisujem gimnaziju, a 2008. godine završavam gimnaziju „Matije Mesića“ u Sl. Brodu. Kroz cijeli taj period od djetinstva do srednje škole prati me želja za svećeničkim pozivom. Roditelji su mi Drago i Marica, moje svećeništvo njima nikada nije bilo želja, oni nisu ni pomišljali da će imati sina za svećenika. Mi jesmo katolička obitelj, moji roditelji nisu bili presretni zbog moga odlaska u sjemenište, isto tako oni nisu mi nikada branili da ja odem u sjemenište, osim malog sjemeništa što je tada to i razumljivo. Otići u Zagreb sa 14 godina, a danas bi se i dalo promišljati o ulozi tih malih sjemeništa, što ja imam svoje mišljenje o tim malim sjemeništima, koje se kasnije iskristaliziralo, no dobro to je druga tema. Tako da sam ja zahvalan što je Bog preko njih mene ostavio kod kuće, još što mi je dao mogućnost da steknem znanja u gimnaziji, da steknem prijatelje, poznanike, da proživim tu mladost u jednom svetovnom okruženju, da tako svoj poziv još iskristaliziram. Roditelji su mi bili uistinu jedna svesrdna pomoć, potpora, oni su me pratili podržavali tijekom cijelog mog obrazovanja. I na kraju kada su oni vidjeli da sam ja sretan u pozivu koji sam ja izabrao , onda su i oni bili presretni, prezadovoljni da sam pronšao svoj životni put.
- Kada ste osjetili poziv i kako ste se odlučili odazvati tome pozivu?
Ja sam onaj svećenik koji je poziv osjetio od malih nogu, i koji se tome pozivu nije odupirao. Dakle ja sam osjetio da me Bog zove i da ja evo želim biti svećenik. Što znači to od malih nogu osjetiti poziv? Jasno da ja kao mali nisam znao što znači biti svećenik u onom pravom ontološkom smislu, ali sam imao afinitete prema crkvi, prema svećeništvu, dok su druga djeca igrala nogomet i drugo, ja sam se znao povući i igrati se svete mise. Kasnije kada sam odrastao, odrastao je u meni i taj poziv, odrastalo je to moje shvaćanje svećeništva koje se odmicalo od onih igara i krpa, i gledalo je samu bit svećeništva. To je uzvišeno, da ja kao čovjek od kruha i vina mogu ljudima donijeti živoga Boga, da ja ih u ispovjedi mogu pomiriti s Bogom, da ih u ispovjedi mogu osloboditi tereta koji nose. To su neke stvari koje su mi kasnije počele zaokupirati glavu, misli, i koje su me počele usrećivati kada bi o njima mislio. Taj poziv je u meni bio stalno prisutan u različitim životnim etapama različitim intezitetom, ali on nikada nije iščeznuo nego je uvijek bio tu kao jedan nemir koji me je uvijek terao, kao što je sveti Augustin rekao: “Nemirno je srce moje Bože dok se u tebi ne smiri, “ tako je bilo i kod mene.
- Mladu misu ste služili nedavno, kakvi su vam bili dojmovi i osjećaji tog velikog događaja?
Mladu misu sam služio 12. srpnja ove godine u subotu, osjećaji koje sam ja imao uistinu je teško opisati i zato na samom djelu je Bog. Puno prije pred mladu misu, kada smo odredili datum kada sam razgovarao s kolegama, kada se sjetimo mlade mise uvijek nam je u želudcu nakakav osjećaj treme nervoze, kako će sve to proći. Na dan mlade mise ja sam mladu misu slavio popodne, ja sam se probudio tako smiren, tako radostan, tako opušten. A to je ono što mi je moj župnik govorio pater Ante Šiško rekao: „Vidjet ćeš kako na dan ređenja i na dan mlade mise uistini Bog po molitvama mnogih koji te prate i djeluju daje jedan smiraj, jednu mirnoću da to sve u lijepom miru i lijepom odnosu prema Bogu sve to proslavimo. Na dan moje mlade mise bio je jedan prekrasan dan mira, dan posebnog prijateljstva s Gospodinom, tada sam posebno osjetio Božju blizinu, jer to je uistinu veličanstven dan. U izvanjskom djelu toga slavlja puno se toga podrijedilo, puno se ljudi angažiralo, da bi sve bilo lijepo i skladno. U mojem ushićenju toga dana meni je sve bilo prekrasno, isto tako i ljudi koji su se okupili, kojih je bilo oko dvije tisuće ljudi na slavlju mlade mise. Prisutni su govorili da je mlada misa bila duhovna hrana i ispunjenje, duhovna obnova, gdje je Bog po slavlju mlade mise mladom svećeniku ljudima opet sebe nekako posebnije darovao i približio. Svi su bili oduševljeni puni emocija i duhovnog zanosa. To je važnost mlade mise koja se nadam će biti poticaj nekim mladićima da se ohrabre na svećenički  poziv.
- Zacijelo ste već u počecima imali određenu sliku svećenika, jeste ovako zamišljali svećenički život?
