Biskup Svalina govorio je o hrvatskim katolicima u Srijemu. Na početku je objasnio povijesnu važnost Srijema ustvrdivši da „Katolička Crkva u Srijemu nije samo jedna vjerska institucija jer ona je stoljećima bila čuvar identiteta i onog osobito hrvatskog naroda“. Podsjetio je na početke Katoličke Crkve u Srijemu koji sežu u ranokršćansko razdoblje naglasivši da je ondje „organizirana živa Crkva koja ima svoju jasnu strukturu, svoga biskupa, svoje svećenike, svoje đakone“.  Istaknuo je i važne svece mučenike iz nekadašnjeg Sirmiuma, današnje Srijemske Mitrovice – sv. Ireneja, sv. Dimitrija, po kojem je grad dobio ime, i sv. Anastaziju koju osobito časte Zadrani kao sv. Stošiju.

Razdoblje sv. Metoda, srijemskog nadbiskupa i metropolita, bilo je važno za sve slavenske narode. Mons. Svalina dodao je da odmah nakon njegove smrti u kratkom vremenu „Crkva u Srijemu zamire“. Biskupija je ponovno uspostavljena 1229. te postoji u određenom kontinuitetu u različitim oblicima do današnjeg vremena.

Spomenuo je i potpisivanje Karlovačkog mira u Srijemskim Karlovcima 1699. i podsjetio na nazočnost državnog tajnika Svete Stolice kardinala Pietra Parolina na obilježavanju 325. obljetnice potpisivanja mira prije dvije godine.

Srijemski biskup posebno je istaknuo važnost 1773. godine kada je zbog siromaštva i ostalih razloga, premda je Srijemska biskupija imala 12 župa, a Đakovačka biskupija šest, carska uprava donijela odluku da ujedini u personalnu uniju Đakovačku i Srijemsku biskupiju koja se zvala Bosanska ili Đakovačka i Srijemska biskupija, a postojala je do 2008. Predstojala su doseljavanja velikih zajednica Hrvata iz drugih krajeva, Nijemaca i jedne relativno male zajednice Mađara.

Od važnih mjesta izdvojio je marijansko svetište Gospe Tekijske posvećeno Gospi Snježnoj u koje se stoljećima hodočasti.

Biskup Svalina istaknuo je i neke značajne povijesne osobe s područja Srijema – bana Josipa Jelačića, lingvista i pedagoga Julija Adamovića, kipara Roberta Frangeša-Mihanovića i svećenika Mitra Dragutinca.

Zaključno je naglasio da je Srijem specifična, neistražena i neispričana priča koju bi trebalo istražiti i prezentirati. Prije dvije godine održan je međunarodni znanstveni simpozij na kojem su otkrili kako je Srijem „bogati rudnik sadržajima i za nacionalnu povijest“. Pozvao je i na organiziranje još nekog znanstvenog skupa ili istraživanja ususret 800. obljetnici ponovne uspostave Srijemske biskupije.

„Možda smo mali brojem, i jesmo mali brojem, ali smo još uvijek jaki i fleksibilni“, poručio je među ostalim biskup Svalina zahvalivši svećenicima koji su dali doprinos proteklim aktivnostima.

Upozorio je i na nedovoljnu medijsku prisutnost podsjetivši da su Hrvati u Srijemu autohtoni stanovnici. Dodao je: „voljeli bismo kad bismo imali više prostora da se o nama čuje, da se o nama govori, i da mi možemo nešto reći ili govoriti, da nas netko sluša“.

Pojasnio je da bez potpore Đakovačko-osječke nadbiskupije Srijemska biskupija ne bi mogla opstati. Dodao je da Središnji ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske podupire razne projekte i da će Vlada RH pomoći izgraditi biskupijsku kuriju, tj. ordinarijat u Srijemskoj biskupiji koji ne postoji, iskazavši nadu da će ove godine započeti s gradnjom. Ondje bi trebali biti i drugi sadržaji poput riznice, knjižnice i arhiva. Biskup je istaknuo da ima ideju i za otvaranje radijskog i televizijskog studija.

