|
Autor Ivica Čatić
|
|
Nedjelja, 05 Lipanj 2011 17:12 |
|
1,5:
Kako smo spomenuli maloprije, veznik stoga (al-ken) uvodi rečenicu koja naznačava posljedicu ponašanja opisanih u 1,1-4. Na njezinu se početku nalazi pomalo čudna konstrukcija koja pričinjava probleme egzegatama, a koja je u našem Svetom Pismu prevedena sa održati se na sudu (qum bammišpat). U tom slučaju imamo jedan sinonimni paralelizam u okviru 1,5: zato opaki se ne mogu održati na sudu a ni grešnici (sinonim za opake), u zajednici pravednih, što označava posljedicu pozitivnog ishoda na sudu.
Ako se mišpat uzme u također mogućem značenju voljni čin pravednog usmjerenja, onda dobivamo jednu progresiju: zato opaki ne mogu ustati na pravednu odluku (1,5a) i (ukoliko su) grešnici u zajednici pravednih (1,5b). Na ovaj se način bolje vidi veza 1,5 sa kontekstom koji prethodi (1,1-4) i koji slijedi (1,6): pravednik druguje s Riječju Božjom danonoćno (1,2) i iz toga onda proizlaze plodovi (1,3); opaki nisu takvi, nemaju usmjerenja nego bivaju nošeni vjetrom, otpuhivani (1,4). Zbog te neusidrenosti i nepostojanosti oni ne mogu ustati na pravednu odluku, a prema tome ni zauzeti pravedno usmjerenje, a kamoli krenuti tim putem – imaju svoj put (1,1) koji završava u propasti (1,6).
Ovdje je također važno obratiti pažnju na činjenicu da se pojam pravednika (koji se tek sad pojavljuje jer do sada se njegov opis odnosio na blaženog čovjeka, usp. 1,1!) sada pojavljuje u pluralu (caddikim): u početku psalma se činilo da je pravednik samo pojedinac i to usamljeni pojedinac, ali sad u 1,5 postaje jasno da i on ima društvo – zajednicu pravednika!
Interesantno je još upozoriti na to koliko psalmista pazi na razlikovanje pojmova koje zapravo ukazuje na razdvajanje dvaju svijetova: psalmista ovdje za zajednicu pravednih (ecat caddikim) neće upotrijebiti isti izraz kao u 1,1 za zbor podrugljivaca (mošav lecim)!
1,6:
Posljednji redak uvodi konačni, odlučni razlog diferencijacije u 1,5: razlog je Gospodin. Uzročni veznik ki, jer, kojim počinje r. 6 daje objašnjenje: jer On zna put pravednih. Tek sada na kraju na scenu stupa Bog; stupa diskretno i delikatno: Gospodin pozna njihov put. To da Gospodin zna put pravednih (usp. Ps 37,18; Mt 7,23; 2Tim 2,19) se odnosi na znanje u smislu živog i prisnog odnosa, naklonjenosti i ljubavi prema pravedniku: On zna tako da za njega brine, da mu je blizak. Kao što pravednik u Zakonu nalazi užitak (1,3), tako je Gospodinu užitak voditi čovjeka (Ps 35,27). Uz spomen opakih psalmist ne stavlja ime Gospodnje. Tamo gdje nema Gospodina dolazi propast – jednostavna teološka i iskustvena istina potvrđivana kroz pokoljenja.
Zapravo, Bog ne doprinosi propasti opakih nego sama nutarnja logika ponašanja ovog svijeta vodi njihovom samoraspadanju; vjetar povijesti odnosi ih u ništavilo. Jer glagol avad, u fizičkom smislu, znači otići u stranu, izgubiti se; sinonim za Šeol jest Abaddon, riječ koja dolazi od istog korijena (usp. Ps 88,11; Job 26,6; 28,22; Izr 15,11). Upravo ove dvije karakteristike, da Bog ne uništava opake te da je presudna zapravo autonomija njihovog usmjerenja, potcrtavaju jednu od najvažnijih poruka Ps 1, a koja se odnosi na odlučujuću ulogu slobodnog izbora za čovjekov životni uspjeh ili promašaj.
Kada dođe trenutak Božje odluke, koja će i naizvan samo razdvojiti ono što je već iznutra odvojeno, tj. pravednika od nepravednika, pšenicu i pljevu, tada će nepravednici biti kao pljeva u oluji a njihov privremeni prosperitet, koji nema božanskog utemeljenja, doživjet će zastrašujući kraj.
«Antiteza» u 1,6 nije jedina u Psalmu 1 jer su pravednik i opaki suprostavljeni već u 1,1. Interesantno je da se razlika u 1,1 više naglašava, jer tu su pravednik i opaki suprotstavljeni čak sa tri slike dok u 1,6 tek sa jednom! Možda je psalmista htio naglasiti važnost pojedinih odabira u svakodnevici za konačnu sudbinu: iako je životna svakodnevica široka i nesaglediva, konačni životni ishod se može ostvariti samo u jednoj od dvije mogućnosti (usp. Izr 8,35-36). Kako se u početku, u moru života, čini da je mogućnosti bezbroj, neki se u njemu gube ne snalazeći se. Ps 1 zato predlaže opciju odabiranja sigurnog kursa kojeg vidi u osobnom odabiru i odnosu prema Božjoj riječi – Zakonu; pravednik se razlikuje od opakih po tome što njegovu svakodnevicu dodiruje i preobražava življenje nadahnuto Božjim Zakonom – u tome je njegova mudrost i radost. Kao siguran jamac uspjeha takvog usmjerenja pojavljuje se u 1,6 Bog. Pravednikov odabir nije samo još jedan anonimni pokušaj na pozornici povijesti nego se u Božjim očima nalazi u krupnom planu: Bog ga zna, pomaže i prati.
“Vertikalno” iščitavanje psalma
Nakon što smo kroz Ps 1 išli od retka do retka („horizontalno“), sada ćemo pokušati ići „vertikalno“ i uočiti silnice koje se pružaju u smjeru početak-kraj psalma. Naime, psalam i u ovoj dimenziji, čini se, otvara mogućnost opažaja po određenim temama.
U početku pravednik pred sobom ima opake koji su u množini i imaju samo jedan savjet (1,1). Za pojedinca koji se s jedne strane osjeća usamljen, a s druge strane nesiguran u izboru životnih rješenja, ovo se može činiti privlačno jer može davati prividnu ponudu društva i jednog sigurnog mišljenja kojeg zbog njegove pouzdanosti onda prihvaćaju „svi“. Za razliku od njihovog jednog savjeta, Zakon je mnogostran (usp. Mudr 7,22), obuhvaća sve sfere života i odnos s Bogom te otvara put u život (usp. Izr 8,35). Na kraju, kad se bude očitovalo dohodište pojedine kategorije ljudi, postat će jasno da opaki, iako mnogi, imali su zapravo jedan jedini savjet, koji im je doduše bio zajednički, ali koji je bio pogrešan: svi su bili složni u onom što je pogubno. Množina onih koji prihvaćaju savjet nije garancija njegove mudrosti, ne može promijeniti njegovu eventualnu ništavost.