U glavi nam je uvijek jedna slika koju imamo, tako je kod nas u svećeništvu, ali život – realnost je onaj koji te slike koje imamo oblikuje usmjerava namješta. Svećeništvo sam zamišljao pomalo onako u onoj slici koju nam je davao i fakultet. Dolaskom na župu đakonskog praktikuma, to je bila župa Nijemci, gdje sam imao jednog krasnog svećenika velečasnog Tomasa moja slika o svećeništvu se mijenjala, moram priznati da sam imao jednu sliku svećenika koji je onako dosta bio zatvoren prema ljudima, da su se ljudi bojali svećenika. Tu svoju sliku sam mijenjao na đakonskom praktikumu, jer sam dobio sliku odmah i želju i odluku, da ja postanem svećnik kakav je bio i moj mentor, da postanem svećenik koji će biti blizak narodu. Da ću u svako doba dana imati otvorena vrata za čovjeka, da ću biti svećenik koji ću biti jednostavan i biti pristupačan tom čovjeku.To je ono što sam ja kao đakon a i sada vidio i trudim se i želim, osjećam potrebu, da stvarno budem jedan od tih svećenika kojega se ljudi neće bojati, nego kojem će rado ljudi dolaziti. Želim biti svećenik koji će razbijati nekakve predrasude, koji ja neznam zašto su,a svjesni smo da se ljudi boje doći kod svećenika. Želim da se ljudi u prisutvu svećenika osjećaju prijatno, da ljudi osjećaju da sam ja čovjek pozvan od Boga da njima donosi Boga.
- Svoja boravak ste nedavno završili u bogosloviji, što mislite koji su najvažniji temelji u odgoju svećenika?
Ja nisam odgojitelj, ali sam prošao sjemeničku formaciju, ono što je moje osobno mišljenje mi dok smo u bogosloviji mi smo paralelno na fakultetu. Fakultet vas odgaja obrazuje i stavlja naglasak na ono razumsko, na znanje, na učenje, što je svakako potrebno, bez daljne riječi da nam nešto od toga ne treba od toga razumskoga. Ali naša vjera je uvijek povezana između razuma znanja i vjere, a vjera proizilazi ne samo iz znanja, vjera proizilazi i iz molitve, pobožnosti. Stoga mislim da je osnov temelj na čemu se u sjemeništu to mora raditi, na čemu se i sada radi, na molitvi koje treba biti još i više. Tako da u ovoj zajedničkoj molitvi koja jest u sjemeništu prisutna, ali u sjemeništu bogoslove treba odgajati i za pobožnost, dakle to je nešto što nam je važno u svećeničkom životu. Mi skloni nekada pobožnost staviti postrani. Potrebna nam je jedna zdrava pobožnost koja nas uvijek približava Bogu.
- Što biste kao mladi svećenik poručili mladima, a posebice savjet mladima koji razmišljaju o duhovnom zvanju?
Bog je onaj koji nas voli, koji nas ljubi, koji nam daje slobodu. Moja poruka mladima je da žive ovaj život u slobodi i u ljubavi prema svima. Mlad čovjek je onaj koji je razigran koji istražuje svijet, koji je željan otići, izaći, zabaviti se, i sve su to neke stvari koje su normalne u čovjekovom životu i čovjekovoj naravi, tako da ništa od toga nije zabranjeno. Ali mikada da ne zaborave, da u svemo tome mladenačkom življenju i otkrivanju svijeta ne zaborave na Boga koji im daruje slobodu, koji im daruje da se oni kreću međusobno u slobodi u ljubavi u zajedništvu, ali da ne zaborave da ta sloboda ima određene granice. Da ne zaorave da su njihovi životi njihova tijela od Boga darovana i da snjima ne mogu raditi baš sve što su oni poželjeli i što hoće. Neka se oni uvijek sjete da su oni dar Božji i da vjera ta koja ih mora nositi unjihovom životu i u njihovom poslanju. Onima koji žele biti svećenici ili pak redovnici moj poziv je vrlo jednostavan „Ne bojte se“, to je nešto kada god me pitaju za savjet. Probajte ako osjećate da vas Bog zove, probajte odvažite se, budite hrabri, dođite u sjemenište dođite u samostan, jer pred vama su godine i godine formacije, koje nisu jedan dan i postaneš svećenik ili redovnik, jer samostan i sjemenište su  mjesta gdje se taj poziv još kristalizira, gdje poziv raste ili pak možda opada. Tako će osoba možda raspoznati Božji plan sa njegovim životom, tako da ko god ima klicu, osjeća da ga Bog zove neka bude hrabar.
- Kao predvoditelj misnih slavlja na Tekijama u Petrovaradinu kakvi su vaši utisci i dojmovi?
Drago mi je da na blagdan svetog Joakima i svete Ane koji se ovdje na Tekijama časte i štuju, da se ovdje okupio lijepi broj ljudi, kažu da su male Tekije malo posjećene, možda nije puno kao na velikim Tekijama, ali mi je drago da je Gospa roditelji njeni da povezuju okupljaju ujedinjuju ljude, da ih dovode sa različitih strana, da se ljudi tu nalaze, da nalaze tu jedan mir, da se tu pomiruju sa Bogom. Sakrament ispovjedi da tu svećenici ne sjede besposleni. Drago mi je da i u ovom svetištu Gospe Tekijske, da se tu osjeća jedno mjestoposebne Božje blizine, i posebne moći Majke Božje koja svojim zagovorom kod Boga zagovara tolike ljude koji se ovdje mole. Meni ovdje utisci jako ljepikad vidim crkvu koja zajedno sva moli i pjeva, kada vidim ljude crkvi koji nisu samo snuždeni, koji ne čekaju samo da sveta misa prođe nego su u njoj uključeni, e to je onda nešto što me raduje da Bog djeluje po svim tim ljudima koji su željni da ga slave i da ga hvale u svojim životima.
     

