Povijest biskupije

Ranokršćanski počeci

 

Srijemska biskupija (lat. Dioecesis Sirmiensis) nekada je imala sjedište u Syrmiu, današnjoj Srijemskoj Mitrovici. U Syrmiu je biskupija nastala vrlo rano, već u II. stoljeću. Srijemskoj metropoliji bile su podvrgnute biskupije u Cibalii (Vinkovcima), Mursi (Osijeku), Siscii (Sisku), Poetovii (Ptuju), Emoni (Ljubljani) i Singidunumu (Beogradu).

Osim što je bio metropola Panonije i Ilirika, Sirmij postaje i ranokršćanski centar sa biskupima i mučenicima koji su ušli u povijest. Za vrijeme Dioklecijanovih progona (303. i 304.) u Syrmiu su mučeni i ubijeni mnogi kršćani (Srijemski mučenici). U doba najžešćeg progona kršćana 304. godine, na jednom od savskih mostova, pogubljen je najprije prvi povijesno potvrđeni metropolit Sirmija sv. Irenej, a njegov đakon sv. Dimitrije pogubljen je nekoliko dana nakon smrti sv. Ireneja.

Nakon proglašenja Milanskog edikta 313., Srijemska biskupija je postala jedna od važnijih biskupija u tadašnjemu kršćanskom svijetu. Unatoč povremenim nesporazumima glede jurisdikcije rimskoga i carigradskog patrijarha nad Ilirikom, kršćanski se život bujno razvijao. No, istodobno se razvijao Arijev pokret čije su pristaše imali utjecaja i u Srijemu (npr. biskupi Valent i Ursacije) tako da će tijekom 4. stoljeća u Sirmiju biti održano niz sinoda (351., 357., 358.). Iz tog su razdoblja poznati metropoliti Domnius (Dujam), Euterius (Euterij) i Anemius (Anemij).

Velika seoba naroda počela je provalom Huna 375. i prijelazom Gota iz Dacije na Balkanski poluotok. Atila je s Hunima i drugim narodima, osobito Gotima, stvorio ogromnu državu sve do Rajne, a 441. provalio je u Ilirik. Huni su osvojili slavonsku i srijemsku ravnicu sa Sirmijem, a kako je metropolit pobjegao u Solun ostala je nadbiskupska stolica ispražnjena sve do 535.

 

 

Nakon dolaska Slavena u Panoniju

 

Nakon propasti gotske države te pripajanja Panonije i Dalmacije Istočnorimskom Carstvu, u ovim se krajevima pojavljuju Slaveni. U novonastalim prilikama preustrojene su i crkvene pokrajine. Papa Hadrijan II. (867. – 872.) uzdigao je Metoda (815. – 885.) na srijemsku nadbiskupsku stolicu kao namjesnika sv. Andronika. Nakon smrti Sv. Metoda (885.) metropolija se ugasila, a područje Srijemske biskupije je potpalo pod Kaločku metropoliju. Bugari su oko 900. godine obnovili Srijemsku biskupiju, a Grci su podigli samostan sv. Dimitrija u Mitrovici, jer Srijemom su vladali Bugari, Bizant, pa Ugari. Od 1167. do 1180. opet je vladao Bizant, a poslije njih ugarsko-hrvatski kraljevi.

Nakon niza stoljeća obavijenih povijesnom tamom prelazeći iz ruke u ruku Srijem je s gradom Sirmijem 1180. godine pripojen Ugarskoj. Grad Sirmium (Sirmij) je dobio novo ime po srednjevjekovnom samostanu sv. Dimitrija – Grad Svetog Dimitrija (civitas sancti Demetrii), Dimitrovica, Dmitrovica i, konačno, Mitrovica.Papa Grgur IX. (1227. - 1241.) obnovio je Srijemsku biskupiju 1. veljače 1229. godine na molbu kaločkog nadbiskupa Ugrina (1218. – 1241.). Vjerojatno se sjedište tadašnje biskupije nalazilo na Dunavu, istočno od Iloka, u benediktinskom samostanu sv. Stjepana Prvomučenika, koji je bio zadužbina hrvatskog bana Beloša Vukanovića (1135. – 1145.). Po banu se samostan i naselje prozvalo Banoštor.

Područje Srijemske biskupije, iako prostorno malo, imalo je 4 arhiđakonata: Morovićki (Bilin, Banoštor, Irig), Polje (Manđelos, Srijemska Mitrovica), Obona (Petrovaradin, Slankamen) i Posavlje (Nikinci, Zemun). Veći broj župa (27) nalazio se uz Frušku goru, jer je ondje stanovništvo bilo gušće naseljeno. Oko donjeg dijela nekadašnjega rimskog zida bilo je 7 župa, a isto toliko uz Dunav od Slankamena do Batajnice. Posjedi srijemskog biskupa nalazili su se u Banoštoru, kraj Mitrovice i Dubovcu (danas Dumbovo kod Beočina). Biskupija je obuhvaćala prostor između Dunava i Save od Banoštora i Mitrovice do Zemuna.