U početku psalma pravednik je gramatički predstavljen kao pojedinac a opaki su u množini (1,1-4). Dojam je bio kao da uvijek stoji usamljeni pravednik naprama opakima koji daju savjete, imaju svoj put kojim hode, druže se – imaju svoj zbor. Gramatički gledano uvijek su opaki bili u pluralu i imali nešto im je bilo zajedničko u singularu (savjet, put, zbor) a pravednik ostaje sam i ne uzima udjela u tome što kao zajedničko dijele opaki. Tek u 1,5 postat jasno da pravednik nije sam nego da i on ima svoju zajednicu. Opaki, međutim, nemaju pristupa zajednici pravednika (1,5). U 1,6 društvena dimenzija pravednika dostiže vrhunac jer Gospodin pozna njihov put; znači pravednika je više i dijele isti isti put koji nije bilo kakav nego blagoslovljen.
Pravednikova aktivnost je u prva tri retka našeg psalma jasno određena ali negativan način na koji je formulirana doprinosi utisku da se njegov život ne čini tako raznovrstan, štoviše kao da je višestruko ograničen. Čini se kao da je imobilan: niti se kamo kreće niti kamo stiže. Općenito, njegova je aktivnost opisana bez izraza koji bi imali dinamičke konotacije. Pravednik mnoge stvari ne radi (1,1): on ne hodi po savjetu opakih, ne staje na put grešnika i ne sjeda u zbor podrugljivaca (1,1). Bavi se samo s jednim: Zakon, kao njegova jedina preokupacija, se upadljivo čak dvaput spominje u istom retku (1,2). To čini jaki kontrast sa trostrukom djelatnošću opakih iz 1,1. Iako naizgled oskudna brojem, pokazat će se da je djelatnost pravednika plodna (1,3). Njegova «imobilnost» zapravo je uzrokovana njegovom dobrom ukorjenjenošću uz voda tekućica (1,3a). Ta ukorjenjenost, premda prividno smanjuje mobilnost i šarolikost aktivnosti, jest zapravo mjesto uzimanja životnih sokova, izvor je plodnosti. Iz te «ograničavajuće» ukorjenjenosti proizlazi posvemašnja plodnost: sve što radi dobrim urodi (1,3c)! Kod opakih je situacija obrnuta: od prividnog bogatstva sadržaja i oblika (1,1) na kraju ostaje samo pljeva što je vjetar raznosi (1,4b). Za opis djela pravednika psalmista koristi čak tri rečenice usporedbe (1,3), a za djela opakih samo jednu a i ta jedna je previše jer oni ne daju pravog ploda!
Na početku psalma se činilo da samo opaki imaju put, dok se ono što čini pravednik nije ni nazivalo putem. Putovi grešnika su se ispočetka predstavili kao raznovrsniji, bogatiji (na njima se može hodati, stajati i sjesti! – usp. 1,1) dok je «put» pravednika izgledao odveć statičan i nepokretan, monoton – bio je kao «zasađen», urastao tamo gdje je posađen (1,3). Ipak, kasnije postaje očevidno da je to samo privid: 1,5 pokazuje da su opaki zapravo oni koji ne mogu ni ustati a kamoli se kretati putem kojim bi trebalo poći. Posljednji redak psalma (1,6) potvrđuje konačni obrat situacije i otkriva ono što je do sada bilo skriveno: makar se na početku činilo drugačije, kao što to i u životu znade izgledati drugačije, Bog pokazuje koji je put zbilja bogat, koji je put kojim se može putovati jer neće propasti, jer nad njim bdije Gospodin (1,6). Na drugoj strani, kretanje opakih, ma koliko da se u početku činilo dinamično i mnogovrsno u svojoj proširenosti, zapravo je besmisleno jer ih ne vodi nikamo – izgubit će se; u svom se nesređenom gibanju raspršuju kao pljeva i nestaju.
Iako se na početku psalma (1,1) može steći dojam, kao što se to zna činiti i pri površnom promatranju života, da opaki uživaju u druženju, da se dobro zabavljaju podrugujući se, da imaju puno toga za ponuditi, da imaju puninu i da se njoj kreću, oni su zapravo prazni jer nemaju ono što ispunjava srce čovjeku – nemaju radosti! Radost je prva oznaka pravednikovog odnosa prema Zakonu (1,2a), zbog nje on o Zakonu Gospodnjem razmišlja dan i noć (1,2b). Ova uronjenost u Zakon se u 1,3 ispostavlja kao dobra ukorijenjenost (1,3a) iz koje onda proizlazi posvemašnja plodnost (1,3b,c,d). A jasno, plodovi i činjenica da preko njih osjeća Božju naklonost, onda u pravedniku bude jednu novu radost. Polazište svega je dakle u čovjekovom srcu: da li će čuti riječ Zakona, hoće li joj se obradovati i otvoriti? Onaj tko pronalazi Mudrost u Zakonu koji je Nje pun (usp. Sir 24,25) onda zauzima ispravan stav prema životu uopće, jer Mudrost je upućena u tajne stvaranja svijeta i pratila ga je sa radošću (usp. Izr 8,22-31). Opaki, to tek na koncu postaje jasno, ne pronalaze ništa. Njihov put, kasnije postaje očevidno, ide smjerom suprotnim od radosti i gubi se u ništavilu (1,6).
Interesantno je da prva riječ u psalmu započinje prvim slovom (a,´) a posljednja posljednjim slovom hebrejskog alfabeta (t). Kao što hebrejska riječ koja znači istina, da bi izrazila kako obuhvaća sav spektar istine, sadrži prvo, srednje (m) i posljednje slovo alfabeta (emet), tako i krajnje riječi našeg psalma nisu slučajno označene prvim i posljednjim slovom alfabeta. Time psalmista vjerojatno želi sugerirati da riječi sadržane u Ps 1 sadrže istinu o čovjekovim putevima u cijelom njezinu rasponu.
Gdje je Gospodin u toj amplitudi, gdje je on u rasponu istine života? Interesantno je da je Gospodin spomenut samo u vezi sa Zakonom u 1,2 (Zakon Gospodnji) i sa putom pravednika jer nad njim bdije (1,6; usp. Ps 37,18; 44,22; 69,20). Bog bdije nad njihovim putem dok izbjegavaju ponude opakih (1,1), dok traže Njegovu istinu u Zakonu (1,2) te dok nose obilne plodove (1,3). On je, dakle, prisutan kod svoje riječi i kod onog tko je prima.
Zaključne misli
Svojstvo Psalma 1 jest da uz izrečene slike sadrži još i one neizrečene, te igrom njihove primjetljivosti i skrovitosti zapravo oponaša našu stvarnost u kojoj isto tako nije sve vidljivo, transparentno na prvi pogled. Dubinom, u koju se može ponirati dvostrukim iščitavanjem Psalma, psalmista odražava višeznačnost, kompleksnost stvarnosti. Kompleksnost stvarnosti, koja nije uvijek providna ljudskom oku biva raskrinkana kompleksnošću, višedimenzionalnošću izraza u psalmu. Izrazi koji odaju pripadnost mudrosnoj tradiciji sugeriraju čitatelju-molitelju da se može s povjerenjem prepustiti ovoj analitičkoj logici Psalma jer Mudrost je ona koja sve proniče (usp. Mudr 7,24). Iako je čitatelj pozvan ući u igru i otkrivati kompleksnost Psalma a isto tako i stvarnosti, on nikada pred ovim zadatkom ne mora biti tjeskobno zabrinut: sve ono bitno što je sakriveno, zastrto kompleknošću stvarnosti čovjeku na jednostavan način izlaže, baš kao u onom osnovnom, „horizontalnom“ čitanju Psalma, sasvim jednostavnim jezikom Mudrost Božja. Dovoljno je slijediti njezine savjete da bi čovjek doživio blaženstvo, da bi se našao na onom putu na kojem se susreće s Bogom.