Vlč. Ivanković Radak govorio je o katolicima Hrvatima u Bačkoj i najprije objasnio geografski položaj Subotičke biskupije koja ima 170 tisuća katolika. Pojasnio je da je to oko 17 % stanovništva koje živi na području Subotičke biskupije. Pojasnio je da je teritorij Bačke teritorij Subotičke biskupije.

Biskupija broji 90 župa i više od 100 svećenika od kojih osamdesetak aktivnih, dok su ostali umirovljeni. Većina svećenika su Mađari, a ostali su Hrvati. Biskupijski ekonom je objasnio i da je hrvatski katolički život više koncentriran u Subotici i okolici. Rekao je da je Subotica donekle većinski katolički grad, a u Novom Sadu su katolici u manjini.

Naglasio je i smanjivanje broja katolika godišnje u Srbiji poglavito zbog statistike krštenih i umrlih. Objasnio je i problem „bunjevačkog pitanja“, razliku između bunjevačkih Hrvata i onih koji nisu Hrvati te pritisak da se bunjevački jezik uvede u službenu upotrebu Katoličke Crkve. Također je podsjetio na značaj bačkog nadbiskupa koji je bio na popisu gostiju 1094. kada je uspostavljena Zagrebačka biskupija.

Fra Ilija je predstavio franjevce u Beogradu koji su ove godine obilježili 100. obljetnicu ponovne prisutnosti u Beogradu. Na početku je citirao teologa fra Tomislava Šagija Bunića. Naveo je i njegove prijedloge da se nešto treba postići „miroljubivo i razumno“ i to poštivati „realističnom upornošću i žilavom ustrajnošću u traženju novih koraka za budućnost“.

Franjevci su došli u Beograd 1280-ih kada je došao prvi rimokatolički biskup. Kralj Dragutin Stefan ih je pozvao na poticaj supruge katolkinje i njezine majke kraljice Jelene Anžuvinske. Među ostalim, fra Ilija je naglasio da je kralj htio da se suzbije krivovjerje koje je bilo prisutno u tadašnjoj Bosni. Pojasnio je pritom povijest bosanskih franjevaca i izdvojio sv. Ivana Kapistranskog koji je 1456. uspješno vodio obranu Beograda od Turaka. Franjevački samostan osvojen je 1521. kada su Osmanlije preuzeli Beograd.

Kada je Beogradska biskupija bila ponovno uspostavljena prvi nadbiskup fra Rafael Rodić opet pozvao je pozvao franjevce radi pastorizacije katolika i Hrvata.

Marin Piuković je govorio o okolnostima u kojima Hrvati u Republici Srbiji žive i pojasnio je da su Hrvati 2002. proglašeni manjinom u Srbiji te je tada nastalo Hrvatsko nacionalno vijeće. Istaknuo je da je 2003. nastao tjednik „Hrvatska riječ“ koji piše o prilikama Hrvata koji ondje žive te jedinu profesionalnu kulturnu instituciju Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata. Piuković je govorio i manjinskoj medijskoj prisutnosti. Prema popisu iz 2022. Hrvata je bilo 39 tisuća, 2011. oko 58 tisuća, a u Beogradu prema popisu iz 2022. gotovo 5 tisuća. Piuković je istaknuo i potporu Republike Hrvatske za neke projekte u Srbiji.

Biskup Svalina je na početku mise naglasio „da prava obnova svakoga čovjeka i svakoga naroda započinje od vjernosti Kristu“. 

Spomenuo je da o temi susreta, „Kako preobraziti Hrvatsku?“, govore političari, gospodarstvenici, demografi, profesori i mediji te da se pišu strategije, održavaju konferencije, izrađuju projekti, a da „je Isus taj koji ide izravno u srce problema“. Isus ne pita najprije kako promijeniti državu, nego: „Tko mi je važniji od svega?“

Osvrnuo se i na Isusove riječi iz Evanđelja: „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan.“ „Isus nas uči da će čovjek istinski voljeti svoju obitelj tek kada Boga stavi na prvo mjesto“, ustvrdio je.