 

 

Srijemska biskupija u vrijeme osmanskih prodora

 

Nakon osmanskih prodora Srijemska biskupija je imala svoje nerezidencijalne (naslovne) biskupe. Osmanska osvajanja u Slavoniji, Srijemu i Ugarskoj okončana su sredinom 16. stoljeća. Nova vlast izmijenila je ne samo dotadašnju političko-upravnu nego i društvenu, kulturnu, gospodarsku, vjerskocrkvenu i donekle etničku fizionomiju tih krajeva. Kad se promatraju vjerske prilike katoličkog stanovništva u tim pokrajinama, može se ustvrditi da je osmanska država, iako teokratska utemeljena na postavkama islama, pravno jamčila određene vjerske slobode neislamskom stanovništvu, ali je činjenica da je stavila u krizu mnoge elemente opstojnosti i funkcioniranja Katoličke crkve.

 

 

Oslobođenje od osmanske vlasti i sjedinjenje sa Đakovačkom biskupijom

 

U Srijemu se odmah po oslobođenju od osmanske vlasti pristupilo obnovi katoličke crkvene organizacije i vjerskog života. Iako taj proces nije tekao bez poteškoća, može se zaključiti da je od tridesetih godina 18. stoljeća položaj Crkve bio stabilan uz njezino kontinuirano jačanje u materijalnome i u društvenom pogledu. O tome svjedoči kako povećanje broja katoličkog stanovništva, tako i povećanje broja župa i intenziviranje vjerskog života na svim razinama. Crkva je svojim djelovanjem u velikoj mjeri prodrla u svakodnevnicu običnog vjernika upućujući ga na poželjno ponašanje, uključujući ga u obvezne vjerske obrede, brinući se za njegovo obrazovanje i tako što je svojim obredima obilježavala najvažnije događaje u životu pojedinca i obitelji kao što su rođenje, vjenčanje i smrt.

Godine 1773. Srijemska biskupija se ujedinjuje s Bosanskom ili Đakovačkom biskupijom u Bosansko-đakovačku i Srijemsku biskupiju sa sjedištem u Đakovu. Dvije biskupije su bile teritorijalno međusobno odvojene, jer se između njih nalazio dio Pečuške biskupije zbog čega je Sveta Stolica 1780. godine uključila u novosjedinjene biskupije (Bosansko-đakovačku i Srijemsku) sjeveroistočnoslavonske i zapadnosrijemske župe Pečuške biskupije. Tako je sav prostor između Save, Dunava i Drave od Broda i Osijeka do Zemuna (dakle, cijela sjeveroistočna Hrvatska) bio crkveno i pravno ujedinjen u dvije, ali praktično u jednu biskupiju - Bosansko-đakovačku i Srijemsku sa sjedištem u Đakovu. Nova je biskupija ipak ostala u sastavu Kaločke metropolije kao što je to tada bila i Zagrebačka biskupija.

 

 

Uspostavljanje Srijemske biskupije 2008.g.

 

Kao što su potrebe Crkve 1773. godine diktirale ujedinjenje dviju biskupija, Bosansko-đakovačke i Srijemske, tako su i u današnje vrijeme nove prilike zahtijevale njihovo odvajanje i razrješenje personalne unije bez povrede integriteta svake od njih. Mons. Mario Roberto Cassari, apostolski nuncij u Hrvatskoj, priopćio je 18. lipnja 2008. u Biskupskom domu u Đakovu u nazočnosti kardinala Josipa Bozanića, biskupa Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine, kanonika, dekana, članova Zbora savjetnika, svećenika, profesora, redovnika, redovnica i bogoslova, da je sveti otac Benedikt XVI. ponovno uspostavio Biskupiju srijemsku, dotada pripojenu in persona episcopi biskupiji Đakovačkoj ili Bosanskoj i Srijemskoj. Za biskupa Srijemske biskupije imenovao je msgr. Đuru Gašparovića, dotadašnjega naslovnog biskupa Mattiane i pomoćnog biskupa đakovačkog i srijemskog te generalnog vikara s posebnim ovlastima za Srijem. Msgr. Đuro Gašparović je papinom odlukom postao član Međunarodne biskupske konferencije svetih Ćirila i Metoda te Srijemska biskupija i on kao njezin biskup više nisu u nadležnosti Hrvatske biskupske konferencije a dotadašnja Đakovačka i Srijemska biskupija uzdignuta je na rang nadbiskupije te je preimenovana u Đakovačko-osječku nadbiskupiju.

Granice obnovljene Srijemske biskupije sačuvale su cjelovitost Srijema u Vojvodini, prirodno omeđenog rijekama Dunavom i Savom na istoku, sjeveru i jugu, a na zapadu državnom granicom između Republike Hrvatske i Republike Srbije. To područje, koje je u negdašnjoj raspodjeli Biskupije na arhiđakonate većinom obuhvaćalo Donjo-srijemski arhiđakonat, obuhvaća površinu od oko 4500 km² na kojoj živi 800 000 stanovnika, od kojih je oko 50 000 katolika.

 

 

 

Iz knjige Surčin kroz povijest, preč. Marka Kljajića,

župnika u Novom Beogradu i Surčinu



 

Marko Kljajić