Psalam 1, iako stoji na početku Psaltira, jest zapravo sinteza mudrosti Izraela, sinteza onoga što hebraizam smatra da je čovjek pred Bogom i pred poviješću. On je čestitka pravedniku jer traži i pronalazi put Gospodina i Njegovu pomoć – ulazi u odnos s Njim; čestitka je onom koji uspijeva izbjeći zamke privida i doprijeti do istine i mudrosti života. On stoga stoji na početku Psalterija kao proglas blaženstva, kao ohrabrenje onima koji se odlučuju iskreno i bez kalkulacija prionuti za Riječ Božju i u njoj tražiti put kroz život. |
|
Ažurirano Nedjelja, 05 Lipanj 2011 17:15 |
|
Autor Ivica Čatić
|
|
Utorak, 31 Svibanj 2011 14:28 |
|
Naše iščitavanje ćemo početi „horizontalno“ idući od riječi do riječi, od retka do retka. Nakon toga toga ćemo ukazati na neke datosti koje se u „vertikalnom“ smislu protežu kroz Psalam poput kontrapunkta. Naposljetku ćemo iznijeti nekoliko zaključnih misli.
“Horizontalna” analiza teksta
1,1:
Psalam počinje proglasom blaženstva: blažen, sretan čovjek (usp. Ps 119,1)! Za razliku od svečanog, liturgijskog proglasa barûk, blagoslovljen koji doziva sferu božanskoga, izraz koji je ovdje upotrijebljen pripada području svakodnevice i izriče ljudsko stanje sreće – najjednostavnije i najobičnije: sretan čovjek! Ovaj početni blago… daje stoga intonaciju cijelom Psalmu a i Psalteriju i hrabro obećava: onaj tko ozbiljno bude koračao Psalterijem i slijedio njegove upute doživjet će sreću!
Ukoliko je put metafora za ljudsko ponašanje (usp. Ps 25,8-9; Izr 1,15; 2,8-9), vjerojatno se želi reći da pravednik izbjegava sve dimenzije životnog puta opakih, grešnika i podrugljivaca. Slike u 1,1 ići, stati i sjediti mogu se stoga shvatiti kao progresivna gradacija u smislu stupnjevanja bliskosti jer sjediti u nečijem društvu znak je znatne bliskosti.
Interesantno je primijetiti da su zli oslikani kao množina a da ono što imaju, imaju zajedničko – savjet, put i zborove. Stoga se spram pravednika kao pojedinca predstavljaju kao množina koja ima zajednička stajališta – na neki način u sebi oličuju dominantni model i mentalitet. Psalam, dok opisuje ono što pravednik ne čini, navodi tri pokreta (ići, stati i sjediti) koji su za čovjeka temeljni u njegovoj fizičkoj strukturiranosti i pomoću kojih se postavlja u određeni odnos prema drugima. Pravednik, dakle, svojom temeljnom strukturom odbija poistovjetiti se sa društvom, sa dominantnim mentalitetom koja ima negativan predznak.
Motiv separacije od opakih na definitivan način izražava potpuno odvajanje pravednika (usp. Ps 139,21; Mudr 2,15-16): kao što je i Izrael trebao biti odijeljen od naroda (Br 23,9), tako i čovjek koji je sretan jer blaženost i blaženi nema ništa zajedničko sa zlom.
1,2:
Nakon što je u 1,1 opisao pravednika u onom što on ne čini, psalmista sada opisuje što čini. Dvostruki opis, negativni i pozitivni, za biblijskog pisca je način da izrazi kompletnost, posvemašnjost opisa pravednika (usp. Job 1,1.8; 2,3). Interesantno je da prvom oznakom pravednika Ps 1 ne smatra ono što on čini (sudjelovanje u liturgiji, molitva, djela pravednosti, socijalni angažman) nego ono što voli! Ako čovjek ne ide za onim što voli, postavlja se pitanje autentičnosti njegove životne orijentacije: u kakvom je odnosu prema djelima što ih čini ako ih ne voli, ako u njima ne uživa? Osoba se determinira onim što voli i nad čime kontinuirano reflektira, «what delights us invades us».
Pravednik ima svoju radost – Zakon Gospodnji. Zakon, Tora, (tôrâ) dolazi od glagola jarâ koji u konjugaciji hifil znači upravljati, poučavati, pa ga prema tome ne treba ga shvaćati samo legalistički jer je zapravo riječ o životodajnom izrazu Gospodnje volje i prema tome prirodan odgovor na nju je radost i užitak.
Bog je za starozavjetnog pobožnika ne samo Bog-Stvoritelj koji je stvaranjem pokazao svoju svemoć, nego i dobročinitelj koji je Izabrani narod podigao u život u trenutku kad mu se nitko nije htio smilovati (usp. Ez 16, 4-14), On je čuvar Izraelov (Ps 121,4), njegov Otac (Iz 63,16; 64,7). Gospodnja riječ je istina (usp. Ps 119,86) jer po njoj opstoji svekolika stvarnost (Ps 119,91) i stoga je ona, ukoliko je savjetnik (usp. Ps 119,24), više nego savršena (usp. Ps 119,26), pa onda nije slučajno da raduje srce (usp. Ps 119,111) i da će joj se ono rado prikloniti (Ps 119,112). Očinska dobrohotnost i savršenost razlogom su da Njegova riječ bude ljubljena više no žeženo zlato (Ps 119,127), štoviše, da se za njom žudi (Ps 119,131). Pošto je milosni dar (Ps 119,29), Njegov Zakon dušu krijepi (Ps 19,8) i zato ga se rado uzima dubinom srca (Ps 40,9) i u njemu uvijek iznova nalazi užitak (Ps 1,2); iz tog razloga je dobro da je Zakon neprestano prisutan i da prožimlje čovjekovu svakodnevicu (Pnz 6,6ss).
Riječ koja kaže da pravednik misli o Zakonu dan i noć prijevod je glagola hagâ koji znači da pravednik pobožno poluglasno izgovara riječi Zakona sve dok ne postanu dio njegovog bića; naime recitiranje tihim glasom već poznatih tekstova bio je način meditacije svetog teksta.
Taj glagol ima šarolik spektar značenja, od razmišljanja, meditiranja o nečemu (Ps 63,7), šaputanja (Job 27,4), čeznutljivog gukanja (Iz 59,11) pa sve do zapomaganja (Iz 38,14). Ukoliko Riječ Zakona, kako smo vidjeli maloprije, budi u čovjeku radost, ali i čežnju, čitav spektar značenja tog glagola bi ovdje mogao doći u obzir. Onaj tko inače uživa u Zakonu, u teškim životnim trenucima nad njim zapomaže jer od njega traži savjet, a ne od opakih ili od društva podrugljivaca (1,1). Tako Ps 143 (imamo ga u časoslovu u Povečerju utorka) opisuje dramatičnu pritiješnjenost (143,3-4) uslijed koje, u potrazi za izbavljenjem, misao se sama upućuje ka Božjim djelima i spominje se dana minulih (143,5b) a unutrašnji stav lijepo izražava slika slijedećeg retka: ruke svoje za tobom pružam… (143,6).
