Kad kažemo da nas je Krist spasio, da nas je otkupio, što to onda znači? Mi koji danas živimo u vremenu i prostoru gdje se kupuje i otkupljuje čak i bez novaca, samo sa potpisom na papiru, mogli bismo se zavarati pa pomisliti da se i Isus samo potpisao i sve je bilo gotovo.

Isus je otkupio, između ostalog tako da je i isplatio naše dugove. Zakrpao rupe tamo gdje smo ih poderali i to zatvorio ih svojim mesom. Tamo gdje čovjek nije htio, od čega je bježao, On je tamo išao i izdržao. Narod je gunđao kada je izišao iz Egipta, mrmljali su na Boga: dok su bili u Egiptu – zlo!, kad ih je izveo, za vrijeme putovanja pustinjom prema zemlji kojom teče med i mlijeko – opet zlo! Nikad im nije po volji i nikad zadovoljni. Obasuti Božjim darovim gunđaju i tako blagoslov pretvaraju u prokletstvo.

Današnje Evanđelje pokazuje Isusa gdje krpa, nadoknađuje tamo gdje su Izraelci pali na ispitu. Pitanje lakomosti, problematičnog odnosa prema Bogu te želje za dominacijom, moći, skoro bismo mogli reći da pripadaju u ljudsku narav, toliko su prisutne da izgleda da su dio ljudskog karaktera. No, činjenica je da kad su se Izraelci poradi tih „kvaliteta“ krivo postavili prema Bogu, onda je prvi puta u Bibliji Bog od čovjeka dobio kritiku, pljusku. On koji je imao srca za njih dok su cvilili u Egiptu. A oni sad ovako!

I sada Isus prolazi istim putem na kojem je Izrael posrnuo i pao, povrijedio kičmu i nagovijestio da će se od sada malo-malo ponašati kao beskičmenjak. Isus pokazuje kako bi čovjek trebao ići. Ako malo bolje pogledamo, jedna se stvar tiče Boga a druge dvije ljudi. Ta jedna za Boga ista je zapravo kao i prva zapovijed: Ja sam Bog tvoj – poštivaj, ne iskušavaj, ne zaboravi da sam uvijek s tobom! Toliko s tobom i za tebe da ćeš zgriješiti ako posumnjaš! Grijeh je i pomisliti da te ne vidim, ne čujem i ne tražim kako ću ti pomoći.

A druge dvije su za ljude – Bog, vidimo, uvijek više misli na druge nego ne sebe – to je božanski! Nemoj biti pohlepan, nezasitan jer ćeš drugom oteti zalogaj iz usta; skinut ćeš s njega ono malo sirotinje. Nemoj tražiti kruha nad onim koji i kako ti Bog daje jer budi siguran da te taj kruh neće hraniti, da se nećeš usrećiti s njime ma kako izgledao! Nemoj uzimati u ruke moć nad drugima. Nemoj čovjeka nahraniti kruhom a onda mu zasjesti za vrat. Jer ostat će gladan – gladan dostojanstva jer on je čovjek. Nemoj ići nadmoćno nad drugog (ni silom, ni makinacijama) jer on nije samo organizam homo sapiens, nego čovjek je slika Božja. Nemoj gazeći čovjeka u njemu zgaziti lik Božji. Nemoj s Bogom u rat.

Zar ne, braćo i sestre, kad bi se ovoga svi držali, naše kuće, sela, gradovi, države – svijet bi postao raj Božji. Skoro da je tako! I Isus, nakon što je kao čovjek potpisao ovakav stil života, ubrzo potom je u Evanđelju, još na istoj stranici, navijestio ljudima oko sebe: približilo vam se Kraljevstvo nebesko. Gdje se tako živi, tu je i nebo blizu!

Netko tko razmišlja svojom glavom, upitat će: pa kako je Isus uopće mogao biti kušan da učini grijeh, kad je on Bog, kad njemu, za razliku od nas, grijeh uopće nije privlačan? Jako dobro pitanje! Više negoli konkretni čin grijeha, ovdje je u pitanju nešto drugo. U pitanju je program, životna orijentacija. Jer čovjek može i bez da je počinio konkretni grijeh zauzeti orijentaciju koja ne gleda u smjeru života. Čuli smo u prvom čitanju, Adam i Eva nisu učinili zao čin ubravši plod, ali što su prije toga učinili: posumnjali u Boga („Bog je zavidan“ – zna On, kad budete jeli, otvorit će vam se oči). I pođoše krivim smjerom; zaboraviše Onoga koji ih stvori i pođoše ni sami ne znaju kud… Ako slijepac slijepca vodi, neće li obojica u jamu pasti?

Dvoje mladih supružnika! On može prema njoj na različite načine sagriješiti, od najlakših stvari do najtežih. I ona njemu može sve oprostiti. I ako su oboje do kraja iskreni, samo ako zaista žele, oni će sve to prebroditi i mogu dalje graditi svoj život. Ali, ako je on napravio negdje u duši odlučio uzeti drugi pravac, svoj život drugačije urediti, onda je gotovo. Da mu oprašta ne znam kako, da trči za njim, ne vrijedi – sve je gotovo!

Kako je malo ljudi koji osjete da su napravili nešto što zaista vrijeđa Boga i ljude pa da mole za oproštaj; kako je malo onih koji su toga svjesni! A koliko je manje onih koji se pitaju ne samo za jedan ili drugi grijeh, nego: kud sam je zapravo orijentiran. Kamo gleda moja strelica? Gdje je moj cilj? Bog je toliko puta u Svetom pismu nazvan ne samo Gospodarom, Stvoriteljem nego i Zaručnikom, poradi svoje vjernosti i ljubavi, poradi toga što želi graditi život skupa s nama. Što mi s njime gradimo?

Korizma koju upravo počinjemo vrijeme je stati pred sebe, uzeti si pred oči ono što činim i ne činim, provjeriti i popraviti svoju orijentaciju. Vidjeli smo preporuke koje nam daje Evanđelje. Istina, mogu ih sve tri pregaziti, ali na šta sliči čovjek koji ne ide za dobrom, koji je lakom, slavohlepan?

Šta koristi čovjeku da zadobije sav svijet a naudi svom životu? Što će dati kao otkupninu za svoj život? Onu ljepotu čovjeka koju sam mogao ostvariti, onu ljudsku zrelost, plemenitost duše, veliko srce…s čime ću to kupiti? E, to se ne može kupiti! Ne možeš kupiti čovjeka! Čovjek se samo može biti! A to nije malo. To je puno, neizmjerno, toliko vrijedno da je i Bog odlučio biti čovjekom!

Budimo ljudi, braćo i sestre, kroz ovu korizmu. Budimo ozbiljni i pažljivi, ispitajmo gdje smo to na svom putu. I ako treba vratimo se, Bog nas čeka, raduje se našem povratku! On, izvor našeg života koji nas je poznavao i radovao nam se prije rođenog oca i majke. U njemu je i izvor našeg sretnog JUČER, DANAS i SUTRA. Amen!

Ivica Čatić