PETROVARADIN 13. rujna 2010. – Redovitu mjesečnu duhovnu obnovu svećenika Srijemske biskupije u Svetištu Majke Božje Tekijske u Petrovaradinu predvodio je preč. Bože Radoš, duhovnik u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu.
Petrovaradin 13. rujna 2010. – Redovita mjesečna duhovna obnova svećenika Srijemske biskupije održana je u ponedjeljak 13. rujna 2010. godine u Svetištu Majke Božje Tekijske u Petrovaradinu. Nakon molitve Srednjeg časa svoje izlaganje održao je Bože Radoš, duhovnik u Bogoslovom sjemeništu u Đakovu. Vlč. Bože je prvo predavanje iznio kao pripravu za sakramenat pomirenja.
Duhovna obnova je odmor u Bogu, obnova one snage koja je nužna za hod, put kroz život.
Prvo razmatranje predstaviljeno je kao pokorničko bogoslužje, tj. kao uvod u pripravu za svetu ispovjed. “Došli smo da pronađemo mir ovdje u svetištu Gospe Tekijske u Petrovaradinu, započeo je razmatranje voditelj duhovne obnove. Ovo je za nas odmor u Bogu. Ovaj odmor je u našem društvu s Bogom koji nije nijem nego govori riječima koje duboko prodiru u nutrinu i traži povjerenje u taj njegov govor.” Radi se ovdje o putovanju Izraela kroz pustinju i o primjeni na naš život. “Narod putem postaje nestrpljiv, nervozan, mrzovoljan, kao i svaki čovjek kad se iscrpi, nastavio je Radoš. Ono što prati Izraela u ‘hodu s Bogom’ to prati i nas svećenike i župnike. Stoga imamo pravo na umor u pastoralnom radu, ali nemamo pravo ne stati i odmoriti se, obnoviti se. Možda i prvo pitanje: Koliko ozbiljno shvaćam potrebu odmora u Bogu u molitvi i meditaciji? Ili se možda opravdavam ili čak hvalim da nemam vremena.
Čovjek koji je umoran lako gubi strpljenje, upada u pesimizam, viče na Boga i ljude, izgubi moć ravnoteže, sve vidi crno. Tako i Izraelci pitaju zašto ih je Gospodin izveo iz Egipta da pomru u pustinji, što je ovdje ironični prigovor Bogu. Ima li u mome svećeničkom životu pesimizma, da li si dopuštam takvo stanje.
U pustinji je čovjek na otvorenom – izložen je opasnostima. Bez Božje zaštite pustinja života sije smrt: „Ujed ljutih zmija“. A zmija je simbol grijeha – otpada, nepovjerenja u Boga, oholosti. Zapitajmo se sada koji je najistančaniji oblik oholosti od koje bolujem?
Kad su Izraelci shvatili da su sagriješili postaju ponizni – Sageli su se - Ispovijedaju se! Sagriješili smo protiv Boga i Božjeg glasnika. Traže posrednika da posreduje Božju milost... Veličina čovjeka nije kad se uzdigne iznad Boga, nego kad se ponizi... I Isus ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi. Jesam li barem toliko ponizan da sam spreman tražiti oproštenje od Boga, od prijatelja i brata, od roditelja, od župljana?
Ispitajmo svoju savjest gledajući na Kristov križ, ispovjedimo se i tražimo oproštenje.
Nakon prvog dijela programa svećenici su imali prigodu za sakramenat pomirenja.
U drugom dijelu predvoditelj je održao razmatranje na temu “Tko je svećenik - Bitne crte svećeničkog identiteta”. Svećenik je čovjek Riječi. Da bi razumio svijet, Crkvu, druge i samoga sebe utječe se - obraća se Riječi Božjoj. Njoj se obraća ne samo da bi ju naviještao, nego da bi razumio samoga sebe i druge. da bi gledao svijet okom kojim ga promatra Stvoritelj i da bi pokazao ljudima – kakvi god ili koji god oni bili – ne sebe, niti jednostavno svoju brigu ili ljubav nego brigu i ljubav Božju za svakoga, za sve.
Svećenik treba biti transparentan za Boga i biti svjedok Božji. Drugi element kojega treba naglasiti je da bi svećenik trebao biti čovjek prave i duboke humanosti – konkretne i normalne ljudskosti/humanosti. Evanđeoska humanost koja se zrcali u Kristovoj humanosti; oslikane u odnosu prema masi svijeta, s patnicima različitih vrsta s blizima i dalekima; pravednicima i grešnicima, velikim i malim, bogatim i siromašnim na ulici i u kući.
Kao ono što Isus kaže za Natanaela „Evo istinitog Izraelca u kome nema prijevara“ nema dvoličnosti, pretvaranja, laži, nikakve maske.
Treći element koji je istaknuo Radoš kao stup auteničnosti učenika je svojevrsna univerzalnost. Čitajući evanđelje neskrivena je uvijek nit Isusove univerzalnosti. Isusovo prihvaćanje svakog čovjeka nadvisuje svaku razliku među ljudima, ruši sve barijere koje sputavaju, koje marginaliziraju po raznim osnovama.
Isus gleda ljude pogledom kojim ih gleda Bog Otac. I taj pogled daje čovjeku vrijednost, ma tko bio i kakav god on bio – pred njim je čovjek a sve drugo iščezava, nestaje rasa, nacionalnost, pa i pravednost i grešnost. Pred njim je čovjek i kad gledamo čovjeka kako ga Bog gleda, tada vidimo ono najdublje u njemu: čovjek – Božja slika, Božje stvorenje.
U drugom dijelu razmatranja predvoditelj duhovne obnove je iznio primjer satnika iz Kafarnauma koji moli Gospodina da mu izliječi slugu. Satnik ima ispravno poznavanje Boga. On ne samo da priznaje da Bog postoji, nego je svjestan i vjeruje da Bog može sve učiniti, posebno kada ga se zamoli. Satnik ima povjerenja u Isusa i zato mu iznosi svoju bol i zamoli ga. On ne moli kao gospodar nego kao otac koji se odnosi prema sluzi kao prema čovjeku i zato moli za njega. On voli narod.
Svećenik je čovjek koji vjeruje Bogu, njegovoj riječi i njegovu životu: “Samo reci riječ”. On mora, poput satnika, zadiviti Gospodina svojom vjerom, vjerom kada ove riječi nisu puko ponavljanje nego ispovijedanje vjere: Kako je svemoćna riječ Božja. Izgovorena riječ postaje lijek za one koje otvore svoju „nedostojnu kuću za nju…
Svećenik je onaj koji voli čovjeka i narod, vjernike kao svoje najrođenije, voli čovjeka jer je čovjek, bez obzira kojeg je roda, vjera, nacionalnosti. Svi su po dostojanstvu isti - "Sinovi jednog nebeskoga Oca". Svećenik ne zatvara oči pred boli svakoga čovjeka. Svećenik je pred Bogom ponizan: “Nisam dostojan”.
Tomislav Mađarević
Tomislav Mađarević