Izraz dan i noć jest merizam koji, suprotstavljajući 2 aspekta jednog realiteta, istovremeno uključuje sve ono što između njih postoji; to znači da psalmista ovdje izražava posvemašnjost vremenskom smislu (nakon što je u 1,1 izrazio posvemašnjost pravednikovih akcija).
Riječ Božja vodi pravednika dok hodi, čuva kada spava i razgovara kada se probudi (usp. Izr 6,22). Dakle, pravednika daleko od opakih drži Riječ Božja (Ps 17,4); ona je razdjelnica za njegovu životnu orijentaciju: na jednoj su strani opaki i destrukcija a na drugoj Riječ kojom su stvoreni nebo i zemlja (Post 1) – ona je vrelo života i tko je pravedan odlučuje se za život (1,1); zbog toga je onda i sretan (1,2).
Alonso Shökel primjećuje da Ps 1 ne slijedi model Još 1,8 koji uz meditaciju naglašava i prakticiranje zapovijedi Zakona. Na temelju psalmistove sposobnosti prodirati u srž stvari i jezgrovito ih izraziti, usuđujemo se nagađati da ovdje možda želi reći: dovoljno je meditirati; ako je meditacija zbilja bila meditacija onda ne može ostati bez odraza u životu, u svoje vrijeme će donijeti plod!
1,3:
Vjerojatno zbog čestih i tegobnih sušnih prilika slika plodnog drveta koje raste uz vodeni tok jest slika draga Srednjem Istoku i Egiptu. Pravednik i njegov plodan život više su puta u Starom zavjetu oslikani likom stabla koje je obilno napajano vodom pa je stoga i plodno (Ps 92,13-15; Jer 11,19; Ez 17,5-8). Lišće koje ne vene poznata je slika starozavjetnom piscu, tako Jer 17,7-8 opisuje lišće koje ostaje zelenim kako u vrijeme žege, tako i u sušnoj godini te čini stablo uvijek plodnim (usp. Ez 47,12); to, dakako, nije nikakvo čudo jer biljka uredno plodonosi ako je dobro hranjena i napajana. Slika uvijek zelenog stabla se u ovoj usporedbi odražava dvojako: iznutra oslikava unutrašnji stav osobe koja je dobro ukorijenjena u tlo gdje traži životni sok dok je naizvan takva osoba poput stabla koje redovito rodi obilnim rodom.
No, pronaći siguran i kvalitetan izvor napajanja jest problem za sebe. Ovo stablo nije slučajno naraslo uz vodu tekućicu – tamo je presađeno: samo onom tko izađe iz ovog svijeta, tko iz njega emigrira jest obećan kvalitet ovakvog stabla. Pravednik se napaja na izvorima plodnosti – na Zakonu: jer Zakon «je mudrosti pun kao vode Fišona i kao Tigris u dane proljetne…I rekoh: Natopit ću vrt svoj i navodnit ću cvjetnjake svoje; i gle, od jarka mojeg rijeka postade, a od rijeke more mi nasta» (Sir 24,25.31). Ova simpatična progresivna gradacija, gdje se skromno prokopani jarčić do blaga Zakona najprije prelijeva u rijeku i potom svojim obiljem prerasta u more, ima svojevrsnu usporednicu u smislu preobilja u ovom retku gdje se govori o posvemašnjoj plodnosti. Naime, stablo zasađeno pokraj vode tekućice donosi plodove i to daleko iznad potrebe samoodržanja. Posljednji dio retka sve što radi dobrim urodi poslužio je psalmisti da bi upotpunio izraz posvemašnjosti plodnosti: nakon što je istaknuo plodnost u vremenskom (u svoje vrijeme plod donosi) on u zadnjem dijelu retka ističe i njegovu plodnost u vrsnom pogledu (sve što radi dobrim urodi).
Neka ovdje ne prođe nezapaženom još jedna progresija. Upravo u riječima sve što radi dobrim urodi pravednik dobiva konačnu odrednicu svog ponašanja, zadnju kvalifikaciju: ispravno i plodno djelovanje. Njegova aktivnost u 1,1 je bila opisana negativnim terminima izbjegavanja savjeta, puta i društva opakih; u 1,2 se predstavlja njegova radost, Zakon, nad kojim on vrši mentalnu aktivnost – meditaciju; tek nakon što je opisao pravednikovo izbjegavanje zla te njegov odnos sa Zakonom i usporedio važnost tog odnosa sa životvornom ukorijenjenošću stabla pokraj uvijek svježe vode (1,3ab), psalmista sada progovara o pravednikovoj aktivnosti kao o vidljivoj djelatnosti: on nešto i čini, a sve to što čini uspijeva! Plodna djelatnost, dakle, dolazi tek poslije izbjegavanja zla, na jednoj, i meditacije, na drugoj strani, tj. posljedica je ukorijenjenosti u dobrim tokovima.
Stanje blaženosti najavljeno početnim blago čovjeku stoga nije samo nagrada, ono je prije posljedica određenog načina života: kao što dobro natapano drvo lista, tako i osoba koja izbjegava zlo i uživa u Zakonu prirodno uspijeva jer živi u skladu s mudrošću u skladu s planom Stvoritelja i autora života.
1,4:
Opaki su opisani kao sušta suprotnost pravedniku. Oni nisu uspoređeni čak ni sa suhim stablom a kamoli da bi donijeli bilo kakav plod; ništa zelenoga nego samo suho staničje pljeve. Pljeva je u Starom zavjetu inače jedna od slika za nestalnost i beskorisnost (usp. Ps 18,43; 35,5; 83,14; Am 9,9; Hoš 13,3; Iz 17,13) a upotrebljava je i Ivan Krstitelj u svom upozorenju farizejima i pismoznancima (Mt 3,12; Lk 3,17). Opis opakih je kratak i nedvosmislen: sve ono što je rečeno za pravednog čovjeka za njih ne važi. Opaki nisu takvi, kaže jednostavno i bez ponavljanja hebrejski tekst. Pravednik kontrolira svoj pravac (1,1), njihov je nekontroliran – kuda ih vjetar nanese; on ima svoj užitak i radost (1,2a), oni je nemaju nego im preostaje šuplji smijeh izrugivanja; on traži savjet od Riječi Božje (1,2b), a oni ga ne trebaju jer imaju svoje vlastite koje nude i drugima (1,1); on je svjež i plodan (1,3b), oni su suha pljeva!
U našem Psalmu pljevu tj. opake raznosi vjetar. Činjenica da psalmista ovdje ipak naglašava subjekt otvara mogućnost da psalmista smjera i na značenje duh, jer se ovaj pojam upotrebljava i u smislu centra unutrašnje psihičke aktivnosti (Ps 34,19; 51,19; Još 2,11; 5,1; Iz 65,14; Ez 21,12). Možda je posrijedi igra riječi kojom je psalmist na još jedan način želio naglasiti razliku pravednika od opakih ljudi: kao što pravednog njegov duh otklanja od puta grešnikâ (1,1b) i ukorjenjuje u Zakon u kojem pronalazi svoju radost (1,2-3), tako opaki nemaju te ukorijenjenosti (1,4a), nego ih njihov nestalan duh nosi posvuda. Razlika između pravednika i zlih bila bi tako utemeljena u unutrašnjoj, osobnoj moralnoj kvaliteti, a u prilog tome govori i posljedična povezanost u koju je postavljen slijedeći redak dok naglašava sankciju: stoga, se opaki neće održati na sudu i u ambijentu pravednih (1,5).