                                                                                                                                                                                                                        Tomislav Mađarević

PROSLAVA MALIH TEKIJA

PETROVARADIN(TU) - U najpoznatijem srijemskom svetištu Gospe Snježne u Tekijama kod Petrovaradina  25. i 26. srpnja proslavljene su tzv. "Male Tekije" na blagdan svetog Jakova, apostola i spomendana svetih Joakima i Ane, čiji se spomendan u ovome Svetištu slavi punih 260 godina. Tradicionalno tih dana se svake godine hodočasti u ovo biskupijsko svetište Srijemske biskupije te euharistijskim slavljima, procesijom i prigodnim programom časti se Gospa Tekijska. To je ujedno prigoda za svetu ispovjed. Liturgijska slavlja služena su uoči same svetkovine, u petak 25.07.2014., u 17 sati na mađarskom jeziku i u 19 sati na hrvatskom jeziku.
Uz sudjelovanje mnogobrojnih vjernika hodočasnika iz župa petrovaradinskog dekanata i drugih župa Srijemske biskupije i iz Novoga Sada, započela je proslava u petak 25. srpnja večernjom svetom misom, koju je predvodio mladomisnik vlč. Pavao Mikulčić, iz Slavonskog Broda, u zajedništvu sa svećenicima Petrovaradinskog dekanata i svećenicima iz Novog Sada i Futoga.
U svojoj propovjedi mladomisnik vlč. Pavao Mikulčić je rekao: “Ovo je braćo i sestre blagdan u kojem u kojemu častimo uspomenu Isusovog djeda i bake. Ovo je blagdan u kojem si posvećujemo veličinu Božje moći, ovo je blagdan koji nam ukazuje na potrebu vjera koja ima moć staro neplodno deblo pretvoriti u prekrasno svježe drvo. No, ovaj nam blagdan ukazuje i na važnost prinošenja osobne žrtve Bogu. Uz milosrđe na koji smo pozvani svakodnevno i prema svakome, pozvani smo prinositi i Bogu ugodne žrtve. Ovaj blagdan je i prilika da se sjetimo, svatko od nas svojih baka i djedova, da se sjetimo svojih predaka. Često nam se danas odnos prema starima svodi odbacivanja, “istrpljivanje” njihove prisutnosti, ušutkavanje .... Starije osobe mičemo s njihovih dotadašnjih pozicija u obitelji, te ih stavljamo u neki kutak naše kuće, ne bi li mi bili slobodni živjeti nesmetano. Tu se oni gube, propadaju, tonu kao što stari namještaj propada.
Mladomosnik Pavao je istakao: “Imamo li pravo, mi mlađi naraštaji odbaciti mudrost i inteligenciju starijih? Novi naraštaj ne može rasti bez mudrosti i povezanosti s prijašnjim. Mudrost novoga naraštaja pokazuje se u odnosu s korijenima, sa prihvaćenjem svega onoga dobroga što su nam stariji naraštaji namjenili. Jer onaj tko ne cijeni korijene, nema iz čega ni rasti. No, također svjesni smo i činjenice da ni naši preci nisu bez grijeha. Svjesni smo činjenice da i naši stariji ukućani znaju biti ti koji zbog izmorenosti životom, znaju ponekad stvarati nemir, ucjenjivati ili pak prijetiti. Poziv je ovo i vama starijima da poput današnjih svetaca sv. Jokima i sv. Ane, svoju starost podnosite strpljivo, ne tražeći u svojoj bolesti i iznemoglosti razloge i opravdanja za otežavanja života najbližih”.