„Danas često slušamo kako je najveći problem Hrvatske iseljavanje, demografska kriza, korupcija, nepovjerenje, podjele. Sve je to istina. Ali korijen u svemu tome je mnogo dublji. Nijedan narod ne propada najprije gospodarski. Narod najprije slabi duhovno. Kada nestane smisla. Kada nestane povjerenja. Kada nestane poštenja. Kada nestane odgovornosti. Tada se urušava sve ostalo“, poručio je propovjednik.

„Pitanje preobrazbe naše Hrvatske je prije svega duhovno pitanje“, dodao je. „Ne ono: ‚Što će država učiniti za mene?‘, nego: ‚Kakav sam ja čovjek? Jesam li pošten? Jesam li odgovoran? Jesam li vjeran? Jesam li spreman slušati? Jesam li spreman služiti?‘“ Istaknuo je da „Hrvatska nije neka apstrakcija. Hrvatska smo mi svi okupljeni.“

Osvrnuvši se na čitanje iz poslanice Rimljanima poručio je da „nema novoga života bez umiranja starome. Nema uskrsnuća bez križa. Nema obnove bez obraćenja.“ To vrijedi za pojedince, kao i za čitav narod.

„Ako želimo pošteno društvo, netko mora prvi prestati varati. Želimo li više zajedništva? Netko mora prvi oprostiti. Želimo li više života u domovini? Netko mora prvi prihvatiti dijete. Želimo manje podjela? Netko mora prvi pružiti ruku“, poručio je biskup Svalina.

Istaknuo je da preobrazba Hrvatske neće početi u saborima, uredima i institucijama, nego u obiteljima, srcima i župama i da će početi „onda kada svaki čovjek odluči stvarno živjeti Evanđelje“. Spomenuo je i da pitanje preobrazbe Hrvatske „nije pitanje samo onih koji žive unutar njezinih granica“, nego „cijelog hrvatskoga naroda − domovinske i iseljene Hrvatske“.

„Danas možda imamo više kuća negoli ikada. Ali jesmo li otvorili svoja srca? Možemo imati razvijeno gospodarstvo, a  biti siromašni ljubavlju. Možemo imati razvijenu toliku tehnologiju, a biti usamljeni. Možemo imati i veliko bogatstvo, a izgubiti čovjeka. Zato Hrvatsku ne mogu obnoviti samo investicije. Obnavljaju je ljudi koji znaju otvoriti vrata drugome“, naglasio je predvoditelj. Ustvrdio je da Vukovar podsjeća „da najveće stvari ne nastaju iz sebičnosti nego iz darivanja“. „Svijet u kojem živimo  govori: ‚Uzmi što više‘, a Krist govori: ‚Daj što više‘; svijet govori: ‚Misli samo na sebe‘, a Krist govori: ‚Služi drugima‘; svijet govori: ‚Čuvaj svoj život‘, a Krist opet govori: ‚Tko izgubi život poradi mene, naći će ga.‘“

Dajući konkretna rješenja, mons. Svalina je rekao da će se Hrvatska „preobraziti onoliko koliko dopustimo da nas sve Krist preobrazi“. „Kada govorimo o preobrazbi naše Hrvatske, lako je upasti u napast da mislimo da ništa oko nas ne valja i da sve treba početi ispočetka. Ali činjenica je da to nije istina. Hrvatska se već preobražava.“

„Hrvatska neće biti preobražena nekim jakim, velikim potezom. Ona će biti preobražena tisućama obraćenja. Tisućama vjernih ljudi. Tisućama pruženih samo čaša hladne vode. Tisućama svakodnevnih križeva nošenih s ljubavlju“, poručio je biskup Svalina.