Interesantno je da prema Ps 1 između pravednika i opakih ne postoje prijelazni stupnjevi: ili se netko napaja Zakonom i donosi plod, ili je opak i zao! Ovako oštra podjela želi istaći kvalitetu djela pravednika: ona proizlaze iz prožetosti riječju Božjeg Zakona (1,2) i zato je razumljivo da je takav životni put istinski plodan (1,3) i blizak Bogu (1,6), za razliku od onih koji sami određuju svoj put a zapravo se raspršuju bez pravih vrijednosti, usmjerenosti i dohodišta (1,6). Ići nekim svojim putem i zaobilaziti dobro kojemu vodi riječ Božja znači doprinositi pomutnji u ovom svijetu i ne dozvoljavati da zasine iskonska volja Stvoritelja i stvorenje dostigne svoje puno ostvarenje.
Ivica Čatić
www.sveto-pismo.com
|
|
Ažurirano Utorak, 31 Svibanj 2011 14:33 |
|
|
Autor Ivica Čatić
|
|
Nedjelja, 22 Svibanj 2011 09:33 |
|
Smatra se da u ovoj knjizi biblijski pisac želi Božju mudrost (hebr. hokma), koja je progovarala kroz ranije knjige mudrosne književnosti, ovaj puta predstaviti u ruhu grčke sofia-e. Knjiga je, smatra se, nastala u helenističkom ambijentu jer ga autor veoma dobro poznaje (na to ukazuje upotreba grčkog jezika, poznavanje ondašnjih kulturnih struja, napose epikurejizma i stojicizma); neki autori tvrde kako smijemo smatrati da je nastala u Aleksandriji, jednom od ondašnjih najvećih kulturnih centara u koji su se slijevale kulturne struje. Kao vjerojatno vrijeme nastanka uzima se godina 30.g.pr. Kr. Uslijed navedenih elemenata, ne čudi da se u ovoj knjizi se jedne strane osjeća snažan utjecaj grčkog prijevoda Starog zavjeta, a s druge strane, zbog vremenske blizine, zamjetna je bliskost sa Novim zavjetom i ranokršćanskim spisima.
Književne osobitosti
Prvi dio Knjige Mudrosti (1,1-6,21) donosi suprotstavljenost između pravednika i bezbožnika i s njima povezanog motiva besmrtnosti.
Drugi dio Knjige (6,22-9,1-18) posvećen je govoru o mudrosti. Tu se razlaže njezin nastanak, priroda, molitva za postizanje mudrosti.
Treći dio (10-19) razmatra povijest Izraela i iz ne izvlači pouku: izvor nepravde jest idolatrija koja vodi u smrt; ipak, narod pravednika, kojega vodi mudrost, će pobijediti i postići spasenje u obnovljenom svijetu.
Prema A. Bonori, tri ključne ideje u ovoj knjizi su pravda, mudrost i život: treba ići za pravdom, a o načinu njezinog ostvarivanja nas poučava mudrost kako bismo prispjeli životu koji je besmrtan.
Knjiga Mudrosti predstavlja svojevrsni eulogij tj. pohvalu mudrosti Božje. Njezina se očitovanja promatraju tijekom povijesti izraelskog naroda. Primjeri koje navodi ova knjiga složeni su himnički. Autor se uvijek iznova Bogu obraća kao u molitvi da bi na koncu knjige i sam poput Salomona (usp. 1Kr) zavapio za Mudrošću. Time čitatelju pruža snažnu poruku da, koliko god čovjek spoznao od Mudrosti i njezinih djela, traženje nikad nije gotovo: život će već sutra postaviti novo pitanje koje će zahtijevati kvalitetan odgovor kako bi se moglo nastaviti putem života. Time ostaje na liniji drevne mudrosne tradicije da tko nalazi Mudrost, nalazi život (Izr 8,35; Sir 4,11). Zbog toga je već i sama pomisao na nju mudrost savršena (Mudr 6,15).
Osim navedenog, posljednja književna odlika koju spominjemo jest da u ovoj knjizi nailazimo na midraš tj. Knjiga Mudrosti u pojedinim svojim dijelovima (napose u 10-19) komentira starije biblijske tekstove i iz njih izvlači pouku koju aktualizira za svoje vrijeme.
Neke od važnijih tema i naglasaka
Prvi dio Knjige – 1,1-6,21
Prvi dio Knjige Mudrosti (1,1-6,21) predstavlja exordium koji, prema grčkoj retorici, treba slušatelja oraspoložiti da primi i prihvati ostatak govora (Ciceron, De inventione, I, 14, 29). U njemu pisac izlaže ulogu mudrosti u odvijanju ljudskog života. Iz 1,1 vidimo da je upućena moćnicima zemlje (Ljubite pravednost,vi suci zemaljski...).
Sa književnog gledišta, ovaj dio knjige složen je u koncentričnu strukturu:
a 1,1-12: poticaj moćnicima te opis Mudrosti kao osvetnice (usp. Izr 1,20-33);
b 1,13-2,24: namisli bezbožnika, njihov govor i život-progon pravednika;
c 3-4: diptih: tri tipa pravednika i tri tipa bezbožnika;
b’ 5,1-23: svršetak bezbožnika – njihov drugi govor u drugom životu;
a’ 6,1-21: poticaj – novo obraćanje moćnicima, opis blagodati Mudrosti.
Prvi i posljednji element (a – a’) donose poticaje moćnicima: u prvome ih se potiče da traže Gospodina koji vjernima dopušta da ga nađu (Njega nalaze koji ga ne iskušavaju i otkriva se onima koji mu ne uskraćuju svoju vjeru, 1,2), a u posljednjemu da traže Mudrost koja se daje pronaći onome tko je traži pravim žarom. Dakako, pošto je ona Božji dar, k njoj se ne može stići bez težnje za pravednošću (jer mudrost ne ulazi u dušu opaku), kao što je istaknuto u prvom elementu (1,4). Moćnike ovoga svijeta se podsjeća kako njihova moć nije bezgranična te da će i sami doći na sud pravednosti. Zato ih se već sada upozorava da ne traže smrt nego Mudrost koja, temeljena na pravednosti, vodi k neraspadljivosti.
Elementi b – b’ iražavaju neophodne poticaje usmjerene protiv planiranja životne egzistencije temeljene na zlu. Tako se u elementu b iznose se stavovi i razlozi bezbožnika uslijed kojih kreću progoniti pravednika. Bog upravo zato što ne želi smrt i ne raduje se smrti nijednog bića, kaznit će opake. U elementu b’ opisan je njihov usud: na dan suda njima će neprijatelj biti sam Bog, oduzet će im temelj postojanja. O njemu do sada nisu razmišljali i vodili računa a sada će postati bjelodano da pravedni Bog postati i opstati daje samo pravednima.