Na kraju propovjednik je zaključio i poručio: “Ako Gospodin prepozna našu ustrajnu vjeru, koja ne pada na kušnjama nego na njima raste i jača se, onda će nas Gospodin nagraditi s onim što nam je najpotrebnije, i što ga iskreno i ustrajno molimo. Molimo danas sv. Joakima i sv. Anu, uzore supružničkog i obiteljskoga života, za sve naše obitelji. Molimo za otvorenost novim životima u obitelji, kako bi nam iz godine u godinu bilo sve više kolijevki, a sve manje grobova. Molimo za duhovni i moralni oporavak, za obraćenje u našem hrvatskom narodu”.  
Večernje slavlje završilo je tradicionalnom procesijom sa svijećama s križem i slikom Majke Božje Tekijske.
Na sam dan svetkovine, u subotu 26.07.2014., služena su dvije svete mise: u 9 sati na mađarskom jeziku i u 11 sati na hrvatskom jeziku. I na sam dan proslave, u subotu 26. srpnja u 11,00 sati u crkvi Gospe Snježne slavljena je svečana sveta misa koju je predvodio mladomisnik vlč. Pavao Mikulčić,  iz Slavonskog Broda. Svečanost je uzveličao crkveni zbor župe Presvetog Trojstva u Srijemskim Karlovcima.
Proslava "Malih Tekija" zaključena je večernjim misnim slavljem, koju je također predvodio mladomisnik vlč. Pavao Mikulčić.
                                                                                                                                                                                                                                  Tomislav Mađarević

PROSLAVA SVETKOVINE SVETOGA PETRA I PAVLA, APOSTOLA U INĐIJI

INĐIJA (TU) - Na svetkovinu svetoga Petra i Pavla 29. 06. 2014. svečano je proslavljen crkveni god u župi Inđija. Misno slavlje predvodio je domaći župnik velečasni Dušan Milekić koji je u toj župi imenovan od prošle godine. Uz njega je bio i grkokatolički župnik iz Inđije Petar Dutka. Crkveni god okupio je lijepi broj župljana kao i vjernike goste iz okolnih mjesta.
Misno slavlje uzveličao je i crkveni zbor ove župe. Mi vjernici rado se obraćamo svecima, molimo ih za pomoć i zagovor. Tako se obraćamo i Petru i Pavlu. Ali njihova veličina i njihov primjer nama nije samo u tomu što su slijedili Krista, proglašeni svetima, već nam govore koliko je velika ljubav Božja prema nama. Vidite nas, od onog koji ga je zatajio učinio je Stijenom svoje Crkve. Onog koji je progonio njegove vjerne, učinio je najvećim propovjednikom među poganima. Od svakoga Bog želi stvoriti ono najbolje i pokazati nam put koji je za nas jedina istina. Slaveći nas, slavite nadu koju nam Bog pruža i mogućnost da budemo njegovi. Svatko od nas iako u ljudskosti slabo biće od Boga je pozvan i neizmjerno ljubljen uvijeke. Naglasio je predvoditelj slavlja velečasni Dušan.
Na koncu mise velečasni Milekić zahvalio je svima na pomoći, darovima, prisutnosti i rado pozvao na daljne druženje i čast koja je priređena. A nakon toga podijelio svečani blagoslov čime je misno slavlje završeno i nastavljeno druženje sa vjernicima župe kao i gostima u župnome dvorištu.    
                                                                                                                                                                                                                                                                                       Dušan Milekić