Sam centar ovog prvog dijela Knjige Mudrosti sadrži diptih u smislu dvije serije opisa: tri tipa pravednika i tri tipa bezbožnika. Ovdje se stavljaju usporedo tri tipa usuda pravednika i bezbožnika kako bi se pokazalo da su pravednici, iako naizgled pogođeni teškoćama života ili smrću, ipak od Boga blagosovljeni dok bezbožnici, iako naizgled uspješniji, zapravo idu putem propasti.
Drugi dio Knjige – 6,22-9,18
U ovom dijelu knjige pisac, koji se predstavlja kao Salomon, iznosi kako je došao do Mudrosti te kasnije njezinu narav, podrijetlo i djelatnost. U centru ove sekcije jest pohvala Mudrosti u kojoj je oslikana sa 21 atributom tj. kvalitetom. Razlog ovih njezinih neusporedivih svojstava jest to što je ona savršena slika Božja, iz njega izvire čista i neukaljana.
Struktura ovog dijela:
uvod 6,22-25
a 7,1-6: Salomonovo podrijetlo je slično podrijetlu svakog drugog čovjeka
b 7,7-12: on je molio Boga za Mudrost ispred svega drugoga
c 7,13-22a: Bog mu udjeljuje znanje o svemu što jest
d 7,22b-8,1: pohvala Mudrosti: narav, podrijetlo, djelatnost
c’ 8,2-8: Salomon uzima Mudrost kao zaručnicu
b’ 8,9-16: pomoću Mudrosti Salomon postaje veliki kralj u miru i ratu
a’ 8,17-21: iako je plemenitog roda, Salomon mora tražiti Mudrost
Mudr 9: Salomonova molitva za Mudrost
I ovo je poglavlje, koje pripada drugom dijelu Knjige, također strukturirano koncentrično. Gledano u meterijalnom smislu, ono stoji točno u centru Knjige i predstavlja njegov vrhunac. Prema logici koncentričnog rasporeda, prvi (9,1-6) i treći dio poglavlja (9,13-18) se međusobno podudaraju i govore o Stvaranju te o projektu Stvoritelja u koji se uklapa ljudska slabost, dar Mudrosti te čovjekovo postignuće vlastitog smisla. U sredini ostaju reci 9,7-12 koji govore o Salomonu koji je kao kralj moli za dar Mudrosti.
Treći dio knjige – Mudr 10-19
U ovom dijelu knjige biblijski pisac analizira manifestacije Mudrosti u važnim povijesnim događajima od Abrahama do Izlaska iz Egipta.
Tako Mudr 10 počinje prizivajući kratko glavne likove tj. heroje Knjige Postanka, iako ih se ne imenuje direktno. Pokazuje se kako i oni svoje spasenje zahvaljuju Mudrosti, a oni koji su je zanemarili propali su (Sir 44-50).
Mudr 11-19 predstavlja tekst koji opisuje tijek povijesti spasenja koji je predstavljao Božji blagoslov za jedne a u isto vrijeme kaznu za one koji su prezreli Mudrost i činili nepravdu. Interesantno je da Bog u svojoj svemudrosti i svemoći pomoću istog postupka ili sredstva jednima udjeljuje blagoslov a drugima kaznu: voda iz stijene, žabe, brončana zmija, mana s neba, svjetlo, smrt prvorođenaca, hod kroz Crveno more.
Na taj način pisac Knjige stavlja u kontrast kazne koje pogađaju nepravedne (Egipćane) dok one u isto vrijeme predstavljaju blagoslov za Izrael jer svaka od njih predstavlja korak bliže Izlasku iz Egipta. Posljednji redak tako podsjeća da je Bog na nebrojene načine, na svakom mjestu i u svakom vremenu proslavljao i oslobađao svoj narod.
Važnije teme
Pravednici i bezbožnici
Stručnjaci smatraju da se termin bezbožnici u ovoj knjizi ne odnosi na pogane nego na dio izraelske zajednice koja proživljava duboku unutarnju podjelu. To su oni koji su se odrekli otačke tradicije, napustili vjeru pradjedova koji su toliko puta iskusili prisustvo živoga Boga i njegovu pomoć. Bezbožnici, pogodujući svojim željama i usklađujući se sa modernim vremenom, prihvatili su epikureizam – u to doba modernu struju helenističke filozofije – prema kojem ljudski život postoji samo u ovoj zemaljskoj fazi a smrt je kraj svemu, ukida svaki sud, a stoga i potrebu za življenjem pravednosti. Dakako, ovdje se ide i dalje od samog epikureističkog učenja pa bezbožnici progone pravednika, što je pripadalo svakodnevnom iskustvu. Ukoliko je slabiji, postaje žrtva poruge i progona.
Razmišljanje bezbožnika čitamo u Mudr 2,5-12:
5Jer život naš kao sjena odmiče,
iz naše smrti nema povratka,
zapečaćeno je i nitko se ne vraća.
6Zato hodite ovamo! Uživajmo dobra sadašnja,
koristimo se stvorovima sa žarom mladosti.
7Nauživajmo se odabranih vina i mirisa
i neka nas ne mimoiđe ni jedan cvijet proljetni,
8 okrunimo se ružama prije no što uvenu.
9Neka svaki od nas sudjeluje u pijanki našoj,
ostavimo svuda znake našeg veseljenja:
to je naš dio i to je naša baština.
10Potlačimo ubogoga pravednika,
ne štedimo udovice,
ne poštujmo starca
ni sjedina od mnogih godina.
11Nek' naša snaga bude zakon pravde,
jer ono što je slabo nije ni za što.
12Postavimo zasjedu pravedniku jer nam smeta
i protivi se našem ponašanju,
predbacuje nam prijestupe protiv Zakona
i spočitava kako izdadosmo odgoj svoj.
Štoviše, oni stavljaju u pitanje smisao religioznosti, a autor im odgovara da će se Božja pravda ispuniti ako ne na ovom, onda na “onom” svijetu: pravednici će uživati besmrtnost. No, da nije sve ostavljeno za onaj svijet nego da se Božja pravednost ostvaruje već u povijesti, pokazuju poglavlja 10-19.
Svojstva Mudrosti
U 7,22b-26 čitamo:
...u nje je duh razborit, svet,
jedinstven, mnogostran, tanan,
okretan, pronicav, neoskvrnjen,
jasan, nepristran, dobrohotan, oštar,
23nezaprečiv, dobrotvoran, čovjekoljubiv,
postojan, pouzdan, bezbrižan,
svemoćan, svenadzoran,
što prodire kroza sve duše,
mudre, čiste i najtanje.
24Jer je mudrost gibljivija od svakog gibanja,
ona proniče i prožima sve svojom čistoćom.
25Jer je ona dah sile Božje
i čist odvir slave Svemogućeg;
zato je ništa nečisto ne može oskvrnuti.
26Ona je odsjev vječne svjetlosti
i zrcalo čisto djela Božjeg,
i slika dobrote njegove.
27Jedna je, a može sve,
i, ostajući u sebi, sve obnavlja.
Ona prelazi od naraštaja do
naraštaja u duše svete
i čini od njih Božje prijatelje i proroke.
28Jer Bog ne ljubi nikoga
osim onoga tko se druži s mudrošću.