KRIZMA U PETROVARADINU

PETROVARADIN (TU)  – u nedjelju 22. lipnja ove godine, u Petrovaradinskoj župi i crkvi svetog Jurja, z bio se događaj koji ne pamte ni najstariji vjernici svih triju petrovaradinskih župa. Kako reče župnik ove i ujedno župnik župe sveti Rok, vlč. Marko Loš, pozdravljajući Srijemskog biskupa Đuru Gašparovića, podjelu svete krizme u ovoj župi,  ne pamti nitko od onih s kojima je razgovarao, pripremajući se za ovaj događaj. Tako je sada na neki način oživjela „slava“ Petrovaradina ali i utrla mlade korake u novu budućnost.
Pod svetom misom u 10:00 biskup Đuro krizmao je 12 krizmenika iz sve tri petrovaradinske župe. 6 krizmenika bilo je iz župe sv. Rok i 6 iz župe Uzvišenje svetog Križa. U koncelebraciji i obredima krizme sudjelovali su i župnik župe Uzvišenja svetog Križa Stjepan Barišić i trajni đakon Jozef Deman. Na početku mise biskupa je pozdravila i darivala cvijećem krizmanica Kristina Štimac. Dvoje roditelja naših krizmenika, Irena i Slavica čitala su prigodna čitanja, a ista Kristina predmolila je molitvu vjernika. U prigodnoj propovijedi, biskup je naglasio važnost Duha Svetoga u našem životu. Osvrnuo se osobito na dar jakosti, pozivajući i krizmanike ali i sve da ostanu vjerni Crkvi, da žive kršćanski i iskoriste darove kojima nas je sve Bog obdario. Naglasio je i zrelost krizmanika koji sada kao odrasle osobe imaju mogućnost svoje živote, ali i život Crkve i društva uzeti u svoje ruke i kroz osobnu zauzetost utjecati na događanja oko sebe.

Pjevači petrovaradinskih župa, uz orguljaša Petra Pifata, uzveličali su ovo slavlje. Zajedničko slikanje i podjela prigodnih uspomena uveli su u završetak slavlja, koje su krizmanici sa kumovina nastavili u svojim kućama. Dodajmo još i da je, nedjelju dana ranije, u ime biskupa Đure, prigodni susret sa krizmanicima, roditeljima i kumovima te župnicima imao petrovaradinski dekan preč. Tomislav Kovačić. Našim krizmanicima poželimo hrabrost i ustrajnost u kršćanskom životu, te zalaganje na dobro svih u drevnom Petrovaradinu.

                                                                                                                                                                                                                                Petar Pifat

PROSLAVA TIJELOVA U SRIJEMSKIM KARLOVCIMA

SRIJEMSKI KARLOVCI (TU) - Svetkovina Tijelova svečano je proslavljena  u nedjelju u Kapeli Gospe od Mira  svečanom svetom misom  i tijelovskom procesijom.

Za vrijeme mise svečano liturgijsko pjevanje predvodio je župski zbor „Presvetog Trojstva“ koji je uzveličao proslavu blagdana koji se kod nas još naziva i Brašančevo.

U svojoj homiliji domaći župnik Marko Lončar je upoznao vjernike o vremenima kada je prepoznata potreba za slavljenjem Krvi i Tijela Kristova kao izuzetno značajnom blagdanu. Spominjanje ovog blagdana datira iz 13. stoljeća. Tadašnji papa Urban IV objavljuje bulu kojom ustanovljuje blagdan Tjelova (Euharistije) želeći tu svetkovinu proširiti na cijelu crkvu. No brza smrt ga je sprečila u tome.  Tek u 14. stoljeću papa Ivan XXIII širi blagdan na cijelu Rimokatoličku Crkvu.

 Naglasio je dalje župnik Lončar, da je to veliko bogatsvo kršćanskog života, koje se utjelovljuje u nekrvnoj žrtvi Novoga Zavjeta. Ona je ujedno i čin zahvalnosti, zadovoljštine i prošnje.

Nakon svete mise, održana je i svečana procesija oko kapele gdje su vjernici pripremili i bogato ukrasili četiri postaje (sjenice) kod kojih su se čitali odlomci Evanđelja i molio blagoslov za cijelu župu. Ophod je uz pratnju župskog zbora te mnoštva vjernika zastajao na pripravljenim postajama u dvorištu kapela, te su čitanjima, molitvom i pjesmom proslavljali Isusa u Presvetom oltarskom sakramentu

                                                                                                          S.B.