Ovdje uočavamo nekoliko bitnih svojstava Mudrosti. Ona postoji u odnosu prema Bogu i stoga ima univerzalnu prisutnost – sve proniče i prožima (7,24). Stoga je svima dostupna, daje se pronaći i osvojiti od onog tko želi živjeti pravedno, dakle ne zloupotrebljavati ništa pa ni moć Mudrosti. Štoviše, on približava Bogu jer Bog ne ljubi nikoga osim onoga tko se druži s mudrošću (7,28).
Treći dio Knjige Mudrosti upravo će ići za tim da pokaže kako se Bog angažira u povijesnim zbivanjima da bi se borio za mudraca koji traži pravednost. U tom smislu iznose se i nanovo interpretiraju događaji izlaska iz Egipta u kojima je vidljivo kako je Bog koristio kozmičke pojave da bi se borio za Izrael i oslobodio ga od Egipćana. Prošlost nosi trag “Božjih stopa” iz kojih je vidljiv njegov pravac djelovanja a iz toga Knjiga Mudrosti izvlači garanciju Božjeg djelovanja i u budućnosti. Ovdje dolazi do izražaja Božja pedagogija: on kažnjava bezbožnika da bi ga odgajao; tek ukoliko se ovaj nikako ne želi odazvati putu mudrosti i pravednosti, onda će biti udaren najvećom kaznom. Dakako, ako Bog tako djeluje prema poganima, to znači da i Izraela odgaja i da prema izabranom narodu neće biti popustljiviji nego samo još zahtjevniji.
Ivica Čatić
www.sveto-pismo.com |
|
Ažurirano Nedjelja, 22 Svibanj 2011 09:41 |
|
36. Knjiga Propovjednikova |
|
Autor Ivica Čatić
|
|
Nedjelja, 15 Svibanj 2011 09:57 |
|
Smatra se da je napisana od nepoznatog židovskog mislioca iz 3.st.pr. Kr. koji u njoj pokušava ostvariti svojevrsni dijalog između židovstva i grčke filozofije. Njezin hebrejski jezik sa dosta aramejizama svjedoči da se radi o mlađem spisu, a u kojem odzvanjanju odjeci problema i mentaliteta tipičnih za helenizam i njegove sastavnice (cinike, stoike, epikurejce i skeptike).
Naziv knjige na hebrejskom jest kohelet (kahal=skup, saziv) pa je grecizirani naziv ekklesiastes (od ekklesia=skup, saziv, crkva), dakle onaj tko upravlja skupom, sazivom – vjerojatno se misli na učitelja ili onoga koji predvodi čitanje u zajednici.
Ove početne informacije obilježene su nesigurnošću i različitim mišljenjima koja, kako budemo išli dalje u sagledavanju prirode i poruke ove knjige, bivaju sve naglašenija – sve do međusobno gotovo nepomirljivih tumačenja.
Književni aspekt knjige
Propovjednik uzima pojedine drevne mudrosne izreke ili tekuću narodnu mudrost i na njima gradi svoje razmišljanje. Jedni smatraju da to čini po uzoru na kraljevske testamente koji su bili prošireni u Egiptu i koji su kao motive imali ispraznost, trud, korist (von Rad), drugi da se radi o svojevrsnom dnevniku koji bilježi dnevna razmatranja pa se misli iznova vraćaju bez da tvore neku veću smislenu cjelinu (Alonso Schökel), ili stoička dijatriba kojom se raspravljaju životna pitanja posežući u baštinu i u grčku i u biblijsku baštinu (Lohfink). Naime, razni leitmotivi prožimaju knjigu tako da je tepko u njoj zamijetiti neki razvoj u linearnom pravcu, a onda i razrješenje postavljenih pitanja.
Zbog navedenih problema, teško je dati pregled tj. strukturu knjige, pa ćemo zato prijeći na njezinu interpretaciju prateći glavne grupe tumačenja koje su se pri tom iskristalizirale.
Glavne mogućnosti tumačenja knjige
Prema nekima, glavni motiv u ovoj knjizi jest hebr. pojam hebel. Neki ga stalno prevode kao ispraznost (Ravasi), neki kao apsurd (Fox). Možda bi ga se moglo prevesti i manje negativno, npr. kao dašak jer hebr. termin izvorno označava dah, dakle ono što se ne može dotaći, na čemu se ne može ništa trajnoga utemeljiti nego čim si ustanovio da je ovdje, već počinje nestajati.
1. Prevlast ispraznosti svega nad radošću življenja
Jedna grupa tumača smatra da Propovjednik tvrdi kako posvemašnja ispraznost života ima primat nad radošću življenja. Glavni predstavnik ove linije jest veliki poznavatelj SZ-a Gerhard von Rad, a njega slijedi znatan broj drugih učenjaka. Oni smatraju kako Propovjednik želi poručiti čitatelju da je razum tj. mudrost gubitnik u odnosu na život i pitanja koja on postavlja, u donsu na vrijeme koje neumoljivo teče pa donosi i odnosi i dobro i zlo te u odnosu na svijet sa njegovim nužnim mijenama. Iako bi želio pozitivno odgovriti na smisao života, Propovjednik prema njima oslikava kako čovjek zapravo nije u stanju uspostaviti dijalog sa svijetom (svijet koji je nijem a čovjek u njemu je samo kratkotrajni “korisnik” života) a nema niti dijaloga s Bogom, kao što smo vidjeli da je bio prisutan kod Joba.
Život je stoga ispraznost: razumsko ispitivanje ne uspijeva pronaći smisao koji bi međusobno povezao društvene strukture, jer one ne ostavljaju mjesta nadi – vlada nepravda (3,16):
Još vidim kako pod suncem umjesto pravice vlada nepravda i umjesto pravednika zločinac.
Jedan je čovjek nadređen drugome, čast i korektnost se pokazuje smiješnom jer su pred smrću ionako svi jednaki; koliko god se budućnost činila raznovrsnom i nepredvidljivom, ona je zajednički usud svima. Sama Mudrost je također dvojbena: iako je po sebi viša od gluposti, i ona uzrokuje patnju (1,16-18):
Rekoh onda sam sebi: “Gle, stekao sam veću mudrost nego bilo tko od mojih prethodnika u Jeruzalemu. Duh moj sabrao je golemu mudrost i znanje." 17Mudrost pomnjivo proučih, a tako i glupost i ludost, ali sam spoznao da je to pusta tlapnja.18Mnogo mudrosti - mnogo jada; što više znanja, to više boli.
Osim toga, Mudrost ostaje necijenjenom i neiskorištenom (9,13-16):
Još vidjeh pod suncem i ovu “mudrost” koja mi se učini velikom:
14Bi jedan malen grad i u njem malo ljudi, a na nj udari velik kralj, opkoli ga i podiže oko njega velike opsadne tornjeve.
15Ali se u njemu nađe čovjek siromah mudar koji spasi grad svojom mudrošću, a poslije se nitko nije sjećao toga čovjeka.
16Ipak ja velim: bolja je mudrost nego jakost, ali se ne cijeni mudrost siromaha i ne slušaju njegove riječi.
Vrijeme je neodređeno: Iako Bog upravlja svakim događajem, pojedina vremena čovjeku ostaju skrivena tako da svijet i ono što se u njemu događa za čovjeka u smislu mogućnosti kontroliranja ostaju nepristupačni. Stoga je čovjek jednostavno izručen vremenu kao nekoj stihiji i jedino što može jest prilagođavati mu se koliko je moguće. Posljedica je ovoga da, iako je od Boga određeno vrijeme za svako događanje (3,9-11), ono čovjeku ostaje nepoznato, ne može se u njemu orijentirati niti dovoljno prilagoditi a da ga ne ono ne bi zaskočilo (9,12):
Čovjek ne zna svoga časa: kao ribe ulovljene u podmukloj mreži, i kao ptice u zamku uhvaćene, tako se hvataju sinovi ljudski u vrijeme nevolje koja ih iznenada spopada.
Ovdje je granica ljudskog znanja koj ne može prijeći i to rađa dubokim osjećajem nesigurnosti i nemira. Ovo pogađa sve, naročito one aktivnije, koji ne uspijevaju uhvatiti korak sa vlastitim životom – plod njegovih napora jest jedino nevolja koju proživljava, a Božje djelo mu stalno izmiče (3,9-11).
Uslijed svega ovoga čovjeku preostaje samo jedno: prihvatiti ono što mu Bog, uslijed svih ovih mijena i nesigurnosti, ipak garantira – radost i veselje (8,14-15):
Ali je na zemlji ispraznost te pravednike stiže sudbina opakih, a opake sudbina pravednika. Velim: i to je ispraznost.
Zato slavim veselje, jer nema čovjeku sreće pod suncem nego u jelu, pilu i nasladi. I to neka ga prati u njegovoj muci za života koji mu Bog dade pod suncem.
Slično, ali malo razvijenije Propovjednik govori i 9,7-10:
Zato s radošću jedi svoj kruh
i vesela srca pij svoje vino,
jer se Bogu već prije svidjelo tvoje djelo.
8U svako doba nosi haljine bijele
i ulja nek' ne ponestane na tvojoj glavi.
9Uživaj život sa ženom koju ljubiš u sve dane svojega ispraznog vijeka koji ti Bog daje pod suncem, jer to je tvoj udio u životu i u trudu kojim se trudiš pod suncem.
10I što god nakaniš učiniti, učini dok možeš, jer nema ni djela, ni umovanja, ni spoznaje, ni mudrosti u Podzemlju u koje ideš.
Radost i veselje su mogućnost za čovjeka jer je nesumnjivo da je Bog čovjeku namijenio. No, u kontekstu neizbježne smrti, Božje nespoznatljivosti, neshvatljivosti svemira, manjka sigurnog smisla, i ona radost življenja koja je čovjeku dostupna u krajnoj liniji gubi svoj okus te i sama postaje isprazna.
2. Aurea mediocritas: Propovjednik preporučuje zlatnu sredinu
Ovo tumačenje Propovjednika tvrdi: religiozni čovjek ne bi trebao biti ni previše pravedan, a ni previše zao. Neki smatraju da u 7,16-18 Propovjednik ironizira religiozna nastojanja svoga vremena u gotovo fanatičnom obdržavanju Zakona. Naime, u 7,15 on navodi teološki princip svoga vremena: pravednik napreduje a zlikovac propada, kojeg u konkretnim život prečesto opovrgava. I ne samo to – prečesto govori upravo suprotno. Zato Propovjednik savjetuje:
Ne budi prepravedan,
i ne budi premudar: zašto da se uništavaš?
Ne budi preopak
i ne budi lud: zašto bi umro prije vremena?
(7,16-17)
Vidimo da ovaj tekst iznosi na prvi pogled problematične izjave. Da li se ne biti previše pravedan treba shvatiti kao ne vezati se previše za Zakon, a ne biti opak – ne biti prijestupnik Zakona? U prilog ovom mišljenju bi išlo to što se u slijedećem poglavlju biti pravedan shvaća kao onaj koji čuva naredbu (8,5). Kao zaključnu misao Propovjednik nudi temeljni kriterij za orijentaciju: strah Božji (7,18):
Dobro je da držiš jedno, ali ni drugo ne puštaj iz ruke, jer tko se boji Boga, izbavlja se od svega.
U ovom svjetlu prethodno izrečena dvojba trebala bi se shvatiti kao izbjegavati legalizam i kao jednostavan poziv za osluškivanje vlastite savjesti. U konkretnoj svakodnevici to bi značilo imati pred očima onakvu viziju života kakvu nam otvara strah Božji i svoje odluke u pojedinim slučajevima donositi u skladu s njim. Strah Božji shvaćen kao želja ne povrijediti dobrotu i ljubav Božju nego gledati kako da mu uzvratim vjernošću.
3. Pozitivno tumačenje
Ovakvo mišljenje bilo je zastupano prije svega u židovskim antičkim rabinskim i srednjevjekovnim sinagogalnim krugovima. Danas ga prihvaćasamo manjina modernih stručnjaka (Lohfink, Gordis, Whybray, Bonora). Njihov pristup uvažava sav kritični naboj ove knjige, ali ipak bez da Propovjednika smatra skeptikom. Radije ga se gleda kao učitelja umijeća življenja. U tom smislu život je pitanje zajedničke milosti: ako je dar, onda ga treba uživati! Bila bi nesreća živjeti u besmislu ili si umišljati bilo kakav smisao i stoga život proživjeti u iluzijama. Dakle, osim što život prihvaća kao dar kojeg treba uživati, Propovjednik sve druge stavove podvrgava oštrom ispitavanju kako bi ukazao na moguće iluzije kojima ljudi podlijegaju kad razmišljaju o životu – otuda ironičan ton pojedinih redaka. Nakon “izvršenog ispitivanja”, osim što je život dara Božji kojeg treba uživati, jedino valjano što preostaje jest – živjeti ga u strahu Gospodnjem. Dobiveni dar prihvatiti kao znak ljubavi i zato ga živjeti u ljubavi prema Darovatelju.
Do ovakvog rezultata Propovjednika dolazi nakon što je ispitao odnos vjere i razuma u različitim područjima života, nakon što je detaljno suočio Božju objavu i životno iskustvo generacija. I ovdje se istraživači razlikuju: jedni smatraju da je nakon ovakvih sučeljavanja Propovjednik iskristalizirao ono što uvijek preostaje kao sigurno, no drugi smatraju da oštro naznačene suprotnosti Propovjednik ipak nije dosljedno doveo do krajnjeg raspleta do kojeg je mogao i trebao dovesti (Festorazzi). Po meni, zastupnici drugog mišljenja žele reći da oni bolje znaju od Propovjednika kako je trebao završiti svoje djelo. Ali, imajući u vidu zaokruženost i dorađenost biblijskih knjiga, smatram da bi se prije moglo zaključiti kako nisu doprli do onoga što je Propovjednik želio poručiti.
Stoga mi se čini vjerojatnijim prvo tumačenje koje bi se moglo promatrati i u odnosu pre Knjizi o Jobu: ako Job pita za smisao patnje pravednika, Propovjednik propituje smisao užitka onih kojima ide dobro. Drugim riječima, koji je smisao onih kojima ide dobro – da li je to sve ili je mudrost tražiti još i nešto više?
Ivica Čatić
www.sveto-pismo.com
|
|
Ažurirano Nedjelja, 15 Svibanj 2011 10:01 |
|
